Lipanj 2011.

Okolnosti prisiljavaju na opsjenarstvo…

Posted in FILOZOFIJA, Filozofija vina, HAMVAS, KNJIŽEVNOST - PROZA, RELIGIOZNOST tagged , , u 9:57 am autora/ice Magičar

Bela Hamvas: FILOZOFIJA VINA

38fc7-540597_10150759106736104_302464240_nOdmah da se razumijemo, osjećaj religioznosti o kojem piše Bela Hamvas nema nikakve veze s religioznošću glavnih svjetskih religija poput kršćanstva ili islama. Ono što nam Bela Hamvas razotkriva i nastoji prenijeti jest osjećaj religioznosti u svojoj izvornosti a to znači u onom obliku u kojem još uvijek nije uputno spominjati nijedno ime, a kamoli kakvog boga. Samo i isključivo osjećaj božanske prirode, božanske stvarnosti s kojom se čovjek susreo odmah na početku svog postojanja.  Zbog toga mu Nietzcheova filozofija nimalo nije strana a njegovo pisanje kao da slijedi naputak njemačkog filozofa kojeg citira i po kojem:

… govoriti se smije samo ovako: cinično i bezazleno, okorjelo i rafinirano, gotovo opako pametno; a istodobno čista srca, vedro i jednostavno kao pjev ptice!

Taj pomalo šeretski i zanesenjački pristup pitanju božanstva razotkriva i nešto od postmodernog osjećaja današnjeg čovjeka. Izvornu religioznost, baš kako je i tvrdio Nietzsche, možemo živjeti u svako doba ali samo unutar nas samih. Tako ju je živio, čini se, i Bela Hamvas. Tog duhovnog pustinjaka koji je dobar dio svog života proveo u getu mnogi će tek posthumno razumjeti. Meni osobno, otvorio je putove prema drugačijem pogledu na stvarnost te mi se oduvijek činio najboljim uzorom za početak pisanja o religioznom osjećaju u našim bićima.

Svoju „Filozofiju vina“ Hamvas neobično drsko, za jedno znanstveno doba, posvećuje ateistima prozvavši ju čak Molitvenikom za ateiste.  Ali daleko od toga da se ova knjiga može shvatiti kao ozbiljan napad na ateizam ili znanost. “Filozofija vina” predstavlja poziv za proširenje vidika u poimanju jedinstvene i čudesne stvarnosti oko nas, a nikako za šuplju polemiku o postojanju i nepostojanju nekakvog vrhunaravnog „nadbića“. Kada govori o Bogu Bela Hamvas čak predlaže i druge vrste riječi: poljubac, zanos, kuhanu šunku ili baš to vino, nastojeći u intelektualca-znanstevnika-ateiste osvijestiti taj drugačiji i neposredniji pristup stvarnosti.

Bilo kako bilo, svaka priča o religioznom osjećaju ne može izbjeći metaforu božanstva. Zašto uopće ‘religiozno’? Zašto bavljenje ‘religioznim’? Religiozni se osjećaj ovdje shvaća kao duhovna moć čovjeka ravna ostalim duhovnim moćima  – spoznaji, mišljenju i stvaranju. Najkraće bi je se moglo opisati kao onu moć s kojom možemo vidjeti svijet u svojoj povezanosti, u Jednom. Međutim, prava istina o religioznosti danas je mučna. Čini se da nas je gotovo potpunoma napustila, iščezla. S njom, kao jednom od moći duha, najteže izlazim na kraj. Tek u rijetkim prilikama uspijevam je osjetiti. A ‘osjetiti’ je upravo prava riječ kada želimo uputiti na religiozno u nama. Nažalost, ljudi iz dana u dan sve više gube taj osjećaj. Zašto je tomu tako? Plaćamo li uobičajeni danak napretka civilizacije?

Netko bi mi možda s pravom spočitnuo da miješam lončiće, da je ‘vjera’ mnogo širi pojam od ‘religije’ pod kojom se uvijek misli neka konkretna religija poput kršćanstva, islama ili hinduizma. Međutim, ispod svoje filozofske mantije imam spreman odgovor. Ako upotrijebim termin ‘vjersko’ nisam li time unaprijed označio nešto strašno dogmatsko u samom bitku riječi, nešto što kao takvo najprije podsjeća na slijepo i zadrto vjerovanje u nešto, a što upravo želim izbjeći. Zbog toga mi se mnogo umjesnijim čini upotrebljavati izraz ‘religiozno’, pogotovo stoga što u sebi ne nosi konotaciju na vjerovanje bilo kojeg oblika. Upravo glagol ‘osjetiti’ a ne ‘vjerovati’ predmnijevam u smislu izraza ‘religiozno u nama’.

U okviru prvog posta o religioznom u našim bićima nastojim ga dovesti u vezi s barem jednom drugom moći duha – recimo sa znanošću. U knjizi „Kontakt“ neokrunjenog kralja popularne znanosti Carla Sagana, postoji trenutak kada Ellie, junakinja romana, uvjerena znanstvenica, zadobije osjećaj/vjeru u matematičku narav stvarnosti. To je onaj trenutak kada joj vanzemaljac/Veganac otkriva nevjerojatnu tajnu numinoznog (slutim da je taj pridjev bio i osobito drag autoru) broja “pi” u kojem su Veganci otkrili, nakon tko zna koliko decimala, zagonetno pojavljivanje neobično dugačkog niza sastavljenog od isključivo jedinica i nula. U tom trenutku, Ellie shvaća da matematika nije samo ljudska umotvorina koja joj omogućuje uopće nešto “sintetički apriori” zaključivati o svijetu, nego da je sama stvarnost matematička i da ona to može, pazite sada na riječ koju ću upotrijebiti – osjetiti. Osjetiti matematičku stvarnost – upravo tako. Pa iako se radi samo o romaneskno uobličenoj hipotetskoj tvrdnji, ona predstavlja najbolji primjer kako znanstvenika uputiti da osjeti, a ne samo spozna stvarnost. Moje je mišljenje da su svi veliki fizičari svijeta „očijukali“ s numinoznim, počev od Alberta Einsteina preko Richarda Feynemana, Davida Bohma i mnogih drugih, pa sve do Carla Sagana. Primjerice, sâm Albert Einstein tvrdio je kako je teoriju relativnosti, mnogo prije konačnog uobličenja, mogao „osjetiti“ u sebi.

Završavam zapis jednim, svojim tekstom o ‘religioznom’ inspiriran upravo “znanošću” Bele Hamvasa iz “Filozofije vina”.

Te 1999.-te, predzadnjeg dana ljetovanja na Malom Lošinju, osjetio sam prisustvo božanskog. Rukom sam bio spreman pokazati dio Lošinja u kojem je boravilo. Bilo je samo prisustvo, iluzorno bi bilo tražiti nekakav lik. Do tog trenutka, mi, božji dječaci, preko dana kupali smo se u moru a navečer u vinu. Možda nam je vino sada došlo glave, možda ga je već toliko bilo u našoj krvi da nam se Bog počeo priviđati. Jer, kako kaže Bela Hamvas, na kraju ostaju samo dvojica – Bog i vino. Mi smo bili vino a Bog je bio bog.

Iduće jutro, poranio sam na plažu. Okupao sam se u uljno mirnom moru i iza toga zapalio cigaretu. Jutarnje sunce je izvodilo svoju čaroliju po površini vode bljeskajući s tisuću svjetala. Savršen trenutak, pomislim – božje vrijeme. Bilo je to jedini put da sam se ustao tako rano i išao na plažu tako rano. Sve ostale dane ljetovanja spavao bih do podneva uslijed noćnih pijančevanja. Mnogo godina kasnije, početi ću se ponovno ustajati i odlaziti na plažu rano, kako bih doživio božje vrijeme, kako bih bogu postao suvremenikom. Dok smo se pijano prevrtali po svom krevetu u rana jutra po povratku iz grada, on je već zamijenio noć za dan, dok smo se rješavali mamurluka jutarnjom kavom, on je već na kupanju gdje je probudio vjetrove i podiže valove, dok mamurni silazimo zamrlim kamenim gradom na podnevnoj žezi do plaže, Bog je već u molitvi. Razmimoilazimo se tako cijeli dan i kada se po vašoj smrti napokon sretnete i kada vas on upita „Kako to da se nismo sreli“, što će te mu odgovoriti? Bili smo s Bogom na istom mjestu ali ne i u isto vrijeme, božje vrijeme. Mimoilazili smo se s njim po cijeni praznine koju na kraju života osjećamo dok čekamo da smrt dođe po nas i preda nas u njegove ruke.

%d bloggers like this: