Srpanj 2012.
Propast materijalnog realizma
Amit Goswami: SVEMIR SVJESTAN SEBE
Ako živimo u svijetu u kojem možda ništa nije stvarno, zašto umjetnost nije na pijedestalu naših najviših vrijednosti; zašto su se tamo smjestili novac, moć i seksualna požuda? Moram priznati da nisam iznašao nijedan zadovoljavajući odgovor na to pitanje i bolje mi je možda što prije utrnuti „kepeca i krticu“ koji uokolo viču: „Zašto? Zašto?“. Pogotovo na ovo pitanje teško je dati neki suvisao odgovor a koji se neće pozvati na Charlesa Darwina i galapagoske kornjače, selekciju, slobodnu volju, snažnije spram slabijih i volju za moć. Ali eto, upravo ovih dana saznali smo da je posljednji predak galapagoskih kornjača završio sa svojim životom, pa sam zlurado pomislio da će se možda jednom isto dogoditi i s teorijom koja se utemeljila na njihovu proučavanju. Ne zaboravimo, svaka misao je iluzija. I nakon pet stoljeća razvoja moderne znanosti još uvijek nismo sigurni što je stvarnost. Ne samo to, nismo sigurni ni jesmo li dobro postavili pitanje, niti je li uopće u redu postavljati takva pitanja.
I onda bi na ovom mjestu trebala uletjeti umjetnost kao „spasonosna čarobnica vična liječenju“ kako ne bismo propali zbog, ne više toliko nedopuštenog koliko izlišnog, branja plodova s drveta znanja. No, nastojati izgraditi neku afirmativnu poziciju za umjetnost u ovom dobu jednako se čini jalovim poslom. Ona će izbijati ili neće izbijati iz nas svejedno koliko jastuka za nju pripremili u dnevnom boravku naše duše.
Najgore što se čovjeku može dogoditi jest “furati se” na umjetnost, raditi nešto bez unutarnje potrebe, recimo, pisati romane zbog konkuriranja za kakvu književnu nagradu ili režirati drame kako bi se uzburkala javnost. Umjetnost kao dodatak životu mnogo je više od slikarstva, glazbe ili čak književnosti, u onom smislu u kojem ih danas poimamo. I naravno da se ona danas kao takva ne prepoznaje. Sam čovjek je, ma koliko to paradoksalno zvučalo, prirodna umjetnost za sebe ako je svoj, ako nije tip i ne slijedi zadane obrasce društvenog mišljenja.
Postoji zanimljiva poveznica između vremena i umjetnosti. Kao što o vremenu ne možemo izreći nijedan suvisao iskaz nakon Augustina, tako nam i pravi smisao umjetnosti uvijek izmiče… Umjetnost treba živjeti, možemo samo tiho protisnuti, više za sebe, i moliti boga da nam taj novi slogan ne preuzme neka od namnoženih reklamnih agencija i ne upotrijebi ga, recimo, u reklami novih super povoljnih tarifa mobilne komunikacije vašeg mobilnog operatera.
Ali ne možemo stajati postrani, ako smo magičari, ako znamo da vrijednost životu jedino može podariti umjetnost. Stoga treba ponovno krenuti u dijalog sa znanošću zapetljanom u kvantnim mrežama. Mora nas zagolicati ta uvrnuta kvantna postavka da ništa na ovom svijetu nije stvarno dok to ne pogledamo i na neki način ovjekovječimo u našoj svijesti. Pitanje stvarnosti ponovno je postalo in.
Zato sam se posljednjih dana prihvatio zanimljive knjige pomalo nadobudnog naslova: SVEMIR SVJESTAN SEBE Amita Goswamija. Možete osjetiti moje raspoloženje. I ja bih krenuo u istom smjeru kud i ovaj luckasti kvantni fizičar indijskih korijena, jedino što imam problem, čak i u ovom po znanost skliskom terenu, s prihvaćanjem jedne znanstvene istine koja tupavo treba vrijediti za sve, pa makar bila i neupitno dokaziva.
U knjizi o kojoj govorimo, autor me uvjerava da smo svi mi uronjeni u beskrajni ocean svijesti, zapravo, postoji samo jedna svijest, a osjećaj odvojenosti samo je iluzija. Na čudesan način, zbog backgrounda znanstvenika koji se specijalizirao u području kvantne fizike, Amit Goswami spojit će neobjašnjive kvantne fenomene s fenomenima svijesti, u vama uliti osjećaj da on misli onu misao koju ste vi tek trebali misliti u dalekoj budućnosti, na koncu sve lijepo objasniti, jedino što vam na kraju baš to ‘lijepo objašnjenje’ nekako prisjedne. Shvatite da je najveću tajnu postojanja pokušao iznijeti suhoparnim znanstvenim jezikom. Drugim riječima, osjećate kao da vas je žedna preveo preko vode.
Zašto jednostavno ne napisati: samo pomoću simbola i metafora možemo doseći „stvarnost kakva jest“ u najdubljem ‘bitkovnom’ smislu. Zato što mnogi to neće razumjeti. Današnji svijet je svijet materijalnog realizma, ali baš zato mi se i sviđaju poruke koje indijski znanstvenik odašilje svojom knjigom. Znanstvenim sredstvima potkopati samu znanost, pogotovo pogled materijalnih realista koji uporno i zagriženo osluškuju vijesti iz CERN-a. Kao da je svijest, pardon, svijet sastavljen od čestica…
O Duhu i njegovim Moćima 