Listopad 2014.
Neuzaludna uzaludnost (o tri slučaja pisca/stvaratelja)
Bela Hamvas: MAĐARSKI HIPERION
Razbolio sam se… osjećam se bolesnijim nego ikad prije… pa opet, ne mogu reći koja me to bolest točno muči. Možda samo ulazim u ono što nazivaju starost…?
Kad malo bolje razmislim, u ovom životnom dobu, svi duhovi do kojih mi je stalo bili su već mrtvi ili ludi (Kafka, Nietzsche…) U praznini sam onih Nietzscheovih godina u kojima je on potonuo u svom umu. To mi zvuči tako nestvarno da s vremena na vrijeme moram otići do kupaonice i ispljuskati se vodom. Što se to, pobogu, sa mnom događa?
Pisanje mi je postalo sve. Ma i da riječima samo ubijam ili povećavam prazninu oko sebe, ne mogu više odustati. Ne mogu ne pisati.
Postoje tri slučaja pisca/stvaratelja. Najsretniji je onaj u kojem je on od šire javnosti prepoznat kao stvaratelj, te se legitimirao u poslu pisca u smislu da ga društvo u kojem živi cijeni zbog njegove književnosti. Odatle, on ne samo da se ima vremena baviti onim za što je rođen nego mu njegova književnost osigurava i krov nad glavom, egzistenciju. U pravilu, ovaj slučaj pisaca/stvaratelja je privilegij pisaca koji žive u velikim državama (pogotovo engleskog govornog područja). Taj putuje svijetom, nastupa u televizijskim emisijama, održava predavanja po svjetskim sveučilištima. U nekim slučajevima može živjeti od tih honorara. Iako je u svijetu sve manji broj takvih pisaca, i dalje je lako navesti primjer. Michel Houellebecq je, po mom sudu, jedan takav pisac. Premda za sebe osobno vjerojatno nikada ne bi rekao da je sretan, predstavlja umjetnika/književnika koji se u potpunosti poklapa sa slikom ‘najsretnijeg slučaja stvaratelja’ danas.
Manje sretan slučaj stvaratelja je onaj u kojem on dobar dio života provede u nametanju svoje umjetnosti drugima. U ovom, mnogo češćem, slučaju pisac se bori za svoju književnost kao što se neki vlastodržac bori za svoje interese. Vjeruje da mu samo dobra promocija može donijeti uspjeh. Često je razočaran i zlovoljan. Nema motiva za rad ako nema za koga raditi. Često radi poslove usko vezane uz umjetnost/stvaralaštvo – urednik je časopisa, urednik u nakladničkoj kući, novinar, voditelj radio ili televizijskih emisija povezanih uz neki oblik pisanja i umjetnosti itd. Mislim da neću pogriješiti ako u drugi slučaj pisca/stvaratelja uvrstim sve živuće, relativno priznate hrvatske pisce. Svi objavljuju književna djela i… pored toga, rade nešto drugo da bi preživjeli. Imaju tu nesreću da žive u maloj zemlji u kojoj književnost ne privlači pretjeranu pozornost. To znači da im bilo koja vrsta uspjeha ne donosi mnogo na materijalnom planu, kao i na planu slobodnog vremena za pisanje. Nikada neće preći u kategoriju “najsretnijeg slučaja umjetnika”. Možda je posljednji slučaj ‘najsretnijeg slučaja pisca/stvaratelja’ u našoj zemlji bio slučaj Miroslava Krleže? Teško nam je zamisliti da netko poput Miljenka Jergovića živi od prodaje svojih romana; i više smo nego uvjereni da on zapravo živi od pisanja kolumni po mrežnim portalima…
Posljednji slučaj pisca/stvaratelja (a koji se može odnositi i na bilo koju drugu vrstu umjetnika) odnosi se na slučaj stvaratelja koji živi u svom, vlastitom svijetu. Bio prihvaćen od drugih ili ne, njegov SVIJET mu je dovoljan (“Iz svog sela vidim sve zvijezde na nebu.”, zapisao je i Fernando Pessoa). Obično za život zarađuje poslom koji nema veze s umjetnošću. Pisanje prakticira u slobodno vrijeme. Nije li treći slučaj pisca/stvaratelja – upravo naš slučaj?! Mi smo pisci/stvaratelji koji za života ništa neće dobiti od svog pisanja, poput Fernanda Pessoe i Franza Kafke, ili ‘još bolje’ …Bele Hamvasa. Na početku Mađarskog Hiperiona, potresnog epitafa svog stvaralačkog opusa, on turobno i neutješno rezimira svoju sudbinu, sudbinu pisca koji je živio u vlastitu svijetu [u prijevodu Save Babića]:
Evo me u ovom narodu, u ovoj zemlji, svaka mi je namera bezuspešna, svaka reč uzaludna beše, svi planovi su mi se razbili, propao sam, neprimetno, suvišno i nepoznato. Ne gledam more na čijim obalama sam želeo da umrem, ne osećam miris smokava i obalskih borova, koji maestral donosi iz zaliva, i ne čujem romor talasa na hridinama. Čak i ovde poraz. Moj dajmon me ne pušta. I nemam nikakve utehe. Znam da neće biti potomstva koje će me poštovati. Ono što sam ja radio tako je nečovečno da se prema tome neće prodobriti nikakvo potomstvo. Nisam naklonjen nikome, čak ni njemu. U meni niko neće naći opravdanje. Nigda ovde nije bilo čoveka koji je manje bio umiljat. Ali i inače, potomstvo! Neće ono imati ni želje da se muči hartijama. Dolaze vremena koja će zaboraviti svaku prošlost. Sadašnjost će nagnati ljude da zaborave prošlost – ne zato što će biti veoma srećni, nego upravo veoma nesrećni, toliko čak da niko neće umeti da im ublaži patnje. Zašto bi baš iščeprkali mene koji nemam nikakvo saosećanje prema njima? Vreme slova je i inače već minulo. Pisanje je nesavremena strast, i sve više će to biti. Biće zaboravljen svako ko je pisao, čak i ja [ja naglasio]. Postoji u meni jasnovidost da to kažem, ma koliko je sud težak, naročito za mene sama, u čijem životu postoji tako užasna nesrazmera između onoga što sam ostvario i onoga što se u meni primećivalo. I tako, ono što sam činio, zauvek je izgubljeno. Čak i ovo. Jer ostali? Ko sme sebe da postavi uz mene. I kada to pitam, ne govori li iz mene oholost. Toliko sam sâm da ne samo što jedino ja umem to učiniti, nego sam ja i jedini koji zna šta sam uradio.
Fernando Pessoa na svoj je način također bio ojađen na svoje suvremenike, svoje sugrađane, njihov teško podnošljiv provincijski duh. Zatvorio se u sebe poput školjke i riješio problem. Što se tiče vas, nekada ćete to moći učiniti, a nekada ne. Niste opterećeni time da ste doista netko tko će biti tek naknadno otkriven. Takvih pisaca zapravo više neće biti. Stoga, mišljenja sam da ćete ekvilibrirati između drugog i trećeg slučaja umjetnika. Možda vam pođe za rukom objaviti knjigu pa ćete privremeno uskočiti u vlak pisaca/stvaratelja koji su uvjereni da je došao njihov čas. Ali kad-tad, eto vas natrag u tamu vaše sobice u kojoj pišete. Nikada nećete moći sebi objasniti zašto to činite kad je sve uzalud; zašto, do vraga, pišete? Sva slava i svo odbijanje koje ste za života doživjeli i koje ćete doživjeti, ako ste iskren pisac, na kraju će u vama izazivati istu gadljivost, ali nećete moći stati, i dalje ćete pisati… ali sada potpunoma sami; u to doba, možda ćete svoj život u cijelosti provoditi u izolaciji, na nekom otoku… možda ćete se za potrebe pisanja zarediti, završiti u nekom samostanu, manastiru ili tekiji, i doslovno ostati samo na kruhu i vodi i dalje samo pisati… bespoštedno, manijakalno i posvemašnje uzaludno…
Zadnjeg dana vašeg života ruka će vam klonuti, papir više neće izdržati, zadnju misao koju ćete imati potrebu zapisati – ostat će vam u glavi. I umalo da umrete u mukama s pomisli na tu činjenicu. Međutim, sjetit ćete se ovog trenutka… i da ste uzaludnost svakog vašeg književnog napora shvatili puno prije… u trenutku kad ste prvi puta pročitali ovaj tekst… Stoga, umrijet ćete pomireni; vaša vas je književnost čitavo vrijeme pripremala za taj trenutak… ta uzaludnost… koju se na kraju otkriva da nije bila uzaludna… Od književnosti nam doista ne valja više tražiti!
Kolovoz 2014.
Književno-filozofski ljetni intermezzo: o Sokratovoj ženi
Bela Hamvas: SCIENTIA SACRA
Izmišljena anegdota razotkriva zašto je pojam ‘entelehije‘ (ili možda neki drugi?) u Sokratovu promišljanju ostao nedorečen. Kažu da je toga dana na Agoru stigao dosta kasno, zadržan poslom koji mu njegova žena bijaše naložila: da zgnječi sto glavica kupusa u kadi od smokvina pruća. Tako se dogodilo da je ondašnje besposličare i skitnice koji su se motali po atenskom glavnom trgu, a koje mi danas znamo pod otmjenim imenom filozofa – ljubitelja mudrosti – zatekao mrak a da nisu do kraja promislili temu o kojoj su tog popodneva ‘razbijali glave’. Između ostalih, pojam ‘entelehije’ koji se bio stidljivo pojavio u jednoj raspravi, za sva stoljeća koja su uslijedila, u zapadnom krugu mišljenja, osta kao onaj – najnepromišljeniji, najnerasvjetljeniji. I za tu čudnu situaciju, sada to vidimo jasno, kriva je Sokratova žena.
Međutim, isto tako, uvjeren sam, kad bi je znanstvenici budućnosti jednoga dana ponovno sastavili i probudili – iz jedne jedine stanice DNK pronađene u naramku ljudskih kostiju ispod nekog kamena, na jednom od mnogobrojnih atenskih čudesnih arheoloških nalazišta – i optužili za neprimjereno ponašanje prema svom mužu-misliocu, prema kojemu se čitava Europa danas osjeća dužnikom, zbog vehemetnih misli koje je izrekao i ostavio u amanet na korištenje, da bi spremno odgovorila:
– A zato se na Trgu zadržava’ toliko dugo! A ja sama morala obavljati popodnevne i predvečernje poslove. Da sam to znala, bogme, ta vaša Europa ostala bi ne samo bez ‘dostatne rasvijetljenosti nekog pojma’ nego i čitave filozofije!
Tako bi, uvjeren sam, zborila Sokratova žena! (A možda tako zbori, duboko u svojoj nutrini, i moja žena, svaka žena?)
Nije ‘zalud Bela Hamvas u svojoj knjizi Scientia Sacra muškaraca definirao kao ‘materijaliziran duh’, a ženu kao ‘produhovljenu materiju’! Pa ipak, stigao je napisati i ovo:
Tijekom cijelog svog života nisam imao potresnijeg iskustva. Nisam to shvatio odjednom i naglo. Moj me daimon štedio jer je znao da to ne bih bio u stanju podnijeti. Žena mi je bila beskrajno važnija od mene samog, a to je posve prirodno i to odmah shvaćaju svi muškarci. Polako, tijekom godina, svake godine samo kap. Konačno sam morao uvidjeti, ali tek kada sam, da bih to izdržao, već imao snagu i nadmoćnost [ja naglasio].
Postavlja se pitanje, je li nešto slično mislio i osjećao i ‘naš’ Sokrat…? Moguće je… a da mi, koji sebe nazivamo slobodnim duhovima, tako mislimo i osjećamo – to pogotovo… 🙂
Lipanj 2012.
Posvećene riječi za posvećenu prazninu
Bela Hamvas: SCIENTIA SACRA
Napokon jedno posvećeno štivo, s religioznošću upravo prema mome ukusu, kazao bih u intelektualnoj maniri, religioznošću koju sam kao jednu od moći duha nepravedno zanemario na ovim stranicama. Kao da mi je namjera podsjetiti intelektualce da ipak nisu sami. Da se njihova proračunata analitičko-sintaktička, kakva god, svijest ipak može ograničiti (mogao sam napisati i induktivno-deduktivna, svejedno). Pa nije li upravo osjećaj ono nešto što ne treba poimati ili griješim? I nije li osjećaj ono nešto što je, zapravo, u istoj ravni s poimanjem, što se s njim nadopunjuje, tamo gdje ne može jedno stiže drugo i obrnuto? I što je osjećaj, recite mi, vi, intelektualci? Hoćete li na to pitanje nastojati odgovoriti samo putem refleksije, mišljenja ili uporabom riječi ili ćete jednostavno svijet pokušati osjetiti i na taj način „pojmiti“ osjećaj. Idemo pogledati što o tome kaže Bela Hamvas u svojoj knjizi:
Najviši stupanj bitka nije znanje nego osjetljivost.
A-ha. Ulaznica za kontemplaciju intelektualca i njegovo dovršenje u racionalnom misticizmu, kako je možda želio Peter Sloterdijk. Ta me tema uvijek kopka. Uvijek pišem o istom, uvijek se vraćam istom jer za moje biće postoje i nadaju se samo one teme koje ono osjeća kao svoje. Nadalje, Hamvas piše da čovjekova osjetljivost svoj najviši stupanj doseže u svojevrsnoj Budnosti. Ali kakvoj to Budnosti, uskliknuo bi moj Magičar. Dalje je potrebno vrlo pažljivo čitati filozofa vina.
Budnost je čovjekova metafizička osjetljivost.
Ah, dragi Bela, ali zar metafizika nije već odavna mrtva? Što nam želiš još poručiti njome? Želio sam razgovarati, nedostajala mi je ta osjetljivost moga bića na čistu stvarnost, doći do izraza bez ijedne upotrijebljene riječi.
I u tom trenutku, kod tih misli, starac rijetke sijede kose, s buteljom vina u ruci, osvanu u Prostoriji s Kolom. Malo je uplašio tetku koja je sjedila na stolcu i ispunjavala križaljku.
– Oh, vi… – samo je stigla promrmljati. Potom se ustala i ležerno, gegajući se u hodu, odvukla do fotelje.
– Možda imate pravo, možda ‘metafizika’ više nije prikladna riječ – poče starac bez pozdrava.
– Pa da; mogli ste samo napisati da je Budnost jednostavno čovjekova osjetljivost. – kazao sam. – Danas više ne dijelimo svijet na ‘ovostran’ i ‘onostran’.
– Slažem se…
Znak raspoznavanja u bitku jest: Svijet je Jedno. Hen Panta Einai, kako kaže Heraklit… Onda, neka Budnost bude intenzitet bitka i to njegov najviši intenzitet“. – zamlatarao je rukama po zraku – Isto tako, potrebno je „Budnost razgraničiti od Svijesti.
– Što? Zar ne smatrate Budnošću ‘buđenje svijesti’ o kojem je pisao i govorio Anthony de Mello? To je vrlo zanimljivo. – kazao sam.
– Slušajte,
Povijest je… osuđenost koju čovječanstvo, ispalo iz Zlatnog Doba, mora otpatiti… U budnom stanju povijesni čovjek nije osjetljiv nego nervozan… To zatvorenu i potonulu budnost psihologija u najnovije doba zove podsviješću. A podsvijest je upravo organ budnosti ljudske duše.
– Samo malo, previše je novih pojmova u igri… – zadržao sam starca – Spominjete nekakvo Zlatno Doba… O čemu se, zapravo, radi?
Zlatno je Doba ono vrijeme kada je život otvoren prema bitku… Carstvo Ver čini Zlatnim Dobom to da su Nebo i Zemlja povezani s devet mostova… od devet mostova osam ih je srušeno…
– Pa što će se onda dogoditi s čovječanstvom? – upitao sam.
„Apokaliptički karakter čovječanstva nakon Zlatnog Doba jest da stoji pod presudom…“ – apokaliptično je i dovršio svoje izlaganje moj gost.
Smješkajući se slušao sam ovog starca i njegov uzavreli arhaični jezik. Tko još ovako piše, tko još ovakva štiva čita? Dakako, radi se samo o jeziku koji se rabio u dobu u kojem se vjerovalo da riječi zaprimaju stvarnu moć. Danas to više nije tako. Iako se čak i danas napisane ili izgovorene riječi nastoje rabiti za manipulaciju vama, u sve češćem broju slučajeva one se koriste tek za upražnjavanje običnog egzibicionizma, dok u rjeđim slučajevima, među koje se, nadam se, može ubrojiti i pisanija s ovog bloga, proglašavaju čistim ludostima. Jedan Derrida već se odavno posrao po riječima. I kako se onda ne smješkati na ovog apologetu istih kojeg smo sada ugostili u našoj Prostoriji s Kolom.
Pa ipak, jezik Bele Hamvasa mi je i dalje drag, makar bio onkraj svakog značenja. Njegove posvećene riječi, iako samo metafore, diraju me, diraju moju posvećenu prazninu koju sam udomio u sebi. A ta se praznina, baš poput vakuuma, sada komeša i kao da time želi poručiti da nije u potpunosti prazna, da ipak fluktuira nekim tananim religioznim osjećajem pa makar se on pod supermodernim mikroskopom, kojeg će izumiti oko 2075. za potrebe provjere valjanosti teorije struna, prepoznao kao beznadni vapaj za običnim, osobnim bogom. Tako stoji i sa Scientiom Sacrom kojoj ću se ovdje vjerojatno vraćati.
Popodnevno svjetlo probija se kroz napola spuštene škure prozora u Prostoriji s Kolom stvarajući pruge svjetlosti na sagu pored naših nogu. Neodređeno, kimnuo sam glavom.
– Hoćete čašu vina? – upita me starac nakon poduže šutnje.
– Kakvo imate?
– Bijelo… iz mađarskih vinograda iz 1959.
– Dajte!
Lipanj 2011.
Okolnosti prisiljavaju na opsjenarstvo…
Bela Hamvas: FILOZOFIJA VINA
Želio bih da se razumijemo: osjećaj religioznosti o kojem piše mađarski ‘Hiperion’ Bela Hamvas nema nikakve veze s religioznošću glavnih svjetskih religija poput kršćanstva ili islama. Ono što nam on nastoji prenijeti je osjećaj… osjećaj religioznosti u svojoj izvornosti, kojem nije potrebno nijedno ime, čak ni ono boga. Samo i isključivo osjećaj božanske stvarnosti s kojom se čovjek susreće odmah na početku svog postojanja. Zbog toga mu Nietzcheova filozofija nimalo nije strana a njegovo pisanje kao da slijedi naputak njemačkog filozofa:
… govoriti se smije samo ovako: cinično i bezazleno, okorjelo i rafinirano, gotovo opako pametno; a istodobno čista srca, vedro i jednostavno kao pjev ptice!
Taj pomalo šeretski i zanesenjački pristup pitanju božanstva razotkriva i nešto od postmodernog osjećaja današnjeg čovjeka. Izvornu religioznost, baš kao što je to tvrdio i Nietzsche, možemo živjeti u svako doba – ali samo unutar nas samih. Tako ju je živio, čini se, i Bela Hamvas. Tog duhovnog pustinjaka koji je dobar dio svog života proveo u getu mnogi će tek posthumno razumjeti. Meni osobno, otvorio je puteve prema drugačijem pogledu na stvarnost te mi se oduvijek činio najboljim uzorom za početak pisanja o religioznom osjećaju u našim bićima.
Svoju „Filozofiju vina“ Hamvas neobično drsko, za jedno znanstveno doba, posvećuje ateistima prozvavši ju čak Molitvenikom za ateiste. Ali daleko od toga da se ova knjiga može shvatiti kao ozbiljan napad na ateizam ili znanost. “Filozofija vina” predstavlja poziv za proširenje vidika u poimanju jedinstvene i čudesne stvarnosti oko nas, a nikako za šuplju polemiku o postojanju i nepostojanju nekakvog vrhunaravnog „nadbića“. Kada govori o Bogu, Bela Hamvas čak predlaže i druge vrste riječi: poljubac, zanos, kuhanu šunku ili baš – vino, nastojeći u intelektualca-znanstvenika-ateiste osvijestiti taj drugačiji i neposredniji pristup stvarnosti.
Bilo kako bilo, svaka priča o religioznom osjećaju ne može izbjeći metaforu božanstva. Zašto uopće ‘religiozno’? Zašto bavljenje ‘religioznim’? Religiozni se osjećaj ovdje shvaća kao duhovna moć čovjeka ravna ostalim duhovnim moćima – spoznaji, mišljenju i stvaranju. Najkraće bi je se moglo opisati kao onu moć s kojom možemo vidjeti svijet u svojoj povezanosti, u Jednom. Međutim, prava istina o religioznosti danas je mučna. Čini se da nas je gotovo potpunoma napustila, iščezla. S njom, kao jednom od moći duha, najteže izlazim na kraj. Tek u rijetkim prilikama uspijevam je osjetiti. A ‘osjetiti’ je upravo prava riječ kada želim uputiti na ono religiozno u nama. Nažalost, ljudi iz dana u dan sve više gube taj osjećaj. Zašto je tomu tako? Plaćamo li uobičajeni danak napretka civilizacije?
Netko bi mi možda s pravom spočitnuo da miješam lončiće, da je ‘vjera’ mnogo širi pojam od ‘religije’, pod kojom se uvijek misli neka konkretna religija poput kršćanstva, islama ili hinduizma. Međutim, ispod svoje filozofske mantije imam spreman odgovor. Ako upotrijebim termin ‘vjersko’ nisam li time unaprijed označio nešto strašno dogmatsko u samoj srži te riječi, nešto što kao takvo najprije podsjeća na slijepo i zadrto vjerovanje u nešto, a što upravo želim izbjeći. Zbog toga, mnogo umjesnijim čini mi se upotrebljavati izraz ‘religiozno’, pogotovo stoga što u sebi ne nosi konotaciju na vjerovanje bilo kojeg oblika. Upravo glagol ‘osjetiti’ a ne ‘vjerovati’ predmnijevam u smislu izraza ‘religiozno u nama’.
U okviru prvog posta o religioznom u našim bićima, religiozno nastojim dovesti u vezu s barem jednom drugom moći duha i odabrao sam znanost. U knjizi „Kontakt“, neokrunjenog kralja popularne znanosti Carla Sagana, postoji trenutak kada Ellie, junakinja romana, uvjerena znanstvenica, zadobije osjećaj/vjeru u matematičku narav stvarnosti. To je onaj trenutak kada joj vanzemaljac/Veganac otkriva nevjerojatnu tajnu numinoznog (slutim da je taj pridjev bio i osobito drag autoru) broja “pi” u kojem su Veganci otkrili, nakon tko zna koliko decimala, zagonetno pojavljivanje neobično dugačkog niza sastavljenog od isključivo jedinica i nula. U tom trenutku, Ellie shvaća da matematika nije samo ljudska umotvorina koja joj omogućuje uopće nešto “sintetički apriori” zaključuje o svijetu, nego da je sama stvarnost matematička i da ona to može, pazite na riječ koju ću upotrijebiti – osjetiti. Osjetiti matematičku stvarnost – upravo tako. Pa iako se radi samo o romaneskno uobličenoj hipotetskoj tvrdnji, ona predstavlja najbolji primjer kako znanstvenika uputiti da osjeti, a ne samo spozna stvarnost. Moje je mišljenje da su svi veliki fizičari svijeta „očijukali“ s numinoznim, od Alberta Einsteina preko Richarda Feynemana, Davida Bohma, pa sve do Carla Sagana. Primjerice, sâm Albert Einstein tvrdio je kako je teoriju relativnosti, mnogo godina prije konačnog uobličenja, mogao „osjetiti“ u sebi.
Završavam zapis jednim, svojim tekstom o ‘religioznom’ inspiriran upravo “znanošću” Bele Hamvasa iz “Filozofije vina”.
Te 1999.-te, predzadnjeg dana ljetovanja na Malom Lošinju, osjetio sam prisustvo božanskog. Rukom sam mogao pokazati dio Lošinja u kojem je boravilo. Bilo je samo prisustvo, iluzorno bi bilo zamišljati nekakav lik. Do tog trenutka, mi, božji dječaci, preko dana kupali smo se u moru a navečer u vinu. Možda nam je vino sada došlo glave, možda ga je već toliko bilo u našoj krvi da nam se Bog počeo priviđati. Jer, kako kaže Bela Hamvas, na kraju ostaju samo dvojica – Bog i vino. Mi smo bili vino a Bog je bio bog.
Iduće jutro, poranio sam na plažu. Okupao sam se u uljno mirnom moru i nakon toga zapalio cigaretu. Jutarnje sunce izvodilo je svoju čaroliju na površini vode bljeskajući s tisuću svjetala. Savršen trenutak, pomislim – božje vrijeme. Bilo je to jedini put da sam se ustao tako rano i išao na plažu tako rano. Sve ostale dane ljetovanja uslijed noćnih pijančevanja spavao bih do podneva i plaža me ne bi vidjela. (Tek mnogo godina kasnije, ponovno ću se ustajati rano i odlaziti na plažu rano kako bih doživio to božje vrijeme.) Dok smo u rana jutra po povratku iz grada lijegali u krevet, on je već zamijenio noć za dan, dok smo se rješavali mamurluka jutarnjom kavom, on je bio na kupanju i budio vjetrove, dok smo se u vrela poslijepodneva vukli do plaže, Bog je bio (već) u molitvi. Razmimoilazili smo se s njim tako cijeli dan i kad se nakon smrti s njim ponovno sretnemo – što ćemo mu reći? Da smo bili s Njim na istom mjestu, ali ne i u isto vrijeme, božje vrijeme? Mimoilazili smo se s Bogom po cijeni praznine koju na kraju života osjećamo dok čekamo smrt da nas preda u njegove ruke.
O Duhu i njegovim Moćima 