Peter Sloterdijk: KRITIKA CINIČKOG UMA
UVOD
Znanje što ga posjedujemo takve je vrsti te nam ne pada na pamet da bismo ga ljubili, nego se pitamo, kako ćemo progurati da s time živimo a da ne okamenimo.
Naslovom koji ovdje aludira na velike tradicije nudimo meditaciju o rečenici: “Znanje je moć”; ona je ono što je u 19. stoljeću postalo grobarom filozofije.
Cinizam se odvažuje izići s golim istinama koje, u načinu kako su iznesene, zadržavaju nešto neistinito… Cinizam je prosvijećena kriva svijest.
U biti uma leži da više hoće no što može.
Održati spašavajuću funkciju slobodnog dijaloga jest posljednja zadaća filozofije… Međutim moći na vlasti ne daju da se s njima tako jednostavno govori i ne sjedaju drage volje za stol sa svojim protivnicima – radije ove posjednu iza rešetaka….Što činiti?… Prosvjetiteljstvo je pokušalo najbolje što se dade učiniti u toj situaciji. Budući da joj se ništa ne poklanja , ono je, gotovo od početka razvijalo, uz miroljubivi poziv na razgovor, drugo, borbeno držanje. Ono dobiva batine, dakle, ono uzvraća batinama… Povijest kritike ideologije najvećim djelom znači povijest ove druge polemičke geste, povijest velikog uzvraćanja udaraca.
1. KRITIKA OBJAVE ili otkuda to mogu znati?Tek nakon fundamentalne kritike novog vijeka, teologija se potpuno uspinje na brod luđaka takozvane vjere te se sve dalje otiskuje od obale doslovne kritike… Poput svih institucija ispunjenih voljom za preživljavanjem, one umiju izdržati “ukidanje” svojih osnova… Od toga vremena teolozi s cinicima imaju dodatno zajedništvo – smisao za golo samoodržanje. U bačvi šupljikave dogmatike oni su sebi uredili nastambu sve do Sudnjeg dana.
2. KRITIKA RELIGIOZNE ILUZIJE. U osnovi nije problem “postoji “ li bog; bitno je što imaju u vidu ljudi koji tvrde da on egzistira i da je njegova volja takva i takva…(ostaje se u okviru pitanja Što mogu znati?). Kritika je doživjela dogmatski pad tek kada je s negativnim metafizičkim iskazima preskočila ograde znanja i započela ispovjedanjem glupavog ateizma… Teorija popovske prevare. Kome koristi religija i koju funkciju ispunjava u životu društva?.. Onaj na vlasti ne vjeruje, ali dopušta vjerovati… Mora biti mnogo glupih kako bi malo njih ostalo mudrima.
3. KRITIKA METAFIZIČKOG PRIVIDA. Ona slijedi promišljanje da je ljudski um doduše sposoban za postavljanje metafizičkih pitanja, ali nije sposoban da o njima točno odluči vlastitom snagom. Golemi je čin kantovskog prosvjetiteljstva što je pokazao da um pouzdano funkcionira samo pod uvjetima iskustvene spoznaje. U skladu sa svojom prirodom, on se mora namučiti sa svime što prelazi iskustvo. U njegovoj biti leži da više hoće no što može…Metafizičko mišljenje ipak oporučuje prosvjetiteljstvu beskrajno vrijedno nasljedstvo, uspomenu na povezanost refleksije i emancipacije, koja ostaje valjanom i nakon sloma velikih sistema… Samoprosvjećivanje je moguće samo za onoga tko uviđa koje svjetske cjeline je on “dio”. Stoga su danas, dakako s umjesnom intelektualnom diskrecijom, socijalne filozofije i filozofije prirode preuzele nasljedstvo metafizike.
4. KRITIKA IDEALISTIČKE NADGRADNJE. Otkriće rada i logika produkcije, kolikogod bile fundamentalne, ne nude nikakav generalan ključ za sva pitanja egzistencije, svijesti, istine i znanja.
5. KRITIKA MORALNOG PRIVIDA. Da čovjek nije zbiljski ono što se gradi da jest, jest pramotiv morlnokritičkog mišljenja.
6. KRITIKA TRANSPARENCIJE. “Otkrivanje nesvjesnog”
7. KRITIKA PRIRODNOG PRIVIDA. Ljudska svijest na svakom koraku biva pozivana da se vara i zadovolji pukim prividom… Kada bi stvari uopće bile ono što na njima odmah naziremo, tada bi moralo biti suvišnim svako istraživanje i znanost. Ne bi bilo ničega za traženje, pretraživanje, pokušavanje. No znanost i prosvjetiteljstvo imaju detektivski odnos prema realnosti… Čovjek nikada nije u “središtu svoga bića”, on stoji pokraj sebe sama…
8. KRITIKA PRIVATNOG PRIVIDA. Kritika egoizma, bolje kritika privatnog privida, tvori, držim, jezgru svoga prosvjetiteljstva u kojemu samoiskustvo civiliziranih jastava dospijeva do zrelosti. Nakon nje logički ne može biti više nikakve otkrivajuće kritike, nego samo još “praksa”, svjesni život… … Kako jastvo dolazi do svojih određenja? Odgovor glasi: jastvo je rezultat programiranja… Nije li već Nietzsche upozoravao na ono “životu protivno prosvjetiteljstvo” koje načinje samoopsjene što podaruju snagu…. “Ja” je ono koje pruža najodrešitiji otpor odlučujućem prosvjetiteljstvu…Gledam u zrcalo i prepoznajem stranca koji me uvjerava da je on ja. Neodoljiva je ironija prosvjetiteljstva da ono našu svijest razara s takvim radikalnim kontraintuicijama. Na kraju ovog misaonog toka želim u naznaci odvagnuti da li posljednja integracijska ravnina prosvjetiteljstva mora biti neka vrst “racionalne mistike”… U nama je uprogramiran quasi formalan Netko kao nosilac naših socijalnih identifikacija… No, u osnovi nijedan život nema ime. Samosvjesni Nitko u nama – koji tek svojim “socijalnim rođenjem” dobiva ime i identitete – jest ono što ostaje životni izvor slobode. Živuće Nitko je ono, što se grozoti socijalizacije usprkos, prisjeća energetičkih rajeva među osobnostima. Njegov životni temelj je duhom prisutno tijelo, koje nam ne valja imenovati nobody nego yesbody i koji se u toku individuacije može razvijati od arefleksivnog “narcizma” do reflektiranog “samootkrivanja cjelini svijeta”. U njemu nalazi kraj posljednje prosvjetiteljstvo kao kritika privatnog, egoističkog privida.
CINIČKO SUMRAČJE
Svjetlo “o sebi” ne može imati neprijatelja. Sebe sama ono misli kao energiju što osvjetljuje miroljubivo…
Svijest onih na vlasti je ona “reflektirajuća površina”, koja odlučuje o toku i širenju prosvjetiteljstva.
Tragika je stare socijaldemokracije da je ona svjesno spoznala samo neka od stotinu značenja rečenice: znanje je moć. Ona nije spoznala koje je to znanje, koje zbiljski daruje moć, te koju moć moramo imati i biti, kako bismo doprli do znanja koje proširuje moć.
Prosvjetiteljstvo je zbivanje u vremenu, forma evolucije. Ono troši vrijeme života u individua, vrijeme procesa u institucija
Prosvjetiteljstvo kao inicijacija…
Protiv Načela nade ustaje Načelo života, ovdje i sada. Na putu do radnog mjesta pjevušimo “ Ne čekaj na bolja vremena” ili “ Ima dana kada bih želio biti svojim psom”. U kooperativnim gostionicama, uvečer, pogled klizi preko postera, na kojemu piše: Budućnost se otkazuje zbog nedostatnog posjeta. Pokraj toga čitamo: Mi smo ljudi, na kakve su nas uvijek upozoravali naši roditelji… Poneki posjeduju taštinu a drugi ostaju na cjedilu… Još poklanjamo knjige i pomalo se čudimo kada Papa dođe u Njemačku, da on uopće postoji. Obavljamo svoj posao i kažemo, bilo bi bolje da se objesimo…
U POTRAZI ZA IZGUBLJENOM DRSKOŠĆU
Otkako filozofija može još samo dvolično živjeti ono što govori, drskost je govoriti ono što se živi. U kulturi, u kojoj su očvrsnuli idealizmi laž učinili načinom života, proces istine ovisi o tome hoće li se naći ljudi, koji su dovoljno agresivni i slobodni (“besramni”) da govore istinu… (A kada moćnici počnu kinički misliti – kada oni znaju istinu o sebi i usprkos tome “idu dalje” – tada oni u potpunosti ispunjavaju modernu definiciju cinizma.)
Walter Benjamin: “ Biti sretan znači moći bez strave opažati samoga sebe”.
