Prosinac 2018.
Metafizika patnje
Michel Houellebecq: OSTATI ŽIV
Friedrich Nietzsche: S ONU STRANU DOBRA I ZLA
BIBLIJA
Možemo li zamisliti život koji ne živi na račun drugog života (i sveg drugog oko sebe) nego samim svojim postojanjem okolini čini dobro i samo dobro? Možemo li zamisliti život koji za svoj rast traži dopuštenje drugih bića, a zauzvrat dariva one koji mu to omoguće? Napokon, možemo li zamisliti egzistenciju bez inherentnog nasilja koje je upisano u njenu bit, kao i u bit danoga prostorno-vremenskog okvira u kojem se svi mi odreda rađamo i umiremo i nazivamo “svijetom”? Dakako da je možemo zamisliti, ali, čini se, samo to… Kada bi u danom prostorno-vremenskom okviru sva bića bila svjesna i kada bi razmišljala kao mi možda bi se naša zamišljena, nenasilna egzistencija mogla doista pretočiti u djelo. Ali kao što znamo, to nije slučaj. To je (bio i ostao) samo ideal.
No zadržimo se barem na zamisli života koji daje koliko i uzima? Nije li nam takav život već pred očima… i ne vidimo li da već manje pati…? Kao fauna planeta, nije li on – sâm život – gotovo pa postao podnošljiv? Biljka preko dana proizvede kisik nakon što je noću iz atmosfere uzela ugljični dioksid. Još malo sunca i vode i nije joj potrebno više. Zauzima uvijek isti prostor, širi se polako i bojažljivo, a sve svoje nasilnosti, ako ih ima, provodi isključivo na mikro razini… Da li bi to, onda, značilo da stupanj nasilnosti jedne egzistencije dovodimo u vezu sa intenzitetom patnje koju ona osjeća u svom postojanju? Da, značilo bi; zbog toga smo i nedavno napisali da ništa na svijetu ne pati kao što pati sâm život…
Je li stvar u “materijalnosti” svijeta u cjelini, prostoru i vremenu, ili svemu pomalo, no, stječe se dojam da je ovaj svijet svemu što postoji u njemu odista dan kao ‘rasprostrta patnja’. Patnja je bitak postojanja u prostorvremenu. Svijet je ostvaren tako da se u njemu pati, sve što postoji na svijetu pati, jer ono što je rođeno ili stvoreno, rođeno je ili stvoreno kao pojedinačno pored drugoga, rođenog ili stvorenog, pojedinačnog do sebe. I premda jedno drugo u vremenu mogu zavoljeti, najprije moraju patiti, boriti se za svijet koji im je dan. “Rat je otac svih stvari!” – ne zvuči li vam to poznato?
Bili mi i najpravedniji na svijetu, puni ljubavi za sva bića, ovu neugodu svijeta ne možemo otkloniti.
*
* *
Svijet je rasprostrta patnja. U njegovom ishodištu postoji čvor patnje. Svaka je egzistencija ekspanzija i prignječenje. Sve stvari trpe dok postoje.
napisao je i francuski pisac Michel Houellebecq na početku svog eseja Ostati živ koji je presudno oblikovao moj spisateljski duh. No dugo vremena nisam razumio zašto bi patnja bila u ishodištu svega. Zašto u ishodištu svega ne bi kraljevala ugoda a ne neugoda? Zašto postojanje, u svom čistom, neskrivenom obliku, kako bi kazao Heidegger, ne bi moglo biti sretno? Tek kada sam naišao na filmove Larsa von Triera u dvadeset i prvom stoljeću shvatio sam zašto to ne može biti tako.
