Studeni 2014.
Glazbene strugotine
Rachel’s: TEHNOLOGIJA UBIJA GLAZBU (Technology is Killing Music)
Ubrznim koracima grabio sam prema Prostoriji s Kolom. Po zidovima hodnika slijedio me nezgrapan Nietzscheov portret uporno nešto ‘drobeći’….
– Što sam ti tuvio cijelo vrijeme… – s vremena na vrijeme bi povikao – …moral je jedna obična izmišljotina!
– U redu, ali kako ne možeš shvatiti da čovjeku treba određeno vrijeme kako bi razumio što je davno pročitao… – kazao sam ubrzavajući svoj hod.
Slutio sam da je to mogla učiniti svakog trena – probuditi se iz svoga višemjesečnog sna! I u tom trenutku, ne bih želio da bude sama…
A što me je to, po tko zna koji put, želio poučiti moj pruski učitelj? Ovoga puta doista nemam vremena obrazlagati vam posljednji tijek Naručiteljevih i mojih misli… Naredni put ću to učiniti, obećavam… jer… baš u ovim trenucima… i to osjećam… Tetka se budi!
U međuvremenu, prostor oko nas ispuni glazba; komorni zvuci – u današnjem vremenu odavno zaboravljeni, ne samo u mojoj nego i u drugim Prostorijama s Kolom, izmiješani sa zvukovima koje danas čovječanstvo proizvodi u svom bivstvovanju… Savršene ‘glazbene strugotine’ koje nastaju dodirom čisto ‘glazbenoga’ i čisto ‘unutarnjeg svijeta’. Koliko dugo vremena nisam slušao komornu i uopće bilo kakvu glazbu u Prostoriji s Kolom? Otvorio sam velika drvena vrata. Doista, sâmo Kolo puštalo je glazbu, prekrasnu glazbu koju nikada prije nisam čuo ili mi je neprestano u ušima, glazbu komornoga, post-rock sastava Rachel’s bez koje moj Naručitelj, tamo gore u Nadstvarnosti, u posljednje vrijeme očigledno ne može… Sluša je svaki dan… sve albume po redu… Handwriting, Music for Egon Schiele, The Sea and the Bells, Selengraphy… sve do posljednjeg EP-a, zagonetnoga i pomalo deprimirajućeg naslova Technology is Killing Music…
Sve je započelo još u vrijeme stvaranja Prostorije s Kolom s Music for Egon Schiele kad mi je prolazeći Magičar iz susjedstva preporučio nekoliko pjesama s tog albuma, između ostalih ‘nježno-rascjeljujuću’ (premda ta riječ vjerojatno ne postoji u nijednom vokabularu, ipak, u ovom trenutku želim naglasiti njen zvuk koji, po meni, u potpunosti prianja uz zvuk/glazbu pjesme koju želim opisati) – Family Portrait… Zapravo, kad malo bolje razmislim, glazba grupe Rachel’s od samog početka je tu, poput starog trošnog pokućstva, drvenih greda, beskrajne police s Knjigama, i kad bih samo poželio mogao bih je čuti iz svakog kutka Prostorije; i u doslovnom smislu ona je Prostorijin zaštitni znak…
Uz zvukove, čini mi se, Esperanze (s albuma Systems/Layers) grupe Rachel’s, Tetka se budi u svom kutku velike sobe. U krevetu je, a ispred nje upaljen televizor. Prilazim njenu uzglavlju zabrinuto je gledajući.
– Šta? – oglasi se jedva čujnim glasom; a u njemu kao da je još uvijek bilo onoga starog, Tetkinog prkosa.
– Htio sam reći, ako ti nešto treba… tu sam.
– Znam da si tu! Kako ne bi bio tu! Ti si sve ovo izmislio i kako onda ne bi bio tu… I daj molim te, smanji tu glazbu…
Tu se nakašlja i zakratko ukipi da bi zatim na brzinu izvadila maramicu ispod jastuka kako bi zaustavila nekakvu odvratnu sluz koja joj je izbila na usta. Očevidno, bila je bolesna. Ipak, nakon nekoliko trenutaka izgledala je kao da se potpuno oporavila jer me je njen začuđujuće zdrav pogled pogodio posred čela.
– I da znaš, puno toga, čak i meni odvratnog, vidjela sam u onom svom Ljetnikovcu, moj Magičaru. Zato mi se neprestano bljuje, odatle sva ova sluz… Ali ne brini, malo ove tvoje zagrobne atmosfere Prostorije s Kolom, ovakve ‘muzike’… i stvar će biti riješena…
– Znaš, tamo vani… – mahnula je prstom prema prozoru, nasmiješena poput F. Murraya Abrahama u scenama u kojima je glumio ostarjelog Antonia Salierija u filmu Amadeus – …po svemu sudeći, ljudima je preostao još samo njihov ego. Nema više neke druge stvari za koju bi se mogli uhvatiti… neke ideje, kako bi ti kazao! Čak i ti, kako se ono zovu, eh da, kapitalisti, kao da shvaćaju da je ljudskoj pohlepi došao kraj, još malo zgrtanja love i gotovo… Više nitko neće imati volje ni za to! Sebičnost će prevladati, ali potpuna, totalna sebičnost koja će nastojati da jedinka ne bude samo materijalno zbrinuta nego i duhovno… drugim riječima, zavladat će onaj utilir… kako se ono kaže?
– Utilitarizam?
– Da, taj utili-ritalizam… On će postati sve. Ljudi će sve činiti kako bi sebe uzdigli, nešto će činiti ako je to korisno za njih; slušat će glazbu ako je korisna, ako ih opušta dok rade za laptopom, a ne zato što je lijepa, putopise će čitati samo ako obiluju informacijama o destinacijama koje žele posjetiti, a ne zato što je sâm tekst po sebi lijepo napisan, isto tako, čitat će i eseje ako obiluju informacijama o predmetu o kojem pišu, romane ako iz njih nešto mogu naučiti, za sebe izvući… Nitko više neće obraćati pažnju na ono o čemu ti ovdje neprestano drobiš…
– Misliš na stil…?
– Valjda; s umjetnostima je svršeno, kako si već jednom nekom tipu ovdje kazao… Umjetnik si utoliko, ukoliko sličiš na umjetnika, i ponašaš se poput umjetnika, vodiš nekakav nekonvecionalan život u kojem ti se živo jebe za sve, recimo, imaš dugu kosu, hodaš uokolo i pomalo jebeš; nitko nema vremena i uostalom nikoga ne zanima to što stvaraš. Znaš, ljudima je muka od novoga kao i od toga da moraju misliti. Osim što ih svakodnevno bombardiraju novim i novim bedastoćama informacija i vijesti, još da im netko servira i nova umjetnička djela… to je već malo previše.
– Zadnje čega se sjećam, bila je neka ženska, glumica i pjevačica u jednom… Stekla je slavu glumeći u nekoj sapunici i sad bi to isto htjela postići u glazbi… Na nju sam, čini mi se, najviše povraćala. Pričala je u kameru kao da se za taj album koji je snimila izborila puškom, sve je razgrnula oko sebe, najmanje je bila bitna glazba koju je proizvela, na kraju ni spot neke njene pjesme nisu pustili, bitna je bila samo ONA koja se cijelo vrijeme kreveljila u kameru…
– Tetka, molim te, nemoj više zagađivati Prostoriju s Kolom tim svojim odurnim prepričavanjem događaja iz Nadstvarnosti … znaš da to ovdje ne činimo… i dobro je da nisi spomenula njeno ime…
– A šta? Hoćeš reći da ovo netko čita?! Eeee, moj Magičaru… Znaš li, tko će ovo čitati? Opet, samo onaj koji u tome vidi neku korist za sebe…
– Tetka, mislim da si malo šenula. Naravno da nisu svi ljudi takvi… pogotovo ne ljudi poput našega Naručitelja koji su u sebi izgradili ovakve Prostorije s Kolom… I počela si opet činiti te neprimjerene generalizacije; uočiš neki fenomen i onda bi da ga primijeniš na sve stvari i ljude oko sebe… e, to ne ide tako…
Tetka pognu glavu. Neko vrijeme nismo govorili.
– Nego, hoću te pitati za Ljetnjikovac… ostaje li ili da ga dam srušiti? – prekinuh tišinu pitanjem.
– U ovom trenutku, tamo se više ne mogu vratiti, preodvratno je; k tomu, tamo je i onaj djedica koji se nedavno doselio – u povjerenju mi je otkrio da je bivši papa – koji na svakom koraku izaziva sažaljiv osmjeh na usnama i neprestano me tjera da u ophođenju s njim budem ona koja nisam… Osim toga, radije ću trošiti svoje vrijeme ovdje s tvojim arhaičnim, duhovnim probisvijetima iz nekog prošlog vremena, nego s ispraznim, egoističnim suvremenicima našega Gospodina Naručitelja koji su mi dolazili u goste…
– Ali Tetka, takvo je svako ‘suvremeno doba’, uvijek ti se tvoji suvremenici čine ispraznijima i egoističnijima od onih koji su prije tebe živjeli…
Na to nije ništa odgovorila.
– Čuj, zaledit ću ga u Prostoru Uma na nekih dvadeset i pet godina pa ti dalje vidi… Možda se situacija izmijeni… Ali znaš li što to znači? Znači da nema više pretjeranog kreveljenja pred televizorom… I suvremenici da ti nisu pali na pamet! Pogotovo ne ovi poput one tvoje glumice-pjevačice…
– Ma nemoj! – već se osovila u uzglavlju – Kao da ne znam da ti ovdje, kad se sva svjetla pogase, potajno ne gledaš nogometne utakmice, pratiš onu španjolsku ligu…
– Dobro je Tetka! – zagrmio sam. – I Charles Bukowski je svaki dan išao na konjske utrke… I što ima loše u nogometu kao odmoru jednog Magičara?
Ali baš u tom trenutku, dosjetio sam se da bi ovaj tekst doista netko mogao čitati. Odatle, pomislio sam kako bi ljudima, koji ovo budu čitali, teško bilo objasniti da se pored uzvišenih likova koje mogu pronaći u desnom izborniku pored ovog teksta – poput Nietzschea, Spenglera i Derride, na istom mjestu povremeno gleda/spominje i španjolska nogometna liga… a ne daj bože da spomenem nezaobilazne nogometne zvijezde koje uz nju idu, pogotovo ne onu dvojicu… kako se ono zovu… ah da, Lionela Messija i Christiana Ronalda… Prekasno! Već sam ih spomenuo…! A-joj… Sic!
O Duhu i njegovim Moćima 