Srpanj 2018.

O sopstvenosti cjeline u svakom čovjeku (ničeancije xviii.)

Posted in Dehumanizacija umjetnosti, ORTEGA Y GASSET tagged , , u 4:33 pm autora/ice Magičar

José Ortega y Gasset: DEHUMANIZACIJA UMJETNOSTI

111.

Naspram jastva stoji (nešto što sam nazvao) sopstvenost onog dijela svijeta, cjeline, Pra-Jednog, koju nosimo u sebi. Posebnost onoga istog. Nije naše jastvo posebno, nego su svijet, cjelina, Bog, posebni kroz nas! Svijet se očituje kroz nas na jedinstven način, od kojih je svaki jednakovrijedan…

JA je, odatle, samo nešto što je sama sopstvenost cjeline nadolagala na svoja sjećanja. JA je nešto naknadno stvoreno! S druge strane, sopstvenost cjeline je od samog početka tu, štoviše, čini se da je na maloj bebi najuočljivija – mali stvor nimalo ne brine za sebe dok predano, s najbudnijom pažnjom, propituje svijet oko sebe! U odrasloj dobi manifestira se na razne načine: netko čita, netko piše, netko majstoriše, a netko samo biva i ne radi ništa!

112.

Kada bismo upravo izrečenu misao htjeli uzdići do religije, morali bismo iznaći njezinog antipoda, ‘suprotnu vjeru’… Kao što je DOBRO iznašlo ZLO u kršćanskoj eshatologiji, mi, sopstvenosti svijeta, cjeline u nama kao njenu inherentnu suprotnost iznalazimo upravo naše JA… JA je ‘zlo’ naše vjere, jer vjeruje da je bačeno u svijet/cjelinu, a ne da je njezin dio… U zaboravljenoj dokonosti uma obasjanoj Nietzscheovim ‘podnevnim suncem’ otvaraju nam se ona, možda i jedino dopuštena, ‘vrata spoznaje’ iza kojih jasno razaznajemo pojedince koji vjeruju da su samo posebnosti svijeta, cjeline, naspram onih koji vjeruju da su JA bačeno u isti taj svijet, cjelinu… I eto nam nove povijesne pozornice!

113.

U/na jednom čovjeku može se vidjeti i jedno i drugo – i njegovo jastvo i njegova sopstvenost cjeline, koje sam nekoć nazivao egom i duhom. Kao što na slikama Geštalt psihologije možemo uočiti dva potpunoma različita lika – u danom primjeru, mladu djevojku i staru ženu – tako i na čovjeku možemo uočiti njegovo JA (ili ego) i njegovu SOPSTVENOST CJELINE (ili duh). Prema Geštalt psiholozima, na njihovoj, brižljivo strukturiranoj, slici ne možemo vidjeti istovremeno obadva lika, no, u našem primjeru mišljenja smo da se na čovjeku uvijek može lučiti omjer njegova jastva i duha koje on nosi u sebi…

114.

No što će se prvo dogoditi kada započnemo svoj život živjeti kao SOPSTVENOST CJELINE, a ne kao jastvo bačeno u svijet, te u osvojenoj budnosti uma, poneseni uzvišenim osjećajima, započnemo sa stvaranjem? U jednom trenutku, osjetit ćemo nelagodu, javit će se pitanje – za koga to radimo? Ako smo pritom u tome što radimo ‘društveno neprepoznati’ ili iz nekog razloga ne želimo da drugi dobiju uvid u ono čime se bavimo, nije li sebično reći da to radimo samo za sebe, iz utjehe? Na ovom mjestu, stoga, treba napraviti ključni rez; ma koliko mnogima od vas to u ovom trenutku suludo i neprihvatljivo zvučalo, treba jasno reći – mi stvaramo za nikoga! Samo na ovaj način uklonit ćemo prznicu i kepeca u nama, satelite prikrivenoga jastva, koji žele da se u našem stvaranju, kao i u našem bivanju – kao SOPSTVENOST(I) CJELINE, osjećamo beznačajnima. Ne stvaramo ni za sebe ni za druge, stvaramo-iz-sebe, jer tako želi naša SOPSTVENOST CJELINE!

Nikada, baš nikada, ne smijemo smetnuti s uma da samo JA sa sobom (do)nosi usamljenost i beznačajnost, osjećaj niže vrijednosti, naposljetku, psihičke bolesti, od kojih su depresija i manija najizglednije… Ovdje je lako izračunati: kada bismo bili manje vezani uz svoje JA, bili bismo i manje bolesni… Dakle, nije dovoljno reći da više nemamo ambicija u bilo čemu i da sve što radimo, radimo kako bismo se utješili, prakticirajući, recimo, koncept pisanja kao utjehe –  koji sam i sâm, moram to priznati, jako dugo vremena prakticirao i savjetovao na ovim stranicama – Ne! JA bez ambicija, JA koji piše samo da bi se utješio, doista vodi beznačajnosti! U jednom istinskom umjetničkom životu potrebno je i doslovno i u potpunosti odbaciti to JA…

115.

Čak i jedna znanstvena teorija nastaje poput našeg JA. Ako je sve stvar perspektive, odnosno gledanja na stvarnost, pod jednim osobitim kutom ili stajalištem, onda nam je dopušteno jednu sopstvenost cjeline nazvati atomom, a drugu jastvom. Čak smo više zasebnih sopstvenosti cjeline sposobni vidjeti kao jednu. Jastvo neke sopstvenosti cjeline, a tu sada mislimo na širi pojam jastva – koji uključuje i jastva neživih tvari, poput jastva nekog kamena ili jezera – sastavlja naš pogled i naša misao o njemu… U znanstvenom duhu budućih stoljeća možda ćemo govoriti da atom u fizikalnom eksperimentu nastaje na osnovi našeg pogleda odnosno da ga konstruira svjetlost (snop fotona) odbijena iz našega oka…

116.

Nijedan umjetnik nikada neće uzimati sebe zaozbiljno, kaže José Ortega y Gasset. To je drugi način da se kaže da umjetnici svoje JA ne uzimaju zaozbiljno.

Biti umjetnikom znači prestati misliti ozbiljno da smo doista ozbiljna osoba kada nismo umjetnik… Ako umjetnost [treba] da izbavi čovjeka, ona to može samo tako da ga izbavi od ozbiljnosti života i da u njemu obnovi neočekivanu djetinjastost.

Moj JA je maska. Njime ja samo oponašam svoju društvenu ulogu. Ničim joj ne pridonosim. JA je maska koja se iz perspektive druge sopstvenosti cjeline uvijek vidi na drugačiji način. JA je maska koja se može skinuti i(li) zamijeniti s drugom maskom – drugim JA.

117.

Jedini cilj života koji je vrijedan ostvarenja jest – živjeti prema sopstvenosti cjeline koju nosiš u sebi! Ako ti se piše, onda u življenju uvijek ostavi vremena za pisanje, ako ti se čita – onda živi da čitaš, a ako si praktičan tip, onda se posveti praktikalijama… Nikako nije važno nešto napisati, pročitati ili izgraditi, važno je samo iz dana u dan PISATI, ČITATI, GRADITI… onako kako to u dubini svoje sopstvenosti osjećamo; samo to dovoljno je za ispunjenje jednog života, bez ‘brigovanja’ i grižnje savjesti – života u Nietzscheovu podnevu!

%d bloggers like this: