Lipanj 2015.
O humanistici (ničeancije ii.)
Michel Houellebecq: POKORAVANJE
7.
Čemu služi humanistika? Dakako, nikako ovladavanju nekakvim praktičnim znanjem. Taj hvalevrijedan, ali u suštini pragmatičan zadatak, ostavljen je drugim znanostima. Ali uloga humanistike time nije obezvrijeđena, ona je samo drugačije prirode – ona je tu da motivira…! Primarna je zadaća humanistike motivirati čovječanstvo za opstanak; drugim riječima, podariti mu smislene razloge za život – čovječanstvu smislene, a koji, dakako, ne moraju biti smisleni po sebi… U stvari motivacije, tako, spadaju Bog, moral, ontologija, ekonomija… i sve dosadašnje teorije značenja, jezika i smisla, kao i one buduće.
8.
Uvijek istupati protiv sintagme ‘humanističke znanosti’! Humanistika, osim po svojim rubnim dijelovima (recimo, lingvistika), nikako ne može biti znanost – ona može biti samo filozofija. Zbog toga smo na književnu kritiku skloni gledati kao na neku vrst filozofije, a ne znanosti. Da se za humanistiku uvriježio naziv ‘humanistička filozofija’ (a ne znanost), ne bih u tome vidio ništa loše; i da je netko nadalje ‘humanističku filozofiju’ razdijelio na ‘književnokritičku filozofiju’, ‘antropozofiju’, ‘lingvozofiju’ itd. Ta, ne nazivaju se bez razloga fakulteti na kojima se studiraju ‘humanističke znanosti’ – filozofskima…!
9.
Danas, u pogledu ‘humanističke filozofije’ odnosno znanosti, često oko sebe možemo čuti: „Koga to još zanima?“ Recimo, filozofija ili neki od eshatoloških pojmova poput pojma značenja. Koga oni danas još zanimaju? Kao da je na svakom čovjeku odluka hoće li se zanimati za njih ili ne – i ako da – da će mu njegovo objašnjenje doletjet na dlan samo od sebe i postati mu bez vidno jasno u svoj svojoj dosadnosti značenja.
Među svim neugodnostima po jednog slobodnog duha koje je suvremeno doba donijelo sa sobom, svim tim nusproduktima demokracije koje uništavaju svaki viši ukus, nalazi se i imperativ da je i znanje prvih i posljednjih stvari apsolutno za svakoga… A istina je upravo suprotna! Nikada se uzvišeni pojmovi duha poput smisla ili značenja ne bi u današnjem društvu u takvoj mjeri obezvrijedili, a obrazovanje u vezi njih srozalo, da je ostavljeno samo probranim dušama da se njima bave. Ali već bi nam ovdje u riječ upali svi dušobrižnici, tzv. ‘ljubitelji demokracije’, i optužili da ovom našom izjavom drugima uskraćujemo temeljno ljudsko pravo, pravo pristupa znanju, odatle obrazovanju itd. Naravno, izvor njihove sumnjičavosti leži u mogućnostima manipuliranja onima koji to znanje nemaju, a koje se otvaraju onima koji ga imaju…
Odgovor koji im možemo uputiti, naravno, neće razumjeti, u današnjem vremenu on više nije razumljiv, ali ćemo ga ipak izreći. Čovjek koji, bez ikakve prisile i ambicije, stupa pred te ‘presvete pojmove’, da bi u sebi iz najdublje potrebe tek stvorio znanje o njima (a što predstavlja još jednu zagonetku za dušobrižnike!) nikako nije i ne može biti proste prirode! To znači da se ne može prostački ponašati kako bi znanjem koje posjeduje bilo koga svjesno izmanipulirao… Posredstvom tog znanja on drugima jedino može ponuditi motivaciju, razloge za život… a kojih u današnje vrijeme, čini se, opasno ponestaje!
Nismo li na ovaj način, ponovno napisali proslov humanistici? No, hoće li me “dušobrižnici demokracije” razumjeti? Nietzschea nisu, a zašto bi, onda, nas? Pišimo, dakle, ponovno, i već poslovično – preksutrašnjima!
10.
Roman Michel Houellebecqa Pokoravanje, možda ne baš na prvu, a nekima se možda nikada neće činiti takav, jedna je oda humanistici današnjeg doba. Od britkih i jasnobolnih, za Houellebecqa nimalo iznenađujućih, uvida u slabe točke humanistike u današnjem vremenu (zbog kojih je izložena napadima sa svih strana, osobito iz smjera tzv. ‘STEM područja’), dolazimo i do tipične houellebecqovske pronicljivosti koja se ogleda u stavu da je humanistika jedina stvar koja u ovom dobu još može konkurirati ‘jednostavnoj opčinjenosti novcem’ današnjeg čovječanstva. Najprije citirajmo dijelove koji ističu njene slabe točke:
Univerzitetske studije iz oblasti književnosti, kao što znamo, ne vode praktično ničemu, izuzev u slučaju onih studenata koji su najobdareniji za to da i sami postanu univerzitetski profesori u oblasti književnosti.
Nekoliko iskustava s mentorskim radom… […] …vrlo rano su me učvrstila u uvjerenju da je prenošenje znanja u većini slučajeva nemoguće, da su razlike između ljudskih inteligencija ekstremne, i da ništa ne može otkloniti, pa čak ni ublažiti tu temeljnu nejednakost.
Kao i obično, Steve [univerzitetski profesor] je pričao o izboru novih profesora i razvoju njihovih karijera unutar univerzitetske hijerarhije, i ne vjerujem daje ikada uopće načeo bilo koju drugu temu.
11.
Ali ne prekrižimo olako Hoeullebecqa u ulozi apologeta humanistike. Njegov, na momente, prostački, a na momente tek prostodušno zajedljiv jezik, kroz godine pisanja nekako je uspio doseći “nesvjesno” prosječnog zapadnoeuropljanina. Ma koliko on mislio da njegov književni sugrađanin i suvremenik pretjeruje u opisivanjima njegovih osobina, vanjskih ponašanja, a pogotovo “unutarnjih stanja”, što misli i što osjeća, čini se da mu je pošlo za rukom izreći upravo ono što on, zapadnoeuropljanin, u ovom trenutku osjeća, ali ne može uobličiti. Tako stoje stvari s današnjih čovjekom u Zapadnoj Europi na njenom kraju: intelektualno izmožden, do bola perverzan – kako prema drugima tako i prema sebi – mizantropski nastrojen, završava on život jedne kulture na sebi primjeren način.
12.
A sada je došao red da citiramo dobre strane humanistike. Slijedi jedna od najljepših misli o književnosti koju sam u posljednje vrijeme pročitao i koju, gle čuda, možete pronaći baš u spomenutom romanu Michela Houellebecqa:
U čemu je književnost, kao glavna umjetnost, Zapada koji gasne pred našim očima, toliko specifična – nije nimalo teško odrediti. Kao i književnost, i muzika može izraziti jedan preokret, emocionalni obrt, tugu ili sveprožimajući zanos; kao i književnost, i slikarstvo nas može zadiviti, navesti nas da na svijet pogledamo drugačijim očima. Ali jedino književnost u vama budi to osjećanje kontakta s drugim ljudskim duhom, s tim duhom u njegovoj sveukupnosti, sa svim njegovim slabostima i veličinom, njegovim ograničenjima, niskostima, fiks-idejama, vjerovanjima; sa svime onim što taj duh [zbunjuje], zanima, uzbuđuje ili odbija. Jedino vam književnost može omogućiti da stupite u kontakt s duhom pokojnika, i to na način neposredniji, potpuniji i dublji nego što biste to postigli vodeći razgovor s prijateljem; koliko god neko prijateljstvo bilo duboko i dugovječno, nikada se u jednom razgovoru nećemo otvoriti tako potpuno kao što to činimo pred praznim listom, obraćajući se nepoznatom primaocu.
I ovo je humanistika, opjevana humanistika, humanistika koja opjevava književnost, svoj predmet; prerušena u esej nalazi se odmah na početku romana slavnog francuskog romanopisca; tog lucidnog mizantropa optuženog za islamofobiju i seksizam, čije vas nagriženo, propalo, ali još živo tijelo, plaši s naslovnice ovog posta. Mora vas plašiti! Houellebecq je danas još samo živi duh. Njegovo tijelo i više je nego znakovit simbol – ili još bolje, metafora – ‘tijela’ same zapadne kulture. A kako je sâm predvidio – zubi će mu ispasti još ove godine! ‘Neću imati za čim [žaliti]’ zadnja je rečenica njegova posljednjeg romana, i ne bih začudio da ju u dogledno vrijeme izgovori i u svom stvarnom životu…
O Duhu i njegovim Moćima 