Kolovoz 2017.
Prilog konstruktivističkom načinu mišljenja
Carl Sagan: KONTAKT
Friedrich Nietzsche: VOLJA ZA MOĆ
Werner Heisenberg: PROMJENE U OSNOVAMA PRIRODNIH ZNANOSTI
Zašto nam je konstruktivistički način razmišljanja danas potreban, a možda i nužan? Zato što jedino putem njega možemo prevladati ‘ovo’ u čemu smo se našli, nakon nezapamćenog doba nihilizma, u kojemu smo stigli obezvrijediti sve ono u što smo vjerovali. Čak i jedan poststruktuturalizam, na čelu s Derridom, iako je djelovao s najboljom namjerom, pokazalo se, bio je samo vrhunac, zadnji čavao u lijes ‘duhovnog čovjeka’. Zamislite da mrtvo-hladno kažete “Sve što mi je dano u svjetlosti izgleda kao da sam dao sâm sebi.” Kamo to čovjeka može odvesti osim u kaljužu postmodernizma u kojoj se on, sada postmoderni čovjek, može samo iznova ‘spaljivati’ putem vjere u pravilnu ishranu, redovitu proizvodnju selfija i održavanje profila na Instagramu (kako nam to na izvanredan način dočarava ‘kralj sarkazma’ – JP Sears). Drugim riječima, ovaj postmoderni čovjek nikada neće umrijeti, a ni izumrijeti…
U najkraćim crtama, konstruktivističko stajalište vezano je uz nazor po kojemu sve što znamo o svijetu koji nas okružuje predstavlja neku vrst projekcije našeg uma. Stol za kojim sjedimo, laptop na kojemu tipkamo, čak i te naše odlučne ruke koje smo položili na tipkovnicu laptopa, samo su konstrukcije našeg uma koje nastaju na osnovi prilično složenog rada našeg kognitivnog aparata.
Da bismo dočarali konstruktivistički stav spram percepcije ‘vanjskog svijeta’, navest ćemo sljedeći primjer. Kad prstom dotaknemo stol na kojemu sjedimo, senzacija ili osjećaj tvrdoće stola, zapravo, predstavlja rezultat (outcomes) interakcije samog stola i našeg prsta. Pritom, nećemo reći da je stol ‘tvrd’, nego da je naše iskustvo doticanja stola polučilo osjećajem tvrdoće. Ova pedanterija u izražavanju upravo je karakteristika konstruktivističkog mislioca, i razotkriva samu bit konstruktivizma. Ono što primamo iz ‘vanjskog svijeta’ nije odraz predmeta ili nekakva ‘opipljiva’ sila koju je taj predmet prenio na nas, nego elektrokemijski impuls koji samo reprezentira ono što se dogodilo u susretu između naših ‘dijelova tijela’ (poput prsta) i predmeta našeg svakodnevnog iskustva (poput stola). Čak ni udarac u naše tijelo ne možemo osjetiti direktno, kažu konstruktivisti, nego samo kao ‘elektrokemijsku oluju’ koja nas, kognitivno to zapažamo, obara na tlo. Naš mozak je okružen elektrokemijskom barijerom koja ga i doslovno štiti od bilo kakvog direktnoga, neposrednog iskušavanja zbilje.
Tko je prethodno shvatio, vjerojatno je odmah prešao na konstruktivizam. A oni koji to nisu učinili, vjerojatno su na jedvite jade dočekali da izreknu i tu svoju jednu, jedinu, ali, po njihovu mišljenju, teško opovrgljivu optužbu na račun konstruktivizma: nije li konstruktivizam samo druga riječ za solipsizam? Podsjetimo, solipsizam je uvjerenje bez ikakva temelja nastalo u prostorima jednoga odveć egoističnog uma po kojemu sve što se događa i doslovno se događa samo u tom egoističnom umu. Ali valjda je i s ovim dosada rečenim očito da konstruktivisti nisu i nikada neće negirati mogućnost postojanja ‘vanjskog svijeta’! Oni samo tvrde da slika toga ‘vanjskog svijeta’ nije njegov odraz, nego naša konstrukcija.
