Listopad 2018.

Zašto na svijetu ništa ne pati kao što pati sâm Život

Posted in Antikrist tagged , , , , u 4:13 pm autora/ice Magičar

Lars von Trier: ANTIKRIST

Posljednjih godina strahovito sam privučen filmovima Larsa von Triera. Međutim, od Melankolije, ne iznađoh snagu pogledati ijedan. Tek ove godine mislim da se to promijenilo. Što reći, kao pred samu smrt, započela su me iznenada privlačiti ta teška, egzistencijalna filmska ostvarenja, nerijetko duboke umjetničke prirode, koja su u pravilu više od samog filma. Tako sam nedavno sa svojom ženom pogledao Smrt gospodina Lazareskua, film rumunjskog redatelja Cristi Puiuja, i praktički “saznao” kako ću to jednoga dana umrijeti. Sljedećih dana okuražio sam se i riskirajući doživotnu gadljivost spram seksa, ali ovoga puta bez žene, pogledao Nimfomaniju. To mi je bio i prvi Von Trierov film od Melankolije… A onda je red došao na Antikrista.

A kada već govorimo o teškim, egzistencijalnim filmskim ostvarenjima, malo je reći da bi im Antikrist mogao postati zaštitni znak. Prikazano u filmu, definitivno, ne nadrasta samo ‘sve filmsko’ kao takvo, nego i ono ljudsko… Kada bismo napisali da se radi o stanovitoj rani, duboko zakopanoj u nama od pradavnina – tek bismo mu ušli u trag. No riječ je o nečemu puno kompleksnijem; nečemu, toliko groznom i neshvatljivom, koje, kada je napokon “izvučeno” na “danje svjetlo” filmskog platna – postalo “živi užas” za gledatelja. Nažalost, nemam drugih uvodnih riječi kojima bih to bolje opisao.

Već uvodna scena filma bit će vam strahovito neprobavljiva! Smrt djeteta zbog nemara roditelja nikoga ne može ostaviti ravnodušnim; štoviše, dijete odlazi u smrt za vrijeme njihova vođenja ljubavi… Kada sam je pogledao prije dvije godine, nisam mogao nastaviti gledati film… No, ove godine uvjerio sam se da je uvodna scena samo “limunada” naspram onoga što je slijedilo… Rekao bih da je poslužila kao svojevrsni okidač za ono što će u nastavku filma biti prikazano… Kao da nam je sâm redatelj želio poručiti da se samo na ‘najvišim psihičkim energijama’ poput onih ‘najviših’ ‘fizičkih energija’ koji se postižu u ubrzivaču čestica u CERNU u Genevi, mogu razotkriti najdublje tajne čovjekove prirode – na jednak način, kao što se u CERNU razotkrivaju tajne svekolike materije.

Što je, onda, jedan takav strašan događaj mogao inicirati? U svakom slučaju, nešto čemu bi otvaranje Pandorine kutije bilo čisti eufemizam. Drugim riječima, zahvaljujući upravo takvoj, teško probavljivoj, uvodnoj sceni filma do izražaja je mogao doći sâm Antikrist

Nakon uvodne scene, film prikazuje period uobičajenog žalovanja oba roditelja zbog smrti djeteta. No nakon nekoliko mjeseci, na opravdanu dijagnozu psihijatra o netipičnom i “produljenom” žalovanju majke (Charlotte Gainsbourg), On, otac (Willem Dafoe), i sâm psihoterapeut, protivno psihoterapeutskoj praksi koja zabranjuje da psihoterapiju provode osobe emotivno bliske pacijentu, odlučuje ju sâm liječiti. Međutim, ubrzo, ona upada u anksioznu fazu žalovanja, koja započinje uzimati danak na zastrašujući način kroz jezovite napadaje panike, gubitak daha i sličnog, te je On prisiljen učiniti drastičan korak. Otkrivši da se njegova supruga najviše plaši šume odlučuje da neko vrijeme provedu na imanju Eden, okruženo upravo šumom kako bi Ona svladala svoj, prema svim njegovim pokazateljima, iracionalan strah.

No tamo stvari postaju samo… gore. Uobičajenom psihoterapeutskom metodom, muškarac će pokušati dokučiti tko je na vrhu “piramide traume” njegove žene i ovako rezonirati: šuma to ne može biti, jer, šuma kao šuma samo je “tijelo piramide”; nešto drugo mora obitavati na samom vrhu. Kada mu supruga, uslijed sve bolnije grižnje svijesti zbog gubitka djeteta, natukne u razgovoru da je priroda đavolja crkva (satans’ church) i da je ona njezina služavka, drhtavom rukom na tom mjestu će dopisati “vrag” s upitnikom. No i dalje neće biti siguran. U isto vrijeme, njeno ponašanje, iz trenutka u trenutak, postaje sve abnormalnije; od privida potpune izliječenosti do apsurdne nemogućnosti gaženja trave i suludih potreba za seksom; sve zajedno ukazuje da je u njegovu ženu ušao rijedak psihički demon.

Uskoro, međutim, Ona će započeti i s otvorenim nasilnim ponašanjem, a prva žrtva njezinog nasilja upravo će biti On. U tim trenucima, On će još drhtavijom rukom na vrhu piramide prekrižiti riječ “vrag” i upisati “Ja?” (engl. Me?). Zar je on taj koji je izvor sveg njenog straha, ali i mržnje? No tu nije kraj cijele ove drame. Na “živi užas” gledatelja, otvoreno nasilje će na kraju filma kulminirati njegovim sakaćenjem… U jednoj od najužasnijih scena u cijelom filmu, a možda i na filmskom platnu uopće, Ona će mu provući šipku kroz nogu kako bi na nju mogla pričvrstiti brusnu ploču – drski simbol kotača kao svekolikog tehničkog napretka čovječanstva za koji je odgovoran uglavnom muškarac – a on će takav, osakaćen, bježeći pred njom, sumanutom i pomahnitalom, završiti u rupi u zemlji…  Puno je konotacija koju ova scena povlači za sobom, čovjeku se može zavrtjeti od svih njih, ali, definitivno, radi se o jednoj od najdojmljivijih scena u cijelom filmu – On, u rupi u zemlji s nogama izvan rupe, s brusnom pločom pričvršćenom vijkom za šipku koja mu prolazi kroz nogu, a Ona iznad rupe, Njega, slavodobitno i potpuno izvan sebe urla “Gdje si, kopile?” (u nekim prijevodima i “Prokletniče, gdje si?).

U završnoj sceni filma, njeno sumanuto, nepredvidljivo, i nadasve – oprečno ponašanje, dovodi je do vlastitog sakaćenja, sakaćenja organa užitka (klitorisa) koji joj je, na kraju krajeva, prema njenom dubokom osjećaju krivnje, i prouzročio gubitak sina… On to ne vidi, jer leži bez svijesti; no, došavši k sebi, u konačnom i potpunom nerazumijevanju njenog stanja i sveg doživljenog, odlučuje ju zadaviti i na taj način svojim mukama stati na kraj.

No, postavlja se pitanje što On to nije razumio? Zašto se ipak čini da muškarac u Antikristu cijelo vrijeme boravi u iluziji, dok je žena ta koja se kroz “abnormalno ponašanje” suočava i bori s Istinom, odnosno Prirodom u vlastitom biću? Mimo crno-bijele interpretacije cijele priče, one o vječnoj borbi ljudskog uma, odnosno Duha (u filmu utjelovljenog muškarcem) i Prirode (u filmu utjelovljene ženom), čini se da film može ponuditi jednu sveobuhvatniju sliku tragičnosti ljudskog stanja. Ujedno, ona bi trebala otkloniti i sve optužbe za mizoginiju kojima je izložen redatelj ovog filma.

Najprije, podsjetimo da je čovjek prirodno (tjelesno) i duhovno biće. Nije li ono što se događalo u Edenu zapravo bio prikaz reakcija “duhovnog bića”, i muškarca i žene, na počinjeni grijeh koji su platili gubitkom djeteta, a koji je prouzrokovalo njihovo “prirodno biće”, ili sama Priroda u njima? Film prema ovoj interpretaciji, stoga, ne osuđuje ženu, nego Prirodu u ženi! No, Ona je k tomu i “Prirodina služavka”, što je po nju puno gore – nije u stanju, kao muškarac, otarasiti se njenog utjecaja. Zbog toga će se na početku činiti da je njeno “duhovno biće” zavidno muškarcu… Nije li i ona u početku htjela biti kao on – racionalna, duhovna, i manje prirodna? Međutim, je li muškarac doista pod manjim utjecajem Prirode; tim pitanjem morat ćemo se pozabaviti negdje drugdje (vidi komentar!). Na ovom mjestu želimo samo istaknuti da je ono što se događalo sa ženom bilo vezano uz borbu njenih dviju strana – prirodne i duhovne – koje su u njoj, da li usudom ili nečim drugim, oduvijek zaoštrenije postavljene nego u muškarcu! Njenu duhovnu smirenost (privid potpune izliječenosti) remeti iznad krajnjih granica potencirana životna potreba za seksom, njen strah od prirode koji predočava scena nemogućnosti gaženja trave, gazi suludo nasilničko ponašanje koje kulminira scenama sakaćenja. No u odsutnom trenutku, a to je važno istaknuti, “duhovno” u ženi odnosi pobjedu nad “prirodnim”; jer, ne zaboravimo da ona na kraju filma sakati samu sebe, odstranjuje iz sebe ono što je najprirodnije u njoj, prerezavši najpogubnije veze sa svojim dotadašnjim gospodarom, po Von Trieru, uzročnikom sveg zla… Ali muškarčeva racionalnost to ne shvaća… On će ju zadaviti u trenutku kada Priroda nad njom više nema vlast, kada u njoj više ne boravi onaj “zločesti Život” koji je i doveo do gubitka djeteta.

Tako smo došli do odgovora na pitanje tko se ustoličio na vrhu “piramide traume” njegove žene. Nije to bio ni vrag, pa ni on sâm – bila je to sama Priroda u njoj! Taj zastrašujući odgovor poprimit će još jezovitije konture u Melankoliji u kojemu će ulogu najvećeg zla umjesto Prirode preuzeti sâm Život… Život kao takav, zlo je na ovoj planeti, tu jednostavnu a u isto vrijeme pogubnu rečenicu, ako se sjećate, izriče jedna od sestara… Eto, do koje samo dubine umjetnička istina može doći… I zbog čega nam nužno postaje jasnijom ona Nietzscheova “naopaka mudrost” stavljena u usta jednog jarca, Dionizijevog pratitelja, satira Silena, izgovorena još u Rođenju tragedije: “Ono što je najbolje za čovjeka je da što prije umre!”.

Život je taj koji se iz jedne stanice dijeli u beskraj, zauzimajući nasilno prostor oko sebe, nauštrb svega drugog! Život je taj koji ne daje izbora nikome u svom širenju da bi zatim nastavio živjeti na račun drugog života. No isti taj Život, zbog prirođene nasilnosti prisiljen je platiti visoku cijenu kroz osobitu patnju. Ništa na svijetu ne pati kao što pati sâm život. Sada nam mnoge stvari postaju jasnije…

Na primjer, kršćanska ispovijed! Ne radi li se tu o zaboravljenom i potisnutom, najskrušenijem priznanju arhetipske krivnje –  zla Života samog kao takvog! Mi ne dolazimo ispovijedati samo vlastitu krivnju zbog počinjenog ovoga ili onoga, s ovog stanovišta, bezazlenog grijeha, ispovijedamo se i što smo kao živi – “zlo u Cjelini”.

Samim tim što smo živi mi smo krivi, “vrištao” je i Heidegger na onim čudnim, i u isto vrijeme čudesnim stranicama Bitka i vremena u kojima piše o zazivu, savjesti i krivnji, koje dugo vremena nisam mogao sebi protumačiti. Kako bih mogao biti kriv i imati grižnju savjesti, što je bilo “pravo” i “ne-pravo” postojanje? Odakle potječe krivnja čovjeka? Sada to znamo: od samog Života. Život neće postati duhovniji u svom razvoju, on će uvijek ostati “volja za moć”, jer upravo on najprotivniji je duhovnom u čovjeku, koliko nešto može biti protivno nečemu drugom… I pravi paradoks se ogleda u pitanju: kako je DUH uopće položen u ŽIVOT? No, možda upravo tu vidimo izlaz iz ovoga mračnog tunela? Možda se, kada govorimo o Duhu, radi o nekoj vrsti samo-korekcije života…? Možda će evolucijom, on – Život, napokon postati “manje zao”? Možda nas čitav Isusov nauk tjera da budemo bolji nego što jesmo, samo to. I da u Duhu više ne trebamo tražiti neki viši smisao… nisam siguran.

Bilo kako bilo, zbog ove misli, možda ću jednoga dana i “zakračunati” ovaj blog, prestati s ovim suludim mislima koje nikud ne vode osim u tamu vlastita srca… Mi, duhovni, jašemo na leđima aždaje, oduvijek smo jahali, samo što toga nismo bili svjesni, sav naš napor “aždaja” života rabila je u svoje svrhe, a naši ciljevi bili su neutemeljeni, poput oblaka koje raspiruje vjetar…

Što smo naučili gledajući Von Trierovog Antikrista? Život se ne može urazumiti duhom. Imati ideal nešto je najprotivnije životu što sâm život može zamisliti. Nosimo u sebi dvije protivnosti koje se ne mogu svesti jedna na drugu. Čovječanstvo nigdje ne evoluira u “životnom” smislu, ono samo preživljava i uvećava svoju moć. Nikada nećemo ostvariti jednakost među ljudima. Ljudski odnosi imaju oblik piramide, jer odnosi života sa svim drugim stvarima i drugim životima imaju oblik piramide. Demokracija je u startu propao projekt koji će se u budućnosti samo zlorabiti. Homo Trumpus slavi svoju pobjedu.

Ima li Duh u nama snage ove istine nadići…? Ako je i u ovom trenutku nema, morat će je iznaći… o suprotnom ne želimo ni misliti!

Rujan 2016.

O privatnoj borbi s demonima vlastite nutrine (ili kako je to kad vam prostor uma obuzme pohlepa za spoznajom)

Posted in LARS VON TRIER, Melankolija, UMJETNOST - FILM tagged , , , , , u 12:21 pm autora/ice Magičar

LARS VON TRIER: Melankolija
BORIS BOSANČIĆ: Ključ u bravi

Na jednome drugom mjestu blogosfere, relativno udaljenom od ovoga ovdje, ako se udaljenost u svijetu duha može mjeriti različitošću teme, ali i načina na koji se o njoj diskutira, svoju depresiju liječim eshatologijom – pisanjem o prvim i posljednjim stvarima. A zašto mi je to potrebno odlučio sam razotkriti ovdje. Moja malenkost, koja se u osnovnoj i srednjoj školi nikada nije zanimala za fiziku, matematiku i općenito prirodne znanosti, odjednom je grčevito prionula uz rješavanje ključnih problema jedne fizike: što je to prostor, što vrijeme, a što materija… Bilo kako bilo, počeo sam se osjećati kao junak jedne moje davne priče (Ključ u bravi) – stanoviti I. (koji se još nije stigao proburaziti u Ki.-ja) a čija namjera je bila slična mojoj (današnjoj): proniknuti u tajnu postojanja, staviti ‘ključ u bravu’ i odškrinuti vrata odgovora na pitanje ‘zašto smo ovdje’… Priča je počinjala ovako:

U suton jednog zalutalog zimskog dana u proljeću, čovjek u izblijedjelo crnom kaputu stajao je u mraku sobe vlažnih zidova svog samotnog boravišta, spreman za polazak. Pogledom je prelazio po siluetama stvari na stolu pored prozora kao da se od njih oprašta ili kao da nešto traži, dok mu je slaba svjetlost umirućeg dana, koja je dopirala izvana, u tome pokušavala uzaludno pomoći. Napokon duboko uzdahnu i pođe vratima. Bezdan noći, negdje vani čekao je da ga proguta. I. izlazi mada nema nekog razloga. Vuče se mračnim labirintom uličica, silovan bukom automobila ljudi što se vraćaju s posla, nijem na njihove sudbine, zatvoren u melankolični svijet nervoznih misli…

Nakon tolikih dana provedenih u anekumeni zagušljive sobe, napokon, udisao je svjež zrak, uživajući u gasnuću dana i blijedoj mjesečevoj svjetlosti u dnu noći. Kandelabri gradske rasvjete stvarali su atmosferu sličnu onoj na slikama clairobscura na kojima svaka pojedinost u sebi zna kriti proturječnost. U takvom plastičnom, ali ipak stvarnom svijetu, dvodimenzionalni svijet sjena dominirao je po zidovima oronulih zgrada, pomalo plašeći ljude.

I upravo ovo “…izlazi mada nema nekog razloga”, zajedno u paketu s ‘kandelabrima gradske rasvjete’, kao da su me ‘stigli’ u stvarnom životu… Kad sam objavio post o tamnoj energiji kao praznini bez prostorvremena otišao sam u osječku Tvrđu – okoliš moje davne priče koji sam počeo prepoznavati prije nekog vremena… Dospjevši u ‘svijet kandelabara’ iz I.-jeve priče, započeo sam osjećati istu beznadnost postojanja koju sam zamišljao da ju i on osjeća. Na neki način, postao sam on, junak moje davne priče… Danas, više nego ikad prije u svom životu, bavim se stvarima kojima se i on bavio… Pišem o izviranju prostorvremena iz materije, o stvaranju objektivnosti ispreplitanjem naših subjektivnih svjetova (prostorvremena), zamišljam ‘stvar po sebi’ kao niskoenergetsko izvorište /stanište iste te materije… povrh svega toga, sve to dokazujem osmišljavanjem čak i donekle izvodivih eksperimenata… Što mi se to događa? S jedne strane, strahovito sam zainteresiran za stvari koje još zanimaju vrlo mali broj ljudi, a s druge, postajem sve sumnjičavijiji prema vlastitoj kompetenciji za bavljenje njima…

U isto vrijeme, u nekoliko navrata potonuo sam u depresiju, činilo mi se, nikad dublju. Shvatio sam kako svijet funkcionira i da zapravo ovakav, okrenut sadržaju, a ne egu, nemam što tražiti u njemu. Moje teme nisu teme kojima se bavi doba u kojem živim, ali eto, iz nekog razloga ipak ustrajavam u njima… A što ako čovjeka određuje samo priroda njegove vlastite psihe, kao što je u to bio uvjeren pionir toga stava Sigmund Freud? Znate tu priču, neki davni događaj iz djetinjstva, ili više njih, u konačnici oblikuje ono što nazivamo vlastitom psihom, nutrinom, ili čak duhom. To što smo u životu ‘odlučili’ postati teorijski fizičari, ateisti ili tipovi skloni istospolnim partnerima po svojoj seksualnoj orijentaciji, uglavnom možemo zahvaliti samo davnim događajima iz djetinjstva (naravno, dio otpada i na ‘genetiku’). Drugim riječima, nije li u životu na djelu je uvijek privatna borba s demonima vlastite nutrine (psihe)? Stoga, možda na raskrižju mojih raspoloženja trebam potražiti odgovore zašto sam tu gdje jesam…

Danas sam shvatio da se i u slučaju I.-ja također radilo o nekoj vrsti njegove privatne borbe, ali da taj aspekt priče nije bio dovoljno naglašen. Ako se u životu oduvijek radi o privatnim borbama s demonima vlastite nutrine (psihe), onda, nikakvih tajni postojanja nije bilo niti će ih biti, čovjek ih neprestano izmišlja, dočarava, kako bi preživio, ili pobjegao od nečega što je puno očitije – samog života. I spoznaja se tako može uzeti samo kao sredstava preživljavanja i bijega, jedino što se radi o umjetničkom sredstvu koje nije svjesno toga da je umjetnost, da je obično izmišljanje. Nikakav viši smisao ne čeka nas na ‘dnu lampe vremena’.

S druge strane, postavlja se pitanje kakav je to život od kojega pokušavamo pobjeći? U tome i jest kvaka; on je, za sve blage i zanesene duhove, nažalost, neizdrživ, grozan… Prema Monty Pythonuživot je borba‘, po Nietzscheu svaki ‘život uvijek živi na račun drugoga života‘, a za Von Trierovu Justine koja ‘zna stvari’ iz filma Melankolija – “život na zemlji je zlo“… Da nije, živjeli bi sretno, sporo, bezazleno, imuni kako na rast BDP-a tako i na demone vlastite psihe… Izmišljanjem samo nastojimo pobjeći od njega… i zbog toga smo natjerani na pisanje, naš jedini način da istinu kažemo naglas…

Na koncu, sjetio sam se i tužna I.-jeva kraja:

Ništa više nije ometalo njegove misli, ni buka automobila, ni nervozni pogledi ljudi. Napokon, bio je prepušten sam sebi. Ali što reći tom “sebi” nakon svega? Već dulje vrijeme u njemu je sve utihnulo. Neka nevidljiva snaga zapriječila je put mislima… Postao je ravnodušan kao krug horizonta koji se oko njega rođenjem zatvorio.

U zadnjem dijelu priče, I. sve češće odlazi na duge šetnje u snježna polja (aluzija na baranjska polja postaje očita, ali ponavljam, dok sam pisao priču, prije nekih dvadesetak godina, zasigurno ih nisam imao u vidu); na jednoj, napokon gubi svijest i ruši se u snijeg. U zoru će ga pokupiti seljaci i odvesti u selo. Kafkijanski ugođaj postaje sve očitiji… U selu svojom pojavom plaši seljane koji ubrzo otkrivaju da je sišao s uma… Zovu župnika, a ovaj liječnika… Za to vrijeme, polazi mu za rukom odnekud dohvatiti skinutu dotrajalu bravu zajedno s ključem i započeti fizičku simulaciju svojih duhovnih napora… umećući i izmećući ključ u/iz brave bez prestanka… U ustanovi za umobolne, kamo ga ubrzo prebacuju, liječnici će u tom činu prepoznati ‘simulaciju života’, spolni čin, ‘nedvojbeno pozitivan’ koji bi trebao voditi njegovu ozdravljenju… Ali mi znamo da neće. I. će zauvijek ostati zatočen u svojoj tapeciranoj sobici… međutim, to nam se iz ove perspektive čini tek manjim problemom. Puno gore je to što će ostati zatočen i u svom prostoru uma kojeg je izgradio takvog kakvog je izgradio… odnosno kakvog je izgradio neki događaj iz njegova djetinjstva… prostoru uma pohlepno obuzetim spoznajom… spoznajom, koja se sama razotkriva kao nadomjestak za izgubljenom mogućnošću stvarne sreće u životu. Baš iz razloga što taj psihoanalitički moment izostaje u priči, shvatio sam da je priča ostala nedorečena, da je mladenačka, i zbog toga, možda čak i ‘loša’.

Hoću li se dogoditi da se jednoga dana u svom stvarnom životu doista preselim u ‘svijet kandelabara’ i do kraja odigram prizore svoje priče… “…predano se prepuštajući radu … smjelo se poigravajući sa sudbinom… dok me …bol u sljepoočnicama i zora koja se bude caklila kroz prozorska okna… ne prekinu tome…” – ne znam… Možda je ipak važnije da prije toga zavirim u psihoanalitički segment svog života…i pokušam umaknuti sudbini… 🙂

Veljača 2012.

Melankolija koja kažnjava

Posted in LARS VON TRIER, Melankolija, UMJETNOST - FILM tagged , , u 12:45 pm autora/ice Magičar

Lars von Trier: MELANCHOLIA

Ima li išta uznemirujuće od saznanja da nam se iz dubokog svemira približava stanoviti planet-skitnica s ozbiljnom prijetnjom sudara s našom planetom? Film Melancholia Larsa von Triera tematizira upravo jednu takvu ‘nemoguću’ mogućnost. Zapravo, takav je katastrofičan scenarij režiseru ovog filma bio potreban za nešto drugo: izricanje, pa barem, dvije strašne tvrdnje o čovječanstvu koje su, kazao bih čak ‘preko reda’, njegov umjetnički uradak uvrstili u iznimna magična dostignuća čovječanstva i zavrijedila poseban post na ovom blogu. Strašne tvrdnje o ljudskom postojanju, pritom, Lars von Trier stavlja u usta jedne od junakinja filma, depresivne – u našem jeziku kazati ‘melankolične’ je već eufemizam – Justine koje ona upućuje svojoj ne-depresivnoj, ali zato sklonoj udovoljavanju društvenim konvencijama, sestri Claire, upravo u trenutku kada njih dvije ozbiljno posumnjaju da se planet-skitnica ipak nepovratno sunovratio u smjeru našeg planeta i da je sudar gotovo pa postao neizbježan. Tvrdnje se izriču u sljedećem dijalogu sestara:

JUSTINE: Zemlja je zlo. Ne trebamo tugovati zbog nje.
CLAIRE: Što?
JUSTINE: Nikome neće nedostajati.
CLAIRE: Ali gdje će Leo odrasti. (Clairein sin, op.)
JUSTINE: Sve što znam je … Život na zemlji je zlo.
CLAIRE: Možda postoji život još negdje.
JUSTINE: Ne, ne postoji.
CLAIRE: Kako znaš?
JUSTINE: Budući da znam stvari.
CLAIRE: Da, ti uvijek zamišljaš…
JUSTINE: Znam da smo sami.

Saznati da je život na zemlji zlo i da, zbog toga, ne treba previše tugovati za njim kao i to, da smo sami u svemiru, sigurno ne može nijedno ljudsko biće ostaviti ravnodušnim. Lars von Trier, i sam vrlo depresivna osoba, koji je prije snimanja filma prošao tretman liječenja od depresije, pa je u skladu s tim Justine neka vrst njegova altera-ega, pokušava osvijestiti naš sadašnji trenutak, stepenicu ljudskog razvoja koja kao da ne vodi nikamo drugdje osim u veće zlo. Do tad, nježna i depresivna Justine, odjednom se proburazi u osobu koja se itekako zna nositi s nastalom situacijom dok praktična i pragmatična Claire, postaje nesnosna u svojoj nemogućnosti prihvaćanja iste te pomalo započinje sličiti sestri prije razotkrivanja strašnog usuda.

Kako biste se vi ponašali u takvoj situaciji? Jeste li tip ‘Justine‘ ili tip ‘Claire‘, umjetnički hladno pita vas Lars von Trier, propitujući tako našu čovječnost na najdubljoj razini. Zbog toga je, čini se, i film podijelio u dva dijela i nazvao ih, pogađate – Justine i Claire…

U prvom dijelu filma melankolična se Justine nastoji udati. Film započinje scenom zapinjanja luksuzne limuzine na putu za ljetnikovac u kojem se vjenčanje treba održati;  na zavoju uskog puta, obična stijena pored puta pokaže se nepremostivom preprekom za luksuzno i nezgrapno vozilo. Justine i njezin dragi sjede pozadi, na zadnjem sjedištu automobila i gestikulacijama svoga lica pokazuju kako se dobro glumi iskazujući upravo onu dozu nervoze i zabrinutosti zbog kašnjenja na vjenčanje koju bi uobičajeno svatko od nas iskazao u takvim prilikama. Njihovo je ponašanje toliko obično, toliko nesvjesno kamere, da ostajete pomalo zatečeni njihovom glumom prisjećajući se pomalo s gađenjem svog onog izvještačenog glumljenja u američkim filmovima. Naravno, na kraju će dvoje mladenaca s primjetnim kašnjenjem ipak stići na vjenčanje. Usprkos početnom raspoloženju, Justine ubrzo zahvaća val depresije. Scene u kojima se razotkriva očigledan jaz u odnosima s roditeljima, zatim beskrupuloznost njezina šefa, u ulozi vjenčanog kuma, koji se ne libi s njom razgovarati o poslu čak i na dan njenog vjenčanja i sl., ubrzo Justine dovode do bezizlazne situacije i spremnosti da od svega odustane. To i ne bi bio neki problem, vjerojatno bi sve poslala u finu materinu da nije sestre i njenog muža koji su financijski i materijalno pokrili troškove njezina vjenčanja. Njima se Justine mora svaki put lažno osmjehnuti a na njihova opetovana i dosadna pitanja „Jesi li sad napokon sretna?“ neprestano tupavo potvrđivati glavom – a tu upravo leži korijen svake depresije. Lagati sebe i druge u pogledu svojih stvarnih osjećaja, biti bolesno prijatan prema svima oko sebe, a ako u tome ne izdržiš onda zbog toga okrivljavati sebe – tu je već riječ o prikazu ustaljenog mehanizma depresije koji danas pustoši zapadnoeuropskim društvima. Vjenčanje propada, cijela večer poprilično loše završi a u jednoj od posljednjih scena prvog dijela filma Claire priznaje sestri da je ponekad ‘toliko mrzi’…

A onda na scenu stupa ‘naš’ planet, planet-skitnica, ‘izbavitelj’. U drugom dijelu filma saznajemo sve o dotičnom planetu koji se iznenada pojavi iz sjene Sunca, prođe pored Merkura i Venere te krene prema Zemlji. John, Clairin suprug, amaterski se bavi astronomijom i objašnjava Claire kako se najgori mogući scenarij ipak neće dogoditi – sudar dvaju planeta. Ipak, Claire, na internetu ubrzo pronalazi sajtove koji upozoravaju na „ples smrti“ uljeza u Sunčevu sustavu koji bi se prema svim proračunima ipak trebao sudariti sa Zemljom. John popušta pod pritiskom najnovijih saznanja da je sudar ipak neizbježan i počini samoubojstvo; Claire ostaje sama sa svojim sinom i depresivnom sestrom i u tom se trenutku odvija i spomenuti dijalog sestara… Doista, morate imati hrabrosti pogledati ovaj film u cijelosti. Na ovom mjestu moram čak i zaustaviti svoje pisanje… Teško je ići u susret smrti čak i preko filmskog platna…

Ali iznenada se dosjetim da je sam redatelj filma smislio način kako se nositi s neugodom koja vas polako zahvaća gledajući drugi dio filma. Sjetim se da vam uopće nisam spomenuo njegov prolog! Hvatam daljinski DVD playera i vraćam film na sam početak. Lice Kirsten Dunst u ulozi Justine pojavljuje se poput lica Venere s Botticellijovog platna. Glazba Richarda Wagnera, uvertira Tristana i Izolde kao da najavljuje filmski uradak iz devetnaestog stoljeća što, naravno, nema nikakva smisla. Lars von Trier će kasnije priznati da je slow motion u uvodu filma trebao poslužiti kao priprema gledatelja na njegov kraj koji i doslovno završava scenom kolizije dva planeta. Ali zato što se ta scena prikazuje i u uvodu filma, iako umjetnički maskirana, gledatelju je trebala omogućiti da se lakše nosi s neugodnim scenama u drugom dijelu filma, za koje, kad ih nadvlada, biva nagrađen potpunom katarzom. Uvod u film, tako, pogledajte pa barem dva put… jednom ili čak više puta, zbog čistog umjetničkog sladostrašća, a jednom, barem jednom, eto, zbog privikavanja vašeg duševnog bića na neugodno katastrofičan rasplet…

Pogledao sam kroz prozor Prostorije. Vječna crvenkasta sumaglica spuštala se na okolno zemljište. Nigdje nikog na vidiku. Pustoš i praznina koje i kad se izreknu donose više nego što je to stvaran slučaj na koji se ove riječi preslikavaju. Ipak, na nebu uočavam zamjetnu promjenu. Nedaleko Mjeseca, kroz jedan majušni kumulus, provirivala je sada i lopta planeta-skitnice, upravo nalik na planet iz filma Melancholia. Kako je samo dospio ovamo? Nije li se već sudario sa Zemljom u svom filmu, i što sad hoće?
– Hoće ispitati nas, kako se nosimo s kataklizmičkim događajima koji će uskoro uslijediti. – reče suvo tetka.
Dogodilo mi se da sam s tetkom zamijenio uloge. Sam sam udrvenio, postao kućanica koja se drži telelevizora i pinokolade dok se tetka pretvorila u pravog pustolova.
– Nema veze. Naručila sam rakete zemlja-zrak. Stižu za koji sat. Raznijet ćemo gada! – povikala je tresući se kao prut.
– Što ti je tetka!? – povičem. – Počela si sličiti onim američkim generalima iz sci-fi filmova, s bezbroj odlikovanja na svojoj uniformi, kojima kompetenciju za ratovanje na Zemlji nikakav problem nije prenijeti i u svemir. Ipak, ne činiti li se da ratobornost u svemiru ne prolazi?
Nije ništa odgovorila. Nastavila se tresti kao prut i tu je prvi put nježno zagrlim.
– Hej tetka, sve će biti u redu. – kažem joj na uho. – Taj je planet naš prijatelj. On prijeti i uništava samo ono što se razotkriva i našim neprijateljem.
– A što se razotkriva kao naš neprijatelj? – upitala je tetka sada pretvorena u uplakanu četverogodišnju curicu.
–  Pa, recimo, nastojanje oko uspijevanja u društvu u bilo čemu i na račun drugih ljudi umjesto da radimo samo ono što volimo raditi. Zbog takvih je stvari koje se neprestano ponavljaju u ljudskom društvu čika Lars kazao da je život zlo. Dobro, on je u tim svojim stavovima poprilično ekstreman, ali mi ne moramo biti.

Za to vrijeme Melancholia se približila našem prozoru na udaljenosti manjoj od metra, i tu se zaustavila.
– Vidiš – kazao sam tetki – Nije to onaj rogobatni planet iz filma, došao nas je samo pozdraviti. Svijet duha mu nije neprijatelj; ionako, ne bi mu mogao nauditi. ‘Naše kraljevstvo nije od ovoga svijeta’ kako je kazao jedan naš prethodnik.
Nagnem se kroz prozor i rukom pogladim pristigli planet. Površina planeta bila je neizmjerno i začuđujuće glatka. Potom se još više nagnem kako bih planetu mogao šapnuti  riječi pozdrava:
– Znam da svugdje gdje u svom lutanju naiđeš na materijalističke vrijednosti i gramzivost moraš djelovati. Isto tako, znam da ti je i najžalije što u tom trenutku i čistoj nevinosti moraš oduzeti život odnosno mogućnost da se divi ovom svijetu. Onog dječaka iz filma i sam sam oplakivao cijelu noć… ali, takvo je kretanje svijeta. Idi i sudaraj se s kim već moraš!

Potom sam planet-skitnicu fotografirao. Njegova slika odsad krasit će našu Prostoriju s Kolom. Na neki način, planet Melancholia uklapao se s nama, čudnim bezvremenim likovima iz Prostorije s Kolom Duha Svijeta. Ipak, neko je vrijeme planet-skitnica odlučio ostati u našem svijetu. Postavio se na nebu točno na mjestu na kojem smo ga svaki put mogli vidjeti kad bismo pogledali kroz prozor iza televizora u tetkinom dijelu Prostorije. Ubrzo je i tetka pristala svaki put mahnuti mu kad bi otvorila svoj prozor. Sada je i mnogo manje gledala televiziju.

%d bloggers like this: