Studeni 2016.

‘Dobra samoća’ (uz kratki naputak kako prevladati osjećaj bačenosti u svijet)

Posted in Bitak i vrijeme, Dnevnik, FILOZOFIJA, HEIDEGGER, KAFKA, Knjiga nemira, KNJIŽEVNOST - PROZA, PESSOA tagged , , u 2:00 pm autora/ice Magičar

Franz Kafka: DNEVNIK
Fernando Pessoa: KNJIGA NEMIRA
Martin Heidegger: BITAK I VRIJEME

kafka_pessoa‘Dobra samoća’ samoća je čovjeka posvećenog stvarima Duha. U njoj, čovjek nikada nije sâm, iako se neprestano osamljuje. Okružen knjigama, on je u isto vrijeme okružen mislima drugih duhova od kojih su mnogi već odavno završili sa svojim fizičkim postojanjem. Upijajući knjige koje su napisali, njegov Duh postaje pripravan započeti razgovor s njima. A kad ga započne, paradoksalno, počinje se očitovati duhovima od kojih mnogi još nisu ni rođeni. Kako je to moguće?

Potreba duha je očitovati se, zbog koje nikada ne može biti sâm. Ali kako mu polazi za rukom jedne Duhove slušati, a drugima Pisati/Govoriti i kazati da je to dijalog, dakle, jedan uzajaman razgovor? Odgovor na ovo pitanje proizlazi iz mog dubokog uvjerenja da svi duhovi dijele istu srodnost, isto porijeklo, pa odatle, i ista pitanja i iste odgovore, izražene na različite načine, jer nisu pokidali vezu s Cjelinom iz koje su proizišli, kao što je to bolno i nepromišljeno učinilo ‘Ja’.

Stoga mi danas ne predstavlja veći problem poistovjetiti se sa životima jednog Franza Kafke ili Fernanda Pessoe. Upravo njihovi dnevnički zapisi – Kafkini u formalnom (izraženi u Dnevniku), a Pessoini u neformalnom obliku (kroz Knjigu nemira) – dovoljna su mi potvrda da vodim svoj život sličan njihovom, i da vjerojatno nisam jedini u tome. Ima nas mnogo koji vodimo svoj život na način na koji su ga vodila ova dva književnika, ali u prvom redu samo čovjeka sklona Duhu; u tom smislu, važna je naša srodnost s njima, a ne usporedba. Iza mene je na desetke ispisanih džepnih notesa koji se redovito vuku neurednim ladicama u prostorima u kojima sam nekoć živio ili danas živim, nekoliko dnevnika koje sam započinjao u različitim periodima svog života; sve to činio sam samo iz jedne potrebe: da očitujem Duh koji nosim u sebi.

Druga stvar je što sam prema toj radnji često pristupao nepošteno, kukavički, hineći da na papir stavim stvarnu istinu koju je Duh osjećao kroz moje tijelo. Ni sad nisam siguran jesam li stigao dotle da se ne libim prenijeti na papir ono što mi on redovito došaptava, jer to što mi došaptava nekad je suviše mračno, suviše tjeskobno, u svakom slučaju, ‘suviše nešto’ što i nije za objavu… Uostalom, može se i postaviti pitanje, zašto bih baš ‘Ja’ (tijelo i duh koji ga zaprima) morao izreći istinu naglas? Zašto to netko drugi ne učini umjesto ‘mene’? Ali i to ‘moje’ ‘Ja’, danas polako blijedi, nužno blijedi kako se udaljavam od godina mladosti, nestaje u ponoru neudovoljenih želja kao i svako ‘Ja’, držeći se za ruku s bratom Egom, jednoj samo personificiranoj želji za dopadanjem kojoj smo na ovom mjestu, čini mi se, posvetili i previše prostora. Kad njih dvojica u potpunosti nestanu sa scene, tko preostaje? Očigledno, Duh, gordiji nego ikad, odlučan da me natjera da se očitujem pod svaku cijenu i ostatak životne energije posvetim jedino tome poslu!

Napokon, čovjeku postaje jasno da nije važno koliko živi na Zemlji nego kako.

Moguće je da sam to već negdje napisao, ali opet ću, ako ni zbog čeg drugog a ono zbog delikatnosti situacije u kojoj smo se našli: duh ne stremi ničemu. Samo tijelo, ego ima želja! Duh je tu samo kako bi se očitovao, izrekao istinu tog istog tijela. Štoviše, duh je prisiljen očitovati se o svemu, ali pošto nužno rabi znakove za tu zadaću on je uvijek i najprije umjetnički… Zagonetka jednoga Duha: smije li se pozvati na nešto iznad sebe…? Jer, kakva je to sposobnost, kakvo umijeće, koje proizlazi iz samoga sebe, nigdje ne vodi, i k tomu se urušava u sama sebe …

Stoga, na vlastito tijelo, pojavu u prostorvremenu, nikada nisam gledao kao na nešto što ne pripada samoj Prirodi kao takvoj, Pra-Jednom, Bogu. Naš izgled, naše misli, boja naše kože i boja naših misli, “na diku su i sramotu” isključivo tih istih Prirode, Pra-Jednog ili Boga; odnosno onoga tko je inicirao njihovo “buđenje”. Ne možemo se osjećati stranci u onome iz čega smo proizišli, i što nas je oblikovalo. Po meni, to je možda jedini ‘predreligiozan’ osjećaj na kojemu se pošteno mogu podizati religije. A zanimljivo, Martin Heidegger je baš na tom problemu, prema mojemu mišljenju, počinio jednu od svojih najvećih intuitivnih pogrešaka! Kao početnu točku razmatranja uzeo je svijest, dakle, u startu nešto “mislivo po sebi”, a ne razliku između mislivog i nemislivog (odnosno razliku između onoga što misli i onoga ili nečega što ne misli). ‘Onaj koji misli’ u tom smislu ne bi bio poseban u odnosu na ‘nešto što ne misli’ da to jezik neoprezno i zavodnički ne prenaglašava. Nesvjesni jezičnog uplitanja odnosno gramatike, ‘onaj’ će nam se uvijek činiti vrjednijim, posebnijim u odnosu na ‘nešto’. Pritom, zaboravlja se da smo slobodno mogli govoriti ‘onaj koji misli’ i ‘onaj koji ne misli’ ili pak ‘nešto što misli’ i ‘nešto što ne misli’, ali da, eto, nismo, kako bi “gramatobojazni” lektori i korektori pronašli svoj kruh lektorirajući i korigirajući naše tekstove… Drugim riječima, razlika između pojmova ‘onaj’ i ‘onoga’ i ‘nešto’ ili ‘nečega’ samo je stvar naše gramatike.

Na osjećaju vlastite svijesti koja misli, osjeća, pamti, predviđa i šta sve ne, dakle, ‘onoga koje misli’, Martin Heidegger nastojao je izgraditi vlastitu filozofiju, slijedeći u tome svog prethodnika i, usudio bih se reći, prediktora René Descartesa. To ga je, na koncu, odvelo do fenomenologije, a ova napose i do toga pogubnog osjećaja ili ideje o pogubnoj bačenosti u svijet… (Izvedena tjeskoba je nešto drugo i dijelove u Bitku i vremenu posvećene njoj i dalje držim jednim od najljepših filozofskih tekstova uopće!)

Po ovom naputku, a mnogo prije Heideggera, porušili su se i (oni) Zlatni mostovi prema mogućnostima pravoga, istinskog postojanja kojih se s otvorenom empatijom u Scientii Sacri prisjeća Béla Hamvas.

S pozicija poststrukturalizma i nastajućeg postidealizma moga misaonog svijeta, na osjećaj bačenosti u svijet ne gledam drugačije osim kao na još jedan znak u duhu gramatologije našeg francuskog učitelja, pored mnogih. ‘Nešto što misli’ našlo se u okruženju ‘nečega što ne misli’. To je činjenica; ali ona nikako ne može voditi zaključku da je ‘(neš)to što misli’  – protivno svojoj volji, a upravo takav se dojam zadobiva čitanjem izvorna Heideggerova teksta  – bilo bačeno u svijet ‘nečega što ne misli’! Po mom sudu, ono je to moglo tek naknadno domisliti! U suprotnom, to prejudicira da je ‘nešto što misli’ ‘prije’ samog postojanja i nezgodne bačenosti u svijet obitavalo u nekom obliku negdje drugdje, predmnijevamo, u nekoj vrsti limba, što bi nam vjerojatno dobacio kakav teolog u prolazu. Ali to jednostavno ne možemo znati. Zašto, onda, takve stvari izmišljati? Ono, dok nije počelo misliti, bilo je samo ‘ono koje ne misli‘. Ali samim time što je počelo misliti i što sada misli, ne odjeljuje ga nužno i dramatično od svoje nemisleće okoline, a pogotovo ga ne sprječava da ne misli i u ime ‘onoga što ne misli’, odnosno da preuzme odgovornost za svijet u kojemu živi, i postane neka vrst mislećeg zastupnika cjeline koja ga okružuje (ovo je vrlo važno shvatiti zbog ekološke katastrofe koja nam se možebitno, ali ne i nužno, približava). Upravo ovakvo mišljenje, mišljenja sam, njeguje izvorni Duh kroz nas.

‘Ja’ je samo nusprodukt razvoja materije. Izgubljeni osjećaj pripadnosti cjelini iz koje smo proizišli koji vodi lošem ateizmu i cinizmu. Ovim tekstom valjda sam htio pokazati da je ‘Ja’ u nama uzelo toliko maha da su ga morale prigrliti i pod njim, na kraju, pokleknuti i najotmjenije filozofije!

Travanj 2014.

Ima li smisla govoriti o postojanju…? (književno-dramska verzija)

Posted in FILOZOFIJA, Filozofija matematike (ŠIKIĆ) tagged , , , , u 11:08 pm autora/ice Magičar

ULOGE: Teo Magičar, portret Jacquesa Derride, portret Martina Heideggera, Šahovski Kralj, Drugi Naručitelj te Reuben Louis Goodstein u ulozi gosta Prostorije s Kolom.

Koliko sam samo puta pisao o filozofiji i umjetnosti, religiji i znanosti… kao da stvarno postoje… i da su dio stvarnosti… koliko puta…? Ali sada, čini mi se da sam vas zavaravao… istina je drugačija; one ne postoje i nikada nisu postojale… Smijete se… i razmišljate… “O čemu sad ovaj?… Nakon toliko postova posvećenih tim ‘sestrama duha’, kako ih je od milja volio nazivati na svom blogu ‘O duhu i njegovim moćima’, koji je btw. upravo ovim tekstom odlučio preimenovati u nešto krajnje prozaično i neozbiljno (O Umu i njegovim Igrama), on sada trubi da one zapravo ne postoje…” Da – upravo to činim!

Postoji, recimo, ‘okus kiše’, kako se lijepo izrazio jedan pjesnik, ali ne postoji nešto kao umjetnost. Postoji ovaj vječiti tok misli začuđenosti svijetom oko sebe, ali ne postoji filozofija… Postoji čak i onaj stanoviti osjećaj za smisao u našoj glavi koji dolazi s našim mozgom i popratnom vojskom od 100 milijardi neurona, ali ne postoji nešto kao religija, utjelovljena idejom Boga. Ne može postojati ni znanost, već samo naša vjera u zabludu da postoji ono unutarnje, nekakvo ‘ja’ i ono vanjsko koje je navodno drugačije od nas…  Shvaćate, kad pojmimo stvarnost, gubimo je iz vida…

Sve Može Postojati… i ne mora postojati. Možemo se i samo gubiti u valovitoj, izmjenjivoj ‘nutarnjoj izvanjskosti’ koja dominira našom percepcijom svijeta i vremena, poigravati se beskrajnim umanjivanjima i uvećavanjima prostora, zamišljati bilo što i … sve bi opet bilo na svom mjestu… Sve  može i… ne mora postojati.

Upravo u tom trenutku, u Prostoriju s Kolom banu prilika muškarca s naočalama, pomalo zajapurenih obraza i zgrčenih usana. Kako se činilo, muškarac nije želio privući pozornost. Neko vrijeme se oprezno osvrtao oko sebe, pogrbljen, poput sjene. Ipak, nije mi moglo promaći da se portret Martina Heideggera, smješten u blizini, vidno uzjogunio, našavši se nečim smrtno uvrijeđen. Po pitanju našega gosta otkrijem da se radi o Reubenu Louisu Goodsteinu, konstruktivističkom matematičaru koji je živio u dvadesetom stoljeću, i kojeg sam zapamtio po vrlo uzbudljivim uvidima u prirodu matematike.

Predmet matematike nisu brojevi, nego uloge brojeva u brojanju (odatle i zbrajanju, oduzimanju itd.). Bilo što, što jest – može biti brojka odnosno nositelj uloge. Same brojke odnosno nositelji uloga opiru se ontološkom pritisku svojom proizvoljnošću. Same uloge određene su transformacijskim pravilima koje određuju kako se brojke zbrajaju i sl. Pravila imaju normativni, a ne deskriptivni karakter…

Spazivši pridošlicu i prikazavši dani tekst, i Kolo Duha Svijeta primjereno je reagiralo, zaključim. Međutim, portret Martina Heideggera nije se više mogao suzdržati. Nastojao me je dozvati pod svaku cijenu.
– Ššš… Teo… ššš!
Uzdahnuo sam.
– Molim vas, Teo, vi ste tako krasan dečko… Ovom gospodinu… – pokazao je očima na gosta – …nemojte vjerovati ni riječi!
– Zašto?
– Mislim da je on… ili netko iz njegove ‘konstruktivističke družine’, svejedno… kazao da je matematička spoznaja moguća bez ontološkog obvezivanja… Zamislite!
– Ontološkog obvezivanja?
– Ma da; pod tim se misli da se u odgovoru na pitanje o nečemu najprije utvrdi da to, o čemu je riječ, jest – da postoji – a onda da se utvrdi i što jest to što jest. – pojasnio je veliki njemački učitelj.
– Stara fenomenološka priča…
– Tako je!
– Hm, ne znam što bih na to rekao… – odgovorio sam i pošao natrag.
– Teo… preklinjem vas, poslušajte me… – uzaludno je iza mojih leđa zazivao portret velikoga njemačkog fenomenologa.

Uočio sam da doktor Goodstein sada oprezno prilazi velikom ormaru koji se, na moje iznenađenje, nekako uglavio usred beskrajne police s knjigama, po čemu je Prostorija s Kolom bila poznata. Pred samim njegovim vratima zastade a onda pokuca jednom… dvaput… triput… četiri puta. Uskoro, začu se i povratno kucanje, iz unutrašnjosti… nakon čega se vrata ormara otvoriše i iz njega proviri tužna, antropomorfizirana, napola bijela, napola crna, figura šahovskog kralja… Nije trebalo dugo da shvatimo da figura, u pravilnim intervalima, mijenja svoju boju. Šahovski kralj jedan trenutak bio je bijel, a drugi crn.
– Tu si, dakle… – umilnim glasom prošapta doktor Goodstein i spusti svoju visinu do neobične šahovske figure u ljudskoj veličini – A da znaš, svuda sam te tražio! I koliko si mi samo nedostajao…
Tople riječi doktora Goodsteina upućene običnoj drvenoj figuri pljuštale su sa svih strana.
– A je li…? – iznenađujuće, pomalo osorno, oglasi se figura šahovskog kralja, osovljavajući se teškom mukom na noge. Doktor Goodstein morao ju je pridržavati kako se ne bi ponovno skljokala na pod.
– Reci mi samo jednu stvar, Reuben! – zatražio je Šahovski Kralj (sada već s velikim ‘Š’ i ‘K’), prekinuvši doktorovo cmoljenje.
– Da… reci, što te zanima? – bojažljivo promrmlja doktor.
Nastupila je kratka šutnja za vrijeme koje se i Kolo primirilo, ne proizvodeći više nijedan suvišan zvuk, vjerojatno i ono znatiželjno za daljnji tijek razgovora.
– Postojim li, Reuben? – iznebuha, oglasi se drvena figura – Postojim li ja, Šahovski Kralj ili ne? …S obzirom što si napisao u onim svojim knjigama… to se i ne bi moglo reći…
Reuben Goodstein najprije spusti glavu a malo zatim, okrenu je u pravcu Kola koje se sada ponovno ravnomjerno vrtjelo s tekstom konstruktivističkog utemeljenja matematike u prednjem planu. Šahovski kralj oslobodi se njegova stiska te mu se grozničavo unese u lice – svojim licem, na kojem se već ocrtavao početak nevjerice.
– Ali time te nisam mislio povrijediti… – nastojao se opravdati matematičar.
– Dakle, baš hoćeš da ti pročitam tvoje riječi, Reuben? – bio je uporan Šahovski Kralj.
Postalo je napeto. Tu se kratko ubacim u razgovor formalno pojasnivši kako će tražene riječi, bez ikakvih problema, uskoro prikazati Kolo Duha Svijeta na svom sučelju, jer je priroda Prostorije s Kolom takva da bez problema pohranjuje, manipulira i prikazuje zapisane misli mnogih Magičara koji su nekoć živjeli, kao i onih koji još uvijek žive na ovom ubogom planetu … Naravno, nisu me razumjeli, ali ih brzo umiri najavljeni prikaz navedenih riječi… na za to predviđenom mjestu:

Ima li smisla govoriti o postojanju šahovskog kralja? … U stvarnome svijetu sigurno nema objekta na koji bismo mogli ukazati i reći da je on šahovski kralj… isto tako, nijedan komad iz skupa šahovskih figura nije, u tom smislu, šahovski kralj, jer komad drveta ili metala može biti izgubljen ili nađen, ali ne i šahovski kralj. Kada određeni komad drveta u određenoj igri nazovemo šahovskim kraljem, mi dajemo tom konkretnom objektu, kao glumcu, jednu ulogu… ovu smo ulogu mogli dati i nekoj drugoj figuri ili komadu ugljena… Figura o kojoj je riječ, samo je znak za kralja, ne i sam kralj. Kazujući da je nešto znak nečega, dakako, da izbjegavamo pitanje o postojanju…

– Ali ja to želim znati, Reuben? Postojim li ili ne?  – sada već polumolećivim tonom upita figura šahovskog kralja. – Toliko si moje podanike i mene volio, toliko si uživao u našem životu, našoj igri, kako si kazivao, da si nas započeo ugrađivati u svoju igru, u te svoje znanstvene teorije… Zbog toga  sam i više nego uvjeren da imam pravo to pitanje postaviti i tražiti na njega odgovor…
Tijelo konstruktivističkog matematičara, gotovo nalik nekoj izmišljenoj figuri iz šahovskog seta, činilo se da će potpuno klonuti.
– Ja ću vam pokušati dati odgovor na to pitanje, gospodine! –  sasvim iznenada, u razgovor se ubaci portret Jacquesa Deridde koji je visio u blizini. Derridain portret smjestio sam nedaleko od Heideggerova. Razdvajao ih je samo onaj nadmeni Nietzscheov portret s upadljivim brčinama.
– Vi postojite… u to nema dvojbe, ali u ovom trenutku jedino u umu ovog ovdje malca! – i doktor Jacques tu očima svrnu na mene.
– Nastavite! – reče Šahovski Kralj.
– Ali tamo vani, izvan ove ektaplazmične prostorije, definitivno, Vas Nema! Za utjehu, isto vrijedi i za nas… U nekom smislu, ‘tamo vani’ su samo znakovi, uloge – kako već hoćete to nazvati! Ako i nešto postoji, to umu ne može biti neposredno razumljivo…
– Tja, konstruktivist i dekonstruktivist na istom zadatku! – čulo se mrmljanje s portreta Martina Heideggera.
– Ipak, ima jedna stvar koja me muči… – nije se dao smesti doktor Jacques – …ne znam zašto, možda je to jednostavno za njega bilo prerano, jbtg., ipak se radi o sredini 20. stoljeća, ali izgleda da se doktor Goodstein nije mogao tako lako odreći pitanja o postojanju, kao što sam to, recimo, ja učinio, bez većih problema, nekoliko godina kasnije.
Smjerno prateći raspravu, Kolo pravodobno osvježi prikaz svog ekrana na kojemu se sada ukaza sljedeći prigodni tekst:

Možda moramo umjesto pitanja o postojanju šahovskog kralja postaviti pitanje o postojanju šaha… Okrenemo li se sada od šaha aritmetici [matematici], vidimo da odgovor na pitanje postoji li broj dva glasi: broj dva je jedna od uloga koju igraju znakovi u aritmetici, i pravo pitanje nije postoji li broj dva, nego postoji li aritmetika [matematika].

Nastade tajac.
– Molim vas, ne dalje u ovom smjeru, gospodo… – prvi se u svom preklinjanju oglasio portret Martina Heideggera ili sâm on, glavom i bradom, posthumno, kroz ove moje luckaste misli, tko će ga znati… ali ‘šteta’ je već bila počinjena. Na svu sreću, nitko od nas nije morao postaviti to odsutno pitanje koje je, u bolnoj analogiji, uzelo ulogu posljednje kante vode bačene na zgarište metafizike, nakon koje se može javiti jedino još onaj ‘posljednji dim’, ‘dim’ vremena u kojem danas živimo, kao znak da je tu nešto odista bilo, da je postojalo, ali i da više ne postoji, da ga nema… Pitanje je došlo izvana, iz Nadstvarnosti, premda u parafraziranom obliku, a opet iz Prostorije s Kolom ili čega god, uma drugog Naručitelja s kojim moj Naručitelj već dulje vremena vodi misaonu prepisku, i glasi: “Postoji li uopće to Postojanje?”

U  istom trenutku, Šahovskom Kralju krenuše suze… Velike crno-bijele suze curile su niz njegovo drveno lice… Postao je krunskim dokazom jednog Kraja, premda to možda nije želio. Za to vrijeme, doktor Goodstein rukama se hvatao za glavu vjerojatno izmučen pitanjem “Što sam to učinio?!” dok se u pozadini već moglo čuti glasno ridanje portreta velikoga njemačkog učitelja. U trenu, sve se urušilo. Jedna lijepa priča bi ispričana. Čovječanstvo će, htjelo-nehtjelo, morati krenuti drugim putom.

– Jeste li baš morali biti… tako neuviđavni?– bio sam bijesan kao ris na doktora Jacquesa.
– Mladiću, smirite se… nova era misli je pred nama. I ne brinite! U njoj će biti mjesta i za filozofiju i za matematiku i sve ostale ‘sestre duha’, jedino što će odsada znati da su sve redom igre i ništa više. Možda se kao takve u ovom trenutku doista čine beznačajnima, pogotovo u ovom vašem dobu koje još zaziva ono staro, kloneći se sveg novog, ali vjerujte, njihove mogućnosti su odsada bezgranične…

Počeo sam razmišljati. Prenesemo li ovaj način umovanja na priču s početka ovog teksta, na pitanje o postojanju religije, umjetnosti, filozofije i znanosti – onda znamo s čime imamo posla – jedino i isključivo, sa svojevrsnim igrama našeg uma, poput matematike, koje na čudesan način iskazuju našu ljudskost (suprotno Goodsteinovom uvjerenju, smatram da nema potrebe postaviti čak ni pitanje postoji li matematika). Ne ljudskost u smislu dobrog, lijepog, humanog… ljudskost, u smislu da smo ljudi, a ne šišmiši; dakle, ništa posebno. Zbog tih igara umjetnost može biti sve, filozofija može biti sve, religija i znanost mogu biti sve! A zbog svega toga i u jeziku možemo biti slobodni kao što smo to u mišljenju… Jedino ograničenje odnosi se na ono što nazivam ‘istinom našeg bića’… Ne možemo pisati o nečemu, ili bilo što drugo činiti, ako to ne nosimo unutar sebe… To je, valjda, to jedino valjano ograničenje…

Kolovoz 2013.

Čovjek i tehnika: kako je došlo do podjele na stvaralačke i ‘nestvaralačke’ ljude

Posted in FILOZOFIJA, SPENGLER, Čovjek i tehnika tagged , , u 11:58 am autora/ice Magičar

Oswald Spengler: ČOVJEK I TEHNIKA

Nikada neću zaboraviti odgovor Martina Heideggera u svezi tehnike novinaru Spiegela u čuvenom intervjuu danom 1966:

NOVINAR: Ta, sve funkcionira. A gradi se sve više elektrana. Marljivo se proizvodi. Ljudi su u visoko tehnificiranom dijelu zemlje dobro zbrinuti. Živimo u blagostanju. Što tu zapravo nedostaje?
HEIDEGGER: Sve funkcionira. To je upravo ono strašno (das Unheimliche), da to funkcionira, te da funkcioniranje sve više goni k daljnjem funkcioniranju i da tehnika čovjeka sve više čupa iz zemlje i raskorjenjuje.

Upravo tom raskorijenjivanju, čini mi se, imao sam prilike svjedočiti za vrijeme nedavnog posjeta jednom sjevernobosanskom selu. Osim ratom, selo je danas raskorijenjeno i mehanizacijom koja preplavljuje preostala dvorišta. Današnji je seljak tehnokrat koji se po njivama voza u svom džipu. Osim traktora i kombajna, on danas posjeduje kosilice i kopačice, tanjurače i zubače, čak i stroj za automatsko branje voća. Seljaku se strojevi ne isplate ako minimalno nema sto hektara zemlje. Kad bi svaki seljak imao sto hektara zemlje bio bi sam za sebe svoje selo. Postavlja se pitanje kada bi se stigao vidjeti s drugim seljakom?
Pokazuju mi gaj, mjesto na zavoju puta omeđeno prastarim bosanskim hrastovima na kojem su seljani nekad igrali kola nakon što bi završili s poljodjelskim poslovima. Mjesto je danas zaraslo. Seoskog života u kojem se predvečer igraju kola već odavno nema. Seljanin koji je ostao tu živjeti mogao bi ga iskoristiti tek kao vozni park za svoje skupe poljodjelske strojeve…

Doba tehnike Heidegger određuje kao “tek započinjuće”. Raskorijenjivanje i pustošenje nisu na svom kraju, već na svom početku. Na mjesto filozofije, po njemu, zasjesti će kibernetika – tajnovito vrelo jednoga drugog načina mišljenja. I bez obzira na to što kibernetika u međuvremenu nije preživjela, zamijenjena je tek naoko drugim ‘znanostima’ informatike i računalstva, jasno je na što je Heidegger mislio. Bit tehnike je, međutim, kaže on, još uvijek nemišljena. Na tu ‘nemišljenost’ biti tehnike mi danas možemo samo pomišljati; možda je čak o njoj najbolje šutjeti jer je:

Za nas današnje … veličina onoga što se ima misliti prevelika.

Moć ruke, za koju je u prvom dijelu ovog ogleda pokazano da je usko povezana s postankom čovjeka, tehnička je moć. Sva moć nad prirodom, životinjama i drugim ljudima tehničkog je karaktera. Tehnika je čovjeku omogućila jedan drugačiji pogled na stvarnost. Omogućila mu je slobodu. Međutim, priroda je jača i čovjek koji se priklanja tehnici nužno mora tragično završiti.

Oružje svih grabežljivih zvijeri je prirodno, samo čovjekova naoružana ruka – s umjetno usavršenim, promišljenim i izabranim oružjem – nije prirodna. Ovdje se javlja “umjetnost” kao protupojam prirodi. Svaki čovjekov tehnički postupak je umjetnost i uvijek se tako nazivao; umjetnost strijeljanja lukom i jahanja kao i umjetnost ratovanja [itd.] … Svako je ljudsko djelo umjetno, protuprirodno, počev od paljenja vatre pa sve do onoga što u razvijenim kulturama označavamo pravim umjetničkim djelima.

Ne znamo koliko je trajalo razdoblje naoružane ruke, tj. otkada postoji čovjek… Ne radi se o milijunima, čak ni o više stotina tisuća godina; no ipak, moralo je proteći više tisućljeća.

Po Spengleru, drugi stadij prožimanja čovjeka i tehnike karakterizira poduzetništvo. Ljudi se započinju udruživati, pojavljuju se tragovi obrade tla i gonjenja stoke, gradnje koliba i putova. Zanimljivo je da Spengler ovu novu mutaciju čovječanstva vrlo precizno vremenski smješta u “peto tisućljeće prije Krista” – samo dva stoljeća prije pojave prvih velikih kultura Egipta i Mezopotamije.  Ponovimo, do tada je svaki čovjek živio svoj život, sam je izrađivao svoje oružje i nije trebao drugoga. Odjednom, to se dramatično mijenja!
Dolazi do pojave govora…

…oblikovanja vrsta riječi na temelju praktičnih, a ne teorijskih ciljeva. Teorijsko razmišljanje nema gotovo nikakva udjela u postanku rečeničnog govora. Svaki je govor praktične prirode i polazi od ‘mišljenja ruke’.

Za potrebe gradnje koliba i putova ljudi su se trebali sporazumjeti. Zapravo, s govorom na scenu stupa…

… mišljenje, duh, razum, ili kako god se to želi nazvati.

Na ovom mjestu, međutim, Spenglerov aristokratski prezir spram masa odveć dolazi do izražaja. On se na mase obrušava, kazali bi, gore od Nietzchea, tumačeći povijesnu ulogu masa na jedan doista upitan, iskrivljen način a koji će poslužiti njegovim kritičarima da mu pripišu kako je za propast Zapada optužio “neobrazovanost masa”.

Naime, s pojavom duha, Spengler je čovječanstvo podijelio na dvije vrste ljudi – stvaralačke i ‘nestvaralačke’ – na umjetnike i one koji su sačinjavali masu.

Kod svakog se naime postupka može razlikovati zamišljanje i izvedba… [odatle] … Postoji rad vođe i rad izvođača… tako postoje oni koji po prirodi zapovijedaju i oni koji slušaju… stvaralačka djelatnost kao nužnog pratioca ima rad ‘nestvaralačkih’ ljudi.

Jasno je da Spengler pretjeruje. Svaki čovjek je u sebi umjetnik, istina, koliko mu to prilike dopuste i koliko to on sâm sebi dopusti. S druge strane, rijetko su istinski stvaratelji bili i ti koji su zapovijedali… Tome nas je nebrojeno puta učila povijest, svejedno radi li se tu o povijesti koja se oslanja na ‘prevaziđenu’ podjelu na Stari, Srednji i Novi vijek, ili onu koja historiju čovječanstva tumači kroz postanak, razvoj i propast divovskih kultura Egipta, Mezopotamije, Stare Grčke, Arabije, Kine, Asteka, Inka i Zapada. Prije bi se moglo reći da se na sceni pojavio treći tip ljudi koji su ‘krasile’ osobine izvanrednog snalaženja u društvenim odnosima s naglaskom na bezočno manipuliranje ljudima (kako samim stvarateljima tako i onima koji to nisu bili), i čije je zlatno doba zapravo bilo svako civilizacijsko doba (pogotovo zlurado tu mislim na ovo današnje doba). Ipak, s izvanrednim talentom za ‘poetskidramatično’ izražavanje teških i upitnih stvari Spengler će svoju misao dovršiti na sebi svojstven način:

Prezir s visine gleda dolje, dok obrnuto zavist odozdo škilji prema gore. To su svjetsko-povijesni osjećaji čovječanstva koje je organizirano u države i staleže, a čiji miroljubivi primjerci nemoćno tresu rešetkama kaveza koji ih sve zajedno zatvara… Ima smisla poštivati ili prezirati ovu činjenicu, no nemoguće je promijeniti je; čovjekova je sudbina u toku i mora se dovršiti.

…uključujući, u svoj tekst, na ovaj način, i svoj vlastiti prezir. Ipak recite, kojem je stvaratelju pošlo za rukom baš u svim slučajevima tomu se oduprijeti? (nastavit će se…)

Srpanj 2013.

Čovjek i tehnika: moć ruke

Posted in FILOZOFIJA, SPENGLER, Čovjek i tehnika tagged , , , u 11:49 pm autora/ice Magičar

Oswald Spengler: ČOVJEK I TEHNIKA

Jedna od tri glavne teme mog romana u nastajanju je tehnika. Bolje rečeno – svojevrsno pustošenje tehnike (kako) ‘čovjekovom nutrinom’ (tako) i ‘izvanjskošću svijeta’. Preostale dvije su kapitalizam i mediji (netko bi ih, shodno analogiji, zlurado preimenovao u ‘pustošenje kapitalizma’ i ‘pustošenje medija’ i vjerojatno ne bi bio daleko od istine!). Ako malo bolje razmislite, svaki ozbiljan pisac (tu više ne računam na sebe) u svojim romanima bavit će se više-manje, nužno ovim trima temama. Ne možete ih danas izbjeći ako vama teče krv pisca čiji imperativ ukratko glasi: vremenu u kojem živi skinuti vlastitu kožu.

Dugo vremena mislio sam da je tema mog romana, zapravo, odumiranje duha u svijetu, duhovna smrt čovječanstva koja, ako se još nije dogodila, u najskorijoj budućnosti zasigurno hoće. Međutim, sada sam shvatio da se samo radi o strogom pridržavanju puta kojim nas ‘duh tehnike’ – jedan osobit, ‘proračunat’ način razmišljanja (i zamišljanja) – evo, već nekih pet stoljeća neumoljivo vodi i kojem smo, čini se, sve bliže kraju. Još gore, shvatio sam da se radi samo o kulminaciji, krajnjem izvodu tog istog proračunatog mišljenja koje se sada pokazalo i kolijevkom onoga što sam najviše cijenio i volio, a što smo imenovali rječicom duh. Nisam to sebi htio priznati, ali što je najgore, konačno sam otkrio da je čak i sâm ljudski duh, pored toga što je u mnogo čemu povezan s tehnikom, i sâm ‘tehnički‘ u/po sebi.

Jedan od ‘krivaca’ za moj takav stav svakako je Oswald Spengler. U svom predavanju iz 1931, utjelovljenom u knjižici naslova Čovjek i tehnika, pojavu ljudskog duha on rezimira na sljedeći način:

Ako je govor djelovanje, onda se radi o duhovnom djelovanju uz pomoć osjetila. Njemu više nije potrebna neposredna veza s osjetilnim djelovanjem, jer ono što je od 5. tisućljeća prije Krista novo, jest mišljenje, duh, razum ili kako se god to želi nazvatiČisto duhovno promišljanje, “proračunavanje”… odjednom [se] pojavljuje i mijenja sve…

Za Spenglera mnogi kažu da nije bio u pravu. Kolega filozof, s kojim se povremeno susretnem i popričam na hodniku fakulteta, jednom prilikom označio ga je kao onog filozofa koji ‘baš u ničemu nije bio u pravu’. Čovjek je ponudio svoj pogled na stvar; kako, po njemu, veridički ‘stoje stvari’ s čovječanstvom u cjelini, i imao nesreću da ga nisu ozbiljno shvatili. Zapravo, do dan danas, velika većina njegovih akademskih kolega uopće ga nije shvatila. Ipak, ne bih se sada želio zadržavati na poziciji branitelja ovog filozofa-morfologa, iz razloga što mu ja, za razliku od tihe akademske većine, u mnogo čemu dajem za pravo, premda ne i za “čitavu istinu”, nego pređimo odmah na stavove njegova daleko uvaženijeg konkurenta u tumačenju čovjekova, po svoj prilici, sudbinskoga fenomena.

Svima vama zainteresiranima za promišljanje uloge tehnike u našim životima zasigurno su poznata  Heidegerova razmišljanja o biti tehnike (a koja u skraćenom obliku, zahvaljujući ponovno ‘blogerskom komšiluku’, možete pročitati >> ovdje. Hvala Davore!). Uzgred, na istom mjestu pronašao sam i referencu na sjajan rad Damira Barbarića objavljen u zadnjem broju Vijenca u kojem se Heideggerove ideje o tehnici dovode do kristalne jasnoće i k tomu rasvjetljuju ključni pojmovi pomoću kojih se prodire u njezinu bit – “pustošenje” (svijeta) i “raskorjenjivanje” (čovjeka). Kao jedan od načina bitka, tehnika nije zlo po sebi. Ne može biti ni nešto loše, a ni dobro; isto tako, ne može biti ni nešto neutralno kako se tehnici, recimo, danas najčešće prilazi (često i s olakšanjem!). Heideggerova uputa je tu nedvosmislena: s tehnikom nam valja ići ukorak, neprestano s njom i o njoj ‘razgovarati’, propitivati njezinu bit, i kako god to znamo i umijemo, privesti je njezinim krajnjim svrhama. Na neki način, pustiti je da u pravom smislu riječi ‘iživi’ svoje ‘poslanje’ na zemlji.

Za Spenglera, dapače, tehnika je nešto što ne ide ruku pod ruku samo s čovjekom nego ju mogu prakticirati sva živa bića. Ona je tu sa svijetom – ‘otkad je svijeta’. Ipak, jedino čovjeka ona temeljito preobražava, štoviše – i uopće čini čovjekom. Kao njegova “taktika čitavog života” ona je od samog početka s njim kako bi ga obučila samoj sebi – tehnici ili taktici lova, rata, izuma itd. “Ne radi se o stvarima…”, primjerice o izradi alata, “…nego uvijek o djelovanju koje ima neki cilj.” Za razliku od tehnike životinja koja je uvijek tehnika vrste (npr. “tehnika lava koji nadmudruje gazelu”), koja je bezlična u svojoj biti te se ne razlikuje od jedinke do jedinke, ljudska tehnika, “i to samo ona, jest neovisna o životu ljudske vrste”.

To je jedini slučaj u cjelokupnoj povijesti života da pojedinačno biće izmiče zadanosti vrste. Da bi se shvatila veličina ove činjenice, potrebno je dugo razmišljati. Tehnika u životu čovjeka jest svjesna, hotimična, promjenjiva, osobna, domišljata. Ona se može naučiti i usavršavati.

Znači, ‘postajanje’ čovjekom moralo je biti usko povezano uz jedan izniman ‘tehnički’ događaj ili čin koji je čovjeka zauvijek izdvojio iz životinjskog carstva. Taj ćemo čin prepoznati u filmu Stanley KubrickaOdiseja u svemiru 2001” – filmu kojega ćemo vjerojatno uvijek nedovoljno hvaliti ali i razumjeti – u legendarnoj sceni u kojoj, uz zvuke Wagnerovog Zarathustre, čovjekoliki majmun svojom rukom dohvaća sudbinsku kost, u trenu prepoznajući je kao oružje koje će ga preobraziti… Otkad postoji čovjek? I Kubrick (tom scenom) i Spengler (odgovarajućim odlomcima iz knjige Čovjek i tehnika) odgovaraju: postankom ruke. Nikada nisam saznao je li Stanley Kubrick ikada čitao njemačkog filozofa-morfologa, ali sve upućuje na to da su po pitanju odgovora na pitanje ‘Otkad postoji čovjek?’ dijelili isto mišljenje. Osim toga, obrazlažući svoja daljnja razmišljanja po tom pitanju Spengler dopisuje: “Sve se to zbilo u isti mah, odjednom… (dakle, evoluciju možemo zaboraviti dok na njezino mjesto dolazi mutacija) [međutim], nenaoružana ruka sama za sebe ne vrijedi ništa”. Nužno joj je dakle, pridodan alat, oružje…, a što je sve lijepo anticipirano u Kubrickovom nezaboravnom ostvarenju…

Dubinska, na trenutke, zastrašujuća spoznaja uloge tehnike u ljudskoj povijesti, kojoj su na svoj način dali za pravo i vrhunski umjetnici poput Stanley Kubricka, među povjesničarima i filozofima dvadesetog stoljeća, međutim, nije izazvala očekivanu reakciju. Izvanredan uvid u sâm postanak čovjeka među samom strukom prošao je relativno nezapaženo. Možda su ti bljedunjavi, učeni ljudi ovako razmišljali: zašto se obazirati na mišljenje povjesničara-filozofa koji je standardnu općeprihvaćenu povijesnu shemu Stari-Srednji-Novi vijek izvrgao ruglu proglašavajući je običnom bedastoćom? Općenito, svo to patetično pisanje o sudbini, duši, prolaznosti i pretkazanjima propasti velikih kultura (u Spenglerovom glavnom djelu Propast zapada), kome to treba? Osim što podsjeća na spekulaciju, doprinosi i tomu da ga se smatra neznanstvenim, odatle i nevjerodostojnim. Čini mi se i da je ‘odatle’ negdje njemački filozof započeo ‘u svemu ne biti u pravu’. Prozvani Spengler naslutio je to možda i prije pisanja knjige Čovjek i tehnika jer je već u njezinu uvodu napisao kako je došao do zaključka “da većini čitatelja nije moguće zadržati pregled nad cjelinom mnoštva misli te da se zbog toga gube u pojedinačnim područjima koja su im bliža”. Nadalje, u istom tekstu još savjetuje da se čovjekova područja djelovanja moraju promatrati istodobno uspoređena. Naime, pogrešno je, npr. polazeći od politike, religije ili umjetnosti, osvjetljavati pojedine strane čovjekova bitka u uvjerenju da se time sve objašnjava. Ali i taj, za jednog Spenglera, neuobičajeno pomirljiv, neratoboran ton kao da je samo dolio ulje na vatru rasprave u svezi njegovih djela. I njegove misli o tehnici, stoga, također nisu naišle na odobravanje… (nastavit će se)

Ožujak 2013.

Cvjetanje ‘novog formalizma’ (uzgred i o stvarateljevoj volji za moć)

Posted in FILOZOFIJA, NIETZSCHE, Volja za moć tagged , , u 3:42 pm autora/ice Magičar

Friedrich Nietzsche: VOLJA ZA MOĆ

Društvene institucije, osim onoga malog udjela pomoći pojedincu u snalaženju u svijetu koji ga okružuje, uglavnom su poligon za uređenje odnosa moći. Ali kada to kažem, kao da ništa novo nisam rekao. O tome su jednako isto prije mene pisali i Horkheimeri i Weberi, ili možda neki drugi sociolozi i filozofi; ipak, poseban je trenutak kada to sami osjetite. Hladno promatrate što se to događa po mračnim dugim hodnicima institucije u kojoj pukim slučajem zarađujete svoj kruh. Na svakom koraku, kroz svaku rupicu u zidu mračnih ureda osjećate notorno preslagivanje moći između ljudi koji u njima sjede… Tako je i u mojoj instituciji. Ono što našu praksu preslagivanja moći čini malčice drugačijom u odnosu na druge društvene institucije jest što se u njoj formalizam pokazao kao naročito podesno sredstvo za tu zadaću.

Cvjetanje ‘novog formalizma’ u društvenim institucijama ne može proći nezapaženo. Svaki dan ne samo da ispunimo na tisuće obrazaca, nego i utrošimo barem deset puta više riječi u formalnim razgovorima preko fiksnih i mobilnih telefona, instant messengera, video alata, pa čak i u naoko neobveznim razgovorima za vrijeme pauze, za stolovima, kod nas naročito, udomaćenih kafića. Današnjica počinje ozbiljno bolovati od formalizma. Zapravo, moć je pronašla svojega novog slugu.

U mafijaškom, neusporedivo okrutnijem, okružju jedno od sredstva za ostvarivanje moći predstavlja tzv. reketarenje; kod nas je to neki novi obrazac koji moramo ispuniti, u suprotnom…  tko zna što nas čeka. Igre moći odvijaju se u pravilu oko donošenja ili ne donošenja novoga pravilnika i izvješća o napredovanju u zvanju nastavnika, uključivanju ili isključivanju profesora iz članstava u povjerenstvima i odborima, prihvaćanju ili neprihvaćanju studijskih programa i znanstvenih projekata itd. Velika većina znanstveno-nastavnog osoblja na fakultetima najmanje vremena posvećuje upravo neformalnim, kreativnim stranama svoga posla: stvaranju vlastite znanosti te prenošenju znanja studentima (općenito, vrlo malo vremena posvećuje se  studentima), a zapravo, dvjema osnovnim funkcijama znanstveno-nastavnog osoblja koje se navode u statutima visokoškolskih ustanova (kao i u Zakonu o visokom obrazovanju). Sada shvaćate – to je stoga što one nisu stvarno uključene u odnose moći.

Kada to sebi ovako sročite poželite čovječanstvo (ili barem birokraciju društvenih institucija) naciljati dvocijevkom. Jedno zrno neka pogodi jebeni čovjekov bitak koji se ogleda u težnji k moći, a drugo u formalizam ravno u njegovu zatupljujuću, beskrvnu, služinsku bit. Naprosto ne možete povjerovati da čovjek nije u stanju drugačije urediti svoje odnose. Ali eto, i gospodin Nietzsche mislio je da ne može.

Svoje se “ja” vazda promiče na štetu drugoga; život uvijek živi na račun drugoga života – tko to ne poima u sebi još nije učinio ni prvi korak prema čestitosti.

Ipak i dalje stojite do uvjerenja kako je Nietzsche grdno pogriješio kad je došao do zaključka da je bitak tubitka (ukratko čovjeka) – isključivo volja za moć. U svojoj nikad amenovanoj istoimenoj knjizi trebao je napisati, u sebi predmnijevate, kako se to isključivo odnosi na bitak onoga ‘se‘ kojega i Heidegger toliko trača u svojemu Bitku i vremenu – naše svakidašnje jalovo ‘ja’ koje se povinuje društvenim konvencijama, a nikada sebi i svojim porivima. Na ovaj način propuštena je prilika da bitak ‘pravoga’ tubitka i najzagriženijim Nietzscheovim učenicima do danas ostane nepoznat. U tom bi ga slučaju vjerojatno i danas zdušno tražili popunjavajući neke nove stranice povijesti filozofije, ne nekakvim ozbiljnim nalazima u vezi samoga bitka, koliko svojim, uvijek zanimljivim, ‘ničeanskim’ osobnostima…

Uspjeti u društvu, biti ‘glavni’ za druge ljude i u očima drugih možemo samo u formalnom smislu – ako drugi o tome ostave trag, svoj pristanak, na nekom formularu. Inače, zašto bi sebi ikada priznali da nad njima imamo bilo kakvo pravo a kamoli moć, makar ih mi u ime istog/iste zlostavljali u fizičkom smislu? I usprkos batina, dijete će uvijek iznova iskazivati svoju samovolju. Moć kao takva može biti samo formalna, jedino nasilje (a koje se u njezino ime često provodi) jest stvarno.

Premda je u Volji za moć najmanje upravo takve ‘volje za moći’, postavlja se pitanje možemo li samog Nietzschea braniti od njegovih ideja pravdajući ga pogubnim utjecajem njegove sestre (nacizmu sklone Elisabeth Förster-Nietzsche), pogotovo s obzirom na izbor naslova njegove posljednje knjige? Kada citira latučkog poglavicu Commora Bakeru koji i doslovno kaže: „Dobri su ljudi svi slabi: dobri su jer nisu dovoljno jaki da budu zli“, onda imamo problem ako ovu čestitu izjavu želimo prevesti u podnošljiv oblik prosječnom filozofskom čitatelju koji se užasava nasilja ali štuje filozofa pruskih korijena. Ali Nietzsche je doista neuvijeno tvrdio: sve je volja za moć!

Da je vrijednost svijeta u našoj interpretaciji (da su možda gdje drugdje moguće i druge interpretacije no puko ljudske), da su dosadašnje interpretacije perspektivične procjene, s pomoću kojih se u životu, t.j. u volji za moć održavamo radi porasta moći, da svako uzvišenje čovjeka sobom donosi prevladavanje užih interpretacija, da svako dosegnuto ojačanje i proširenje moći otvara nove perspektive te poziva na vjerovanje u nove obzore – to se provlači mojim spisima! Svijet koji nas se nešto tiče patvoren je, t.j. nije činjenično stanje nego neki spjev i zaobljenje nad mršavim brojem promatranja, on je u “tijeku”, kao nešto što biva, kao patvorenost koja se uvijek iznova odgađa, koja se nikad ne približava istini jer – “istine” nema.

Ne bismo li, onda, i mi, premda isprva uvijeno i stidljivo, u sebi trebali iznaći nekakvu svoju, vlastitu volju za moć? Stvarateljevu volju za moć? ‘Neodraslost’ stvaratelja, njegovu nezrelost, karakterizirat će najmanje tri stvari: sklonost vraćanju u prošlost, neozbiljno shvaćanje svoje umjetnosti te užasavanje nad svakim vidom nasilja i nepravde. Svaki duh sklon je vraćanju u prošlost, ali nezreli mu naročito pribjegava jer još nije spreman svoj pogled baciti u budućnost (zreo duh uvijek je ‘jedno’: prošlost, sadašnjost, budućnost). Ne uzimanje svoga unutarnjeg poz(r)iva ozbiljno ima za posljedicu da on (nezreli stvaratelj) uvijek nešto piskara, fotka, slika ali sve to radi ‘samo za svoju dušu’; u rijetkim slučajevima kad svoj poziv i shvati ozbiljno često mu je potreban drugi da ga vrednuje. Užasavanje nad nasiljem i nepravdom, kao treća karakteristika nezrelog duha stvaratelja, naročito je pogubna jer proizvede gomilu kritičkih djela/izraza za društvo u cjelini, a koji zamagle onaj čisti vidik na svijet oko sebe koji svaki zreli stvaratelj uvijek ‘nosi sa sobom’. Ali to je nužan put. Što ga prije prođete to ćete prije postati svjesni odvajanja koje će uslijediti. Odvajanja od društva, njegovih institucija, formalizama, stremljenja slavi, volji za moći. Vi ne pripadate u taj tor, ali tajanstveno – sve to opet imate na svoj način! Imate svoju ‘instituciju’ (stvarateljski opus), ‘formalizam’ (stil), ‘stremljenje slavi’ (želju za utjecajem) te stvarateljevu volju za moć (volju za preoblikovanjem života u cjelini).

Kada se i ne biste složili s ovdje upotrijebljenom terminologijom u objašnjavanju vas samih, neki mali djelić volje za moći nikada u sebi nećete moći negirati i dobar je – jer čuva od prehlade. Važno je da vašu volju za moć ne brkate s voljom za moći drugih. Ona u sebi nema ništa zajedničko sa snovima o slavi, osiguranom mirovinom u nacionalnom društvu pisaca, likovnjaka i sličnima, općenito s prihvaćanjem i pohvalama drugih. Ona i doslovno želi da se po vašoj misli, djelu, preoblikuje sam život, da utječe na pojedince, epohe, po mogućnosti čitav život. Totalitarizam takva stava ipak nije nasilan. Vi želite preoblikovati život, ali samo na dobrovoljnoj osnovi, želite da se drugi isključivo vlastitom voljom povinuju vašim idejama; bila bi to defacto posljedica vašeg utjecaja; drugi bi promjenu koju nudite iskreno željeli, a ne zato što bi na nju bili natjerani. Često ulogu drugoga stvaratelji moraju sami preuzeti, u tom slučaju, nema im druge nego da sami sebe preoblikuju…  Eto, takva vam je huda umjetnikova volja za moć!

Tako vam, u ovoj Prostoriji s Kolom, nudim drugačiji pogled na svijet, ali koji bi se paradoksalno ponovno mogao opisati Nietzscheovim vokabularom. Nudim vam da se naučite opijati životom kad je i gorak (a prečesto je gorak), nudim vam da postanete svjesni jedinstvenosti postojanja, i ovoga trenutka. Također, nudim vam i ovladavanjem bezgraničnom znatiželjom i osjetljivošću na zbilju koja će vas nagraditi ekstatičkim iskustvima zbog kojih se više nećete moći oduprijeti nagonu stvaranja… I za Nietzschea je to bila volja za moć – jedino što ju je on nazivao umjetnikovom voljom za moći… i umjetnika opisao kao čovjeka koji bi najradije da mu svi „s posluha prave ljubazno lice“… Pa neka je… Očigledno je da se s tom ocjenom sada već možemo složiti…

Siječanj 2013.

Večera s ‘posljednjim filozofom’

Posted in DERRIDA, FILOZOFIJA, Glas i fenomen tagged , , , u 1:07 am autora/ice Magičar

Jacques Derrida: GLAS I FENOMEN

Prostorija je započela s podrhtavanjem kada je moj uvaženi gost stigao na večeru. Slike su se ljuljale po zidovima, Kolo nesnosno škripalo, čak je i veliki kristalni luster koji je bacao blijedu svjetlost po prostoriji neprestano zveckao svojim kristalićima različitog oblika. Što sam mogao učiniti, osim praviti se da ne primjećujem što njegova nazočnost čini mojem misaonom svijetu i stisnuti mu ruku. U to je, doista, bilo teško povjerovati: da sam Doktora Jacquesa, osobno, primio u svoju kuću. I to još na večeru. Na brzinu, spremim njoke s piletinom u umaku od gorgonzole i pridružim se cijenjenom gostu. Zamislio sam nekoliko ruku kako bih iz kuhinje hranu mogao donijeti i poslužiti. Kad je sve bilo gotovo (s posluživanjem), nisam znao kako da počnem (s riječima). Najbolje je krenuti s nekom već provjerenom litanijom, jetko pomislim, koja je i gostu vrlo dobro poznata.

– Doista, nekada je dobro zapitati kuda smo se mi to zaputili kada smo počeli razmišljati o svijetu – stidljivo započeh – Hoću reći, kamo smo krenuli kad smo se otisnuli na ovu ‘misaonu Odiseju’? Niste li se to pitali i vi, gospodine Derrida?

Bard poststrukturalističke misli sjedio je zamišljeno na posljednjoj stolici stola iza kojeg se smjestila neodrediva praznina. Stol kao da je završavao u ničemu. To sam tek sada primijetio. Mogao sam zamisliti sve stolice prije njega popunjene starim filozofima: Heiddegera, Nietzschea, Kanta; čak i Aristotela, Platona i Sokrata. Ipak, nakon njega ne da nije bilo stolica, nego se i stol završavao.

– Jesam – prekinuo je svoju šutnju napokon moj gost – Jer, misliti o svijetu, u konačnici, samo je jedan način odnošenja spram istog. I zašto bi baš mišljenje moralo odnijeti prevagu nad ostalim ‘tipovima’ odnošenja? Kad promislimo malo, mišljenje nam dođe kao sâm ‘upogonjeni bitak’, misaoni perpetum mobile… A zamalo smo upravo bitku, tom najsjajnijemu i najblistavijem od svih nusproizvoda mišljenja, u tipično ljudskom postupku ‘odslikavanja stvarnosti’, osigurali poziciju onoga prvoga ‘nepokretnog uzroka’ koji je trebao ležati, po mnogim i uvaženim filozofskim imenima, eto, čak i izvan samoga mišljenja! I kako, onda, odsada gledati na filozofiju osim kao na najveću zavodnicu čovjekova duha, koja je svojim nesmiljenim eshatološkim idejama dovela do toga da čak jedna znanost danas ozbiljno računa s takvim stvarima kao što su početak i svršetak svijeta odnosno svemira…
– Tu ciljate na Husserla i Heideggera? – osmjelio sam se upitati.
– Razmislite, mladi čovječe! – povikao je Derrida – Vi mislite da sam ja prvi raščarao filozofiju, s tim svojim dekonstrukcijama, razlikama i jezičnim igrama. Ne, ja sam bio možda samo prvi koji je to glasno kazao. Sada, kada malo bolje razmislim, možda je upravo Heidegger bio taj koji shvatio da se apstraktna misao ipak nikada ne može preslikati na stvarnost; zašto je, uostalom, spalio drugi dio Bitka i vremena? Zašto ga nije dao u javnost? Zato što je shvatio da izvan sebe samog daleko ne može stići. Priča o tubitku kojem se horizont vremena iscrtava kao njegov krajnji smisao, dirljiva je i na svoj način istinita pripovijest. Međutim, razglabati o „Drugom“, izvan tubitka iliti sebe sama, može ostati jedino u domeni jezične igre… Vjerujem da je to naposljetku shvatio i sam Heidegger…
– Međutim, mnogi vas, upravo zbog ovakvih izjava, više nisu uzimali zaozbiljno – kazao sam – Danas je situacija još gora. Čini mi se da vas žele izmjestiti čak i iz ropotarnice povijesti… Primjerice, knjige jednog našeg profesora filozofije koje ovih dana čitam, naslovljene Filozofija I. i II., vaše ime uopće ne spominju. Sloterdijk, pak, u pauzama filozofskog TV-showa kojeg vodi na njemačkoj televiziji, poručuje kako mu je dosta rasprava o jeziku… To se događa sada, kada ste mrtvi, ali to ste sigurno morali osjetiti i za života…

– Imate pravo, ali ne žalim se… – kazao je filozof i uzeo vilicu u ruku spremajući se baciti na posluženu hranu. Ipak, nekoliko trenutaka samo je razmišljao dok sam se sav bio pretvorio u uho.

– Dragi kolega – blagim glasom naposljetku obratio mi se francuski filozof – Barem u ovoj vašoj Prostoriji s Kolom, došlo je vrijeme da napokon mišljenje shvatimo kao ljudsku (vjerujem, i ne samo ljudsku) djelatnost kao i svaku drugu poput udisanja i izdisanja zraka ili vođenja ljubavi, koliko nužnu toliko i bespotrebnu jednom životu na svoj način. Nužnu u smislu da svijet ne možemo doživjeti, percipirati, što god, bez mišljenja (ja bih kazao teksta), a bespotrebnu u smislu da možemo biti više ili manje skloni mišljenju (prema vašem Spengleru ‘bogati u idejama, siromašni u nagonima’ i obrnuto). Drugim riječima, možemo odabrati hoćemo li mnogo ili tek u natruhama razmišljati dok živimo. Nužnost se odnosi na nesvjesni dio našeg bića, dok je (bes)potrebnost mišljenja stvar svjesnog odabira.
– Tko je bio Arthur Schopenhauer? Čovjek koji se spram života odnosio tako što je o njemu mislio. Tko je bio Friedrich Nietzsche? Čovjek koji se spram života odnosio tako što je o njemu mislio. Tko je bio Jacques Derrida? Također, čovjek koji se spram života odnosio tako što je o njemu mislio.* Što su bili svi filozofi redom od predsokratovaca preko platonovaca, plotinovaca, akvinaca, racionalista, empirista, prosvjetitelja, egzistencijalista i mnogih drugih do poststrukturalista i postmodernista, ako ne ljudi koji su se spram života odnosili tako što su o njemu voljeli misliti i ništa više. To što su, na kraju krajeva, imali i neke svoje misli o bilo čemu, lepršave, prekrasne i zavodljive misli, nije pretjerano utjecalo na sam njihov život – izvan mišljenja.

– Ipak, htio bih vas zamoliti da još jednom ponovimo tu bolnu stvar s bitkom, ako nemate ništa protiv? Dakle, kazali ste da nema bitka izvan mišljenja, o tome nam sada brodi post-post krtica svih naših umnih napora… Ne znači li to da proniknuti u bitak svijeta, na sreću ili nesreću, nije ništa drugo doli proniknuti u boga mišljenja…?
– O da, i mišljenje zaslužuje svoga boga, i što reći – to je upravo bitak. A što? Vi ste neki literat? Lijepo rečeno! Oduvijek sam vjerovao u književnost… – zaneseno je promrmljao mrtvi filozof.
– Hvala vam – rekoh – Ali to nije originalna moja misao. Fernando  Pessoa prije otprilike jednoga stoljeća napisao je da filozof boga pronalazi upravo u svome mišljenju.
– Ha, ha, ha, i to je lijepo rečeno samo na drugi način! – prasnu u smijeh filozof i navali na njoke.
– Ali, molim vas, dopustite da dovršim! – povikao sam. I dok je francuski poststrukturalistički filozof započinjao nutricionistički obračun s njokama i piletinom u umaku od gorgonzole, ja sam nastavio trubiti:
– I kada post-filozofi danas trube da je najvažnije pitanje filozofije i dalje ‘činjenica bitka’ ne shvaćaju da su se upravo tog trenutka uhvatili za vlastiti rep. Nema ‘činjenice bitka’ izvan mišljenja o bitku kao takvom… Ali to je vjerojatno tako teško shvatiti da će vjerojatno biti potrebno još jedno silaženje u pakao, u nedostojne i ovom dobu sasvim neprimjerene rasprave, primjerice, o duhu i materiji, ili jednom i mnoštvu i sličnom, umjesto da se samo mišljenje, nakon stoljeća umovanja, prizove napokon samome sebi.

Tu zastanem kako bih skupio hrabrosti.
– Znate…upravo u tom svjetlu… htio sam vas pitati… ima li ikakvog smisla krenuti dalje…?
– Kako to mislite? – punih ustiju upitao me je Doktor Jacques.
– Mislio sam… za vama… Sada kada je misao svjesna da je samo misao, možda bude u prilici iscrtati obzor za jednu novu filozofiju, ili mogućnost mišljenja, i u skladu s njom življenja, jer, ako ćemo pravo, življenje tek sada postaje slobodno od mišljenja
– Na što konkretno ciljate? – upitao je filozof podižući svoje umorne oči s tanjura.
– Naime… htio sam vam predstaviti svoju vlastitu, naočitu i još uvijek popriličnu zagonetnu, čak i samome meni – filozofiju prostora uma – a koja se temelji na vašoj teoriji…

Međutim, ‘posljednji filozof’ kao da me više nije slušao, listio je sa svog tanjura, jednu po jednu njoku, piletinu vješto izbjegavajući.- Dobar vam je ovaj umak… – kazao je na kraju punih usta brišući se salvetom… – A nešto ste maloprije spomenuli?

I što sam mogao učiniti nakon ovakve reakcije mog uvaženog gosta na čin filozofskog povjeravanja, nego zalediti ovaj trenutak, dok ne smislim kuda dalje odvesti ovaj uvrnuti dijalog s duhom ‘posljednjeg filozofa’… i da li ga uopće dalje odvesti.

* na sličan način pita se i sâm Derrida u svom autobiografskom filmu iz 2002, samo o životima Platona, Sokrata i Aristotela.

Studeni 2011.

Čudnovata izmjena bitka

Posted in RAMBO AMADEUS, UMJETNOST, UMJETNOST - POSTMODERNA GLAZBA tagged , u 3:35 pm autora/ice Magičar

Rambo Amadeus: BIOLOGIJA

Tek ovih dana, u onim trenucima tišine vlastitog bića koji nenadano uslijede nakon silna opterećenja i pritiska svakodnevice, osjetih da se moj bitak pomalo izmijenio. Kakva čudna stvar! Taj, nikome do kraja nikad jasan pojam, i još da se izmijenio. Bitak bića je, kako je još kazao Heidegger, njegova srž, jednostavno, ono što ono (biće) jest. Ali ako se bitak izmijenio, ne znači li to da se i biće izmijenilo? Sve čudnija pitanja započinju opsjedati moje misli. Koliko je poznato mojoj napuhanoj spekulantskoj glavi biće se mijenja u vremenu tako da jednostavno stari. Međutim, ovo s bitkom, da se i on mijenja, tektonski trese sve moje unutarnje strukture. A zapravo, jest tako. I bitak se mijenja.

Lijepo je to opisao Rambo Amadeus u svojoj pjesmi „Biologija, pedagogija…“ opisujući četiri životne dobi kroz koje prolazi svaki muškarac. U prvom si mladi anarhist koji jel’ – „moš’ s noga“,

Dok si mlad ništa ne mora,
ništa ne treba,
Po koja piva i džabe treba
Ni krevet, jer moš’ s noga
Biologija radi za tebe

u drugom, otac i glava obitelji kao vječni nezadovoljnik,

Onda si se zaljubio,
stomak dozubio,
troškovi rastu, prioriteti se mijenjaju
vrtić, škola, dječiji dispanzer,
uletiš u sistem,
papirologija, birokratija,
ta kukaš đe je demokratija,
pravo na rad,
pravo na život,
pravo na to da te glupa masa nadglasa

u trećem, u kojem si već nekako pohvatao konce igre, krećeš se na ljestvici od oligarha do monarha,

Napokon si savladao pravila igre
pa te krenulo
našao si pravila unutar pravila
odradio si akciju
sad treba sačuvati kombinaciju
kuća, bazen, stomak, šofer,
ljubavnice, ženini jebači,
a sve to košta, burazere,
pa loša ti je demokratija,
još gora anarhija
da te ne bi plašila mafija
treba ti oligarhija

Sve si veći, sve si jači,
ljudi ti se dive,
monopol na tržištu,
sva obradiva i zelena površina je tvoja,
šumski turistički kompleksi
ušća, bare, izvori,
gasovodi, kanalizacija,
akcije u zdravstvu i školstvu,
asfaltna baza parlament držiš u šaci
ti si car, imperator, vođa i kralj,
tad ti ne valja ni oligarhija,
još gora je anarhija,
ti si car
i treba ti monarhija

da bi četvrto životno doba – starost – mudro preskočio jer da „neko treba djeci da prodaje kazete“. Zapravo, Rambo Amadeus opisivao je tu izmjenu bitka, onog nečeg u nama što u određenom životnom dobu –  jesmo.

Tako me je šokirala spoznaja da uskoro neću više biti onaj koji kao sebe poznaje jer će me nove prilike srednje životne dobi pretvoriti u nešto drugo. Zar će nestati osjećaji uzvišenosti i smislenosti koji me obuzimaju kod pisanja, čitanja i svakodnevnog mišljenja o tome kako je nužno razmišljati o životu i svijetu koji nas okružuje? Zar će se ti osjećaji pretvoriti u uobičajeno ambiciozno stremljenje k uspjehu u društvu očajnički nastojeći iznaći tu „formulu uspjeha“? O svemu tome, eto, u danima koji dolaze izjasnit će se moj bitak.

Srpanj 2011.

“Postoji” li vrijeme?

Posted in Bitak i vrijeme, FILOZOFIJA, HEIDEGGER, KANT, Kritika čistog uma tagged , , , u 2:24 pm autora/ice Magičar

Immanuel Kant: KRITIKA ČISTOG UMA
Martin Heidegger: BITAK I VRIJEME

"Postoji" li vrijeme?Ah, ta moja tetka! Stanovali smo neko vrijeme skupa prije nego je otišla u Venezuelu, a ja se vratio u Indiju. Voljela je jutrom pjevati kroz otvoren prozor i način na koji spravljam kavu. Ipak, s vremena na vrijeme, ispod svojih dugih trepavica promatrala je tu čudnu stvarnost oko sebe neprestano zapitkujući. Jednom tako, dotakli smo se i vremena.
– Postoji li vrijeme? – upitala me je iznenada.
Na trenutak, odložio sam žličicu kojom sam upravo kavom do vrha napunio staru džezvu i prije nego li ću smjesu zamiješati i vratiti je na štednjak, pogledao je ravno u oči.
– Postoji li vrijeme? Kakvo je to pitanje? Postoji se u vremenu, a Vrijeme bivstvuje samo na sebi svojstven način.
Htio sam reći da vrijeme zapravo vremeni ili ovremenjuje, a onda sam se otrijeznio. Razgovaram s četrdesetgodišnjakinjom koja vrijeme doživljava isključivo kroz vlastitu dosadu. Koliko je, zapravo, ta tema zanima?
Živimo u postmodernom dobu, svakoga zanima sve, ali trenutačno, ne dulje od trideset sekundi. Tako je bilo i s mojom tetkom. Nakon trideset sekundi dograbila je novi Klik magazin sa sofe i utonula u uobičajeno isprazno bivstvovanje.

Tu noć, ipak, dao sam si truda i otišao na stranice Foruma. Pokrenuo sam temu na način kao da je pokreće moja tetka, umislio sam da sam ona i postavio nepretenciozno pitanje, u stilu, između lakiranja dva nokta, postoji li vrijeme. Uskoro, na moju udicu počeše trzati prekaljeni „forumaši“. Sa svih strana započeše dolaziti postovi u kojima jedni tvrde da postoji, a drugi ne. A svi redom podastiru neke svoje dokaze. Tako vam je na forumu. Lako vam je s Vremenom, pomislim, o njemu baš svatko može pričati što god hoće. Ali u tom trenutku prođe me blaga jeza, od najvišeg do najnižeg leđnog kralješka. To pitanje o vremenu nije nimalo bezazleno. Zapravo, ključno je za jednu duhovno svjesnu egzistenciju. Način na koji se odnosimo prema jednom takvom pitanju puno govori o nama. Mnogi koji su živjeli prije nas, na puno ozbiljniji način, mislili su o njemu. Recimo, Kant. Taj moralni čistunac i getoist (nikada nije otišao izvan svog Königsberga) smislio je fantastičan koncept prostora i vremena. Kazao je da su oni, zapravo u našim glavama, da ih osjećamo kao što se osjećaju naočale na nosu. Stručnim filozofskim diskursom:

“Vrijeme nije ništa drugo do forma unutarnjeg čula, to jest opažanja nas samih i našeg unutarnjeg stanja… ono određuje odnos predstava u našem unutarnjem stanju.”

A malo dalje, u cijelu priču uključuje i prostor:

“Uzeti oboje zajedno, prostor i vrijeme, naime, jesu čiste forme svega čulnog opažanja i time oni omogućuju sintetične stavove a priori. Ali ovi izvori saznanja upravo time (što su samo uslovi čulnosti) postavljaju sebi granice, naime da se odnose na predmete samo ukoliko se oni smatraju za pojave, a ne ukoliko predstavljaju stvari po sebi.”

Najpoznatija izjava o vremenu, pak, seže od Sv. Augustina. Na prvu, čini se da je kazao kao da ništa nije kazao, ali kada se malo bolje razmisli, iznenađujuće je intuitivno točno pogodio prirodu vremena. Pitali su ga što je to vrijeme a on odgovorio:

Kad me ne pitaju, znam; kad me pitaju, ne znam.“

Jedno vrijeme svog života, uz tajnu vremena sav sam bio prionuo. Iščitavao sam čudesnog Plotina, Pascalove intrigantne misli, nezaobilaznog Nietzschea (vječni povratak jednakog) i mnoge druge, u potrazi za ako ne već odgovorom što je to vrijeme, barem bogobojažljivim odnosom prema tom pitanju. Drugim riječima, nisam nimalo sumnjao da vrijeme „postoji“. Na kraju, najuzvišenije misli o vremenu pronašao sam analogno kod najvećeg filozofa 20. stoljeća – Martina Heideggera – istinskog magičara od formata. Među čudesnim rečenicama njegova Bitka i vremena izvukao sam njih nekoliko i postavio na forum na isti topic ali ovoga puta pod svojim pravim imenom:

“Odlučnost ličnosti nasuprot nestalnosti raspršenosti u samoj je sebi protegnuta stalnost, u kojoj tubitak kao sudbina drži „uključene“ u svoju egzistenciju rođenje i smrt i njihovo „Između“, i to tako, što je tubitak u takvoj stalnosti za Svjetski-povijesno svake svoje situacije trenutačan … … Stalnost se ne oblikuje tek putem, i iz, uzastopnog dodavanja „trenutaka“, nego ovi iz već protegnute vremenosti budućnosno bijućeg ponavljanja.”