Tu smo došli do über priloga konstruktivističkom načinu mišljenja. Naime, kako, ‘na konstruktivistički način’, objasniti postojanje drugih ljudi oko nas. Ne razmišljaju li oni na isti način kao i mi, i ne padaju li i njima na pamet takve bedastoće poput one, upravo izrečene, da je njihov um možda jedina stvarnost? Ovdje nam u pomoć priskače jedna druga, a pokazat će se ključna sposobnost našeg uma odnosno kognitivnog sustava, zahvaljujući kojoj upravo vidimo i iskušavamo svijet kakav vidimo i iskušavamo – to je naša moć apstraktnog izvođenja (dočaravanja) postojanja svijeta koji nam je pred očima. Ona, a ne neposredno iskustvo, zaključuje da doista postoje drugi pojedinci poput nas i na taj način od raspoznatljive i iskusive ‘grupice elektrokemijskih signala’ stvara privid postojanja ‘drugih ljudi’ poput nas kao i svih drugih stvari ‘vanjskog svijeta’. Ako ‘vani’ nešto postoji, to mogu biti samo elektromagnetski valovi, procesi, a ne Borisi, Aleksandre, Darke i Dragane… postojanje bilo kojega makroskopskog entiteta poput stola za kojim sjedimo ili poput vas koji ovo čitate, samo je logički izvedeno i dočarano našim osjećajem za boje i oblik. Čak je i observer, promatrač koji sve to promatra (spoznaje), umjesto da se pomiri s činjenicom da je samo kognitivni proces, uz sebe vezao nekakvo ‘ja’ koje u ‘stvarnosti’ ne postoji.
Ako vam prija slušati ovakvu obranu konstruktivističkog viewpointa, koja se sve više pretvara u rugalicu na ovo doba bolesnih egoizama, hajdemo još malo agitirati za njega, preko misli drugih magičara uma. Poslušajmo, zagovornika Kopenhagenske interpretacije kvantne teorije, kojeg smo nedavno ugostili ovdje u Pustopoljini, Wernera Heisenberga; pitajmo ga što on misli o našem znanju ‘vanjskog svijeta’.
Više smo negoli prijašnja znanost svjesni toga da ne postoji nijedna sigurna ishodišna točka od koje bi vodili putovi u sva područja onoga što se dade spoznati, već da svaka spoznaja mora lebdjeti nad nekim beskonačnim ponorom; da stalno iznova moramo započinjati u sredini [ah, ne čujem li to Derridu u prirodoznanstvenom ruhu!], kako bismo o zbilji govorili u pojmovima koji tek pomoću svoje primjene postupno poprimaju jedan oštriji smisao…
A kad ga priupitamo za temeljno obilježje atoma, osnovnog gradivnog bloka svekolike materije, i elektrona, najmanjeg gradivnog bloka iste, već će nas otvoreno zavlačiti svojim odgovorom u kojem se naziru prve nijanse konstruktivističkog razmišljanja:
Kvantna je teorija, naime, dovela do rezultata da jedan atom nije tvorba dostupna našoj zornoj predodžbi u istom smislu kao neki predmet dnevnog iskustva. Atomu ili, točnije, najmanjoj gradivnoj čestici suvremene fizike, elektronu, prema ovoj teoriji, ne pripadaju više ‘po sebi’ čak ni najjednostavnije geometrijske ili mehaničke osobine, već ih on ima samo u onoj mjeri u kojoj su dostupne pomoću vanjskih zahvata promatranja.
U filmu Kontakt, snimljenom prema istoimenoj knjizi nezaboravnog Carla Sagana, u jednoj od njegovih posljednjih sekvenci, imamo na djelu umjetničku imaginaciju konstruktivističkog pogleda na svijet odnosno kognitivne domene promatrača… Kada u stroju za prevaljivanje ogromnih udaljenosti napokon dospije u zvjezdani sustav Vege, glavna junakinja filma, Ellie, spušta se na planet neočekivano poznatog krajolika. Nalazi se u prostoru u kojemu može disati, kretati se i misliti, ali ubrzo otkriva da on zapravo nalikuje svojevrsnoj ‘prozirnoj kupoli’. Kada prstom dotakne stjenke kupole, granice svoga kognitivnog sustava, oni pod njenom rukom zadrhte, zaljuljaju se, uključujući i sve slike na njima! Stvari izvan kupole su nejasne, ‘valovite’, pa je i osoba koja joj se približava i koju može vidjeti kroz samu kupolu – nejasna, i na neki način, baš ‘valovita’. Tek kad stupi u samu kupolu, Ellie ju prepoznaje – to je njezin otac, bolje reći, pojava njenog oca koju je izvanzemaljac odabrao, na osnovi najizraženijih emocija koje je očitovao njen um, kako bi stupio s njom u kontakt. Postaje očito da izmjenom prozirnosti kupole upravljamo i vrstom konstruktivizma koji je na djelu! Potpuno prozirna kupola simbolizirala bi najtvrđi, tzv. dogmatski realizam, a potpuno neprozirna radikalni konstruktivizam. Režiser filma, čini se, odabrao je sredinu, neku vrst strukturalnog realizma ili umjerenog konstruktivizma, kojima se i mi, sa svojom neprikosnovenom lucidnošću, priklanjamo.
Zašto? Pitate me zašto, sad bi se požalio Nietzsche… Zato što nas je maloprije spomenuta kvantna teorija, više od svih, poučila da sve stvari na ovom svijetu imaju dvojnu prirodu: mogu se tretirati i kao čestice i kao valovi. Tako stoji sa svjetlošću (Einstein), tako stoji i s materijom (De Broglie). Princip/dokaz o jedinstvu materije jedan je od najdubljih nalaza kvantne teorije o prirodi koja nas okružuje (iako će Derrida iz prikrajka protestirati da čak i ona, priroda, ne postoji). Prema ovom principu, bilo koja čestica može se pretvoriti u bilo koju česticu; kada tomu dodamo i Heisenbergovu tvrdnju da čestica kao čestica sva svoja svojstva zadobiva isključivo u činu promatranja, nismo li na najbolji mogući način potvrdili konstruktivistički stav.
Ovako zamišljam da stoje stvari. Stvari su čestice samo za naš kognitivni sustav koji ga putem svoje ‘prostornovremenske mreže’ upravo takve vidi. ‘Prava zbilja’, ako se o njoj uopće može govoriti, su valovi (a ne čestice!), po svemu sudeći, slični elektromagnetskim valovima koje još uvijek uspijevamo opaziti, u vječnom procesu koji ostaje neuhvatljiv našem promatranju i izvan dosega našeg iskustva… Tako je razmišljao i kibernetičar i neuroznanstvenik Heinz von Foerster, jedan od predvodnika konstruktivističkog načina razmišljanja, od kojega sam preuzeo još nekoliko misli u ovom postu. Mogu spomenuti i druge konstruktivističke mislioce poput pedagoga Jean Piageta, sociologa Niklasa Luhmanna, psihologa Erica von Glasersfelda te neprikosnovene biologe Humberta Maturanu i Franciska Varelu, koji su svojom premisom “živjeti znači spoznavati” utrli put konstruktivizmu i u mnogim drugim znanostima…
Malo-pomalo, shvatio sam da mi je konstruktivistički način razmišljanja bio suđen. Na koncu, postao mi je prirodan poput realizma za mnoge druge ljude. Čak se i naš Učitelj, i ne znajući, deklarirao kao preteča ovog načina razmišljanja. U nastavku donosim i neke konstruktivističke note iz simfonije njegovih misli (iz nikada, za njegova života, objavljene knjige Volje za moć) koje me i dan danas ostavljaju bez daha:
Nema ni “duha” ni uma ni mišljenja ni svijesti ni duše ni volje ni istine: sve same fikcije koje su neupotrebljive. Nisu posrijedi “subjekt” i “objekt”, nego određena životinjska vrsta što uspijeva samo uz stanovitu relativnu ispravnost, prvenstveno pravilnost svojih zamjedaba (tako da može kapitalizirati iskustvo).
Korisnost održanja stoji kao motiv razvoja organa spoznaje [to je i glavna premisa H. Maturane i F. Varele], oni se razvijaju tako da je njihovo promatranje dovoljno da nas održava; toliko realnosti vrsta zahvaća zato da bi njome zagospodarila, da bi je uzela u službu.
Apriorne “istine” u koje se najviše vjeruje za mene su – mnijenja prihvaćena do daljnjeg, na primjer zakon uzročnosti, veoma dobro uvježbane navike vjerovanja, utjelovljen je toliko da bi nevjerovanje u nj upropastilo rod. Ali jesu li to istine? Kakva li zaključka! Kao da se istina dokazuje time što opstaje čovjek… Nužno je… da se nešto mora držati istinitim – ne to da nešto jest istinito.
Ista jednadžbena i uređujuća snaga što vlada u idioplazmi vlada i za prisvajanje vanjskog svijeta… Uz nastanak logike: sklonost izjednačavanju, taj proces posve odgovara onom izvanjskom, mehaničkom (koji mu je simbol), po kojemu plazma trajno sve što prisvaja čini sebi jednakim te ga uvrštava u svoje oblike i redove… Poimati možemo samo svijet što smo ga sami sazdali.
Za sam kraj pak citirat ću i završni paragraf diplomskog rada moje studentice, napisan, kao i ovaj cijeli post, pod utjecajem, već spomenutog, konstruktivističkog mislioca Heinza von Foerstera:
…konstruktivistički način razmišljanja je i oslobađajući, jer odbija vjerovanje u jedan odgovor i nijekanje svih drugih. Bogatstvo izbora je oznaka prilagodljivog i zdravog sustava. Etički imperativ konstruktivizma ističe kako se uvijek treba ponašati tako da se poveća broj mogućnosti odabira. U neku ruku, s etičkog stajališta, to znači da je cijena takvog pogleda, pored odbacivanja objektivnosti, i prihvaćanje odgovornosti za svijet u kojem živimo.
Ima li potrebe ovome išta dodati? Svima zainteresiranima: prijelaz na konstruktivistički način razmišljanja obavlja se bez ikakve papirologije svakim danom između 0 i 24 sata u vlastitom prostoru uma. 🙂
Travanj 2014.
Ima li smisla govoriti o postojanju…? (književno-dramska verzija)
ULOGE: Teo Magičar, portret Jacquesa Derride, portret Martina Heideggera, Šahovski Kralj, Drugi Naručitelj te Reuben Louis Goodstein u ulozi gosta Prostorije s Kolom.
Koliko sam samo puta pisao o filozofiji i umjetnosti, religiji i znanosti… kao da stvarno postoje… i da su dio stvarnosti… koliko puta…? Ali sada, čini mi se da sam vas zavaravao… istina je drugačija; one ne postoje i nikada nisu postojale… Smijete se… i razmišljate… “O čemu sad ovaj?… Nakon toliko postova posvećenih tim ‘sestrama duha’, kako ih je od milja volio nazivati na svom blogu ‘O duhu i njegovim moćima’, koji je btw. upravo ovim tekstom odlučio preimenovati u nešto krajnje prozaično i neozbiljno (O Umu i njegovim Igrama), on sada trubi da one zapravo ne postoje…” Da – upravo to činim!
Postoji, recimo, ‘okus kiše’, kako se lijepo izrazio jedan pjesnik, ali ne postoji nešto kao umjetnost. Postoji ovaj vječiti tok misli začuđenosti svijetom oko sebe, ali ne postoji filozofija… Postoji čak i onaj stanoviti osjećaj za smisao u našoj glavi koji dolazi s našim mozgom i popratnom vojskom od 100 milijardi neurona, ali ne postoji nešto kao religija, utjelovljena idejom Boga. Ne može postojati ni znanost, već samo naša vjera u zabludu da postoji ono unutarnje, nekakvo ‘ja’ i ono vanjsko koje je navodno drugačije od nas… Shvaćate, kad pojmimo stvarnost, gubimo je iz vida…
Sve Može Postojati… i ne mora postojati. Možemo se i samo gubiti u valovitoj, izmjenjivoj ‘nutarnjoj izvanjskosti’ koja dominira našom percepcijom svijeta i vremena, poigravati se beskrajnim umanjivanjima i uvećavanjima prostora, zamišljati bilo što i … sve bi opet bilo na svom mjestu… Sve može i… ne mora postojati.
Upravo u tom trenutku, u Prostoriju s Kolom banu prilika muškarca s naočalama, pomalo zajapurenih obraza i zgrčenih usana. Kako se činilo, muškarac nije želio privući pozornost. Neko vrijeme se oprezno osvrtao oko sebe, pogrbljen, poput sjene. Ipak, nije mi moglo promaći da se portret Martina Heideggera, smješten u blizini, vidno uzjogunio, našavši se nečim smrtno uvrijeđen. Po pitanju našega gosta otkrijem da se radi o Reubenu Louisu Goodsteinu, konstruktivističkom matematičaru koji je živio u dvadesetom stoljeću, i kojeg sam zapamtio po vrlo uzbudljivim uvidima u prirodu matematike.
Predmet matematike nisu brojevi, nego uloge brojeva u brojanju (odatle i zbrajanju, oduzimanju itd.). Bilo što, što jest – može biti brojka odnosno nositelj uloge. Same brojke odnosno nositelji uloga opiru se ontološkom pritisku svojom proizvoljnošću. Same uloge određene su transformacijskim pravilima koje određuju kako se brojke zbrajaju i sl. Pravila imaju normativni, a ne deskriptivni karakter…
Spazivši pridošlicu i prikazavši dani tekst, i Kolo Duha Svijeta primjereno je reagiralo, zaključim. Međutim, portret Martina Heideggera nije se više mogao suzdržati. Nastojao me je dozvati pod svaku cijenu.
– Ššš… Teo… ššš!
Uzdahnuo sam.
– Molim vas, Teo, vi ste tako krasan dečko… Ovom gospodinu… – pokazao je očima na gosta – …nemojte vjerovati ni riječi!
– Zašto?
– Mislim da je on… ili netko iz njegove ‘konstruktivističke družine’, svejedno… kazao da je matematička spoznaja moguća bez ontološkog obvezivanja… Zamislite!
– Ontološkog obvezivanja?
– Ma da; pod tim se misli da se u odgovoru na pitanje o nečemu najprije utvrdi da to, o čemu je riječ, jest – da postoji – a onda da se utvrdi i što jest to što jest. – pojasnio je veliki njemački učitelj.
– Stara fenomenološka priča…
– Tako je!
– Hm, ne znam što bih na to rekao… – odgovorio sam i pošao natrag.
– Teo… preklinjem vas, poslušajte me… – uzaludno je iza mojih leđa zazivao portret velikoga njemačkog fenomenologa.
Uočio sam da doktor Goodstein sada oprezno prilazi velikom ormaru koji se, na moje iznenađenje, nekako uglavio usred beskrajne police s knjigama, po čemu je Prostorija s Kolom bila poznata. Pred samim njegovim vratima zastade a onda pokuca jednom… dvaput… triput… četiri puta. Uskoro, začu se i povratno kucanje, iz unutrašnjosti… nakon čega se vrata ormara otvoriše i iz njega proviri tužna, antropomorfizirana, napola bijela, napola crna, figura šahovskog kralja… Nije trebalo dugo da shvatimo da figura, u pravilnim intervalima, mijenja svoju boju. Šahovski kralj jedan trenutak bio je bijel, a drugi crn.
– Tu si, dakle… – umilnim glasom prošapta doktor Goodstein i spusti svoju visinu do neobične šahovske figure u ljudskoj veličini – A da znaš, svuda sam te tražio! I koliko si mi samo nedostajao…
Tople riječi doktora Goodsteina upućene običnoj drvenoj figuri pljuštale su sa svih strana.
– A je li…? – iznenađujuće, pomalo osorno, oglasi se figura šahovskog kralja, osovljavajući se teškom mukom na noge. Doktor Goodstein morao ju je pridržavati kako se ne bi ponovno skljokala na pod.
– Reci mi samo jednu stvar, Reuben! – zatražio je Šahovski Kralj (sada već s velikim ‘Š’ i ‘K’), prekinuvši doktorovo cmoljenje.
– Da… reci, što te zanima? – bojažljivo promrmlja doktor.
Nastupila je kratka šutnja za vrijeme koje se i Kolo primirilo, ne proizvodeći više nijedan suvišan zvuk, vjerojatno i ono znatiželjno za daljnji tijek razgovora.
– Postojim li, Reuben? – iznebuha, oglasi se drvena figura – Postojim li ja, Šahovski Kralj ili ne? …S obzirom što si napisao u onim svojim knjigama… to se i ne bi moglo reći…
Reuben Goodstein najprije spusti glavu a malo zatim, okrenu je u pravcu Kola koje se sada ponovno ravnomjerno vrtjelo s tekstom konstruktivističkog utemeljenja matematike u prednjem planu. Šahovski kralj oslobodi se njegova stiska te mu se grozničavo unese u lice – svojim licem, na kojem se već ocrtavao početak nevjerice.
– Ali time te nisam mislio povrijediti… – nastojao se opravdati matematičar.
– Dakle, baš hoćeš da ti pročitam tvoje riječi, Reuben? – bio je uporan Šahovski Kralj.
Postalo je napeto. Tu se kratko ubacim u razgovor formalno pojasnivši kako će tražene riječi, bez ikakvih problema, uskoro prikazati Kolo Duha Svijeta na svom sučelju, jer je priroda Prostorije s Kolom takva da bez problema pohranjuje, manipulira i prikazuje zapisane misli mnogih Magičara koji su nekoć živjeli, kao i onih koji još uvijek žive na ovom ubogom planetu … Naravno, nisu me razumjeli, ali ih brzo umiri najavljeni prikaz navedenih riječi… na za to predviđenom mjestu:
Ima li smisla govoriti o postojanju šahovskog kralja? … U stvarnome svijetu sigurno nema objekta na koji bismo mogli ukazati i reći da je on šahovski kralj… isto tako, nijedan komad iz skupa šahovskih figura nije, u tom smislu, šahovski kralj, jer komad drveta ili metala može biti izgubljen ili nađen, ali ne i šahovski kralj. Kada određeni komad drveta u određenoj igri nazovemo šahovskim kraljem, mi dajemo tom konkretnom objektu, kao glumcu, jednu ulogu… ovu smo ulogu mogli dati i nekoj drugoj figuri ili komadu ugljena… Figura o kojoj je riječ, samo je znak za kralja, ne i sam kralj. Kazujući da je nešto znak nečega, dakako, da izbjegavamo pitanje o postojanju…
– Ali ja to želim znati, Reuben? Postojim li ili ne? – sada već polumolećivim tonom upita figura šahovskog kralja. – Toliko si moje podanike i mene volio, toliko si uživao u našem životu, našoj igri, kako si kazivao, da si nas započeo ugrađivati u svoju igru, u te svoje znanstvene teorije… Zbog toga sam i više nego uvjeren da imam pravo to pitanje postaviti i tražiti na njega odgovor…
Tijelo konstruktivističkog matematičara, gotovo nalik nekoj izmišljenoj figuri iz šahovskog seta, činilo se da će potpuno klonuti.
– Ja ću vam pokušati dati odgovor na to pitanje, gospodine! – sasvim iznenada, u razgovor se ubaci portret Jacquesa Deridde koji je visio u blizini. Derridain portret smjestio sam nedaleko od Heideggerova. Razdvajao ih je samo onaj nadmeni Nietzscheov portret s upadljivim brčinama.
– Vi postojite… u to nema dvojbe, ali u ovom trenutku jedino u umu ovog ovdje malca! – i doktor Jacques tu očima svrnu na mene.
– Nastavite! – reče Šahovski Kralj.
– Ali tamo vani, izvan ove ektaplazmične prostorije, definitivno, Vas Nema! Za utjehu, isto vrijedi i za nas… U nekom smislu, ‘tamo vani’ su samo znakovi, uloge – kako već hoćete to nazvati! Ako i nešto postoji, to umu ne može biti neposredno razumljivo…
– Tja, konstruktivist i dekonstruktivist na istom zadatku! – čulo se mrmljanje s portreta Martina Heideggera.
– Ipak, ima jedna stvar koja me muči… – nije se dao smesti doktor Jacques – …ne znam zašto, možda je to jednostavno za njega bilo prerano, jbtg., ipak se radi o sredini 20. stoljeća, ali izgleda da se doktor Goodstein nije mogao tako lako odreći pitanja o postojanju, kao što sam to, recimo, ja učinio, bez većih problema, nekoliko godina kasnije.
Smjerno prateći raspravu, Kolo pravodobno osvježi prikaz svog ekrana na kojemu se sada ukaza sljedeći prigodni tekst:
Možda moramo umjesto pitanja o postojanju šahovskog kralja postaviti pitanje o postojanju šaha… Okrenemo li se sada od šaha aritmetici [matematici], vidimo da odgovor na pitanje postoji li broj dva glasi: broj dva je jedna od uloga koju igraju znakovi u aritmetici, i pravo pitanje nije postoji li broj dva, nego postoji li aritmetika [matematika].
Nastade tajac.
– Molim vas, ne dalje u ovom smjeru, gospodo… – prvi se u svom preklinjanju oglasio portret Martina Heideggera ili sâm on, glavom i bradom, posthumno, kroz ove moje luckaste misli, tko će ga znati… ali ‘šteta’ je već bila počinjena. Na svu sreću, nitko od nas nije morao postaviti to odsutno pitanje koje je, u bolnoj analogiji, uzelo ulogu posljednje kante vode bačene na zgarište metafizike, nakon koje se može javiti jedino još onaj ‘posljednji dim’, ‘dim’ vremena u kojem danas živimo, kao znak da je tu nešto odista bilo, da je postojalo, ali i da više ne postoji, da ga nema… Pitanje je došlo izvana, iz Nadstvarnosti, premda u parafraziranom obliku, a opet iz Prostorije s Kolom ili čega god, uma drugog Naručitelja s kojim moj Naručitelj već dulje vremena vodi misaonu prepisku, i glasi: “Postoji li uopće to Postojanje?”
U istom trenutku, Šahovskom Kralju krenuše suze… Velike crno-bijele suze curile su niz njegovo drveno lice… Postao je krunskim dokazom jednog Kraja, premda to možda nije želio. Za to vrijeme, doktor Goodstein rukama se hvatao za glavu vjerojatno izmučen pitanjem “Što sam to učinio?!” dok se u pozadini već moglo čuti glasno ridanje portreta velikoga njemačkog učitelja. U trenu, sve se urušilo. Jedna lijepa priča bi ispričana. Čovječanstvo će, htjelo-nehtjelo, morati krenuti drugim putom.
– Jeste li baš morali biti… tako neuviđavni?– bio sam bijesan kao ris na doktora Jacquesa.
– Mladiću, smirite se… nova era misli je pred nama. I ne brinite! U njoj će biti mjesta i za filozofiju i za matematiku i sve ostale ‘sestre duha’, jedino što će odsada znati da su sve redom igre i ništa više. Možda se kao takve u ovom trenutku doista čine beznačajnima, pogotovo u ovom vašem dobu koje još zaziva ono staro, kloneći se sveg novog, ali vjerujte, njihove mogućnosti su odsada bezgranične…
Počeo sam razmišljati. Prenesemo li ovaj način umovanja na priču s početka ovog teksta, na pitanje o postojanju religije, umjetnosti, filozofije i znanosti – onda znamo s čime imamo posla – jedino i isključivo, sa svojevrsnim igrama našeg uma, poput matematike, koje na čudesan način iskazuju našu ljudskost (suprotno Goodsteinovom uvjerenju, smatram da nema potrebe postaviti čak ni pitanje postoji li matematika). Ne ljudskost u smislu dobrog, lijepog, humanog… ljudskost, u smislu da smo ljudi, a ne šišmiši; dakle, ništa posebno. Zbog tih igara umjetnost može biti sve, filozofija može biti sve, religija i znanost mogu biti sve! A zbog svega toga i u jeziku možemo biti slobodni kao što smo to u mišljenju… Jedino ograničenje odnosi se na ono što nazivam ‘istinom našeg bića’… Ne možemo pisati o nečemu, ili bilo što drugo činiti, ako to ne nosimo unutar sebe… To je, valjda, to jedino valjano ograničenje…
Travanj 2014.
Ima li smisla govoriti o postojanju…? (dnevničko-esejistička verzija)
Zvonimir Šikić: FILOZOFIJA MATEMATIKE
Toliko puta sam na blogu pisao o filozofiji, umjetnosti, religiji, znanosti… kao da ‘one’ stvarno postoje… kao da su nešto na što svakako trebamo obratiti pažnju i utrošiti svoje vrijeme… a sada vam moram reći da ne postoje i da nikada nisu postojale… Smijete se… Nakon toliko postova koje je objavio na blogu naziva O duhu i njegovim moćima, implicitno i eksplicitno ih posvećujući tim sestrama duha, kako ih od milja voli nazivati, on sada trubi da one zapravo ne postoje… Da, upravo to tvrdim! Postoji, recimo, ‘okus kiše’, kako je to nedavno lijepo napisao jedan bloger, ali ne postoji nešto kao umjetnost. Postoje nerazumni strah od budućnosti i naša nejasna sjećanja, ali ne postoji nešto kao što je filozofija… Postoji čak i onaj stanoviti osjećaj za smisao u našoj glavi koji dolazi s našim mozgom i svim neuronima u njemu, ali ne postoji religija, pogotovo ne ona koja se poziva na Boga koji je ‘na našu sliku i priliku’ (iako, moram priznati da se radi o ‘dobroj fori’, čitaj domišljatosti). Ne može postojati ni znanost, već samo naša vjera u zabludu da postoji ono unutarnje čemu smo bliže i ono vanjsko koje je navodno drugačije od nas… Shvaćate, kad pojmimo stvarnost gubimo je iz vida… Sve Može Postojati… i ne mora postojati. Možemo se i samo gubiti u elektromagnetskim valovima kojima je optočena naša stvarnost, poigravati se beskrajnim umanjivanjima i uvećavanjima prostora, zamišljati bilo što i sve bi opet bilo na svom mjestu… Sve, uistinu, može i… ne mora postojati.
U vrijeme ubrzanog izvođenja temelja matematike ‘na čistac’ (koje će se svejedno pokazati uzaludnim) tijekom 19. i 20. stoljeća, u jednom trenutku pojavilo se i jedno alternativno gledište koje se u osnovi suprotstavilo načinu na koji su mnogi matematičari željeli matematici uspostaviti čvrste temelje. U to vrijeme, pokušaj uspostave temelja matematike proživljavao je svoju najveću krizu. Nakon ukopavanja istih oko pojma prirodnog broja tijekom 19. stoljeća, ubrzo se izišlo iz rova, te se spremao pokušaj njihovog izvođenja iz logike (G. Frege, B. Russell). Nažalost, i taj pokušaj, kao i pokušaj ‘metamatematičara’ Hilberta, neslavno je završio nakon što su se 1931. pojavili, u logičkom smislu, zastrašujuće-razorni Gödelovi teoremi. Poput dva crna vraga pomeli su ono ‘lijepo’ i ‘dobro’ iz matematike, a tu u prvom redu mislim na onu, svima dragu, ‘matematičku gospodu’ – Potpunost i Konzistentnost. Matematika je ponovno dovedena u škripac. I ubrzo nakon toga, lijen sam da istražujem, ali definitivno u godinama prije, za vrijeme ili nakon II. Svjetskog rata, pojavilo se gledište koje je zadalo udarac uobičajenom, logičkom, svakodnevnom mišljenju. Napola nevino, napola pakosno, izjavilo je da je matematika možda samo jedna vrsta igre našeg uma. Gledište je pripadalo skupini matematičara koji su sebe nazivali konstruktivistima, a čitav pokret ubrzo dobio je naziv konstruktivizam. Ta bahata skupina konstruktivističkih matematičara drznula se, eto, blasfemiti, takoreći, sam bitak. Ipak, prije nego što zatvorite tab vašeg preglednika i izgubite se u bespućima interneta u beskrajnom ‘fejsbuk lajkanju’ ili škrabanju komentara, nastojat ću vam zadržati pažnju i vrlo kratko, uz pomoć navoda iz knjige Zvonimira Šikića, predstaviti srž konstruktivističkog mišljenja koje smatram važnim.
Matematička spoznaja je ona spoznaja koja je moguća bez ontološkog obvezivanja, [tvrde konstruktivisti]. Ontološko obvezivanje – tu se misli da se u odgovoru na pitanje utvrdi da ono o čemu je riječ jest [da postoji] i da se, nadalje, utvrdi što jest to što jest.
Konstruktivisti smatraju da to naprosto nije potrebno.
Predmet matematike nisu brojevi, nego uloge brojeva u brojanju (odatle i zbrajanju, oduzimanju itd.). Bilo što, što jest – može biti brojka odnosno nositelj uloge. Same brojke odnosno nositelji uloga opiru se ontološkom pritisku svojom proizvoljnošću. Same uloge određene su transformacijskim pravilima koje određuju kako se brojke zbrajaju i sl. Pravila imaju normativni, a ne deskriptivni karakter…
Ako još uvijek niste ‘zavedeni’ ovim načinom razmišljanja, poslušajte riječi jednog konstruktiviste osobno, Reubena Louisa Goodsteina koji će vam podastrijeti svoj prijedlog prima causa-e ljudskog bivanja u duhu te tako, po mom mišljenju, na najbolji mogući način anticipirati konstruktivističku misao:
Ima li smisla govoriti o postojanju šahovskog kralja? … U stvarnome svijetu sigurno nema objekta na koji bismo mogli ukazati i reći da je on šahovski kralj… isto tako, nijedan komad iz skupa šahovskih figura nije, u tom smislu, šahovski kralj, jer komad drveta ili metala može biti izgubljen ili nađen, ali ne i šahovski kralj. Kada određeni komad drveta u određenoj igri nazovemo šahovskim kraljem, mi dajemo tom konkretnom objektu, kao glumcu, jednu ulogu… ovu smo ulogu mogli dati i nekoj drugoj figuri ili komadu ugljena… Figura o kojoj je riječ, samo je znak za kralja, ne i sam kralj. Kazujući da je nešto znak nečega, dakako, da izbjegavamo pitanje o postojanju…
Ne znam zašto, možda je to za njega bilo jednostavno prerano, jer… ipak, radi se o sredini 20. stoljeća, ali izgleda da se Goodstein nije mogao tako lako odreći pitanja o postojanju (kao što ga se, bez većih problema, dvadesetak godina kasnije, odrekao Derrida):
Možda moramo umjesto pitanja o postojanju šahovskog kralja postaviti pitanje o postojanju šaha… Okrenemo li se sada od šaha aritmetici [matematici], vidimo da odgovor na pitanje postoji li broj dva glasi: broj dva je jedna od uloga koju igraju znakovi u aritmetici, i pravo pitanje nije postoji li broj dva, nego postoji li aritmetika [matematika].
Prenesemo li ovaj način umovanja na priču s početka ovog teksta, na pitanje o postojanju religije, umjetnosti, filozofije i znanosti – onda znamo s čime imamo posla – jedino i isključivo, sa svojevrsnim igrama našeg uma, poput matematike, koje na čudesan način iskazuju našu ljudskost (suprotno Goodsteinovom uvjerenju, smatram da nema potrebe postaviti čak ni pitanje postoji li matematika). Ne ljudskost u smislu dobrog, lijepog, humanog… ljudskost, u smislu da smo ljudi, a ne šišmiši; dakle, ništa posebno. Zbog tih igara umjetnost može biti sve, filozofija može biti sve, religija i znanost mogu biti sve! A zbog svega toga i u jeziku možemo biti slobodni kao što smo to u mišljenju… Jedino ograničenje je ono što nazivam istinom našeg bića… Ne možemo pisati o nečemu, ili bilo što drugo činiti, ako to nemamo u sebi, ili ne nosimo unutar sebe… To je valjda jedino valjano ograničenje…
O Duhu i njegovim Moćima 