PRILOG PSIHOSOMATICI DUHA VREMENA
Filozofijska fiziognomika slijedi ideju nekog drugog jezika lišenog govora. Ovaj je tako star kao ljudska komunikacija… U tom fiziognomičkom polju sva su naša osjetila međusobno tijesno isprepletena a tko je bio u stanju održati neoštećenima svoje perceptivne kompetencije, posjeduje djelotvorni protuotrov opustjelosti osjetila, kojom plaćamo civilizatorski napredak… Postoji podzemna struja našeg kulturnog života, u kojoj se razmnožila duhom prisutna i samorazumljiva sposobnost ulaženja u jezik oblika – dijelom u umjetnostima, dijelom u raspršenim tradicijama poznavanja čovjeka…pod različitim imenima… uvježbava onaj drugi pogled na ljude i stvari… Prosvjetiteljstvo, koje teži postvarivanju i popredmećivanju znanja, svijet fiziognomijskog dovodi do šutnje… … Povratak potisnutog (fiziognomijskog) ne može, dakako, izostati a ironija prosvjetiteljstva hoće da takav povratak izgleda kao iracionalizam, protiv kojega tek zakleti prosvjetitelji zvone na uzbunu.
Što se igra duže odvija, to se više zaoštrava dojam da u ovome svijetu nema onog što zapravo tražimo.
DIOGENES IZ SINOPE – ČOVJEK-PAS, FILOZOF, NIŠTARIJA
Približiti se sa smiješkom “punim razumijevanja” već bi bio nesporazum.
Na nj ostavljaju dojam samo karakteri, koji se s njim mogu nositi u pogledu prisutnosti duha, spremnosti za uzvraćanje udaraca, budnosti i neovisna čuvstva života.
Slobodan od potreba, kako Diogen nastupa, on bi prije mogao sloviti kao praotac misli o samopomoći, dakle asket u smislu samopomagalaštva distanciranjem i ironiziranjem potreba, za zadovoljavanjem kojih većina ljudi plaća slobodom.
Njegovo spektakularno siromaštvo je cijena slobode, to valja ispravno razumijeti. Da je mogao biti imućnim a ne izgubiti neovisnost, on zacijelo ne bi imao ništa protiv. No, nijedan se mudrac ne smije dati izludjeti takozvanim potrebama. Diogen je naučavao da i mudrac jede kolače, premda jednako može i bez njih.
Građanin se bori sa utvarama taštine i teži za bogatstvom, s kojim on i ne može započeti ništa više od onoga, što je u elementarnim užicima kiničkog filozofa samorazumljivost, što se ponavlja iz dana u dan: ležati na suncu, promatrati zavrzlamu svijeta, njegovati svoje tijelo, radovati se i ništa ne očekivati.
Svijet on ne osjeća ni tragično ni apsurdno. Oko njega nema ni traga melankolije, koja prianja uz sve novovjekovne egzistencijalizme.
Podruštvljeni čovjek je onaj koji je izgubio svoju slobodu otkako je odgajateljima uspjelo da u nj usade želje, projekte i ambicije. Ove ga otcjepljuju od njegova unutrašnjeg vremena, koje poznaje samo sadašnjost, te ga uvlače u očekivanja i sjećanja.
Upitan za svoje zavičajno mjesto on je odgovorio: “Ja sam građanin svijeta “.
Tamo gdje podruštvljavanje za filozofa postaje istoznačno s izazovom da se zadovolji parcijalnim umom svoje slučajne kulture i da se priključi kolektivnoj iracionalnosti njegova društva, kiničko uskraćenje ima utopijski smisao. Sa svojim zahtjevom za umnom životnošću uskratitelj se ovojnicom odvaja od objektivnih izopačenja. Tako kinik žrtvuje svoj socijalni identitet i odustaje od psihičkog komfora neupitne pripadnosti nekoj političkoj grupi, kako bi spasio svoj egzistencijalni i kozmički identitet… “ Jedini istinski državni poredak nalazim samo u svemiru! “
Na pitanje, koju dobit mu je donijela filozofija, kazao je, ako već ništa drugo a ono svakako to, da bude pripravan na svaki obrat sudbine.
Fascinacija kiničkog načina života jest njegova osebujna, dapače, gotovo nevjerojatna vedrina.
Prema verziji koju su širili njegovi učenici, Diogen je umro susprežući disanje, što bi naravski bio izuzetan dokaz za njegovu nadmoćnost u životu i u umiranju.
Svoju svadbenu pjesmu pjevao je vlastitim rukama, on nije podlijegao prisili da ulazi u brak zbog seksualnih potreba. Diogen je praktički docirao masturbaciju, dakakako kao kulturni napredak ne kao pad u animalno… Seksualna neovisnost ostaje jedan od najvažnijih uvjeta emancipacije…
Politika je ono pri čemu se mora biti na sve spreman; društveni život nije uporište sigurnosti nego izvor svih opasnosti. Prisutnost duha postaje tada tajnom preživljavanja. Tko malo treba postaje savitljiv prema političkoj sudbini, kada već mora živjeti u vremenima kada politika znači sudbinu. Politika je, također, ona sfera u kojoj ljudi sebi međusobno razbijaju glave natječući se oko onoga što nije nužno.
MEFISTOFEL ILI: DUH, KOJI VAZDA NIJEČE I VOLJA ZA ZNANJEM
Za nj su zatvoreni svi putovi povratka u naivnost; on je zadobio mefistofelsku svijest, koja zahtijeva: ono što čovijek može znati o sebi, to on i treba znati; on razara ukletost nesvjesnosti.
VELIKI INKVIZITOR ILI: KRŠĆANSKI DRŽAVNIK KAO LOVAC NA ISUSA TE ROĐENJE NAUČAVANJA O INSTITUCIJAMA IZ DUHA CINIZMA
U svim vremenima moćnici mogu spokojno polaziti od toga da ponajveći broj ljudi zazire od slobode te da ne poznaje dubljega poriva od toga da otkloni svoju slobodu, podiže tamnice oko sebe te da se klanja starim i novim idolima… Drugačije rečeno: ljudi su generalno u potrazi za odterećenjima, olakšanjima, udobnostima, rutinama, sigurnostima… Samo malo njih ima hrabrost za slobodu.
Crkva je,… svjesno prešla u tabor đavola – onda, kada je odlučila sama preuzeti moć u ruke (u vrijeme Karla Velikog). Ona je za to platila cijenu nesretne svijesti i kronično rascjepane svijesti… No, tko posjeduje “ispravnu” svijest? Njezini su nosioci u maloj “eliti” refleksije iz onih nenaivnih, koji više ne vjeruju u vrijednosti, koji su nadvladali ideologiju i prozreli obmane. Oni su ti kojima se više ne da manipulirati, koji misle s onu stranu dobra i zla. Sada je sve u tome, je li ta intelektualna hijerarhija istodobno i politička hijerarhija, jesu li, dakle, ti nenaivni, u odnosu prema naivnima, oni koji vladaju.
Ne govori li sve u prilog tome da je trijumfirala logika Velikog Inkvizitora, u slijedu koje bi se povratnik Isus spalio na lomači Svete inkvizicije, povratnik Nietzsche ugušio u plinskim komorama, povratnik Marx ostavio da istrune u sibirskim logorima?… I zaista… ruski Veliki Inkvizitor je postojao (komunizam), kao i njemačkonarodski nadčovjek, obojica instrumentalisti najvećeg stila, cinični do ekstrema u pogledu sredstava, pseudo-naivno “moralni” u pogledu ciljeva.
Cinizam sredstava, koji karakterizira naš “instrumentalni um”, dade se kompenzirati samo povratkom kinizmu svrha. To znači: rastanak s duhom dalekih ciljeva, uvid u iskonsku nesvrhovitost života, ograničenje moći želje i želje moći – jednom riječju: pojmiti Diogenovo nasljedstvo.
Prije no što “zapravo živimo”, uvijek imamo još nešto drugo obaviti, ispuniti neku pretpostavku, zadovoljiti neku prethodno važniju želju, poravnati još neki račun. A s tim još, još i još nastaje ona struktura odgađanja i indirektnog života, koja drži u pogonu sistem mjere lišene produkcije. Ta se, naravski, uvijek zna prikazati kao bezuvjetno “dobra svrha”, koja pred nama paluca poput realnog cilja a ipak pred svakim približavanjem izmiče u novu daljinu… Samo vedri kinizam svrha nikada nije u iskušenju zaboraviti da život nema ništa izgubiti, osim sebe sama.
… Bilo bi naposljetku umjesno predočiti i Diogena povratnika…On… ne zna, kada mu je već uskraćena filozofska pantomima, kako bi se riječima obratio tim ljudima. On je zamjetio da su oni uvježbani, da razumiju ono komplicirano, ne ono jednostavno; on je prozreo da se njima perverzija javlja kao normalnost. Što činiti? Odjednom ga obuzima osjećaj, kakav u ono vrijeme u Ateni nikada nije oćutio: da ima nešto važna reći… On će se od sada pokušati graditi ozbiljnim, kolikogod je moguće, čak će učiti noviji filozofski žargon te se igrati riječima, dok se ljudima ne zavrti u glavi. I blago, subverzivno, sa smrtno ozbiljnim izrazom lica, pokušat će on među suvremenike unijeti što ima reći, ono smiješno jednostavno… Dva se puta nude za potkopavanje moderne uporabe razuma u znanostima i tehnikama: ontologijski i dijalektički. Oba je Diogen iskušao incognito. Na nama je da dokučimo njegove tragove.
BEZLIČNO SE (DAS MAN) ILI: NAJREALNIJI SUBJEKT MODERNOG DIFUZNOG CINIZMA
Heideggerova filozofija se trudi da ono samorazumljivo rekne tako izričito i iscrpno, da bi to morali “zapravo” razumijeti čak intelektualci. U stanovitom pogledu, u Heideggerovu diskursu, s njegovim izvještačenim profinjavanjima pojmovnih osjenčenja, krije se logičko obješenjaštvo velikog stila – pokušaj, mistično jednostavno znanje o jednostavnom životu, “kakav on jest”, provesti u najnapredniju evropsku misaonu tradiciju.
Teorijski neokinizam našega stoljeća – filozofija egzistencije – demonstrira u svojoj misaonoj formi pustolovinu banalnosti. Ono što ona iznosi pred nas jesu vatrometi besmislenosti, koja započinje razumijevati samu sebe.
…bezlično se … nešto, što je prisutno u svakome od nas.
Heidegger: “ Tubitak je prvotno bezlično se… Svatko je Drugi i nijedan on sam. Bezlično se … je Nitko…” On sluti da zbiljnošću vladaju utvare, imitatori, izvana upravljani ja-strojevi…
Lišenome smisla života nije samo dodjeljen očaj i mora pritješnjena tubitka nego i smisao začinjuća svetkovina života, energetička svijest o onome Sada i Ovdje te oceanički blagdan
Moraš znati tko jesi. Svjesno moraš iskusiti bitak k smrti kao najvišu instanciju tvoje moći da budeš; to te napada u tjeskobi a tvoj trenutak je došao kada si dovoljno odvažan da izdržiš veliku tjeskobu. “ Navlastita tjeskoba je … rijetka pri prevlasti zapadanja i javnosti “. Tko polaže na ono rijetko, donosi elitarni izbor. Navlastitost je, dakle, stvar malo njih. Na šta to podsjeća? Ne čujemo li opet Velikog Inkvizitora kako razlikuje između nekolicine i mnogih – nekolicine, koji podnose teret velike slobode i mnogih, koji hoće živjeti poput pobunjenih robova i nisu spremni susresti se sa zbiljskom slobodom, zbiljskom tjeskobom, zbiljskim bitkom? Ovaj posvemašnje apolitično mišljen elitizam… morao je gotovo nezadrživo skliznuti u društveno i upravljati političkim opcijama.
Egzistencijalnoj ontologiji možda oduzmemo mnogo od njene preuzetne tamnoće, ako je razumijemo kao filozofijsko obješenjaštvo. Ona ljudima izvodi svašta, da bi ih dovela ondje gdje oni ne dopuštaju više da im se nešto izvodi; ona se gradi strahotno nabrušena da bi objavila ono najjednostavnije. Ja to nazivam: kinizam svrha. Nadahnut kinizmom svrha, život bi opet mogao postati toplim nekome tko je na cinizmu sredstava izučio hladnoću smicalica, vladanja i razaranja.
‘Navlastitost’, ako izraz uopće ima smisla, iskušavamo prije u ljubavi i seksualnom opoju, u ironiji i smijehu, kreativnosti i odgovornosti, meditaciji i ekstazi.
Heideggerovo djelo nasrće na čitatelja s patetičnim pozivom za navlastitom egzistencijom ali se zaogrće šutnjom, kada bismo htjeli upitati: no kako? Odgovor: svjesno.
Gdje je bilo bezlično se, treba biti navlastitost.
Bezlično se je moranje. Tome nasuprot izrađuje se svjesna navlastitost … viša kvaliteta budnosti… Tko sam sebe istražuje u kontinuiranom bitku budnosti iz svoje situacije iznalazi, s onu stranu morala, što je za nj činiti.
O Duhu i njegovim Moćima 
Pyramind vs. Speheremind – o razmiricama ‘piramidalnog’ i ‘sfernog’ uma | O Umu i njegovim Igrama said,
Svibanj 2014. u 2:38 pm
[…] si truda te osvježio stranicu s novim citatima iz tog neprikosnovenoga filozofskog štiva; bacite pogled!), jer se i danas nalazim oči u oči s vrhunskom filozofskom prozom, možda i jedinom vrijednom […]