Siječanj 2012.
Large Hadron Collider i kraj svijeta
Boris Bosančić: U ZEMLJI PLAVOG NOJA
„… Svi mi, moj Teo, vrlo dobro znamo tko smo, odakle smo i kamo idemo: Nitko Iz Ništavila u Ništavilo. Ali eto, čitava ova bajka s čovječanstvom, ta više neizdrživa svijest o vlastitom postojanju, možda se ponavlja milijunima godina. Jedno vrijeme na nekoj planeti u svemiru proklija život, relativno dugom evolucijom razvije se ljudska vrsta, dođe se do faze svijesti te iz protivnih snaga u samoj svijesti – jednostavno se propadne, nestane. I tako unedogled. Zasigurno se pitaš zašto tako govorim, odakle izvire taj moj, na trenutke i meni, nepodnošljivi pesimizam? Pa evo, potrudit ću se i pokušati objasniti nešto što mi svakih nekoliko noći tjera san s očiju, ali ne mogu si pomoći, takav sam i ti me znaš takvog.
Sve u svemiru može se usporediti sa životom i smrti zvijezda. „Život“ života bi po toj univerzalnoj analogiji tako odgovarao normalnoj fuziji vodika u helij koja se neprestano događa u jezgri Sunca i koja se prema van manifestira prekrasnom plamtećom loptom o kojoj se, onda, pišu pjesme. Prisjetimo se samo kako je nastao život! Prvo su se pojavile bakterije u vrućim praoceanima zemlje, onda su došle amebe i koralji, pa ribe i ostale životinje. Sve je to trajalo neizmjerno dugo. Godinama, stoljećima, milenijima, milijunima godina. To doba se, dakle, može usporediti s fuzijom vodika u helij u središtu sunca. A onda, na samom kraju, pojavio se čovjek i, zapravo, najavio kraj života. Kada se sunce približi svome kraju na desetke puta poveća svoju veličinu. Postane velika užarena lopta koja proguta sve objekte u svom okruženju. Ali ta neizmjerna snaga i surovost kratkog su vijeka, otkrivaju se varljivim. Ne prođe dugo vremena i sunce ili eksplodira ili naprosto zgasne. Ono što na kraju preostane mali je bijeli patuljak ili podmukla crna rupa. Ne bi li se pojava čovjeka mogla na sličan način protumačiti, kao neslućeni rast života pred sam njegov kraj? Ta čudnovata svijest koju je čovjek zadobio da bi se mogao baviti filozofijom i znanošću kao tek grandiozna i nemjerljiva veličina ali kratkog vijeka? Dakako, ništa nas u tome ne sprječava. Svemir bi sa svojim tajnama ostao i nakon našeg nestanka. Pitanje koje bi se moglo opravdano u tom kontekstu postaviti bilo bi – da li je uopće bila riječ o tajnama? Mi smo se pitali, ali svako pitanje prije svega spada u gramatiku! U gravitacijskom sažimanju naše znanje jest prokleto znanje koje nas i vodi ravno u crnu rupu. Ne možemo mu se oduprijeti. Znanje je tu samo kako bi okončalo život i naše postojanje.
Zamislite svijest koja, da bi sebe objasnila, mora posegnuti za isto tako svjesnim bićem i njemu pripisati moć stvaranja – same sebe. To nam govori da se svijest sa svojim postojanjem ne može nositi. Ona je čudo prirode, neshvatljivost po sebi, vrh stabla života koje će uskoro biti posječeno.
Sveta tuga kraja života zbog toga zahvaća mnoge umjetnike i romanopisce. Mi nismo nekada lijepo živjeli pa sada imamo problem. Ne, mi smo, čim smo se pojavili, najavili kraj živućeg svijeta, mi smo ti pogrebnici životne alijanse koja je imala sreću jedno vrijeme egzistirati na jednoj planeti. Svijest je oružje koje će okončati muku umornog i dotrajalog života. Dovoljno je samo da se dovoljno dugo pita, da ima nemjerljiv apetit prema znanju…
Naša svijest će udariti, samo što nije. Možda i uskoro, u Švicarskoj u CERN-u u kojem je već nekoliko godina u pogonu Large Hadron Collider, divovski sudarač čestica. Ne kažem da će minijaturne crne rupe za koje se tvrdi da bi Large Hadron Collider bez problema trebao stvoriti biti i okidač kraja svijeta. Samo slutim da razvoj znanosti ide u tom jednom pogibeljnom smjeru. Tako mora biti jer tako hoće naša svijest. Davno smo zagrizli jabuku s drveta znanja i uskoro ćemo shvatiti zašto je to bio grijeh.
Ako su prvi trenuci svemira bili tako nepostojani i konfuzni kako o tome pričaju znanstvenici i plus što su se odvijali na mikroskopskoj razini ne vidim prepreku da naši znanstvenici uskoro ne dođu do vrlo sličnih uvjeta u laboratorijima CERN-a. I onda, paf! Vjerojatno će kad-tad zbog nestrpljivosti nekog laboranta koji neće do kraja provjeriti sve uvjete eksperimenta morati doći do Velikog praska – a čega drugog!
Kratki trenutak prije uobičajene inflacije, ubrzanog širenja novog svemira i svoje smrti možda će jedan od tih veleumova shvatiti da je stari svemir nastao u jednom isto takvom laboratoriju prije ravno 14 milijardi godina. To bi zaista bio trenutak za pamćenje iako ga se naravno nitko ne bi imao prilike sjećati. U jedno bi se stopili znanja filozofije i znanosti, bez problema bi se otkrili ti toliko traženi početni uvjeti koji su vladali na početku stvaranja svemira: svemir je nastao u laboratoriju, a početne uvjete stvorili su znanstvenici prethodnog svemira. Ali to bi bio izrazito kratak trenutak – 10-33 sekundi – kako su ga točno izračunali znanstvenici našeg svemira. Nakon njega novi svemir a time i novi ciklus svega otpočeo bi sa svojim postojanjem. Sada je valjda svakome jasno zašto film Odiseja u svemiru 2001 završava u bijeloj čistoj sobi nalik laboratoriju…“
>>> tekst je izvorno objavljen na Lupiga.com.
Lipanj 2011.
Supersudarač na vrhu planine
Large Hadron Collider: HIGGSOV BOZON
Duhovnost čovječanstva, a tu doista mislim na izvornu duhovnost, u ovom vremenu kao da je pala na pleća zajednice fizičara čestica. Čini se da jedino još oni, mimo svakog koristoljublja i gledanja na život kroz prizmu „vlastitih prilika“ nastoje uzvisiti čovjekov duh.
Na ovom blogu ste već mogli pročitati da čovjekov duh raspolaže četirima moćima: religioznošću ili moći sagledavanja cjeline, umjetničkim osjećajem, filozofskim pogledom na svijet i tom znanstvenom spoznajom. Sve četiri moći ostaju u domeni zagonetnog i razlikuju nas od svakog drugog živog bića. Religija, umjetnost i filozofija su danas više-manje “mrtve” odnosno ono što se imenuje tim nazivima daleko je od izvornog značenja istih. Preostala je znanost, svojeglava drznica, koja logičkim aparatom u kojoj nadređeno mjesto zauzima matematika nastoji svijet spoznati na svoj način. Nije mi cilj ovdje kritizirati znanost. Promatram je više kao unuku koja se dohvatila te igračke spoznaje koju su joj nekoć dobacili danas “mrtvi” bogovi. Naravno, u jednom obijesnom filozofskom maniru možemo reći da svijet po sebi nije spoznatljiv i da samo čovjek spoznaje. On je taj koji je izmislio spoznaju kako bi preživio u okrilju nepoznatog. On je taj koji se dugo vremena ogledao oko sebe i veselo ustvrđivao kako ima toliko toga nespoznatljivog, ali kao da je i tomu danas došao kraj. Fizičari u CERN-u u Švicarskoj vjeruju da su na pragu posljednje spoznaje – otkrića temeljne čestice materije, stanovitog i ovdje, najvjerojatnije često spominjanog, Higgsovog bozona. Iza toga, teško da će biti moguće nastaviti provoditi znanost u takvom istom, usudio bih se reći, duhovnom obliku. Sva znanost postat će primijenjena znanost.
Stoga mi se i ta posljednja vojska “znanstvenika-duhovnjaka” okupljena u CERNu oko moćnog hadronskog sudarača, čini tek poput “duhovnih izbjeglica” pred sveopćim potopom bezduhovnosti koji zahvaća čovječanstvo. Kao da su taj svoj supersudarač smjestili na sam vrh najviše planine, koju je sa svih strana okružilo “bezduhovno”, potopno more, te da će u trenutku dok voda bude prekrivala i taj posljednji vrh saznati tu najveću tajnu, ali naravno, najveću samo po znanost…
Uistinu, nisam želio uputiti tako teške riječi na račun znanosti, i sad vidim da sam pretjerao. Dočim, smatram je danas jedinom aktivnom duhovnom moći čovjeka u pravom smislu riječi. Međutim, taj znanstveni pogled na svijet učinio je da mnogi znanstvenici, intelektualci i sl. zanemare preostala tri. Sami znanstvenici u svom veličanju znanosti znaju itekako pretjerati, recimo, poput Stephena Hawkinga koji je u svojoj nedavnoj izjavi lakonski ustvrdio kako je danas filozofija mrtva i da se svi lijepo trebamo okrenuti znanosti u otkrivanju posljednjih tajni prirode. E, zbog takvih postoje i ovakvi tekstovi koji imaju za cilj vratiti znanost na njeno pravo mjesto…
U prilogu donosim poglavlje mog romana U zemlji Plavog noja pod nazivom U Tvornici Vječnog Ovremenjavanja Svijeta u kojem se na šaljivo-dubok način upravo tematizira problematika “božje čestice”…
Riječ je bila, zapravo, o dvije beskrajne ploče okrenute jedna prema drugoj koje su između sebe na doista neki čudan i nerazumljiv način spajale prostor i vrijeme. Njihovim radom upravljao je nekakav neugledni bozon koji mi na brzinu uruči masku za udisanje vremena pravdajući se riječima:
– Vrijeme, naravno, proizlazi s prostorom, ali ga je teško odmah osjetiti. Ovdje ga, međutim, ima u dovoljnim količinama. – kazao je pokazujući mi na masku. – Vidite Mađioničaru, sve to činimo kako ne bi zadobili svoju poznatu Glavobolju od nedostatka vremena! – objasnio je.
Zaista dok je izgovarao ove riječi izgledalo je kao da su one već bile izgovorene, da pomoću ovo malo vremena koje sam primao preko maske samo razabirem ono što je već davno izgovoreno.
– Hoćeš reći da me vrijeme na neki način liječi? – odgovorih.
Kimnuo je glavom.
– I, ne plašite se dolaska Velike Bjeline, veliki Mađioničaru? – upita me kroz smiješak bozon zavrćući neke ventile koji su očigledno kontrolirali brzinu proistjecanja svijeta između ploča.
– Nikako! Kao da mi nije prvi put. – rekoh dodatno namještajući masku za vrijeme na svoje lice.
– I, što ima u tvornici stvaranja svijeta? – upitam kad sam se malo priviknuo.
– Tja, ništa, osim dosade stvaranja! – odgovori bozon. – Skačem ovdje poput kakve žabe, od jednog ventila do drugog ventila, a pitam vas, dokle tako i zašto? Da biste vi, likovi stare Pustopoljine mogli zbijati šale! Pih!
– Kako je Bog? – upitam.
– Ma dobro je. Eno ga, čami iza ploča. Njega ovo sve pretjerano ne zanima, mislim, ti tehnički detalji stvaranja svijeta. On je odlučio stvoriti svijet te je svima podijelio zadatke. Mislio je da će ga zanimati, ali ga ipak ne zanima. Vječno je rastresen. Kod njega je postojao samo jedan trenutak lucidnosti, kada je podijelio zadatke u vezi stvaranja svijeta, a taj trenutak je prošao. Iza toga, opet ne zna kud bi sa sobom!
Zatim se pažljivo okrenu oko sebe kako bi bio siguran da se nitko ne nalazi u našoj blizini, a onda mi priđe i prišapnu:
– Ali znate, moj zadatak se ipak čini najvažnijim!
– Da…? – napravih grimasu kao da sam čuo nešto nevjerojatno važno – A od čega se sastoji vaš zadatak, ako smijem znati? – upitah nastavljajući glumiti zanimanje.
– E pa, moj zadatak se sastoji od toga da svemu što iziđe odavde i nepovratno ode u svijet usadim volju za vraćanjem, he, he.Tu smo, dakle, pomislim, ideja vječnog vraćanja je samo jedna od specifikacija tehničkog stvaranja svijeta koja je pod izuzetno sretnim okolnostima postala zadatak života jednog nadmenog bozona…
O Duhu i njegovim Moćima 