“Protegnuta stalnost” odgovara toj našoj svijesti u vječnoj sadašnjosti, koja se za vrijeme našeg života pomiče po liniji vremena i prostora i predstavlja osjećaj vremena. Uzbudljivo je to što Heidegger tvrdi da se ona zapravo ne mijenja, da je zapravo uvijek ista, da smo isti po pitanju svjesnosti na dan našeg polaska u školu kao i danas dok pišemo ovaj post. Ono što se mijenja je izvan nas i mi se u tom izvan “gubimo” prema zagonetnom zakonu vlastitog bitka.

“Pitanje ne može glasiti: posredstvom čega tubitak polučuje jedinstvo slijeda za neki naknadni čvrsti lanac niza „doživljaja“ što su uslijedili i slijede, nego: u kojoj se vrsti svojeg vlastitog bitka on gubi tako, da mora sebe tako reći tek naknadno skupljati iz raspršenosti i za svoje Skupa izmišljati neko obuhvaćajuće jedinstvo?”

Tetka je prešla na gledanje nove turske sapunice na televiziji dok drhtavom rukom posežem na polici za Bitkom i vremenom, malom zdepastom debelom knjigom u kojoj se na jednom mjestu našlo toliko magičnih misli/riječi kao ni u jednom djelu prije ni poslije njega. Pitam se hoću li opet osjetiti istu jezu koju sam osjetio i prvi put iščitavajući nesumjerljive misli njemačkog doktora filozofije. Pronalazim stranicu s danim rečenicama i osjećam upravo isto. Riječi i dalje imaju magičnu moć, barem za mene. Čitav odlomak završava neobično pomirljivom rečenicom od koje bi se svakom čestitom filozofu grašcima znoja trebalo orosit čelo:

Tmine se daju raspršiti to manje što nisu razmršene već ni moguće dimenzije primjerenog zapitivanja, a u svima njima tjera svoje tajna bitka i, kao što je sada postalo jasno, tajna kretanja.

– Šta to čitaš? – evo ti tetke – Daj ovamo! – I svojim ručerdama zgrabi knjigu.
Započe naglas čitati rečenice s nasumično otvorene strane (svetu stranicu sam u zadnji tren stigao zaklopiti).
– Ma znaš šta? Meni ovo izgleda kao da se netko vrhunski zajebava…
Nije li, naprosto, neodoljiva, ta moja tetka? Toliko o percepciji Heideggera s početka 21. stoljeća… A gdje smo mi ono stali? No, „postoji“ li vrijeme? Jeste li barem zauzeli stav prema tom pitanju?

Svibanj 2011.

Život u snu

Posted in FILOZOFIJA, Kritika ciničkog uma, SLOTERDIJK tagged , , , u 12:47 pm autora/ice Magičar

Peter Sloterdijk: KRITIKA CINIČKOG UMA

Polako i sigurno kako odmiče, život nam sve više nalikuje na ružan san koji smo usnuli još kao djeca, možda negdje između dvanaeste i šesnaeste godine, a iz kojeg se, koliko god se trudili, ne možemo probuditi. Međutim, kako nam ‘život u snu’ postaje sve ružniji to se upornije želimo probuditi. U neka sunčana jutra na prijelazu travnja i svibnja to nam konačno uspijeva. Spremni smo ponovno osjetiti jutro, u istim bojama u kojim smo ga osjećali onda, na prijelazu iz dječje u adolescentsku dob. U tim trenucima čini nam se da smo opet budni, onakvi kakvi i trebamo biti za života, bez sjećanja, s nekakvom neuobličenom nadom u budućnost. Međutim, trenutak budnosti potraje samo tren i mi kao da opet tonemo u san, san turobna života, koji će nam se opet činiti stvarnijim nego taj kratki trenutak budnosti.

Uzalud širim lepeze svojih sjećanja ne bih li se nekako opet probudio i osjetio život kakav jest, kakav je zapamtio taj skriveni duh u mom biću. Međutim, Peter Sloterdijk, autor jedne od ključnih knjiga druge polovice 20. stoljeća KRITIKE CINIČKOG UMA koju sam imao prilike na vrijeme pročitati, naučava sličan nauk uz jednu bitnu korekciju. Prije svega, nije naklonjen povratku u prošlost. Uči me, naprotiv, razračunavanju s prošlošću. Ona, prošlost, i vjera u budućnost, opasne su pogibelji za naše biće. Jedino sadašnjost treba cijeniti. Sumnjičavo vrtim glavom nastavljajući čitati pabirke koje sam povadio iz njegove knjige.

A u svrhu čega se treba razračunati s prošlošću kada mi ona jedina čuva trenutke budnosti u mom jadnom životu? Peterov odgovor pogađa u srž: u svrhu buđenja – ne prošlosti nego sadašnjosti. Svi trenuci tobožnje prošlosti jedan su te isti trenutak vječno promičuće sadašnjosti. Zapravo, postoji samo jedan jedini trenutak na ovom svijetu u kojem se naše ‘ja’ rodi, odraste pa ostari i nestane, pritom samo vraćajući pozajmljenu energiju prirodi odakle ju je i uzelo.

Drugim riječima, danas, gotovo zaboravljena, posljednja zadaća prosvjetiteljstva ogleda se u potpunom rasplinjavanju subjekta, onog našeg taštog i katkad sujetnog ‘ja’ koje odgovara um od daljnjeg širenja. To ‘ja’ i danas gospodari našim bićima uživajući sve povlastice socijalne identifikacije. Međutim, smisao tog ‘ja’ samo je jedan – uspjeh u društvu – kako preko nesreće drugih tako i preko nesreće sebe sama. Zbog toga ‘ja’ zanima, ne on, nego društvo u cjelini. Kad vam je uspjeh moto života morate biti spremni primiti i njegovo naličje – neuspjeh. A teško da ste osoba koja svoje životne ciljeve postavlja realno. Zbog toga je većina nas danas osuđena na neuspjeh.

Peter Sloterdijk nas poziva da prestanemo s tim glumatanjem i iživljavanjem. Ako nemamo ambicija nemamo ni želje za uspjehom. Možemo biti tek „orgazmičko slavlje energijskih osobnosti“ kojima je svaki dan života onaj isti.

Ali, je li čovječanstvo spremno otići tako daleko? U postmodernom dobu, očigledno još ne. Prije bi kazali da je riječ o dobro znanom efektu divovskog razvoja zvijezde pred smrt, po kojem se naše ‘ja’ uvećava sve dok se ne raspukne i od njega preostane jedino svjesni oblak energije, koji će odsada svijetom plutati bez imena.

Promislite dobro, vi koji čitanje još uvijek smatrate nekom vrstom posvećenosti, kako bi to bilo ugasiti svoje ‘ja’ pa barem na trenutak, što bi se uistinu dogodilo? Kao prvo, vjerojatno biste započeli raditi ono što ste oduvijek htjeli, momentalno, zavrtjeli se u krug, ili bacili svoj pogled ka oblacima, a potom dugo vremena gledali samo u jednu točku ovog svijeta pomno je proučavajući. Drugim riječima, možda i ništa, ali to iz vas progovara ono što je Željko Kipke nazvao „sveta inertnost“. Druga bitna značajka “života bez ‘ja'” krasi prestanak mišljenja o tome što drugi misle o vama, što vi mislite o sebi, životu; lanac licemjerstva bi se prekinuo, a sujeto-tašti demon usmrtio. Shvatili bi da zaista postoji samo taj jedan te isti trenutak sadašnjosti u kojem se na čudnovat način izmjenjujete vi i svijet. Shvatili biste i da ništa ne možete dobiti, ali ni izgubiti. Ili kako kaže Peter Sloterdijk:

Život može izgubiti jedino sâm sebe.

Većina mislilaca od Platona do Heideggera govori o tom istom. Pogotovo to vrijedi za Heideggera koji je heraldičkim filozofskim obješenjaštvom velikog stila koristeći najnapredniji filozofski diskurs današnjice tumačio ono što bismo nazvali smiješno jednostavnim.

Međutim, zašto je ovu jednostavnu životnu mudrost tako teško spoznati i živjeti? Zašto čovjek svoju situaciju komplicira? Na to pitanje izgleda da je teže odgovoriti nego prihvatiti živjeti po izloženoj jednostavnoj životnoj mudrosti. Tu se već i Sloterdijk zagonetno osmjehuje. Zato, reći će, što:

…naš um uvijek hoće više nego što može.

Gramzivost i pohlepa u gorem, znatiželja u ljepšem obliku – to je čovjek koji nije gladan. Možda pogubnija za život u cjelini je znatiželja jer u igru upliće od prosvjetiteljstva najcjenjeniji nusproizvod evolucije – znanje.

Tako je ovaj tekst stigao dotle da se okomljuje i na ono čovječanstvu danas najdragocjenije – njegovo znanje. To je možda zato što smo predugo meditirali na rečenicom „Znanje je moć“ za koju Peter Sloterdijk kaže da je „ono što je u 19. stoljeću postalo grobarom filozofije“, u trenu otkrivajući nam porijeklo našeg cinizma. Iznimna knjiga ovog iznimnog magičara duha završava ovim riječima:

U našim najboljim trenucima, kada od pukog uspijevanja i najenergičniji čin uvire u dopuštanje a spontano nas ponese ritmika životnosti, hrabrost se može iznenadno najaviti poput euforične jasnoće ili čudesno u sebi opuštene ozbiljnosti. Ona budi u nama sadašnjost. Budnost u njoj uspinje se odjednom na visine bitka. Svaki trenutak spokojno i jasnovido stupa tvojim prostorom; ti se ne razlikuješ od njegove jasnovidosti, njegove spokojnosti, njegova slavlja. Loša iskustva uzmiču pred novim prilikama. Nikakva te povijest ne čini starim. Jučerašnja odsutnost ljubavi ni na što ne prinuđuje. U svjetlu takve prisutnosti duha prekida se staza ponavljanja. Svaka svjesna sekunda briše beznadnu bivšost i postaje prvom sekundom Druge povijesti.

%d bloggers like this: