Lipanj 2013.
Mi, ekstremni fizičari!
Scientific American: EXTREME PHYSICS
Neki dan, za vrijeme šetnje s djecom, nepredvidiva dječja žeđ natjera me da svratim po vodu u obližnji kiosk. Međutim, ubrzo shvatim kako se više ne radi o običnom kiosku. Sada je riječ o novom, velebnom zdanju od tamnih staklenih ploča, pri čemu me jedna od njih, dok sam im se približavao, uporno podsjećala na činjenicu kako više nisam mlad. Kada dospijete u prostor ‘modernog kioska’ osjetite se gotovo nelagodno što imate namjeru kupiti samo običnu vodu. Stoga se jednom izvještačenom kretnjom osvrnem oko sebe i svoj pogled zaustavim na polici s časopisima. Kad tamo, je li me to oči varaju ili doista vidim naslov Extreme Physics? Jest, uvjerim se da se radi o specijalnom izdanju Scientific Americana za ovo ljeto posvećenom rubnim dijelovima fizike. Postoji ekstremna desnica i ekstremna ljevica, na nedavnom InSubversive festivalu saznao sam da postoji čak i ekstremni centar, ali eto, postoji i ekstremna fizika, i potonja činjenica, ljude poput mene, najviše tješi. Pitam prodavačicu koliko dođe. Sedamdeset i četiri kune, kaže. Na to se zahvalim i iziđem van.
Naravno, do sutradan prežalio sam tih, za moja mjerila, bezobrazno-skupih sedamdeset i četiri kune (spadam u onaj red ljudi koji svoj osjećaj za cijene još nije izliječio od sveopće epidemije poskupljenja kojoj smo bili izloženi unazad nekoliko godina) i sutradan, već u ranim prijepodnevnim satima nacrtao se ispred ‘svemirskog broda’ od kioska u iščekivanju njegovog otvaranja… Nakon nekog vremena – imam ga u rukama – fantastično ilustrirano izdanje posvećeno ‘prvim i posljednjim stvarima’, a zapravo odnosu koji suvremeni fizičar trenutno zauzima prema njima…
O čemu će pisati u Extreme Physics ako ne najprije o našem ‘starom poznaniku’, Higgsovom bozonu, koji je relativno nedavno ‘otkriven’. Otkriće čestice nalik na Higgsovu (jedan naprema tri milijuna, kažu znanstvenici, da to nije tako odnosno da se radi samo o vakuumskim fluktuacijama), premda konstantno izaziva kontroverze, definitivno je najznačajniji događaj suvremene fizike. Ipak, krajičkom oka u sadržaju okrznem i neke druge teme poput onih tamne energije i tamne materije, postanka svemira i crnih rupa; tu je i intervju s ‘bad boyem’ suvremene fizike Leonardom Susskindom, međutim, koji trenutak kasnije, i moja je pažnja već sasvim usmjerena na izvještaj o okončanju mitske potrage za primordijalnom česticom koja u svih stvari uzrokuje ‘osjećaj težine’ odnosno svojstvo mase. Do u tančine je u uvodnom članku izdanja opisano otkriće čestice čije je postojanje predvidio škotski fizičar Peter W. Higgs još prije pedesetak godina, a opis događaja nije mogao ne započeti uzbudljivijim tonom:
Kasno navečer 14. lipnja 2012. grupa diplomiranih i poslijediplomskih studenata započela je zavirivati u tek otvorene podatke istraživanja koje je Large Hadron Collider izgenerirao tijekom prethodnih mjeseci…
Kao najveći, ATLAS i CMS detektori u okviru LHC-a dobili su zadatak pronalaženja Higgsove čestice te su radili odvojeno jedan od drugoga. Već 15. lipnja u popodnevnim satima, u sobi 222 CERN-ovog instituta, zavladalo je neobično uzbuđenje. Mladi fizičari koji su od prethodne večeri proučavali podatke istraživanja CMS detektora izvijestili su starije kolege o opipljivim dokazima o postojanju ‘Higgs-like’ čestice, odnosno o činjenici da se na 125 GeV (GeV – jedinica za masu i energiju u fizici čestica) doista događa neko ‘okrupnjavanje’ iza kojeg bi, po svemu sudeći, trebala stajati nova čestica. Nekoliko dana kasnije, točnije 25. lipnja i grupa istraživača oko ATLASA, drugog LHC detektora, dobila je potvrdu sličnih rezultata. Na koji su način znanstvenici dokazivali postojanje čestice nalik Higgsovoj? Uglavnom, u želji da izbjegnem komplicirana fizičarska objašnjenja, podsjetit ću da je Higgsov bozon ‘supermalo’ ćudljivo stvorenje koje se ponaša vrlo nepredvidivo. U kratkom djeliću svoga očitovanja u svijetu nakon sudara sklono je raznoraznim transformacijama. Grupe znanstvenika okupljenih oko ATLAS i CMS detektora proučavale su raspade Higgsovog bozona u fotone, leptone i kvarkove na način da bi izračunali ukupnu energiju čestica proizišlu iz raspada. U svim navedenim slučajevima zbroj ukupne energije kretao se uvijek oko jedne te iste vrijednosti, pretpostavljene mase Higgsove čestice – 125 GeV. Cijeli postupak popraćen je sljedećim riječima:
Otkriće ‘Higgs-like’ čestice statističke je prirode tako da se ne može reći da je jedan konkretni sudar i raspad čestice doveo do otkrića.
Eto, dokle nam je stigla suvremena fizika!
Objava trenutno najvećeg znanstvenog otkrića u ovom stoljeću ostavljena je za 4. srpanj 2012. Naime, odlučeno je da se toga dana u CERN-u održi poseban seminar. Iz razloga što su informacije po CERN-ovim kantinama bile nedostatne da se u javnosti već prije tog datuma potvrdi otkriće neuhvatljive čestice s nestrpljenjem se gledalo na praznu stolicu u prvom redu konferencijske dvorane CERN-ovog instituta neposredno pred sam njegov početak. Tko je na nju trebao sjesti? I naravno, kada je kao posljednji u dvoranu ušao škotski fizičar Peter W. Higgs dvoranom se prolomio pljesak – svi su znali što je na stvari – te su formalne dokaze koje su uskoro pred njih započeli iznositi direktori CERN-a popratili tek s razdraganim smiješkom na licu…
U Prostoriji s Kolom nešto prozuja. Okrenem se oko sebe. Ništa. A onda opet. Ovoga puta bio sam brži. Kad ono – ‘Higgs’, supermali bozon. „Zalijepit ću te na ovo Kolo, znaš ‘Higgs’“, kažem mu. “U redu gospodine, samo me nemojte ozlijediti”, zavapila je čestica… I kao što sam to nekad u srednjoškolskim danima činio sa žvakom, zalijepim malenu zujeću česticu na Kolo, na njegovu najnižu lopaticu. Kolo objavi da je sada kompletno. „I što ti to sada znači?“, upitah ga. „Uskoro ćeš vidjeti…“, samo reče…
Ožujak 2012.
A da Higgsov bozon, kad ga otkrijemo, pitamo za vrijednost življenja?
Brian Green: TKIVO SVEMIRA
Albert Camus: MIT O SIZIFU
Pitam se zašto nam danas djeca ne nose majice s motivom Higgsova bozona umjesto s motivima svojih priglupih zvijezda iz svijeta showbiza? Zašto, recimo, ne nose majicu s foto snimkom raspada čestica u CERN-ovu sudaraču i jednim malenim crvenim krugom narisanim oko jedne mrljice koji će ponosno pokazivati svojim prijateljima, ukazujući na misteriozni bozon, a ne na svom pametnom telefonu razmjenjivati slike prekrasnih lica instant zvijezda iz svijeta čiste zabave. Tako se pitam kada sam u duhu loše raspoložen. Tada mi je potrebno spustiti se na znanstvenu razinu, trebam upravo znanost kao tabletu pred spavanje, kako bih je branio i sažaljevao u ovom glupavom vremenu. Jedina živa sestra duha, koja još uvijek igra kakvu-takvu ulogu u današnjem društvu, već doživljava ignoriranje kakvo doživljavaju stari ljudi. U osvit najvećeg znanstvenog otkrića samu znanost pripremaju otpravit u grob. Ali o čemu je zapravo riječ?
Temeljna čestica zahvaljujući kojoj cjelokupna masa u svemiru crpi svoju bit – težinu, posjeduje intrigantan, misteriozan naziv. Peter Higgs, škotski znanstvenik, još je 1964. domislio način kako objasniti težinu naših tijela odnosno odgovoriti na pitanje zašto se sva tijela koja imaju masu razlikuju od, primjerice, svjetlosti. Sve nas je uronio u jedan nevidljivi ocean i kazao da se osjećaj težine naših tijela poklapa s osjećajem otpora koji taj ocean pruža našoj kretnji. Ta se zamisao na kraju čini i elegantnom i logičkom. Nakon nevjerojatno sitnog djelića vremena od trenutka Velikog Praska, svemir je prošao faznu transformaciju; poput one iz leda u vodu. Temperatura u tom sitnom djeliću vremena uspjela je čudesno pasti i stvorili su se uvjeti za stvaranje tzv. “Higgsova oceana”. Prije tog trenutka ništa nije posjedovalo masu, no nakon tog trenutka sve se osjećalo “teškim”. Drugim riječima, Higgsov ocean stvara osjećaj mase, odnosno težine u ruci koju podižete. Dakako da je “Higgsov ocean”, koji je u stručnoj literaturi dobio ime Higgsovo polje, sazdan od tih malih bezličnih bozončića oko kojih se danas podiže prašina. Ali, postoji li Higgsov bozon, uistinu?
Tetka i ja se svalismo pred kompjutor. Nagnem se i pomoću miša kliknem na ikonicu YouTube-a.
– Sad će se opet pojaviti lice onog tvog zaluđenog znanstvenika…? – protisnu tetka kroz zube.
– Brian Greenea.
– Eh da, onog malca kojeg je, ako se ne varam, prilično zatekao početak jedne Camusove knjige…
Ustao sam se i s police s knjigama dohvatio Tkivo svemira, sivkastu knjižurinu začudo tvrdih korica i u njoj pronašao odlomak na koji je aludirala tetka.
Posegnuo sam za tom knjižicom, stresao prašinu s nje i otvorio je na prvoj stranici. Prve rečenice su me, da se blago izrazim, zaprepastile: „Samo je jedan filozofski problem, a to je samoubojstvo“, počinjao je tekst. Ustuknuo sam. „Tek poslije dolaze pitanja ima li svijet tri dimenzije“, slijedilo je, „ili ima li um devet ili dvanaest kategorija“; takva pitanja, objašnjavalo se u tekstu, dio su igre (op. moj kurziv) koju čovječanstvo igra, ali ona zaslužuju pozornost tek nakon što se riješi jedino istinsko pitanje. Ta knjiga bila je Mit o Sizifu.
Malo kasnije, Brian Greene uvjerit će sebe kako je shvatio što je nadobudni francuski pisac alžirskih korijena Albert Camus mislio:
Možemo razmišljati i analizirati ovo ili ono […], ali pravo pitanje glasi hoće li nas sva ta promišljanja uvjeriti da život vrijedi živjeti. […][A ja] kao nadobudni fizičar držao sam da je za obaviještenu procjenu življenja nesumnjivo potrebno puno razumijevanje životne arene – univerzuma.
Naposljetku, pustio sam film.
– Dobro, ali samo da znaš, u pet kreće moja sapunica… – progunđa tetka.
Želite biti u trendu i prijateljima opisati najnovija dostignuća fizike? Pozabaviti se pitanjima kao što su što je prostor ili što je vrijeme; i osim ‘mrak čestice’ Higssova bozona, spomenuti misterioznu tamnu energiju, lamentirati oko uskrsle Einsteinove kozmološke konstante, nagađati oko ideje univerzuma kao holograma, upuštajući se čak u umovanja o tzv. informacijskoj površini crne rupe (engl. The Information Surface of Black Hole) – sve to ćete pronaći u dokumentarcu fizičara po mom ukusu, Briana Greena, koji je nastao na temelju njegove, u mom čitanju gusto ispodvlačene, knjige Tkivo svemira.
Međutim, nakon nekog vremena provedenih u tišini, dok smo pratili film preuzet s YouTube-a na OpenCulture portalu, pade mi na pamet užasna pomisao.
Džaba nam sve: znanost će svršiti sa svojim postojanjem, baš kao što je to već učinio Bog i bilo kakvo čovjekovo umjetničko djelovanje iza toga. Preostale su još samo „uzvišene razvaline“, pojedinci, povučeni od svijeta, društva u kojima ‘duhovno’ još kako-tako preživljava. Mogu pisati koliko god hoću, mogu imati uzvišenih misli koliko hoću, ali promjenu u globalnu načinu čovjekova bivstvovanja neću moći spriječiti. Ona se već danas događa. Boga, suvremenu umjetnost ili vječna filozofska pitanja dobro odgojen postmodernist ismijat će bez većih problema. Iako će priznati da je sada krivo okrenuti se materijalnim dobrima, za većinu ljudi na ovom planetu tu nema zbora. Ako ne postoji nadređeno biće koje nagrađuje i kažnjava, čovjek se hvata za ono što vidi i što može držati u rukama. Vrijednost, stoga, za njega neproblematično počiva jedino još u materijalnim dobrima. Zato smo ekonomisti, bankari i burzovni meštri. Ako nema života iza smrti, zašto bi se zanosili nekakvim uzvišenim mislima, pitali bi se oni manje zainteresirani za financijske prijevare i malverzacije s dionicama, i zašto naprosto ne bi gluvarili, zabavljajući se video igricama i gledanjem televizijskih trač emisija. Ništa ničeg nije vrijedno. Zvuči poznato? Nihilizam u svojem najboljem, nepatvorenom izdanju, od vrha do dna.
To je zato što se u postmoderni nenadano otkrilo da je čak i znanost samo ljudski izum, da je spoznavanje samo način postojanja, ali da svijet, sa svoje strane gordosti, u svom bitku ne posjeduje ništa takvo. Svijet bivstvuje spoznat ili nespoznat, odnosno spoznaja ima vrijednost samo za čovjeka. Tako i ‘mračni’ Higgs, postajao ili ne postojao, zavlačit će se u dubine samo ljudske duše i nigdje više.
Za koje stoljeće čovječanstvo će počivati na drugim zasadama. Promjena se već sada događa. Neće mu trebati religija, filozofija, umjetnost i znanost, vjerojatno, čak ni književnost. Postojat će na druge zanimljive ili nezanimljive načine. Na osnovu nečeg drugog, nama u potpunosti nezamislivog, uvjerit će sebe da život vrijedi živjeti. Ili ga uopće neće trebati uvjeravati u bilo što. Zaboravljam da je i to Greenovo ‘uvjeriti’ proizišlo iz istog duhovnog vrela odakle i Camusovo ‘strašno’ pitanje kojim je započeo svoju knjigu Mit o Sizifu, i da izvan njega vjerojatno gubi svaki smisao. Ne znam kako bih to kazao, ali ne mogu si dočarati postojanje čovjeka bez oslanjanja na njegove duhovne moći. Svijet bez duha za mene bi bio stran i nepoželjan svijet. Međutim, sve ukazuje da upravo idemo prema tom svijetu.
A opet, nekad sjetno pomislim: „Možda će jednog dana… (ah, to „jednoga dana“!) – duhovne moći u čovjeku ponovno zaživjeti“ Ljudsku gramzivu prirodu uplašit će nekim novim bogom, glavama će se ponovno započeti rojiti pitanja bez odgovora (poput onog iz Smisla života „Zašto smo ovdje, na ovom planetu?“)“, a zbog nagomilanih osjećaja straha i znatiželje, čovjek će opet snažno osjetiti potrebu za stvaranjem. Možda će se ista igra ponoviti, a možda će biti drugačija, možda će biti veći ulog u njoj, a možda manji, možda se neće ići na samo jednog Boga, možda će, recimo, u religioznoj igri ostati mjesto samo za osjećaj, ali ne i vjerovanje, a možda će znanost postati sklonija i tolerantnija prema umjetničkom pogledu na zbilju, magiji i činu zamišljanja nego što je to sada. Možda.
Postoji tisuću tih ‘možda’ od kojih se, naravno, ne živi, već samo razotkriva jedna slabost pisanja. Naravno, da to ne ide tako! Dosta samosažaljenja i žala za prošlim. Valja nam natrag u život, po uobičajenu dozu patnje i naslade, obveze prema drugima i beskrajno vrijednih trenutaka slobodnog vremena. Ničemu se ne nadati, nikoga ništa moliti. Pogotovo ne pitati se za vrijednost življenja! Pisati i odolijevati, samo to.
U trenu shvatim da se tetka premjestila na svoj trosjed i da gleda onu svoju sapunicu. S obzirom na ovakvog mene danas, čini se i da nije imala izbora.
Prosinac 2011.
Planckova ‘sumnjiva’ zamisao
Ivan Supek: POVIJEST FIZIKE
Što se to, zapravo, događalo u ljeto 1900-te u Berlinu, i u kojim okolnostima je najveća teorija moderne fizike prokrčila put do svog priznanja? Kako je uopće došlo do ideje da se silovita i dotad neukrotiva energija svemira podijeli na svoje dijelove?
Max Planck bio je čudo od čovjeka za svoje vrijeme. Prosijedi brkovi na izmoždenom, ali strastvenom učenjačkom licu, odlučan, nepokolebljiv pogled; ne možete pogriješiti, u vas upravo gleda lice sa sudbinom. Sve to mogu iščitati dok promatram Planckovu fotografiju koja se raširila preko cijele stranice Povijesti fizike Ivana Supeka. Na idućoj stranici otkrivam da je slika ponovljena, ali u znatno manjem formatu s prigodnim riječima objašnjenja što je to fizičar učinio za čovječanstvo.