Postojanje može postati sretno samo ako se čovjek prepusti zaboravu – zaboravu patnje kao osnove života, odajući se varljivim iluzijama svoga Duha koje ga jamačno opčinjavaju na svakom koraku. Nekima od nas, na koncu, teško je to priznati, ali Duh imamo samo kako bismo djelomično ublažili, a u nekim prilikama i u potpunosti otklonili svoje misli od patnje kao osnove postojanja. Tu bih čak na sâm Duh mogao primijeniti one Heideggerove kategorije pravosti i nepravosti i reći da pravi Duh shvaća da jedino što može učiniti je naučiti se s patnjom nositi, dok nepravi Duh vjeruje da se ona ipak može otkloniti (ali uvijek putem ove ili one iluzije)…
K tomu, kad je čovjek mlad, i ako je poput nas, upravo tom porivu traganja za osnovom postojanja nikako neće moći umaći. I zamišljat će sve drugo kao osnovu postojanja samo ne patnju. To je i razumljivo. U tim godinama njegovo tijelo je zdravo, boleštinama je rijetko izložen, kako bi mu onda moglo pasti na pamet da je temelj sveg postojanja, ali i svijeta u cjelini, neugoda, a ne ugoda – patnja, a ne sreća?
Svi inteligentni pojedinci (pa čak i oni koji su u značajnoj mjeri religiozni) kad tad dođu do uvida da je život besmislen s obzirom na svoju krajnju svrhu. Nje, jednostavno, nema. No to je i prva patnja s kojom se suočavaju u duhu. Jedini mogući smisao života onda mora biti sadržan u prostom življenju, reći će sebi, u trajanju bez krajnje svrhe, i to može čak biti i podnošljivo s obzirom na strasti, volju i nagone koje posjeduju… A upravo potonji su ti koji će im najprije odvratiti pogled od grozote stvarnosti jedne egzistencije – patnje… Prepustit će im se u poslovičnom zaboravu i u tom zaboravu uglavnom provesti svoj život. No pitanja Čemu? i Zašto? i dalje će se njihati iznad njihovih glava, i tek povremeno proizvoditi onu nesnosnu “buku besmisla” u njihovim mislima zbog koje će uvijek iznova patiti.
Ali svejedno; i pored svega iznesenog, mi ne možemo znati je li Bog, na kraju krajeva, postoji. Zbog toga nikada nećemo oduzeti dostojanstvo jednom kršćanskom vjerniku koji je uvjeren u njegovo postojanje, kao što ga nećemo oduzeti ni jednom ateisti koji to poriče. Uvijek ćemo ostati stajati pod tom skeptičkom nišom iz koje nas neće moći istjerati. Tako “naša istina” ne može biti istinitija od kršćanske a ni od ateističke istine, ali i obrnuto. Radije ćemo se vladati poput onih Nietzscheovih “filozofa budućnosti” koje on veselo spominje u S onu stranu dobra i zla – koji su puni ljubavi za istine do kojih su sami došli, ali koje upravo zbog toga ljubomorno čuvaju samo za sebe, jer ne žele da one budu istine za svakoga!
*
* *
Prije samog oblikovanja “moje istine” o patnji kao bitku postojanja, nešto se dogodilo u mom životu… tog osamnaestog studenog dvije tisuće osamnaeste… a što mu je, po svemu sudeći, bilo okidač… Ne mogu reći da je to bio događaj sličan onomu koji je doživio Pascal u svojoj prosvjetiteljskoj noći dvadeset trećega istog mjeseca samo davne tisuću šesto pedeset i četvrte. I nikako ne mogu reći da sam nakon tog događaja kao Pascal postao istinskim kršćanskim vjernikom… Jedino sam u strahovitom proplamsaju uvida shvatio u čemu je sadržana stvarna veličina tog mučenika nad mučenicima iz kršćanske tradicije. I ovaj uvid opalio me kao i svi drugi koje sam imao u životu, iz nekakvog neuhvatljivog središta u meni samom. Ukratko, došapnuo mi je da je prava Kristova veličina sadržana, ne toliko u moći iskupljenja grijeha, koliko u spektakularnome, i potpuno neočekivanom, dobrovoljnom pristanku na patnju… Naime, Isus je među prvima pokazao kako se suočiti i živjeti s patnjom na ovom svijetu. Patnji se, pokazao je On, treba dobrovoljno prepustiti, a ne ju nastojati ublažiti ili otkloniti… Patnja oblikuje čovjeka, nadodat će stoljećima kasnije Nietzsche. Sve što je iz njega dobro i loše izraslo on ima zahvaliti patnji kojoj je izložen…
I Buddha je, kao što znamo, spoznao da je patnja osnov svijeta, međutim, samo je Isus osmislio učinkovitu praksu življenja s tim groznim uvidom.
U sakramentu euharistije ili svete pričesti, koji je danas sastavni dio svete mise kršćanske Crkve, sadržana je spomen na ovaj Isusov čin. Ali baš taj najvažniji od svih sakramenata najmanje sam mogao razumjeti. Ideja vjere u Boga u ovom besmislenom svijetu racionalno mi je bila shvatljiva od samog početka, ali konsekracija odnosno misterij pretvorbe običnog kruha u tijelo Kristovo u meni je mogla izazvati samo najveću nevjericu. Osim toga, kako bi “tijelo Kristovo” uopće bilo u stanju iskupiti grijeh vjernika ako ga on pojede?! Na kraju krajeva, čemu uopće tako kompliciran, kanibalistički ritual stran svakom ratiu…? Bio sam dojma da ga ni najdublji teolozi sebi ne mogu racionalno objasniti. No sakrament svete pričesti stoljećima je ugrađen u obred svete mise, i što je najvažnije, kao takav, začuđujuće dobro funkcionira! Zašto bi ga mijenjali, ako je u stanju učiniti da se čovjek nakon njega osjeća iskupljeno i pročišćeno? To što se racionalni osnov vremenom izgubio, to ne treba nikoga plašiti, ionako smo ga naslijedili od svojih predaka, koji su ga pak naslijedili od svojih predaka i tako dalje… Sakrament svete pričesti dio je jedne duge tradicije i zato ga možda i ne treba dovoditi u pitanje. Tako otprilike o euharistijskom slavlju moraju razmišljati današnji kršćanski teolozi.
No, u isto vrijeme, čini se da nisu svjesni da je upravo njegova iracionalnost element koji će odbiti mnoge pojedince današnjeg društva, dovoljno inteligentne da u tom činu, neobjašnjivom za njihov um, vide samo primitivni akt, ravan molitvi, koji upravo dokazuje suprotno – zašto se u Boga ne treba vjerovati. Hej, jedem kruh i trebam misliti da je to tijelo Kristovo! No way, neću to činiti! Pa tako, samo egoistični pojedinci kojima je tek do toga da iskupe svoje osobne, i s ovog stanovišta, beznačajne grijehe, taj čin neće dovoditi u pitanje. Njima nimalo nije važna njegova pozadina, smislena utemeljenost, stalo im je samo do toga da u svojim očima ponovno postanu čisti. Zbog svih tih razloga, tužno je to reći, Crkva je danas više mjesto okupljanja egoističnih pojedinaca, nego istinskih ljudi duha.
I na ovom mjestu više vam ne mogu tajiti; a vjerojatno ste me već i prozreli. Tog osamnaestog studenog nazočio sam svetoj misi u jednoj crkvi. Ja, polubezbožnik, sjedio sam u klupi, i u polulaičkoj i polusvetačkoj šutnji nazočio svetom kršćanskom obredu, mozgajući o prirodi euharistijskog slavlja koji me započeo kopkati odmah nakon što sam dovršio čitanje Pascalovih Misli… A uskoro je red došao i na njega. Tik prije same (ipak to moram reći – samo simboličke) pretvorbe kruha u tijelo Kristovo, nastupa nesvakidašnji trenutak, crkvom se prolomi zatomljeni zvuk pričesnika koji ničice padaju na svoja koljena, a potom uslijedi neobična tišina za prostor ispunjen ljudima, tišina one “božje prisutnosti”, samo s glasom svećenika u pozadini, koju povremeno prekida mukli zvuk turobnog zvona. Svaki put osjetim tu tišinu, i čini se kao da je u tim trenucima svaki vjernik u Crkvi suspregnuo svoj dah… Žena mi je poslije rekla da su neki svećenici mogli vidjeti pravo tijelo i pravu krv u peharu, ali u to nisam sklon povjerovati. Sudim po razumu, a Pascal me je poučio da se i putem razuma može stići do vjere. Nisam trebao odlaziti do oltara da bih se uvjerio kako se ništa natprirodno nije dogodilo, a to nije bilo ni važno. Simbolički naboj oduvijek mi je bio dovoljan, jer se “čitav” odigrava u duhu. Pozorno sam stao pratiti svećenika dok je prenosio Isusove riječi:
“Uzmite i jedite od ovoga svi. Ovo je moje tijelo koje će se za vas predati!”
a zatim:
” Uzmite i pijte od ovoga svi, ovo je moja krv, Novoga i Vječnog saveza, koja će se za vas proliti i sve ljude na otpuštenje grijeha. Ovo činite meni na spomen!”
Što bi ove zagonetne riječi mogle značiti? Zašto Isus ne govori o svom duhu, a ne tijelu? Zašto dopušta da se apostoli (svećenici) napiju njegove krvi, a narod najede njegova tijela? Vjerojatno postoje knjige, teološke i ne-teološke provenijencije, u kojima se nadugačko i naširoko raspravlja o ovim riječima koje je Isus izgovorio u odsutnim trenucima Posljednje večere i koje ja, bezbožnik, nisam čitao. Možda već postoji napisano ono što ću sada iznijeti, u to ne ulazim, ali time se ne smatram većim ili manjim laikom u kršćanskom smislu. Patnja, prema mom mišljenju, dolazi prije kršćanstva, prije svake religije, štoviše, ona je njihov povod, a ne posljedica, a iz razloga što je osjećam više nego ikada u životu, uzimam si pravo govoriti samo o Njoj i isticati veličinu Isusa kao čovjeka samo po Njoj, a ne prema biblijskoj činjenici da je on i Božji sin. Stvari kršćanstva ostavljam po strani i neka mi na tome kršćani oproste. S druge strane, to me ne sprečava da same kršćane, kao i vjernike drugih religija, po pitanju njihova odnosa prema patnji ne doživljavam svojom braćom!
*
* *
I ono što na kraju ovog teksta slijedi postulati su jedne nove metafizike – metafizike patnje. Možda se radi i o postulatima neke “nove religije u rukama filozofa”, koju je u S onu stranu dobra i zla zazivao Nietzsche…? Ipak, ne želimo biti pretenciozni. Neka ovo učenje bude i ostane samo naša istina.
Nitko nije patio kao Isus Krist. Njegova patnja na križu nesumjerljiva s bilo kojim drugim oblikom patnje. Iako se u fizičkom smislu mogu navesti gori oblici patnje od patnje na križu, recimo, komadanje tijela, ili nabijanje na kolac, nećemo cjepidlačiti: Isusova patnja je za sve ljude, ako ništa drugo, a ono barem simbol najveće moguće patnje koju čovjek može iskusiti. I onda, što nam je Isus svojim dobrovoljnim pristankom na Nju, želio poručiti?
Prvo, ako patimo zbog nasilne prirode života samoga (kako smo to pokazali u prvom odjeljku), krivi smo već i samom činjenicom što smo živi. Ta je krivnja istinski “praotački grijeh” koji spominje i Pascal. Stoga da bismo krivnju (samog života) otkupili, patnju moramo dobrovoljno prihvatiti, a ne je izbjegavati.
Drugo, kako patnju izdržati? Na ovom mjestu dolazi do izražaja pravo značenje sakramenta svete pričesti u svom arhetipskom, i rekao bih, potisnutom, a možda i u potpunosti, zaboravljenom obliku. Stavljam ga u vlastitoj interpretaciji u misli ili riječi samog Spasitelja upućene učenicima na Posljednjoj večeri:
“Ako će moje tijelo biti izvrgnuto najvećoj patnji na ovom svijetu i ako sam ja na tu patnju dobrovoljno pristao, neće li svatko, tko se bude sjećao moje muke, u (ipak samo) simboličkom jedenju moga tijela i pijenju moje krvi, osnažiti i svoj duh i svoje tijelo; duh – za odluku da se dobrovoljno prepusti patnji, a tijelo – kako bi tu istu patnju mogao izdržati. Drugim riječima, neće li i mali komadić moga tijela pridodan vašem tijelu, pa i na simboličkoj razini, učiniti vaše tijelo poput moga, te će ono biti u stanju izdržati patnju na koju je vaš duh dobrovoljno pristao. Tu patnju ću ja sutra na križu prvi izdržati, patnju koju prije toga nitko nije bio u stanju izdržati. Iza toga to ćete činiti i vi – meni na spomen!”
I konačno, treće:
“Sjećanjem na moju patnju vaša patnja, kakva god bila, ne može se usporediti s mojom. I to će vam znanje uliti dodatnu snagu da svoju patnju izdržite. Patnja je križ života. A ja pokazujem kako taj križ nositi.“
Jasno je po čemu je onda Krist – Spasitelj: po pokazivanju načina kako se treba nositi s patnjom života! U kontekstu izloženih postulata jedne nove i osobite metafizike patnje postavlja se i pitanje uloge Boga u cijeloj priči. Ne ulazeći u druge religiozne aspekte i Božje uloge (stvaratelja i sličnih), uloga Boga u kontekstu metafizike patnje svodi se na ulogu “javnog bilježnika” odnosno jamca istinitosti Isusova nauka. Za obične ljude to je nužno u onom istom smislu koji je spominjao i Pascal govoreći o nužnosti vjerovanja običnih ljudi u pravednost zakona (iako su svi redom oni po sebi nepravedni). Za ljude višeg ukusa ili duha nije nužno da Bog postoji kao jamac Isusova nauka. Isusov nauk vezan uz dobrovoljno prepuštanje patnji, kao takav, samodovoljan je pred razumom. No problem je razuma u tome što do te istine može doći samo zaobilaznim putom, odnosno tek nakon što se otklonio od svih svojih pojmova u koje je bezrezervno vjerovao, poput istine, pravde i sličnih. Tek nakon toga razum ostaje oči u oči samo s jednim pojmom, za koji nije siguran je li ga prvog stvorio, ili je taj “prapojam” stvorio njega – patnjom. Ne bi ga bilo da nema patnje! Ne bi ga čovjek imao da ne pokušava čitavo vrijeme otkloniti patnju iz svoje egzistencije… Ali sada razum tu duboku spoznaju može dohvatiti i… postati religiozan.
Poučeni “učenjima” Larsa Von Triera, Blaise Pascala, Friedricha Nietzschea i konačno, Isusa Krista možemo iscrtati konture nečega čemu smo dali jedan, možda i pomalo pretenciozan naziv – Metafizika Patnje, svojevrsni “patnjizam”. Jer, sve što kažemo, kažemo u Duhu, i dovoljno je daleko od Života i fizike, ali zato blizu Duha i metafizike…
Svijet kao prostorno-vremensko-materijalni okvir, za sva bića koja obitavaju u njemu, rasprostrta je patnja. Patnja je sadržana u samom načinu postojanja upojedinačenog bića u cjelini i ne može se otkloniti. No Duh se rađa kako bi nas poučio kako se s patnjom nositi. Na ovaj način i pomalo neočekivano, on našem životu (i u posljednji tren) ipak uspijeva uliti smisao.
Veljača 2012.
Melankolija koja kažnjava
Lars von Trier: MELANCHOLIA
Ima li išta uznemirujuće od saznanja da nam se iz dubokog svemira približava planet-skitnica s ozbiljnom prijetnjom sudara s našim planetom? Film Melancholia Larsa von Triera tematizira upravo jednu takvu ne-mogućnost. Zapravo, takav katastrofičan scenarij režiseru ovog filma bio je potreban za nešto drugo: izricanje, pa barem, dvije strašne tvrdnje o čovječanstvu koje su, kazao bih – preko reda – njegov umjetnički uradak uvrstili u iznimna magična dostignuća čovječanstva i zavrijedila poseban post na ovom blogu. Strašne tvrdnje o ljudskom postojanju, pritom, Lars von Trier stavlja u usta jedne od junakinja filma, depresivne – u našem jeziku kazati ‘melankolične’ je već eufemizam – Justine koje ona izriče svojoj ne-depresivnoj, ali zato društvenim konvencijama sklonoj, sestri Claire, upravo u trenutku kada njih dvije ozbiljno posumnjaju da se planet-skitnica ipak nepovratno sunovratio u smjeru našeg planeta i da je sudar gotovo pa postao neizbježan. Tvrdnje se izriču u sljedećem dijalogu sestara:
JUSTINE: Zemlja je zlo. Ne trebamo tugovati zbog nje.
CLAIRE: Što?
JUSTINE: Nikome neće nedostajati.
CLAIRE: Ali gdje će Leo odrasti. (Clairein sin, op.)
JUSTINE: Sve što znam je … Život na zemlji je zlo.
CLAIRE: Možda postoji život još negdje.
JUSTINE: Ne, ne postoji.
CLAIRE: Kako znaš?
JUSTINE: Budući da znam stvari.
CLAIRE: Da, ti uvijek zamišljaš…
JUSTINE: Znam da smo sami.
Saznati da je život na zemlji zlo i da, zbog toga, ne treba previše tugovati za njim kao i to, da smo sami u svemiru, sigurno ne može nijedno ljudsko biće ostaviti ravnodušnim. Lars von Trier, i sam vrlo depresivna osoba, koji je prije snimanja filma prošao tretman liječenja od depresije, pa je u skladu s tim Justine neka vrst njegova altera-ega, pokušava osvijestiti naš sadašnji trenutak, stepenicu ljudskog razvoja koja kao da ne vodi nikamo drugdje osim u veće zlo. Do tad, nježna i depresivna Justine, odjednom se preobrazi u osobu koja se itekako zna nositi s nastalom situacijom dok praktična i pragmatična Claire, postaje nesnosna u svojoj nemogućnosti prihvaćanja iste te pomalo započinje sličiti sestri prije razotkrivanja strašnog usuda.
Kako biste se vi ponašali u takvoj situaciji? Jeste li tip ‘Justine‘ ili ‘Claire‘, umjetnički hladno pita vas Lars von Trier, propitujući tako našu čovječnost na najdubljoj razini. Zbog toga je, čini se, i film podijelio u dva dijela i nazvao ih, pogađate – Justine i Claire…
U prvom dijelu filma melankolična Justine nastoji se udati. Film započinje scenom zapinjanja luksuzne limuzine na putu za ljetnikovac u kojem se vjenčanje treba održati; na zavoju uskog puta, obična stijena pored puta pokaže se nepremostivom preprekom za luksuzno i nezgrapno vozilo. Justine i njezin izabranik sjede pozadi, na zadnjem sjedištu automobila i gestikulacijama svoga lica pokazuju kako se dobro glumi iskazujući upravo onu dozu nervoze i zabrinutosti zbog kašnjenja na vjenčanje koju bi uobičajeno svatko od nas iskazao u takvim prilikama. Njihovo je ponašanje toliko obično, toliko nesvjesno kamere, da ostajete pomalo zatečeni njihovom glumom prisjećajući se svog onog izvještačenog glumljenja u američkim filmovima. Naravno, na kraju će dvoje mladenaca s primjetnim kašnjenjem ipak stići na vjenčanje. Usprkos početnom raspoloženju, Justine ubrzo zahvaća val depresije. Scene u kojima se razotkriva očigledan jaz u odnosima s roditeljima, zatim beskrupuloznost njezina šefa, u ulozi vjenčanog kuma, koji se ne libi s njom razgovarati o poslu čak i na dan njenog vjenčanja i sl., ubrzo Justine dovode do bezizlazne situacije i spremnosti da od svega odustane. To i ne bi bio neki problem, vjerojatno bi sve poslala u finu materinu da nije sestre i njenog muža koji su financijski i materijalno pokrili troškove njezina vjenčanja. Njima se Justine mora svaki put lažno osmjehnuti a na njihova opetovana i dosadna pitanja „Jesi li sad napokon sretna?“ neprestano tupavo potvrđivati glavom – a tu upravo leži korijen svake depresije. Lagati sebe i druge u pogledu svojih stvarnih osjećaja, biti bolesno prijatan prema svima oko sebe, a ako u tome ne izdržiš onda zbog toga okrivljavati sebe – tu je već riječ o prikazu ustaljenog mehanizma depresije koji danas pustoši zapadnoeuropskim društvima. Vjenčanje propada, cijela večer poprilično loše završi a u jednoj od posljednjih scena prvog dijela filma Claire priznaje sestri da je ponekad ‘toliko mrzi’…
A onda na scenu stupa ‘naš’ planet, planet-skitnica, ‘izbavitelj’. U drugom dijelu filma saznajemo sve o dotičnom planetu koji se iznenada pojavi iz sjene Sunca, prođe pored Merkura i Venere te krene prema Zemlji. John, Clairin suprug, amaterski se bavi astronomijom i objašnjava Claire kako se najgori mogući scenarij ipak neće dogoditi – sudar dvaju planeta. Ipak, Claire, na internetu ubrzo pronalazi sajtove koji upozoravaju na „ples smrti“ uljeza u Sunčevu sustavu koji bi se prema svim proračunima ipak trebao sudariti sa Zemljom. John popušta pod pritiskom najnovijih saznanja da je sudar ipak neizbježan i počini samoubojstvo; Claire ostaje sama sa svojim sinom i depresivnom sestrom i u tom trenutku odvija se i spomenuti dijalog sestara… Doista, morate imati hrabrosti pogledati ovaj film u cijelosti. Na ovom mjestu moram čak i zaustaviti svoje pisanje… Teško je ići u susret neminovnoj smrti čak i preko filmskog platna…
Ali iznenada, dosjetim se da je sam redatelj filma smislio način kako se nositi s neugodom koja vas polako zahvaća gledajući drugi dio filma. Sjetim se da vam uopće nisam spomenuo njegov prolog! Hvatam daljinski DVD playera i vraćam film na sam početak. Lice Kirsten Dunst u ulozi Justine pojavljuje se poput lica Venere s Botticellijovog platna. Glazba Richarda Wagnera, uvertira Tristana i Izolde, kao da najavljuje filmski uradak iz devetnaestog stoljeća što, naravno, nema nikakva smisla. Lars von Trier će kasnije priznati da je slow motion u uvodu filma trebao poslužiti kao priprema gledatelja na njegov kraj koji i doslovno završava scenom kolizije dva planeta. Ali zato što se ta scena prikazuje i u uvodu filma, iako umjetnički maskirana, gledatelju je trebala omogućiti da se lakše nosi s neugodnim scenama u drugom dijelu filma, za koje, kad ih nadvlada, biva nagrađen potpunom katarzom. Uvod u film, tako, pogledajte pa barem dvaput… jednom ili čak više puta, zbog čistog umjetničkog sladostrašća, a jednom, barem jednom, eto, zbog privikavanja vašeg duševnog bića na neugodno katastrofičan rasplet…
*
Pogledao sam kroz prozor Prostorije. Vječna crvenkasta sumaglica spuštala se na okolno zemljište. Nigdje nikog na vidiku. Pustoš i praznina koje i kad se izreknu donose više nego što je to stvaran slučaj na koji se ove riječi preslikavaju. Ipak, na nebu uočavam zamjetnu promjenu. Nedaleko Mjeseca, kroz jedan majušni kumulus, provirivala je sada i lopta planeta-skitnice, upravo nalik na planet iz filma Melancholia. Kako je samo dospio ovamo? Nije li se već sudario sa Zemljom u svom filmu, i što sad hoće?
– Hoće nas ispitati, kako se nosimo s kataklizmičkim događajima koji će uskoro uslijediti… – reče suvo tetka.
Dogodilo mi se da sam s tetkom zamijenio uloge. Sam sam udrvenio, postao kućanica koja se drži televizora i pinokolade dok se tetka pretvorila u pravog pustolova.
– Nema veze. Naručila sam rakete zemlja-zrak. Stižu za koji sat. Raznijet ćemo gada! – povikala je tresući se kao prut.
– Što ti je tetka!? – povičem. – Počela si sličiti onim američkim generalima iz sci-fi filmova, s bezbroj odlikovanja na svojoj uniformi, kojima kompetenciju za ratovanje na Zemlji nikakav problem nije prenijeti i u svemir. Ipak, ne čini li ti se da ratobornost u svemiru ne prolazi?
Nije ništa odgovorila. Nastavila se tresti kao prut i tu je prvi put nježno zagrlim.
– Hej tetka, sve će biti u redu. – kažem joj na uho. – Taj je planet naš prijatelj. On prijeti i uništava samo ono što se razotkriva i našim neprijateljem.
– A što se razotkriva kao naš neprijatelj? – upitala me je pretvorena u uplakanu četverogodišnju curicu.
– Pa, recimo, nastojanje oko uspijevanja u društvu u bilo čemu i na račun drugih ljudi umjesto da radimo samo ono što volimo raditi. Zbog takvih je stvari koje se neprestano ponavljaju u ljudskom društvu čika Lars kazao da je život zlo. Dobro, on je u tim svojim stavovima poprilično ekstreman, ali mi to ne moramo biti.
Za to vrijeme Melancholia se približila našem prozoru na udaljenosti manjoj od metra, i tu se zaustavila.
– Vidiš – kazao sam tetki – Nije to onaj rogobatni planet iz filma, došao nas je samo pozdraviti. Svijet duha mu nije neprijatelj; ionako, ne bi mu mogao ni nauditi. ‘Naše kraljevstvo nije od ovoga svijeta’ čini mi se da je kazao i jedan naš prethodnik.
Nagnem se kroz prozor i rukom pogladim pristigli planet. Površina planeta bila je neizmjerno i začuđujuće glatka. Potom se još više nagnem kako bih planetu mogao šapnuti riječi pozdrava:
– Znam da svugdje gdje u svom lutanju naiđeš na materijalističke vrijednosti i gramzivost moraš djelovati. Isto tako, znam da ti je i najžalosnije što u tom trenutku i čistoj nevinosti moraš oduzeti život odnosno mogućnost da se divi ovom svijetu. Onog dječaka iz filma oplakivao sam cijelu noć… ali, takvo je kretanje svijeta. Idi i sudaraj se s kim već moraš!
Potom sam s planetom-skitnicom “opalio” jedan selfi, u skladu s vremenom u kojem sam živio. Njegova i moja slika odsad krasit će našu Prostoriju s Kolom. Na neki način, planet Melancholia uklapao se s nama, čudnim bezvremenim likovima iz Prostorije s Kolom Duha Svijeta. Još neko vrijeme planet-skitnica se odlučio zadržati u našem svijetu. Postavio se na nebu točno na mjestu na kojem smo ga svaki put mogli vidjeti kad bismo pogledali kroz prozor u tetkinom dijelu Prostorije. Ubrzo je i tetka pristala mahnuti mu kad bi otvorila prozor. Sada i mnogo manje gleda televiziju.
O Duhu i njegovim Moćima 