Studeni 2016.

‘Dobra samoća’ (uz kratki naputak kako prevladati osjećaj bačenosti u svijet)

Posted in Bitak i vrijeme, Dnevnik, FILOZOFIJA, HEIDEGGER, KAFKA, Knjiga nemira, KNJIŽEVNOST - PROZA, PESSOA tagged , , u 2:00 pm autora/ice Magičar

Franz Kafka: DNEVNIK
Fernando Pessoa: KNJIGA NEMIRA
Martin Heidegger: BITAK I VRIJEME

kafka_pessoa‘Dobra samoća’ samoća je čovjeka posvećenog stvarima Duha. U njoj, čovjek nikada nije sâm, iako se neprestano osamljuje. Okružen knjigama, on je u isto vrijeme okružen mislima drugih duhova od kojih su mnogi već odavno završili sa svojim fizičkim postojanjem. Upijajući knjige koje su napisali, njegov Duh postaje pripravan započeti razgovor s njima. A kad ga započne, paradoksalno, počinje se očitovati duhovima od kojih mnogi još nisu ni rođeni. Kako je to moguće?

Potreba duha je očitovati se, zbog koje nikada ne može biti sâm. Ali kako mu polazi za rukom jedne Duhove slušati, a drugima Pisati/Govoriti i kazati da je to dijalog, dakle, jedan uzajaman razgovor? Odgovor na ovo pitanje proizlazi iz mog dubokog uvjerenja da svi duhovi dijele istu srodnost, isto porijeklo, pa odatle, i ista pitanja i iste odgovore, izražene na različite načine, jer nisu pokidali vezu s Cjelinom iz koje su proizišli, kao što je to bolno i nepromišljeno učinilo ‘Ja’.

Stoga mi danas ne predstavlja veći problem poistovjetiti se sa životima jednog Franza Kafke ili Fernanda Pessoe. Upravo njihovi dnevnički zapisi – Kafkini u formalnom (izraženi u Dnevniku), a Pessoini u neformalnom obliku (kroz Knjigu nemira) – dovoljna su mi potvrda da vodim svoj život sličan njihovom, i da vjerojatno nisam jedini u tome. Ima nas mnogo koji vodimo svoj život na način na koji su ga vodila ova dva književnika, ali u prvom redu samo čovjeka sklona Duhu; u tom smislu, važna je naša srodnost s njima, a ne usporedba. Iza mene je na desetke ispisanih džepnih notesa koji se redovito vuku neurednim ladicama u prostorima u kojima sam nekoć živio ili danas živim, nekoliko dnevnika koje sam započinjao u različitim periodima svog života; sve to činio sam samo iz jedne potrebe: da očitujem Duh koji nosim u sebi.

Druga stvar je što sam prema toj radnji često pristupao nepošteno, kukavički, hineći da na papir stavim stvarnu istinu koju je Duh osjećao kroz moje tijelo. Ni sad nisam siguran jesam li stigao dotle da se ne libim prenijeti na papir ono što mi on redovito došaptava, jer to što mi došaptava nekad je suviše mračno, suviše tjeskobno, u svakom slučaju, ‘suviše nešto’ što i nije za objavu… Uostalom, može se i postaviti pitanje, zašto bih baš ‘Ja’ (tijelo i duh koji ga zaprima) morao izreći istinu naglas? Zašto to netko drugi ne učini umjesto ‘mene’? Ali i to ‘moje’ ‘Ja’, danas polako blijedi, nužno blijedi kako se udaljavam od godina mladosti, nestaje u ponoru neudovoljenih želja kao i svako ‘Ja’, držeći se za ruku s bratom Egom, jednoj samo personificiranoj želji za dopadanjem kojoj smo na ovom mjestu, čini mi se, posvetili i previše prostora. Kad njih dvojica u potpunosti nestanu sa scene, tko preostaje? Očigledno, Duh, gordiji nego ikad, odlučan da me natjera da se očitujem pod svaku cijenu i ostatak životne energije posvetim jedino tome poslu!

Napokon, čovjeku postaje jasno da nije važno koliko živi na Zemlji nego kako.

Moguće je da sam to već negdje napisao, ali opet ću, ako ni zbog čeg drugog a ono zbog delikatnosti situacije u kojoj smo se našli: duh ne stremi ničemu. Samo tijelo, ego ima želja! Duh je tu samo kako bi se očitovao, izrekao istinu tog istog tijela. Štoviše, duh je prisiljen očitovati se o svemu, ali pošto nužno rabi znakove za tu zadaću on je uvijek i najprije umjetnički… Zagonetka jednoga Duha: smije li se pozvati na nešto iznad sebe…? Jer, kakva je to sposobnost, kakvo umijeće, koje proizlazi iz samoga sebe, nigdje ne vodi, i k tomu se urušava u sama sebe …

Stoga, na vlastito tijelo, pojavu u prostorvremenu, nikada nisam gledao kao na nešto što ne pripada samoj Prirodi kao takvoj, Pra-Jednom, Bogu. Naš izgled, naše misli, boja naše kože i boja naših misli, “na diku su i sramotu” isključivo tih istih Prirode, Pra-Jednog ili Boga; odnosno onoga tko je inicirao njihovo “buđenje”. Ne možemo se osjećati stranci u onome iz čega smo proizišli, i što nas je oblikovalo. Po meni, to je možda jedini ‘predreligiozan’ osjećaj na kojemu se pošteno mogu podizati religije. A zanimljivo, Martin Heidegger je baš na tom problemu, prema mojemu mišljenju, počinio jednu od svojih najvećih intuitivnih pogrešaka! Kao početnu točku razmatranja uzeo je svijest, dakle, u startu nešto “mislivo po sebi”, a ne razliku između mislivog i nemislivog (odnosno razliku između onoga što misli i onoga ili nečega što ne misli). ‘Onaj koji misli’ u tom smislu ne bi bio poseban u odnosu na ‘nešto što ne misli’ da to jezik neoprezno i zavodnički ne prenaglašava. Nesvjesni jezičnog uplitanja odnosno gramatike, ‘onaj’ će nam se uvijek činiti vrjednijim, posebnijim u odnosu na ‘nešto’. Pritom, zaboravlja se da smo slobodno mogli govoriti ‘onaj koji misli’ i ‘onaj koji ne misli’ ili pak ‘nešto što misli’ i ‘nešto što ne misli’, ali da, eto, nismo, kako bi “gramatobojazni” lektori i korektori pronašli svoj kruh lektorirajući i korigirajući naše tekstove… Drugim riječima, razlika između pojmova ‘onaj’ i ‘onoga’ i ‘nešto’ ili ‘nečega’ samo je stvar naše gramatike.

