Listopad 2015.
Stvarni život vs. ideje (može li se osjećaj dekonstruirati?)
JEFFREY EUGENIDES: Bračni zaplet
Derrida, Barthes, dekonstrukcija; dekonstrukcija dekonstrukcije, studentski život s početka 1980-ih u Americi… ali kakve to veze može imati s bračnim zapletom, pitate se dok sumnjičavo prevrćete knjigu Jeffreyja Eugenidesa na čiji ste prikaz onom, već posvećenom, ‘serendipidnošću’ nabasali na Trećem programu Hrvatskog radija…? Vjerojatno postoje i oni koji su pomislili upravo suprotno preturajući knjižnicu uzduž i poprijeko u potrazi za kakvim lakim štivom uz koje bi se samo opustili, pa im se ovaj roman, s obzirom na njegov naslov, učinio idealnim za takvo što. Posudivši ga s primisli da se radi o zgodnoj ljubavnoj sapunici, zasigurno su se morali razočarati. Jer, kako drugačije objasniti nedostupnost ovog romana u knjižnici moga grada? Derridinu knjigu Pisanje i razlika, jedinu u fondu knjižnice mog fakulteta, držim u svom uredu, evo, skoro pa već dvije godine (sada već i namjerno toliko dugo), samo kako bih se uvjerio da je nitko više nikada neće posuditi; istu stvar sada ću ponoviti i s knjigom O gramatologiji zbog dobrih knjižničnih veza s knjižnicom iz mog rodnog grada, pa opet Eugenidisova knjiga je u većini knjižnica razgrabljena i teško do nje možete doći, bez obzira što se u njoj citiraju rečenice upravo iz ‘Gramatologije’.
Bilo kako bilo, jasno je da se Jeffrey Eugenides u svom romanu na svoj način poigrao s poststukturalističkim teorijama Zapadnog kruga. Stavljajući ih u odnos sa stvarnim životom te na taj način izgrađujući svoju kritiku, međutim, mora se priznati da od njih nije ništa ni oduzeo, tako da čak i neupućen čitatelj može dobiti brzi uvid o čemu se tu radi.
Derrida govori da se moramo koristiti razumom jer, znate već, razum je jedino što postoji. Ali istodobno morate biti svjesni da je jezik sam po sebi nerazumski. Morate izrezonirati put iz [ne]razumnosti.
I, ako ćemo pravo, Jeffrey Eugenides nije učinio samo to; njegova dobrohotno-subverzivna namjera (koja krasi svakog dobrog književnika) ticala se pokušaja dekonstruiranja same ideje dekonstrukcije ukazivanjem na bjelodanu i samodovoljnu prozaičnu stranu svakog života koji izgleda nikada u tolikoj mjeri neće ovisiti o idejama koje čovjeku padnu na pamet. Svoju namjeru Eugenides je sproveo, između ostalog, i premještajući radnju romana u polje ženskog pogleda na život. Madelaine Hanna, dvadesetdvogodišnja studentica engleske književnosti, čija ljupka posebnost čitatelju odmah mora upasti u oči, poslužila mu je za tu priliku.
Prospekt Odsjeka za angloameričku književnost bio je za Madeleine isto što i katalog velike robne kuće za njezine cimerice.
Međutim, svojevrsno iznenađenje može predstavljati činjenica da je fokus romana doista na ‘bračnom zapletu’, omiljenoj temi slavnih prethodnika viktorijanskog doba; drugim riječima, starim dobrim ljubavnim jadima.
Madeleinini ljubavni jadi započeli su u vrijeme kad je francuska teorija koju je čitala dekonstruirala sam pojam ljubavi.
Dakle, baš u vrijeme njenog zaljubljivanja u naočitog, na dekonstrukciju činilo se otpornog, momka Leonarda Bankheada, Eugenides joj u ruke ‘daje’ čitati Fragmente ljubavnog diskursa, jednog drugog barda dekonstuktivizma, Roland Barthesa.
Bart. Tako se dakle izgovara. Madleine si to pribilježi, zahvalna što je pošteđena poniženja.
Kada bih u ovom trenutku imao dvadeset i dvije godine bio bih lud za Madeleine, kao što sam se nekoć, k’o od šale, zaljubljivao u ženske likove Dostojevskog (Nastasja Filipovna iz Idiota je u tom pogledu apsolutno neprikosnovena). Međutim, što je učinio Jeffrey Eugenides? Dvoje mladih ljudi u svom romanu posvađao je upravo zbog dekonstrukcije! U trenutku, u kojem Madeleine Leonardu izjavljuje ljubav, sričući mu na uho „Volim te!“, on poseže za Barthesovim štivom i u njemu nalazi rečenicu sljedećeg sadržaja:
Nakon prvog priznanja, „volim te“ ne znači više ništa.
Što je drugo preostalo jadnoj Madeleine nego da mu istog trena tu istu knjigu baci u glavu i prekine vezu. Osim toga, u trenutku u kojemu Leonard dekonstruira Madleininu ‘dekonstrukciju’ Barthesovog ljubavnog diskursa – jer kako drugačije nazvati njenu istinsku, uzavrelu ljubav u danom kontekstu, i koja je, jasno, stvar života, a ne teorije – i Eugenides izriče svoj blagoironični stav spram najnaprednije književne teorije koju je čovječanstvo ikad iznjedrilo:
Stabla magnolije… djelovala su kao u plamenu. Iz njih su strujali mirisi i ulazili kroz prozore Semiotike 211. Stabla magnolije nisu čitala Rolanda Barthesa. Ona nisu mislila da je ljubav mentalno stanje; magnolije su insistirale na tome da je ona prirodna, vječna.
Pa tako, i usprkos tomu što je (od Barthesa) saznala „da je ljubav kultuloroška konstrukcija“ i da su njeni „simptomi isključivo mentalne prirode“ i da je „biti zaljubljen“ tek ideja, Madeleine se nikako nije mogla „osloboditi njezine tiranije“. („Biti zaljubljen“ da je tek ideja, nisam li nešto slično donedavno pokušao s „voljom za moći“?) Ljudski život pleše po crti razuma i nerazuma, baš kao i magnolije. Ali očigledno da magnolijama to bolje ide.
I na ovom mjestu trebao bih upasti ja, kako bih nastavio ovu igru bez kraja i konca i pokušati dekonstruirati i samu Eugenidesovu ideju dekonstrukcije ‘dekonstrukcije’ dekonstrukcije, ako sam ih sve dobro prebrojao… No, ponovimo; na početku imamo Barthesovu dekonstrukciju ljubavnog diskursa koju Madeleine na svoj način ‘dekonstruira’ zaljubljujući se u Leonarda upravo u trenutku dok je uronjena u njeno čitanje (dajući joj potpuno drugo značenje), zatim Leonarda koji njenu ljubav (izjavu ljubavi u riječima ‘Volim te’) nepažljivo ponovno svodi na obične riječi, tekst (dekonstruira ju!)… i na kraju imamo Jeffreyja Eugenidesa koji kroz usta magnolija u cvatu ustvrđuje da je ljubav ipak prirodna i vječna i da nikako ne može biti podložna pogubnim teorijskim dosjetkama…
Ipak, ovoga puta to neću učiniti… neću stati u obranu dekonstrukcije. Jer, ma kako okrutan bio, životu ponekad ne treba oduzeti njegove stvarne mogućnosti, pogotovo ne njegovu moć da nas u danom trenutku otrijezni od ideja kojima smo možda i malo previše zaokupljeni. Zbog toga je ovaj roman važan. Budimo pošteni, Derridina filozofija, u danom trenutku, iako čista semiotika, počela je trijezniti čovjeka čak i od onoga što je doživljavao u svom stvarnom životu! A to je već malo previše! Ne moramo to nikako nazvati (pa ga nećemo moći ni dekonstruirati), to nadimanje u grudima, uzbuđenje i blagu izgubljenost kada se draga osoba pojavi u našoj blizini, i opet ćemo to isto osjećati… Osjećaj, prema Madeliene, ne možemo dekonstruirati. To što on jest kemijska reakcija u fizičkom, materijalnom pogledu, to je manje važno s obzirom na to da kao ljudska bića osjećamo. I na tim postavkama Eugenides je ‘raspeo jedra’ svog romana. Iako je zamislivo, da će se i na tim razinama situacija jednoga dana raspasti, jer sve se u krajnjoj liniji mora raspasti, jedna tanašna nada da to ipak neće uslijediti tako brzo, kao da se upalila nakon čitanja ovog romana, čak i u nutrini jednog derridijanca poput mene…
O Duhu i njegovim Moćima 