Početak povijesti kvantne fizike oduvijek mi je sličio kakvoj bajci. U igri imamo crno tijelo za koje se ustvrdi kako je prepuno tih sićušnih vražićaka elektrona koji u svom titranju proizvode još sićušnije vražićke – fotone – odnosno emitiraju svjetlost. Sama narav te igre – proizvodnje svjetlosti – ostaje po strani, te se promatra titraj elektrona, i promišlja amplituda tog titranja…
– Pa pobogu, zašto ne? – morao je uskliknuti naš junak, kako rekosmo, jednoga ljetnog dana 1900-te, dok mu se genijalna zamisao oblikovala u glavi. Zašto se amplituda titranja elektrona ne bi uzela kao paketić energije ravan umnošku frekvencije titranja čestice i hm…, recimo, neke konstante koja je tu u igri kako bi frekvenciji omogućila interakciju s očigledno malim vrijednostima energije na čestičnoj razini. Nakon toga, Planck je ideju požurio prenijeti svome sinu a što je uredno zabilježila većina kroničara povijesti kvantne fizike/mehanike od kojih je Ivan Supek samo jedan, a tu se računaju i oni fizičari čestica i kozmolozi kojima je kvantna fizika/mehanika tek nužan uvod za obrazlaganje svojih zamisli na tom području poput Leona Ledermana ili Briana Greena (spominjem samo one koje sam pročitao i o kojima već postoje zapisi na ovom blogu).
Na samrti devetnaestog stoljeća, tako, stvorena je formula koju će fizičari vrlo često koristiti u dvadesetom:
E= hv
U formuli v se razaznaje kao frekvencija titranja, h kao fizikalna konstanta kojoj je naknadno pridodan posvojni pridjev tvorca te je postala Planckova konstanta, dok E označava upravo taj sićušni paketić energije kojeg usput prozvaše kvant…
Tetka prekide moje pisanje da bi mi rukom pokazala na starčića koji se odjednom stvorio tu i stajao pored Kola, očito očaran konstrukcijom i ravnomjernom vrtnjom danas vrlo raspoloženog mehanizma.
– Gospodine… – zazvao sam starčića.
Okrenuo se prema meni a pogledom mu prostruji isti tračak odlučnosti koji sam već bio zamijetio na fotografiji u knjizi Ivana Supeka. Preda mnom je stajao, glavom i bradom, Max Planck, u starijoj dobi, možda negdje oko 1930-te, tridesetak godina nakon svog čuvenog otkrića. Začudo, izmoždenost lica zamijenila je blaga snishodljivost promatrača. Nije više mogao stajati u prvom redu bitke koja se vodila u natjerivanju prirode kako bi nama, običnim smrtnicima, razotkrila svoje tajne, ali, ako bi ga se sada krenulo propitivati o trenutnoj situaciji u kvantnom području, vrlo brzo bi se otkrilo da je vidno očaran Heisenbergovim načelom neodređenosti koje je u to doba, oko 1930-te, krčilo put širem razumijevanju u zajednici fizičara. Ipak, kad je progovorio osjetio sam da mu je na umu olakšati dušu.
– Vidite… – počeo je obraćajući se i tetki i meni.
– Nemojte samo meni pričati o toj vašoj kvantnoj mehanici! – uskliknu tetka – Pričajte njemu, on vam je ljubitelj spoznaje prirode! – i prstom pokaza u mom smjeru. Potom se lagano nabadajući štiklama odvuče do televizora.
– Vidite… – ponovio je starčić – Skoro da nisam nikome pričao o ovome. Ali sad, kad sam se već našao tu, dobivam sve veću želju to nekome prenijeti…
Ponudio sam Maxu Plancku da sjedne na kanape, a i ja sjednem pored njega pretvarajući se sav u uho.
– Jeste li vi dio ovog Kola? – bojažljivo me upitao.
– Da, ja sam njegova transmaterijalizacija u ljudsko biće – hladno sam odgovorio.
– Pretpostavio sam to… pa to je sjajno, to Kolo se čini tako savršenim…
– U redu, u redu, starče – prekinem hvalospjeve – Započeli ste neku priču…
– Ah da, da. Vidite, radi se o mojem otkriću, je li. Pretpostavljam da znate tko sam. Kao i većina znanstvenika tog doba tražio sam područje u kojem bih se mogao dokazati. Nakon nekog vremena vjerovao sam da sam ga našao u istraživanju zračenja crnih tijela. Vidite, to zračenje je predstavljalo rijetku fizikalnu pojavu koja se nikako nije uklapala u građevinu klasične fizike koja se tada, prema mišljenju mnogih, nakon nekoliko stoljeća mukotrpne izgradnje, dovršavala… Proučavanje pojave koja se ne uklapa u poznatu sliku svijeta mladim fizičarima se čini izvrsnom prilikom za dokazivanje, je li…
– Da, poput ovih danas koji ne žele da se ‘Higgs’ otkrije jer im više ne bi bilo uzbudljivo istraživati… – prodera se tetka iz kuta prostrije u kojoj se nalazio televizor.
– Molim? O čemu ona to…? – prenu se iznenađeno starčić. Za trenutak, izgledao je zabrinuto.
– Ništa, ništa, ne brinite. Ne slušajte ju…, ona, jednostavno, previše čita novine. Vi samo nastavite… – ohrabrio sam Maxa Plancka u dobi od sedamdeset godina. Pogledao me nesigurnim pogledom pa potom nastavio:
– U to doba, a vjerojatno vam je ta činjenica poznata, J. W. Rayleigh i J. H. Jeans izračunali su na osnovi zakona klasične fizike kakva mora da je jakost i spektar svjetlosti što ga šalju užarena crna tijela. S druge strane, moj kolega Wilhelm Wien proučavao je distribuciju zračenja crnih tijela i pokazao kako se spektar brzo gasi u ultraljubičastom području što je bilo protivno izračunima Rayleigha i Jeansa. Drugim riječima, jedna prava “ultraljubičasta katastrofa” kako smo Wilhemov nalaz voljeli nazivati u danima nakon provedenog eksperimenta**. Mi u Berlinu, imali smo moćan, tehnički super-opremljen laboratorij i mnogi znanstvenici su zbog te rijetke povlastice bili pomalo ljubomorni na nas. Svi ostali morali su čekati da Wilhelm objavi rezultate svog istraživanja pa da vide što se tu može učiniti odnosno pokušati dati neki svoj doprinos kako bi se očita nepodudaranja između teorijskih izračuna i eksperimentalnih uvida nekako prevladala. Jer Wilhelmovi rezultati, bili su, blago rečeno, uznemirujući; građevina klasične fizike opasno se počela tresti…
Svrnuo sam pogled na Povijest fizike Ivana Supeka koja se smjestila u mojem krilu i ubrzo pronašao odgovarajući odlomak koji je pratio događaje u praskozorje teorije koja je, eto, malo-pomalo, dovela do toga da se danas u najvećem ubrzivaču čestica na svijetu – u švicarskom CERN-u – provodi veliki lov na česticu-utvaru koju je spomenula tetka – stanoviti Higgsov bozon – neporecivo božjih ovlasti, jer se njegova funkcija vezivala uz jednu tako fundamentalnu stvar kao što je davanje mase kompletnoj materiji u svemiru.
Max Planck je ljeti 1900, odmah nakon Rayleighova rezultata razmišljao što treba da se promijeni u tom teorijskom izvodu, da bi se postiglo slaganje s Wienovim opažanjima. Prema klasičnoj teoriji otpada na svaki harmonični oscilator ili ravni val u termodinamičkoj ravnoteži u prosjeku energija kT (gdje je k Boltzmannova konstanta a T apsolutna temperatura). Budući da ima beskrajno mnogo harmoničnih oscilatora i ravnih valova visoke frekvencije, to bi i ta energija beskrajno rasla. Mora, dakle, postojati nešto u prirodi, zaključio je Planck, što „reže“ raspodjelu energije prema visokim frekvencijama. Pri tim nagađanjima došla mu je na um genijalna misao da pri tvorbi prosjeka ne ume kontinuum energije, već diskontinuum. I to je bilo rješenje!
– I što sam ja učinio? – ponovno sam se koncentrirao na glas starca. – Wilhelmove eksperimentalne krivulje distribucije zračenja crnog tijela počeo sam uspoređivati sa zbirkom grafova matematičkih funkcija. Kad sam pronašao jedan koji je veoma sličio eksperimentom dobivenoj krivulji zračenja crnog tijela našao sam da se radi o grafu koji prikazuje sumu reda cijelih, kvantiziranih, brojeva. Odatle mi se rodila zamisao da zračenje mora biti kvantizirano!* Međutim, ni dan danas s tim svojim postupkom nisam raščistio, ne smatram ga u cijelosti ispravnim, ako me razumijete…, to je bio čin očaja**, a pogledajte do čega je sve doveo…
– ‘Higgs’ – već otkriven, samo je skriven u podacima istraživanja! – ponovno se začuo Tetkin glas koja je očigledno glasno iščitavala naslove dnevnih novina.
Starčić se ovoga puta samo okrenuo u smjeru odakle je glas dopirao, ništa ne govoreći. Potapšam ga po ramenu.
– Nemate razloga za brigu. – kazao sam – Spoznaja uistinu može biti objektivna ali može biti i samo još jedan strašni izum čovjeka. O tome nikada nećemo moći donijeti konačnu odluku. Osobno, uvijek sam je uzimao kao ogledalo sa svim svojim zavojitim i ukrašenim rubovima u kojem se, zajedno s prirodom, svijetom, svemirom kao pozadinom, nužno, u prvom redu i prije svega, ogleda sam čovjek…
Na te moje riječi Kolo se zaustavilo. Podignem pogled. Šarene boje od kojih je bilo satkano kao da se malo više zažariše dok je žuti odsjaj pozadi Kola ponovno postajao sve snažniji…
– Mislim da sa svojom zadnjom izjavom i nisam puno promašio. A što vi…? – ali tada primijetih da se starac zaledio u vremenu, s jednom pozom, činilo se, trajnog smješka na brkovima poluskrivenim usnicama. Kao da su ga u trenutku zamrzavanja moje riječi umirile, kao da je u njima našao neku vrst znanstvenoistraživačkog olakšanja. Naravno, nije mogao preživjeti zaustavljanje vremena koje se u ovoj prostoriji svako malo desi. Prije nego li će se njegova pojava potpuno rasprsnuti i nestati pred mojim očima začujem tetkin glas:
– Prebacujem nas ponovno u dvadeseto stoljeće, u osamdesete… Dosta mi je više tog devetnaestog!
* dio teksta koji je književno obrađen na osnovi jednog posta na forumu na koji sam slučajno nabasao i koji se nalazi >> ovdje
** ubačen tekst na Davorovu sugestiju iz komentara 🙂
Lipanj 2011.
Supersudarač na vrhu planine
Large Hadron Collider: HIGGSOV BOZON
Duhovnost čovječanstva, a tu doista mislim na izvornu duhovnost, u ovom vremenu kao da je pala na pleća zajednice fizičara čestica. Čini se da jedino još oni, mimo svakog koristoljublja i gledanja na život kroz prizmu „vlastitih prilika“ nastoje uzvisiti čovjekov duh.
Na ovom blogu ste već mogli pročitati da čovjekov duh raspolaže četirima moćima: religioznošću ili moći sagledavanja cjeline, umjetničkim osjećajem, filozofskim pogledom na svijet i tom znanstvenom spoznajom. Sve četiri moći ostaju u domeni zagonetnog i razlikuju nas od svakog drugog živog bića. Religija, umjetnost i filozofija su danas više-manje “mrtve” odnosno ono što se imenuje tim nazivima daleko je od izvornog značenja istih. Preostala je znanost, svojeglava drznica, koja logičkim aparatom u kojoj nadređeno mjesto zauzima matematika nastoji svijet spoznati na svoj način. Nije mi cilj ovdje kritizirati znanost. Promatram je više kao unuku koja se dohvatila te igračke spoznaje koju su joj nekoć dobacili danas “mrtvi” bogovi. Naravno, u jednom obijesnom filozofskom maniru možemo reći da svijet po sebi nije spoznatljiv i da samo čovjek spoznaje. On je taj koji je izmislio spoznaju kako bi preživio u okrilju nepoznatog. On je taj koji se dugo vremena ogledao oko sebe i veselo ustvrđivao kako ima toliko toga nespoznatljivog, ali kao da je i tomu danas došao kraj. Fizičari u CERN-u u Švicarskoj vjeruju da su na pragu posljednje spoznaje – otkrića temeljne čestice materije, stanovitog i ovdje, najvjerojatnije često spominjanog, Higgsovog bozona. Iza toga, teško da će biti moguće nastaviti provoditi znanost u takvom istom, usudio bih se reći, duhovnom obliku. Sva znanost postat će primijenjena znanost.
Stoga mi se i ta posljednja vojska “znanstvenika-duhovnjaka” okupljena u CERNu oko moćnog hadronskog sudarača, čini tek poput “duhovnih izbjeglica” pred sveopćim potopom bezduhovnosti koji zahvaća čovječanstvo. Kao da su taj svoj supersudarač smjestili na sam vrh najviše planine, koju je sa svih strana okružilo “bezduhovno”, potopno more, te da će u trenutku dok voda bude prekrivala i taj posljednji vrh saznati tu najveću tajnu, ali naravno, najveću samo po znanost…
Uistinu, nisam želio uputiti tako teške riječi na račun znanosti, i sad vidim da sam pretjerao. Dočim, smatram je danas jedinom aktivnom duhovnom moći čovjeka u pravom smislu riječi. Međutim, taj znanstveni pogled na svijet učinio je da mnogi znanstvenici, intelektualci i sl. zanemare preostala tri. Sami znanstvenici u svom veličanju znanosti znaju itekako pretjerati, recimo, poput Stephena Hawkinga koji je u svojoj nedavnoj izjavi lakonski ustvrdio kako je danas filozofija mrtva i da se svi lijepo trebamo okrenuti znanosti u otkrivanju posljednjih tajni prirode. E, zbog takvih postoje i ovakvi tekstovi koji imaju za cilj vratiti znanost na njeno pravo mjesto…
U prilogu donosim poglavlje mog romana U zemlji Plavog noja pod nazivom U Tvornici Vječnog Ovremenjavanja Svijeta u kojem se na šaljivo-dubok način upravo tematizira problematika “božje čestice”…
Riječ je bila, zapravo, o dvije beskrajne ploče okrenute jedna prema drugoj koje su između sebe na doista neki čudan i nerazumljiv način spajale prostor i vrijeme. Njihovim radom upravljao je nekakav neugledni bozon koji mi na brzinu uruči masku za udisanje vremena pravdajući se riječima:
– Vrijeme, naravno, proizlazi s prostorom, ali ga je teško odmah osjetiti. Ovdje ga, međutim, ima u dovoljnim količinama. – kazao je pokazujući mi na masku. – Vidite Mađioničaru, sve to činimo kako ne bi zadobili svoju poznatu Glavobolju od nedostatka vremena! – objasnio je.
Zaista dok je izgovarao ove riječi izgledalo je kao da su one već bile izgovorene, da pomoću ovo malo vremena koje sam primao preko maske samo razabirem ono što je već davno izgovoreno.
– Hoćeš reći da me vrijeme na neki način liječi? – odgovorih.
Kimnuo je glavom.
– I, ne plašite se dolaska Velike Bjeline, veliki Mađioničaru? – upita me kroz smiješak bozon zavrćući neke ventile koji su očigledno kontrolirali brzinu proistjecanja svijeta između ploča.
– Nikako! Kao da mi nije prvi put. – rekoh dodatno namještajući masku za vrijeme na svoje lice.
– I, što ima u tvornici stvaranja svijeta? – upitam kad sam se malo priviknuo.
– Tja, ništa, osim dosade stvaranja! – odgovori bozon. – Skačem ovdje poput kakve žabe, od jednog ventila do drugog ventila, a pitam vas, dokle tako i zašto? Da biste vi, likovi stare Pustopoljine mogli zbijati šale! Pih!
– Kako je Bog? – upitam.
– Ma dobro je. Eno ga, čami iza ploča. Njega ovo sve pretjerano ne zanima, mislim, ti tehnički detalji stvaranja svijeta. On je odlučio stvoriti svijet te je svima podijelio zadatke. Mislio je da će ga zanimati, ali ga ipak ne zanima. Vječno je rastresen. Kod njega je postojao samo jedan trenutak lucidnosti, kada je podijelio zadatke u vezi stvaranja svijeta, a taj trenutak je prošao. Iza toga, opet ne zna kud bi sa sobom!
Zatim se pažljivo okrenu oko sebe kako bi bio siguran da se nitko ne nalazi u našoj blizini, a onda mi priđe i prišapnu:
– Ali znate, moj zadatak se ipak čini najvažnijim!
– Da…? – napravih grimasu kao da sam čuo nešto nevjerojatno važno – A od čega se sastoji vaš zadatak, ako smijem znati? – upitah nastavljajući glumiti zanimanje.
– E pa, moj zadatak se sastoji od toga da svemu što iziđe odavde i nepovratno ode u svijet usadim volju za vraćanjem, he, he.Tu smo, dakle, pomislim, ideja vječnog vraćanja je samo jedna od specifikacija tehničkog stvaranja svijeta koja je pod izuzetno sretnim okolnostima postala zadatak života jednog nadmenog bozona…
O Duhu i njegovim Moćima 