Rujan 2012.
Kafkinim očima promatrati svijet
Kafkinim očima promatrati svijet, to je nešto čemu sam oduvijek težio ili bio prirodom natjeran. A onda se dogodilo da sam nenadano dobio poziv u Češku, u Prag, njegov grad i naravno da me je odmah počela kopkati zamisao: pokušati promatrati ga njegovim očima. Nisam mogao poželjeti više! Sa sobom na put ponio sam debelu žutu knjižurinu koju obično držim na polici kao branu za ostale knjige, kako ne bi popadale: Kafkine Dnevnike. Sa svakom pročitanom riječi u kupeu vlaka koji se trucka najprije slovenskim a potom austrijskim brdima kao da ulijevam i malo Kafke u sebe.
Spavao, budio se, spavao, budio se, kukavan život.
Neću se prepustiti umoru. Uskočit ću u svoju novelu, pa makar pri tom razrezao lice.
Danas se niti ne usuđujem sebi nešto predbaciti. Doviknem li to u ovaj prazan dan, odjeknut će odvratnom jekom.
Ako se nekoliko sati ponašam ljudski, kao danas s Maxom i kasnije kod Bauma, već sam, prije polaska na počinak, nekako ohol.
Kad sam se konačno našao na odredištu i ugledao Dvorac ponad zadrijemala grada oćutio sam blagi osjećaj kao da sam doista stigao kući. A Kafka, već sasvim uobličen u meni, postao je nestrpljiv i sada me je svako malo gurkao da krenemo. Htio je toliko toga vidjeti, a već na početku čekalo ga je neugodno iznenađenje. Razočarano je morao uvidjeti zašto se njegov K. morao prometnuti u moga Ki.-a. Prošli čovjek u budućem mora da vidi samo gorku šalu od mjesta u kojem je nekoć živio. Budućnost prošlom može se činiti samo smiješnom. Praškom kaldrmom kojom je on nekoć noću lutao ili se strastveno vozio na svom biciklu, raspirujući inspiraciju za pisanje, danas kolaju na milijune turista. Vjerojatno ne bi ništa razumio; što su i odakle su? Možda bi mu se činili čak i poput vanzemaljaca koji grad promatraju za potrebe nekakavog svog proučavanja u znanstvene svrhe. Postmodernu verziju njegova romana Dvorac stoga vidim u opisu nastojanja da se dopre do Dvorca ali kroz horde turista…
Kafka je u Pragu posvuda. Rodio se ovdje, živio ondje i ondje, radio tamo. Na svjetski poznatoj Plavoj kući u Zlatočkoj ulici stoji da je Kafka živio i ondje. Izlazio je s prijateljima u kavane Corso, Savoy i City, redovito posjećivao Cabaret Lucerna. Zaključujem: jedino u Dvorcu nije bio…
Da, Kafka odnosno njegov Josef K. nikada nije dospio do Dvorca, osobitog kompleksa građevina poznatog pod nazivom Zamak Hradčany kojim dominira njegova najviša točka – Katedrala sv. Vida. Prvotno, i ja sam se htio najradije vrtjeti cijeli dan oko Dvorca, baš kao što je to činio i njegov K. i po mogućnosti nikada ne dospjeti u njegovu unutrašnjost. To je trebao biti neki moj vid literarnog turizma koji se kao trebao razlikovati od onog uobičajenog. Na kraju, ipak sam od te namjereodustao i pronašao put do Dvorca. Međutim, hudom sudbom stigoh do njega baš u vrijeme njegova zatvaranja. Za potrebe oblikovanja snažnog književnog doživljaja, Katedralu sv. Vida poistovjetio sam s pravim Kafkinim Dvorcem. Približio sam se vratima Katedrale kroz koja su, jedan po jedan ispadali posljednji turisti i pripremio fotoaparat. Visoki momak s kosom svezanom u rep, potpuno nesvjestan snažne književne metafore, latio se ključa i pred auditorijem zabezeknutih turista, uz gromoglasan tresak, zaključao izlazna vrata Katedrale/Dvorca. U tim trenucima, zakratko, ponosno oćutih da sam se preobrazio Josefa K.
Kako je Kafka sebe vidio najbolje opisuju ovi ulomci iz njegova Dnevnika upućeni teozofu Rudolfu Steineru (premda blago posprdno):
… moja sreća, moje sposobnosti i svaka moja mogućnost da budem na bilo koji način koristan, leže oduvijek na literarnom području. I tu sam, dakako, doživio neka stanja (ne mnoga), koja su po mom mišljenju, vrlo bliska vidovitim stanjima, što ste ih vi, gospodine doktore, opisivali, i tijekom njihova trajanja boravio sam sasvim u svakoj ideji, i ispunjavao svaku ideju, osjećajući se pri tom ne samo na svojim granicama, već uopće na granicama ljudskoga… Tom literarnom poslu se ja zasada ne mogu posve predati, kao što bih to morao, i to zbog raznih razloga. Bez obzira na moje porodične prilike, ja od literature, već uslijed polaganog nastajanja mojih radova i njihova osebujna karaktera, ne bih mogao živjeti; osim toga sprečava me i moje zdravstveno stanje, a i moj karakter, da se predam jednom životu, koji bi, i u najpovoljnijem slučaju, bio nesiguran. Stoga sam prihvatio mjesto činovnika u jednom zavodu za socijalno osiguranje. Ali sada se ta dva poziva uzajamno nikako ne podnose, i ne dopuštaju nikakav zajednički osjećaj sreće. I najmanja sreća u jednom, postaje nesreća u drugom. Ako jedne večeri napišem nešto dobra, gorim već drugo jutro u svom uredu od nestrpljenja i ne mogu ništa obaviti… […] I zar da sada tim dvama neuskladivim nastojanjima privedem još i teozofiju kao treće? […] Došao sam, gospodine doktore, da vas to pitam, jer slutim, ako me vi smatrate sposobnim za to, da ja to, doista, i mogu uzeti na sebe.
Lutajući Pragom, malo pomalo shvaćam zašto za umjetnost u ovakvoj Europi, oronulih i umornih prijestolnica, nema više nikakva izgleda. Ili su na djelu po umjetnost neosjetljiva civilizacija ili još presirova prakultura. Civilizacija – kao ova u Kafkinu gradu, na infuziji je kapitalizma, s turističkim žarom kao staračkom vedrinom kojom još podnosi život; prakultura – eno je ondje u Bosni u okovima sirovih i primitivnih, ‘prakulturnih’ ljudi, trebat će joj dosta vremena da se ponovno probudi i proklija iz vlažne zemlje.
Nailazim na ulične svirače, pa ležerno sjedam u Coyotes bar kako bi ih poslušao i u svoj notes nešto zapisao. Jedna mi grupa posebno privlači pažnju, pogotovo djevojka koja svira harmoniku. Kafka bi ju zasigurno znao lijepo opisati. Duge, energične ruke koje, svaka za sebe, rade svoj posao na složenom i zahtjevnom instrumentu; crna kosa svezana u punđu s puštenim pramenovima, haljinica na bretele. Dok svira, osmjehuje se. U njenu osmjehu, kazao bi Kafka, napokon egzistira nešto istinsko. Sada je čak započela i pjevati. Njen glas kao da probija barijeru okoštale civilizacije i vraća se u majčicu kulturu i tamo prebiva neko vrijeme. Ne treba mi mnogo da je usporedim s Dorom Dyamantovom, posljednjom Kafkinom ljubavi s kojom je proveo zadnje razdoblje svog života. Upravo sam ju takvu i zamišljao: užagrenog pogleda, energičnih ruku, smionu do neobuzdanosti u ostvarenju nekakvih, uvjetno rečeno, umjetničkih životnih ciljeva koji su započeli upravo svirkom po praškim ulicama … Nakon Kafkine smrti, Dora Dyamantova svoje želje je i ostvarila. Snovi koje je sanjala s Kafkom nepunu godinu dana, o životu posvećenom umjetnosti – postali su java. Postala je poznata glumica i još nešto, više se ne mogu sjetiti što, ali nije ni važno…
Za sve to vrijeme ‘kojoti’ od konobarica u Coyotes baru najprije kasne s posluživanjem, a onda me i bezočno varaju s cijenom pića.
Mladalačka raskalašenost danas je uobičajen zaštitni znak grada. Čovjek se zapita što se na kraju dogodi sa svim tim preplanulim, opuštenim mladićima i djevojkama s 26-27 godina koji preko dana zarađuju kruh kao turistički vodiči i konobari, a noću uživaju sve blagodati noćnog života što im samo Prag može udijeliti. A onda ugledam nešto starije i oronule ulične svirače koji instrumente u svojim rukama samo zbunjeno prevrću te prosjake u upečatljivoj pozi za prošenje s licem sljubljenim uz zemlju, pa da shvatim da su to oni za deset-petnaest godina, ako ih u Pragu nešto nenadano zadrži. Dobar provod za mladog čovjeka u analogiji je sa stremljenjem materijalnim dobrima i uspjehu u društvu – onog zrelog.
Tik prije nego će započeti pisati Dvorac, Kafku je proželo jako osjećanje da za života neće dosegnuti njegov smisao. Dvorac je proizišao upravo iz tog sumornog osjećaja u koji je zapala čitava moderna, kako su nam to naknadno vrlo lijepo interpretirali književni i ini kritičari.
Prošlog tjedna je to bilo, kao neki potpuni slom, kao onda u onoj noći prije dvije godine; inače nisam nešto takvo nikad doživio. Izgledalo mi je da je svemu kraj, a i danas mi ne izgleda nimalo drugačije. To se može shvatiti na dva načina, a i treba to istovremeno shvatiti.
Prvo: slom, nemogućnost da spavam, nemogućnost da bdijem, nemogućnost da podnosim život, točnije kontinuitet života. Satovi se ne podudaraju međusobno, onaj nutarnji juri đavolski ili demonski, ili u svakom slučaju na jedan neljudski način, a onaj vanjski ide zastajkujući, svojim uobičajenim hodom. Šta se može dogoditi drugo nego da se ta dva svijeta raziđu, a oni se i razilaze ili se u najmanju ruku trgaju jedan od drugoga na najstrašniji način. […]
Drugo: pravac te mahnite trke usmjeren je van ljudskog. Ona osama koja mi je najvećim dijelom oduvijek bila prisilno nametnuta, a djelomično sam je i ja tražio – ali i to je bilo nekom prisilom – sada, idući u krajnost postaje nedvosmislena. Kamo ona vodi? Ona može, i to se neodoljivo nameće, dovesti do ludila…
Čovjek nema pojma kroz što je Kafka prolazio dok ne pročita njegove dnevničke zapise. Sva ta grozničava duševna stanja malodušnosti i nepouzdanja u sebe pršte na vas sa svake stranice Dnevnika. Premda sam ih čitao puno ranije, čitao sam ih i danas dok sam pohodio njegov grad. Vjerojatno umoran i rastrojen onim što je vidio Kafka se konačno rasplinuo u meni vraćajući se u Ništavilo, natrag svojoj pravoj kući. Moj red za povratak još nije bio te se u mislima grozničavo okrenem svom Ki.-u i njegovoj noveli:
– Dovršit ću te, „pa makar pri tom razrezao lice!“ – kazah odlučno sam sebi u toaletnom ogledalu vagona dok prvi velovi samoće ponovno zastirahu moje lice.
Listopad 2011.
Tajne Velikih Arkana koje čuvamo u sebi
Franz Kafka: DVORAC (ZAMAK)
Bilo je kasno uvečer kad je K. stigao. Selo je ležalo u dubokom snijegu. Od brijega na kome se nalazi zamak nije se ništa vidjelo; bio je obavijen maglom i tminom, i ni najmanji zračak svjetlosti nije odavao veliki zamak. K. je dugo stajao na drvenom mostu koji s druma vodi u selo i gledao naviše u prividnu prazninu.
Ovim rečenicama započinje Dvorac (u nekim prijevodima, Zamak), možda i najljepši Kafkin roman (pritom, ne možemo zanijekati veličinu Procesa) a koji je, moram to priznati, poslužio kao predložak za uvod mog romana U zemlji plavog noja. Usporedite:
Krajem zime Ki.-a su poslali na otok – trajektom što vozi u zoru. U blijedoj svjetlosti dana on ga opazi u daljini, ali još sasvim nejasno i maglovito, poput slutnje kojoj nije bio spreman do kraja povjerovati. Otok je okruživala gusta magla skrivajući obale te su pogledu ostali dostupni jedino njegovi lebdeći vrhovi. U polutami i na odstojanju činili su se poput plavih lelujavih dimova što se dižu put neba u beskrajno polaganom ritmu. I sa sjedišta na najvišoj palubi Ki. je morao dobro napregnuti oči kako bi bio siguran u prvu sliku otoka koju je obrazovao u glavi. Za to vrijeme pramac trajekta mirno je sjekao valove probuđenog mora, a sunce, pod horizontom, na nebu risalo prve boje.
Eto, ne znam zašto, odlučio sam po prvi put na blogu objaviti i zapise iz dnevnika kojeg sam vodio još tamo 1990-ih, a koji čuvaju uspomenu na početak pisanja one moje litanije, romana „U zemlji Plavog noja“. I kako ćete uskoro otkriti, u tom trenutku, to nije bio roman, to je više bio pokušaj oponašanja mog velikog uzora u pisanju – Franza Kafke. Skrušeno moram priznati, nijedan pisac nije ostavio toliko traga na meni kao ovaj stidljivi i boležljivi praški činovnik. Njegov K. postao je inspiracija za mog Ki.-a. Njegov modernistički tjeskobni stil, bio je osnova za moju postmodernističku papazjaniju koja je vrlo brzo u potpunosti potonula u nesvjesno s odveć čudnim likovima (Magičar, Plavi noj, Moćni Mehanizam). Moj Ki. na kraju i ništa ne doživljava na ovome svijetu, svijet je postao velika globalna praznina u kojoj se čovjek jedino fizički iscrpljuje i ništa više. Sjećanja na savršen svijet koji je iza sebe ostavio polako mu u umu blijede. A i savršenost tog svijeta uglavnom se odnosi na ovladavanje raznoraznim tehnikalijama znanstvenih dostignuća.
Kako je, dakle, sve započelo, prije nekih više od trinaest godina? Upravo čitanjem romana Dvorac (u nekim prijevodima, Zamak)…
14.02.1998.
Lagano, bez žurbe, čitam tu knjigu. Kad god je dohvatim čini mi se da tonem u jedan svijet koji već dobro poznajem, u jednu izopačenu stvarnost blisku meni. Kafka je prvi [takoreći] pisac atmosfere kojeg poznajem. Njegov stil se izgrađuje u atmosferi koju u romanu ostvaruje. Ne samo da su nam pred očima slike koje Kafka opisuje nego osjećamo kao da možemo udahnuti zrak tog podneblja. K. više nije sam [kao u Procesu]; u stopu ga prate dodijeljeni mu pomoćnici – u prevedenom značenju, novinar i fotograf, intima privatnog života potpuno je razbijena. U isto vrijeme, K.-u govore da im zemljomjer (on), više nije potreban. Tako stoje stvari danas s umjetnošću.
Osim toga, dijalozi Kafkinih likova kao da se vode ‘otvorenih karata’, toliko ‘otvorenih’ da se u njima spominje svaka ostvariva mogućnost, primisao jednog lika o drugome. Uzgred, likovi sami objašnjavaju zašto su takvi kakvi jesu, zašto su i događaji takvi kakvi jesu, ali ništa ne pomaže, jer je K. u svemu tome i više nego izgubljen…
–
16.02.1998.
Uputio sam K. preko otoka. Danas sam napisao nekoliko eksperimentalnih stranica moje najnovije novele. Gdje sam ja od pisca, rekoh sebi, kad sam ih pročitao. Atmosfera je jasna, gotovo kao i namjera – K. treba dobro izmoriti. Put preko otoka pod nesmiljenom toplinom sunca to upravo čini. Sam njegov dolazak predvečer u selo i Crkvu, ostavio sam za kasnije.
Na otok K. dospijeva trajektom, nepogrešivo vođenim od ruke nevidljivog kormilara, prilično ofucan štos. Ipak, motiv biva spašen slučajnim upadom K. u kontrolnu salu broda gdje se nađe u okruženju tisuće dugmadi i treperećih lampica označenih njemu nepoznatim simbolima. K. to umiruje, ali i stvara nelagodu. On bi ipak da popriča koju s kormilarom, ali ovome ni traga ni glasa. U jednom trenutku K. se zapita: “Nije valjda prepušten ovom šarenom robotu bez imena i mana koji, za razliku od njega, ima jasnu svrhu svoga postojanja i pored toga da brod dovede do otoka i koji se, zbog toga, u njegovim očima činio svemoguć, naspram njega, jadnika, kojemu ni njegova zadaća, ni cilj na otoku, zapravo nisu poznati, a kamoli kakvo djelovanje iza toga!”
Vani je more mirno, sve se odvija kao po nekom zacrtanom redu i K. može u miru uživati u jutarnjoj kavi dok otok postaje sve veći u njegovim očima…
K. je na početku još uvijek K. i nije se proburazio u Ki.-a. Osim toga, spominjem i nekakav dolazak u selo i Crkvu koje u romanu više ne spominjem. U stvarnom životu ta novela se neće nikad napisati, odnosno sve je manje nade da ću je napisati. Sve to nekako ima smisla, u tom nepisanju, a ne znam zašto. Iako je Velikom Piscu u mojem romanu kao na kraju to “uspjelo”, Theo, lik nijemog galeriste koji se pojavljuje u IV. dijelu, njegovoj pisaniji ne poklanja ni najmanje pažnje… Dan poslije, nastavljam s osvrtom na Kafkina djela…
17.02.1998.
U Kafkinim romanima pored sve njihove genijalnosti osjeća se i upliv trauma pisca koje je podnosio u životu, a koje su bile dovoljne da ga izgrade kao umjetnika. Tu u prvom redu mislim na traume uzrokovane odnosom sa svojim ocem. Lik autoritarnog i samovoljnog oca u nekoliko priča poslužio je i kao izravna inspiracija, a kroz ostatak opusa provlačio se kao avet na konju koji skače s jedne stranice na drugu. Osim oca, traume je trpio i uslijed svog zaposlenja. „Po struci“ je bio obični činovnik i tu dužnost u životu i obnašao. Koliko sam puta imao prilike pročitati u Dvorcu ili Procesu „odnosi s vlašću“, „akti“, „saslušanje“, „sud“. Sam Kafka zasigurno ne bi negirao utjecaj njegova života na njegovo književno djelo kojeg je stvorio.
Biti umjetnikom znači izražavati se najiskrenijim svojim porivima. U svoj izraz, dakle, unositi i svoje traume i nervoze… Biti bez strasti znači biti bez stida pred samim sobom.
Da li sam ovim išta postigao, to što sam na blogu objavio neke stare dnevničke zapise, oživio neku staru energiju? Ni sam ne znam… Ako ništa, podsjetio sam sebe na tajnu Velike Arkane koju čuvam u sebi. A, naravno, poznato je i to biste i vi morali znati – da ništa nije vrjednije od tajni Velikih Arkana koje čuvamo u sebi…
O Duhu i njegovim Moćima 