Friedrich Nietzsche: TAKO JE GOVORIO ZARATHUSTRA
“Mi smo pronašli sreću” kažu posljednji ljudi i žmirkaju očima. Imaju svoje sitno zadovoljstvo za dan, i svoje sitno zadovoljstvo za noć; ali čuvaju zdravlje. Kadikad pomalo otrova: to daje prijatne snove. Naposljetku mnogo otrova, da bi umiranje bilo lako.
Što je najteže, recite mi, heroji? Zar nije ovo: poniziti se, da bi se nanijelo bola svojoj oholosti!
“Ti treba da” zove se veliki zmaj što ga duh neće više da naziva gospodarom i bogom.
Ne velim vam da umrtvite svoje nagone… učinite nagone svoje nevinima.
Oko pronalazača novih vrijednosti okreće se svijet – nevidljivo se okreće. Ali oko prikazivača okreće se puk i slava: takav je tok svijeta.
Za pustinjaka je prijatelj uvijek treći. Naša vjera u druge izdaje u onom u čemu bismo mi u nama samima rado vjerovali. Naša je čežnja za prijateljem naš izdajnik. Mnogi ne umiju da skinu lance sa sebe samih, a ipak su osloboditelji svojih prijatelja. Jesi li rob? Onda ne možeš biti prijateljem. Jesi li tiranin? Onda ne možeš imati prijatelja. U ženi je suviše dugo ostao skriven rob i skriven tiranin. Zato žena nije sposobna za prijateljstvo: ona zna samo za ljubav!… U ljubavi ženinoj ima nepravde i slijepila protiv sveg onog što ona ne ljubi.
Vaša ljubav prema bližnjem nije drugo do vaša rđava ljubav prema samima sebi. Ja bih volio kad ne biste mogli izdržati u društvu sa svakojakim bližnjima i njihovim susjedima; onda biste morali od sebe sama stvoriti svoga prijatelja, i u njemu srce koje je spremno da se prelije. Vaša rđava ljubav prema vama samima čini vam samoću tamnicom.
O PUTU STVARAOCA: Hoćeš li, brate, poći u samoću? Hoćeš li potražiti put k sebi samome? Ah, koliko ima pohlepnih za svemirom? Koliko ima grčevitog usiljavanja sujetnih! Dokaži mi da ti nisi pohlepan, niti sujetan. Da li si ti jedan od onih koji je smio da se izvuče ispod jarma? Ima ih mnogih koji su odbacujući od sebe uslužnost odbacili i svoju zadnju vrijednost. Slobodan, od čega slobodan? Slobodan, za što? Možeš li ti sam sebi dati svoje zlo i svoje dobro i objesit svoju volju iznad sebe kao zakon? Možeš li ti biti sebi sam sudijom i osvetnikom svoga zakona? Strašno je ostati nasamo sa sudijom i sa osvetnikom svoga rođenog zakona! To je kao kad padne zvijezda u prazan prostor, i u ledeni dah usamljenosti. Ali doći će doba da će te samoća zamoriti, a kao avet strašit će te ono što je uzvišeno u tebi. Ima osjećanja koja hoće da zadave usamljenika, ako ne mogu, moraju da umru, ali da li ti možeš da budeš njihov ubica? Da li ti je već poznata riječ “preziranje” i znaš li kolike su muke da budeš pravedan prema onima koji te preziru? Pa čuvaj se i od napadaja svoje ljubavi. Odviše brzo pruža usamljenik ruku da se rukuje s onim koga susretne. Usamljeniče, ti ideš putem k sebi samome, ti ideš putem stvaraoca… i u tom nalaziš svoju propast.
Zaista vam kažem, moj me je put vodio kroz sto duša, i preko sto kolijevaka i porođajnih muka. Na mnogome sam bio rastanku, i poznajem pune očaja posljednje sate.O VRLIMA: Vi biste još da vam se plati, vi vrli. Htjeli biste nagradu za vrlinu, i nebo mjesto zemlje, i vječnost nakon vaše prolaznosti? I sad ste kivni na me, što učim da nema onoga koji nagrađuje i koji plaća? A odista, ja čak ne učim ni da je vrlina sama sebi plaća. A svako djelo vrline liči na zvijezdu koja je zgasnula: još svjetlost njena putuje put – tko zna dokle će još put putovati? Ah, prijatelji! Da sami u onome što činite budete kao što majka unosi sebe u svoje čedo: to treba da bude vaša riječ o vrlini!
Čovjek ima da se iscijeli od osvete: to je za me most što vodi ka najvišoj nadi, i duga koja se javlja nakon mnogih nepogoda.
Zaista vam kažem, često sam se smijao slabićima, koji su držali da su dobri stoga što su im šape bile nemoćne!
Voljeti pa propasti, to ide jedno s drugim od pamtivijeka.
ZAŠTO, reče Zarathustra. Pitaš ZAŠTO? Ali ja nisam od onih koje treba pitati za njihovo ZAŠTO. Zar sam ja tek od jučer počeo da doživljujem? Davno je tome otkako sam ja doživio razloge svoga mišljenja. Morao bih biti čitavo bure od pamćenja kad bih htio da i svoje razloge nosim sa sobom.
Koji među nama pjesnicima nije usuo vode u svoje vino? Pa zato nam i svide od srca oni koji su ništavni duhom, osobito ako su to mlade ženice.
O, dosta sam ja bacao svoju mrežu u njihova mora da bih uhvatio dobre ribe; ali sam uvijek izvlačio glavu istog starog boga.
Zarathustrino oko se okrenulo unutra, baš kao da gleda u velike daljine…
“Bilo jednom” tako se zove škriput zuba i najosamljenija tugoba volje. Nemoćna prema onom što je učinjeno – ona je jednak gledalac za sve što je prošlo. Sve “bilo jednom” je odlomak, zagonetka, čudnovat slučaj – dok mu stvaralačka volja ne kaže: “Jer tako sam htjela!” – dok mu stvaralačka volja ne kaže: “Jer tako hoću! Tako ću htjeti!”
Prva moja ljudska mudrost je što puštam da me varaju da se ne bih morao čuvati varalica. To je proviđenje koje upravlja mojom sudbinom: da treba da sam bez obazrivosti.
Druga je moja mudrost: ja više volim da poštedim sujetne nego ponosite. Zar povrijeđena sujeta nije mati svih žalosnih igara, a gdje se ponos vrijeđa tu poraste nešto što je još bolje od ponosa. Nitko nije u stanju u sujetnog da izmjeri svu dubinu njegove skromnosti. Ja ga volim, i sažalijevam ga njegove skromnosti radi. Od vas hoće on da se nauči vjeri u samoga sebe; njega hrane vaši pogledi, on jede hvalu iz vaših ruku, čak i vašim lažima vjeruje, ako dobro lažete o njemu: jer, sasvim u dubini, njegovo srce uzdiše: ŠTO SAM JA!
A treća je moja ljudska mudrost: što ne dam da mi pokvare promatranje zla uslijed vaše strašljivosti.Jedno je biti napušten, drugo usamljen…
Tko živi među čestitima, toga sažaljenje nauči da laže. Sažaljenje načini zrak zagušenim svim slobodnim dušama. Jer glupost je čestitih nedogledna.
Treba naučiti voljeti sama sebe – tako učim ja – ljubavlju čitavom i zdravom: da bi čovjek izdržao u društvu samoga sebe, a ne tumarao naokolo.
Najodvratniju životinju među ljudima, na koju sam naišao, nazvao sam gotovanom: on neće da voli a ipak b da živi od ljubavi.
Ja cijenim neukrotljive izbirljive jezike i želuce koji su naučili da kažu JA, DA i NE.
Onaj je otkrio sebe koji kaže: Ovo su moje DOBRO i ZLO; time je ušutkao krticu i kepeca koji kažu: što je za sve dobro, dobro je, što je za sve zlo, zlo je.
Što ti činiš drugome, ne može i drugi tebi činiti. Znaj da nema naplate. Tko ne umije da zapovijeda, neka sluša. Mnogi umiju sebi da zapovijedaju, ali ne znaju i da slušaju sebe.
Jer onaj koji i sam stoji na bolesnim i slabim nogama, kao vi, taj prije svega hoće, znao on to ili krio od sebe: da ga štede.
Da li imate hrabrosti, braćo moja? Ne hrabrosti pred svjedocima, već pustinjačke i orlovske hrabrosti, koju ni bogovi ne promatraju…
Ne budite vrli više nego što vam dopušta snaga vaša.
Ja sam smijeh proglasio svetim.
O Duhu i njegovim Moćima 
O progonu stvaraoca i drugim neugodnim iskušenjima | O Duhu i njegovim Moćima... said,
Ožujak 2013. u 2:08 pm
[…] Friedrich Nietzsche: TAKO JE GOVORIO ZARATHUSTRA […]