Na osjećaju vlastite svijesti koja misli, osjeća, pamti, predviđa i šta sve ne, dakle, ‘onoga koje misli’, Martin Heidegger nastojao je izgraditi vlastitu filozofiju, slijedeći u tome svog prethodnika i, usudio bih se reći, prediktora René Descartesa. To ga je, na koncu, odvelo do fenomenologije, a ova napose i do toga pogubnog osjećaja ili ideje o pogubnoj bačenosti u svijet… (Izvedena tjeskoba je nešto drugo i dijelove u Bitku i vremenu posvećene njoj i dalje držim jednim od najljepših filozofskih tekstova uopće!)

Po ovom naputku, a mnogo prije Heideggera, porušili su se i (oni) Zlatni mostovi prema mogućnostima pravoga, istinskog postojanja kojih se s otvorenom empatijom u Scientii Sacri prisjeća Béla Hamvas.

S pozicija poststrukturalizma i nastajućeg postidealizma moga misaonog svijeta, na osjećaj bačenosti u svijet ne gledam drugačije osim kao na još jedan znak u duhu gramatologije našeg francuskog učitelja, pored mnogih. ‘Nešto što misli’ našlo se u okruženju ‘nečega što ne misli’. To je činjenica; ali ona nikako ne može voditi zaključku da je ‘(neš)to što misli’  – protivno svojoj volji, a upravo takav se dojam zadobiva čitanjem izvorna Heideggerova teksta  – bilo bačeno u svijet ‘nečega što ne misli’! Po mom sudu, ono je to moglo tek naknadno domisliti! U suprotnom, to prejudicira da je ‘nešto što misli’ ‘prije’ samog postojanja i nezgodne bačenosti u svijet obitavalo u nekom obliku negdje drugdje, predmnijevamo, u nekoj vrsti limba, što bi nam vjerojatno dobacio kakav teolog u prolazu. Ali to jednostavno ne možemo znati. Zašto, onda, takve stvari izmišljati? Ono, dok nije počelo misliti, bilo je samo ‘ono koje ne misli‘. Ali samim time što je počelo misliti i što sada misli, ne odjeljuje ga nužno i dramatično od svoje nemisleće okoline, a pogotovo ga ne sprječava da ne misli i u ime ‘onoga što ne misli’, odnosno da preuzme odgovornost za svijet u kojemu živi, i postane neka vrst mislećeg zastupnika cjeline koja ga okružuje (ovo je vrlo važno shvatiti zbog ekološke katastrofe koja nam se možebitno, ali ne i nužno, približava). Upravo ovakvo mišljenje, mišljenja sam, njeguje izvorni Duh kroz nas.

‘Ja’ je samo nusprodukt razvoja materije. Izgubljeni osjećaj pripadnosti cjelini iz koje smo proizišli koji vodi lošem ateizmu i cinizmu. Ovim tekstom valjda sam htio pokazati da je ‘Ja’ u nama uzelo toliko maha da su ga morale prigrliti i pod njim, na kraju, pokleknuti i najotmjenije filozofije!

Listopad 2014.

Neuzaludna uzaludnost (o tri slučaja pisca/stvaratelja)

Posted in HAMVAS, Mađarski Hiperion, RELIGIOZNOST tagged , , u 11:33 pm autora/ice Magičar

Bela Hamvas: MAĐARSKI HIPERION

Razbolio sam se… osjećam se bolesnijim nego ikad prije… pa opet, ne mogu reći koja me to bolest točno muči. Možda samo ulazim u ono što nazivaju starost…?

Kad malo bolje razmislim, u ovom životnom dobu, svi duhovi do kojih mi je stalo bili su već mrtvi ili ludi (Kafka, Nietzsche…) U praznini sam onih Nietzscheovih godina u kojima je on potonuo u svom umu. To mi zvuči tako nestvarno da s vremena na vrijeme moram otići do kupaonice i ispljuskati se vodom. Što se to, pobogu, sa mnom događa?

Pisanje mi je postalo sve. Ma i da riječima samo ubijam ili povećavam prazninu oko sebe, ne mogu više odsustati. Ne mogu ne pisati.

Razlikujem tri slučaja pisca/stvaratelja. Najsretniji slučaj je onaj u kojem je on od šire javnosti prepoznat kao stvaratelj, te se legitimirao u poslu pisca u smislu da ga društvo u kojem živi cijeni zbog njegove književnosti. Odatle, on ne samo da se ima vremena baviti onim za što je rođen nego mu njegova književnost osigurava i krov nad glavom, egzistenciju. U pravilu, ovaj slučaj pisaca/stvaratelja je privilegij pisaca koji žive u velikim državama (pritom, englesko govorno područje je poželjno, ali ne nužno). Taj putuje svijetom, nastupa u televizijskim emisijama, održava predavanja po svjetskim sveučilištima, daje intervjue. U nekim slučajevima živi i samo od tih honorara. Iako je u svijetu sve manji broj takvih pisaca, i dalje je lako navesti primjer. Michel Houellebecq je, po mom sudu, jedan takav pisac. Premda za sebe osobno vjerojatno nikada ne bi rekao da je sretan, predstavlja umjetnika/književnika koji se u potpunosti poklapa sa slikom ‘najsretnijeg slučaja stvaratelja’ danas.

