Robert Perišić: PODRUČJE BEZ SIGNALA

O životu u bivšoj državi
Čovjek bi živio puno drukčije kad bi znao budućnost. Naročito kad bi znao da budućnosti nema. U godinama kad sam imao zašto, nisam se veselio… Ja, zamisli, nekih dvadeset godina nisam ni pio. Ni kapi. Dvadeset godina, ej! Trijezan ko vrag! … Mrk sam bio, zabrinut da stvari ne krenu krivo, ha-ha… kao da ću to ozbiljnim licem spriječiti… Bio sam vojnik života… [A ovo sad] …ah, nije ovo politika, ovo je samo rasulo… Niste imali politiku. Onda je došla nacija i vjera, ali nije… to politika, brate. Kakva je to politika koju rođenjem dobiješ? To ti je biologija…
Mi smo industrijalizirali ovu zemlju, ovo je bila pustara. I opet će biti…
Jebajiga, nismo znali drukčije. Mi smo dali nešto slobode, više nego bilo koji socijalizam, ali imaš pravo, ja ne znam ni danas što je trebalo napraviti, ali nešto je drukčije moralo biti. Ovako, vi ste bili ko djeca naivni. Ko pod staklenim zvonom da ste bili. I onda izađeš van i svakoj barabi povjeruješ. Naguze te ko budalu!

*

Onih ljudi više nema. Ovaj današnji čovjek više nije iste vrste kao onaj. Onaj čovjek je dobio batine, po glavi i ušima… Odjednom mu padne na pamet ono kad je prvi put čuo za snajperiste… Da netko gađa nepoznate ljude na ulici, nije to mogao pojmiti. Netko je ipak gađao, svinja, a onaj tko mu je dao taj zadatak, pomisli, stvarao je ovog čovjeka danas.

*

O Nikoli
Je li to moja nesposobnost, pitao se, ili je neka greška u karakteru koja mu nije dopuštala da odigra igru kako treba… da bi nakraju otvorio tu svoju firmicu za TV-produkciju na klasičan način, kreditirao se stavivši hipoteku na naslijeđeni stan, onda je još vodeći tu svoju firmicu zanemarivao obavezna ulizivanja, umrežavanja i dilove prema kojima se odnosio s aristokratskim prezirom, zaboravivši da ipak nema grofovski dvorac u pričuvi, nego je mislio na tržištu pobijediti kvalitetom… samo što se tržište u njegovu poslu pokazalo kao iluzija, a priča o kvaliteti koja će sama isplivati – tek još jedna priča o pravednosti.

*

O Olegu
– Daj, ne uživljavaj se… – govorio je Olegu – …nema davno kako si cmoljio ‘tko su bili moji’ (Kozaci), a sad si već nacionalist… Takvi su ti bili i otac i djed, samo da se nekome priključe… U to što si ušao [šverc oružjem] [to te je] život natjerao… Ti se sad držiš kao da si po svojoj volji u to krenuo, ali ti nisi imao izbora, ja to dobro znam. Ej, pa ti si mogao čak bit na drugoj strani, da si ostao u svom gradiću… ti bi se prilagodio jer ne bi imao izbora, a takav si da ćeš se snaći. I tamo bi valjda lupetao da se tako osjećaš… Tebe istina ne zanima, u tome je problem. Stvar je u tome što bi se ti i tamo uživio, i što bi i tamo srao, kao neki glumac koji je zaboravio da je glumac. Vidiš, bez brige za istinu ne može postojati ličnost. Hej, ti si trebao nešto skroz drugo postati, što i sam znaš… [a] ne se uživljavati u ulogu koju su ti redatelji dali. S filmašem starim pričaš. Sve sam ja to vidio.

*

O životu u zabiti
Sva ta priroda, a ništa od nje… Bio sam, pomisli, odavno nigdje, a sad sam napokon tu i fizički.

*

O ‘medijskim siromasima’
Ta zapravo nije bila siromašna, iako mu se, kad razmišlja o njoj, nameće ta riječ. Ne, pomisli, nije stvar u pravom siromaštvu, nego o običnom, prosječnom siromaštvu onih koji gledaju televiziju, čitaju novine, prate što rade i gdje ljetuju poznati, postajući siromašni od svega toga što žele. Oni su siromašniji od siromaha; ti siromasi televizije i novinskih revija u slikama, u luksuzu jahti i skupih automobila, u markama odjeće i sanjarijama turističkih odredišta, njihovo je siromaštvo temeljito, bez ponosa i bunta, jer oni se nadaju, projiciraju se u slike, oni štede pa kupe nešto od toga, nešto slično slici, oni štede pa kupe nešto od toga, nešto slično slici- ponešto si priušte i, naglašeno, zasluženo u tome uživaju, pa to otplaćuju i nadalje trunu uz televiziju i te crvljive revije. Ta vrsta siromaha bila je nevjerojatno raširena- bio je to, činilo mu se, većinski dio biračkog tijela. Siromaštvo ljudi koji razmišljaju o bogatstvu ogromno je – i tu je prazninu dotivao na koži mladih žena, čak i u njihovim tugama, u tim ljubavnim nesrećama koje im je priuštio, jer je svinja.
– I čemu sva ta patnja za mnom?
– Ah, ušao si mi pod kožu…
…ako su se, kad sve ogolimo, sa mnom spetljale zato što im mirišem na lovu i drugi svijet, onda su one od početka u toj kurvinskoj igri, ali ne smiju o tome tako misliti pa se zaljubljuju, sve to poriču zaljubljujući se: zaljubljivanje je tu oblik laži…

*

Sobotka, nema ničega. Ostali su samo brojevi. Koji se zovemo mi. I ja. Ja postoji i ne postoji. Što se mene tiče, ja jedino postoji, ali time i ne postoji… onda kažem naše ja, jer svatko je ja, Sobotka, to je osnova za Boga, jer svi smo ja… znači da smo svi isto biće, samo razbacano, ali isto, isti osjećaj, ista zabluda, ista laž sebe…Moj plan je, Sobotka, bio da iziđem iz ja. To je moj plan, politički. To je moj naum otkako mi je dozlogrdilo, brate, biti ja… Trošenje vremena na doživljaj jezika. Tebe volim jer si pokušao živjeti sa svojim ja, gombati se s njime, s vjerom da postojiš. Mi smo skroz suprotni, Sobotka. Ali između su ovi ostali koji otvoreno lažu. Tebe poštujem, ali ovi koji govore ja, a nema nikoga, i opet govore ja, i opet nema nikoga, i opet govore ja, i opet nema nikoga, pa to je, Sobotka, nepodnošljivo…Mene, ko što si shvatio, nije briga za smisao, jer smisao je ja. Ja je to koje stvara priče i hoće se održati. Meni je samo do kozmičkog toka, do slobode, budući da mi ništa drugo nije ostalo.

 

%d bloggers like this: