Prosinac 2018.

Metafizika patnje

Posted in Biblija, HOUELLEBECQ, NIETZSCHE, Ostati živ, RELIGIOZNOST, S onu stranu dobra i zla tagged , , , , , , , u 3:55 pm autora/ice Magičar

Michel Houellebecq: OSTATI ŽIV
Friedrich Nietzsche: S ONU STRANU DOBRA I ZLA
BIBLIJA

Možemo li zamisliti život koji ne živi na račun drugog života (i sveg drugog oko sebe) i koji svojim postojanjem okolini ne zadaje bol nego joj čini dobro? Možemo li zamisliti život koji traži dopuštenje drugih bića za svoj rast, i zauzvrat dariva one koji mu ga omoguće? Drugim riječima, možemo li zamisliti egzistenciju bez inherentnog nasilja koje je upisano u njenu bit, kao i u bit danoga prostorno-vremenskog okvira u kojem se svi rađamo, umiremo i nazivamo “svijetom”? Pa, možemo je zamisliti, ali, čini se, samo to… Kada bi u danom prostorno-vremenskom okviru sva bića bila svjesna i kada bi razmišljala kao mi možda bi se naša zamišljena, nenasilna egzistencija mogla doista pretočiti u djelo. Ali kao što znamo, to nije slučaj. To je (bio i ostao) samo ideal.

No zadržimo se barem na zamisli života koji daje koliko i uzima? Nije li nam takav život već pred očima… i ne vidimo li da već manje pati…? Kao fauna planeta nije li sâm život gotovo pa postao podnošljiv? Biljka preko dana proizvede kisik nakon što je noću iz atmosfere uzela ugljični dioksid. Još malo sunca i vode i nije joj potrebno više. Zauzima uvijek isti prostor, širi se polako i bojažljivo, a sve svoje nasilnosti, ako ih ima, provodi isključivo na mikro razini… Da li bi to, onda, značilo da stupanj nasilnosti jedne egzistencije dovodimo u vezu sa intenzitetom patnje koju ona osjeća u svom postojanju? Da, značilo bi; zbog toga smo i nedavno napisali da ništa na svijetu ne pati kao što pati sâm život

Je li stvar u “materijalnosti” svijeta u cjelini, prostoru i vremenu, ili svemu pomalo, no, stječe se dojam da je ovaj svijet svemu što postoji u njemu odista dan kao ‘rasprostrta patnja’. Patnja je bitak postojanja u prostorvremenu. Svijet je ostvaren tako da se u njemu pati, sve što postoji na svijetu pati, jer ono što je rođeno ili stvoreno, rođeno je ili stvoreno kao pojedinačno pored drugoga, rođenog ili stvorenog, pojedinačnog do sebe. I premda jedno drugo u vremenu mogu zavoljeti, najprije moraju patiti, boriti se za svijet koji im je dan. “Rat je otac svih stvari!” – ne zvuči li vam to poznato?

Bili mi i najpravedniji na svijetu, puni ljubavi za sva bića, ovu neugodu svijeta ne možemo otkloniti.

*

*  *

Svijet je rasprostrta patnja. U njegovom ishodištu postoji čvor patnje. Svaka je egzistencija ekspanzija i prignječenje. Sve stvari trpe dok postoje.

napisao je i francuski pisac Michel Houellebecq na početku svog eseja Ostati živ koji je presudno oblikovao moj spisateljski duh. No dugo vremena nisam razumio zašto bi patnja bila u ishodištu svega. Zašto u ishodištu svega ne bi kraljevala ugoda a ne neugoda? Zašto postojanje, u svom čistom, neskrivenom obliku, kako bi kazao Heidegger, ne bi moglo biti sretno? Tek kada sam naišao na filmove Larsa von Triera u dvadeset i prvom stoljeću shvatio sam zašto to ne može biti tako.

Postojanje može postati sretno samo ako se čovjek prepusti zaboravu – zaboravu patnje kao osnove života, odajući se varljivim iluzijama svoga Duha koje ga jamačno opčinjavaju na svakom koraku. Nekima od nas, na koncu, teško je to priznati, ali Duh imamo samo kako bismo djelomično ublažili, a u nekim prilikama i u potpunosti otklonili svoje misli od patnje kao osnove postojanja. Tu bih čak na sâm Duh mogao primijeniti one Heideggerove kategorije pravosti i nepravosti i reći da pravi Duh shvaća da jedino što može učiniti je naučiti se nositi s patnjom, dok nepravi Duh vjeruje da se ona ipak može otkloniti (ali uvijek putem ove ili one iluzije)…

K tomu, kad je čovjek mlad, i ako je poput nas, upravo tom porivu traganja za osnovom postojanja nikako neće moći umaći. I zamišljat će sve drugo kao osnovu postojanja samo ne patnju. To je i razumljivo. U tim godinama njegovo tijelo je zdravo, boleštinama je rijetko izložen, kako bi mu onda moglo pasti na pamet da je temelj sveg postojanja, ali i svijeta u cjelini, neugoda, a ne ugoda – patnja, a ne sreća?

Svi inteligentni pojedinci (osim onih koji su u značajnoj mjeri religiozni) vrlo brzo dođu do uvida da je život besmislen s obzirom na svoju krajnju svrhu. Nje, jednostavno, nema. No to je i prva patnja s kojom se suočavaju u duhu. Jedini mogući smisao života onda mora biti sadržan u čistom i prostom življenju, kazat će sebi, u trajanju bez krajnje svrhe, i to može biti čak i podnošljivo s obzirom na strasti, volju i nagone koje posjeduju… A upravo potonji su ti koji će im najprije odvratiti pogled od grozote stvarnosti jedne egzistencije – patnje… Prepustit će im se u poslovičnom zaboravu i u tom zaboravu uglavnom provesti svoj život. No pitanja Čemu? i Zašto? i dalje će se njihati iznad njihovih glava, i tek povremeno proizvoditi onu nesnosnu “buku besmisla” u mislima zbog koje će uvijek iznova patiti.

Ali i pored svega iznesenog, mi ne možemo znati je li Bog, na kraju krajeva, postoji. Zbog toga nikada nećemo oduzeti dostojanstvo jednom kršćanskom vjerniku koji je uvjeren u Božje postojanje, kao što ga nećemo oduzeti ni jednom ateisti koji to poriče. Uvijek ćemo ostati stajati pod tom skeptičkom nišom iz koje nas neće moći istjerati. Tako “naša istina” ne može biti istinitija od, recimo, kršćanske ili ateističke istine, ali ni obrnuto. Radije ćemo se vladati poput onih Nietzscheovih “filozofa budućnosti” koje on spominje u S onu stranu dobra i zla – punih ljubavi za istine do kojih su došli, koje ljubomorno čuvaju samo za sebe, jer nikada nećemo htjeti da one budu istine za svakoga!

*

*  *

Prije samog oblikovanja “moje istine” o patnji kao bitku postojanja, nešto se dogodilo u mom životu… tog osamnaestog studenog dvije tisuće osamnaeste, a što mu je, po svemu sudeći, bilo okidač… Ne mogu reći da je to bio događaj sličan onomu koji je doživio Pascal u svojoj prosvjetiteljskoj noći dvadeset trećega istog mjeseca samo davne tisuću šesto pedeset i četvrte. I nikako ne mogu reći da sam nakon tog događaja postao istinskim kršćanskim… Jedino sam u strahovitom proplamsaju uvida shvatio u čemu je sadržana stvarna veličina tog mučenika nad mučenicima na križu iz kršćanske tradicije. I ovaj uvid opalio me kao i svi drugi koje sam imao u životu, iz nekakvog neuhvatljivog središta u meni samom. Ukratko, došapnuo mi je da je prava Isusova veličina sadržana, ne toliko u moći iskupljenja grijeha, koliko u spektakularnome, i potpuno neočekivanom, dobrovoljnom pristanku na patnju… Naime, Isus je među prvima pokazao kako se suočiti i živjeti s patnjom na ovom svijetu. Patnji se, pokazao je On, treba dobrovoljno prepustiti, a ne ju nastojati ublažiti ili otkloniti… Patnja oblikuje čovjeka, nadodat će stoljećima kasnije Nietzsche. Sve što je iz njega dobro i loše izraslo on ima zahvaliti patnji kojoj je izložen

I Buda je, kao što znamo, leškareći pod smokvom, spoznao da je patnja osnov svijeta, međutim, samo je Isus osmislio učinkovitu praksu življenja s tim groznim uvidom.

U sakramentu euharistije ili svete pričesti, koji je danas sastavni dio svete mise kršćanske Crkve, sadržana je spomen na ovaj Isusov čin. Ali baš taj najvažniji od svih sakramenata najmanje sam mogao razumjeti. Ideja vjere u Boga u ovom besmislenom svijetu racionalno mi je bila shvatljiva od samog početka, ali konsekracija odnosno misterij pretvorbe običnog kruha u tijelo Kristovo u meni je mogla izazvati samo najveću nevjericu. Osim toga, kako bi “tijelo Kristovo” uopće bilo u stanju iskupiti grijeh vjernika ako ga on pojede?! Na kraju krajeva, čemu uopće tako kompliciran, kanibalistički ritual stran svakom ratiu…? Bio sam dojma da ga ni najdublji teolozi sebi ne mogu racionalno objasniti. No sakrament svete pričesti stoljećima je ugrađen u obred svete mise, i što je najvažnije, kao takav, začuđujuće dobro funkcionira! Zašto bi ga mijenjali, ako je u stanju učiniti da se čovjek nakon njega osjeća iskupljeno i pročišćeno? To što se racionalni osnov vremenom izgubio, to ne treba nikoga plašiti, ionako smo ga naslijedili od svojih predaka, koji su ga pak naslijedili od svojih predaka i tako dalje… Sakrament svete pričesti dio je jedne duge tradicije i zato ga možda i ne treba dovoditi u pitanje. Tako otprilike o euharistijskom slavlju moraju razmišljati današnji kršćanski teolozi.

No, u isto vrijeme, čini se da nisu svjesni da je upravo njegova iracionalnost element koji će odbiti mnoge pojedince današnjeg društva, dovoljno inteligentne da u tom činu, neobjašnjivom za njihov um, vide samo primitivni akt, ravan molitvi, koji upravo dokazuje suprotno – zašto se u Boga ne treba vjerovati. Hej, jedem kruh i trebam misliti da je to tijelo Kristovo! No way, neću to činiti! Pa tako, samo egoistični pojedinci kojima je tek do toga da iskupe svoje osobne, i s ovog stanovišta, beznačajne grijehe, taj čin neće dovoditi u pitanje. Njima nimalo nije važna njegova pozadina, smislena utemeljenost, stalo im je samo do toga da u svojim očima ponovno postanu čisti. Zbog svih tih razloga, tužno je to reći, Crkva je danas više mjesto okupljanja egoističnih pojedinaca, nego istinskih ljudi duha.

I na ovom mjestu više vam ne mogu tajiti; a vjerojatno ste me već i prozreli. Tog osamnaestog studenog nazočio sam svetoj misi u jednoj crkvi. Ja, polubezbožnik, sjedio sam u klupi, i u polulaičkoj i polusvetačkoj šutnji nazočio svetom kršćanskom obredu, mozgajući o prirodi euharistijskog slavlja koji me započeo kopkati odmah nakon što sam dovršio čitanje Pascalovih Misli… A uskoro je red došao i na njega. Tik prije same (ipak to moram reći – samo simboličke) pretvorbe kruha u tijelo Kristovo, nastupa nesvakidašnji trenutak, crkvom se prolomi zatomljeni zvuk pričesnika koji ničice padaju na svoja koljena, a potom uslijedi neobična tišina za prostor ispunjen ljudima, tišina one “božje prisutnosti”, samo s glasom svećenika u pozadini, koju povremeno prekida mukli zvuk turobnog zvona. Svaki put osjetim tu tišinu, i čini se kao da je u tim trenucima svaki vjernik u Crkvi suspregnuo svoj dah… Žena mi je poslije rekla da su neki svećenici mogli vidjeti pravo tijelo i pravu krv u peharu, ali u to nisam sklon povjerovati. Sudim po razumu, a Pascal me je poučio da se i putem razuma može stići do vjere. Nisam trebao odlaziti do oltara da bih se uvjerio kako se ništa natprirodno nije dogodilo, a nije bilo ni važno. Simbolički naboj oduvijek mi je bio dovoljan, jer se “čitav” odigravao u duhu. Pozorno sam stao pratiti svećenika dok je prenosio Isusove riječi:

“Uzmite i jedite od ovoga svi. Ovo je moje tijelo koje će se za vas predati!”

a zatim:

” Uzmite i pijte od ovoga svi, ovo je moja krv, Novoga i Vječnog saveza, koja će se za vas proliti i sve ljude na otpuštenje grijeha. Ovo činite meni na spomen!”

Što bi ove zagonetne riječi mogle značiti? Zašto Isus ne govori o svom duhu, a ne tijelu? Zašto dopušta da se apostoli (svećenici) napiju njegove krvi, a narod najede njegova tijela? Vjerojatno postoje knjige, teološke i ne-teološke provenijencije, u kojima se nadugačko i naširoko raspravlja o ovim riječima koje je Isus izgovorio u odsutnim trenucima Posljednje večere i koje ja, bezbožnik, nisam čitao. Možda već postoji napisano ono što ću sada iznijeti, u to ne ulazim, ali time se ne smatram većim ili manjim laikom u kršćanskom smislu. Patnja, prema mom mišljenju, dolazi prije kršćanstva, prije svake religije, štoviše, ona je njihov povod, a ne posljedica, a iz razloga što je osjećam više nego ikada u životu, uzimam si pravo govoriti samo o Njoj i isticati veličinu Isusa kao čovjeka samo po Njoj, a ne prema biblijskoj činjenici da je on i Božji sin. Stvari kršćanstva ostavljam po strani i neka mi na tome kršćani oproste. S druge strane, to me ne sprečava da same kršćane, kao i vjernike drugih religija, po pitanju njihova odnosa prema patnji ne doživljavam svojom braćom!

*

*  *

I ono što na kraju ovog teksta slijedi postulati su jedne nove metafizike – metafizike patnje. Možda se radi i o postulatima neke “nove religije u rukama filozofa”, koju je u S onu stranu dobra i zla zazivao Nietzsche…? Ipak, ne želimo biti pretenciozni. Neka ovo učenje bude i ostane samo naša istina.

Nitko nije patio kao Isus Krist. Njegova patnja na križu nesumjerljiva s bilo kojim drugim oblikom patnje. Iako se u fizičkom smislu mogu navesti gori oblici patnje od patnje na križu, recimo, komadanje tijela, ili nabijanje na kolac, nećemo cjepidlačiti: Isusova patnja je za sve ljude, ako ništa drugo, a ono barem simbol najveće moguće patnje koju čovjek može iskusiti. I onda, što nam je Isus svojim dobrovoljnim pristankom na Nju, želio poručiti?

Prvo, ako patimo zbog nasilne prirode života samoga (kako smo to pokazali u prvom odjeljku), krivi smo već i samom činjenicom što smo živi. Ta je krivnja istinski “praotački grijeh” koji spominje Pascal. Stoga da bismo krivnju (samog života) otkupili, patnju moramo dobrovoljno prihvatiti, a ne je izbjegavati.

Drugo, kako patnju izdržati? Na ovom mjestu dolazi do izražaja pravo značenje sakramenta svete pričesti u svom arhetipskom, i rekao bih, potisnutom, a možda i u potpunosti, zaboravljenom obliku. Stavljam ga u vlastitoj interpretaciji u misli ili riječi samog Spasitelja upućene učenicima na Posljednjoj večeri:

“Ako će moje tijelo biti izvrgnuto najvećoj patnji na ovom svijetu i ako sam ja na tu patnju dobrovoljno pristao, neće li svatko, tko se bude sjećao moje muke, u (ipak samo) simboličkom jedenju moga tijela i pijenju moje krvi, osnažiti i svoj duh i svoje tijelo; duh – za odluku da se dobrovoljno prepusti patnji, a tijelo – kako bi tu istu patnju mogao izdržati. Drugim riječima, neće li i mali komadić moga tijela pridodan vašem tijelu, pa i na simboličkoj razini, učiniti vaše tijelo poput moga, te će ono biti u stanju izdržati patnju na koju je vaš duh dobrovoljno pristao. Tu patnju ću ja sutra na križu prvi izdržati, patnju koju prije toga nitko nije bio u stanju izdržati. Iza toga to ćete činiti i vi – meni na spomen!”

I konačno, treće:

“Sjećanjem na moju patnju vaša patnja, kakva god bila, ne može se usporediti s mojom. I to će vam znanje uliti dodatnu snagu da svoju patnju izdržite. Patnja je križ života. A ja pokazujem kako taj križ nositi.

Jasno je po čemu je onda Krist – Spasitelj: po pokazivanju načina kako se treba nositi s patnjom života! U kontekstu izloženih postulata jedne nove i osobite metafizike patnje postavlja se i pitanje uloge Boga u cijeloj priči. Ne ulazeći u druge religiozne aspekte i Božje uloge (stvaratelja i sličnih), uloga Boga u kontekstu metafizike patnje svodi se na ulogu “javnog bilježnika” odnosno jamca istinitosti Isusova nauka. Za obične ljude to je nužno u onom istom smislu koji je spominjao i Pascal govoreći o nužnosti vjerovanja običnih ljudi u pravednost zakona (iako su svi redom oni po sebi nepravedni). Za ljude višeg ukusa ili duha nije nužno da Bog postoji kao jamac Isusova nauka. Isusov nauk vezan uz dobrovoljno prepuštanje patnji, kao takav, samodovoljan je pred razumom. No problem je razuma u tome što do te istine može doći samo zaobilaznim putom, odnosno tek nakon što se otklonio od svih svojih pojmova u koje je bezrezervno vjerovao, poput istine, pravde i sličnih. Tek nakon toga razum ostaje oči u oči samo s jednim pojmom, za koji nije siguran je li ga prvog stvorio, ili je taj “prapojam” stvorio njega – patnjom. Ne bi ga bilo da nema patnje! Ne bi ga čovjek imao da ne pokušava čitavo vrijeme otkloniti patnju iz svoje egzistencije… Ali sada razum tu duboku spoznaju može dohvatiti i… postati religiozan.

Poučeni “učenjima” Larsa Von Triera, Blaise Pascala, Friedricha Nietzschea i konačno, Isusa Krista možemo iscrtati konture nečega čemu smo dali jedan, možda i pomalo pretenciozan naziv – Metafizika Patnje, svojevrsni “patnjizam”. Jer, sve što kažemo, kažemo u Duhu, i dovoljno je daleko od Života i fizike, ali zato blizu Duha i metafizike…

Svijet kao prostorno-vremensko-materijalni okvir, za sva bića koja obitavaju u njemu, rasprostrta je patnja. Patnja je sadržana u samom načinu postojanja upojedinačenog bića u cjelini i ne može se otkloniti. No Duh se rađa kako bi nas poučio kako se s patnjom nositi. Na ovaj način i pomalo neočekivano, on našem životu (u posljednji tren) ipak uspijeva uliti smisao.

Listopad 2018.

Zašto na svijetu ništa ne pati kao što pati sâm Život

Posted in Antikrist tagged , , , , u 4:13 pm autora/ice Magičar

Lars von Trier: ANTIKRIST

Posljednjih godina strahovito sam privučen filmovima Larsa von Triera. Međutim, od Melankolije, ne iznađoh snagu pogledati ijedan. Tek ove godine to se promijenilo. Što reći, kao pred samu smrt, započela su me iznenada privlačiti ta teška, egzistencijalna filmska ostvarenja, nerijetko duboke umjetničke prirode, koja su u pravilu više od samog filma. Tako sam nedavno sa svojom ženom pogledao Smrt gospodina Lazareskua, film rumunjskog redatelja Cristi Puiuja, i praktički “saznao” kako ću to jednoga dana umrijeti. Sljedećih dana okuražio sam se i riskirajući doživotnu gadljivost spram seksa, ali ovoga puta bez žene, pogledao Nimfomaniju. To mi je bio i prvi Von Trierov film od Melankolije… A onda je red došao na Antikrista.

A kada već govorimo o teškim, egzistencijalnim filmskim ostvarenjima, malo je reći da bi im Antikrist mogao postati zaštitni znak. Prikazano u filmu, definitivno, ne nadrasta samo ‘sve filmsko’ kao takvo, nego i ono ljudsko… Kada bismo napisali da se radi o stanovitoj rani, duboko zakopanoj u nama od pradavnina – tek bismo mu ušli u trag. No riječ je o nečemu puno kompleksnijem; nečemu toliko groznom i neshvatljivom da je, nakon što je “izvučeno” na “danje svjetlo” filmskog platna, postalo “živi užas” za gledatelja. Nažalost, nemam drugih uvodnih riječi kojima bih to bolje opisao.

Već uvodna scena filma strahovito je neprobavljiva! Smrt djeteta zbog nemara roditelja nikoga ne može ostaviti ravnodušnim; štoviše, dijete odlazi u smrt za vrijeme njihova vođenja ljubavi… Kada sam je pogledao prije dvije godine, nisam mogao nastaviti gledati film… No, ove godine uvjerio sam se da je uvodna scena samo “limunada” naspram onoga što je slijedilo… Čini se da je poslužila tek kao svojevrsni okidač za ono što će u nastavku biti prikazano… Kao da nam je sâm redatelj želio poručiti da se samo na ‘najvišim psihičkim energijama’ poput onih ‘najviših’ ‘fizičkih energija’ koji se postižu u ubrzivaču čestica u CERNU u Genevi, mogu razotkriti najdublje tajne čovjekove prirode, kao što se u CERNU razotkrivaju tajne svekolike materije.

Što je, onda, jedan takav strašan događaj mogao inicirati? U svakom slučaju, nešto čemu bi otvaranje Pandorine kutije bilo čisti eufemizam. Drugim riječima, zahvaljujući upravo takvoj, teško probavljivoj, uvodnoj sceni do izražaja je mogao doći sâm Antikrist

U nastavku, film prikazuje period uobičajenog žalovanja oba roditelja zbog smrti djeteta. No nakon nekoliko mjeseci, na opravdanu dijagnozu psihijatra o netipičnom i “produljenom” žalovanju majke (Charlotte Gainsbourg), On, otac (Willem Dafoe), i sâm psihoterapeut, protivno psihoterapeutskoj praksi koja zabranjuje da psihoterapiju provode osobe emotivno bliske pacijentu, odlučuje ju sâm liječiti. Međutim, ubrzo će ona upasti u anksioznu fazu žalovanja, koja započinje uzimati danak na zastrašujući način kroz jezovite napadaje panike, gubitak daha i sličnog, te je On prisiljen učiniti drastičan korak. Otkrivši da se njegova supruga najviše plaši šume odlučuje da neko vrijeme provedu na imanju Eden, okruženo upravo njom, kako bi Ona svladala svoj, prema svim njegovim pokazateljima, iracionalan strah.

No tamo stvari postaju samo… gore. Uobičajenom psihoterapeutskom metodom, On će pokušati dokučiti tko je na vrhu “piramide traume” njegove žene ovako rezonirajući: šuma to ne može biti, jer, šuma kao šuma samo je “tijelo piramide”; nešto drugo mora obitavati na samom vrhu. Kada mu supruga, uslijed sve bolnije grižnje svijesti zbog gubitka djeteta, natukne u razgovoru da je priroda đavolja crkva (satans’ church) i da je ona njezina služavka, drhtavom rukom na tom mjestu će dopisati “vrag” s upitnikom. No i dalje neće biti siguran. U isto vrijeme, njeno ponašanje, iz trenutka u trenutak, postaje sve abnormalnije; od privida potpune izliječenosti do apsurdne nemogućnosti gaženja trave i suludih potreba za seksom; sve zajedno ukazivat će da je u njegovu ženu ušao rijedak psihički demon.

Uskoro, međutim, Ona će započeti i s otvorenim nasiljem, a prva žrtva njezinog nasilja upravo će biti On. U tim trenucima, On će još drhtavijom rukom na vrhu piramide prekrižiti riječ “vrag” i upisati “Ja?” (engl. Me?). Zar je on taj koji je izvor sveg njenog straha, ali i mržnje? No tu nije ni približno kraj cijele ove drame. Na “živi užas” gledatelja, otvoreno nasilje će na kraju filma kulminirati njegovim sakaćenjem… U jednoj od najužasnijih scena u cijelom filmu, a možda i na filmskom platnu uopće, Ona će mu provući šipku kroz nogu kako bi na nju mogla nataknuti brusnu ploču – drski simbol kotača kao svekolikog tehničkog napretka čovječanstva za koji je odgovoran uglavnom muškarac – a on će takav, osakaćen, bježeći pred njom, sumanutom, završiti u rupi u zemlji…  Puno je konotacija koju ova scena povlači za sobom, čovjeku se može zavrtjeti od svih njih, ali, definitivno, radi se o jednoj od najdojmljivijih scena u von Trierovom uratku – On, u rupi u zemlji s nogama izvan rupe, s brusnom pločom pričvršćenom vijkom za šipku koja mu prolazi kroz nogu, a Ona iznad rupe, Njega, slavodobitno i potpuno izvan sebe urla “Gdje si, kopile?” (u nekim prijevodima i “Prokletniče, gdje si?).

U završnoj sceni filma, njeno pomahnitalo, nepredvidljivo, i posebice želimo istaknuti- oprečno ponašanje, dovodi je do vlastitog sakaćenja, sakaćenja organa užitka (klitorisa) koji joj je, na kraju krajeva, prema njenom dubokom osjećanju krivnje, i prouzročio gubitak sina… On to ne vidi, jer leži bez svijesti; no, došavši k sebi, u konačnom i potpunom nerazumijevanju njenog stanja i sveg doživljenog, odlučuje ju zadaviti i tako svojim mukama stati na kraj.

No, postavlja se pitanje što On to nije razumio? Zašto se čini da muškarac u Antikristu cijelo vrijeme boravi u iluziji, dok je žena ta koja se kroz “abnormalno ponašanje” suočava i bori s Istinom, odnosno Prirodom u vlastitu biću? Mimo crno-bijele interpretacije cijele priče, one o vječnoj borbi ljudskog uma, odnosno Duha (u filmu utjelovljenog muškarcem) i Prirode (u filmu utjelovljene ženom), čini se da film može ponuditi jednu sveobuhvatniju sliku tragičnosti ljudskog stanja. Ujedno, ona bi trebala otkloniti i optužbe za mizoginiju kojima je često izložen redatelj ovog filma.

Na početku, zasigurno ćemo se složiti s činjenicom da je čovjek prirodno (tjelesno) i duhovno biće. I kad malo bolje razmislimo, nije li ono što se cijelo vrijeme događa u Edenu zapravo prikaz reakcija “duhovnog bića” žene i muškarca na počinjeni grijeh (plaćen gubitkom djeteta), a koji je prouzrokovalo njihovo “prirodno biće”? Film, stoga, ne osuđuje ženu, nego Prirodu u ženi! Ona je, k tomu, i njena “služavka”, jer nije u stanju, kao muškarac, otarasiti se njenog utjecaja. Zbog toga će se na trenutke činiti da je njeno “duhovno biće” zavidno muškarcu… Ta, nije li i ona, u početku, htjela biti kao on – racionalna, duhovna, i manje prirodna? Međutim, je li muškarac doista pod manjim utjecajem Prirode…? Na to pitanje također nema jednostavnog odgovora (pa smo se njime odlučili pozabaviti u komentaru ovom postu!).

Bilo kako bilo, u Antikristu žena postaje poprište borbe duhovne i prirodne strane čovjeka, koje su u njoj, da li usudom ili nečim drugim, uvijek zaoštrenije postavljene nego u muškarcu! Njenu duhovnu smirenost (privid potpune izliječenosti) remeti iznad krajnjih granica potencirana životna potreba za seksom, njen strah od prirode koji predočava scena nemogućnosti gaženja trave, gazi suludo nasilničko ponašanje koje kulminira scenama sakaćenja. No u odsutnom trenutku, a to je važno istaknuti, “duhovno” u ženi odnosi pobjedu nad “prirodnim”; jer, ne zaboravimo da ona na kraju filma sakati samu sebe, odstranjuje iz sebe ono što je najprirodnije u njoj, prerezavši najpogubniju vezu sa svojim dotadašnjim gospodarom, po Von Trieru, uzročnikom sveg zla… Ali muškarčeva racionalnost to ne shvaća… On će ju zadaviti u trenutku kada Priroda nad njom više nema vlast, kada u njoj više ne boravi onaj “zločesti Život” koji je i doveo do tragedije gubitka djeteta.

Tako smo došli do odgovora na pitanje tko se ustoličio na vrhu “piramide traume” njegove žene. Nije to bio ni vrag, pa ni on sâm – bila je to sama Priroda u njoj! Taj zastrašujući odgovor poprimit će još jezovitije konture u Melankoliji u kojemu će ulogu najvećeg zla umjesto Prirode preuzeti sâm Život… Život kao takav, zlo je na ovoj planeti, tu jednostavnu a u isto vrijeme pogubnu rečenicu, ako se sjećate, izriče jedna od sestara… Eto, do koje samo dubine umjetnička istina može doći… I zbog čega nam nužno postaje jasnijom ona Nietzscheova “naopaka mudrost” stavljena u usta jednog jarca, Dionizijevog pratitelja, satira Silena, izgovorena još u Rođenju tragedije: “Ono što je najbolje za čovjeka je da što prije umre!”.

Život je taj koji se iz jedne stanice dijeli u beskraj, zauzimajući nasilno prostor oko sebe, nauštrb svega drugog! Život je taj koji ne daje izbora nikome u svom širenju da bi zatim nastavio živjeti na račun drugog života. No isti taj Život, zbog prirođene nasilnosti prisiljen je platiti visoku cijenu kroz osobitu patnju. Ništa na svijetu ne pati kao što pati sâm život. Mislim da nam sada mnoge stvari postaju jasnije…

Uzmimo na primjer, kršćansku ispovijed! Bez ulaženja u njen teološki aspekt utemeljen na božjoj egzistenciji, ne radi li se tu naprosto o zaboravljenom i potisnutom, najskrušenijem priznanju arhetipske krivnje –  zla Života samog – kao takvog! Mi ne dolazimo ispovijedati samo vlastitu krivnju zbog počinjenog ovoga ili onoga, s ovog stanovišta, bezazlenog grijeha prema nekomu ili nečemu; ispovijedamo se i što smo kao živi – “zlo u Cjelini”.

Samim tim što smo živi mi smo krivi, “vrištao” je i Heidegger na onim čudnim, i u isto vrijeme čudesnim stranicama Bitka i vremena u kojima piše o zazivu, savjesti i krivnji, koje dugo vremena nisam mogao sebi protumačiti. Kako bih mogao biti kriv i imati grižnju savjesti, što je bilo “pravo” i “ne-pravo” postojanje? Odakle potječe krivnja čovjeka? Sada to znamo: od samog Života. Život neće postati duhovniji u svom razvoju, on će uvijek ostati “volja za moć”, jer je upravo on najprotivniji duhovnom u čovjeku, koliko nešto može biti protivno nečemu drugom…

Bilo kako bilo, zbog ove misli, možda ću jednoga dana i “zakračunati” ovaj blog, prestati s ovim suludim mislima koje nikud ne vode osim u tamu vlastita srca… Mi, duhovni, jašemo na leđima aždaje, oduvijek smo jahali, samo što toga nismo bili svjesni, sav naš napor “aždaja” života rabila je u svoje svrhe, a naši ciljevi bili su neutemeljeni, poput oblaka koje raspiruje vjetar…

Što smo naučili gledajući Von Trierovog Antikrista? Život se ne može urazumiti duhom. Imati ideal nešto je najprotivnije životu što sâm život može zamisliti. Nosimo u sebi dvije protivnosti koje se ne mogu svesti jedna na drugu. Čovječanstvo nigdje ne evoluira u “životnom” smislu, ono samo preživljava i uvećava svoju moć. Nikada nećemo ostvariti jednakost među ljudima. Ljudski odnosi imaju oblik piramide, jer odnosi života sa svim drugim stvarima i drugim životima imaju oblik piramide. Demokracija je u startu propao projekt koji će se u budućnosti samo zlorabiti. Homo Trumpus slavi svoju pobjedu.

Ima li Duh u nama snage ove istine nadići…? Ako je i u ovom trenutku nema, morat će je iznaći… o suprotnom ne želimo ni misliti!

Rujan 2016.

O privatnoj borbi s demonima vlastite nutrine (ili kako je to kad vam prostor uma obuzme pohlepa za spoznajom)

Posted in LARS VON TRIER, Melankolija, UMJETNOST - FILM tagged , , , , , u 12:21 pm autora/ice Magičar

LARS VON TRIER: Melankolija
BORIS BOSANČIĆ: Ključ u bravi

Na jednome drugom mjestu blogosfere, relativno udaljenom od ovoga ovdje, ako se udaljenost u svijetu duha može mjeriti različitošću teme, ali i načina na koji se o njoj diskutira, svoju depresiju liječim eshatologijom – pisanjem o prvim i posljednjim stvarima. A zašto mi je to potrebno odlučio sam razotkriti ovdje. Moja malenkost, koja se u osnovnoj i srednjoj školi nikada nije zanimala za fiziku, matematiku i općenito prirodne znanosti, odjednom je grčevito prionula uz rješavanje ključnih problema jedne fizike: što je to prostor, što vrijeme, a što materija… Bilo kako bilo, počeo sam se osjećati kao junak jedne moje davne priče (Ključ u bravi) – stanoviti I. (koji se još nije stigao proburaziti u Ki.-ja) a čija namjera je bila slična mojoj (današnjoj): proniknuti u tajnu postojanja, staviti ‘ključ u bravu’ i odškrinuti vrata odgovora na pitanje ‘zašto smo ovdje’… Priča je počinjala ovako:

U suton jednog zalutalog zimskog dana u proljeću, čovjek u izblijedjelo crnom kaputu stajao je u mraku sobe vlažnih zidova svog samotnog boravišta, spreman za polazak. Pogledom je prelazio po siluetama stvari na stolu pored prozora kao da se od njih oprašta ili kao da nešto traži, dok mu je slaba svjetlost umirućeg dana, koja je dopirala izvana, u tome pokušavala uzaludno pomoći. Napokon duboko uzdahnu i pođe vratima. Bezdan noći, negdje vani čekao je da ga proguta. I. izlazi mada nema nekog razloga. Vuče se mračnim labirintom uličica, silovan bukom automobila ljudi što se vraćaju s posla, nijem na njihove sudbine, zatvoren u melankolični svijet nervoznih misli…

Nakon tolikih dana provedenih u anekumeni zagušljive sobe, napokon, udisao je svjež zrak, uživajući u gasnuću dana i blijedoj mjesečevoj svjetlosti u dnu noći. Kandelabri gradske rasvjete stvarali su atmosferu sličnu onoj na slikama clairobscura na kojima svaka pojedinost u sebi zna kriti proturječnost. U takvom plastičnom, ali ipak stvarnom svijetu, dvodimenzionalni svijet sjena dominirao je po zidovima oronulih zgrada, pomalo plašeći ljude.

I upravo ovo “…izlazi mada nema nekog razloga”, zajedno u paketu s ‘kandelabrima gradske rasvjete’, kao da su me ‘stigli’ u stvarnom životu… Kad sam objavio post o tamnoj energiji kao praznini bez prostorvremena otišao sam u osječku Tvrđu – okoliš moje davne priče koji sam počeo prepoznavati prije nekog vremena… Dospjevši u ‘svijet kandelabara’ iz I.-jeve priče, započeo sam osjećati istu beznadnost postojanja koju sam zamišljao da ju i on osjeća. Na neki način, postao sam on, junak moje davne priče… Danas, više nego ikad prije u svom životu, bavim se stvarima kojima se i on bavio… Pišem o izviranju prostorvremena iz materije, o stvaranju objektivnosti ispreplitanjem naših subjektivnih svjetova (prostorvremena), zamišljam ‘stvar po sebi’ kao niskoenergetsko izvorište /stanište iste te materije… povrh svega toga, sve to dokazujem osmišljavanjem čak i donekle izvodivih eksperimenata… Što mi se to događa? S jedne strane, strahovito sam zainteresiran za stvari koje još zanimaju vrlo mali broj ljudi, a s druge, postajem sve sumnjičavijiji prema vlastitoj kompetenciji za bavljenje njima…

U isto vrijeme, u nekoliko navrata potonuo sam u depresiju, činilo mi se, nikad dublju. Shvatio sam kako svijet funkcionira i da zapravo ovakav, okrenut sadržaju, a ne egu, nemam što tražiti u njemu. Moje teme nisu teme kojima se bavi doba u kojem živim, ali eto, iz nekog razloga ipak ustrajavam u njima… A što ako čovjeka određuje samo priroda njegove vlastite psihe, kao što je u to bio uvjeren pionir toga stava Sigmund Freud? Znate tu priču, neki davni događaj iz djetinjstva, ili više njih, u konačnici oblikuje ono što nazivamo vlastitom psihom, nutrinom, ili čak duhom. To što smo u životu ‘odlučili’ postati teorijski fizičari, ateisti ili tipovi skloni istospolnim partnerima po svojoj seksualnoj orijentaciji, uglavnom možemo zahvaliti samo davnim događajima iz djetinjstva (naravno, dio otpada i na ‘genetiku’). Drugim riječima, nije li u životu na djelu je uvijek privatna borba s demonima vlastite nutrine (psihe)? Stoga, možda na raskrižju mojih raspoloženja trebam potražiti odgovore zašto sam tu gdje jesam…

Danas sam shvatio da se i u slučaju I.-ja također radilo o nekoj vrsti njegove privatne borbe, ali da taj aspekt priče nije bio dovoljno naglašen. Ako se u životu oduvijek radi o privatnim borbama s demonima vlastite nutrine (psihe), onda, nikakvih tajni postojanja nije bilo niti će ih biti, čovjek ih neprestano izmišlja, dočarava, kako bi preživio, ili pobjegao od nečega što je puno očitije – samog života. I spoznaja se tako može uzeti samo kao sredstava preživljavanja i bijega, jedino što se radi o umjetničkom sredstvu koje nije svjesno toga da je umjetnost, da je obično izmišljanje. Nikakav viši smisao ne čeka nas na ‘dnu lampe vremena’.

S druge strane, postavlja se pitanje kakav je to život od kojega pokušavamo pobjeći? U tome i jest kvaka; on je, za sve blage i zanesene duhove, nažalost, neizdrživ, grozan… Prema Monty Pythonuživot je borba‘, po Nietzscheu svaki ‘život uvijek živi na račun drugoga života‘, a za Von Trierovu Justine koja ‘zna stvari’ iz filma Melankolija – “život na zemlji je zlo“… Da nije, živjeli bi sretno, sporo, bezazleno, imuni kako na rast BDP-a tako i na demone vlastite psihe… Izmišljanjem samo nastojimo pobjeći od njega… i zbog toga smo natjerani na pisanje, naš jedini način da istinu kažemo naglas…

Na koncu, sjetio sam se i tužna I.-jeva kraja:

Ništa više nije ometalo njegove misli, ni buka automobila, ni nervozni pogledi ljudi. Napokon, bio je prepušten sam sebi. Ali što reći tom “sebi” nakon svega? Već dulje vrijeme u njemu je sve utihnulo. Neka nevidljiva snaga zapriječila je put mislima… Postao je ravnodušan kao krug horizonta koji se oko njega rođenjem zatvorio.

U zadnjem dijelu priče, I. sve češće odlazi na duge šetnje u snježna polja (aluzija na baranjska polja postaje očita, ali ponavljam, dok sam pisao priču, prije nekih dvadesetak godina, zasigurno ih nisam imao u vidu); na jednoj, napokon gubi svijest i ruši se u snijeg. U zoru će ga pokupiti seljaci i odvesti u selo. Kafkijanski ugođaj postaje sve očitiji… U selu svojom pojavom plaši seljane koji ubrzo otkrivaju da je sišao s uma… Zovu župnika, a ovaj liječnika… Za to vrijeme, polazi mu za rukom odnekud dohvatiti skinutu dotrajalu bravu zajedno s ključem i započeti fizičku simulaciju svojih duhovnih napora… umećući i izmećući ključ u/iz brave bez prestanka… U ustanovi za umobolne, kamo ga ubrzo prebacuju, liječnici će u tom činu prepoznati ‘simulaciju života’, spolni čin, ‘nedvojbeno pozitivan’ koji bi trebao voditi njegovu ozdravljenju… Ali mi znamo da neće. I. će zauvijek ostati zatočen u svojoj tapeciranoj sobici… međutim, to nam se iz ove perspektive čini tek manjim problemom. Puno gore je to što će ostati zatočen i u svom prostoru uma kojeg je izgradio takvog kakvog je izgradio… odnosno kakvog je izgradio neki događaj iz njegova djetinjstva… prostoru uma pohlepno obuzetim spoznajom… spoznajom, koja se sama razotkriva kao nadomjestak za izgubljenom mogućnošću stvarne sreće u životu. Baš iz razloga što taj psihoanalitički moment izostaje u priči, shvatio sam da je priča ostala nedorečena, da je mladenačka, i zbog toga, možda čak i ‘loša’.

Hoću li se dogoditi da se jednoga dana u svom stvarnom životu doista preselim u ‘svijet kandelabara’ i do kraja odigram prizore svoje priče… “…predano se prepuštajući radu … smjelo se poigravajući sa sudbinom… dok me …bol u sljepoočnicama i zora koja se bude caklila kroz prozorska okna… ne prekinu tome…” – ne znam… Možda je ipak važnije da prije toga zavirim u psihoanalitički segment svog života…i pokušam umaknuti sudbini… 🙂

Veljača 2012.

Melankolija koja kažnjava

Posted in LARS VON TRIER, Melankolija, UMJETNOST - FILM tagged , , u 12:45 pm autora/ice Magičar

Lars von Trier: MELANCHOLIA

Ima li išta uznemirujuće od saznanja da nam se iz dubokog svemira približava stanoviti planet-skitnica s ozbiljnom prijetnjom sudara s našom planetom? Film Melancholia Larsa von Triera tematizira upravo jednu takvu ‘nemoguću’ mogućnost. Zapravo, takav je katastrofičan scenarij režiseru ovog filma bio potreban za nešto drugo: izricanje, pa barem, dvije strašne tvrdnje o čovječanstvu koje su, kazao bih čak ‘preko reda’, njegov umjetnički uradak uvrstili u iznimna magična dostignuća čovječanstva i zavrijedila poseban post na ovom blogu. Strašne tvrdnje o ljudskom postojanju, pritom, Lars von Trier stavlja u usta jedne od junakinja filma, depresivne – u našem jeziku kazati ‘melankolične’ je već eufemizam – Justine koje ona upućuje svojoj ne-depresivnoj, ali zato sklonoj udovoljavanju društvenim konvencijama, sestri Claire, upravo u trenutku kada njih dvije ozbiljno posumnjaju da se planet-skitnica ipak nepovratno sunovratio u smjeru našeg planeta i da je sudar gotovo pa postao neizbježan. Tvrdnje se izriču u sljedećem dijalogu sestara:

JUSTINE: Zemlja je zlo. Ne trebamo tugovati zbog nje.
CLAIRE: Što?
JUSTINE: Nikome neće nedostajati.
CLAIRE: Ali gdje će Leo odrasti. (Clairein sin, op.)
JUSTINE: Sve što znam je … Život na zemlji je zlo.
CLAIRE: Možda postoji život još negdje.
JUSTINE: Ne, ne postoji.
CLAIRE: Kako znaš?
JUSTINE: Budući da znam stvari.
CLAIRE: Da, ti uvijek zamišljaš…
JUSTINE: Znam da smo sami.

Saznati da je život na zemlji zlo i da, zbog toga, ne treba previše tugovati za njim kao i to, da smo sami u svemiru, sigurno ne može nijedno ljudsko biće ostaviti ravnodušnim. Lars von Trier, i sam vrlo depresivna osoba, koji je prije snimanja filma prošao tretman liječenja od depresije, pa je u skladu s tim Justine neka vrst njegova altera-ega, pokušava osvijestiti naš sadašnji trenutak, stepenicu ljudskog razvoja koja kao da ne vodi nikamo drugdje osim u veće zlo. Do tad, nježna i depresivna Justine, odjednom se proburazi u osobu koja se itekako zna nositi s nastalom situacijom dok praktična i pragmatična Claire, postaje nesnosna u svojoj nemogućnosti prihvaćanja iste te pomalo započinje sličiti sestri prije razotkrivanja strašnog usuda.

Kako biste se vi ponašali u takvoj situaciji? Jeste li tip ‘Justine‘ ili tip ‘Claire‘, umjetnički hladno pita vas Lars von Trier, propitujući tako našu čovječnost na najdubljoj razini. Zbog toga je, čini se, i film podijelio u dva dijela i nazvao ih, pogađate – Justine i Claire…

U prvom dijelu filma melankolična se Justine nastoji udati. Film započinje scenom zapinjanja luksuzne limuzine na putu za ljetnikovac u kojem se vjenčanje treba održati;  na zavoju uskog puta, obična stijena pored puta pokaže se nepremostivom preprekom za luksuzno i nezgrapno vozilo. Justine i njezin dragi sjede pozadi, na zadnjem sjedištu automobila i gestikulacijama svoga lica pokazuju kako se dobro glumi iskazujući upravo onu dozu nervoze i zabrinutosti zbog kašnjenja na vjenčanje koju bi uobičajeno svatko od nas iskazao u takvim prilikama. Njihovo je ponašanje toliko obično, toliko nesvjesno kamere, da ostajete pomalo zatečeni njihovom glumom prisjećajući se pomalo s gađenjem svog onog izvještačenog glumljenja u američkim filmovima. Naravno, na kraju će dvoje mladenaca s primjetnim kašnjenjem ipak stići na vjenčanje. Usprkos početnom raspoloženju, Justine ubrzo zahvaća val depresije. Scene u kojima se razotkriva očigledan jaz u odnosima s roditeljima, zatim beskrupuloznost njezina šefa, u ulozi vjenčanog kuma, koji se ne libi s njom razgovarati o poslu čak i na dan njenog vjenčanja i sl., ubrzo Justine dovode do bezizlazne situacije i spremnosti da od svega odustane. To i ne bi bio neki problem, vjerojatno bi sve poslala u finu materinu da nije sestre i njenog muža koji su financijski i materijalno pokrili troškove njezina vjenčanja. Njima se Justine mora svaki put lažno osmjehnuti a na njihova opetovana i dosadna pitanja „Jesi li sad napokon sretna?“ neprestano tupavo potvrđivati glavom – a tu upravo leži korijen svake depresije. Lagati sebe i druge u pogledu svojih stvarnih osjećaja, biti bolesno prijatan prema svima oko sebe, a ako u tome ne izdržiš onda zbog toga okrivljavati sebe – tu je već riječ o prikazu ustaljenog mehanizma depresije koji danas pustoši zapadnoeuropskim društvima. Vjenčanje propada, cijela večer poprilično loše završi a u jednoj od posljednjih scena prvog dijela filma Claire priznaje sestri da je ponekad ‘toliko mrzi’…

A onda na scenu stupa ‘naš’ planet, planet-skitnica, ‘izbavitelj’. U drugom dijelu filma saznajemo sve o dotičnom planetu koji se iznenada pojavi iz sjene Sunca, prođe pored Merkura i Venere te krene prema Zemlji. John, Clairin suprug, amaterski se bavi astronomijom i objašnjava Claire kako se najgori mogući scenarij ipak neće dogoditi – sudar dvaju planeta. Ipak, Claire, na internetu ubrzo pronalazi sajtove koji upozoravaju na „ples smrti“ uljeza u Sunčevu sustavu koji bi se prema svim proračunima ipak trebao sudariti sa Zemljom. John popušta pod pritiskom najnovijih saznanja da je sudar ipak neizbježan i počini samoubojstvo; Claire ostaje sama sa svojim sinom i depresivnom sestrom i u tom se trenutku odvija i spomenuti dijalog sestara… Doista, morate imati hrabrosti pogledati ovaj film u cijelosti. Na ovom mjestu moram čak i zaustaviti svoje pisanje… Teško je ići u susret smrti čak i preko filmskog platna…

Ali iznenada se dosjetim da je sam redatelj filma smislio način kako se nositi s neugodom koja vas polako zahvaća gledajući drugi dio filma. Sjetim se da vam uopće nisam spomenuo njegov prolog! Hvatam daljinski DVD playera i vraćam film na sam početak. Lice Kirsten Dunst u ulozi Justine pojavljuje se poput lica Venere s Botticellijovog platna. Glazba Richarda Wagnera, uvertira Tristana i Izolde kao da najavljuje filmski uradak iz devetnaestog stoljeća što, naravno, nema nikakva smisla. Lars von Trier će kasnije priznati da je slow motion u uvodu filma trebao poslužiti kao priprema gledatelja na njegov kraj koji i doslovno završava scenom kolizije dva planeta. Ali zato što se ta scena prikazuje i u uvodu filma, iako umjetnički maskirana, gledatelju je trebala omogućiti da se lakše nosi s neugodnim scenama u drugom dijelu filma, za koje, kad ih nadvlada, biva nagrađen potpunom katarzom. Uvod u film, tako, pogledajte pa barem dva put… jednom ili čak više puta, zbog čistog umjetničkog sladostrašća, a jednom, barem jednom, eto, zbog privikavanja vašeg duševnog bića na neugodno katastrofičan rasplet…

Pogledao sam kroz prozor Prostorije. Vječna crvenkasta sumaglica spuštala se na okolno zemljište. Nigdje nikog na vidiku. Pustoš i praznina koje i kad se izreknu donose više nego što je to stvaran slučaj na koji se ove riječi preslikavaju. Ipak, na nebu uočavam zamjetnu promjenu. Nedaleko Mjeseca, kroz jedan majušni kumulus, provirivala je sada i lopta planeta-skitnice, upravo nalik na planet iz filma Melancholia. Kako je samo dospio ovamo? Nije li se već sudario sa Zemljom u svom filmu, i što sad hoće?
– Hoće ispitati nas, kako se nosimo s kataklizmičkim događajima koji će uskoro uslijediti. – reče suvo tetka.
Dogodilo mi se da sam s tetkom zamijenio uloge. Sam sam udrvenio, postao kućanica koja se drži telelevizora i pinokolade dok se tetka pretvorila u pravog pustolova.
– Nema veze. Naručila sam rakete zemlja-zrak. Stižu za koji sat. Raznijet ćemo gada! – povikala je tresući se kao prut.
– Što ti je tetka!? – povičem. – Počela si sličiti onim američkim generalima iz sci-fi filmova, s bezbroj odlikovanja na svojoj uniformi, kojima kompetenciju za ratovanje na Zemlji nikakav problem nije prenijeti i u svemir. Ipak, ne činiti li se da ratobornost u svemiru ne prolazi?
Nije ništa odgovorila. Nastavila se tresti kao prut i tu je prvi put nježno zagrlim.
– Hej tetka, sve će biti u redu. – kažem joj na uho. – Taj je planet naš prijatelj. On prijeti i uništava samo ono što se razotkriva i našim neprijateljem.
– A što se razotkriva kao naš neprijatelj? – upitala je tetka sada pretvorena u uplakanu četverogodišnju curicu.
–  Pa, recimo, nastojanje oko uspijevanja u društvu u bilo čemu i na račun drugih ljudi umjesto da radimo samo ono što volimo raditi. Zbog takvih je stvari koje se neprestano ponavljaju u ljudskom društvu čika Lars kazao da je život zlo. Dobro, on je u tim svojim stavovima poprilično ekstreman, ali mi ne moramo biti.

Za to vrijeme Melancholia se približila našem prozoru na udaljenosti manjoj od metra, i tu se zaustavila.
– Vidiš – kazao sam tetki – Nije to onaj rogobatni planet iz filma, došao nas je samo pozdraviti. Svijet duha mu nije neprijatelj; ionako, ne bi mu mogao nauditi. ‘Naše kraljevstvo nije od ovoga svijeta’ kako je kazao jedan naš prethodnik.
Nagnem se kroz prozor i rukom pogladim pristigli planet. Površina planeta bila je neizmjerno i začuđujuće glatka. Potom se još više nagnem kako bih planetu mogao šapnuti  riječi pozdrava:
– Znam da svugdje gdje u svom lutanju naiđeš na materijalističke vrijednosti i gramzivost moraš djelovati. Isto tako, znam da ti je i najžalije što u tom trenutku i čistoj nevinosti moraš oduzeti život odnosno mogućnost da se divi ovom svijetu. Onog dječaka iz filma i sam sam oplakivao cijelu noć… ali, takvo je kretanje svijeta. Idi i sudaraj se s kim već moraš!

Potom sam planet-skitnicu fotografirao. Njegova slika odsad krasit će našu Prostoriju s Kolom. Na neki način, planet Melancholia uklapao se s nama, čudnim bezvremenim likovima iz Prostorije s Kolom Duha Svijeta. Ipak, neko je vrijeme planet-skitnica odlučio ostati u našem svijetu. Postavio se na nebu točno na mjestu na kojem smo ga svaki put mogli vidjeti kad bismo pogledali kroz prozor iza televizora u tetkinom dijelu Prostorije. Ubrzo je i tetka pristala svaki put mahnuti mu kad bi otvorila svoj prozor. Sada je i mnogo manje gledala televiziju.

%d bloggers like this: