Studeni 2018.
Praznina puna Boga
Blaise Pascal: MISLI
I ponovno ću započeti post istim riječima. I dalje “…čitam Pascala posvećeno, kako to i dolikuje jednom Duhu u ovu toplu-hladnu jesen. Njegove “misli” su i moje! Njegovo dostojanstvo sadržano u njima je i moje dostojanstvo.” Ali tko bi volio ovu jesen?! Na početku, s toliko zasljepljujućeg sunca i dosadnoga, na momente nepodnošljivoga, južnog vjetra, a na kraju, sa svim tim preranim mokrim snijegom i niskim temperaturama koji me plaše oštrinom nadolazeće zime?! I tko bi znao kakav stav zauzeti prema Pascalu, koji u prvom dijelu svojih Misli na nesumjerljiv način oslikava konture ljudskog bijednog stanja, a u drugom, uporno i bez prestanka trubi o tom svom Bogu kojeg danas, jednostavno, ne mogu osjetiti (kako bi on to htio)…?
Pa to je zato, reći će Pascal, jer je Bog…
…jedan skriveni Bog, i da je on, otkako se priroda iskvarila, ostavio ljude u zaslijepljenosti, iz koje mogu izaći samo pomoću Isusa Krista, izvan koga je uskraćeno svako općenje s Bogom.
Uostalom, dokazi kršćanske religije, prema Pascalu, i “…nisu takve prirode da bi se moglo reći da su savršeno [uvjerljivi].” Štoviše, nama se čine da su više neuvjerljivi nego uvjerljivi! A na jednom mjestu, gotovo izvan svakog razuma, Pascal će napisati:
Uvidite, dakle, istinitost religije iz same njene nejasnosti.
Kako je, onda, uopće došlo do toga da čovjek povjeruje u Boga? I zašto mu je Bog potreban?
Pa iako se u drugom dijelu Misli Pascal silno trudi(o) dati odgovor na to pitanje, upravo će tu zakazati iskazujući svoju najdublju naivnost… Čitati Misli nakon sedmog odjeljka (Moral i doktrina) čisti je gubitak vremena. Njegovi razlozi za vjeru u Boga nedostatni su da u nju uvjere ljude ovog doba… Zbog toga, danas biti bez Boga ne može biti povod ni za pogrdu ni za pohvalu – (nego) samo za duboku nesreću. Zbog toga i ne mogu unaprijed osuđivati ni pohvaljivati one koji nakon razmišljanja o ovim pitanjima odustanu od daljnje potrage. Mnogi, vrlo duboki, duhovi našeg vremena zbog toga prebivaju u onoj, filozofima dobro znanoj, skeptičkoj šutnji “religioznog indiferentizma”, u koju često i sâm zapadam.
Usprkos svemu, Pascal vjeruje da su ljudske misli te koje su u mogućnosti iskupiti ove grozomorne uvide. Mi znamo da smo prolazni, a univerzum o tome ništa ne zna. Mi znamo da u sebi neprestano moramo obuzdavati zlo, a univerzum o tome šuti. I kako toj muci stati na kraj? Opet i opet, pomoću misli… Duha. I onda, kako živjeti na ovoj ubogoj planeti sa znanjem o svojoj prolaznosti i zloćudnosti? Ako se složimo s Pascalom da je znati kako živjeti s tim grozomornim znanjem upravo ‘najfilozofskije’ za čovjeka, dobit ćemo i njegov odgovor.
Mi zamišljamo Platona i Aristotela samo u dugim učenjačkim odorama. To su bili društveni ljudi koji su se, kao i drugi, [smijali] sa prijateljima; i kada su se zabavljali pišući svoje Zakone i svoju Politiku, oni su to činili razonodeći se; to je bio najmanje filozofski i najmanje ozbiljan [dio] njihovog života. Najfilozofskiji je bio: živeti prosto i mirno.
Ako su pisali o politici, to je kao da bi zaveli red u jednu ludnicu: a ako su se pravili da o tome govore kao o nekoj krupnoj stvari, to je otud što su znali da [luđaci] kojima govore misle da su kraljevi i carevi. Unosili su se u njihova gledišta da bi sveli njihovu ludost na što je mogućno manju [mjeru].
No “običan čovjek” ne može živjeti “prosto i mirno”. On uvijek dolazi na svijet sa svojim strastima. Zbog toga i Pascal, poput većine slobodnih duhova, dijeli ljude na “obične”, puk, “svjetinu”, i one koji to nisu. “Običnim ljudima” upravlja se putem navike, reći će, a “neobičnima”, “filozofima”, slobodnim duhovima, ili, kako ih je Nietzsche nazivao, “ljudima višeg ukusa” – putem uvida (u istinu). Ničim drugim doli navikom čovječanstvo dolazi do reda u svom postojanju. Što je napredak ako ne “širenje reda”, kazao je i August Comte još u 19. stoljeću. Zahvaljujući tom uvidu, na stranicama Misli koje slijede Pascal će stići do svojih možda najdubljih misli… Poslušajmo kako zbori “najinteligibilniji” Pascal, obasjan tim čudesnim, hladnim svjetlom razuma o temeljnoj crti ljudske prirode:
Može li išta biti šaljivije do to da netko ima prava da me ubije ako stanuje s one strane vode, i ako je njegov vladar u raspravi s mojim, mada ja nisam u nikakvoj raspravi s njim?
Ništa, po samom razumu, nije pravedno po sebi; sve se remeti vremenom. Običaj sačinjava svu pravičnost iz toga jedinog razloga što je usvojen; to je tajanstven osnov njegovog ugleda.
…običaja se treba pridržavati samo zato što je običaj, a ne zato što bi bio razuman i opravdan. Ali puk ga se pridržava samo iz razloga što misli da je opravdan. Da nije tako, on ga se više ne bi pridržavao, makar da je to običaj. Jer ljudi hoće da su podčinjeni samo razumu ili pravdi…
Bilo bi, dakle, dobro da se ljudi pokoravaju zakonima i običajima zato što su zakoni…
Tako im je pokoran; ali je sklon da se pobuni čim mu se pokaže da oni ništa ne [vrijede]; što se može pokazati za svakog od njih, gledajući ga s jedne [izvjesne] strane.
Međutim, baš to pokazivanje “s jedne [izvjesne] strane” da zakoni ništa ne vrijede, može se, na Pascalovu žalost, primijeniti i na sve drugo, pa tako i na pitanje postojanja Boga. Zbog toga nas tako silno čude i njegova dubina i njegova naivnost! Upravo on sâm dao nam je formulu zašto se u Boga vjeruje: zato što nam je to netko nekad davno rekao. U Boga vjerujemo – iz čiste navike! Ali to nikako nije nekakva tričarija, kako bi se moglo pomisliti na prvi pogled. Vjerovanje u Boga iz navike je od presudne važnosti, kao i vjerovanje u zakone odnosno u red u svijetu! Vjera u Boga i zakone iz navike, u konačnici, spašava nas propasti, konačnog izumiranja! No kao da je i sama zbilja koja nas okružuje (u startu) “puna Boga”… – ona je za nas “Praznina puna Boga” te nam, kao takva, omogućava preživljavanje. Stoga, nikada nećemo biti sigurni je li naš Bog uistinu postoji ili ne. Ali poimajući Boga u smislu kako su to činili rabini u knjizi Povijest Boga Karen Armstrong kazavši da je Bog takvo biće koje ne mora čak ni postojati, a da bi opet zadržalo svoju najveću nužnost i izvjesnost u svijetu, dolazimo do toga da se tim pitanjem ne moramo čak ni zamarati. Samo se moramo potruditi u oblikovanju te dane nam “praznine pune Boga“, kako bismo stvorili onoga Boga u kojeg ćemo stvarno vjerovati. Razumom je to teško učiniti, ali zahvaljujući Pascalu, znamo da se to može učiniti! Kao što ne možemo lažirati vlastitu strast prema nečemu i nekomu, tako ne možemo lažirati ni moć da u nešto vjerujemo ili ne vjerujemo.
Na ovom mjestu, u Žižekovom maniru – a to ponekad znači i na rubu primjerenosti – ne mogu a da se ne prisjetim crtića Kung-Fu Pande koji sam nekoliko puta pogledao s djecom, svaki put ostajući potresen dubinskom porukom filma. Kada se Zmajski borac napokon domogne Svitka Palače od žada koji je bio namijenjen njemu, otkrit će da on ne krije nikakvu tajnu, štoviše, da je prazan, zrcaleći samo onoga koji ga u tom trenutku gleda, a u crtiću to je bucmasto dobroćudno lice našeg pande – izabranog Zmajskog borca. Pandu će to zbuniti, međutim, kada mu njegov “tata” – iako se radi o ptici koja ga je usvojila te se samo izdaje za njegovog “tatu” – otkrije da njegova juha nema nikakav “tajni sastojak” po kojemu je poznata i cijenjena u cijelom kraju – shvatit će poantu praznog Svitka Palače od žada. Dovoljno je samo reći da nešto vrijedi – a u slučaju Boga – da postoji, i svi će u to povjerovati čudovišnom moći navike koju posjeduje svaki život.
Tako smo na kraju, u isto vrijeme, i dali i oduzeli pravo Pascalu, kao što to znamo učiniti i sa mnogim drugim stvarima…
I Život i Duh su stvarni, i za svoju stvarnost zahvaljuju jedno drugome. Život Duhu što je život priveo u svijest, Duh Životu, jer bez Života Duh ne bi postojao. Čisti Duh, kako je to kazao još Nietzsche – čista je glupost. Život se očituje u nesvjesnom, a Duh u svjesnom, Život živi, a Duh misli… Život se mami moćima, a Duh istinom. Život ako želi preživjeti mora dopustiti Duhu misliti, a Duh ako želi živjeti mora biti položen u Život.
A ti Pascalovi “obični ljudi” koji nam se danas (sve više) čine kao lijepe, oku, ali samo oku, ugodne, životinje, upravo u njima mi vidimo toliko života, koliko malo duha. Snažniji su od nas, strastveniji, opušteniji i lakomisleniji od nas, jedino nisu nimalo skloni razmišljanju poput nas… Naša samoća na ulici nekog grada time je potpuna… Naša samoća – a to sam vam upravo želio reći – postala je ona, Pascalova…
Siječanj 2013.
Tragična znanost
Blaise Pascal: MISLI
Neki dan na Drugom, emitirala se emisija o svemiru. Bez mnogo okolišanja i uz prigodnu ambijentalnu (elektronsku) glazbu, rečeno je da će nakon trilijuna i trilijuna godina u našem svemiru jedino preostati proždrljive crne rupe (koje su prethodno prožderale sve oko sebe). A onda je rečeno da će nakon još trilijuna i trilijuna godina i proždrljive „crne rupe ispariti“ i da u svemiru doslovno više neće biti ničega. Da paradoks bude veći izrečeno je izrekao mladić oksimoronskoga tužno-nasmiješenog lica pred kojim se očito pružala uspješna znanstvena karijera. Barem mi se tako učinio na prvi pogled. Strijela vremena postat će sama vječnost, kazao je. To je taj neumitni kraj kojemu nepovratno klizimo. Nema smisla pričati o bilo kojemu drugom predviđanju osim o toj posljednjoj izvjesnosti o kojoj se, zapravo, nema što suvislo reći.
U tim trenucima, pobojao sam se da će ga to, u konačnici, cijeloga preuzeti. Kad bih se nalazio na njegovom mjestu – i mene bi. Jer, ovdje više nije bila riječ o izricanju obične znanstvene istine, nego jedne krajnje i neumitne eshatologije koja se podjednako tiče kako znanosti tako i religije i filozofije, i koja zbog toga ne može biti ne-tragična. Dakle, želimo pitati, ne radi li se ovdje o nekoj vrsti tragične znanosti, zbog svoje tragične znanstvene spoznaje ugrađene na samome kraju poimanja svijeta oko sebe, a s kojom nam se valja sada dalje nositi u svome postojanju? Izgleda da da.
Što će se dogoditi s mladićem tužnog-nasmijanog lica u godinama koje dolaze? (U međuvremenu, saznao sam da se radi o prof. Brianu Edwardu Coxu kojeg, ispada, da baš i nije primjereno nazivati ‘mladićem’, jer je rođen 1968 :)). Kako će na njega utjecati to što je izgovorio u BBC-evu kameru u nepreglednoj pustoši Zapadne Afrike koja je trebala dočarati ono u što će se naš svemir jednoga dana zapravo pretvoriti? Nije lako imati na grbači misao koja vam, makar i u dalekoj budućnosti, ne ostavlja nikakvu nadu.
Mimo stotina mogućnosti kojima se ona može opovrgnuti (recimo, dovoljno je samo pozvati se na onu teologijsku „A Bog? Što s Bogom?“) ipak, službena znanost čvrsto stoji uz izvjesnost te morbidne činjenice. (Premda, perfidnim mi se čini pozivati se na bilo kakvu ‘izvanznanstvenu mogućnost’ kad je u igri jedan znanstveni dokumentarac). Čak, nije toliko stvar u tome je li se ovdje radi o doista neizbježnom fatumu našega svijeta, odnosno potrazi za odgovorom na pitanje tko je, na kraju krajeva, u prokletu pravu, koliko u činjenici što se ova pogubna spoznaja od sada uvlači u našu spoznajnu paradigmu, u naše umove, tobože, naprednih građana kozmosa; i s kojom od sada prilazimo svemu i sudimo svijet oko sebe. I nije li, u tom slučaju, itekako grozno konstatirati da ćemo, sve u svemu, završiti kao mikrovalno pozadinsko zračenje? Ukoliko jednu takvu misao pustimo u vlastiti prostor uma ona će u njemu kad-tad zasnovati svoje vlastito kraljevstvo s nebrojeno značenja – podanika. Sva sreća, pa imamo Derridu koji nam iz prikrajka dovikuje: značenja se momentalno stvaraju tek kada su izrečena, a ne na osnovi činjenice što stvarno egzistiraju u svijetu. Stoga, nije li mnogo uputnije pobrinuti se oko pravilnoga formuliranja prave premise kojom ćemo obuhvatiti svijet u zbroju najvećeg broja svojih mogućnosti, nego se držati u zarobljeništvu samo jedne? Jednu mogućnost, jednu moguću izvjesnost, može odista predstavljati naš prijatelj Ništavilo, ali samo jednu mogućnost prema, znanstveno procijenjenom, trenutnom raspoloženju i stremljenju našeg golemog stanodavca – svemira. A što je s ostalim mogućnostima?
Ako ništa, nije li barem lijepo vjerovati u svijet beskonačnoga broja mogućnosti spram svijeta u kojem će jednoga dana ispariti crne rupe i ‘svanuti’ vječna tama? Nije li daleko opravdanije (premda sam se na ovaj način opasno približio stavovima mrskih američkih pragmatista) (ali i poštenije) priznati da jednostavno ne znamo što će se dogoditi sa svemirom nego da Kraj svih krajeva izrijekom utjelovimo kao što smo to učinili s Početkom svih početaka (preko teorije Velikog Praska)? Ne činimo li se samima sebi kao oni koji čak i samoga Boga prisiljavaju da utone u san iz kojega se, prema znanstvenim zakonima, više nikada ne bi trebao probuditi? Iskreno, ne bih se iznenadio kada bi jednoga dana otkrili kako naše teorije ne mogu predvidjeti ono što će se dogoditi nakon stravično dugih eona. Prisjetimo se da smo realtivno nedavno otkrili kako jednu te istu teoriju ne možemo primijeniti u vrlo malom i u vrlo velikom prostoru… itd.
Cijela me stvar, stoga, pomalo asocirala na čuvenu opkladu francuskog mislioca Blaise Pascala, koju sam nekoć pročitao u njegovim znamenitim Mislima; jedino, Pascalova opklada ticala se čovjekove vječne dvojbe oko postojanja ili nepostojanja Boga:
Bog postoji ili ne postoji. Ali kojoj strani da se privolimo? Razum tu ništa ne može da odluči: jedan beskonačan [kaos] nas razdvaja. Tamo gdje je kraj tom beskonačnom odstojanju, odigrava se jedna igra [gdje] će pasti glava ili pismo. U [što] ćete vi da se kladite? Po razumu, ne možete reći ni jedno ni drugo; po razumu, ne možete poreći nijedno od to dvoje.
Na ovome mjestu, pažljivijem čitatelju neće promaći da Pascal prilično dogmatski odriče mogućnost egzistencije jedne zdrave skeptičke pozicije koja dvojbu ostavlja nerazriješenom, a evo kako to objašnjava:
… „pravilno je ne kladiti se“ (govori onaj s kojim je Pascal u zamišljenom dijalogu, a on sâm mu odgovara), … ali kladiti se mora; nije to pitanje volje: u kolu ste (jer ste se „navezli“, morate se odlučiti jeste li kršćanin ili nevjernik, komentar u fusnoti M. Ibrovića). Pa [što] ćete izabrati? […] Imate [dvije] stvari da izgubite: istinito i dobro; i [dvije] stvari da založite: svoj razum i svoju volju, svoje saznanje i svoje blaženstvo; a vaša priroda [može] [izbjeći] [dvije] stvari: zabludu i [bijedu]. Svoj razum nimalo više ne [vrijeđate] birajući jedno ili drugo, [jer] neminovno treba izabrati. Tako smo jednu [točku] raspravili. Ali vaše blaženstvo? [Stavimo na vagu] dobitak i gubitak… [procijenimo] ta dva slučaja: ako dobijete, vi [dobivate] sve; ako izgubite, ne gubite ništa. Kladite se, dakle, bez kolebanja, da Bog postoji…
Mišljenja sam da smo, nakon odgledanog depresivnog znanstvenog dokumentarca, također, prisiljeni kladiti se, ali ovoga puta na nešto drugo, na svemir beskonačnoga broja mogućnosti, neovisno od činjenice je li Bog ili netko drugi u njemu egzistira ili ne, a nikako na morbidnu izvjesnost njegova kraja. (U ovome je smislu nevažno je li sâm svemir možda dolazi od Boga ili se javlja kao sâm Bog). Nekome se može činiti da se zamaram prilično nebitnim pitanjima, pitanjima koja će svoju aktualnost zadobiti u nepojmljivo dalekom vremenu, ali taj onda vjerojatno previđa način funkcioniranja psihološke strane našega uma. Naše ‘zadnje’ premise i primisli, mogu uzrokovati kaos u svima prethodnima. Mi gradimo svijet po našim mislima. To je ta religiozna strana naše prirode koja, i unatoč ogromnom broju pokušaja da je se danas zatomi, proglasi primitivnom, zaostalom, atavističkom i što sve ne, i dalje nam se nesebično nudi – našem umu, našim mislima, a još i više našim osjećajima. Naravno, ne prizivam da se religiozna strana naših bića povrati u svijest kao neka nova dogma pored postojećih, nego kao jedan intuitivni, einsteinovski uvid u religioznost svijeta kao takvog.
Poznato je da je Pascal bio i veliki znanstvenik svoga doba koji je u svom umovanju naslućivao raznorazna čuda matematike koja su se uskoro počela događati. Kao dobar primjer za to može poslužiti otkriće infinitezimalnoga računa na kojem mu je sam Leibnitz bio beskrajno zahvalan. U svom mozganju oko dokazivanja postojanja Boga, stoga i nerijetko, on se koristi znanstvenim promišljanjem. Pitam se, što bi se dogodilo da je znanost krenula putovima ovakvih ‘matematičkih’ razmišljanja o najvišem biću:
Mi uviđamo da postoji beskonačnost, a ne znamo joj prirodu: na [primjer], znamo da je [netočno] da su brojevi konačni; istina je, dakle, da postoji beskonačnost broja, ali mi ne znamo [što] je ona. [Netočno] je da je ona parna; jer dodavanjem jedinice [njezina] priroda se ne mijenja. Međutim, ona je broj, a svaki je broj paran ili neparan. Doduše, to se [podrazumijeva] za svaki konačan broj. Tako, lijepo možemo [uvidjeti] da ima Boga a da ne znamo [što] je on.
Drugim riječima, ovo je Pascal kojeg najviše volim, u svojoj najboljoj formi misaonih, makar ponekad i kazuističkih, mogućnosti…
Na kraju, mogu samo ponoviti svoju staru tužbalicu na znanost: za vjerovati je da smo još uvijek daleko bilo kakve krajnje spoznaje, ne zato što bi to onda moglo biti utješno, a za mnoge takav bi skepticizam bio itekako poželjan (recimo, za religiozne prirode), nego stoga što nas svijet daleko nadilazi u bilo čemu. Možda se čak ne radi o svijetu, možda se odista radi o Platonovim idejama ili zrcalu naše duše, pa šta? U svojim mogućnostima svijet nas šije, ne za nekoliko koplja, nego možda i za još jednoga sebe, dakle, za čitavu beskonačnost ili vječnost, kako hoćete, a to onda može značiti samo jedno: da smo tek ‘zagrebli’ o njegovu koru…
Tako bi, prema mojemu mišljenju, trebalo gledati na svijet, čak i sa znanstvenog stajališta…
O Duhu i njegovim Moćima 