Manje sretan slučaj stvaratelja je onaj u kojem on dobar dio života provede u nametanju svoje umjetnosti drugima. U ovom, mnogo češćem slučaju, pisac se bori za svoju književnost kao što se neki vlastodržac bori za svoje interese. Vjeruje da mu samo dobra promocija može donijeti uspjeh. Često je razočaran i zlovoljan. Nema motiva za rad ako nema za koga raditi. Često radi poslove usko vezane uz umjetnost/stvaralaštvo – urednik je časopisa, urednik u nakladničkoj kući, novinar, voditelj radio ili televizijske emisije vezane uz neki oblik pisanja i umjetnosti itd. Mislim da neću pogriješiti ako u drugi slučaj pisca/stvaratelja uvrstim sve živuće, relativno priznate hrvatske pisce. Svi objavljuju književna djela i… pored toga, rade nešto drugo da bi preživjeli. Imaju tu nesreću da žive u maloj zemlji u kojoj književnost ne privlači pretjeranu pozornost. To znači da im bilo koja vrsta uspjeha ne donosi mnogo na materijalnom planu, kao i na planu slobodnog vremena za pisanje. Nikada neće preći u kategoriju najsretnijeg slučaja umjetnika. Možda je posljednji slučaj ‘najsretnijeg slučaja pisca/stvaratelja’ u našoj zemlji bio slučaj Miroslava Krleže? Teško nam je zamisliti da netko poput  Miljenka Jergovića živi od prodaje svojih romana; i više smo nego uvjereni da on zapravo živi od pisanja kolumni…

Posljednji slučaj pisca/stvaratelja (koji se može odnositi i na bilo koju drugu vrstu umjetnika) odnosi se na slučaj stvaratelja koji živi u svom, vlastitom svijetu. Bio prihvaćen od drugih ili ne, njegov SVIJET mu je dovoljan (“Iz svog sela vidim sve zvijezde na nebu.”, zapisao je nešto slično Pessoa). Obično za život zarađuje poslom koji nema veze s umjetnošću. Pisanje prakticira u slobodno vrijeme. Nije li treći slučaj pisca/stvaratelja – upravo naš slučaj! Mi smo pisci/stvaratelji koji za života ništa neće dobiti od svog pisanja, poput (nam dragih) Fernanda Pessoe i Franza Kafke, ili ‘još bolje’ …Bele Hamvasa. Na početku Mađarskog Hiperiona, potresnog epitafa svog stvaralačkog opusa, on turobno i neutješno rezimira svoju sudbinu, sudbinu pisca koji je živio u vlastitu svijetu [u prijevodu Save Babića]:

Evo me u ovom narodu, u ovoj zemlji, svaka mi je namera bezuspešna, svaka reč uzaludna beše, svi planovi su mi se razbili, propao sam, neprimetno, suvišno i nepoznato. Ne gledam more na čijim obalama sam želeo da umrem, ne osećam miris smokava i obalskih borova, koji maestral donosi iz zaliva, i ne čujem romor talasa na hridinama. Čak i ovde poraz. Moj dajmon me ne pušta. I nemam nikakve utehe. Znam da neće biti potomstva koje će me poštovati. Ono što sam ja radio tako je nečovečno da se prema tome neće prodobriti nikakvo potomstvo. Nisam naklonjen nikome, čak ni njemu. U meni niko neće naći opravdanje. Nigda ovde nije bilo čoveka koji je manje bio umiljat. Ali i inače, potomstvo! Neće ono imati ni želje da se muči hartijama. Dolaze vremena koja će zaboraviti svaku prošlost. Sadašnjost će nagnati ljude da zaborave prošlost – ne zato što će biti veoma srećni, nego upravo veoma nesrećni, toliko čak da niko neće umeti da im ublaži patnje. Zašto bi baš iščeprkali mene koji nemam nikakvo saosećanje prema njima? Vreme slova je i inače već minulo. Pisanje je nesavremena strast, i sve više će to biti. Biće zaboravljen svako ko je pisao, čak i ja [ja naglasio]. Postoji u meni jasnovidost da to kažem, ma koliko je sud težak, naročito za mene sama, u čijem životu postoji tako užasna nesrazmera između onoga što sam ostvario i onoga što se u meni primećivalo. I tako, ono što sam činio, zauvek je izgubljeno. Čak i ovo. Jer ostali? Ko sme sebe da postavi uz mene. I kada to pitam, ne govori li iz mene oholost. Toliko sam sâm da ne samo što jedino ja umem to učiniti, nego sam ja i jedini koji zna šta sam uradio.

Fernando Pessoa na svoj je način također bio ojađen na svoje suvremenike, svoje sugrađane, njihov teško podnošljiv provincijski duh. Zatvorio se u sebe poput školjke i riješio problem. Što se tiče vas, nekada ćete to moći učiniti, a nekada ne. Niste opterećeni time da ste doista netko tko će biti tek naknadno otkriven. Takvih pisaca zapravo više neće biti. Stoga, mišljenja sam da ćete ekvilibrirati  između drugog i trećeg slučaja umjetnika. Možda vam pođe za rukom objaviti knjigu pa ćete privremeno uskočiti u vlak pisaca/stvaratelja koji su uvjereni da je došao njihov čas. Ali kad-tad, eto vas natrag u tamu vaše sobice u kojoj pišete. Nikada nećete moći sebi objasniti zašto to činite kad je sve uzalud; zašto, do vraga, pišete? Sva slava i svo odbijanje koje ste za života doživjeli i koje ćete doživjeti, ako ste iskren pisac, na kraju će u vama izazivati istu gadljivost, ali nećete moći stati, i dalje ćete pisati… ali sada potpunoma sami; u to doba, možda ćete svoj život u cijelosti provoditi u izolaciji, na nekom otoku… možda ćete se za potrebe pisanja zarediti, završiti u nekom samostanu, manastiru ili tekiji, i doslovno ostati samo na kruhu i vodi i dalje samo pisati… bespoštedno, manijakalno i posvemašnje uzaludno…

Zadnjeg dana vašeg života ruka će vam klonuti, papir više neće izdržati, zadnju misao koju ćete imati potrebu zapisati – ostat će vam u glavi. I umalo da umrete u mukama s pomisli na tu činjenicu. Međutim, sjetit ćete se ovog trenutka… i da ste uzaludnost svakog vašeg književnog napora shvatili puno prije… u trenutku kad ste prvi puta pročitali ovaj tekst… Stoga, umrijet ćete pomireni; vaša vas je književnost čitavo vrijeme pripremala za taj trenutak… ta uzaludnost… koju se na kraju otkriva da nije bila uzaludna… Od književnosti nam doista ne valja više tražiti!

Prosinac 2013.

Možemo li se uzdržati od proizvodnje (umjetničkog) sadržaja?

Posted in Knjiga nemira, KNJIŽEVNOST - PROZA, PESSOA tagged , u 12:42 am autora/ice Magičar

Fernando Pessoa: KNJIGA NEMIRA (VELIKI ULOMCI)

pessoaU posljednjih nekoliko dana zamijetih da je nekoliko blogova, koje sam manje-više redovito obilazio, prešlo na onaj svijet, da je izdahnulo i da ih nema više! Kada upišete njihova ‘urlizirana’ imena u preglednik ili browser dobijete onu bijelu, neutralnu stranicu “The page can not be displayed…” i pomislite da je njihovim autorima napokon dozlogrdilo to bjesomučno proizvođenje sadržaja u današnjem svijetu u kojem se ponekad čini da se ništa drugo ne radi osim – proizvodi nekakav sadržaj. To je valjda isto kao kad na početku 21. stoljeća, među sedam i pol milijardi suvremenika na ovom planetu, odlučite nemati djecu.

Proizvodnja sadržaja u ovom dobu toliko je bjesomučna da svakom umjetniku u nekim trenucima mora pozliti. A kako je samo nadahnuto, na rubu entuzijazma, Marina Abramović nekoć izvikivala svoj ironični slogan: “Umjetnost mora biti lijepa!”, propitujući njime tek estetsku stranu umjetničkog fenomena dok danas kao da je došlo vrijeme propitati je li umjesno više išta proizvoditi u umjetničkom smislu? Kako ostati umjetnikom u dobu u kojem postaje očito da svaki stvaralački čin nenamjerno pridonosi besprimjerenom sadržajnom zagađenju? Možemo li se uzdržati od proizvodnje sadržaja? Možemo li biti i ostati umjetnici sami za sebe? Možemo li iz same umjetnosti isključiti taj njezin definitivno precijenjeni komunikacijski aspekt koji smo u međuvremenu kao takvog razotkrili? Možda samo pisati jedan roman godinama, kao što sam  uostalom i sam činio…? Ili se učiti pomnom čitanju i usputnom pravljenju bilješki?

Moja kolegica s posla umjetničko stvaranje kojim se bavi naziva amaterskim i postavlja ga nasuprot profesionalnog.
– Mi smo umjetnici-amateri; nas ne zanima koliko ljudi će našu umjetnost stvarno percipirati… Shvaćaš?
Baš i ne. Želim stvarati, a pritom želim biti i percipiran, konzumiran, što god, odnosno da sve to bude moje djelo. Ali kako? Ne vidim načina da to postignem, osim neumjetničkim sredstvima.

Međutim, Fernanda Pessou, portugalskog pjesnika i esejista, koji je iza sebe ostavio prekrasnu literarnu krasoticu, nikad dovršenu Knjigu nemira, kao da je već čuo savjet moje kolegice. Govorio je da piše samo za svoj gušt i da mu nisu potrebni čitatelji.

Zašto ne vjerujete da ne pišem radi objavljivanja, čak ni radi pisanja ili stvaranja umjetnosti. Pišem jer je to samo sebi cilj, uzvišeno savršenstvo, naravno, alogično savršenstvo, … moje kulture stanja duše. Ako uzmem neku svoju senzaciju i razmrsim ju tako da mogu njome tkati unutarnju stvarnost koju nazivam Šuma otuđenja ili Nikada ostvareno putovanje, vjerujte da to činim ne zato da bi proza zvučala lucidno i zvonko, čak ni zato da uživam u prozi – i koliko to jače želio, to više dodajem krajnju uzvišenost poput lijepa pada platna ponad mojih sanjanih scenarija – nego zato da pružim potpunu izvanjskost onome što je nutarnje, da bih tako ostvario neostvarivo, združio suprotnosti, i pretvorivši san u izvanjsko pružio mu njegovu najveću snagu čistoga sna kao zaustavljač života…

Knjigu nemira čitam nešto prije ponoći – kako bih utonuo u smirenje pred spavanje. Ironična nakana.  Pessoa me podsjeća da i nismo toliko rijetki, mi, ravnodušni na život i svako odigravanje u njemu. Jedino, što on svoj poziv nikada nije iznevjerio, nije žalio za tim što u životu nije stekao ni prijatelje ni ljubav (barem je tako napisao), dok u mojemu slučaju – situacija je blago kompliciranija. Bio sam u vječnoj potrazi, kako za ljubavlju svog života tako i za prijateljima. Nisam se predavao i kad bi me na tlo oborila najgušća i najneumoljivija depresija. Vjerovao sam ljudima. Polagao nade u njih. Mislio sam, sad će doći ta životna sreća. Odrast ću i postati zreo muškarac koji će naći svoju sreću pod suncem. Ali bijahu to zaludne nade…

Umjetnost je osama. Svaki umjetnik mora nastojati osamiti druge, prenijeti im u duše želju da budu sami.

Jasno je da mi, ‘pessoisti’, imamo sve samo ne običnu narav i mozak, da su naše misli nešto što je nemoguće zadovoljiti, i da se stoga samo pretvaramo da živimo, a zapravo samo mislimo, zaokupljeni smo sobom, svojim mislima, svojim mogućnostima, a u rijetkim danima radosti zaokupljeni i samo svijetom ne razlikujući se od njega ni u jednom atomu. Mi, sposobni da promatramo stvarnost onkraj stvarnosti, onkraj nas samih i same te stvarnosti, da promatramo iznutra i izvana, iz niše nekog još nepoznatog zakona, mi smo ti koji skoro više nismo za život…

O vremenu u kojem je živio Pessoa je napisao divnu rečenicu koju citiram za kraj ovog posta bez da sam vam dao jasnu uputu kako se postaviti spram bjesomučne proizvodnje sadržaja. Zasada je samo imajte u vidu, i to je dovoljno da izvrši utjecaj na vašu umjetnost.

Pripadam naraštaju, ili bolje, dijelu naraštaja, koji više nimalo ne poštuje prošlost, koji je izgubio bilo kakvu vjeru ili nadu u budućnost. Zato živimo u sadašnjosti gladni i željni jer nemamo druge kuće… […] … smiješimo se našem unutarnjem životu i ravnodušni smo u oholoj pospanosti prema brojčanoj stvarnosti stvari.

To je taj Pessoin futurizam koji nas pogađa ravno u glavu, ali i sve one koji iza nas dolaze… Uskoro nećemo imati druge stvarnosti koja će nas zanimati doli one Prostora Uma, Pessoinih sanja, ili kako hoćete da je već nazovem. Prije otprilike jednog stoljeća, on ju je slutio, danas je na nama da ju iskusimo u svom njezinom privlačnom, fatumskom naboju … premda, i za nas, ona ostaje zagonetka.

Zašto uopće mislim na te stvari, ako su već toliki drugi na njih mislili i zbog njih patili?…

Pa… baš tako…moj dragi Fernando! Uzeo si mi pitanje iz usta!

Siječanj 2013.

Večera s ‘posljednjim filozofom’

Posted in DERRIDA, FILOZOFIJA, Glas i fenomen tagged , , , u 1:07 am autora/ice Magičar

Jacques Derrida: GLAS I FENOMEN

Prostorija je započela s podrhtavanjem kada je moj uvaženi gost stigao na večeru. Slike su se ljuljale po zidovima, Kolo nesnosno škripalo, čak je i veliki kristalni luster koji je bacao blijedu svjetlost po prostoriji neprestano zveckao svojim kristalićima različitog oblika. Što sam mogao učiniti, osim praviti se da ne primjećujem što njegova nazočnost čini mojem misaonom svijetu i stisnuti mu ruku. U to je, doista, bilo teško povjerovati: da sam Doktora Jacquesa, osobno, primio u svoju kuću. I to još na večeru. Na brzinu, spremim njoke s piletinom u umaku od gorgonzole i pridružim se cijenjenom gostu. Zamislio sam nekoliko ruku kako bih iz kuhinje hranu mogao donijeti i poslužiti. Kad je sve bilo gotovo (s posluživanjem), nisam znao kako da počnem (s riječima). Najbolje je krenuti s nekom već provjerenom litanijom, jetko pomislim, koja je i gostu vrlo dobro poznata.

– Doista, nekada je dobro zapitati kuda smo se mi to zaputili kada smo počeli razmišljati o svijetu – stidljivo započeh – Hoću reći, kamo smo krenuli kad smo se otisnuli na ovu ‘misaonu Odiseju’? Niste li se to pitali i vi, gospodine Derrida?

Bard poststrukturalističke misli sjedio je zamišljeno na posljednjoj stolici stola iza kojeg se smjestila neodrediva praznina. Stol kao da je završavao u ničemu. To sam tek sada primijetio. Mogao sam zamisliti sve stolice prije njega popunjene starim filozofima: Heiddegera, Nietzschea, Kanta; čak i Aristotela, Platona i Sokrata. Ipak, nakon njega ne da nije bilo stolica, nego se i stol završavao.

– Jesam – prekinuo je svoju šutnju napokon moj gost – Jer, misliti o svijetu, u konačnici, samo je jedan način odnošenja spram istog. I zašto bi baš mišljenje moralo odnijeti prevagu nad ostalim ‘tipovima’ odnošenja? Kad promislimo malo, mišljenje nam dođe kao sâm ‘upogonjeni bitak’, misaoni perpetum mobile… A zamalo smo upravo bitku, tom najsjajnijemu i najblistavijem od svih nusproizvoda mišljenja, u tipično ljudskom postupku ‘odslikavanja stvarnosti’, osigurali poziciju onoga prvoga ‘nepokretnog uzroka’ koji je trebao ležati, po mnogim i uvaženim filozofskim imenima, eto, čak i izvan samoga mišljenja! I kako, onda, odsada gledati na filozofiju osim kao na najveću zavodnicu čovjekova duha, koja je svojim nesmiljenim eshatološkim idejama dovela do toga da čak jedna znanost danas ozbiljno računa s takvim stvarima kao što su početak i svršetak svijeta odnosno svemira…
– Tu ciljate na Husserla i Heideggera? – osmjelio sam se upitati.
– Razmislite, mladi čovječe! – povikao je Derrida – Vi mislite da sam ja prvi raščarao filozofiju, s tim svojim dekonstrukcijama, razlikama i jezičnim igrama. Ne, ja sam bio možda samo prvi koji je to glasno kazao. Sada, kada malo bolje razmislim, možda je upravo Heidegger bio taj koji shvatio da se apstraktna misao ipak nikada ne može preslikati na stvarnost; zašto je, uostalom, spalio drugi dio Bitka i vremena? Zašto ga nije dao u javnost? Zato što je shvatio da izvan sebe samog daleko ne može stići. Priča o tubitku kojem se horizont vremena iscrtava kao njegov krajnji smisao, dirljiva je i na svoj način istinita pripovijest. Međutim, razglabati o „Drugom“, izvan tubitka iliti sebe sama, može ostati jedino u domeni jezične igre… Vjerujem da je to naposljetku shvatio i sam Heidegger…
– Međutim, mnogi vas, upravo zbog ovakvih izjava, više nisu uzimali zaozbiljno – kazao sam – Danas je situacija još gora. Čini mi se da vas žele izmjestiti čak i iz ropotarnice povijesti… Primjerice, knjige jednog našeg profesora filozofije koje ovih dana čitam, naslovljene Filozofija I. i II., vaše ime uopće ne spominju. Sloterdijk, pak, u pauzama filozofskog TV-showa kojeg vodi na njemačkoj televiziji, poručuje kako mu je dosta rasprava o jeziku… To se događa sada, kada ste mrtvi, ali to ste sigurno morali osjetiti i za života…

– Imate pravo, ali ne žalim se… – kazao je filozof i uzeo vilicu u ruku spremajući se baciti na posluženu hranu. Ipak, nekoliko trenutaka samo je razmišljao dok sam se sav bio pretvorio u uho.

– Dragi kolega – blagim glasom naposljetku obratio mi se francuski filozof – Barem u ovoj vašoj Prostoriji s Kolom, došlo je vrijeme da napokon mišljenje shvatimo kao ljudsku (vjerujem, i ne samo ljudsku) djelatnost kao i svaku drugu poput udisanja i izdisanja zraka ili vođenja ljubavi, koliko nužnu toliko i bespotrebnu jednom životu na svoj način. Nužnu u smislu da svijet ne možemo doživjeti, percipirati, što god, bez mišljenja (ja bih kazao teksta), a bespotrebnu u smislu da možemo biti više ili manje skloni mišljenju (prema vašem Spengleru ‘bogati u idejama, siromašni u nagonima’ i obrnuto). Drugim riječima, možemo odabrati hoćemo li mnogo ili tek u natruhama razmišljati dok živimo. Nužnost se odnosi na nesvjesni dio našeg bića, dok je (bes)potrebnost mišljenja stvar svjesnog odabira.
– Tko je bio Arthur Schopenhauer? Čovjek koji se spram života odnosio tako što je o njemu mislio. Tko je bio Friedrich Nietzsche? Čovjek koji se spram života odnosio tako što je o njemu mislio. Tko je bio Jacques Derrida? Također, čovjek koji se spram života odnosio tako što je o njemu mislio.* Što su bili svi filozofi redom od predsokratovaca preko platonovaca, plotinovaca, akvinaca, racionalista, empirista, prosvjetitelja, egzistencijalista i mnogih drugih do poststrukturalista i postmodernista, ako ne ljudi koji su se spram života odnosili tako što su o njemu voljeli misliti i ništa više. To što su, na kraju krajeva, imali i neke svoje misli o bilo čemu, lepršave, prekrasne i zavodljive misli, nije pretjerano utjecalo na sam njihov život – izvan mišljenja.

– Ipak, htio bih vas zamoliti da još jednom ponovimo tu bolnu stvar s bitkom, ako nemate ništa protiv? Dakle, kazali ste da nema bitka izvan mišljenja, o tome nam sada brodi post-post krtica svih naših umnih napora… Ne znači li to da proniknuti u bitak svijeta, na sreću ili nesreću, nije ništa drugo doli proniknuti u boga mišljenja…?
– O da, i mišljenje zaslužuje svoga boga, i što reći – to je upravo bitak. A što? Vi ste neki literat? Lijepo rečeno! Oduvijek sam vjerovao u književnost… – zaneseno je promrmljao mrtvi filozof.
– Hvala vam – rekoh – Ali to nije originalna moja misao. Fernando  Pessoa prije otprilike jednoga stoljeća napisao je da filozof boga pronalazi upravo u svome mišljenju.
– Ha, ha, ha, i to je lijepo rečeno samo na drugi način! – prasnu u smijeh filozof i navali na njoke.
– Ali, molim vas, dopustite da dovršim! – povikao sam. I dok je francuski poststrukturalistički filozof započinjao nutricionistički obračun s njokama i piletinom u umaku od gorgonzole, ja sam nastavio trubiti:
– I kada post-filozofi danas trube da je najvažnije pitanje filozofije i dalje ‘činjenica bitka’ ne shvaćaju da su se upravo tog trenutka uhvatili za vlastiti rep. Nema ‘činjenice bitka’ izvan mišljenja o bitku kao takvom… Ali to je vjerojatno tako teško shvatiti da će vjerojatno biti potrebno još jedno silaženje u pakao, u nedostojne i ovom dobu sasvim neprimjerene rasprave, primjerice, o duhu i materiji, ili jednom i mnoštvu i sličnom, umjesto da se samo mišljenje, nakon stoljeća umovanja, prizove napokon samome sebi.

Tu zastanem kako bih skupio hrabrosti.
– Znate…upravo u tom svjetlu… htio sam vas pitati… ima li ikakvog smisla krenuti dalje…?
– Kako to mislite? – punih ustiju upitao me je Doktor Jacques.
– Mislio sam… za vama… Sada kada je misao svjesna da je samo misao, možda bude u prilici iscrtati obzor za jednu novu filozofiju, ili mogućnost mišljenja, i u skladu s njom življenja, jer, ako ćemo pravo, življenje tek sada postaje slobodno od mišljenja
– Na što konkretno ciljate? – upitao je filozof podižući svoje umorne oči s tanjura.
– Naime… htio sam vam predstaviti svoju vlastitu, naočitu i još uvijek popriličnu zagonetnu, čak i samome meni – filozofiju prostora uma – a koja se temelji na vašoj teoriji…

Međutim, ‘posljednji filozof’ kao da me više nije slušao, listio je sa svog tanjura, jednu po jednu njoku, piletinu vješto izbjegavajući.- Dobar vam je ovaj umak… – kazao je na kraju punih usta brišući se salvetom… – A nešto ste maloprije spomenuli?

I što sam mogao učiniti nakon ovakve reakcije mog uvaženog gosta na čin filozofskog povjeravanja, nego zalediti ovaj trenutak, dok ne smislim kuda dalje odvesti ovaj uvrnuti dijalog s duhom ‘posljednjeg filozofa’… i da li ga uopće dalje odvesti.

* na sličan način pita se i sâm Derrida u svom autobiografskom filmu iz 2002, samo o životima Platona, Sokrata i Aristotela.

Rujan 2012.

Preintenzivna stvarnost

Posted in KNJIŽEVNOST - KRITIKA, Paranoidnije od ljubavi zabavnije od zla, ROŠKO tagged , , u 10:08 am autora/ice Magičar

Zoran Roško: PARANOIDNIJE OD LJUBAVI, ZABAVNIJE OD ZLA

Zorana Roška doživljavam kao jednog od najnačitanijih duhova u našem društvu. Bivši urednik Zareza (danas Libre Libere) čini se, barem deset sati dnevno, zatvorenim u neki svoj prostor – sobicu, knjižnicu ili samo um – predan uglavnom čitanju, možda i pisanju. Otvorite stranicu jednog od njegovih blogova (primjerice, http://roskofrenija.blogspot.com/) i sve će vam postati jasno.

Osim toga, njegova genijalnost je neupitna. Roškovo stvaralaštvo, koje se uglavnom usredotočuje na britke i snažnih uvide u srži drugih književnih djela (citirani dijelovi odnose se na književno djelo Fernanda Pessoe) i duha vremena u cjelini, zasuknuto je, kako se sâm lijepo izrazio, preintenzivnošću same zbilje:

Svijet je psihička televizija: čovjek, hipnotiziran vlastitim životom, bulji u prazni ekran svojega postojanja, i odjednom, paf, na njemu iskrsavaju neke slike, neki osjećaji, neke misli, neka iskustva. Svaka je pojava demon koji nas progoni i projicira se u oko našeg duha.

Nigdje nisam imao priliku pročitati tako ingeniozan uvid u našu postmodernu prirodu. Gotovo pa da sliči kakvu religioznu uvidu!

Zbilja će biti presnažna, pregusta, preprisutna, preintenzivna da bi je mogla amortizirati samo jedna naša osoba – morat ćemo eksplodirati kako bismo uhvatili korak s eksplozijom same zbilje.

[Stoga će budući] “normalni” čovjek „morati u sebi imati mnoštvo osoba jer će samo tako moći kanalizirati višestrukost same zbilje, njezinu pretjeranu teleprisutnost koja nas bombardira iz svih smjerova.

Znam da zvuči suludo optuživati nekog za pretjeranu načitanost u ovom vremenu sveopće nenačitanosti, ali ukoliko vam je stalo do pisanja ili nekog drugog vida stvaranja, čitanje vremenom može postati prevelik uteg. Francuski filozof Bernard Stiegler lijepo nam savjetuje: “Prijeći na djela!” te u ovom vremenu predlaže odricanje od svake kritike, analize, teorije.

Sjećam se da sam jednom prilikom banuo na neki forum i kad je krenula rasprava, da su mi sa svih strana odjednom počeli pristizati prijedlozi za čitanje. ‘Kad pročitaš tu knjigu bit će ti jasnije što želim reći’. Ali ja sam jedva stizao napisat postove, mislio sam u sebi, a kamoli imao vremena prepustit se čitanju tolikih knjiga. Uvijek sam za opciju ‘meni omiljenih četrdeset pisaca’ čija ću djela za života pročitati možda i više puta, za razliku od tisuću i četrdeset kojima će se, barem velikoj većini, u mom umu vjerojatno vrlo brzo zametnuti svaki trag. Ubrzo sam shvatio da se s takvim čitalačkim duhovima ne mogu nositi te sam se s tog foruma brže bolje povukao.

Zato sada pažljivo baratam s ‘knjiškosti’ Zorana Roška i promatram je isključivo u odnosu na njegovo stvaralaštvo. Kada dođe vrijeme i čovjek je prisiljen otkriti sebe, u jednom kriku uskliknuti svoje poslanje na zemlji, u tim rijetkim trenucima, siguran sam – ne treba čitati. Treba bježati od knjiga, i osluškivati samo svoje srce. Ipak, pozicija Zorana Roška je bitno drugačija od moje. Čovjek se uglavnom bavi književnom i društvenom kritikom. Zbog toga je, dakle, prisiljen toliko čitati. U redu, ali onda ostaje moj osobni žal što jedna takva priroda nije na našoj strani, strani stvaratelja, a ne isključivo kritičara društva. (Istina, najnoviji Roškov roman Ljepota jede ljude iz 2011., koji još nisam stigao uzeti u ruke, možda me u svemu ovdje izrečenom na najbolji način pobija.)

Ako poznajete ‘Zarezovce’ onda bi vam ulomci teksta iz knjige Paranoidnije od ljubavi, zabavnije od zla, trebali učiniti kao ‘Zarez na eks’! Međutim, ne čine li se upravo ‘Zarezovci’ već dulje vremena zatvorenima u nekakvom svom bunaru istine, ali iz kojeg više nitko ne pije, da ustrajno, na rubu zadrtosti, ogrezaju u briljantnoj i suptilnoj kritici hrvatskog društva, ali koju svi stupovi istog, gospodski pažljivo, možemo reći i naučeno, s dužnim strahopoštovanjem – ignoriraju? Zarez je ono što jedna tiskovina koja se bavi kulturnim i društvenim zbivanjima danas mora biti, u ovakvu društvu, jer nešto drugo i ne može biti: poligon za iskaljivanje frustriranosti svih duhovnih priroda ove zemlje na neduhovnu i bolesnu stvarnost iste. Ipak, jednog dana umorite se i poželite od svega toga podići ruke. Zoranu Rošku, pretpostavljam, upravo to se dogodilo i otišao je (premda se i danas potpisuje u Zarezu u svojstvu nakladnika). Danas on, u odnosu na naše društvo, stoji na nekoj svojoj ‘vlastitoj udaljenosti’, vlastitoj ‘tele’ što god, i tek tu i tamo promoli svoj nos. Po svojoj genijalnoj prirodi ostaje primjereno neshvaćen i na marginama utjecaja koji bi mogao proizvesti. Takvim duhovima preostaje ili odijeliti se, otići u potpunosti, asimilirati se u neko veće društvo, recimo poput Kundere koji je silom prilika otišao iz Češke u Francusku ali se više nije vraćao kada je to postalo moguće, i tamo se pokušati boriti za poziciju genijalca, čudaka, što god, s likovima poput M. Houellebecqa i sličnih… ili… započeti graditi jednu Prostoriju s Kolom poput moje… za neka buduća vremena.

Nema druge, vjerojatno je, već davnih dana, u svojem umu izgradio jednu Prostoriju s Kolom… Međutim, slutim, ako doista postoji, onda je Prostorija s Kolom Zorana Roška daleko veća od moje, možda čak i s više prostorija a možda čak i… Tetki. U njegovoj Prostoriji s Kolom, osjećam to, likovi razgovaraju na više jezika; općenito, bučnije je i prometnije. Samo Kolo vjerojatno je sastavljeno od više manjih kola i ispisano s više nepoznatih i neobičnih simbola dok su tetke prema gostima ljubaznije i uslužnije; i siguran sam da ne gledaju televiziju. Kada govorimo o Prostoriji s Kolom Zorana Roška možda se radi o čitavim dvoranama, a tetke ne nose minice već se mnogo primjerenije oblače. A možda mu ponekad, a mogu sada i tu misao sebi dopustiti, uspijeva i voditi ljubav s njima?

Drugim riječima, Zorana Roška vrlo lako mogu zamisliti kao glavnog lika nekog svog budućeg romana…

Ožujak 2012.

Osjećati mislima

Posted in KNJIŽEVNOST - PROZA, PESSOA, Poetične misli tagged , , u 1:15 pm autora/ice Magičar

Fernando Pessoa: POETIČNE MISLI

Knjižica Fernanda Pessoe na polici privuče moju pažnju. ‘Poetične misli‘ čini se kao dosjetljiv naslov urednika. Na poleđini knjige pronalazim i druge knjižice u ediciji: Kafkine Crne misli, Einsteinove Genijalne misli, Wildeove Zločeste misli; bio sam u pravu. Urednik je bio taj koji se dosjetio misli Fernanda Pessoe prozvati poetičnim. Ali sada sam se i ja nečeg dosjetio. Na jednom književnom portalu imao sam priliku pročitati osvrt na tu knjižicu portugalskog mislioca nastalu preradom njegova mnogo poznatijeg djela – Knjige nemira. Tada sam naišao na misao koja je umnogome utjecala na to što danas o Fernandu Pessoi pišem ove retke.

Većina ljudi misli o svojim osjećajima, dok ja osjećam mislima.

(Zapravo, radi se o mojoj prepravci prijevoda Pessoine misli koja je u samoj knjižici, prema mojem sudu, nezgrapno prevedena kao: „Većina ljudi misli svojom osjećajnošću, dok ja osjećam mislima.“ Moje je stav da se Fernando Pessoa mogao izraziti jedino onako kako sam to ja preveo, jer između “misliti svojom osjećajnošću” i “osjećati mislima”, po meni, nema razlike; osim toga, to „većina ljudi“ i ne čini. Zbog ove ozbiljne prijevodne omaške razmišljam čak kontaktirati izboriteljicu tekstova Marinu Šur Puhlovski i upozoriti je na učinjen propust koji može imati za posljedicu jedno i suviše površno razumijevanje istinskog bića ovog portugalskog pustinjaka. Čak i da to ne odgovara istini i da se svi prevoditelji svijeta s portugalskog na hrvatski slože da se Pessoina misao može prevesti samo onako kako je to i učinjeno u maloj smeđoj knjižici naslova Poetične misli – ne bih popustio. U tom slučaju, uvjeren sam da bi sam Fernando Pessoa, kratko provirivši iz svog groba, potvrdio kako je svoju misao, zapravo, i želio oblikovati onako kako sam ju ja preveo i nikako drugačije. Pih!)

Sasvim dovoljno da Fernanda Pessou primim u svoje odabrano društvo Magičara od zanata. Nazovem tetku i dam joj upute u skladu s tim. Kolo se začudilo kako ono samo nije primijetilo jednu takvu ingenzionu misao.
–  To je zato što je čovjek slabo objavljivao za života – rekao sam – Više manje, želio je zadržati anonimnost pišući pod raznim heteronimima.
Tetka je kazala da se na te moje riječi Kolo jednom dobro zavrtjelo oko svoje osi očigledno odajući počast ovom samozatajnom Portugalcu.

„Osjećati mislima“, nad tim izrazom čovjek se uistinu mora zamisliti. Uzimam knjigu i listam je. Prekrasno uobličene misli slijede jedna iza druge:

Za svakog filozofa, Bog je u njegovu mišljenju.

Nepostojanje bogova također je jedan Bog.

Možda… postojimo samo da bismo stvarali.

Željeti znači ne moći. Tko je mogao, htio je to tek pošto je mogao, a ne prije. Tko hoće, nikada neće moći, jer se gubi u htijenju. Vjerujem da su ova načela osnovna.

U današnjem životu svijet pripada samo glupima, bezosjećajnima i buntovnicima. Pravo na život i na pobjedu osvaja se danas gotovo istim osobinama kojima se osvaja smještaj u nekoj ludnici, a to su: nesposobnost da se misli, nemoralnost i hiperuzbuđenje.

I, zasvagda, slavom ovjenčana misao koja na najsažetiji način izriče i smisao ovog bloga:

Mislim da bi književnost, ta umjetnost vjenčana s mišlju, to ostvarenje neumrljano stvarnošću, trebala biti cilj kojemu bi težili svi ljudski napori…

Tu su i neke potpuno otkačene misli koje u sebi kao da sadrže i nešto od ovog našeg, u mislima raspuštenog, dvadeset prvog stoljeća:

Boli me glava i svemir.

Potrebno je imati malo Europe u duši.

Kada pišem, veličanstveno stižem sebi u posjet.

Kad god vidim mačku na suncu, podsjeti me na čovječanstvo.

Duša mi je danas tužna čak do tijela.

Oko uskogrudnog, samozatajnog lika muškarca sa šeširom na glavi i tankim brčićima neprestano je plovio oblak ingenioznih misli. Michel Houellebecq spominje Fernanda Pessou kao književnika koji je odlučio za života ništa ne izdavati, pronaći neku službicu i samo pisati. Usput je kazao da taj način ne preporuča pjesnicima. Morate barem nešto izdati, kazao je, kako bi vaše djelo jednog dana mogli iskopati „literarni arheolozi“. Iako mi se svidio upotrijebljen izraz „literarni arheolozi“, na ovom se mjestu ne bih u potpunosti složio s H. Izdavati umjetnost je isto što i nametati svoj način osjećanja svijeta drugima. Pessoa kaže:

Objavljivati znači dati [svoj unutarnji] svijet drugima… Što drugi imaju sa svijetom koji je u meni?

Biti shvaćen znači prostituirati se

Jedina dostojanstvena sudbina pisca koji objavljuje ona je u kojoj on ne postiže zasluženu slavu. Ali prava dostojanstvena sudbina je sudbina pisca koji ne objavljuje.

Malo kasnije, ipak, prihvaća pravila igre:

Pišem da bih se rasteretio življenja, i objavljujem jer je to pravilo igre.

Drugim riječima, radije neka jedan od prikazivača djela jednog dana obradi vašu umjetnost u nekakav oblik prihvatljiv svima, ako je to društvu uopće korisno i potrebno. Možda će to biti i sasvim novo djelo, ali će se naslanjati na vaše i vi ćete to znati, ako vam je uopće potrebno to znati… jer vi već imate svojih briga, poput:

Nema umjetnikova djela koje bi moglo biti savršenije. Teško umjetniku koji to primjećuje, koji makar jedan dan pomisli na to.

Iza toga, nema više razmišljanja i idete na „posao“! Izraz “formiranje svog djela” umjetniku je sinonim za živjeti.

%d bloggers like this: