Srpanj 2018.
O sopstvenosti cjeline u svakom čovjeku (ničeancije xviii.)
José Ortega y Gasset: DEHUMANIZACIJA UMJETNOSTI
111.
Osim jastva u nama stoji (nešto što sam nazvao) Sopstvenost svijeta kao Cjeline. Posebnost onog istog. Nije naše jastvo posebno, nego su svijet, Cjelina, Bog – posebni kroz nas! Svijet se kroz nas očituje na jedinstven način, od kojih je svaki jednakovrijedan…
Jastvo bi, stoga, bilo nešto što je sama Sopstvenost Cjeline utemeljila na svojim sjećanjima. Jastvo bi bilo nešto što je naknadno stvoreno dok se za Sopstvenost Cjeline može reći da je od samog početka tu. Nije li upravo na bebi ona najuočljivija? Mali stvor nimalo za sebe ne brine dok predano, s najbudnijom pažnjom, propituje svijet oko sebe. U odrasloj dobi, Sopstvenost Cjeline će se manifestirati na različite načine: netko će čitati, netko pisati, netko majstorisati, a netko samo ‘bivstvovati’ ne radeći (baš) ništa!
112.
Kada bismo upravo izrečenu misao htjeli uzdići do religije, morali bismo iznaći njezinog antipoda, ‘suprotnu vjeru’… Kao što je DOBRO iznašlo ZLO u kršćanskoj eshatologiji, mi, Sopstvenosti svijeta, Cjeline u nama, kao njenu inherentnu suprotnost, iznalazimo upravo naše jastvo… Jastvo je ‘zlo’ naše vjere, jer vjeruje da je bačeno u svijet/Cjelinu, a ne da je njezin dio… U zaboravljenoj dokonosti uma obasjanoj Nietzscheovim ‘podnevnim suncem’ otvaraju nam se ona, možda i jedino dopuštena, ‘vrata spoznaje’ iza kojih jasno razaznajemo pojedince/duhove koji vjeruju da su samo posebnosti svijeta, cjeline, naspram onih koji vjeruju da smo jastva bačena u taj isti svijet, Cjelinu… I eto nam nove povijesne pozornice!
113.
U/Na jednom čovjeku može se vidjeti i njegovo jastvo i njegova Sopstvenost Cjeline (koje sam nekoć imenovao egom i duhom). Kao što na slikama Geštalt psihologije možemo uočiti dva potpunoma različita lika – u primjeru, mladu djevojku i staru ženu – tako i na čovjeku možemo uočiti njegovo jastvo (ili ego) i njegovu Sopstvenost Cjeline (ili duh). Prema Geštalt psiholozima, na njihovoj, brižljivo strukturiranoj, slici ne možemo vidjeti istovremeno oba lika, no, mišljenja smo da se na čovjeku uvijek može lučiti omjer njegova jastva i duha koje nosi u sebi…
114.
No, što će se dogoditi kada započnemo život živjeti kao Sopstvenost Cjeline, a ne kao jastvo bačeno u svijet? Hoće li nam biti potrebni drugi ljudi, publika – za sve što (u duhu) stvorimo? Za koga to radimo? Hoćemo li se loše osjećati ako otkrijemo da to baš nitko ne čita…? Pišemo li samo za sebe kako bi se utješili? Samo se naše jastvo zbog toga može loše osjećati. I samo nas naše jastvo može natjerati da se zbog toga osjećamo beznačajnima. Stoga, nikada ne smijemo smetnuti s uma da mi ne stvaramo ni za sebe ni za druge, nego iz-sebe… da stvaramo-iz-sebe, jer tako želi (ima potrebu) naša Sopstvenost Cjeline! Onaj koji sa sobom donosi usamljenost i beznačajnost, osjećaj niže vrijednosti, naposljetku, psihičke bolesti, od kojih su depresije i manije najizglednije… može biti samo jastvo… Odatle je lako izračunati: kad bismo bili manje vezani uz svoje jastvo, bili bismo i manje bolesni… Dakle, nije dovoljno reći da više nemamo ambicija u bilo čemu i da sve što radimo, radimo iz čiste potrebe Sopstvenosti Cjeline u nama… Ne! U jednom umjetničkom životu potrebno je i doslovno i u potpunosti odbaciti to JA…
115.
Čak i znanstvene teorije nastaju poput našeg jastva. Ako je sve stvar perspektive, odnosno gledanja na stvarnost, pod jednim osobitim kutom ili stajalištem, onda nam je dopušteno jednu Sopstvenost Cjeline nazvati atomom, a drugu jastvom. Čak smo više zasebnih Sopstvenosti Cjeline sposobni vidjeti kao jednu. Jastvo neke Sopstvenosti Cjeline, a tu se sada misli na širi pojam jastva koji izlazi iz svojih psihičkih granica/okvira i koji uključuje tzv. ‘jastva neživih tvari’, poput jastva nekog kamena ili jezera – također može sastaviti naš pogled i naša misao o njemu… U znanstvenom duhu budućih stoljeća možda će se govoriti da atom u fizikalnom eksperimentu nastaje na osnovi našeg pogleda odnosno da ga konstruira svjetlost (snop fotona) odbijena ‘od’ našega oka…
116.
Nijedan umjetnik neće sebe uzimati zaozbiljno, napisao je José Ortega y Gasset. To je drugi način da se kaže da umjetnici svoje jastvo ne uzimaju zaozbiljno.
Biti umjetnikom znači prestati misliti ozbiljno da smo doista ozbiljna osoba kada nismo umjetnik… Ako umjetnost [treba] da izbavi čovjeka, ona to može samo tako da ga izbavi od ozbiljnosti života i da u njemu obnovi neočekivanu djetinjastost.
Moje jastvo je maska. Njime ja samo oponašam svoju društvenu ulogu. Ničim joj ne pridonosim. Jastvo je maska koja se iz perspektive druge Sopstvenosti Cjeline uvijek vidi na drugačiji način. Jastvo je maska koja se može skinuti i(li) zamijeniti s drugom maskom – drugim jastvom.
117.
Jedini cilj života koji je vrijedan ostvarenja jest – živjeti prema Sopstvenosti Cjeline koju nosiš u sebi! Ako ti se piše, onda piši, ako ti se čita – onda čitaj, a ako si praktičan tip, onda se posveti praktikalijama… Nikako nije važno nešto napisati, pročitati ili izgraditi, važno je samo iz dana u dan PISATI, ČITATI, GRADITI… onako kako to u dubini svoje Sopstvenosti Cjeline osjećamo; samo to je dovoljno za ispunjenje jednog života, bez ‘brigovanja’ i grižnje savjesti – života u Nietzscheovu podnevu!
Veljača 2016.
Ostati sâm na svijetu: jedno umjesno pitanje duhu
IVAN FOCHT: Tajna umjetnosti
JOHANN SEBASTIAN BACH: Brandenburški koncerti
Što bih radio kad bih ostao sâm na svijetu; čini mi se da je bolje da to pitanje postavim svom duhu. I što bi mi odgovorio? Vjerojatno… putovao; u svakom slučaju, ne bi me zadržavao na jednom mjestu. Uživao bi u svakom pogledu, a možda i kreirao tu top-listu ‘najljepših pogleda na svijetu’ koju je oduvijek želio u meni kreirati… Na njoj bi se možda našli i oni ‘slavni’ – na planine Kilimanjaro, Fuji ili Sainte-Victoire, ali ne dvoji da bi tu bilo mjesta i za pogled na Kvarnerski akvatorij i otok Cres… odnosno poglede s kojima smo – obojica – odrasli. Sve u svemu, osjećao bi se kao Matt Damon u filmu Marsovac, jedino, što bi on, moj duh, bio ‘Marsovac na Zemlji’, posljednji duh (u čovjeku) na Zemlji koji sada sve to promatra… Nekada me uhvati osjećaj da sam s tim njegovim čeznutljivim pogledom to već i postao…
Malo pomalo, kako to ide u životu, shvatio sam da mi je taština umalo uništila život. Umišljao sam da sam netko, a s druge strane, bio isti kao svi drugi; i nemate pojma koliko sam to umišljao! Priznavao sam samo mudrost koja je mogla dosegnuti priznanje drugih ljudi. Na kraju, postao sam žrtva onoga protiv čega sam se borio… Svaka moja riječ, misao, imali su i štogod od te bijedne umišljenosti… Jadna li života u kojem sanjamo da nas ljudi, te najjače i najbezobzirnije životinje na zemlji, slave zbog nečega.
Ali što bih radio kad bih ostao sâm na svijetu? Vjerojatno ne bih dugo izdržao, ali moj duh valjda bi. Gledao bi oblake, kaže mi. U proljeće gledati oblake, jedna je od najljepših svetkovina duha koju nam priroda može ponuditi. Zapravo, puno toga on bi činio kad bi ostao sâm na svijetu. Napokon, to ga ne zabrinjava, govori mi. Kad čovjek ‘svuče’ taštinu sa sebe, prvo što osjeti je da nije tako strašno umrijeti… a onda, i da nije tako strašno biti na svijetu sâm. Tom čudu svijeta i života mi smo samo svjedoci. A ‘umrijeti’ je samo druga riječ za ‘ponovno postati, kamen, voda, oblak’… Kontemplacija mu je ponekad zamorno duga, ali nekako opet ima smisla…
I onda, što bih radio kad bih ostao sâm na svijetu? Ako ništa, do u detalje popratio bih dolazak proljeća. Svo to iznenadno i naglo bujanje života, ogoljene grane načičkane pupoljcima koji se čine kao da će svaki tren prsnuti, pogled na mladu izniklu travu; da, mogao bih sjediti u miru i sve to promatrati.
Mogao bih, i napokon, uroniti u ona jutra na prijelazu zime i proljeća koja su me oduvijek fascinirala svojom… začudnom čistoćom. Ne znam bolji izraz. Toliko mi se ta jutra čine čistima da u njima mogu jedino još slušati baroknu glazbu, a tu opet isključivo mislim na glazbu Johanna Sebastiana Bacha, još preciznije, njegove Brandenburške koncerte. Što sam osjetio u njima, riječima ne mogu opisati. Na koji način Bachu polazi za rukom postići da se u mom osjećaju Brandenburški koncerti i ranoproljetna jutra izjednače i ostvare odnos, pojma nemam… Čak i nakon najdepresivnije noći, provedene s onim demonom užasnih misli, u vedro ranoproljetno jutro budim se okrijepljen i puštam 5. Brandenburški koncert, onaj za koji je Ivan Focht smiono tvrdio da u svom prvom stavku i doslovno transcendira u nekakve mistične sfere.
Prvi puta kad sam slušao Brandenburške koncerte, sjećam se, bio sam u potrazi za tim umjetničkim, bjesomučno ga tražeći na svakom koraku. Knjiga Ivana Fochta bila je prava svečanost; nosila je naziv Tajna umjetnosti. Kud sam trebao više? Pa iako je, na kraju krajeva, Ivan Focht tu tajnu ‘rasvijetlio’ samo jednim, i opet samo jednim jezičnim izrazom, to proljeće mogao sam osjetiti da se ‘prostor umjetnosti’ u meni otvorio.
Bachova glazba je u pojedinim svojim momentima potpuno i stravično neljudska.
napisao je Ivan Focht u svojoj knjizi Tajna umjetnosti od čega se i danas sav naježim.
Bachova glazba transcendira i iza religioznog iskaza dalje, u jednu mističnu i neprocjenjivu, od oluja nabitu gustu pozadinu… [A] bit glazbe poklapa se sa transcendencijom.
Drsko, otvoreno, bez puno osvrtanja na druge glazbene teoretičare, Ivan Focht redom navodi i u kojim je to Bachovim kompozicijama osjetio to ‘transcendiranje’:
…osobito je prisutno u Brandenburškim koncertima (najjače možda u prvom stavku 5. Brandenburškog koncerta), u Muci po Mateju, u dva-tri korala, nekoliko kantata, u Suiti iz h-mola za orkestar, u I. suiti za violinu solo, u mnogim koncertima (djelomično) i naročito u Bachovoj obradi Vivaldija (recimo, u koncertu za četiri klavira, i kao zrnca razasuto i po Wohltemperierte [klavier], Kunst der Fuge i Goldberškim varijacijama.
Nije li pred nama duh čovjeka koji itekako dobro poznaje onu ‘Wordsworthovu samoću’, o kojoj je tako potresno pisao i Bela Hamvas, a koja ima strahovitu želju za poniranjem u duhovno, koliko je to moguće, i koja to čini zbog samog tog poniranja, istovremeno ne mareći mnogo što će na to drugi reći. Ivan Focht, hrvatski i bosanskohercegovački filozof (kako stoji na Wikipedijinoj stranici, a o tome nisam imao pojma) danas je nepoznat široj javnosti; naš ‘Bela Hamvas’. Ni ja ga ovim tekstom nemam namjeru oživjeti, nego samo zajedno s njim ponirati… To je bitna razlika. Ako se želite u tom nekom svom duhovnom stremljenju pročistiti, a nema ništa duhovnije od toga, onda se prepustite tom drskom, neobuzdanom i oslobađajućem stilu pisanja i govora koji od vas traže da kažete samo svoju istinu, ono što u ovom trenutku osjećate i gotovo!
U knjizi Ivana Fochta pronalazim odgovore i na pitanja koja me danas muče u svezi taštine:
Uzdizanje pogleda iznad ljudske razine, koja Boga predočuje u analogiji sa svojim likom, moguća je samo na osnovi spoznaje o ljudskoj beznačajnosti u svemiru… Evolucija je takve naravi da čovjeka, radi samoodržanja, vodi do samo veće zaljubljenosti u čovječanstvo… i time ga još više udaljuje od mogućnosti da transcendira… Glazba predmet zaboravlja (ukida), “glazba zaboravlja” rekao bi Nietzsche, [pa su tako] i njena magijska faza i larpurlartistička, i starogrčka i srednjovjekovna, i renesansna i klasična i romantična, i ekspresionistička i dodekafonska – atematska… ostale bez transcendencije… […ali ne i Bachova glazba!] … Ispada da genija Bacha, moramo smatrati anomalijom društva kome je uređena ‘spoznaja izvana’…
Ako sam tip koji je, uz pomoć svog duha, uspio ‘skinuti’ sa sebe svoju taštinu, kako to umišljeno, ali iz jednog drugog aspekta ‘umišljenosti’, tvrdim, i ako je to razlog zbog kojeg se danas ‘odljubljujem od čovječanstva’ više nego ikad, očito je da ću, prema Fochtovoj zamisli, biti privučen Bachovoj glazbi kao magnetom. Nisam samo ja beznačajan u očima drugih ljudi, to je i čovječanstvo u okrilju prirode! Eto, kako se problem taštine dosjetio riješiti moj, ali više ne samo moj – Duh! Drugim riječima, duhovno je samo ono što pristaje biti beznačajno pred sobom i drugima, iako to po sebi nije!
Mi, duhovni, stoga, možemo ‘razgovarati’, voditi raspravu, jedino između sebe, i opet, kao takvi, ne moramo dijeliti ista mišljenja. Ja sam odabrao ovu ‘pukotinu’ za poniranje, a ti onu, i možemo tako duhovno ponirati u miru, odvojeni jedan od drugoga. Pa opet, možemo i jedan drugomu zaviriti u ‘pukotine’, možemo neko vrijeme i ponirati zajedno! U tom smislu, recimo, osobito mi je draga ‘pukotina’ Ivana Fochta… Ali ako primijetim da svoj pogled prečesto upravljaš gore, prema onima koji su ostali na površini i koji sada zazivaju tvoje ime, jer od tebe na prijevaru žele iskamčiti istinsko duhovno svjedočanstvo, u tom trenu, znaj, napustit ću te! Eto kako stoje stvari s duhom! (…imun na taštinu, zbog potrebe za inherentnom čistoćom, uvijek će u njemu preostati i nešto sujete…) 🙂
Rujan 2014.
Slikarstvo (i) na ovome (početku) stoljeća nije u dobrom stanju
Jean Clair: RAZMIŠLJANJA O STANJU UMJETNOSTI (iz Europskog glasnika, br. 3, 1998)
Jean Clair, jedan od vodećih suvremenih povjesničara umjetnosti s kraja prošlog stoljeća i dugogodišnji direktor Picasso muzeja u Parizu, u tekstu koji sam iskopao u jednom starom broju Europskog glasnika, požalio se na stanje slikarstva potkraj prošlog stoljeća. Premda je esej nastao prije više od trideset godina, čini se da i danas zadržava svoju aktualnost. Ono što me je privuklo njegovu razmišljanju, međutim, ne odnosi se toliko na njegovu crnu prognozu u pogledu razvoja slikarstva i općenito umjetnosti u budućnosti, koliko na patetičan, turoban, a u isto vrijeme, i čudesno smirujući ton njegovih riječi.
Slikarstvo na ovome kraju stoljeća nije u dobrom stanju. Onome tko voli svijet slike uskoro će ostati samo zatvoreni prostori muzeja, kao što onome tko voli prirodu ostaju samo zaštićeni parkovi, da u njima čezne za onim čega više nema… […] Ipak, nikada dosad nije se umjetničkim slikama iskazivalo takvo štovanje. Žiriji, akademije, domovi kulture, muzeji, knjige, časopisi, bijenali, retrospektive, veleizložbe, sajmovi i dražbe održavaju sjećanje na njih, pothranjuju čežnju za njima, vesele se skokovima njihove vrijednosti, bilježe i najmanje tragove njihove agonije. […] Malo je razdoblja u kojima je postojao takav nesrazmjer između siromaštva stvaralačke produkcije i inflacije komentara što ih pobuđuje i najbeznačajnije djelo.
U trenu sam pomislio: upravo na ovakav način treba opisivati svijet i sve što se događa u njemu. To je ton istine koji treba njegovati u pisanju. Njegov stil prigrlio sam kao svoj. Ono što Jean Clair želi prenijeti svojim čitateljima i ja želim vama. Upravo tako želim pisati!
… u tom raskomadanom tijelu [slikarstva] odavno nema života… ako… muzej osvaja prostor, osvaja ga onako kako se širi pustinja: on napreduje ondje gdje se život povlači i, poput poštena lopova, živi od njegovih otpadaka…
Pomislite samo kolika je zbunjenost povjesničara i kritičara pred prazninom koja je iznenada nastala danas, u vremenu koje nazivamo “postmodernim”, u kojemu su različiti avangardistički pokreti zamrli i nestali kao da ih nikad nije bilo.
Dakako, u nekim stvarima ipak se ne slažem s autorom. Kada on, recimo, navodi da se umjetnici gube u pokušajima prikaza ništavila, praznine, na uvijen način ih optužujući za udaljavanje umjetnosti od svojih pravih tema, mislim da pretjeruje. ‘Smrt umjetnosti’ koja se dogodila u 20. stoljeću nije provedena nasilno. Nije fotografija uništila slikarstvo. Smrt umjetnosti je nastupila polagano uslijed praznine koja je u nama u odsutnom trenutku zavladala. Zbog toga se posljednji umjetnici bave ništavilom i prazninom. Zbog toga, ‘samo’ crna i bijela platna mogu pronaći svoje mjesto među djelima suvremene umjetnosti; jer su odraz praznine u nama. Koliko god se to nekome sviđalo ili ne, a Jean Clair je definitivno daleko od toga, to je jednostavno tako. Ne mogu ga utješiti, kao što ne mogu ni vas.
Moj prijatelj slikar napisao je da upravo prolazi fazu ‘matissizacije‘ u svom slikarstvu, aludirajući na svoju (ne)svjesnu odluku prema kojoj je svijet započeo gledati “u duginim bojama” – očima Henry Matissea. Prema njegovim riječima, slike su mu naglo ‘oživjele’. Ali, je li to bilo u potpunosti tako? Prije bih rekao, s bolnom patetikom i nepomirljivošću jednoga Jean Claira, kako je to samo izraz povlačenja umjetnika u neki svoj svijet. Svašta možemo zamišljati, zapravo smo neprestano prepušteni zamišljanjima, ali kada stvaramo umjetničko djelo onda ono ne može proći bez pečata onoga što prolazimo i osjećamo u stvarnosti današnjice.
Nemojte se zavaravati s ljudima, poručivao je Nietzsche sa svojih brda. U dušama ljudi bezočni kapitalizam harači u mjeri možda većoj nego ikad. Zbog njega je svijet danas taman, neveseo, turoban. Kad bih se zagledao u svaku Zlatkovu sliku iz perioda njegove ‘matissizacije’, mislim da bih u njima ipak pronašao barem malu naznaku otiska te turobnosti, tog sveopćeg bezizlazja u koje smo zapali… Ne vjerujete mi? Ništa zato, nastavite živjeti u svom svijetu… Mislite i radite što hoćete, ali na duže staze nema (nam) pomoći. Preostaje samo utjeha pisanja poput ovoga, Jean Claira, u kojoj nas ne tješi ono što nam autor želi poručiti, nego turoban, patetičan, na kraju krajeva, samoironičan ton njegovih riječi. U njemu se nalaze najviše razvaline našeg duha položenog u neumitnu prazninu.
Prosinac 2011.
Od rođenja do starosti i umiranja jednog alternativnog rock banda
THE PIXIES
Tetka mi namignu i uključi mikrofon. U istom trenu počnem govoriti u kameru koja je visjela na nevidljivim nitima iznad Kola…
The Pixies – ili pokazivanje rođenja, djetinjstva, mladosti, zrelog doba, starosti te umiranja jednog alternativnog rock banda, s tim, da bih tu ponovio opservaciju iz posta o Radioheadu – ‘alternativno’ se više-manje odnosi na ‘umjetničko’ u rock odnosno postomodernoj glazbi. The Pixies su utjecajan band, band koji je uzor i magnet za mnoge druge glazbenike/rokere koje cijenim; čini mi se čak, da nijednog važnog glazbenika 1990-ih nisu ostavili bez svog traga u sebi: Thom Yorkea i Radiohead, Curt Cobaina i Nirvanu, tu je i čak i …
U tom trenutku krajičkom oka primijetim da je tetka počela čitati nekakav časopis, ljuljajući se u svojoj mreži, ne mareći za snimanje. Zaboravim što sam htio reći. Ipak, ubrzo se saberem i nastavim:
Spoj, na svoj način, melodične gitare, ekscentričnog vokala, i izluđujuće ritam sekcije promijenio je dotadašnju glazbenu rock scenu i najavio ulazak u alternativne 1990-e. Tekstovi Black Francisa, frontmena grupe, uglavnom su kongelmerat zabranjenih tema, poput religioznog fanatizma, biblijskog nasilja, incesta i sl. Ipak, Pixiesi će ostati zapamćeni po mnogo čemu; osim po neopisivoj energiji posvema originalne glazbe, svakako i po hrabrosti da budu drugačiji u dobu kad se činilo da je i sam rock skrenuo u komercijalne vode.
Kada je Thom Yorke došao na koncert bostonskih anonimusa negdje s kraja 1980-ih jedino što je iz Amerike u glazbenom smislu poznavao bio je Bon Jovi. Bezmalo, doživio je iznenađenje kad je čuo bostonsku četvorku. Uvijek razmišljam o trenutku kako je šokirano-oduševljeno pogledivao na Jonnija Greenwoda i možebitno ostale članove budućeg Radioheada nakon svake odsvirane stvari.
Moje poimanje o glazbi Pixies su se mijenjali postepeno. Zbog godina, nisam ih mogao pratiti od samih početaka karijere. Dok sam bio u U2 fazi oni već prašili po koncertima svoje prve vinil uratke. Pixies sam otkrio kad i sav „ostali svijet“ – s Monkey Gone to Heaven, njihovim najvećim a pokazat će se i jedinim pravim komercijalnim hitom iz 1989. U to vrijeme bio sam u vojsci, točnije, u ljubljanskoj vojnoj bolnici na liječenju iščašenog nožnog zgloba, kad se iz radija mojom bolničkom sobom, u kojoj sam bio smješten s još dva svoja druga, prolomio uvodni distorzirani rif Monkey Gone to Heaven najavljujući koncert Pixiesa u Ljubljani. Bilo je to prvi put u životu da sam čuo Pixies. Kad po prvi put čujete nešto dobro zahvati vas najprije čudan osjećaj. To se i meni dogodilo. Sjećam se da me je Ljupče, jedan od dvojice vojnika s kojima sam dijelio sobu i s kojim sam se sprijateljio u tih mjesec i pol dana provedenih u bolnici, nakon odslušane pjesme prebacio na svoja leđa te me iznio van, na travu bolničkog parka, da zapalimo jednu. On sam, ipak, slušao je Iron Maiden pa mi je pričao kako su na Ohridskom jezeru on i njegovo društvo, znali ponijeti kasetofon s dvije glave i puštati Mejden do kasno u noć i opijati se. Tu noć smo uspjeli prošvercat litru Vekije u našu sobu, a ja sam upriličio koncert na stolu s gitarom i nogom u gipsu za vrijeme kojeg mi dogodilo da u jednom trenutku spontano odsviram i legendarni E-Fis-Fis-G-D rif… – uvod u Monkey Gone To Heaven.
Kad sam se vratio iz vojske nabavio sam Doolitle, a nedugo poslije i dva ranije objavljena albuma. A danas se, eto, rodila ideja da njihovu diskografsku povijest prikažem kroz svima razumljiva razdoblja ljudskog života.
Rođenje – Come in Pilgrim
Način rođenja je Come in Pilgrim, mini LP koju su izdali 1987. Osam pjesmuljaka, svaki ne dulji od tri minute osim naslovne Caribou. Čak i Vamos koji se pojavljuje i na Surfer Rosi, rock-estam session, u prvotnoj verziji ne prelazi tri munute… U najpoznatijoj pjesmi s tog mini LP-a – I’ve been tired – Pixiesi uvode ritam brojanja „jedan, dva, tri“ umjesto uobičajenog „jedan, dva tri, četiri“. Kad sam prvi put čuo pjesmu doslovno me izbacila iz takta. Isla de Encanta su Pixiesi u svojoj biti. Ako postoji pjesma koja izriče njihovu bit i koju će svirati svugdje bez napora to je ova španjolska drmačina u trajanju od jedne minute i četrdeset i jedne sekunde. Pravi fanovi grupe shvaćaju o čemu pričam.
Djetinjstvo – Surfer Rosa
Djetinjstvo grupe reprezentira Surfer Rosa, dječji razigran album koji je, čini se, samo nastavak prethodnog mini LP-a. Uvodnu Bone Machine svaki alternativni rocker mora poželjeti odsvirati sa svojim bandom. Obrnuto udaranje u doboš i bas papuču svakog normalnog bubnjara mora dovesti na rub živčanog sloma. A tek vrištanje članova banda nakon drugog refrena kao uvod u solo koji se sastoji od jednog jedinog akorda… Pokušavam zamisliti izraz lica Thoma Yorka kad je Bone Machine čuo prvi put, pretpostavljam, upravo na spomenutom koncertu s kraja 1980-ih. Ostale pjesme sa Surfer Rose izgledaju kao da su se izlegle iz istog gnijezda koje je svio uvodni song. Ipak, Where Is My Mind kao da ne možemo strpati u isti koš. Pjesma je to koju danas čak obrađuju i u klavirskoj izvedbi. S izrazitom melodioznošću pogađa u svojoj biti i s obzirom na ne tako rijetku situaciju iz svakodnevnog života – gdje mi je bila pamet…
Mladost – Doolittle
Što reći o Doolitlu? Moj bratić ima njegovu naslovnu kompoziciju Debaser na svom mobitelu kao što ja imam Radioheadov Bloom na svom, a moj bratić vam je veliki autoritet u glazbi… Tame i Crackity Jones nas ponovno vraćaju na brojanje do tri i luđačku dernjavu, Pixies u najboljem izdanju. S Gouge Away već su naučili brojati do pet… Neke pjesme će se tek kasnije otkriti poput Wave of Mutilation, The Best Of kompilacija izišla 2004. upravo nosi takav naziv. Na albumu su se našle i neke stvari koje čovjek ne bi prepoznao na prvu da su „Pixies stvari“ poput Here Comes Your Man ili La La Love You. Izlet s komercijalnim aspiracijama ili samo umjetnička sloboda? Hey je napokon jedna balada u Pixies stilu. … Be trying to meet you… Pixiesi pokazuju da ne moraju biti samo deračina i vrištanje.
S izvrsnim završnim dijelom u No. 13 Baby u kojem Pixiesi sviraju kao za rock udžbenik završava izvrsni dokumentarac koji donosim u prilogu. Jedan ton gitare i bass koji vrti beskonačni krug… Ako raj za rokere ima prateću glazbu onda bi to trebala biti ova iz završnog dijela No. 13 Baby.
Zrelost – Bossanova
Osobno, najbolji album Pixiesa kojeg je Ante Batinović u svojoj emisiji Rock-Express na drugom programu Radio-Zagreba s početka 1990-ih puštao unedogled. Apokaliptična uvodna Ceccilia Ann, pa onda ništa manje energična Rock Music uvod su u album u kojem su deračina, vrištanje i distorzirani zvukovi dobili svoju mjeru. Bossanova predstavlja profinjenu deračinu, profinjeno vrištanje, profinjenu distorziju. I naravno, uz ples na rubu komercijalnog; zbog toga se vjerojatno mnogi Pixies fanovi neće složiti sa mnom da je Bossanova uistinu njihov najbolji album. Ali kad je čovjek zanimljiv? Kad je mlad ili kad je u zrelom dobu? Za vrstu glazbe koju Pixies sviraju možda to doista jeste mladost, ali probajte danas poslušati Bossanovu. Iznenadit će vas svojim skrivenim dijelovima koje niste primijetili prvi put. Produkcija je neizmjerno sofisticiranija, bogatija, a da zvuk Pixiesa pritom nije ništa izgubio. Svaka pjesma predstavlja malu glazbenu čaroliju. Najveći hit s albuma je Velouria, ali izrazitom pjevnošću se još ističu Allison i Ana, svaka na svoj način (Allison je drmačina, Ana balada u Pixies stilu), tu je i Dig for Fire. Is She Weird već ima nešto bolesno u sebi, ponovno Pixiesi „ne znaju“ brojati u ritmu kako se to od njih očekuje, već kao da cijelo vrijeme imaju viška akord. Druga strana vinilskog uratka Bossanove kao da je nastala od iste glazbene smjese. Započinje ponovno s apokaliptičnim zvukovima Down to the Well, slijedi The Happening koji kao da istu temu obrađuje na malo drugačiji način samo pojačavajući energiju. Na kraju, album ipak završava u smirujućim zvukovima najprije himnične Stormy Wether a potom gotovo bebski-dječje Havaline.
Starost – Trompe le Monde
Teški i ponavljajući distorizirani gitarski rif u U-Mass govori vam sve – Pixiesi su došli do kraja. Sve češće gitare se samo „testerišu“ kao u Alec Eiffel, a neka tuga i frustriranost se provlače čitavim albumom. U mom stvarnom svijetu počinjao je neshvatljivi rat. Bježao sam od stvarnosti granata u glazbu koja se također urušavala. Da li zbog rata, ili nečeg trećeg, Trompe le Mond nikada nisam zavolio. Kao da se osjećala zasićenost i neslaganje članova banda između sebe. Zapravo, dogodilo se ono neminovno – raspad, a ne kao u slučaju The Rolling Stonesa kojima je ostvarena karijera, izuzev možda samih početaka, služila za proizvodnju para i privlačenja pozornosti javnosti.
Glazba je Pixiesima bila krv, kada su je svu popili prestali su postojati. Bili su i ostali prirodni sa svojim prirodnim rođenjem i pravovremenom smrću. Tako sam barem mislio u tom trenutku…
Nakon Trompe le Monde članovi grupe su se posvađali i potom razišli. Oni koji su utrli put eksploziji alternativnih bandova 1990-ih između kojih vrijedi izdvojiti i jednu Nirvanu i jedan Radiohead nisu nimalo mogli uživati u plodovima slave koja ih je tek očekivala.
Ono što se dogodilo 2004. ostat će mi nejasno do današnjeg dana. Band se ipak odlučio okupiti kako bi poput The Rolling Stonesa namlatio pare koncertnim turnejama. Možete mi pričati što god hoćete, ali riječ je o četiri mrtvaca koji danas sviraju, koji na današnjim koncertima ne komuniciraju s publikom, već hladno najavljuju i odjavljuju pjesme uglavnom mehanički ih prašeći. Recite mi, vi fanovi, zašto band nakon okupljanja nije izdao nijednu jedinu pjesmu? Tako, bez odgovora na postavljeno pitanje, na pomalo tužan način, valja mi završiti ovaj glazbeni osvrt.
– Hej, nemoj više pisat te osvrte… – dobaci mi tetka zaustavljajući snimanje.
– Zašto?
– Riječi ti nisu neke. Nije to za tebe. Piši kako osjećaš ili nemoj pisati. Nitko neće umrijeti ako ti ne napišeš klasični osvrt o nekom bandu i pročitanoj knjizi. Pozovi, brate, ljude ovdje, pokaži im ovo naše Kolo kao što si to učinio s onim starčićem (Planck) pa da vidimo kakvi su kao ljudi…razumiješ?
Ah, ta tetka; ali, moram priznati, riječi su joj imale težinu… Dosta snimanja, čitanja prethodno napisanog teksta, kao da će taj moj osvrt objaviti u nekakvom glazbenom časopisu. U trenutku shvatim da sam iznevjerio Kolo. Idući put Black Francisu dolaziš ravno u ovu sobu i da vidimo što ćeš imati za reći u svoju obranu na temu pjesme Nimrod’s son; ako povedeš ostale možda i održite nekakav mini koncert. Dvojim, jedino, zbog naknadnog okupljanja banda 2004. i mrtvila glazbe koje je tada uslijedilo.
– Ali ti ih pozovi onakve kakvi su bili 1989.… Znaš da smo s ovim Kolom svemogući… – ubaci se tetka.
– Vidiš, to ti uopće nije loša zamisao… – na kraju sam se, htio-ne-htio, morao složiti s tetkom.
Prosinac 2011.
Fratri
Arvo Pärt: FRATRES
Danas sam bio sa “svojima”. Kada to kažem ne mislim na svoje najbliže: djecu i suprugu ili sestru i mamu. Ovo „danas sam bio sa svojima“ ima namjeru konotirati arhaično. Da se veže uz prošla stoljeća i da privede u svijest moju nesuđenu „braću i sestre“ koji su u tom dobu živjeli na ovim prostorima. Dakako, riječ je o ljudima duha – fratrima i redovnicama. Zapravo, bio sam u društvu dvojice franjevaca, fra Mirka i fra Ilije, u novoizgrađenom, i rekao bih čak, postmodernom zdanju (arhitektonski osmislila su ga dva sarajevska umjetnika) plehanskog samostana u bespućima Sjeverne Bosne.
U prošla vremena za muške pripadnike jednog plemena, kasnije naroda, uvijek se nudio samo jedan izbor: postati ratnik ili svećenik. Zaređivanje je u tako surova vremena sigurno moralo biti privilegij jer je značilo ne sudjelovanje u ratovima. Međutim, u primitivnijim sredinama to i nije morao biti slučaj. Na početku razvoja svake civilizacije u rat su išli svi, bez izuzetka, naknadno su se osjetljivije prirode odlučivale za svećenički poziv jer im ništa drugo ne bi preostalo. Možda sam i sam jedna takva priroda. Da sam živio u stara vremena zaredio bi se i izbjegao odlazak u rat. Vjera u Boga tu je bila najmanje važna. U moderna vremena situacija se nužno izmijenila. Čovjek ne mora postati fratar da bi izbjegao rat.
Tako može zboriti samo čovjek kojem u djetinjstvu nisu usadili prirodnu vjeru u Boga. Pustoš i prazninu uslijed tog čina još uvijek osjećam u sebi i vjerojatno ću osjećati tijekom cijelog svog života. Međutim, narav svijeta je takva da je Boga zapravo teško nijekati, čak i u ovom, razumom preosvijetljenom, dobu u kojem cvjetaju znanost i tehnika. Neki tračak numinoznog uvijek mogu osjetiti u sebi. Sve se to sada izmiješalo, danas, u društvu dvojice franjevaca, i moja osjetljiva priroda, i (ne)suđena sudbina i čudno ateističko otvoreno simpatiziranje boga te je na koncu dovelo toga da sam se osjećao kao da sam ponovno na svom izvoru. Da, upravo tako sam osjećao danas, na maglovitom plehanskom brdu s malo meni poznatim fratrima. Kroz razgovor o restauraciji samostanske knjižnice strujao je zrak osobite prisnosti. Da je 17. stoljeće, sjedili bi tu na istom mjestu i uvježbavali španjolske korale. Ovako pričamo o u ratu oštećenim knjigama.
– Fra Ignacije iz samostana u Visokom je znao svaku knjigu, njemu ne trebaju kompjutori da bi ih popisao i organizirao. – kazao je fra Mirko.
Kimnuo sam s velikim uvažavanjem, a zatim sam se okrenuo fra Iliji. Zanimalo me je kako je samostan nastradao u ratu.
– Priča o kamionu eksploziva ne stoji. – reče fra Ilija – Da bi srušio crkvu eksploziv moraš polagati na same zidove. Stari crkveni zidovi poput plehanskog nemaju armaturu. Znači, dovoljno je bilo na njega postaviti samo protutenkovske mine i zid bi se „sam od sebe“ složio. To su vrlo dobro znali oni koji su samostan sravnili.
A onda se Fra Mirko prisjetio znamenitog fra Jukića koji življaše na ovim prostorima prije jednog stoljeća i koji je ostavio zapis o ljudima koje je susretao. Na jednom mjestu fra Jukić je zapisao:
– Najviše je bilo onih iz kotara Ljubuškog, obučenih u obično sukno koji s puškom na ramenu zemlju obrađivaše a koje lokalni Šokci ismijavaše zbog smiješnih riječi koje su upotrebljavali u običnom govoru poput „vidija“ i „’tija“.
To je bila uobičajena fratarska šala pa se glasno nasmijasmo.
I u tom trenutku, zazvoni mi mobitel. Tetkin uzrujani glas dopirao je s druge strane. U glavi mi se okrenu.
– Pa gdje si ti? Umakao si ranom zorom. Ovo tvoje Kolo kao da je poludjelo. Da si se smjesta vratio i urazumio ga!
– Što? Pa kako ću ga urazumit, tetka. Ono se ne može urazumit… Što mu se događa? – uspio sam izustiti.
– Opet je započelo neku svoju kompoziciju, po svemu sudeći liturgijske naravi…
– Pa možeš li je prepoznati?
– Naravno da ne mogu, nisam ti ja neka redovnica pa da je „mogu prepoznati“, iako se ponekad osjećam da me ovdje držiš zatvorenu baš kao u samostanu…
Mogao sam zamisliti tetku kako pritom popravlja svoju kratku suknju uzaludno je pokušavajući navući preko koljena.
– Čekaj, sad ću pogledati… – na kraju je promrmljala.
Začuo se zvuk energičnog pokreta ostavljanja telefonske slušalice, a potom do mene dopre čudan huk iz prostorije s drevnim Kolom, huk, zov, štogod, koji me je sada sve više svladavao. Klonem na stolici. Sva sreća, tetkin glas me prenu:
– Arvo Pärt, Fratres.
U sklupčanom položaju nisam mogao ništa izustiti. To Kolo, to čudesno Kolo bilo je na neki način skopčano sa mnom, ovdje, „vani“, u svijetu. Taj teško stvoreni bezvremeni prostor u meni stekao je moć promatrati moje kretnje u vremenu i prostoru, još dubljem „meni u meni“. Kako je samo saznao gdje sam…
Kompoziciju Fratres karakterizira verziranost kojoj se njen autor odao u petnaestogodišnjem razdoblju od nastanka prvih čistih sekvenci karakterističnih i dojmljivih akorda. Međutim, nijedna verzija Fratresa, za violinu, gudače i udaraljke, ili gudački kvartet, ili čelo i klavir itd. ne može se usporediti s prvom verzijom, neopterećenom od naknadnih dodavanja, u kojoj upečatljive akorde prekida samo periodična stanka potmulog i prigušenog udaranja u bubanj. Glazbenu temu Fratresa, otkad sam je prvi put čuo, iz neznanih razloga, odmah sam povezao s ljudskim životom. Na početku glazbenog komada ona se javlja u tihim i visokim tonovima simbolizirajući nevinost dječjeg doba, a što vrijeme kompozicije, a tako i samog života, odmiče, skala se premješta k dubljim tonalitetima, tema postaje sve glasnija, sve odrješitija. U jednom trenutku osjećate da je postigla svoju zrelost da je odsvirana u svom punom sjaju, da je karakter čovjeka u potpunosti formiran i da je čovjeka moguće vidjeti kakav doista jest, međutim, iza toga ponovno slijedi zlokobni bubanj i tema ponovno postaje sve tiša, sve nerazgovjetnija. Potpuno potonuvši u duboke tonove, glazbena tema Fratresa sada aludira na propadanje i starenje našeg organizma, da bi prije zadnjeg udarca zlokobnog bubnja svršila nečujno tiho i stravično duboko, a što bi bio, morate priznati, vrlo dirljiv opis načina kako to mi uistinu svršavamo sa svojim životom.
Pandan svojem opisu kompozicije Fratres pronalazim u rečenicama najnovijeg romana Michela Houellebecqa Karta i teritorij:
Starenje, osobito vidljivo starenje nipošto nije kontinuiran proces, život se prije može okarakterizirati kao niz katova, odvojenih naglim padovima… Katkada, [za nekog] imamo dojam da se nije promijenio. Varljiv dojam – propadanje si, najprije, potajno prokrči put kroz unutrašnjost organizma, prije nego što izbije na svjetlo dana.
U „katovima života“ koje spominje francuski pisac prepoznajem glazbenu temu Fratresa i izmjenu ljudskog bitka u vremenu, ne samo u fizičkom smislu kako to navodi pisac, već i u onom, iako za mnoge danas izlišnom – duhovnom. Drugim riječima, fizičko propadanje organizma, u najvećem broju slučajeva, prate prigodne sve tamnije i zlokobnije misli kao i pesimističniji stav o životu.
Potpuno iscrpljen snatrenjem osjetim nečiju ruku na ramenu. Vraćam se u svoju nutrinu, „nutrinu nutrine“, prostor i vrijeme, svijet pokreta i ponovno ispred sebe ugledam smirena i dostojanstvena lica franjevaca plehanskog samostana.
– Je li ti dobro…? – pitaju me ta „nesuđena braća“ a njihovo pitanje kao da dopire iz nekog od minulih stoljeća…
Studeni 2011.
Čudnovata izmjena bitka
Rambo Amadeus: BIOLOGIJA
Tek ovih dana, u onim trenucima tišine vlastitog bića koji nenadano uslijede nakon silna opterećenja i pritiska svakodnevice, osjetih da se moj bitak pomalo izmijenio. Kakva čudna stvar! Taj, nikome do kraja nikad jasan pojam, i još da se izmijenio. Bitak bića je, kako je još kazao Heidegger, njegova srž, jednostavno, ono što ono (biće) jest. Ali ako se bitak izmijenio, ne znači li to da se i biće izmijenilo? Sve čudnija pitanja započinju opsjedati moje misli. Koliko je poznato mojoj napuhanoj spekulantskoj glavi biće se mijenja u vremenu tako da jednostavno stari. Međutim, ovo s bitkom, da se i on mijenja, tektonski trese sve moje unutarnje strukture. A zapravo, jest tako. I bitak se mijenja.
Lijepo je to opisao Rambo Amadeus u svojoj pjesmi „Biologija, pedagogija…“ opisujući četiri životne dobi kroz koje prolazi svaki muškarac. U prvom si mladi anarhist koji jel’ – „moš’ s noga“,
Dok si mlad ništa ne mora,
ništa ne treba,
Po koja piva i džabe treba
Ni krevet, jer moš’ s noga
Biologija radi za tebe
u drugom, otac i glava obitelji kao vječni nezadovoljnik,
Onda si se zaljubio,
stomak dozubio,
troškovi rastu, prioriteti se mijenjaju
vrtić, škola, dječiji dispanzer,
uletiš u sistem,
papirologija, birokratija,
ta kukaš đe je demokratija,
pravo na rad,
pravo na život,
pravo na to da te glupa masa nadglasa
u trećem, u kojem si već nekako pohvatao konce igre, krećeš se na ljestvici od oligarha do monarha,
Napokon si savladao pravila igre
pa te krenulo
našao si pravila unutar pravila
odradio si akciju
sad treba sačuvati kombinaciju
kuća, bazen, stomak, šofer,
ljubavnice, ženini jebači,
a sve to košta, burazere,
pa loša ti je demokratija,
još gora anarhija
da te ne bi plašila mafija
treba ti oligarhijaSve si veći, sve si jači,
ljudi ti se dive,
monopol na tržištu,
sva obradiva i zelena površina je tvoja,
šumski turistički kompleksi
ušća, bare, izvori,
gasovodi, kanalizacija,
akcije u zdravstvu i školstvu,
asfaltna baza parlament držiš u šaci
ti si car, imperator, vođa i kralj,
tad ti ne valja ni oligarhija,
još gora je anarhija,
ti si car
i treba ti monarhija
da bi četvrto životno doba – starost – mudro preskočio jer da „neko treba djeci da prodaje kazete“. Zapravo, Rambo Amadeus opisivao je tu izmjenu bitka, onog nečeg u nama što u određenom životnom dobu – jesmo.
Tako me je šokirala spoznaja da uskoro neću više biti onaj koji kao sebe poznaje jer će me nove prilike srednje životne dobi pretvoriti u nešto drugo. Zar će nestati osjećaji uzvišenosti i smislenosti koji me obuzimaju kod pisanja, čitanja i svakodnevnog mišljenja o tome kako je nužno razmišljati o životu i svijetu koji nas okružuje? Zar će se ti osjećaji pretvoriti u uobičajeno ambiciozno stremljenje k uspjehu u društvu očajnički nastojeći iznaći tu „formulu uspjeha“? O svemu tome, eto, u danima koji dolaze izjasnit će se moj bitak.
Studeni 2011.
Simfonija “svete tuge”
Hector Berlioz: FANTASTIČNA SIMFONIJA
Stajao sam, netremice očaran glazbom koja kao da je pronašla put kroz sve pore mog bića. Odnekud dotrča tetka pokrivajući uši rukama:
– Što se to čuje? – povika.
Kratko sam svrnuo pogled na tetku, a onda se ponovno prepustio očaravajućem zvuku. Doista, što se to čulo? Točno u 8 sati ujutro Kolo je nenadano započelo izvođenje jednog glazbenog komada. I to kakvog glazbenog komada! U jedno maglovito jutro, odabralo je prekrasnu i netipičnu simfoniju koju nisam stigao odmah prepoznati.
Početak izvođenja zatekao me u kuhinji. Taman sam s ringle šporeta uklonio gotovu kajganu kad sam začuo posvema tanašan zvuk violina koji je dopirao iz sobe. Nisam mogao pretpostaviti o čemu se radi pa sam, nesvjesno, s tavom u ruci, krenuo prema zvuku. Zvuk violina bio je tako umilan, tako se lijepio za uho da mu nisam mogao odoljeti. U sobu sam dospio baš u trenutku kad su violončela, koja su pratila violine, svojim snažnim i turobnim tonovima odrezale prolog prvog dijela simfonije, nakon kojeg je uslijedilo tako veselo tonsko uzdizanje violina da sam u glavi momentalno stvorio sliku jata ptica u pjevu koje se upravo vinulo k nebu. Uskoro moje ušne školjke zapljusnu kanonada svih ostalih instrumenata i već sam se nalazio, razoružan, u samom središtu ove prave glazbene svečanosti.
I u tom je trenutku dotrčala tetka.
Podigla je moju mlitavu ruku kako bi osmotrila ono što sam nesvjesno držao u rukama. Pokazalo se da je riječ o praznoj košuljici CD-a koju su krasila velika lijepa slova u Garamondu – Hector Berlioz: Symphonie Fantastique. Tetka samo odmahnu glavom i ispusti moju ruku.
– To Kolo te je potpuno obuzelo! – prosikta, namjeravajući se udaljiti.
Jedva je zaustavim, posjednem na stolicu i uspijem je nekako natjerati da posluša simfoniju u cijelosti.
Trebalo je neko vrijeme da se povratim i izreknem svoje dojmove o kompoziciji.
– Hector Berlioz je ovu simfoniju skladao očigledno povrijeđena srca. – kazao sam. – Melodijska linija koja se provlači kroz cijelu kompoziciju čini se da simbolizira njegovu misao koja zrcali lik njegove voljene supruge i koja se mijenja u skladu s promjenama njenog karaktera. Ako igdje i ikad jedna žena treba biti ponosna na izraz ljubavi svog muža onda je to u slučaju žene i supruge Hectora Berlioza jer je u zanosu ljubavi, ali i zagonetno ranjenog srca, u vrlo kratko vrijeme, skladao cijelu jednu simfoniju upravo za nju i po njoj. Jedino… – i tu sam zastao – … sve je ovo samo moja interpretacija…
– Da, ali pogledaj kako je nazvao peti stavak… – reče tetka zadržavajući svoj pogled na omotnici CD-a – Vještičje leglo!
– Hm, da…. Sam Berlioz sastavio je tekst koji, u romantičarskom stilu, objašnjava dramski tok radnje: sanjarenje, na balu, u polju, put na gubilište i to što si kazala – dospijeće u vještičje leglo nakon smrti…
– Da, ali nisi li malo prije rekao kako se radi o izmjenama karaktera odabranice njegova srca, a ne o nekakvom njegovom putu ili sudbini, što god?
– Da, kazao sam, ali sada sam ti kazao i to što je o samoj simfoniji kazao njen stvaralac…On ju je shvaćao kao izraz sudbine mladog umjetnika koji se nesretno zaljubljuje… A sam sam više dojma da je simfonija izraz njegove misli o ženi u koju se nesretno zaljubio i o kojoj je postepeno otkrivao sve najgore…
– Da je od slatkog nevinašceta na kraju postala prava vještica? – mrtvo hladno prozbori tetka gledajući me ravno u oči.
– Pa da, upravo tako… – s knedlom u grlu prozborim i ja.
– Ma znaš što ću ti reći! Prije bi se reklo da je ovaj tvoj frajer ovim komadom želio ocrnit žene i ništa više! Haj’mo samo slijedit tu melodijsku liniju u kojoj se, kako kažeš, ogleda djevojčin karakter. U prvom stavku njeni izrazi su prekrasni i nagrđeni samo upadima „tamnih dijelova“, tako ih nazivam, a tu mislim na one dijelove simfonije u kojima violončela završe u nemoguće niskim tonovima ili se odnekud pojave neslušljivi disonantni tonovi…
– Za te, kako kažeš, „niske tonove“ i disonancije, kazao bih da su samo glazbeni izrazi pozadinske svete tuge koju nužno mora osjećati svako misleće biće a o kojoj je pisao još i Dostojevski… Neka vrst slutnje da je ovaj svijet samo odsjaj oblaka o crno jezero žalosti i ništa više, kako je već negdje napisao Nietzsche. Ali bez sumnje, to su i najljepši dijelovi simfonije. – pridodah.
– U redu, ali onda imamo drugi stavak – na balu – u kojem kao da se povratila iz snatrenja, sva je lijepa i nasmijana, sve divno i krasno, točno uz nju mogu zamisliti i ženski lik kako pleše taj valcer, ali od trećeg stavka, melodijska linija za koju tvrdiš da zrcali njen karakter, sve se više deformira; u četvrtom stavku se čak na kraju stavka naprasno prekida; u petom stavku, u kojem ju izvode one nepodnošljive frule ona već doista simbolizira pravu vješticu, još k tomu imamo i one fanfare na kraju!
– Umjetnost previše uzimaš k srcu. Glazba treba biti izuzeta od svakog razmišljanja, svake interpretacije, i način na koji sam ja interpretirao simfoniju nema nikakve veze s njenom pravom vrijednošću… – pokušao sam zaustaviti bubrenje tetkinog razočarenja u ovaj izniman glazbeni komad.
Ali tetka kao da me nije htjela čuti te je nastavila svoju litaniju:
– Znaš li da sam nedavno na televiziji gledala film o bolesno ljubomornom tipu koji je svoju ženu držao u izolaciji u prekrasnoj kući na obali mora, daleko od očiju drugih ljudi. Sjećam se da je njihovo vođenje ljubavi izgledalo kao neki blaži oblik silovanja, a znaš li koji je glazbeni komad puštao taj manijak za to vrijeme? Ovaj tvoj peti stavak s fanfarama!
Bila je u potpunosti izbezumljena. Odlučio sam okončati cijelu stvar.
– I što misliš, jesu li žene upravo takve?
– Kakve?
– Pa takve, da se kad tad pretvore u vještice….
– Slušaj momčiću… – prosikta tetka – Ako te ja samo dohvatim…!
U tom trenutku Kolo se zaustavilo, a kompozicija završila. Žuto svjetlo iza Kola za malo se pojačalo primajući u sebe prve zrake narančastog sjaja. Trenutak je bio dojmljiv. Zapravo, u trenutku o kojem je riječ, stalo je samo vrijeme koje je bilo potrebno za izvođenje glazbenog komada. Opet smo bili svoji na svome, tetka i ja i čudesno Kolo, zaleđeni u sebi, u trenutku u kojem je naš duh pobijedio vrijeme…
Srpanj 2011.
Kraljevi postmoderne glazbe
The Radiohead
Zašto smatram britanski sastav The Radiohead kraljevima postmoderne glazbe? Zašto uopće u isti koš trpam umjetnost i rock glazbu, i otkud mi uopće pravo rock nazivati postmodernom glazbom? (U kojoj mjeri, uopće, rock glazba može biti shvaćena kao lijepa umjetnost?) Odgovore na ta pitanja ostavljam za neki drugi put (možda ih i postavim uskoro na jednom od foruma), ali za mene nema dvojbe – Radiohead su eklatantan primjer na koji način rock glazba može zauzeti umjetničku formu (čini mi se da je postmodernistički izraz za „umjetničko“ u rock i pop glazbi zapravo „alternativno“ pa se valjda odatle Radiohead smatraju alternativnim bandom).
Proljetos, kada sam dobio kratku informaciju da su izdali novi album, osjetio sam i radost i zabrinutost. Radost se dala lako objasniti, York i društvo će mi ponovno zvukovno uljepšati sate provođenja za laptopom te na neki način i obilježiti ovo vrijeme (prema glazbi koju slušam neke godine istu pamtim!), ali zabrinutost… Već dulje vremena rock glazba se nalazi na izmaku snaga, priznali mi to sebi ili ne, analizirajući današnju diskografiju i aktualne top liste da se naslutiti smrt rocka. Nedavno, nestankom pijevnih refrena, ista stvar se događa i s pop glazbom. U jednom svom tekstu sam se čak upitao ne ide li i postmoderna svom kraju. Sve ono na čemu sam odrastao, ono što sam smatrao da nikada ne može i neće proći, urušava se dan za danom. Današnja postmodernistička glazba postaje blagi užas. Hip-hop, hajde kako-tako, ali ostala smeća Lady G. tipa u glazbenom smislu prestrašna su za bilo kakav suvisao komentar. Zbog toga sam, eto, bio zabrinut. Neće li se nešto slično dogoditi i s mojim ljubimcima?
Međutim, čim sam na YouTube-u ugledao Thoma Yorka kako se onako klatari na spotu za naslovnu singlicu albuma (Lotus Flower) shvatio sam da je s Radiohead sve još uvijek u redu, a on, Thom York, da je, naprotiv, dosegao gotovo savršen stupanj umjetničke slobode. Nijedno mišljenje mu više nije važno. Odsad je stvaralac koji ne ovisi o svojoj okolini. Neznano kako, ali Radiohead kao da je uspio izvući iz samog vremena. Odsada oni stoje po strani i ne mogu biti uvučeni u sveopći potop koji popularna postmodernistička glazba doživljava dan za danom te biva zamjenjivana za internet i ‘nenadjebive’ Facebook račune i način provođenja dokolice.
Radiohead sam prvi put vidio na televiziji još kao klinac. Na MTV-ju prašili su onaj svoj Creep i ponavljali You’re so fucking special ali i manje primjetan stih I don’t belong here. U to vrijeme, a riječ je o 1992-93, nisu se ni po čemu razlikovali od tisuće ostalih budućih britpop sastava. Studentsko razdoblje života provedeno po studentskim domovima obilježio mi je drugi album grupe The Bends. Prisjetite se, moji vršnjaci iste duhovne razine, sljedeće scene: rješavate zadatke za stolom u svojoj studentskoj sobici (recimo, na Cvjetnom) dok u pozadini svira High and Dry ili Fake Plastic Trees, a onda vam u sobu bane društvo s kojim nastavite tulumariti do zore (vjerojatno kako biste iz sebe istjerali sve što ste naučili). Zvuči poznato?
Na OK Computer, moram priznati, pažnju mi je skrenuo bratić. Gotovo da sam propustio izlazak tog kolosalnog albuma. Ne bih se sada trpao u isti tor s kritičarima koji su nahvalili ovaj album na sva usta. Izdvojit ću samo dvije pjesme koje u privatne svrhe koristim kao lijek za depresiju uslijed praznine vremena u kojem živim: Lucky i The Tourists. Lucky je slična kompoziciji koja prati lik Tonija Soprana u poznatoj seriji Sopranos kroz najveće depresije. Malo zavijen ton gitare u refrenu – zbog njega je Jonny Greenwood, gitarist banda, genijalac! The Tourists nam, pak, prenosi onaj osjećaj koji nas prati kada svojim praznim pogledom pratimo isto tako praznu pojavu turista koji se muvaju bez cilja amo-tamo po „turističkim destinacijama“. Turist kao ničim opravdani način bivanja na ovoj planeti čini se poput viška na prostornovremenskoj tapiseriji života.
A onda slijede magični albumi – Kid A i Amnesiac. Od svih pjesama Radiohead, općenito, možda sam najviše vezan uz tu „dječju“ pjesmu – Kid A – koju puštam kad mi se čini da trebam kontakt sa svojom najvećom dubinom. S Kid A Radiohead lagano usmrćuju rokere u sebi i već kriju trunčicu one umjetničke slobode koju će doseći u Kralju limba. Izvitoperen glas postmodernog pojedinca, ciničnog i prezrenog od samog sebe, kao da je ponovno uhvaćen u nevinoj dječjoj igri; u sredini pjesme, nestvarno, polazi mu za rukom, kao pred smrt, susreti se s numinoznim, čistom božanskom esencijom koju utjelovljuju „septakordi“ klavijatura. Pjesma, blago rečeno, kao da izražava našu izgubljenu religioznost i nemogućnost za sreću.
Pyramid Song s Amnesiaca možete koristiti u različite svrhe, a ako ste bubnjar u usponu, onda vam predstoji doista prava muka – ući u način lupanja nemoguće nepravilnog ritma. Pyramid Song je pjesma koja se uspinje i spušta. Yorkov glas joj daje gotovo kanonski pečat a odrješito sviranje akorda na klavijaturama – prizvuk crkvene glazbe minulih stoljeća. I doista u ‘Pjesmi piramidi’ Radiohead se najviše približavaju ozbiljnoj glazbi koliko je to uopće moguće a da ih se shvati ozbiljno. Pyramid Song je kompozicija sastavljena, čini nam se, od teških akorda, kao da je sama glazba dobila na težini. U pjesmi York, čini mi se, prvi put i skače (jump) u rijeku i pliva s crnookim anđelima, međutim, na kraju proročanski utvrđuje:
There was nothing to fear and nothing to doubt
Ako trenutno slušate ovu kompoziciju i ako vas nije prožela jeza od ovog stiha, onda nemate u sebi ni trunak osjećaja pripadnosti zapadnoeuropskoj kulturi. Jer, i ova pjesma kao i sve Yorkove pjesme, govori o smrti, sasvim jasnoj izvjesnosti skorašnjeg kraja zapadne civilizacije. Nije riječ o pojedinačnoj smrti već o smrti čitavog jednog dijela čovječanstva. Tako je, nema nade; u skoroj budućnosti nećete moći gledati i sudjelovati u svijetu u ovom obliku.
2003. doživio sam izrazito depresivno ljetovanje. Sa svojim Sail to the Moon s albuma Heal to the Tief Radiohead su me nastojali održavati u srcu same depresije. Nisam si mogao pomoći, a još k tomu uporno sam nastojao pobjeći od sebe. Krivo! Naputak za oboljele od depresije: prepustiti se padu jedini je način izlječenja. Radiohead vas gotovo svakim svojim albumom vodi na tom putu, ali u tom kontekstu najupečatljiviji ostaje Heal to the Tief!
Problem koji sam imao s In Rainbows je slatke prirode: nikako nisam mogao razlikovati pjesmu od pjesme, kao da su sve kompozicije nastale iz istog glazbenog tkanja Greenwood-ove gitare. Poslušajte, recimo, Weird Fishes/Arpeggi i Reckoner i recite mi razliku! Radiohead su se s ovim albumom, čini se, i najviše napatili. Mogu samo nagađati o satima i satima dorađivanja i uvježbavanja a koji se mogu naslutiti u briljantnoj izvedbi istog albuma u BBC-evoj emisiji From the Basement. Thom York je nakon realizacije albuma izjavio da nikada više neće ići u snimanje čitavog albuma odjednom već samo pojedinih pjesama… To je bio prvi razlog za zabrinutost, a onda se ove godine pojavio The King of Limbs…
The King of Limbs zvuči mi, najblaže rečeno, kao Knjiga Postanka. Zašto Knjiga Postanka? Ne znam, s Bloom sam započeo ovaj svoj blog i odmah ga postavio kao zvono na svom mobitelu. To sam tako automatski napravio da se i sam sebi čudim. Kralj limba čini mi se tako temeljnim, iskonskim da sebi to ne mogu objasniti. Sve te ‘Radiohead zvukove’ (početak Blooma, „dječje“ lupkanje u Kid A itd.) nekad mi se učini da prepoznajem u svojoj okolini. Odakle dolaze? Čini se kao iz samog središta svijeta kojim smo okruženi. Teorija struna, jedna od znanstvenih ‘teorija svega’, smatra da je svijet „sastavljen“ od titranja izvanredno sićušnih struna. Možda su one to ‘središte’ odakle Radiohead samo posuđuju svoje zvukove? Jednom teorijom naznačena je čudesna muzikalna narav svijeta; kako, onda, ne biti njezin pristalica…
Pjesma koja se već toliko duboko uvukla u moju nutrinu i koju danima uvježbavam na gitari kako bih dosegao tu zavidnu opuštenost jest Codex, odsvirana i otpjevana kao iz zaštićene privatne Yorkove zbirke. Codexom se provlači taj jednostavni stav o životu. Prekid s dosadašnjom mlitavom praksom „creepanja“ i skok. Gdje? Moj odgovor je: u nevinost postojanja.
Sleight of hand,
Jump off the end.
Into a clear lake,
No one around.
Ima li tu ikakve ambicije? Naravno da nema. Zvuk koji proizvode klavijature prije dionice samog pjevanja naznačuje da je u samoj kreaciji ponovno sudjelovala božanska esencija kao i u pjesmi Kid A. Give up The Ghost je samo logičan nastavak Codexa.
Depresija i smrt, to su vam, dakle, termini uz koje se veže, eto, taj toliko nahvaljeni Radiohead. Kako to prihvatiti? Kako obožavati grupu čija glazba je depresivna i kroz čije se tekstove zloslutno provlači skorašnji kraj svijeta u ovom obliku? To je tajna postmoderne. Prije nego li se zaputite u obližnji supermarket pomislite na to. Na depresiju i smrt. Vidjet ćete, nigdje ih nema, kao da ćete u tom supermarketu kupovati tisućama godinama, a nećete. To vam govori vaš zdravi razum. Jednog dana, ipak slomit ćete se, a jednog drugog dana ili možda istog – umrijeti. To znači da je stvarnost kojom smo danas okruženi zapravo pravi izrod lažnosti, kako bi kazao Nietzsche. Paravan kasnog kapitalizma koji nas održava na životu kako bismo u njemu ostvarili svoje životno poslanje kupca odnosno potrošača. Ono što vam Radiohead može ponuditi svojom glazbom, vama kao pojedincu, ne više društvu u cjelini, jest mogućnost povratka u nevinost prije samog svršetka svijeta, susret s izgubljenim božanskim osjećajem kao što su to učinili u Kid A, pjesmi u kojoj sada vi „pjevate“, a ne Thom York, svojim izvitoperenim glasom i dobivate posljednju utjehu, „svjetlost“ s neba u obliku prekrasnog akorda na klavijaturama (‘sumnja’ na Jonnya Greenwooda) a koji započinje točno nakon tri minute i sedam sekundi pjesme…provjerite!
Lipanj 2011.
Prostor umjetnosti
Anselm Kiefer: SVAKI ČOVJEK STOJI ISPOD SVOJE NEBESKE KUPOLE
Kada sam u svom filozofiranju domišljao izraz “prostor umjetnosti” kao jedan od dva prostora “ponuđena” čovjeku ( drugi prostor je, naravno, “prostor života” oba predstavljeni nešto kao perspektive gledanja u postojanju), nisam ni slutio da on negdje već stoji oslikan simbolično i to upravo na jednom platnu ovog umjetnika nazvanom Svaki čovjek stoji ispod svoje nebeske kupole iz 1970.
Slika prikazuje čovjeka, sićušnog u svojoj beznačajnosti, kako stoji negdje u preoranom polju prekrivenom snijegom pod SVOJOM nebeskom kupolom. Izvan kupole je ISTO takvo polje i tamni svod. Čemu kupola, pitat ćemo. Izrazita simboličnost neobičnog književnog motiva zaokuplja našu pažnju. Filozofija bi takav motiv sebi objasnila odnosom subjektivnog i objektivnog, a književnost se podičila da je napokon oslikana.
Anselm Kiefer nije slučajno prvi umjetnik o kojem pišem. Moje zanimanje za njega seže dobrano petnaestak godina unatrag kada je i nastao prethodni tekst. Inače, neosjetljiv za likovnu umjetnost, o kojoj ćete na ovom blogu čuti podosta pesimističkih izjava i predviđanja, u slučaju ovog njemačkog slikara ostao sam bez daha. Svako njegovo platno, koje uzgred možete pogledati na Artcyclopediji, nosi neodoljiv filozofsko-književni pathos promatranja svijeta oko sebe zbog kojega Kiefera tako dobro razumiju književnici.
Što znači transcendirati, ako takvo što uopće postoji, vidljivo je na spomenutom platnu. To je upravo “izići iz sebe”, barem za trenutak napustiti svoju vlastitu kupolu (a koja se ovdje može shvatiti kao vlastita perspektiva gledanja na svijet bilo kroz pragmatičnost, volju za moć ili nešto treće) i možda ugledati “stvari kakve jesu” ili se pak stopiti s prirodom u jednoj izvanredno zagonetnoj općenitosti, potpuno zaboravljajući na sebe da bi se konačno našli upravo u – “prostoru umjetnosti”. Jer, prostor izvan naših kupola nije čovjeku nedostižan prostor, čovjek ga napokon i pod svojom kupolom zamjećuje. Ali bitno je primijetiti: zamjećuje ga samo ako je svjestan kupole kroz koju gleda. Svaka umjetnost započinje promatranjem. Najbolja možda i kod nje završava. Iz takve perspektive napokon “prostor umjetnosti” za čovjeka je nešto bezgranično, ali i nešto o čemu zapravo nema iskaza.
I danas stojim iza svake zapisane riječi o ovom platnu. Kako bih naglasio taj nikad prežaljeni osjećaj uzvišenosti koji dominira Kieferovim slikarstvom, taj hudi osjećaj kojeg smo u postmoderni negdje zagubili (možda i u supermarketu pored police s mrkvom i peršinom pokraj koje se pak nalazi polica s monografijom ovog i drugih slikara), donosim još jedno njegovo platno ne manje čudesnog naziva uz primjeren i njime inspiriran književni odlomak na kraju jedne od mojih tužnih priča o životu u provinciji u 2000-im.
Naziv platna je Tvoja starost i moja starost, i starost svijeta, a prigodan književni odlomak koji mu pokušava barem približno stati uz bok glasi:
Provincije su od rata na ovamo, a to sam htio ispričati ovom pričom, postale bezduhovne pustinje u kojima borave materijalizam i primitivizam. Ništa više nije isto, niti će tako ostati u budućnosti. Možda je Walter Benjamin zazivajući prošlo vrijeme kao ono koje je uvijek bolje od budućeg, utvrdio istinu zasvagda. Možda je samo naša uobrazilja da napredujemo, da se krećemo već nekamo u tmini svemira, a zapravo igramo i glumimo u samo nama razumljivom komadu zvanom ljudski život koji sve lošije završava. Dok iščitavam ove bijedne stranice o bijedi provincije, naravno, ne mogu zaobići i bijedu samoga sebe koja isijava na dnu svake priče. To su danas proplamsaji umorna čovjeka, možda promašena života, ali britke riječi. One su mi jedine još preostale i žeđaju za stvarnošću s kojom se svaki dan susrećem, s kojom žele odsad pod svaku cijenu stupiti u odnos i izgraditi neki svoj, najlakše je reći, književni svijet. Možda svjetlo toga svijeta bude dovoljno da zakrili današnju tamu onog s druge strane. Anselm Kiefer jednu je svoju sliku nazvao „Tvoja starost i moja starost, i starost svijeta“; ja bih je mogao preobratiti u „Tvoja bijeda i moja bijeda, i bijeda svijeta“, ali ovoga puta ne žaleći niti svijeta kojeg ocrnih, niti sebe kao pisca ovih redaka.
O Duhu i njegovim Moćima 