Svibanj 2016.

Droga moći (ili o postanku ‘volje za moći’ iz sanjarenja)

Posted in Daydreaming, FILOZOFIJA, NIETZSCHE, Volja za moć tagged , , , u 8:10 pm autora/ice Magičar

FRIEDRICH NIETZSCHE: Volja za moć
RADIOHEAD: Daydreaming

‘Moje učenje’, ukratko, moglo bi se izreći i ovim riječima: na početku, postojao je (samo) nagon za opstankom, a ‘volja za moć’ bila je (samo) prva praideja koja je iz njega proizišla.

(I unaprijed ispričavam se svima onima koji u ovom dobu opravdano zaziru od objave svake nove istine, a filozofsku raspravu koja stremi takvom cilju drže zamornom. Otklon od (nužne) subjektivnosti koje diktira ovo doba bio mi je potreban (samo) kako bih jednu svoju, dakle, ipak (samo) svoju ideju, progurao kroz rešetke starog diskursa…)

Možemo samo nagađati kako je to izgledalo u početku, tog, za svakog čovjekolikog majmuna, sumornog dana, ispunjenog strahom, patnjom i bježanjem, u kojem se praideja ‘volje za moći’ u njegovu umu konačno oblikovala, a možda upravo iz njegova tadašnjeg daydreaminga … Dižući se iz magle bitka, definitivno, njegove tamne strane, dospjela je ona u svoje vrijeme. Ali dakako, u to doba, i druge praideje morale su se motati umom prvobitnih ljudi. Praideja Boga, recimo, možda je prva praideja uopće koja je čovjeku pala na um! Znatiželja je možda izrasla iz seksualnog nagona, umjetnost iz oponašanja, a zen-budizam – sad stvarno spekuliram – možda i iz čistog ignoriranja čovjekovog nepovoljnog položaja u prirodi. Međutim, i dalje tvrditi da je sama ‘volja za moć’ nagon po sebi – u ovom trenutku i u ovom dobu – čini mi se ne samo pretjeranim nego i neprimjerenim… evo i zašto.

Najprije, zapitajmo se, što bi bila ‘volja’ kao takva? Nije li to nešto inherentno upojedinačenom živom biću? Da ono ima svoju volju naspram drugih volja? Po mom mišljenju, to je upravo slučaj. Ali ono što volju razlikuje od nagona odnosi se na njenu intrinzičnu svjesnost… Ne bismo li, onda, volju kao takvu, mogli jednostavno proglasiti kultiviranim svjesnim nagonom, nagonom koji se evolucijom stigao obrazovati, nagonom koji je postao svjestan samoga sebe? Dakako da bismo mogli. Međutim, iz toga zaključiti da je volji kao takvoj inherentno i stremljenje moći i da se zapravo radi o nagonu ‘volje za moći’ – to, iz prethodnog izlaganja, smatram, ne možemo zaključiti!

Kako god, Nietzsche se silno trudio pokazati mehanizme funkcioniranja ‘volje za moći’, pa je, između ostalih, došao i do ovog zanimljivog objašnjenja: svaka stvar na ovom svijetu (dakle, u prostoru i vremenu) sklona je rastezanju s ciljem zauzimanja cijelog prostora, ali je u tom nastojanju sprječava otpor drugih stvari, pa imamo svijet – kakav već imamo. Odatle filozofova naklonost prema ocu grčke filozofije Heraklitu koji je tvrdio: “Rat je otac svih stvari!” U načelu, to bi bila ‘volja za moć’ u svojoj osnovi. Blaža interpretacija ovog učenja kaže da se radi o čeznutljivoj težnji svih stvari da se vrate u Pra-Jedno (s takvim učenjem, recimo, mogao bi se složiti i jedan Bela Hamvas). Međutim, kad bi to bio slučaj, onda bi se umnogome trebalo dati za pravo panpsihizmu, svjetonazoru po kojemu je sve na svijetu svjesno svog postojanja, uključujući tu i tzv. ‘mrtve stvari’ – ravnodušnu, neorgansku prirodu. Panpsihizam, na ovom stupnju razvoja, teško je dokazati. Stoga je bolje da ga ostavimo postrani naših razmatranja i vratimo se privlačnijoj mogućnosti za ovo doba, i ovaj trenutak povijesti čovječanstva: razotkrivanju ‘volje za moći’ kao praideje… i ne bi se moglo reći u tolikoj mjeri ‘zločeste’, koliko, u ovom trenutku, pogubne za ljudski rod.

Sada nam valja postaviti drugo pitanje: zašto se moć u čovjeku ‘prihvatila’ i održala? Iz jednostavnog razloga: zato što se sjajno brinula o ljudskom opstanku, i zato je moć bila dobra. Donosila je sigurnost i mir, ne samo onomu koji je ju za sebe prisvojio, nego i svim njenim podanicima koji su je priznavali. O tome sam već pisao na jednom drugom mjestu.

A sada, zamislimo sljedeću situaciju: da bi otklonio vječitu neizvjesnost u vezi pronalaska hrane, u jednom trenutku, naš predak morao je doći na ideju da svoj obrok podijeli na dva dijela. Jedan dio mogao je pojesti istog trena, a drugi nekog drugog dana. Međutim, već tog drugog dana, morao je shvatiti da je, zapravo, u oba dana ostao gladan. Međutim, duboko u sebi, već je morao percipirati i pohraniti tu čudesnu brojku ‘dva’… ulaznicu za kraljevstvo ‘volje za moći’. Vidio ju je jasno pred sobom u obliku dva obroka! Ubrzo nakon toga, mogao je doći na bolju ideju: umjesto da jedan obrok podijeli na dva dijela, pribavit će istog dana dva cijela obroka, jedan za danas, drugi za sutra ili neki drugi dan, a zatim i tri, i četiri obroka itd. Moram priznati da ovaj način spenglerovskog rezoniranja upućuje na jednu, relativno neugodnu činjenicu: čitava matematika možda proizlazi iz razvoja te temeljne, turbokorisne, praideje ‘volje za moći’!

A onda se u cijelu priču ubacio novi moment. Zadovoljstvo uslijed otklonjene neizvjesnosti u vezi pronalaska hrane vremenom se pretvorilo u ovisnost. Ako nešto izaziva zadovoljstvo, i ako se kroz dulji period ‘konzumira’, neminovno mora dovesti do ovisnosti. I kao što su mnogi od nas ovisni o slatkom, pa nam svaki zalogaj čokolade izaziva užitak, tako se i moć, već u prvobitnih ljudi, morala početi osjećati kao slast! Zato tvrdim da – moć čovjeka drogira. “Tako se mora osjećati Bog dok vlada ovim svijetom!”. Moć možda i nije ništa drugo doli praideja Boga koja je ‘sišla’ u nagone.

U međuvremenu, dok sam pisao i promišljao ovaj tekst, grupa Radiohead objavila je svoj novi album koji sam godinama nestrpljivo iščekivao. Slušajući prekrasnu Daydreaming u izvanrednom spotu koji se ovih dana vrti na YouTube-u, došao sam na nevjerojatno crnu misao: ono što nam Thom Yorke i društvo žele poručiti je skori kraj čovječanstva; čitav spot učinio mi se kao primjereno ljudsko opraštanje od postojanja, povratak u spilju, i životinjski svijet… Naravno, isključivo je riječ o mojoj hudoj interpretaciji onoga što se prikazuje u spotu pjesme, a naravno da su pjesma i spot prouzročili čitav niz drugih interpretacija… a pogotovo intrigantnom čini se ona vezana uz puštanje spota i pjesme unatrag! Rekao bih da je ta verzija za one optimistične koji na razvoj ljudskog roda i dalje gledaju kao da se kreće ‘od spilje do transcendencije’… Nažalost, meni se on ne čini više takvim.

U pravilu, čovjek da bi izdržao život, prisiljen je nečim se drogirati, u duhovnom smislu. Može to biti i obična nada u bolje sutra, ili neka ‘religiozna istina’ poput obećanja zagrobnog života, ali doista, čini se da nema snažnije i učinkovitije ‘droge’ za čovjeka – od moći, od stremljenja k moći! Težina života bit će podnosiva, ako se ‘volji za moći’ prokrči put u čovjeku. Sad su tu pred njim, jasni poput podneva, jedan cilj i jedna namjera – i okrunjeni smisao života!

Problem s ‘voljom za moći’, međutim, nastaje u onom trenutku u kojemu upojedinačenih živih bića koja streme moći na jednom mjestu – postane previše. Mjesto je planet Zemlja, vrijeme – početak 21. stoljeća, a nas je skoro 7,5 milijardi! U ovakvim okolnostima, ‘droga moći’ postaje preopasna za čovječanstvo u bilo kojem smislu. Današnja zadaća filozofa nije pronaći neku novu istinu, čak ni novu drogu za čovječanstvo… Današnja zadaća filozofa možda je samo ukazati na dublji smisao ‘volje za moći’, pogotovo ukazati na njenu pogubnu stranu kad je u rukama onih koji moć osjećaju kao slast, kao drogu! ‘Dobra’, prihvatljiva, ‘volja za moć’ može biti samo ona koja posjedovanje moći doživljava kao priliku za povećanje izvjesnosti svog opstanka, a onda i ljudske vrste na ovom planetu… a što joj je, kako je pokazano, i bila prvotna namjera. To je moj zaključak.

Travanj 2016.

Crtice iz ‘nadreligioznog’ i ‘nadznanstvenog’ (ne bojte se! sve ste to vi!)

Posted in HAMVAS, RELIGIOZNOST, Scientia Sacra tagged , , u 12:08 am autora/ice Magičar

Bela Hamvas: SCIENTIA SACRA

Kada bih bio istinski religiozan molio bih ovako: Molim te, Bože, ti koji, kad otvorim oči, kroz mene svijet stvoriš, poštedi me moga ja i njegove potrebe da bude značajan u tvome svijetu. Ako mi ne bi uslišio želju, pokušao bih s drugom molitvom: Molim te Bože, ti koji, kad otvorim oči, kroz mene svijet stvoriš, učini da moje Ja bude u tvojoj službi dok smo živi – ja u tebi ili ti u meni. Možda bih, a možda i ne bih, uspio otkloniti patnju koju zbog Ega osjećam. Podsjećam, naš Ego nije ništa drugo doli najizravniji osjećaj upojedinačenja u okrilju prirode. Svijet/zbilju ne doživljavamo u svojoj sveukupnosti, iz takoreći više njegovih točaka, nego iz jedne jedine točke, a prema mom mišljenju, činimo to pomoću osobitih ‘umnih valova’ – ‘valova prostorvremena’, koje smo, na još nepoznat način, stvorili iz te točke. U najvećoj mjeri, dakle, uvjeren sam da smo mi ti – stvaratelji svijeta. I zbog toga na jednom drugom mjestu tvrdim – istina je uvijek subjektivna! Ipak, kada bih bio istinski religiozan, kao što nisam (jer u meni oduvijek ćubi jedno dobro odgojeno socijalističko dijete!), to stvaranje svijeta ‘kroz moje tijelo’ prepustio bih Bogu. Ipak, da u svemu tome ‘ima neke (religiozne) vatre’ navješćuje mi moj stari poznanik, usamljenik ‘naše vrste’, Bela Hamvas:

Nije važan temelj na kojem [čovjek] stoji nego duhovna nit o koju visi.

I dalje:

Duša u otvorenom bitku… doznaje da su i slike bogova bile opsjene… U nečuvenoj budnosti preko vremena i prostora, u vječnoj svjetlosti, u tišini, u skrovištu šutljivog srca kaže: “Ja sam jučer, ja sam danas, ja sam sutra, imam moć da se drugi put rodim. Ja sam skrivena božanska duša koja je stvorila bogove”… [I] već zna da postoji samo jedna zbilja: DUŠA.

Kada čini posljednji korak, inicirani, prepoznaje da je pod bogovima podrazumijevao najviše snage vlastite duše, njezine sposobnosti, najsjajnije zrake svoga duha i blistave slike svoje opsjene. Stigao je u nadreligijsko stanje, u Jedinstvo Bitka.

Iz znanstvene perspektive, s primjesama spekulacije, to izgleda malčice drugačije. Ovdje smo ograničeni, u krajnjem slučaju možemo biti samo stvaratelji značenja, a ostatak otpada na informaciju, taj začudni fenomen koji se razaznaje kao dihotomijski znamen objektivnosti i subjektivnosti svijeta koji nas okružuje. S obzirom na moje pozadinsko znanje, informacija može biti samo subjektivna. Ispada da među sve te silne subjektivne aspekte stvarnosti, kao što su bol, osjećaj i nada – moramo, eto, ugurati i informaciju. Ali ako je išta na svijetu objektivno, onda je to opet informacija. Ako išta potvrđuje postojanje sličnih duša poput moje na ovom svijetu, onda je to informacija. One – duše drugih ljudi, kao i svaka druga stvar – prilaze mi u mom prostorvremenu, ali njihovo prostorvrijeme dolazi mi samo kao informacija, čak i u onom ekstremnom slučaju ‘susreta prostornih točaka’ preko kojih je Einstein dokazivao objektivnost svijeta. Čak i u tom slučaju, u kojem se moje tijelo dotiče drugo tijelo na stvari je samo ‘taktilna informacija’… Ako ću do kraja biti lud, usudit ću se reći da je prostor druge duše za moju vrijeme, a vrijeme druge duše za moju dušu – informacija. Sve što, u neku ruku, nije moje je informacija…

*

*  *

– Opet si zajozio… de malo stani na loptu; tko će to čitati? – oglasi se Tetka iz svog kutka Prostorije s Kolom.

– Tetka… zar si budna?

– Budna / nebudna, svejedno, ionako više nisam čovjek… iliti žena; u međuvremenu, dok ti tako trabunjaš, postala sam Gledatelj Televizije! Sapunica u šest, kviz u sedam… I pazi ovo: i Dnevnik je u sedam, a htjedoh reći ‘Dnevnik u pola osam’… i kako ću sad gledati i kviz i Dnevnik u isto vrijeme…?

– Da, moj Magičaru, jednoga dana, i to vrlo brzo, čovječanstvo će biti prisiljeno podijeliti se na dvije vrste ljudi: Nadljude i Gledatelje Televizije… one koji u životu više neće htjeti dalje sudjelovati… I ti ćeš biti Gledatelj Televizije! Nemoj se nadati ničemu drugomu. Ta te sudbina čeka… jer, eto, nemaš zubi… Gdje su ti zubi? – derala se Tetka dok sam napuštao Prostoriju s Kolom kako bih dovršio ovaj tekst… Što sam drugo mogao učiniti? Uskoro me čeka povratak u stvarnost, i Tetka je bila u pravu… Doista, muče me zubi… Uh, kako je život težak!

*

*  *

Zašto se u ovom svijetu danas osjećam tako osamljeno? Recimo, da jedan dio odgovora odlazi na priznanje da se zapravo u njemu osjećam beznačajan… Sve moje, da tako kažem, kompetencije – gotovo pa da nikome nisu potrebne. Osim što ‘nemam zube’, truli sam mudrac čije istine, ne samo da nisu za svačije uši, nego su i današnjim ljudima potpunoma bespotrebne. Oni su se zaputili u drugom pravcu, i napadni i ambiciozni kakvi već jesu, zainteresirani su isključivo da ukrase sebe, svoju točku, jer oni svoj život žive baš kao točke, bačene na pozornicu apsolutnog prostora i vremena, s drugim točkama… Polako shvaćam zašto mi sve odbojnijim postaju Newton i Heidegger… Newton zbog onog svog ‘apsolutnog prostora’ i istog takvog vremena, a Heidegger zbog one svoje nesretne ‘bačenosti u svijet’… Kako netko, istinski religiozan, može trubiti o nekakvoj ‘bačenosti u svijet’…? Zar ga ja ovakav, podozriv, strašljiv, apriori areligiozan (ili nadreligiozan), i uvučen u sebe, trebam podsjećati da smo svi mi dio ove zbilje, dio svijeta, i da se na osnovi tog pogleda sasvim lijepo može izgraditi jedna prekrasna religija u kojoj bi mogli participirati, uvjeren sam, svi homo sapiensi uključujući tu čak i one koji se osjećaju kao ‘dobro odgojena socijalistička djeca’… Ne bi nam bio potreban ni kreacionizam ni judaizam, ni islam, ni kršćanstvo, pa čak ni hinduizam ni budizam; nikakva temporalna istina, koja bi se oslanjala na točan vremenski slijed događaja religiozne predaje… Bila bi potrebna samo vjera da nismo bitni mi nego zbilja koja nas okružuje, Duh-Bog, koji nas okružuje, i koji ulazi u nas da bi nam omogućio vidjeti i doživjeti tu ‘čaroliju svijeta’…

Međutim, ovakav pogled na svijet, kad bi kojim slučajem zaživio, momentalno bi mnogim ljudima svijet učinio dosadnim mjestom. To je zato što mnoge ljude na djelovanje pokreće ideja ‘volje za moć’, prema mom mišljenju – samo ideja, i to iz arsenala našeg dragog učitelja, ‘engadinskog delije’… Poznato je da je Nietzsche tvrdio kako svi mi dolazimo na svijet sa stanovitim ‘eksplozivnim materijalom’ koji obitava u nama kao određena psihička energija ili predispozicija, drugim riječima, da nismo ‘tabule rase’ u svojim htjenjima! Sanjam o danu kad ću se uspeti na južne Alpe i posjetit mjesto u kojem je stvarao svoja najveća djela, kako bih njegovom zamišljenom duhu, na onim stazicama, uz koje i danas pasu dobroćudne kravice sa zvončićima oko vrata, prišapnuo, obznanio, kako god hoćete, tu novu mogućnost svijeta. Ne, dragi, i ‘utjelovljeni Dionise’, tvoja ‘volja za moć’ samo je ideja koja se razvila iz nagona za preživljavanjem! To ću mu reći i onda se spustiti do danas preuređenog ljetnikovca kako bih dospio u njegovu sobicu u kojoj je ‘zapisivao svoju samoću’.

Pokušat ću biti posve jasan: znanje i samo znanje bilo koje vrste razgrađuje psihičke ‘eksplozivne materijale’ u nama. I što više budemo tonuli u zbilju koja nas okružuje, to ćemo manje biti ratoborni i nepovjerljivi, manje ćemo se odavati kultu ličnosti, predsjednika države, slavnog nogometaša, pop zvijezde ili samog Boga. Ali ono što je možda najvažnije odnosi se na činjenicu da pritom nećemo morati biti manje religiozni… manje dostojanstveni u svom ‘točkastom postojanju’. Ne moramo isključiti religiju iz naših života ako se odamo nagonu (ili možda također samo ideji) za saznanjem. Drvo spoznaje može nastaviti rasti u Rajskom vrtu, samo nam valja otjerati zmiju, onu primordijalnu ideju u nama koja znanost proglašava svemoćnom i svemogućom. Osim u ‘nadreligiozno’, dospjet ćemo i u ‘nadznanstveno’… I zato vam kažem: niti je svemoćna i svemoguća religija, niti je to znanost, ni filozofija, ni umjetnost. Sve su to samo oblici ljudskog duhovnog postojanja… Sve izvan toga je bezduhovno, sâm život, životinjska vrsta, ‘stvarnost’, o kojima nam ne valja trošiti riječi, jer riječi ni ne trebaju… u takvoj okolini prije će nam trebati zubi, ali ne oni ‘volje za moći’, nego ‘obični zubi’ za puko preživljavanje…

Travanj 2015.

Kratka povijest (ideje) volje za moći II.

Posted in FILOZOFIJA, NIETZSCHE, Odiseja u svemiru 2001, STANLEY KUBRICK, UMJETNOST - FILM, Volja za moć tagged , , , , u 9:53 am autora/ice Magičar

Friedrich Nietzsche: VOLJA ZA MOĆ
Stanley Kubrick: ODISEJA U SVEMIRU 2001.

monolithU teorijama moći koje spominje španjolski sociolog Manuel Castells u svojemu eseju Moć u umreženom društvu (kod nas objavljenom u jednom od brojeva Europskog glasnika), nailazim na razmišljanja iznenađujuće slična svojima… (… a za koja bih prije kazao da su ‘postfilozofska’ ili ‘pseudofilozofska’ nego filozofska u uobičajenom smislu riječi; potonja, dakako, podrazumijevaju jasan predmet o kojemu se raspravlja, sustavan pristup, ozbiljnost i sl. a što u pogledu mojih, dakako, nije slučaj… ili opet jest na neki moj način :)).

U svakom slučaju, moć u teorijama moći koje spominje Manuel Castells razaznaje se kao relacijsko svojstvo u procesu nametanja vlastitih vrijednosti drugima putem sile i institucija. Pa iako mi ni na kraj pameti nije osporiti bilo koju od njih – uostalom, sve su one na svoj način u pravu, ako ih se promatra kroz naočale kakve ‘povijesti filozofije (i sociologije)’ – ipak, čini se, kako se nijedna teorija moći ne dotiče porijekla ‘volje za moći’ kao takve… Ili se porijekla ‘volje za moći’ ne dotiče… samo Manuel Castells? Dakako da ću to pitanje morati podrobnije istražiti… (ako imate prijedloge za čitanje, slobodno ih navedite u komentaru).

Bilo kako bilo, dakako da je teško nešto suvislo reći o prvim trenucima ‘zore čovjeka’ koji su se navodno zbili prije nekoliko milijuna godina (prema tvrdnjama moderne znanosti) kad danas, prema riječima matematičara Keitha Devlina ‘imamo samo prazne lubanje koje nam govore koliko su mozgovi [prvih hominida] bili veliki’. Svaka takva tvrdnja o zbivanjima u jednom tako udaljenom dobu (ljudske ili čovjekomajmunolike) prethistorije može se činiti dvojbenom uključujući tu i ovu našu koja ‘zoru volje za moći’ pokušava dovesti u vezu sa ‘zorom čovjeka’ samog! Da se razumijemo, čak i da se radi o tzv. ‘kreacionističkom razdoblju‘ od nekih desetak tisuća godina, problem ostaje…

U evolucijskom briefingu povijesti nastanka životinjske vrste sposobne za matematičko mišljenje, Keith Devlin, matematičar sa Stanforda, ‘našu priču’ o čovjekolikim majmunima i njihovoj borbi ispod osamljenog drveta u nepreglednoj savanskoj pustoši, najvjerojatnije bi smjestio u doba od prije 3,5 milijuna godina. I u sinopsisu filma Odiseja u svemiru 2001. možemo iščitati da se radi o istoj vremenskoj distanci. Čovjekoliki majmuni koji se pojavljuju u filmu pripadnici su čopora Australopiteka, po mnogima, prve vrste hominida koja je hodala zemljom. Svejedno, i dalje smatram da vremenski okvir za cijelu priču i nije tako važan.

Zato se bez brige možemo vratiti našoj priči, jer dolazimo do njenog najzanimljivijeg dijela – onoga u kojem na scenu stupa osjećaj moći pripadnika čopora… Uobičajenoj naraciji biologije o čoporskom udruživanju životinja (u ovom slučaju čovjekolikih majmuna) radi preživljavanja u otvorenim savanskim prostorima, ‘nadodat’ ćemo i našu, o volji za moć cijeloga čopora…

Ubrzo je samoproglašeni vođa čopora primijetio i druge, iste takve, čopore u blizini… Dakle, i s njima se valjalo boriti, morao je rezonirati, ali ovoga puta, za potrebe konzumiranja Ugode cijeloga, njegovog čopora – recimo, utoljavanja žeđi u obližnjem izvoru (na ovaj način, još jednom odajemo priznanje Kubrickovom uprizorenju Dawn of Man). Angažirajmo, dakle, pripadnike moga čopora da pod mojim vodstvom ostvare zajednički cilj, otprilike na taj način morao je razmišljati i posljednji čovjekoliki majmun ili prvi hominid. Da bi to postigao započeo je primjenjivati drugo sredstvo za ostvarenje svoga cilja (produljenja perioda konzumacije Ugode) – mrkvu. Slutimo da su se upravo s uporabom mrkve razvili i ti neslućeni osjećaji sigurnosti pojedinog čovjekolikog majmuna unutar čopora, pa se mnogo godina kasnije mogla ustoličiti definicija čovjeka kao, prije svega, društvenog bića. S mrkvom kao sredstvom, međutim, uvećali su se i apetiti volje za moći vođe čopora. Sad kad su se drugi majmuni borili za njega, za konzumiranje njegove Ugode, svoju moć mogao je proširiti do neslućenih granica… Volja za moć sada je mogla zaživjeti i u drugim čovjekolikim majmunima, iako su je oni osjećali na potpuno drugačiji način… U tom smislu, možemo govoriti o osjećaju moći zbog pripadnosti ‘čoporu s vođom’ koji se doživljava kao sama inkarnacija moći. (Zvuči poznato? Ne radi li se o današnjima ‘naciji’, ‘narodu’, ‘političkoj stranci’…?) (Isto tako, ako dopustite uporabu ‘malo uvrnutog’ tumačenja, ovaj osjećaj moći bio bi ekvivalentan zamišljenom ponosu neke stvari kao ‘privatnog vlasništva’ što ima tog i takvog ‘vlasnika’!) Za razliku od uobičajenih čopora koji imaju vođu, ovaj čopor je spreman s drugim čoporom ukrstiti oružje, ne samo da bi ga otjerao od izvora vode nego i porobio…

Na ovom mjestu, prisiljeni smo priznati da ‘instinktivni’ ‘vođa čopora’ i nije ‘nešto novo’ u životinjskom svijetu, mnoge životinje ga imaju (primjerice, lavovi). Zbog te činjenice, našeg samoproglašenog ‘vođu čopora’ (čovjekolikih majmuna) moramo drugačije nazvati ! Pada nam na pamet izraz – ‘čopor s priznatim-na-sili/mili vođom’ upravo zato kako bi naglasili odnose koji vladaju unutar takva čopora i koji definitivno u cijelosti nisu životinjski. Životinja ne živi u svijetu volje za moći, taj svijet je isključivo ljudski. Zato i trebamo pažljivo gledati na ključnu sekvencu uprizorenja ‘osvita čovjeka’ u Kubrickovu ostvarenju  – događaj borbe dva čopora oko izvora vode. Naime, ako je u tom okršaju cilj samo otjerati pripadnike drugoga čopora od izvora vode, kako bi se pripadnici tvoga čopora mogli iz njega napiti, onda volja za moć još nije ušla u igru; još uvijek se radi o životinjskim čoporima. Međutim, ako ste nakon okršaja drugi čopor na svoj način porobili i asimilirali u svoj, onda, definitivno, govorimo da je na djelu tipična volja za moć… Naravno, Kubrick se u Odiseji nije doticao teme volje za moći u toj mjeri. Uostalom, čini se da je 1960-ih još uvijek vladalo naivno uvjerenje kako znanstveni i tehnički napredak imaju odvojene putove od puta volje za moći.  Mnogi se slažu da je američki redatelj tom scenom samo ‘tehnički napredak’ doveo u vezu s bivanjem čovjekom kao takvim a o čemu smo već pisali na jednom drugom mjestu

Mnogi će danas u ovoj kratkoj pripovijesti u ‘čoporu s priznatim-na-sili/mili vođom’ prepoznati neku vrst svjetske ‘prasile’ (poput Amerike, Kine ili Rusije danas) koja, po našem mišljenju, predstavlja najprepoznatljiviji znamen volje za moći kao takve. Tek u društvenoj zajednici poput ‘čopora s priznatim-na-sili/mili vođom’, volja za moć, kao ideja, u potpunosti može zaživjeti i razviti sve svoje potencijale… Pored ideja vladara i privatnog vlasništva, ideja ‘čopora s priznatim-na-sili/mili vođom’ također nije ništa drugo doli opet samo ideja. Naša teza je da je u sve ove suštinske ideje valjalo biti duboko uvjeren, da su stvarne, da su istinite (iako to prvotno nisu bile), kako bi se u nama napokon upalio ‘vječni oganj’ volje za moći…

Za trenutak zastanimo i zapitajmo se kako bi o tom momentu (pojavljivanja volje za moći) zborio sâm Nietzsche? Možda bi opisujući tu pojavu s nesagledivim posljedicama uporabio i ove teške i duboko-dramatične riječi koje je napisao u svom istoimenom nedovršenom djelu:

Mora postojati mnoštvo vjere; da se smije suditi; da nedostaje dvojba s obzirom na sve bitne vrijednosti – to je pretpostavka svega živog i njegova života. Nužno je, dakle, to da se nešto mora držati istinitim – ne to da nešto jest istinito.

Dakle, pored kralja i privatnog vlasništva, i ideju države (čopora s priznatim-na-sili/mili vođom) prepoznajemo kao pozornicu za odvijanje predstave života zvane Volja za moć… ali samo jedne, pored mnogih drugih… Što ovime pokušavamo? Pokušavamo li pokazati da bilo koja druga ‘dobro oblikovana’, suštinska ideja koja bi pogodila ljudsku prirodu i njezinu inherentnu umnost u najosjetljivije mjesto, mogla, u dogledno vrijeme, i samu ideju ‘volje za moći’ zbaciti s trona…? Dakako da pokušavamo! Naravno, s više ili manje uspjeha, kao nebrojeni pojedinci poput nas! Ako je u mnogim ljudima danas Bog ‘uspio’ umrijeti, zašto bi ‘volja za moć’ u njima morala ‘do vijeka’ plamtjeti? Ne mora! Parafrazirajmo riječi iz jednog od prošlih postova: Čovječanstvo je uzelo sudbinu u svoje ruke, ne mora se više tući oko izvora vode, kao što se ne mora skrivati od savanskog pirgastog lava… U ovom dobu, na jedan nama još uvijek nejasan način, kao da se otvara mogućnost da svaka stvarna povlaštenost napokon postane dostupna svima što bi automatski porušilo temelje volje za moći u našem biću… Međutim, izgleda da čovječanstvo ove ‘sluteće mogućnosti’ još nije svjesno… Možda se to, na koncu konaca, i događa, i čovječanstvo postane svjesno idejne pozadine volje za moći u biću čovjeka, ali ga ubrzo neki novi barbari vrate u ‘staro okruženje’, a što, znamo, i nije tako rijedak slučaj u historiji…

Što smo ovom pričom (i popratnim tekstom) zapravo htjeli poručiti? Čovjek, u prvom redu, zahvaljujući svojoj umnosti – čitaj, sklonosti potpadanju pod utjecaj vlastitih ideja – osjeća svijet kao volju za moć (ili božje djelo). U svom korijenu, volja za moć, baš kao i svaka druga ideja, nema uporišta u stvarnosti; ona, stoga i definitivno, i ne može biti nekakva moć – osim na papiru i u glavama ljudi. Ako se o njoj, kao takvoj, želi izreći nekakav zaključak može se reći da se najvjerojatnije radi o atavističkoj težnji da se stanje ugode održi pod svaku cijenu… i gotovo!

Kada govorimo o propasti metafizike, dakle, ne mislimo ni na što drugo osim na osvještavanje tog našeg inherentno ‘idejnog pogleda na svijet’; činjenice da na svijet (koji je stvaran, ali nema smisao) ne možemo drugačije gledati osim kroz neku smislenu ideju koja je – protivno njemu samom – nestvarna; njena jedina čvrsta poveznica sa svijetom smo mi sami.

Vrijeme je za odjavu ove teške, možda najteže misli, koja nam je u Pustopoljini pala na um. K tomu, ovoga puta, ona, opet samo kao ideja, prkosi temeljnoj ideji iz arsenala našeg Učitelja…

A možda je Nietzsche, na svoj način, bio u pravu, kao što smo i mi u pravu – na neki svoj. Sjetimo se njegovih riječi iz S onu stranu dobra i zla: ‘Svijet gledan iznutra’ i ne može biti ništa drugo doli volja za moć! Ali, čije je to stanovište? Tko je taj koji na svijet gleda iznutra? To može biti samo naš Ego, upojedinačena jedinka (ili samo misao, perspektiva) izuzeta iz cjeline svijeta. Bez imalo Duha u sebi (iako praktički to nije moguće, jer je svaki Ego u svijetu primoran pripustiti Duh Cjeline u sebe), Ego i ne može biti ništa drugo doli volja za moć. Na neki čudan, polumističan način, zamišljamo da se svaki Ego (pojedinačnost) želi rastegnuti kako bi dosegao Cjelinu iz koje je otrgnut. I onda, to njegovo nastojanje prepoznajemo kao volju za moć…

Znamo da razaranje iluzije još ne daje istinu nego samo nešto više neznanja, neko širenje našeg “praznog prostora”, porast naše “pustoši”.

I jesmo li, onda, dosegli ‘Nietzscheovu visinu’?  Smijemo li u svoju blizinu doista pripustiti ‘pustoš’ koju nam je sâm navijestio….? (pritom, njegov način uporabe jezika, onu, svima znanu, ničeansku poetiku filozofske misli, dakako, nikada nećemo dosegnuti)

Čovjek konačno u stvarima nanovo ne nalazi ništa doli ono što je u njih sam metnuo: – ponovno se nalaženje zove znanost, umetanje pak – umjetnost, religija, ljubav, ponos.
U obojemu bi, pa neka je to i dječja igra, valjalo nastaviti i imati dobrano hrabrosti za oboje – jedni za ponovno nalaženje, drugi – mi drugi! – za umetanje!

I ovo je Nietzsche iz ‘Volje za moći’… onaj Nietzsche ‘s tristo svojih pročelja’… koji je s jednim od njih – po našem mišljenju, dubljim i vedrijim od ostalih, možda bio spreman i samu ‘volju za moć’ staviti na kušnju, kao što smo je i mi sada spremni staviti…
– I hoćemo li…? – u ‘đavoljskoj dreci’ upućujemo veseli poziv svim slobodnim duhovima u našoj blizini…

Travanj 2015.

Kratka povijest (ideje) volje za moći I.

Posted in FILOZOFIJA, NIETZSCHE, Odiseja u svemiru 2001, STANLEY KUBRICK, UMJETNOST - FILM, Volja za moć tagged , , , , u 3:30 pm autora/ice Magičar

Stanley Kubrick & Arthur C. Clarke: ODISEJA U SVEMIRU 2001.

Ciljevi mogu biti plemeniti – sreća svih ljudi, spas planeta u ekološkom smislu i sl. – i manje plemeniti  – vlastita sreća, sreća pojedinog naroda, države…  – do potpunoma neplemenitih: osobno bogaćenje, vladanje Drugima itd. Svejedno, sredstva za ostvarenje ciljeva života postoje uvijek u dva oblika: mrkva i batina; Mila i Sila. U ovom slučaju, dakako, može doći do paradoksa: za ostvarenje potpunoma plemenitog cilja čovjek se u potpunosti može služiti sredstvima batine!

Ciljevi, smislovi, vrijednosti jednog života ili života vrste, stvari su duha. To su samo ideje u umu. Od Dobrote do Volje za moći. Od Istine do Laži. Od asketskog života uronjenog u meditaciju do života posvećenog stjecanju materijalnih dobara. Ciljevi nisu stvarni. Oni su samo izvedenice naše potrebe za Ugodom i izbjegavanjem Neugode. Nažalost, sredstva su stvarna: Mila i Sila, nerazdvojne sestre koje mrze jedna drugu, ali koje ne mogu jedna bez druge. Tako je to dok je njihovih ‘roditelja’ – Gospodina Ugode i gospođe Neugode ili Gospođe Ugode i gospodina Neugode (u ovom smislu, naravno, spol je nevažan). Kako sam došao do toga da budem ‘tako pametan’ kao svoj Učitelj u Ecce homo, premda svojom pameću protivan njegovoj, pročitajte u ovoj kratkoj pripovijesti.

Kratka povijest ideje Volje za Moći

U pradavna vremena, u nepreglednoj savanskoj pustoši, postojalo je osamljeno drvo i na njemu mjesto, na kojemu se čovjekoliki majmun, koji je tisućama godina nastanjivao ovo područje, osjećao iznimno sigurno… i ugodno (u ovom smislu, nagon za pukim preživljavanjem valja razlikovati od potrebe za ugodom). Mjesto na drvetu bilo je bogom dano: osim od paklenog sunca, štitilo je i od prirodnih neprijatelja, pogotovo pirgastog savanskog lava koji se ni u kojim okolnostima do njega nije mogao uspeti. Slobodno možemo reći kako je mjesto na osamljenu drvetu za čovjekolikog majmuna bilo povlašteno u svakom pogledu u odnosu na sva druga mjesta u savani. Svaki čovjekoliki majmun u čoporu želio je počinuti na njemu. Međutim, mjesta na drvetu bilo je samo za jednog. Svaku večer vodila se krvava borba između čovjekolikih majmuna za bogom dano mjesto na drvetu. Majmun, koji bi tog dana pobijedio u borbi, tu noć počinuo bi na njemu vidajući rane. Čovjekoliki majmuni, naravno, nisu mogli vječno ostati na tom mjestu na drvetu. Glad i žeđ primorali bi ih da siđu s drveta te se priča svaki dan ponavljala.

A onda, jednoga dana, doslovno iz nikuda (oznaka slučajnosti), pojavili su se snimatelji filma Odiseja u svemiru 2001. (oznaka satiričnosti moje prirode) i jednom majmunu ‘pokazali’ kako da kost davno crknute životinje iskoristi kao oružje (naravno, prema izvornoj Clarkovoj zamisli, to je ‘učinio’ monolit). Nastupila je prekretnica. S kosti u rukama kao oružjem, majmun se s lakoćom mogao obračunati s bilo kojim drugim majmunom iz čopora, ne samo tog, nego i bilo kojeg drugog dana. Tako je povlašteno mjesto na drvetu dobilo svoga stalnog stanodavca. Čvrsto držeći kost u svojim rukama, čovjekoliki majmun je po prvi put u svom životu zadobio nov osjećaj koji ga je cijelog prožimao; osjetio je… da je, na neki način, i on ‘povlašten’… zapravo, po nečemu poseban u odnosu na druge majmune… baš kao što je to bilo mjesto na drvetu u odnosu na sva druga mjesta u savani. Povlaštenost je, dakle, nosila najveći stupanj sigurnosti i ugode i čovjekoliki majmun je prvi put u životu počeo razmišljati, ako se to još tako može nazvati, kako da ju zadrži. U tom trenutku, a to još nije znao, formulirao je prve obrise vlastite volje za moći

“Bilo bi sjajno”, morao je mozgati, “kad bih mogao zadržati to mjesto na drvetu, a da se, istovremeno, ne moram boriti s drugim majmunima”. Da bi ove mogućnosti uopće postao svjestan, čovjekoliki majmun morao je početi razmišljati. I jedino su mu tako na um mogle pasti dvije ključne ideje…

Ideja ‘vladara’, ‘kralja’, vođe čopora vjerojatno je prva pala na pamet čovjekolikom majmunu. Povlaštenost može zadržati, ako postane samoproglašeni vođa čopora. Na ovaj način, dobio bi priliku povlašten položaj zadržati putem drugih smicalica; primjerice, mogao bi dopustiti drugim majmunima da zauzmu ‘njegovo’ mjesto na drvetu, ali samo do trenutka kojega on odredi, mogao bi im čak i pokazati kako se rukuje s kosti crknute životinje kao oružjem i sl.

Druga ideja pak ticala se povlaštenog mjesta. Zašto ga jednostavno ne bi proglasio svojim produljenim dijelom… odatle, vlasništvom? Kao što je ruka koja je držala kost bila njegova, njegovim vlasništvom je ‘novim ukazom’ moglo postati i povlašteno mjesto na drvetu. I ova ideja (koja mu je ipak morala pasti na pamet mnogo kasnije) omogućila bi čovjekolikom majmunu zadržavanje ugode koliko je to dulje moguće.

U korijenu svakog oblika volje za moć nalazi se povlaštenost, također, bilo kojeg oblika. Ideja kralja i ideja privatnog vlasništva utemeljene su isključivo na prvotnom osjećaju povlaštenosti koji je nekako trebalo legitimirati pred Drugima. Međutim, sada se već može reći: kralj, sâm po sebi, povlaštena je osoba i… bilo što na svijetu može postati nečije privatno vlasništvo. Poštenije bi, zapravo, bilo reći da se radi o ulogama. Svatko može dobiti ulogu kralja, kao što svaka stvar može zaprimiti ulogu privatnog vlasništva. Kralj i privatno vlasništvo samo su pojmovi, ideje u našem umu. Zato Žižek neprestano govori o predstavi zvanoj život. Odatle, volja za moć može biti shvaćena i kao težnja prema određenim ulogama (i vlasnik privatnog vlasništva je također samo uloga), a ne nekim stvarnim faktima. Podsjetimo, stvarni fakti samo su Ugoda i Neugoda koji se osjećaju izravno, bez posrednika. Međutim, volji za moć uvijek su neophodni drugi.

Sutradan, čovjekoliki majmun proglasio se vođom čopora. Imao je tu kost u rukama, sredstvo batine, oružje koje mu je davalo moć nad drugim majmunima. Pored toga, povlašteno mjesto na drvetu odredio je svojim stalnim prebivalištem, ako ne još vlasništvom…

I odmah da se razumijemo: uloga vođe čopora, od samoga početka, nije podrazumijevala nikakvu odgovornost. Čovjekoliki majmun, koji se proglasio vođom čopora, mogao je ‘dobro’ ili ‘loše’ voditi čopor, svejedno. Smijeniti ga mogao je samo drugi čovjekoliki majmun u borbi… (nastavit će se)


Studeni 2014.

Vedrina duha za dvadeset i prvo stoljeće

Posted in KNJIŽEVNOST - PROZA, PALMER, The Dream of Perptual Motion tagged , , , , u 11:52 am autora/ice Magičar

Dexter Palmer: THE DREAM OF PERPETUAL MOTION

“…riječi nisu ideje nego samo tintni znakovi, zvukovi nisu ništa drugo do valovi… jezik nije nešto definitivno i izvjesno, već u sebi nosi beskonačne mogućnosti; bez utješne iluzije smislenog reda [prisiljeni smo] buljiti u lice besmislenog nereda; bez osjećaja točno određenog značenja, nalazimo se zatrpanima svim stvarima koje riječi mogu značiti.”

Citat pripada, meni (i Wikipediji), potpuno nepoznatu piscu, stanovitom Dexteru Palmeru, kojim sam, eto, barem neko vrijeme poželio započinjati dane u svojemu životu… Ako negdje u Sjedinjenim Američkim Državama živi barem jedan ‘deridijanac’ poput nas, onda je Dexter Palmer danas, pored Richarda Rortyja nekad, njegov najizgledniji kandidat. Čitajući ovaj odlomak, s mišlju na djelo francuskog filozofa, vrlo brzo shvatite da nije sve tako crno u pogledu jezika, čovjeka i njihovih sudbina u okrilju prirode. Pogotovo nakon onoga dijela u kojem se spominju ‘beskonačne mogućnosti’ koji vas nadahnjuje svojim neizmjernim potencijalom. Govorite to sebi s prvim naznakama ‘dvadesetprvostoljetne’ vedrine jer ako nešto želite – to su beskonačne mogućnosti. Pritom, volja za moć u vama pritajeno šišti od ugode i usprkos vaših ‘dobrih’ i opominjućih, svjesnih misli. Tako je to, mogućnost beskonačnih mogućnosti platili smo cijenom vječne neodređenosti, sakralne dvosmislenosti u jeziku, pa što!

Zato predlažem da odlomak Dextera Palmera i vi, barem neko vrijeme, ponavljate poput mantre; možete to činiti prije ili za vrijeme tjelovježbe, ali svakako prije doručka, prije onog trenutka u kojem ćete u svoj tanjur istresti hrpu kukuruznih pahuljica i zaliti ih tekućim jogurtom; svakako to učinite i prije nego što vam životni partner naloži nešto u vezi praktičnih stvari vezanih uz vođenje običnog života – da odete kupiti kruh ili bacite smeće, a pogotovo to obavite prije no što vas ‘pojede’ rijeka ljudi na ulici, ljudi poput vas – začuđenih životom, koji su ga spremni neprestano propitivati – ali koji su to zaboravili i vjerojatno se, dok je neoliberalizma, više toga neće sjetiti… A pogotovo to učinite prije no što vam na misao padne ona, sada već svakodnevna, pogubna misao da je bolje da se niste ni rodili kad niste u stanju razrezati tu lažnu opnu stvarnosti koju vam nameće poslovična laž društva (ne samo neolibelarističkog!) koja, iz dana u dan, oko vas raste, a kako biste ugledali pravu stvarnost za koju vjerujete da je skrivena ispod nje…

Manje pogibeljno i manje dramatično, želim vas zapitati: jeste li ikada razmišljali o tome što stvarno želite u svom životu? Ogolite stvar, ne mislite na bogatstvo, ljubav, sreću, moć i slične nestvarne ideje; ako mi dopustite, evo kako bih ja formulirao tu vašu želju: jednostavno, želite utjecati na stvari izvan sebe… želite pronaći odraz vas samih, vaših ruku i vaših razmišljanja u vašoj okolini. Da se razumijemo, to nimalo nije nezdrav, tašt osjećaj! Želite ostaviti traga u svijetu oko sebe, u prirodi, ljudskim dušama s kojima dolazite u doticaj, drugim riječima, ne želite živjeti samo u sebi… i u tome nema ništa loše.

Ono što čovjek najprije želi, dakle, nije moć, kako je to mislio Nietzsche, već to da može utjecati na stvari izvan sebe… na bilo koji način utjecati… recimo, od skupljenih hranjivih namirnica skuhati neko ukusno jelo, ili svojim razmišljanjima zadiviti prijatelje i druge ljude, naučiti svirati klavir, svirati ga za sebe i uživati, svirati ga pred drugima i uživati… Ne možete živjeti samo u sebi. Tek u kasnijoj fazi svjesnog razmišljanja i osvještavanja, nakon ‘uvida u sve svoje snage i slabosti’, ova želja se izvitoperuje i postaje čisto stremljenje k moći koje se sada lako prepoznaje kroz želju za posjedovanjem materijalnih dobara, novca, slave, političkog utjecaja u društvu i čega sve ne.

Neki selfhelp autori vašu želju dovest će u vezu sa željom za prihvaćanjem (od ljudi ili društva), ali i tu se radi o pogrešnom tumačenju vaše izvorne želje. Ne želite ništa od toga – ne želite biti prihvaćeni od društva, niti ga pokoriti – želite jednostavno i prosto utjecati na stvari izvan sebe, u svakom trenutku utjecati, i ništa od toga zadržavati; to i samo to neopisivo vas usrećuje…

Isto tako, shvaćate  da vaš utjecaj povlači utjecaj drugoga na vas, da svoj utjecaj ne možete zadržati od pretvaranja u moć ako drugome ne dopustite da utječe na vas; to je ta vječna igra na kojoj mislimo graditi dvadesetprvostoljetnu vedrinu duha… mi ‘deridijanci’, s koje god strane ‘velike bare’ dolazili…

Srpanj 2014.

O ‘koristi’ duha (ili o borbi riječima između Neozbiljna Duha i Moćnika Svijeta)

Posted in FILOZOFIJA, NIETZSCHE, Volja za moć tagged , u 11:27 am autora/ice Magičar

Friedrich Nietzsche: VOLJA ZA MOĆ

neboderPerspektiva je sve. Mi smo središte svijeta čiji smisao tek trebamo stvoriti. Priznajte, tako banalan naputak na vrhu piramide životne mudrosti, ipak niste očekivali. Oduvijek su vas uvjeravali da takvu sebičnost ni u jednoj prilici ne biste trebali iskazivati. Trebali bi se povinovati onomu što većina smatra da je dobro, a dobro je ono što je, za većinu, korisno… Tu ‘zelenolivadsku’ sreću stada, a zapravo, moralni imperativ koji ide na ruku svim moćnicima svijeta, Nietzsche je u Zarathustri nazvao zmajem ‘Ti Treba Da’…

Pa i samo ‘imanje duha’ nekako mora biti korisno. A korisno je ako može poslužiti manipulaciji. Upravo to mi je došao objasniti jedan moćnik svijeta, bez imena i prezimena, pa sam ga morao nazvati upravo tako – Moćnik Svijeta, zatekavši se bez poziva u mojoj Prostoriji s Kolom:
– Sve što radimo, radimo sa svrhom! – reći će mi odmah na početku svoje besjede ovaj zmaj ‘Ti Treba Da’ –  Ne razmišljate li i vi slično, Magičaru? Uostalom, niste li i vi nedavno spominjali nekakvu svrhu…? Ah da, sad sam se sjetio, smisao života…
– Da, ali nisam ga vidio u utilitarizmu kao vi… – rekoh suho – Pojam koji slavim je eudomonizam, smisao života treba samo usrećiti pojedinca bez uplitanja bilo kakve koristi u igru…
– Ha, ha, ha… – nasmija se moj sugovornik. – Samo ga vi, kako kažete, ‘slavite’, i ostanite ‘neozbiljnim duhom’!
Koji duh smatramo neozbiljnim? Vjerojanto onaj, koji uživa u dočecima Novih godina ili ‘proslavi’ solisticija kod Stonehengea, koji se raduje prolasku kakvog rijetkog kometa ili kiši meteora na nebu; općenito, koji je prepušten “lijepom trenutku” čitanja i pisanja praznom od bilo kakva smisla, da ne govorimo o tome – koji se posvetio slavljenju bijednih pojmova… Dakako, u svom životu, često smo… prečesto, stizali biti ‘neozbiljnim duhom’ – sasvim dovoljno da nas neozbiljno shvate u bilo čemu drugom. Zbog te i takve osobine naše nutrine, kojoj danas, bez uvrede, većina ‘duhovnih pojedinaca’ Europe podliježe, moćnici, poput ovog, ne cijene nas.

I sada se bahato osvrtao oko sebe.
– Lijepo vam je ovo Kolo… – kazao je prilazeći mu. – Za koliko ga ‘dajete’?
– Kolo nije na prodaju! – sijevnuh očima.
– A je li…? – bezobrazno će na to moj gost i zavrti ga. Uskoro je zastalo na meni dobro poznatoj knjizi. Mogli smo pročitati:

Zapravo čovjek neće “sreću”… – Slast je osjećaj moći: isključe li se afekti, isključuju se i stanja koja najviše daju osjećaj moći, dakle slast.

– A šta kažete na ovo?
– Priznajem, većini ljudi i to je dovoljno. Ali ne sumnjam da ćemo zbog slasti na kraju propasti… – rekoh zijevnuši, odajući time svoju nezainteresiranost za daljnji razgovor.
Moćnik, kojeg u sebi započeh nazivati i čovjekom-životinjom, nije se dao zbuniti te ponovno zavrti ‘duhovnu skalameriju’. Nakon što se ovoga puta umirila, mogli smo pročitati:

Nema ni “duha” ni uma ni mišljenja ni svijesti ni duše ni volje ni istine: sve same fikcije koje su neupotrebljive. Nisu posrijedi “subjekt” i “objekt”, nego određena životinjska vrsta što uspijeva samo uz stanovitu relativnu ispravnost, prvenstveno pravilnost svojih zamjedaba (tako da može kapitalizirati iskustvo).

– Ili ‘uzalud vam trud svirači’ – dometnu jetko Moćnik – Mi smo ti koji određujemo što je duhovno vrijedno. Niste to znali? Mi čak određujemo – naravno, u određenom vremenu i na određenom stupnju razvoja, i što treba smatrati pod riječi ‘duh’… dakle, njeno značenje!
– Hvala Bogu, pa od nje odustadoh… – dometnuh zlurado – te mu pokazah uramljen naziv iznad ulaznih vrata Prostorije s Kolom.
– Vidi, vidi…O Umu i njegovim Igrama… – pročita moj gost – Ah, pa vi ste tako… htjedoh reći duhoviti, ali kad ste već odustali od toga izraza, onda moram reći simpatični… Ali poslušajte ovo! – reče, pa još jednom okrenu šarku Kola koja ovoga puta osobito prodorno zaškripi:

Korisnost održanja stoji kao motiv razvoja organa spoznaje, oni se razvijaju tako da je njihovo promatranje dovoljno da nas održava; toliko realnosti vrsta zahvaća zato da bi njome zagospodarila, da bi je uzela u službu.

Neko vrijeme nismo ništa govorili.
– I onda, imate li barem kakve koristi od njega? – prenu tišinu moj nepozvani gost.
– Od koga?
– Pa od ove skalamerije!
– Nemam!
– Znači, hoćete reći da vi tu po cijeli dan sjedite i razmišljate… sjedite i razmišljate… i da tek po neki put i nešto zapišete, bez ikakva povoda i krajnje svrhe, onako bezveze… Poneki čitatelj naiđe i to pročita i to je sve?
– U neku ruku…
– Ne razumijem!
– Teško je to razumjeti, priznajem… – teško sam uzdahnuo.
– Znači, što mogu zaključiti? Vi tu sjedite i razmišljate, ponekad nešto zapišete, i jedinu korist koju izvlačite jest to da sami sebi prekratite vrijeme… A ne mislite li, da biste tim svojim pisanjem, ipak nekako, mogli pomoći čovječanstvu?
– Pa da! I da onda neku ideju koja mi padne na pamet iskoristite za vaše potrebe! Čujte, dosta su moja ‘braća po mlijeku’ za vas učinila…
– Zar mislite da bih i danas bio toliko zločest i to učinio? Ha, ha, ha!
– Čujte, u ovim trenucima jako me podsjećate na Velikog Inkvizitora Dostojevskog…
– Onda nećemo dalje u ovom smjeru – reče moj nepozvani gost i okrenu se na drugu stranu.
– A tko vam je ovo ovdje? – rukom je pokazao na smrznutu Tetku u kocki leda.
– To je moja poveznica sa sadašnjim dobom.
– Ha! Zgodna vam je ta ‘poveznica’… a zašto je ne odledite?
– To vas se ne tiče! – grubo odbrusih, ali kad shvatih da sam pretjerao, pomirljivijim tonom pridodah – …Nije joj još vrijeme…  i znate, pomalo je naporna…
Moj gost napravi prstima gestu mimike prevelikog pričanja i upitno pogleda u mene…
– Ma da… – nevoljko protisnuh i isti trenutak osjetih kao da sam na neki način izdao Tetku. Bio sam na rubu snaga u razgovoru s ovim nemogućim čovjekom-životinjom.
– Ali jasno vam je da bez drugih ljudi ne možete. – nastavio je dosadnjaković – Biti, ostati sam na ovom svijetu – čista je iluzija. Uostalom, ne želite li imati prijatelje, ženu koju volite, djecu također…?
– Moram priznati, da više nisam siguran što želim… – rekoh skrušeno. – Ljudski odnosi, u posljednje vrijeme, postali su klopka za moju dušu, grozomorna hijerarhija, u kojoj kao da svakome valja pronaći svoje mjesto. Netko mora biti ispod, netko iznad tebe… taj ‘društveni strukturalizam’ naprosto me počeo gušiti…
– Ali ne zaboravite – ima i onih koji su s vama u istoj ravni! – veselo će moj gost i na trenutak zaledi  svoj izraz lica.
– Eh da, ima i onih koji sa mnom u istoj ravni… – prozborih odsutno.
– S druge strane, nitko vas ne sprječava da probate ‘skočiti’ na mjesto iznad vas, da se u društvenoj hijerarhiji popnete na više mjesto, uopće, da se vinete iznad svih ostalih…
– A što je, onda, po vama, krajnja svrha takvog postupka? Da nije možda ‘postati najmoćniji čovjek na zemlji’? – upitao sam.
– Upravo tako, moj prijatelju, premda i sama borba za društveni status nudi slast, uzbuđenje koje nigdje drugdje nećete pronaći – potvrdi čovjek-životinja – Čovjek sve što radi, radi zbog moći i utjecaja. Zauzeti vrh piramide ljudskih odnosa, vjerujte mi, cilj je svakog života. Batalite taj svoj sadržaj do kojega toliko držite. Uzmite ga u obzir jedino ako vam pomaže uspeti se na društvenoj ljestvici i ostvariti cilj koji sam vam spomenuo.

Svoje se “ja” vazda promiče na štetu drugoga; život uvijek živi na račun drugoga života – tko to ne poima u sebi još nije učinio ni prvi korak prema čestitosti.

– Eto, vidite! Čak je i Kolo stalo na moju stranu… Izdajte taj roman, vidim da su vam čak i odobrili financijska sredstva za to, ali shvatite, to se dogodilo samo zato jer je to nekome bilo u interesu, a ne zato što je vaš sadržaj, sadržaj vašeg ili bilo čijeg drugog romana, nešto uistinu vrijedno po sebi… Postoje samo ljudska mjerila a njeni ključevi se nalaze u našim rukama, he, he.
– I sad ću vam odati našu tajnu! Vidite, i mi ponekad trebamo ovakve Prostorije s Kolom da bismo u njima nešto stvorili… Ali to što bismo ovdje stvorili, naravno, može biti samo moralne prirode. Nama trebaju robovi! Stvaratelji smo ljudskih vrijednosti, dakle, upravo onoga čime se nesretno poigrao i taj vaš učitelj potkraj života… Stoga, ako nas u tom smislu ikada budete trebali, tu smo – preko puta,  naše prebivalište podigli smo u vašem susjedstvu…

Nakon tih riječi Moćnik napusti Prostoriju s Kolom. Uskoro sam ga mogao vidjeti kroz prozor kako se približava ružnoj, divovskoj građevini koja se doista pojavila nedaleko od moje nastambe – velikom plavom neboderu s tisuću upaljenih svjetala na svojim prozorima – odsada, prostorumnom simbolu postojanja te ubitačne, grozomorne hijerarhije društvenih odnosa.

U tom trenutku, prisjetio sam se kratke književne crtice koju sam napisao prije nekih petnaestak godina. Nosila je naziv ‘Neboder’ i u njoj sam izgleda opisao ono što mi je danas osvanulo u susjedstvu. Donosim je u cijelosti:

Stajao sam pred ulazom u neboder. Bilo je mračno, sitna jesenja kiša rominjala je ulicama. Plava grdosija nadvijena nad mene upijala je moju sjenu. Jedna hitronoga žena prešla je cestu i stala nešto tražiti po džepovima. Da li u ovom trenutku još mogu biti vani, pomislio sam.

Neboder je preda mnom, tamna staklena vrata, neljubazan portir i sitni sat dolaska; bojim se da ga ne iznevjerim. Slina je klizila suvratkom mog kaputa. Trinaest puta sam kihnuo i sada sam želio to obustaviti. Žena me nešto upitala. Nisam znao što joj točno odgovoriti. Sve je izgledalo pomalo mračno i bezizgledno. Ipak, prešutio sam joj to.

Pored ulaznih vrata, na jednom panou stajao je natpis:

“KUĆA BITKA SAD JE PUSTA.
UĐITE I ODIGRAJTE JEDNU OD NAJNOVIJIH INTELOVIH IGARA…!”

– Da li se bojiš? – pitala me – Znaš, ja se bojim.
Udrvenio sam oči. Hladnoća mi je već odavna udrvenila lice. I s ovom ženom mi ima poći?

Uhvatila me za ruku. Postajalo je sve hladnije, a sumrak se činio sve zlokobnijim. Ali znao sam – u neboderu daju sve na osvjetljenje i grijanje. Konačno mi je svršiti s tim. Gledali smo u neboder kao opčinjeni.

Ulazak više nisam mogao odgoditi.

Svrnuvši svoj pogled na Tetku u kocki leda, ponovno sam se vratio razmišljanju.

U pogledu Nietzschea, ovaj čovjek-životinja djelomično je imao pravo. Nakon što je cijeli život osuđivao moral, Nietzsche se potkraj svog misaonog pothvata posvetio upravo suprotnoj zadaći, stvaranju jednog takvog morala… Čemu? Zašto samo “ne objesiti svoju volju i svoj zakon iznad sebe”, kako je savjetovao u Zarathustri? Da bismo bili u stanju stvoriti nešto istinski novo, i kao takvi čak i postali korisni čovječanstvu (kako bi to, valjda, želio svaki moćnik svijeta), ‘osuđeni’ smo imati svoj moral. Ljudska mjerila nisu naša mjerila, nismo pozvani sudjelovati u igrama moći, i biti zastupljeni u velebnoj, ali zlokobnoj piramidi društvenih odnosa. Pozvani smo biti sami, u miru, i na svijet gledati drugim očima. Ako igdje imamo drugačiji poriv, i u čemu se razlikujemo od drugih ljudi, on se ogleda u tome da želimo na svijet gledati drugim očima. Nas, zapamtimo to, ubija svakodnevica. Mi novo potrebujemo kao što moć potrebuje prosječan čovjek. To je jednostavno tako. Ako mi ne vjerujete, sačekajte moje godine…ili odustanite, i javite se neljubaznom portiru na ulazu u Neboder… ne brinite, unutra za svakoga je lako naći mjesto…

Ožujak 2013.

Cvjetanje ‘novog formalizma’ (uzgred i o stvarateljevoj volji za moć)

Posted in FILOZOFIJA, NIETZSCHE, Volja za moć tagged , , u 3:42 pm autora/ice Magičar

Friedrich Nietzsche: VOLJA ZA MOĆ

Društvene institucije, osim onoga malog udjela pomoći pojedincu u snalaženju u svijetu koji ga okružuje, uglavnom su poligon za uređenje odnosa moći. Ali kada to kažem, kao da ništa novo nisam rekao. O tome su jednako isto prije mene pisali i Horkheimeri i Weberi, ili možda neki drugi sociolozi i filozofi; ipak, poseban je trenutak kada to sami osjetite. Hladno promatrate što se to događa po mračnim dugim hodnicima institucije u kojoj pukim slučajem zarađujete svoj kruh. Na svakom koraku, kroz svaku rupicu u zidu mračnih ureda osjećate notorno preslagivanje moći između ljudi koji u njima sjede… Tako je i u mojoj instituciji. Ono što našu praksu preslagivanja moći čini malčice drugačijom u odnosu na druge društvene institucije jest što se u njoj formalizam pokazao kao naročito podesno sredstvo za tu zadaću.

Cvjetanje ‘novog formalizma’ u društvenim institucijama ne može proći nezapaženo. Svaki dan ne samo da ispunimo na tisuće obrazaca, nego i utrošimo barem deset puta više riječi u formalnim razgovorima preko fiksnih i mobilnih telefona, instant messengera, video alata, pa čak i u naoko neobveznim razgovorima za vrijeme pauze, za stolovima, kod nas naročito, udomaćenih kafića. Današnjica počinje ozbiljno bolovati od formalizma. Zapravo, moć je pronašla svojega novog slugu.

U mafijaškom, neusporedivo okrutnijem, okružju jedno od sredstva za ostvarivanje moći predstavlja tzv. reketarenje; kod nas je to neki novi obrazac koji moramo ispuniti, u suprotnom…  tko zna što nas čeka. Igre moći odvijaju se u pravilu oko donošenja ili ne donošenja novoga pravilnika i izvješća o napredovanju u zvanju nastavnika, uključivanju ili isključivanju profesora iz članstava u povjerenstvima i odborima, prihvaćanju ili neprihvaćanju studijskih programa i znanstvenih projekata itd. Velika većina znanstveno-nastavnog osoblja na fakultetima najmanje vremena posvećuje upravo neformalnim, kreativnim stranama svoga posla: stvaranju vlastite znanosti te prenošenju znanja studentima (općenito, vrlo malo vremena posvećuje se  studentima), a zapravo, dvjema osnovnim funkcijama znanstveno-nastavnog osoblja koje se navode u statutima visokoškolskih ustanova (kao i u Zakonu o visokom obrazovanju). Sada shvaćate – to je stoga što one nisu stvarno uključene u odnose moći.

Kada to sebi ovako sročite poželite čovječanstvo (ili barem birokraciju društvenih institucija) naciljati dvocijevkom. Jedno zrno neka pogodi jebeni čovjekov bitak koji se ogleda u težnji k moći, a drugo u formalizam ravno u njegovu zatupljujuću, beskrvnu, služinsku bit. Naprosto ne možete povjerovati da čovjek nije u stanju drugačije urediti svoje odnose. Ali eto, i gospodin Nietzsche mislio je da ne može.

Svoje se “ja” vazda promiče na štetu drugoga; život uvijek živi na račun drugoga života – tko to ne poima u sebi još nije učinio ni prvi korak prema čestitosti.

Ipak i dalje stojite do uvjerenja kako je Nietzsche grdno pogriješio kad je došao do zaključka da je bitak tubitka (ukratko čovjeka) – isključivo volja za moć. U svojoj nikad amenovanoj istoimenoj knjizi trebao je napisati, u sebi predmnijevate, kako se to isključivo odnosi na bitak onoga ‘se‘ kojega i Heidegger toliko trača u svojemu Bitku i vremenu – naše svakidašnje jalovo ‘ja’ koje se povinuje društvenim konvencijama, a nikada sebi i svojim porivima. Na ovaj način propuštena je prilika da bitak ‘pravoga’ tubitka i najzagriženijim Nietzscheovim učenicima do danas ostane nepoznat. U tom bi ga slučaju vjerojatno i danas zdušno tražili popunjavajući neke nove stranice povijesti filozofije, ne nekakvim ozbiljnim nalazima u vezi samoga bitka, koliko svojim, uvijek zanimljivim, ‘ničeanskim’ osobnostima…

Uspjeti u društvu, biti ‘glavni’ za druge ljude i u očima drugih možemo samo u formalnom smislu – ako drugi o tome ostave trag, svoj pristanak, na nekom formularu. Inače, zašto bi sebi ikada priznali da nad njima imamo bilo kakvo pravo a kamoli moć, makar ih mi u ime istog/iste zlostavljali u fizičkom smislu? I usprkos batina, dijete će uvijek iznova iskazivati svoju samovolju. Moć kao takva može biti samo formalna, jedino nasilje (a koje se u njezino ime često provodi) jest stvarno.

Premda je u Volji za moć najmanje upravo takve ‘volje za moći’, postavlja se pitanje možemo li samog Nietzschea braniti od njegovih ideja pravdajući ga pogubnim utjecajem njegove sestre (nacizmu sklone Elisabeth Förster-Nietzsche), pogotovo s obzirom na izbor naslova njegove posljednje knjige? Kada citira latučkog poglavicu Commora Bakeru koji i doslovno kaže: „Dobri su ljudi svi slabi: dobri su jer nisu dovoljno jaki da budu zli“, onda imamo problem ako ovu čestitu izjavu želimo prevesti u podnošljiv oblik prosječnom filozofskom čitatelju koji se užasava nasilja ali štuje filozofa pruskih korijena. Ali Nietzsche je doista neuvijeno tvrdio: sve je volja za moć!

Da je vrijednost svijeta u našoj interpretaciji (da su možda gdje drugdje moguće i druge interpretacije no puko ljudske), da su dosadašnje interpretacije perspektivične procjene, s pomoću kojih se u životu, t.j. u volji za moć održavamo radi porasta moći, da svako uzvišenje čovjeka sobom donosi prevladavanje užih interpretacija, da svako dosegnuto ojačanje i proširenje moći otvara nove perspektive te poziva na vjerovanje u nove obzore – to se provlači mojim spisima! Svijet koji nas se nešto tiče patvoren je, t.j. nije činjenično stanje nego neki spjev i zaobljenje nad mršavim brojem promatranja, on je u “tijeku”, kao nešto što biva, kao patvorenost koja se uvijek iznova odgađa, koja se nikad ne približava istini jer – “istine” nema.

Ne bismo li, onda, i mi, premda isprva uvijeno i stidljivo, u sebi trebali iznaći nekakvu svoju, vlastitu volju za moć? Stvarateljevu volju za moć? ‘Neodraslost’ stvaratelja, njegovu nezrelost, karakterizirat će najmanje tri stvari: sklonost vraćanju u prošlost, neozbiljno shvaćanje svoje umjetnosti te užasavanje nad svakim vidom nasilja i nepravde. Svaki duh sklon je vraćanju u prošlost, ali nezreli mu naročito pribjegava jer još nije spreman svoj pogled baciti u budućnost (zreo duh uvijek je ‘jedno’: prošlost, sadašnjost, budućnost). Ne uzimanje svoga unutarnjeg poz(r)iva ozbiljno ima za posljedicu da on (nezreli stvaratelj) uvijek nešto piskara, fotka, slika ali sve to radi ‘samo za svoju dušu’; u rijetkim slučajevima kad svoj poziv i shvati ozbiljno često mu je potreban drugi da ga vrednuje. Užasavanje nad nasiljem i nepravdom, kao treća karakteristika nezrelog duha stvaratelja, naročito je pogubna jer proizvede gomilu kritičkih djela/izraza za društvo u cjelini, a koji zamagle onaj čisti vidik na svijet oko sebe koji svaki zreli stvaratelj uvijek ‘nosi sa sobom’. Ali to je nužan put. Što ga prije prođete to ćete prije postati svjesni odvajanja koje će uslijediti. Odvajanja od društva, njegovih institucija, formalizama, stremljenja slavi, volji za moći. Vi ne pripadate u taj tor, ali tajanstveno – sve to opet imate na svoj način! Imate svoju ‘instituciju’ (stvarateljski opus), ‘formalizam’ (stil), ‘stremljenje slavi’ (želju za utjecajem) te stvarateljevu volju za moć (volju za preoblikovanjem života u cjelini).

Kada se i ne biste složili s ovdje upotrijebljenom terminologijom u objašnjavanju vas samih, neki mali djelić volje za moći nikada u sebi nećete moći negirati i dobar je – jer čuva od prehlade. Važno je da vašu volju za moć ne brkate s voljom za moći drugih. Ona u sebi nema ništa zajedničko sa snovima o slavi, osiguranom mirovinom u nacionalnom društvu pisaca, likovnjaka i sličnima, općenito s prihvaćanjem i pohvalama drugih. Ona i doslovno želi da se po vašoj misli, djelu, preoblikuje sam život, da utječe na pojedince, epohe, po mogućnosti čitav život. Totalitarizam takva stava ipak nije nasilan. Vi želite preoblikovati život, ali samo na dobrovoljnoj osnovi, želite da se drugi isključivo vlastitom voljom povinuju vašim idejama; bila bi to defacto posljedica vašeg utjecaja; drugi bi promjenu koju nudite iskreno željeli, a ne zato što bi na nju bili natjerani. Često ulogu drugoga stvaratelji moraju sami preuzeti, u tom slučaju, nema im druge nego da sami sebe preoblikuju…  Eto, takva vam je huda umjetnikova volja za moć!

Tako vam, u ovoj Prostoriji s Kolom, nudim drugačiji pogled na svijet, ali koji bi se paradoksalno ponovno mogao opisati Nietzscheovim vokabularom. Nudim vam da se naučite opijati životom kad je i gorak (a prečesto je gorak), nudim vam da postanete svjesni jedinstvenosti postojanja, i ovoga trenutka. Također, nudim vam i ovladavanjem bezgraničnom znatiželjom i osjetljivošću na zbilju koja će vas nagraditi ekstatičkim iskustvima zbog kojih se više nećete moći oduprijeti nagonu stvaranja… I za Nietzschea je to bila volja za moć – jedino što ju je on nazivao umjetnikovom voljom za moći… i umjetnika opisao kao čovjeka koji bi najradije da mu svi „s posluha prave ljubazno lice“… Pa neka je… Očigledno je da se s tom ocjenom sada već možemo složiti…

%d bloggers like this: