Listopad 2018.

Zašto na svijetu ništa ne pati kao što pati sâm Život

Posted in Antikrist tagged , , , , u 4:13 pm autora/ice Magičar

Lars von Trier: ANTIKRIST

Posljednjih godina strahovito sam privučen filmovima Larsa von Triera. Međutim, od Melankolije, ne iznađoh snagu pogledati ijedan. Tek ove godine to se promijenilo. Što reći, kao pred samu smrt, započela su me iznenada privlačiti ta teška, egzistencijalna filmska ostvarenja, nerijetko duboke umjetničke prirode, koja su u pravilu više od samog filma. Tako sam nedavno sa svojom ženom pogledao Smrt gospodina Lazareskua, film rumunjskog redatelja Cristi Puiuja, i praktički “saznao” kako ću to jednoga dana umrijeti. Sljedećih dana okuražio sam se i riskirajući doživotnu gadljivost spram seksa, ali ovoga puta bez žene, pogledao Nimfomaniju. To mi je bio i prvi Von Trierov film od Melankolije… A onda je red došao na Antikrista.

A kada već govorimo o teškim, egzistencijalnim filmskim ostvarenjima, malo je reći da bi im Antikrist mogao postati zaštitni znak. Prikazano u filmu, definitivno, ne nadrasta samo ‘sve filmsko’ kao takvo, nego i ono ljudsko… Kada bismo napisali da se radi o stanovitoj rani, duboko zakopanoj u nama od pradavnina – tek bismo mu ušli u trag. No riječ je o nečemu puno kompleksnijem; nečemu toliko groznom i neshvatljivom da je, nakon što je “izvučeno” na “danje svjetlo” filmskog platna, postalo “živi užas” za gledatelja. Nažalost, nemam drugih uvodnih riječi kojima bih to bolje opisao.

Već uvodna scena filma strahovito je neprobavljiva! Smrt djeteta zbog nemara roditelja nikoga ne može ostaviti ravnodušnim; štoviše, dijete odlazi u smrt za vrijeme njihova vođenja ljubavi… Kada sam je pogledao prije dvije godine, nisam mogao nastaviti gledati film… No, ove godine uvjerio sam se da je uvodna scena samo “limunada” naspram onoga što je slijedilo… Čini se da je poslužila tek kao svojevrsni okidač za ono što će u nastavku biti prikazano… Kao da nam je sâm redatelj želio poručiti da se samo na ‘najvišim psihičkim energijama’ poput onih ‘najviših’ ‘fizičkih energija’ koji se postižu u ubrzivaču čestica u CERNU u Genevi, mogu razotkriti najdublje tajne čovjekove prirode, kao što se u CERNU razotkrivaju tajne svekolike materije.

Što je, onda, jedan takav strašan događaj mogao inicirati? U svakom slučaju, nešto čemu bi otvaranje Pandorine kutije bilo čisti eufemizam. Drugim riječima, zahvaljujući upravo takvoj, teško probavljivoj, uvodnoj sceni do izražaja je mogao doći sâm Antikrist

U nastavku, film prikazuje period uobičajenog žalovanja oba roditelja zbog smrti djeteta. No nakon nekoliko mjeseci, na opravdanu dijagnozu psihijatra o netipičnom i “produljenom” žalovanju majke (Charlotte Gainsbourg), On, otac (Willem Dafoe), i sâm psihoterapeut, protivno psihoterapeutskoj praksi koja zabranjuje da psihoterapiju provode osobe emotivno bliske pacijentu, odlučuje ju sâm liječiti. Međutim, ubrzo će ona upasti u anksioznu fazu žalovanja, koja započinje uzimati danak na zastrašujući način kroz jezovite napadaje panike, gubitak daha i sličnog, te je On prisiljen učiniti drastičan korak. Otkrivši da se njegova supruga najviše plaši šume odlučuje da neko vrijeme provedu na imanju Eden, okruženo upravo njom, kako bi Ona svladala svoj, prema svim njegovim pokazateljima, iracionalan strah.

No tamo stvari postaju samo… gore. Uobičajenom psihoterapeutskom metodom, On će pokušati dokučiti tko je na vrhu “piramide traume” njegove žene ovako rezonirajući: šuma to ne može biti, jer, šuma kao šuma samo je “tijelo piramide”; nešto drugo mora obitavati na samom vrhu. Kada mu supruga, uslijed sve bolnije grižnje svijesti zbog gubitka djeteta, natukne u razgovoru da je priroda đavolja crkva (satans’ church) i da je ona njezina služavka, drhtavom rukom na tom mjestu će dopisati “vrag” s upitnikom. No i dalje neće biti siguran. U isto vrijeme, njeno ponašanje, iz trenutka u trenutak, postaje sve abnormalnije; od privida potpune izliječenosti do apsurdne nemogućnosti gaženja trave i suludih potreba za seksom; sve zajedno ukazivat će da je u njegovu ženu ušao rijedak psihički demon.

Uskoro, međutim, Ona će započeti i s otvorenim nasiljem, a prva žrtva njezinog nasilja upravo će biti On. U tim trenucima, On će još drhtavijom rukom na vrhu piramide prekrižiti riječ “vrag” i upisati “Ja?” (engl. Me?). Zar je on taj koji je izvor sveg njenog straha, ali i mržnje? No tu nije ni približno kraj cijele ove drame. Na “živi užas” gledatelja, otvoreno nasilje će na kraju filma kulminirati njegovim sakaćenjem… U jednoj od najužasnijih scena u cijelom filmu, a možda i na filmskom platnu uopće, Ona će mu provući šipku kroz nogu kako bi na nju mogla nataknuti brusnu ploču – drski simbol kotača kao svekolikog tehničkog napretka čovječanstva za koji je odgovoran uglavnom muškarac – a on će takav, osakaćen, bježeći pred njom, sumanutom, završiti u rupi u zemlji…  Puno je konotacija koju ova scena povlači za sobom, čovjeku se može zavrtjeti od svih njih, ali, definitivno, radi se o jednoj od najdojmljivijih scena u von Trierovom uratku – On, u rupi u zemlji s nogama izvan rupe, s brusnom pločom pričvršćenom vijkom za šipku koja mu prolazi kroz nogu, a Ona iznad rupe, Njega, slavodobitno i potpuno izvan sebe urla “Gdje si, kopile?” (u nekim prijevodima i “Prokletniče, gdje si?).

U završnoj sceni filma, njeno pomahnitalo, nepredvidljivo, i posebice želimo istaknuti- oprečno ponašanje, dovodi je do vlastitog sakaćenja, sakaćenja organa užitka (klitorisa) koji joj je, na kraju krajeva, prema njenom dubokom osjećanju krivnje, i prouzročio gubitak sina… On to ne vidi, jer leži bez svijesti; no, došavši k sebi, u konačnom i potpunom nerazumijevanju njenog stanja i sveg doživljenog, odlučuje ju zadaviti i tako svojim mukama stati na kraj.

No, postavlja se pitanje što On to nije razumio? Zašto se čini da muškarac u Antikristu cijelo vrijeme boravi u iluziji, dok je žena ta koja se kroz “abnormalno ponašanje” suočava i bori s Istinom, odnosno Prirodom u vlastitu biću? Mimo crno-bijele interpretacije cijele priče, one o vječnoj borbi ljudskog uma, odnosno Duha (u filmu utjelovljenog muškarcem) i Prirode (u filmu utjelovljene ženom), čini se da film može ponuditi jednu sveobuhvatniju sliku tragičnosti ljudskog stanja. Ujedno, ona bi trebala otkloniti i optužbe za mizoginiju kojima je često izložen redatelj ovog filma.

Na početku, zasigurno ćemo se složiti s činjenicom da je čovjek prirodno (tjelesno) i duhovno biće. I kad malo bolje razmislimo, nije li ono što se cijelo vrijeme događa u Edenu zapravo prikaz reakcija “duhovnog bića” žene i muškarca na počinjeni grijeh (plaćen gubitkom djeteta), a koji je prouzrokovalo njihovo “prirodno biće”? Film, stoga, ne osuđuje ženu, nego Prirodu u ženi! Ona je, k tomu, i njena “služavka”, jer nije u stanju, kao muškarac, otarasiti se njenog utjecaja. Zbog toga će se na trenutke činiti da je njeno “duhovno biće” zavidno muškarcu… Ta, nije li i ona, u početku, htjela biti kao on – racionalna, duhovna, i manje prirodna? Međutim, je li muškarac doista pod manjim utjecajem Prirode…? Na to pitanje također nema jednostavnog odgovora (pa smo se njime odlučili pozabaviti u komentaru ovom postu!).

Bilo kako bilo, u Antikristu žena postaje poprište borbe duhovne i prirodne strane čovjeka, koje su u njoj, da li usudom ili nečim drugim, uvijek zaoštrenije postavljene nego u muškarcu! Njenu duhovnu smirenost (privid potpune izliječenosti) remeti iznad krajnjih granica potencirana životna potreba za seksom, njen strah od prirode koji predočava scena nemogućnosti gaženja trave, gazi suludo nasilničko ponašanje koje kulminira scenama sakaćenja. No u odsutnom trenutku, a to je važno istaknuti, “duhovno” u ženi odnosi pobjedu nad “prirodnim”; jer, ne zaboravimo da ona na kraju filma sakati samu sebe, odstranjuje iz sebe ono što je najprirodnije u njoj, prerezavši najpogubniju vezu sa svojim dotadašnjim gospodarom, po Von Trieru, uzročnikom sveg zla… Ali muškarčeva racionalnost to ne shvaća… On će ju zadaviti u trenutku kada Priroda nad njom više nema vlast, kada u njoj više ne boravi onaj “zločesti Život” koji je i doveo do tragedije gubitka djeteta.

Tako smo došli do odgovora na pitanje tko se ustoličio na vrhu “piramide traume” njegove žene. Nije to bio ni vrag, pa ni on sâm – bila je to sama Priroda u njoj! Taj zastrašujući odgovor poprimit će još jezovitije konture u Melankoliji u kojemu će ulogu najvećeg zla umjesto Prirode preuzeti sâm Život… Život kao takav, zlo je na ovoj planeti, tu jednostavnu a u isto vrijeme pogubnu rečenicu, ako se sjećate, izriče jedna od sestara… Eto, do koje samo dubine umjetnička istina može doći… I zbog čega nam nužno postaje jasnijom ona Nietzscheova “naopaka mudrost” stavljena u usta jednog jarca, Dionizijevog pratitelja, satira Silena, izgovorena još u Rođenju tragedije: “Ono što je najbolje za čovjeka je da što prije umre!”.

Život je taj koji se iz jedne stanice dijeli u beskraj, zauzimajući nasilno prostor oko sebe, nauštrb svega drugog! Život je taj koji ne daje izbora nikome u svom širenju da bi zatim nastavio živjeti na račun drugog života. No isti taj Život, zbog prirođene nasilnosti prisiljen je platiti visoku cijenu kroz osobitu patnju. Ništa na svijetu ne pati kao što pati sâm život. Mislim da nam sada mnoge stvari postaju jasnije…

Uzmimo na primjer, kršćansku ispovijed! Bez ulaženja u njen teološki aspekt utemeljen na božjoj egzistenciji, ne radi li se tu naprosto o zaboravljenom i potisnutom, najskrušenijem priznanju arhetipske krivnje –  zla Života samog – kao takvog! Mi ne dolazimo ispovijedati samo vlastitu krivnju zbog počinjenog ovoga ili onoga, s ovog stanovišta, bezazlenog grijeha prema nekomu ili nečemu; ispovijedamo se i što smo kao živi – “zlo u Cjelini”.

Samim tim što smo živi mi smo krivi, “vrištao” je i Heidegger na onim čudnim, i u isto vrijeme čudesnim stranicama Bitka i vremena u kojima piše o zazivu, savjesti i krivnji, koje dugo vremena nisam mogao sebi protumačiti. Kako bih mogao biti kriv i imati grižnju savjesti, što je bilo “pravo” i “ne-pravo” postojanje? Odakle potječe krivnja čovjeka? Sada to znamo: od samog Života. Život neće postati duhovniji u svom razvoju, on će uvijek ostati “volja za moć”, jer je upravo on najprotivniji duhovnom u čovjeku, koliko nešto može biti protivno nečemu drugom…

Bilo kako bilo, zbog ove misli, možda ću jednoga dana i “zakračunati” ovaj blog, prestati s ovim suludim mislima koje nikud ne vode osim u tamu vlastita srca… Mi, duhovni, jašemo na leđima aždaje, oduvijek smo jahali, samo što toga nismo bili svjesni, sav naš napor “aždaja” života rabila je u svoje svrhe, a naši ciljevi bili su neutemeljeni, poput oblaka koje raspiruje vjetar…

Što smo naučili gledajući Von Trierovog Antikrista? Život se ne može urazumiti duhom. Imati ideal nešto je najprotivnije životu što sâm život može zamisliti. Nosimo u sebi dvije protivnosti koje se ne mogu svesti jedna na drugu. Čovječanstvo nigdje ne evoluira u “životnom” smislu, ono samo preživljava i uvećava svoju moć. Nikada nećemo ostvariti jednakost među ljudima. Ljudski odnosi imaju oblik piramide, jer odnosi života sa svim drugim stvarima i drugim životima imaju oblik piramide. Demokracija je u startu propao projekt koji će se u budućnosti samo zlorabiti. Homo Trumpus slavi svoju pobjedu.

Ima li Duh u nama snage ove istine nadići…? Ako je i u ovom trenutku nema, morat će je iznaći… o suprotnom ne želimo ni misliti!

Svibanj 2018.

Živjeti automatski, a svijest ostaviti za nešto drugo (ili posveta apstraktnom životu)

Posted in Fitzcarraldo, Minus Sapiens, ROŠKO, UMJETNOST - FILM, WERNER HERZOG tagged , , , u 11:15 am autora/ice Magičar

ZORAN ROŠKO: Minus Sapiens
WERNER HERZOG: Fitzcarraldo

Dvorana u kojoj se trebalo održati predavanje bila je čisti užas. Zbog stupa smještenog u sredini čak je dobila i nadimak. Jedan od gostiju knjižnice – a ako me sjećanje ne vara, bio je to Kićo Slabinac – nazvao ju je dvoranom ‘na razdjeljak’. Popularni pjevač tamburaške glazbe primijetio je da taj stup direktno diktira razmještaj stolica u dvorani pod tupim kutom, te mu je valjda zbog toga izgledala kao da je ‘počešljana na razdjeljak’.

Ovoga puta gost knjižnice je Zoran Roško, romanopisac i bivši urednik Zareza, Quoruma, Tvrđe i Libra Libere. Čini se da knjižnica napreduje u dobrom smjeru. Zauzevši mjesto za dugačkim, neuglednim stolom, podsjetio me je na Lorena Passerinea, aukcionara iz romana Dražba predmeta br. 49 Thomasa Pynchona koji u završnoj sceni lebdeći “…iznad dvorane poput lutkara, sjajnih očiju, s osmijehom uvježbanim i nemilosrdnim” lamentira prodajne cijene dragocjenog predmeta. Svilenkastim pogledom preko naočala, Zoran Roško dugo vremena posvećuje samo ispitivanju pridošlica. Vidim da se radi o petnaestak dušica od kojih sam neke zasigurno pridobio ingenioznim postom na Facebooku najavljujući predavanje možda najvećega skrivenog intelektualca u Hrvata.

Odmah se dalo primijetiti kako njegovi ‘dobro istrenirani morski konjici koji su znali izvesti neke od najuspješnijih scena iz ranih američkih mjuzikala’ nisu bili nazočni. Ni Gilgame, ni Kinski, pa ni, ako baš hoćete, šatro-roda. Uvrnuti likovi njegovih romana počivali su, pogađate, samo u njegovim romanima.

– Hvala vam na pozivu da održim predavanje u vašoj knjižnici u Noći knjige, nadajući se da za knjigu nije nastupila stvarna noć kako to naslov povoda našem druženju ne sugerira… – kazao je na početku.

Na tu vrhunsku šalu, međutim, nitko nije ni trepnuo osim možda Alternativca-Provincijalca koji ju je, sjedeći na mom mjestu, popratio jedva primjetnim smiješkom. U isto vrijeme, iza sebe sam mogao čuti prvi od tri duboka uzdaha jednog od mojih prijatelja, koje sam nagovorio da dođu na predavanje vjerujući da neće požaliti. Kako sam bio suorganizator predavanja, naravno da mi je bilo u interesu predavanje učiniti što posjećenijim, a pritajeno sam se nadao da ću privući i neke utjecajne intelektualce našeg grada. Osvrnuo sam se oko sebe i sa zadovoljstvom primijetio Veljka Lukića koji je mirno sjedio na prvoj stolici s druge strane ‘razdjeljka’ dvorane. Nažalost, bračnog para Gojković nije bilo, kao ni onog PEN-ovca Schvendemanna, ali što sam mogao? Okrećući se prema naprijed, namignuh ravnateljici knjižnice koja je sjedila pored mene, pripravan da čujem, zasigurno, jedno vrlo zanimljivo izlaganje…

Zoran Roško nema bijelo odijelo, kao Klaus Kinski u Fitzcarraldu, ali uhvatih sebe kako zamišljam da ga ima. Nekako sam uvjeren da ga želi imati, i da nije one, tako prirodne, ali i opterećujuće, želje intelektualca da ne privlači pozornost – zasigurno bi ga obukao. U poznatom filmu Wernera Herzoga jedna scena posebno mi se urezala u sjećanje. U kadru je Fitzcarraldov parobrod koji klizi rijekom i promičuće raslinje južnoameričke prašume; zatim se kamera fokusira na pramac broda na kojemu se nalazi starinski gramofon. Iz gramofona se razliježe glas Fitzcarraldova omiljenoga opernog pjevača Enrica Carusa. Kamera se, zatim, lagano ‘premješta’ dok u kadar ne dospije robusni dimnjak parobroda iz kojega suklja crni dim. Stari gramofon iz kojega se razliježe operna arija – u srcu džungle – i dimnjak iz kojeg suklja crni dim – kao da se Umjetnost i Kapitalizam, ruku pod ruku, kreću kroz svijet. Za sve to vrijeme raznoliko raslinje i dalje promiče pokraj njih i svih stvari na brodu, manifestirajući se ovom ili onom prijetećom ‘pokretnom’ granom, tako da gledatelj na kraju ima dojam da se samo raslinje kreće a ne brodska starudija! Na koncu, kadar se uvećava i ponovno vidimo cijeli brod kako klizi rijekom. No, to ne potraje dugo; malo-pomalo, priroda ‘zaogrće’ parobrod florom sve dok ga na koncu u potpunosti ne prekrije. Slavna scena prenošenja parobroda preko brda na mene nije ostavila toliki dojam kao ova, naizgled banalna, u kojoj se simbolički očituje čovjekov način življenja na ovoj planeti. Iza lijepoga uvijek slijedi ono ružno; iza svake estetike – ljudska korist. U konačnici, razvoj tehnike potakla je korist, a ne umjetnost.

Iz misli vraćam se predavanju. Sukus cijelog izlaganja Zorana Roška u Gradskoj knjižnici te travanjske večeri mogao bi se sažeti u osamnaest riječi: budućnost knjige ne može se predvidjeti, kao što se ne može predvidjeti budućnost bilo koje druge stvari. Recimo, umjetne inteligencije. Čuli ste za ‘umjetnu’, tu ‘ženu koja radi u polju i koja se ponekad dimi iz same sebe’? Ako jednoga dana nastupi, kazao je Roško ili Sebaldova sablast kroz njega, neće to biti umjetna inteligencija koja će nas plašiti kao što nas danas plaše pojedini ljudi na mjestima predsjednika utjecajnih država, koja će udomljavati zlo na isti način na koji je ono uobičajeno udomljeno u ljudima. S njom nećete razgovarati na način da je pitate “Kako se osjeća?” a ona vam odgovori da se radi o jednom sasvim novom iskustvu. Ona će biti notorna ekonomska umjetna inteligencija, koja svoju bit nikada neće pronalaziti izvan sebičnih, ekonomskih interesa njezinih tvoraca.

“Dobro jutro, Zorane! Primijetila sam da vam je deterdžent za pranje posuđa na izmaku. Novi možete kupiti za superpovoljnu cijenu (na akciji!) u marketu X na lokaciji Y.”

Na to će se otprilike svesti naša komunikacija s umjetnom inteligencijom kada jednoga dana položi Turingov test i stvarno zaživi (ako već nije!). No, ovo posljednje nije bila misao Zorana Roška nego pametnog Alternativca-Provincijalca, koji, naravno, nije smatrao da je toliko pametan.

Jednim okom zamijetivši da šatro-roda još uvijek nije stigla, autor romana Minus Sapiens sada se raspričao o kapitalizmu i liberterijancima, kao o ‘malima iz kužine’, koje je vrlo dobro poznavao dok je radio u restoranu svoga djeda. A malo potom – i o nezaobilaznoj virtualnoj stvarnosti.

– Kada se Internet pojavio pomislili smo: evo nam, napokon, žuđenog prostora slobode u kojemu ćemo biti slobodni od kapitalizma, potreba, kontrole… No ta se sloboda pokazala varljivom. Već 2004 svi veliki kapitalistički igrači bili su na internetskoj sceni, uključujući Facebook koji se samo posljednji pojavio… I svi oni sada su htjeli svoj komadić kolača, po starom receptu. Google, Amazon, Microsoft, Facebook… Internet se više nije razlikovao od bilo koje druge vrste tržišta ‘roba i usluga’…

Nakon što je predavanje završilo odlazimo u birtiju u centru grada popiti prigodno piće. Prije nego što ćemo sjesti za stol Zoran maše rukama baš poput pravog Fitzcarralda tražeći da mu objasnimo veličinu središta grada kojim dominira… valjda, secesijska arhitektura? Je li se radi o ovoj ili još jednoj ili dvije ulice koje imaju secesijske građevine? To nam je bilo zabavno, pa smo mu ispričali ono što ne bismo nikome drugome. Drugoga, svakako, to ne bi zanimalo. Pritom, nisam mogao odagnati osjećaj da se prema njemu ponašamo baš kao domoroci prema Klausu Kinskom u Fitzcarraldu. Kad smo napokon sjeli u lokal završili smo na temi Bitcoina, aktualne kriptovalute nekog genijalca čiji identitet nije bilo moguće otkriti.

– Sigurno bi ga ubili kada bi saznali tko je – ustvrdio je netko od nas, ali se više ne sjećam tko.
– Zašto?
Bitcoin je prijetnja – kako bankama tako i državama. Zamisli da ne plaćaš sam svoje dugove nego i da štancaš novac kojim ćeš to učiniti…!
John Oliver snimio je sjajnu emisiju na tu temu.
– Pošalješ nam na e-mail?

Zakratko, ponovno zadobih glitch ili samo dojam da nas autor romana, koji je istinski pomaknuo granice mogućnosti ljudskog postojanja, kao i granice samog romana, promatra kao Fitzcarraldo domoroce nastojeći zadobiti sliku prosječnog stanovnika provincijskog gradića ‘slavonske prašume’. Ali mi nismo bili prosječni! Stoga odlučih skrenuti mu pažnju na našu alternativnu crtu, pa sam se raspričao o underground časopisu koji smo objavljivali u mladosti boreći se protiv ustajalog duha provincije. Međutim, nije ostavljao dojam da ga ta priča zanima, kao što nije ostavljao dojam ni da ga zanima bilo što čemu on sam nije poklanjao pažnju, uključujući tu i naše insistiranje na točnom postotku onih znanstvenika koji podržavaju teoriju globalnog zatopljenja…

Na autobusnoj stanici opraštamo se kao veliki prijatelji. Napokon pričamo o vlastitoj književnosti. Navodim ga da priča o tome kako piše, kako mu uspijeva uroniti u taj svoj ‘uvrnuti’, snoviti svijet… Ispravlja li naknadno tekst? Kazao je nešto znakovito, što sam vrlo brzo zaboravio, ali je u meni ostavilo neizbrisiv trag. Znao sam da smo u tih desetak minuta koje smo proveli sami dotakli samu bit… čega, nije bilo važno. Možda je to bilo desetak najvažnijih minuta mog života… Tako sam se barem tada osjećao, u tim trenucima… a u životu nema ništa važnije od trenutka! Na kraju, pružili smo si ruke i Zoran Roško je nestao u tami autobusa za Zagreb. Vratio se u svoj grad, a sve što je ovdje doživio, ubrzo, mislit će da je bio samo san.

Što je Minus Sapiens, ako ne proglas čovjeka posvećenoga apstraktnom životu. Za kraj ovog teksta donosim, po meni, najvažniji dio romana u kojemu se izvodi logika tog, recimo, novoga, nikad prije viđenog, čovjeka koji se čini kao otjelovljenje krajnjeg individualizma:

…ono što sam vidio izgledalo mi je jednako strano poput moje vlastite svijesti. Nisam znao ni što je svijet ni što sam ja, no to nije bila nikakva prepreka, stvari su se događale same od sebe, jednako one oko mene kao i one u meni kao, uostalom, i ja sâm. Kao što se cijeli svijet vrti, iako nitko i ništa u njemu ne zna kako, tako sam i ja, čini se besprijekorno postojao, potpuno neovisno o vlastitom znanju o onome što činim. Mogao sam oko sebe vidjeti milijardu životinjica koje izrastaju iz glava milijarda drugih životinjica, no ako je trebalo uzeti vrč s vinom ili isukati sablju, uzeo bih vrč i isukao sablju te općenito, kao i u svakoj traženoj pojedinosti, učinio točno ono što je bilo potrebno. Što sam ja pritom vidio i čuo, i o svemu tom mislio, kao da nikoga pod milim bogom nije bilo briga.

No zapravo mi se sviđa što ne moram zaista vidjeti to što vidim, sviđa mi se što ne moram obraćati pozornost na to što činim, sviđa mi se što nisam svjestan svega onoga što govorim ljudima, sviđa mi se što uopće ne znam što mislim i osjećam. Sviđa mi se što je sve to autsorsano tako da mogu u miru gledati kako se umnažaju [šatro-rode i] kopije Sebaldovih, ponekad pernatih, ponekad jednookih sablasti koje su poput prethodećeg traga budućeg mrtvaca u meni, zapravo moj najživlji i najintimniji sastojak. Sviđa mi se slušati što one tvrde da čujem i gledati što one tvrde da vidim, i prisjećati se filmova koje sam gledao, ili uživo gledati njihove prerade i varijacije. Sviđa mi se što se ja sam odvijam gotovo automatski, bez potrebe da i u svijesti budem ono što ionako jesam, da zaista činim ono što sam ionako učinio, da vidim ono što ionako vidim. Zar to podvostručavanje ionako nije gubljenje vremena? Jer ako se moj život odvija automatski, ako mu ja sâm, na neki način, i nisam potreban, za to vrijeme ja mogu biti nešto sasvim drugo. Čitav svoj život trošiti na to da budeš svjestan tog života, zar to nije rastrošnost, pijano trošenje resursa, i, što je najvažnije, gubljenje vremena? Zar nije bolje odživjeti život automatski, jer će to ionako biti isti život, bili ga mi svjesni ili ne, a samu svijest sačuvati za nešto drugo, potrošiti je na nešto zaista zanimljivo.

Siječanj 2018.

Postajanje gorim

Posted in Breaking Bad, GILLIGAN, UMJETNOST - FILM tagged , , , , u 3:59 pm autora/ice Magičar

Vince Gilligan: BREAKING BAD

Nije li umjetničko ‘po sebi’ sadržano u svojevrsnom pojačanju onoga što se osjetilo, iskusilo, doživjelo u stvarnom životu, kao što je to uočio i Nietzsche? Ne samo ‘pojačati’ zalazak sunca na slikarskom platnu, nego na jednak način pojačati i zatomljene ljudske emocije, one, koje se možda nikada ne stignu ispoljiti u stvarnom životu… a koje, recimo, možemo s užitkom pronaći u liku Waltera Whitea u seriji Breaking Bad. Jedna naša skrivena mogućnost, ‘pojačana’, uozbiljena kroz konkretno djelo – to je umjetnost i umjetničko po sebi u najvišem smislu! Upravo ono čega se najviše sramimo, a u dubinama sebe najviše osjećamo, ako uspijemo ‘istjerati’ van, na platno, papir, računalni ekran, nismo li, upravo onda, umjetnici od glave do pete!?

Neobično tople siječanjske večeri odlučio sam provoditi uz televizor. Nakon desetak stranica Moje borbe Karl Ovea Knaussgarda, koje pažljivo doziram kako bi mogao u njima uživati što dulje, dohvaćam daljinski. S pretplatom na Netflix dajem si oduška: ove zime odgledat ću treću sezonu serije Breaking Bad, a u isto vrijeme, i zabavit se drugom sezonom serije Strange Things koja me neodoljivom atmosferom 1980-ih, vremenom mog djetinjstva, pogađa ‘ispod pojasa’ umjetničkog ukusa… Jednu epizodu jedne serije pogledam jednu večer, a jednu epizodu druge serije drugu večer i tako iz večeri u večer. I svaki put osjetim isto: u Breaking Badu ‘pravu’ umjetnost kao ‘pojačanu’ stvarnost, koja prikazuje život kakav jest, u duhu hedeiggerijanske definicije umjetnosti, dok je Strange Things samo vrhunska sofisticirana zabava.

Ako na TV ekranu ugledate nagnuti kolni prilaz s parkiranim Pontiac Aztekom ispred niske prizemnice nad kojom se nadvija kristalno plavo nebo s razbacanim oblačićima, nema dvojbe, gledate seriju Breaking Bad. Radnja serije smještena je u Albuquerqueu u Novom Meksiku, i odmah na početku morate priznati da niste znali da je nebo iznad New Mexica tako plavo… a kad odgledate nekoliko epizoda ove serije… i da je stvarni život, neovisno o visini standarda, (uvijek) tako težak.

Naoko idiličnu sliku obitelji koja provodi svoj život u zabačenom kutku Amerike remeti bolest oca obitelji, srednjoškolskog profesora kemije Waltera Whitea kojemu dijagnosticiraju rak pluća. Walter je, međutim, čovjek koji sâm rješava svoje probleme (riječi su njegove supruge Skyler) te novac potreban za njegovo liječenje i skrb obitelji odluči namiriti kuhanjem methamphetaminea (ili kraće metha), posebne vrste droge u obliku bijelih kristala koja se nalazi u rangu ostalih uličnih droga poput kokaina. Međutim, ubrzo Walter shvaća da je započeo raditi posao u kojemu je najbolji ‘u svojoj branši’, daleko iznad svoje konkurencije. Njegova ljubav prema kemiji, i prateće izvanredno znanje za koje samo životne okolnosti nisu dopustile da se unovči, sublimiraju se kroz naočitu kriminalnu radnju spravljanja ilegalne droge koju dodatno uspijeva ‘zaplaviti’ a što postaje njegovim zaštitnim znakom na crnom tržištu koje mu ‘počasno’ dodjeljuje naziv – Heisenberg. Njegov asistent u tom poslu, a u prvo vrijeme samo preprodavač, njegov je bivši učenik Jesse Pinkman. Iz jedne sasvim poštene namjere, razočaran u američko društvo, a pogotovo američki zdravstveni sustav (a tko ne bi bio?), Walter White, kroz svoj ‘novi posao’ ne može, a da iz epizode u epizodu, ne postaje sve gorim…

To bi bio najkraći mogući siže serije koju ću pamtiti zbog neuobičajeno velikog broja scena nad kojima sam danima bio zamišljen. Svaka od njih, međutim, ima istu poantu. Stvarni život je težak i u njemu nikada ne radimo ono što želimo nego samo ono što moramo. Primjerice, u trećoj sezoni serije netrpeljivost glavnih protagonista naraste do te mjere da se svaka njihova daljnja suradnja čini nemogućom. Međutim, slijed okolnosti učini svoje; da bi odgovorio Jessea od tužbe i objave pojedinosti pretrpljenog napada koji je počinio policajac Hank Schrader (zaposlen u DEA-i, saveznoj agenciji za suzbijanje krijumčarenja i korištenja droga u Sjedinjenim Američkim Državama), inače, Waltov badžo – što predstavlja dodatnu pikanteriju Breaking Bada – Walt je prisiljen sjajnog suradnika u kuhanju metha, s kojim čak proživljava naznake pravog prijateljstva, zamijeniti s uvijek problematičnim Jesseom. U njihovu razgovoru, međutim, te činjenice se ne izriču. Walt zove Jessea da mu se pridruži, jer je on, eto, ‘njegov partner’, a Jesse zna da je taj poziv upućen njemu samo zato da ne tuži Hanka za napad. Međutim, i on mora prihvatiti Waltov poziv, jer doslovno nema od čega živjeti. Obojica ovim činom postaju gori, jer prelaze preko moralnih vrijednosti koje osjećaju u sebi… i jer ih je na to natjerao stvarni život…

Ono što mislimo o životu samo je ideal tog života. Stvarni život – ako uopće odlučimo sudjelovati u njemu – jednostavno nas tjera da postajemo gori (breaking bad), htjeli mi to ili ne, čak i ako smo zainteresirani samo za puko preživljavanje. Jedina razlika između našega stvarnog života i ‘stvarnog života’ likova koji se pojavljuju u seriji Breaking Bad odnosi se na činjenicu da oni predstavljaju umjetnička otjelovljenja tog našeg osjećaja, ‘pojačanog’ u prethodno naznačenom smislu. Naravno, da mi preko naših moralnih vrijednosti prelazimo na mnogo beznačajnijim razinama, recimo, kada nevino slažemo ženi da moramo ostati na poslu zbog samog posla, a ne zbog pisanja ovog posta… 🙂 Ali u načelu, radi se o barem sličnom osjećaju/iskustvu.

Moja prijateljica, s kojom često znam diskutirati o dobrim serijama, u seriji Breaking Bad ipak je pronašla i ‘fantastične elemente’ (ne umanjujući joj, pritom, vrijednost), a to znači, da osim ‘pojačanog’ stvarnog života, po njoj, postoje i dodatne, ‘izmišljene stvari’. Međutim, za seriju The Wire, pak, reći će da u njoj nema nikakvih ‘dodanih elemenata’, da je u njoj stvarni život prikazan zaista ‘kakav jest’, u kojoj glumci u nekim situacijama čak i glume same sebe. Vjerojatno je u pravu; a The Wire se također nalazi na mom repertoaru serija koje bih jednom volio pogledati… Nastavljajući mozgati u tom duhu, palo mi je na pamet da je Fargo po ‘fantastičnim elementima’ daleko iznad Breaking Bada, a također se radi o dobroj seriji, premda će njegova naglašena bizarnost mnogima možda zasmetati. Svejedno, uvjeren sam da sve tri spomenute serije počivaju na utemeljenosti u stvarnom životu, da koriste ‘pojačanje’ – umjetničku tehniku per se – kako bi istakli ono manje uočljivo a stvarno, što svi možemo osjetiti ili iskusiti, a da se zatim, svaka za sebe, u ovisnosti od dodanih ‘fantastičnih elemenata’ uzdiže u svoju umjetničku visinu.

By the way, nevjerojatno je koliko se toga danas snima, koliko je ljudi zaposleno u filmskoj industriji, i koliko se toga, u isto vrijeme, i dobroga i lošega snima… Možda uskoro neće biti kutka na zemlji a da vas ne uhvati ‘oko kamere’, te da na putu do obližnje trgovine budete zamoljeni da statirate u nekoj filmskoj sceni… Budite i na to pripravni!

Kolovoz 2017.

Prilog konstruktivističkom načinu mišljenja

Posted in FILOZOFIJA, HEISENBERG, Kontakt, Kontakt, NIETZSCHE, Promjene u osnovama prirodne znanosti, ROBERT ZEMECKIS, SAGAN, UMJETNOST - FILM, Volja za moć, ZNANOST tagged , , , , u 11:00 am autora/ice Magičar

Carl Sagan: KONTAKT
Friedrich Nietzsche: VOLJA ZA MOĆ
Werner Heisenberg: PROMJENE U OSNOVAMA PRIRODNIH ZNANOSTI

Zašto nam je konstruktivistički način razmišljanja danas potreban, a možda i nužan? Zato što jedino putem njega možemo prevladati ‘ovo’ u čemu smo se našli, nakon nezapamćenog doba nihilizma, u kojemu smo stigli obezvrijediti sve ono u što smo vjerovali. Čak i jedan poststruktuturalizam, na čelu s Derridom, iako je djelovao s najboljom namjerom, pokazalo se, bio je samo vrhunac, zadnji čavao u lijes ‘duhovnog čovjeka’. Zamislite da mrtvo-hladno kažete “Sve što mi je dano u svjetlosti izgleda kao da sam dao sâm sebi.” Kamo to čovjeka može odvesti osim u kaljužu postmodernizma u kojoj se on, sada postmoderni čovjek, može samo iznova ‘spaljivati’ putem vjere u pravilnu ishranu, redovitu proizvodnju selfija i održavanje profila na Instagramu (kako nam to na izvanredan način dočarava ‘kralj sarkazma’ – JP Sears). Drugim riječima, ovaj postmoderni čovjek nikada neće umrijeti, a ni izumrijeti…

U najkraćim crtama, konstruktivističko stajalište vezano je uz nazor po kojemu sve što znamo o svijetu koji nas okružuje predstavlja neku vrst projekcije našeg uma. Stol za kojim sjedimo, laptop na kojemu tipkamo, čak i te naše odlučne ruke koje smo položili na tipkovnicu laptopa, samo su konstrukcije našeg uma koje nastaju na osnovi prilično složenog rada našeg kognitivnog aparata.

Da bismo dočarali konstruktivistički stav spram percepcije ‘vanjskog svijeta’, navest ćemo sljedeći primjer. Kad prstom dotaknemo stol na kojemu sjedimo, senzacija ili osjećaj tvrdoće stola, zapravo, predstavlja rezultat (outcomes) interakcije samog stola i našeg prsta. Pritom, nećemo reći da je stol ‘tvrd’, nego da je naše iskustvo doticanja stola polučilo osjećajem tvrdoće. Ova pedanterija u izražavanju upravo je karakteristika konstruktivističkog mislioca, i razotkriva samu bit konstruktivizma. Ono što primamo iz ‘vanjskog svijeta’ nije odraz predmeta ili nekakva ‘opipljiva’ sila koju je taj predmet prenio na nas, nego elektrokemijski impuls koji samo reprezentira ono što se dogodilo u susretu između naših ‘dijelova tijela’ (poput prsta) i predmeta našeg svakodnevnog iskustva (poput stola). Čak ni udarac u naše tijelo ne možemo osjetiti direktno, kažu konstruktivisti, nego samo kao ‘elektrokemijsku oluju’ koja nas, kognitivno to zapažamo, obara na tlo. Naš mozak je okružen elektrokemijskom barijerom koja ga i doslovno štiti od bilo kakvog direktnoga, neposrednog iskušavanja zbilje.

Tko je prethodno shvatio, vjerojatno je odmah prešao na konstruktivizam. A oni koji to nisu učinili, vjerojatno su na jedvite jade dočekali da izreknu i tu svoju jednu, jedinu, ali, po njihovu mišljenju, teško opovrgljivu optužbu na račun konstruktivizma: nije li konstruktivizam samo druga riječ za solipsizam? Podsjetimo, solipsizam je uvjerenje bez ikakva temelja nastalo u prostorima jednoga odveć egoističnog uma po kojemu sve što se događa i doslovno se događa samo u tom egoističnom umu. Ali valjda je i s ovim dosada rečenim očito da konstruktivisti nisu i nikada neće negirati mogućnost postojanja ‘vanjskog svijeta’! Oni samo tvrde da slika toga ‘vanjskog svijeta’ nije njegov odraz, nego naša konstrukcija.

Tu smo došli do über priloga konstruktivističkom načinu mišljenja. Naime, kako, ‘na konstruktivistički način’, objasniti postojanje drugih ljudi oko nas. Ne razmišljaju li oni na isti način kao i mi, i ne padaju li i njima na pamet takve bedastoće poput one, upravo izrečene, da je njihov um možda jedina stvarnost? Ovdje nam u pomoć priskače jedna druga, a pokazat će se ključna sposobnost našeg uma odnosno kognitivnog sustava, zahvaljujući kojoj upravo vidimo i iskušavamo svijet kakav vidimo i iskušavamo – to je naša moć apstraktnog izvođenja (dočaravanja) postojanja svijeta koji nam je pred očima. Ona, a ne neposredno iskustvo, zaključuje da doista postoje drugi pojedinci poput nas i na taj način od raspoznatljive i iskusive ‘grupice elektrokemijskih signala’ stvara privid postojanja ‘drugih ljudi’ poput nas kao i svih drugih stvari ‘vanjskog svijeta’. Ako ‘vani’ nešto postoji, to mogu biti samo elektromagnetski valovi, procesi, a ne Borisi, Aleksandre, Darke i Dragane… postojanje bilo kojega makroskopskog entiteta poput stola za kojim sjedimo ili poput vas koji ovo čitate, samo je logički izvedeno i dočarano našim osjećajem za boje i oblik. Čak je i observer, promatrač koji sve to promatra (spoznaje), umjesto da se pomiri s činjenicom da je samo kognitivni proces, uz sebe vezao nekakvo ‘ja’ koje u ‘stvarnosti’ ne postoji.

Ako vam prija slušati ovakvu obranu konstruktivističkog viewpointa, koja se sve više pretvara u rugalicu na ovo doba bolesnih egoizama, hajdemo još malo agitirati za njega, preko misli drugih magičara uma. Poslušajmo, zagovornika Kopenhagenske interpretacije kvantne teorije, kojeg smo nedavno ugostili ovdje u Pustopoljini, Wernera Heisenberga; pitajmo ga što on misli o našem znanju ‘vanjskog svijeta’.

Više smo negoli prijašnja znanost svjesni toga da ne postoji nijedna sigurna ishodišna točka od koje bi vodili putovi u sva područja onoga što se dade spoznati, već da svaka spoznaja mora lebdjeti nad nekim beskonačnim ponorom; da stalno iznova moramo započinjati u sredini [ah, ne čujem li to Derridu u prirodoznanstvenom ruhu!], kako bismo o zbilji govorili u pojmovima koji tek pomoću svoje primjene postupno poprimaju jedan oštriji smisao…

A kad ga priupitamo za temeljno obilježje atoma, osnovnog gradivnog bloka svekolike materije, i elektrona, najmanjeg gradivnog bloka iste, već će nas otvoreno zavlačiti svojim odgovorom u kojem se naziru prve nijanse konstruktivističkog razmišljanja:

Kvantna je teorija, naime, dovela do rezultata da jedan atom nije tvorba dostupna našoj zornoj predodžbi u istom smislu kao neki predmet dnevnog iskustva. Atomu ili, točnije, najmanjoj gradivnoj čestici suvremene fizike, elektronu, prema ovoj teoriji, ne pripadaju više ‘po sebi’ čak ni najjednostavnije geometrijske ili mehaničke osobine, već ih on ima samo u onoj mjeri u kojoj su dostupne pomoću vanjskih zahvata promatranja.

U filmu Kontakt, snimljenom prema istoimenoj knjizi nezaboravnog Carla Sagana, u jednoj od njegovih posljednjih sekvenci, imamo na djelu umjetničku imaginaciju konstruktivističkog pogleda na svijet odnosno kognitivne domene promatrača… Kada u stroju za prevaljivanje ogromnih udaljenosti napokon dospije u zvjezdani sustav Vege, glavna junakinja filma, Ellie, spušta se na planet neočekivano poznatog krajolika. Nalazi se u prostoru u kojemu može disati, kretati se i misliti, ali ubrzo otkriva da on zapravo nalikuje svojevrsnoj ‘prozirnoj kupoli’. Kada prstom dotakne stjenke kupole, granice svoga kognitivnog sustava, oni pod njenom rukom zadrhte, zaljuljaju se, uključujući i sve slike na njima! Stvari izvan kupole su nejasne, ‘valovite’, pa je i osoba koja joj se približava i koju može vidjeti kroz samu kupolu – nejasna, i na neki način, baš ‘valovita’. Tek kad stupi u samu kupolu, Ellie ju prepoznaje – to je njezin otac, bolje reći, pojava njenog oca koju je izvanzemaljac odabrao, na osnovi najizraženijih emocija koje je očitovao njen um, kako bi stupio s njom u kontakt. Postaje očito da izmjenom prozirnosti kupole upravljamo i vrstom konstruktivizma koji je na djelu! Potpuno prozirna kupola simbolizirala bi najtvrđi, tzv. dogmatski realizam, a potpuno neprozirna radikalni konstruktivizam. Režiser filma, čini se, odabrao je sredinu, neku vrst strukturalnog realizma ili umjerenog konstruktivizma, kojima se i mi, sa svojom neprikosnovenom lucidnošću, priklanjamo.

Zašto? Pitate me zašto, sad bi se požalio Nietzsche… Zato što nas je maloprije spomenuta kvantna teorija, više od svih, poučila da sve stvari na ovom svijetu imaju dvojnu prirodu: mogu se tretirati i kao čestice i kao valovi. Tako stoji sa svjetlošću (Einstein), tako stoji i s materijom (De Broglie). Princip/dokaz o jedinstvu materije jedan je od najdubljih nalaza kvantne teorije o prirodi koja nas okružuje (iako će Derrida iz prikrajka protestirati da čak i ona, priroda, ne postoji). Prema ovom principu, bilo koja čestica može se pretvoriti u bilo koju česticu; kada tomu dodamo i Heisenbergovu tvrdnju da čestica kao čestica sva svoja svojstva zadobiva isključivo u činu promatranja, nismo li na najbolji mogući način potvrdili konstruktivistički stav.

Ovako zamišljam da stoje stvari. Stvari su čestice samo za naš kognitivni sustav koji ga putem svoje ‘prostornovremenske mreže’ upravo takve vidi. ‘Prava zbilja’, ako se o njoj uopće može govoriti, su valovi (a ne čestice!), po svemu sudeći, slični elektromagnetskim valovima koje još uvijek uspijevamo opaziti, u vječnom procesu koji ostaje neuhvatljiv našem promatranju i izvan dosega našeg iskustva… Tako je razmišljao i kibernetičar i neuroznanstvenik Heinz von Foerster, jedan od predvodnika konstruktivističkog načina razmišljanja, od kojega sam preuzeo još nekoliko misli u ovom postu. Mogu spomenuti i druge konstruktivističke mislioce poput pedagoga Jean Piageta, sociologa Niklasa Luhmanna, psihologa Erica von Glasersfelda te neprikosnovene biologe Humberta Maturanu i Franciska Varelu, koji su svojom premisom “živjeti znači spoznavati” utrli put konstruktivizmu i u mnogim drugim znanostima…

Malo-pomalo, shvatio sam da mi je konstruktivistički način razmišljanja bio suđen. Na koncu, postao mi je prirodan poput realizma za mnoge druge ljude. Čak se i naš Učitelj, i ne znajući, deklarirao kao preteča ovog načina razmišljanja. U nastavku donosim i neke konstruktivističke note iz simfonije njegovih misli (iz nikada, za njegova života, objavljene knjige Volje za moć) koje me i dan danas ostavljaju bez daha:

Nema ni “duha” ni uma ni mišljenja ni svijesti ni duše ni volje ni istine: sve same fikcije koje su neupotrebljive. Nisu posrijedi “subjekt” i “objekt”, nego određena životinjska vrsta što uspijeva samo uz stanovitu relativnu ispravnost, prvenstveno pravilnost svojih zamjedaba (tako da može kapitalizirati iskustvo).

Korisnost održanja stoji kao motiv razvoja organa spoznaje [to je i glavna premisa H. Maturane i F. Varele], oni se razvijaju tako da je njihovo promatranje dovoljno da nas održava; toliko realnosti vrsta zahvaća zato da bi njome zagospodarila, da bi je uzela u službu.

Apriorne “istine” u koje se najviše vjeruje za mene su – mnijenja prihvaćena do daljnjeg, na primjer zakon uzročnosti, veoma dobro uvježbane navike vjerovanja, utjelovljen je toliko da bi nevjerovanje u nj upropastilo rod. Ali jesu li to istine? Kakva li zaključka! Kao da se istina dokazuje time što opstaje čovjek… Nužno je… da se nešto mora držati istinitim – ne to da nešto jest istinito.

Ista jednadžbena i uređujuća snaga što vlada u idioplazmi vlada i za prisvajanje vanjskog svijeta… Uz nastanak logike: sklonost izjednačavanju, taj proces posve odgovara onom izvanjskom, mehaničkom (koji mu je simbol), po kojemu plazma trajno sve što prisvaja čini sebi jednakim te ga uvrštava u svoje oblike i redove… Poimati možemo samo svijet što smo ga sami sazdali.

Za sam kraj pak citirat ću i završni paragraf diplomskog rada moje studentice, napisan, kao i ovaj cijeli post, pod utjecajem, već spomenutog, konstruktivističkog mislioca Heinza von Foerstera:

…konstruktivistički način razmišljanja je i oslobađajući, jer odbija vjerovanje u jedan odgovor i nijekanje svih drugih. Bogatstvo izbora je oznaka prilagodljivog i zdravog sustava. Etički imperativ konstruktivizma ističe kako se uvijek treba ponašati tako da se poveća broj mogućnosti odabira. U neku ruku, s etičkog stajališta, to znači da je cijena takvog pogleda, pored odbacivanja objektivnosti, i prihvaćanje odgovornosti za svijet u kojem živimo.

Ima li potrebe ovome išta dodati? Svima zainteresiranima: prijelaz na konstruktivistički način razmišljanja obavlja se bez ikakve papirologije svakim danom između 0 i 24 sata u vlastitom prostoru uma. 🙂

Lipanj 2017.

Pojednostavljen opis propasti

Posted in ADAM CURTIS, Hipernormalizacija, UMJETNOST - FILM tagged , , , , u 10:36 pm autora/ice Magičar

Adam Curtis: HIPERNORMALIZACIJA (HyperNormalisation)

Uvjeren sam da svakome od nas u nekom trenutku pođe za rukom skovati izraz koji nam u trenu razotkrije na koji to način živimo – dok živimo kao ljudi na Zemlji, izraz za ‘patinu’ doba kojemu svjedočimo, a koji nam opet, ne neki čudan način, pomaže dalje živjeti. Za slučaj ljudske životinje s kraja dvadesetoga i početkom dvadeset i prvog stoljeća, Kevin Adam Curtis, engleski redatelj i producent, skovao je izraz hipernormalizacija (engl. HyperNormalisation). Probajte ‘proguglati’ tu riječ i odmah ćete (sa)znati o čemu se radi: njegovom istoimenom dokumentarcu snimljenomu pod patronatom BBC-ja, iznenađujuće dostupnom s većine piratskih sajtova, unatoč tomu što je snimljen tek prošle godine…

Priznajem, nisam imao prilike pogledati ništa slično a što mi u tolikoj mjeri govori u čemu to danas živim, odnosno u kojoj to ‘vrsti društva’ čiji sam pripadnik (htio to ja ili ne)… Mnoge stvari na ovom svijetu, prvenstveno društvenog karaktera, nakon gledanja ovoga nimalo zamornoga, trosatnog uratka, poprimaju drugačiju, jasniju ‘boju’. Recimo, po pitanju političara, hipernormalizacija Adama Curtisa otkriva da se uglavnom radi o glumcima, klaunovima, a poneki put i pravim idiotima, na koje se slobodno mogu primijeniti i riječi Grouncho Marksa, jednog od braće Marx (koje Žižek obožava citirati) iz filma Douck Soup:

“…on možda govori poput idiota i izgleda poput idiota, ali nemojte da vas to zavara…on jest idiot!”

Bilo kako bilo, film Adama Curtisa poručuje nam dvije stvari: prvo, da je svijet suviše komplicirano mjesto da bi se moglo smisleno objasniti što se to u njemu cijelo vrijeme događa; i drugo, da je političku moć negdje od sredine druge polovine dvadesetog stoljeća polako započela zamjenjivati ona, vjerojatno puno gora, financijska (moć). Obje hipoteze, dakako, zahtijevaju svoju elaboraciju.

Unatoč tomu što film Adama Curtisa podastire jednu distopijsku viziju svijeta, nazivajući današnji svijet “čudnim mjestom za život”, uspijeva odoljeti podastiranju i jedne prikladne teorije zavjere za kojima bi obično posegnuli filmovi ovoga tipa; sjetimo se, primjerice, Zeitgeista. Ne, nitko ne stoji iza onoga u čemu smo se našli osim možda ‘stare, dobre’ volje za moći koja se u vizuri ovog našeg doba očituje kao volja za isključivo financijskom moći i koja se ogleda u toj ubitačnoj logici “slobodnog tržišta”… (navodnici kazuju sve, ono je sve samo ne slobodno!) Svima nama ‘današnjima’, bez izuzetka, ona će nesmiljeno oko vrata zavezati mašnu korisnosti i učinkovitosti. A upravo iz razloga što odnosi snaga na pozornici “volje za moć” nužno moraju biti kaotični, nitko ne može upravljati ‘sustavom’ odnosno u konačnici dovesti do njegove stabilnosti. Budućnost trajno ostaje nepoznata i neodređena a jedino što se može predvidjeti jest nadolazeća opasnost. Tako će odsada funkcionirati ‘ljudsko odviše ljudsko’ na zemlji…

I upravo ta sudbinska nepredvidivost, tvrdi Curtis, u ljudskom biću mora izazvati otpor te ga natjerati da proizvede pojednostavljeno objašnjenje realno kompleksne situacije – drugim riječima, mora hipernormalizirati svoje stavove spram onoga što živi. I da ne bude zabune, hipernormalizaciju prakticiramo svi, ne samo političari! Ipak, kod političara ona je najuočljivija, na njihovom primjeru ona se najlakše može p(r)okazati. Političari u nedostatku odgovora na realnu kompleksnu situaciju počet će izmišljati, te podastirati masi iluzije različitog tipa koje, tek kao takve, postaju okidač za prikladne teorije zavjere… Jedna od takvih brižljivo građenih iluzija posjet je vanzemaljaca, a kojoj drugoj državi nego Sjedinjenim Američkim Državama, u mjestašcu Roswell 1940-ih…

S druge strane, iza financijske moći, ne stoji i ne može stajati nitko konkretan, ona sama je nus-produkt djelovanja ‘volje za financijskom moći’, logike tzv. slobodnog tržišta, koja je u stanju mijenjati svoje glavne igrače. I ako o nečemu trebamo danas pričati, i to neprestano kritizirati, to je taj moloh neprestanog umnažanja naše financijske moći, potreba da ako nešto radimo, da to bude korisno, da bude u službi tog moloha. Nijednog trenutka ne smijemo stati, opustiti se… Dokolica je lijenost prošlih vremena, a vožnja biciklom po gradu bez odredišta duboki izraz egoizma. Poduzetnička klima uništila je u čovjeku, na koncu, ono najprofinjenije, osjećaj da ima vremena – i da ne gubi vrijeme ako u danom trenutku ne radi ništa… Jer, upravo iz tog ‘nečinjenja’, praznine, tek može nastati ono nešto doista vrijedno… a o tom nam osjećaju, siguran sam, ‘braća umjetnici’ mogu nadugačko pričati…

Osim navedenoga, dokumentarac je prepun dodatnih referenci na događaje i osobe koji su obilježili doba u kojem živimo; ali namjerno nisam spomenuo nijedno ime, nijedan konkretan događaj, jer to nije osobitost Pustopoljine… Naše nije baviti se politikom, ali jest sagledati, dobiti uvid u doba u kojemu živimo. Do nas današnjih je, kako Žižek često naglašavasamo misliti, a ne djelovati; kako god da se to nekima činilo čudnim i odbojnim! Samo utvrditi stanje, dijagnozu društva, a zatim stisnuti ruku jedan drugome i razići se… Tako otprilike izgledaju i razgovori u stvarnom svijetu @Caninha, kojemu imam zahvaliti za mnoge reference iz ovog posta, i moje malenkosti…

Jer, kad malo bolje razmislite, neće li svako naše djelovanje neoliberalizam u ovom trenutku uvijek znati iskoristiti za uvećanje vlastite financijske moći koja mu je glavni okidač? Paradoksalno, to je čak i slučaj s ovim tekstom… Na koji način završava današnji pobunjenik protiv društvene nepravde na sjajan je način prikazano u Black Mirror seriji Charlija Brookera u epizodi Fifteen Million Merits.

Mnogi današnji pisci čine mi se ishlapjelima u jalovim društvenim raspravama, povijesnom egoizmu naroda i obitavanjem u vlastitim svjetovima… Moj je, recimo, treći slučaj. I moj je roman u tom smislu čisti promašaj, kao što je to svaki roman koji ne izlaže inherentnu društvenu laž koja upravlja njime. Možda će nam poći za rukom u red dovesti svoj život, ali ‘život’ ovog doba – više ne. Na kraju, gledat ćemo njegovu propast onim istim egoizmom kojim smo danas okruženi na svakom koraku… S tim da naš egoizam i nije tipični egoizam, to je egoizam povučenosti u ‘vlastiti svijet’ u kojemu se osjećamo dobro, i ne marimo za druge… Jedino što nam je preostalo je svijest o ovoj bezizlaznosti, o ovome “da nije dobro” i da se na društvenom planu u budućnosti ne možemo nadati ničemu boljem… Svaka naša javna, glasna riječ, ako ne bude iskorištena od vlastodržaca financijske moći (a što se naposljetku dogodilo glavnom protagonistu navedene epizode Black Mirrora), odbit će se o ‘zidove’ nezainteresiranih umova ispunjenih trivijalnim sadržajima… I ne radi se o tome da joj nedostaje snage kako bi se mogla obračunati s drugim, najčešće trivijalnim sadržajima uma, nego prije o tome da joj nedostaje nešto puno jednostavnije, ali nedostatnije  – šifra, lozinka, kôd… kako bi uopće prodrla unutra.

Polako i sigurno vraćamo se u bezličnost tavorenja ljudske životinje u okrilju Prirode… Ali zar je i moglo biti drugačije? Kad se sve može objasniti novcem, ima li onda još smisla pisati ovakve tekstove?

Svibanj 2017.

Kada se cilj okrene protiv svoje svrhe… (ili o jednom skrivenom prenesenom značenju)

Posted in FRANCIS FORD COPPOLA, Kum 2 tagged , , , , , , u 12:18 pm autora/ice Magičar

Francis Ford Coppola: KUM 2

Teško (da) bi nekome drugome palo na pamet skriveno preneseno značenje koje je meni palo na pamet dok sam gledao Kuma 2 na našoj televiziji prije nekoliko mjeseci. Ali tako je to kad vam se u glavi neprestano roje nova značenja u pogledu svijeta koji vas okružuje… Svi znamo o čemu se radi kad se spomene Kum: filmskom remek djelu bez premca redatelja Francisa Forda Coppole o životu mafijaške obitelji koji sve koji ga pogledaju ostavlja bez daha.

Sjećam se, Kuma 2 (zajedno s Kumom 1) pogledao sam ukupno tri puta u životu (Kuma 3 pogledao sam samo jednom i ne smatram ga u istoj mjeri uspjelim kao prethodna dva filma); prvi put, bilo je to još u srednjoj školi, u vrijeme u kojem su mi gangsterski tipovi itekako imponirali, a osebujni mačoizam Marlon Branda i Al Pacina privlačio iznad svake mjere; s druge strane, moju romantičnu prirodu do najskrovitijih dubina dirnula je sicilijanska glazba, a pogotovo instrumentalna tema Sicilijansko srce, specijalno prerađena za filmsku ekranizaciju. Ne mogu se sjetiti cure u koju sam u to doba bio zaljubljen, ali vrlo dobro sjećam se klupe na kojoj sam zbog ljubavnih patnji često znao sjediti sâm, snatreći i pjevušeći ovu pjesmicu…

A onda negdje pri kraju faksa pogledao sam i drugi put Kumove… Već u to vrijeme, daleko manje bio sam zaveden mačoizmom Vita i Michaela Corleonea (ulogu Vita u mladim danima preuzeo je na sebe ništa manje macho tip – Robert de Niro) koliko oduševljen savršenom režijom i scenarijom filma, glumom i dijalozima… To i ne čudi, jer sam se u to doba već uvelike bavio umjetnošću i odgovorom na pitanje što je ona… Filmska umjetnost nije predstavljala iznimku.

A onda, prije koji mjesec, stiglo me i treće gledanje Kumova… Ovoga puta, pribojavao sam se da će mi film biti dosadan. Ipak je prošlo mnogo godina od njegova prvog uprizorenja, puno stvari se otada promijenilo… I definitivno, Al Pacinov mačoizam više mi nije bio nimalo privlačan; ako ćemo iskreno, pomalo mi se i gadio; zašto je, pobogu, morao ubiti i vlastita brata?! Zašto je bespogovorno slijedio tu ubitačnu logiku?! Što je Michaela Corleonea navodilo da postupa s ljudima tako okrutno, bez iznimke, na rubu grozomore…? Vito Corleone, njegov otac, kao da nije bio takav… ili se barem činilo da nije bio takav… iako je rabio slična sredstva. Što se promijenilo? Zašto je Kum 2 toliko mračan, dok Kum 1 nije odavao takav dojam?

I sada na ovom mjestu, u igru ulazi moje “nemoguće preneseno značenje”, “nemogući simbol”, koje mi je u trenu objasnio sve. Što bi se, dakle, dogodilo, kad bismo kroz usporedbu ponašanja Michaela Corleonea s ponašanjem njegova oca, usporedili i “ponašanje” današnjeg kapitalizma s nekadašnjim…? Je li mi dopušteno povući tako provokativnu paralelu, i izvući na površinu možebitno skriveno, preneseno značenje cjelokupnog filma? Kad malo bolje razmislim, sasvim je izvjesno da se jednako preneseno značenje može preslikati i na druge pozornice ljudskog djelovanja…, ali čije bi nam elaboriranje na ovom mjestu oduzelo previše prostora. Da ne duljim, evo što želim reći: ponašanje Michaela i Vita Corleonea, na jednak način kao i “ponašanje” današnjeg i nekadašnjeg kapitalizma, mogu se svesti na sljedeći analogan opis: svi njihovi postupci – ili legendarna “sredstva” iz Machiavellijeve maksime – proizlaze iz jedne osobite, rigidne, gotovo bi rekli nagonske, logike razmišljanja koja je sebi postavila samo jedan cilj, a koji je opet pravdan samo jednom uzvišenom, plemenitom svrhom.

U slučaju Corleonovih, pored legitimnih načina poslovanja poput vođenja casina ili različitih oblika trgovanja, u sredstva se ubrajaju i likvidacije, prijetnje, iznuđivanja itd., sve u svemu, sve ono što obilježava ‘uobičajeno’ mafijaško djelovanje. Pritom, upotrjebljena sredstva nikada se ne rabe protivno rigidnoj “logici preživljavanja” koja ima za cilj – uništenje svih neprijatelja, a za plemenitu svrhu – zaštitu obitelji. Često se u filmu čuje kako su oni,  gangsterski tipovi, samo “poslovni ljudi” što je vrlo indikativno s obzirom na ono o čemu je ovdje riječ… Drugim riječima, iako to već na ovoj razini klimavo zvuči, nikada nijedan član obitelji Corleone neće posegnuti za problematičnim sredstvom (recimo, likvidacijom) a da to nije u skladu s krajnjom svrhom – zaštitom obitelji…

U slučaju kapitalizma, svrha je “za stepenicu” plemenitija – ostvarenje realnog društvenog uređenja, “prema ljudskoj prirodi”, koje bi opstanak čovječanstva osiguralo na dulje staze – Vito Corleone vjerojatno bi kazao da je svrha kapitalizma “zaštita čovječanstva”. Pritom, njegov cilj, odnosno način na koji ostvaruje svoju svrhu, također je samo jedan  – neprestana “financijska dobit”… Ako se ne nalazimo među onima koji je direktno ostvaruju, držimo se onih koji će je ostvarivati za nas, savjetuje nas prostodušno kapitalizam. Samo neprestana “financijska dobit” (čitaj: kapital, višak vrijednosti, rast brutto proizvoda itd.) vodi opstanku čovječanstva… Je li trebamo spominjati sredstva kojima se on, pritom, služi? Pored legitimnog burzovnog mešetarenja, tu su i jedno lihvarenje, prevare bilo kojega tipa, lobiranje i uostalom, nezakonito burzovno mešetarenje… Često se zaboravlja da je ova vrsta rigidne logike, logike “slobodnog tržišta”, uvijek uključivala sva sredstva, a ne samo ona legitimna, i to svaki neoliberal na dnu svoje savjesti, kakva god ona bila, vrlo dobro zna. Na tržištu uvijek prolazi onaj “najsposobniji”, a ne i onaj “najkvalitetniji”…

Naravno da se na ovom mjestu moramo zapitati: a je li to uistinu tako? Je li ponašanje Michaela Corleona, kao i “ponašanje” današnjeg kapitalizma, i dalje opravdano s obzirom na krajnju svrhu…? Čemu nas to, (još i danas) može poučiti izvanredno Coppolino djelo? Upravo suprotnomu! Upravo tomu, da ako ustrajemo na tako brutalnim sredstvima i besprizornom, prizemnom cilju, a sve zato kako bismo ostvarili plemenitu svrhu, u jednom trenutku u opasnost mora doći i sama svrha našeg djelovanja, zbog koje sve to radimo… u slučaju Corleoneovih – obitelj, a u slučaju kapitalizma – čovječanstvo…

Michaelu Corleoneu upravo to se dogodilo! Slijedeći u stopu logiku svoga oca i uništavajući sve svoje neprijatelje, malo-pomalo, on započinje rastakati vlastitu obitelj, onu koju bi svojim djelovanjem trebao štititi! Tog nevjerojatnog paradoksa Michael Corleone postaje svjestan u jednoj sceni Kuma 2 u kojoj vodi razgovor s majkom.

[MICHAEL:] Mama, reci mi nešto. Što je tata osjećao, duboko u svom srcu? On je bio jak. Jak… radi obitelji. Ali zato što je bio jak radi obitelji……je li je mogao… izgubiti?

[MICHAELOVA MAJKA:] Ti misliš na svoju ženu i dijete koje si izgubio. Ali ti i tvoja žena uvijek možete imati drugo dijete.

[MICHAEL:] Ne, ja sam mislio na… gubitak obitelji.

[MICHAELOVA MAJKA:] Obitelj je nešto što nikad ne možeš izgubiti.

[MICHAEL:] Vremena se mijenjaju.

Michael Corleone u ničemu nije pogriješio, svaki put samo je slijedio svog oca i “po PS-u” uništavao sve svoje neprijatelje. Međutim, kao posljedica toga, njegova obitelj je pred slomom. Šogor ubijen zbog izdaje, brat zbog sumnje na izdaju, sa suprugom, zbog abortusa, dogodio se razlaz… Pa premda mu majka kaže da je obitelj nešto što nikada ne može izgubiti, Michael više nije uvjeren u to. To pokazuju njegove završne riječi: “Vremena se mijenjaju”…

Moje pitanje na kraju ovog teksta stoga mora zvučati katastrofično: neće li se nešto slično dogoditi (i ne događa li se već nešto slično) s kapitalizmom? Neće li njegova ubitačna “logika tržišta” – koja se ogleda u ostvarenju neprestane “financijske dobiti” – čovječanstvo uskoro dovesti do ruba ponora… i nije li ga već dovela? Drugim riječima, neće li se njegov cilj okrenuti protiv svoje svrhe, kako je to na izvanredan način pokazano u Coppolinom uratku?

Ja, vaš Magičar, nažalost, uvjeren sam da ako ovako nastavi, jednoga dana, definitivno hoće.

Rujan 2016.

O privatnoj borbi s demonima vlastite nutrine (ili kako je to kad vam prostor uma obuzme pohlepa za spoznajom)

Posted in LARS VON TRIER, Melankolija, UMJETNOST - FILM tagged , , , , , u 12:21 pm autora/ice Magičar

LARS VON TRIER: Melankolija
BORIS BOSANČIĆ: Ključ u bravi

Na jednome drugom mjestu blogosfere, relativno udaljenom od ovoga ovdje, ako se udaljenost u svijetu duha može mjeriti različitošću teme, ali i načina na koji se o njoj diskutira, svoju depresiju liječim eshatologijom – pisanjem o prvim i posljednjim stvarima. A zašto mi je to potrebno odlučio sam razotkriti ovdje. Moja malenkost, koja se u osnovnoj i srednjoj školi nikada nije zanimala za fiziku, matematiku i općenito prirodne znanosti, odjednom je grčevito prionula uz rješavanje ključnih problema jedne fizike: što je to prostor, što vrijeme, a što materija… Bilo kako bilo, počeo sam se osjećati kao junak jedne moje davne priče (Ključ u bravi) – stanoviti I. (koji se još nije stigao proburaziti u Ki.-ja) a čija namjera je bila slična mojoj (današnjoj): proniknuti u tajnu postojanja, staviti ‘ključ u bravu’ i odškrinuti vrata odgovora na pitanje ‘zašto smo ovdje’… Priča je počinjala ovako:

U suton jednog zalutalog zimskog dana u proljeću, čovjek u izblijedjelo crnom kaputu stajao je u mraku sobe vlažnih zidova svog samotnog boravišta, spreman za polazak. Pogledom je prelazio po siluetama stvari na stolu pored prozora kao da se od njih oprašta ili kao da nešto traži, dok mu je slaba svjetlost umirućeg dana, koja je dopirala izvana, u tome pokušavala uzaludno pomoći. Napokon duboko uzdahnu i pođe vratima. Bezdan noći, negdje vani čekao je da ga proguta. I. izlazi mada nema nekog razloga. Vuče se mračnim labirintom uličica, silovan bukom automobila ljudi što se vraćaju s posla, nijem na njihove sudbine, zatvoren u melankolični svijet nervoznih misli…

Nakon tolikih dana provedenih u anekumeni zagušljive sobe, napokon, udisao je svjež zrak, uživajući u gasnuću dana i blijedoj mjesečevoj svjetlosti u dnu noći. Kandelabri gradske rasvjete stvarali su atmosferu sličnu onoj na slikama clairobscura na kojima svaka pojedinost u sebi zna kriti proturječnost. U takvom plastičnom, ali ipak stvarnom svijetu, dvodimenzionalni svijet sjena dominirao je po zidovima oronulih zgrada, pomalo plašeći ljude.

I upravo ovo “…izlazi mada nema nekog razloga”, zajedno u paketu s ‘kandelabrima gradske rasvjete’, kao da su me ‘stigli’ u stvarnom životu… Kad sam objavio post o tamnoj energiji kao praznini bez prostorvremena otišao sam u osječku Tvrđu – okoliš moje davne priče koji sam počeo prepoznavati prije nekog vremena… Dospjevši u ‘svijet kandelabara’ iz I.-jeve priče, započeo sam osjećati istu beznadnost postojanja koju sam zamišljao da ju i on osjeća. Na neki način, postao sam on, junak moje davne priče… Danas, više nego ikad prije u svom životu, bavim se stvarima kojima se i on bavio… Pišem o izviranju prostorvremena iz materije, o stvaranju objektivnosti ispreplitanjem naših subjektivnih svjetova (prostorvremena), zamišljam ‘stvar po sebi’ kao niskoenergetsko izvorište /stanište iste te materije… povrh svega toga, sve to dokazujem osmišljavanjem čak i donekle izvodivih eksperimenata… Što mi se to događa? S jedne strane, strahovito sam zainteresiran za stvari koje još zanimaju vrlo mali broj ljudi, a s druge, postajem sve sumnjičavijiji prema vlastitoj kompetenciji za bavljenje njima…

U isto vrijeme, u nekoliko navrata potonuo sam u depresiju, činilo mi se, nikad dublju. Shvatio sam kako svijet funkcionira i da zapravo ovakav, okrenut sadržaju, a ne egu, nemam što tražiti u njemu. Moje teme nisu teme kojima se bavi doba u kojem živim, ali eto, iz nekog razloga ipak ustrajavam u njima… A što ako čovjeka određuje samo priroda njegove vlastite psihe, kao što je u to bio uvjeren pionir toga stava Sigmund Freud? Znate tu priču, neki davni događaj iz djetinjstva, ili više njih, u konačnici oblikuje ono što nazivamo vlastitom psihom, nutrinom, ili čak duhom. To što smo u životu ‘odlučili’ postati teorijski fizičari, ateisti ili tipovi skloni istospolnim partnerima po svojoj seksualnoj orijentaciji, uglavnom možemo zahvaliti samo davnim događajima iz djetinjstva (naravno, dio otpada i na ‘genetiku’). Drugim riječima, nije li u životu na djelu je uvijek privatna borba s demonima vlastite nutrine (psihe)? Stoga, možda na raskrižju mojih raspoloženja trebam potražiti odgovore zašto sam tu gdje jesam…

Danas sam shvatio da se i u slučaju I.-ja također radilo o nekoj vrsti njegove privatne borbe, ali da taj aspekt priče nije bio dovoljno naglašen. Ako se u životu oduvijek radi o privatnim borbama s demonima vlastite nutrine (psihe), onda, nikakvih tajni postojanja nije bilo niti će ih biti, čovjek ih neprestano izmišlja, dočarava, kako bi preživio, ili pobjegao od nečega što je puno očitije – samog života. I spoznaja se tako može uzeti samo kao sredstava preživljavanja i bijega, jedino što se radi o umjetničkom sredstvu koje nije svjesno toga da je umjetnost, da je obično izmišljanje. Nikakav viši smisao ne čeka nas na ‘dnu lampe vremena’.

S druge strane, postavlja se pitanje kakav je to život od kojega pokušavamo pobjeći? U tome i jest kvaka; on je, za sve blage i zanesene duhove, nažalost, neizdrživ, grozan… Prema Monty Pythonuživot je borba‘, po Nietzscheu svaki ‘život uvijek živi na račun drugoga života‘, a za Von Trierovu Justine koja ‘zna stvari’ iz filma Melankolija – “život na zemlji je zlo“… Da nije, živjeli bi sretno, sporo, bezazleno, imuni kako na rast BDP-a tako i na demone vlastite psihe… Izmišljanjem samo nastojimo pobjeći od njega… i zbog toga smo natjerani na pisanje, naš jedini način da istinu kažemo naglas…

Na koncu, sjetio sam se i tužna I.-jeva kraja:

Ništa više nije ometalo njegove misli, ni buka automobila, ni nervozni pogledi ljudi. Napokon, bio je prepušten sam sebi. Ali što reći tom “sebi” nakon svega? Već dulje vrijeme u njemu je sve utihnulo. Neka nevidljiva snaga zapriječila je put mislima… Postao je ravnodušan kao krug horizonta koji se oko njega rođenjem zatvorio.

U zadnjem dijelu priče, I. sve češće odlazi na duge šetnje u snježna polja (aluzija na baranjska polja postaje očita, ali ponavljam, dok sam pisao priču, prije nekih dvadesetak godina, zasigurno ih nisam imao u vidu); na jednoj, napokon gubi svijest i ruši se u snijeg. U zoru će ga pokupiti seljaci i odvesti u selo. Kafkijanski ugođaj postaje sve očitiji… U selu svojom pojavom plaši seljane koji ubrzo otkrivaju da je sišao s uma… Zovu župnika, a ovaj liječnika… Za to vrijeme, polazi mu za rukom odnekud dohvatiti skinutu dotrajalu bravu zajedno s ključem i započeti fizičku simulaciju svojih duhovnih napora… umećući i izmećući ključ u/iz brave bez prestanka… U ustanovi za umobolne, kamo ga ubrzo prebacuju, liječnici će u tom činu prepoznati ‘simulaciju života’, spolni čin, ‘nedvojbeno pozitivan’ koji bi trebao voditi njegovu ozdravljenju… Ali mi znamo da neće. I. će zauvijek ostati zatočen u svojoj tapeciranoj sobici… međutim, to nam se iz ove perspektive čini tek manjim problemom. Puno gore je to što će ostati zatočen i u svom prostoru uma kojeg je izgradio takvog kakvog je izgradio… odnosno kakvog je izgradio neki događaj iz njegova djetinjstva… prostoru uma pohlepno obuzetim spoznajom… spoznajom, koja se sama razotkriva kao nadomjestak za izgubljenom mogućnošću stvarne sreće u životu. Baš iz razloga što taj psihoanalitički moment izostaje u priči, shvatio sam da je priča ostala nedorečena, da je mladenačka, i zbog toga, možda čak i ‘loša’.

Hoću li se dogoditi da se jednoga dana u svom stvarnom životu doista preselim u ‘svijet kandelabara’ i do kraja odigram prizore svoje priče… “…predano se prepuštajući radu … smjelo se poigravajući sa sudbinom… dok me …bol u sljepoočnicama i zora koja se bude caklila kroz prozorska okna… ne prekinu tome…” – ne znam… Možda je ipak važnije da prije toga zavirim u psihoanalitički segment svog života…i pokušam umaknuti sudbini… 🙂

Travanj 2015.

Kratka povijest (ideje) volje za moći II.

Posted in FILOZOFIJA, NIETZSCHE, Odiseja u svemiru 2001, STANLEY KUBRICK, UMJETNOST - FILM, Volja za moć tagged , , , , u 9:53 am autora/ice Magičar

Friedrich Nietzsche: VOLJA ZA MOĆ
Stanley Kubrick: ODISEJA U SVEMIRU 2001.

monolithU teorijama moći koje spominje španjolski sociolog Manuel Castells u svojemu eseju Moć u umreženom društvu (kod nas objavljenom u jednom od brojeva Europskog glasnika), nailazim na razmišljanja iznenađujuće slična svojima… (… a za koja bih prije kazao da su ‘postfilozofska’ ili ‘pseudofilozofska’ nego filozofska u uobičajenom smislu riječi; potonja, dakako, podrazumijevaju jasan predmet o kojemu se raspravlja, sustavan pristup, ozbiljnost i sl. a što u pogledu mojih, dakako, nije slučaj… ili opet jest na neki moj način :)).

U svakom slučaju, moć u teorijama moći koje spominje Manuel Castells razaznaje se kao relacijsko svojstvo u procesu nametanja vlastitih vrijednosti drugima putem sile i institucija. Pa iako mi ni na kraj pameti nije osporiti bilo koju od njih – uostalom, sve su one na svoj način u pravu, ako ih se promatra kroz naočale kakve ‘povijesti filozofije (i sociologije)’ – ipak, čini se, kako se nijedna teorija moći ne dotiče porijekla ‘volje za moći’ kao takve… Ili se porijekla ‘volje za moći’ ne dotiče… samo Manuel Castells? Dakako da ću to pitanje morati podrobnije istražiti… (ako imate prijedloge za čitanje, slobodno ih navedite u komentaru).

Bilo kako bilo, dakako da je teško nešto suvislo reći o prvim trenucima ‘zore čovjeka’ koji su se navodno zbili prije nekoliko milijuna godina (prema tvrdnjama moderne znanosti) kad danas, prema riječima matematičara Keitha Devlina ‘imamo samo prazne lubanje koje nam govore koliko su mozgovi [prvih hominida] bili veliki’. Svaka takva tvrdnja o zbivanjima u jednom tako udaljenom dobu (ljudske ili čovjekomajmunolike) prethistorije može se činiti dvojbenom uključujući tu i ovu našu koja ‘zoru volje za moći’ pokušava dovesti u vezu sa ‘zorom čovjeka’ samog! Da se razumijemo, čak i da se radi o tzv. ‘kreacionističkom razdoblju‘ od nekih desetak tisuća godina, problem ostaje…

U evolucijskom briefingu povijesti nastanka životinjske vrste sposobne za matematičko mišljenje, Keith Devlin, matematičar sa Stanforda, ‘našu priču’ o čovjekolikim majmunima i njihovoj borbi ispod osamljenog drveta u nepreglednoj savanskoj pustoši, najvjerojatnije bi smjestio u doba od prije 3,5 milijuna godina. I u sinopsisu filma Odiseja u svemiru 2001. možemo iščitati da se radi o istoj vremenskoj distanci. Čovjekoliki majmuni koji se pojavljuju u filmu pripadnici su čopora Australopiteka, po mnogima, prve vrste hominida koja je hodala zemljom. Svejedno, i dalje smatram da vremenski okvir za cijelu priču i nije tako važan.

Zato se bez brige možemo vratiti našoj priči, jer dolazimo do njenog najzanimljivijeg dijela – onoga u kojem na scenu stupa osjećaj moći pripadnika čopora… Uobičajenoj naraciji biologije o čoporskom udruživanju životinja (u ovom slučaju čovjekolikih majmuna) radi preživljavanja u otvorenim savanskim prostorima, ‘nadodat’ ćemo i našu, o volji za moć cijeloga čopora…

Ubrzo je samoproglašeni vođa čopora primijetio i druge, iste takve, čopore u blizini… Dakle, i s njima se valjalo boriti, morao je rezonirati, ali ovoga puta, za potrebe konzumiranja Ugode cijeloga, njegovog čopora – recimo, utoljavanja žeđi u obližnjem izvoru (na ovaj način, još jednom odajemo priznanje Kubrickovom uprizorenju Dawn of Man). Angažirajmo, dakle, pripadnike moga čopora da pod mojim vodstvom ostvare zajednički cilj, otprilike na taj način morao je razmišljati i posljednji čovjekoliki majmun ili prvi hominid. Da bi to postigao započeo je primjenjivati drugo sredstvo za ostvarenje svoga cilja (produljenja perioda konzumacije Ugode) – mrkvu. Slutimo da su se upravo s uporabom mrkve razvili i ti neslućeni osjećaji sigurnosti pojedinog čovjekolikog majmuna unutar čopora, pa se mnogo godina kasnije mogla ustoličiti definicija čovjeka kao, prije svega, društvenog bića. S mrkvom kao sredstvom, međutim, uvećali su se i apetiti volje za moći vođe čopora. Sad kad su se drugi majmuni borili za njega, za konzumiranje njegove Ugode, svoju moć mogao je proširiti do neslućenih granica… Volja za moć sada je mogla zaživjeti i u drugim čovjekolikim majmunima, iako su je oni osjećali na potpuno drugačiji način… U tom smislu, možemo govoriti o osjećaju moći zbog pripadnosti ‘čoporu s vođom’ koji se doživljava kao sama inkarnacija moći. (Zvuči poznato? Ne radi li se o današnjima ‘naciji’, ‘narodu’, ‘političkoj stranci’…?) (Isto tako, ako dopustite uporabu ‘malo uvrnutog’ tumačenja, ovaj osjećaj moći bio bi ekvivalentan zamišljenom ponosu neke stvari kao ‘privatnog vlasništva’ što ima tog i takvog ‘vlasnika’!) Za razliku od uobičajenih čopora koji imaju vođu, ovaj čopor je spreman s drugim čoporom ukrstiti oružje, ne samo da bi ga otjerao od izvora vode nego i porobio…

Na ovom mjestu, prisiljeni smo priznati da ‘instinktivni’ ‘vođa čopora’ i nije ‘nešto novo’ u životinjskom svijetu, mnoge životinje ga imaju (primjerice, lavovi). Zbog te činjenice, našeg samoproglašenog ‘vođu čopora’ (čovjekolikih majmuna) moramo drugačije nazvati ! Pada nam na pamet izraz – ‘čopor s priznatim-na-sili/mili vođom’ upravo zato kako bi naglasili odnose koji vladaju unutar takva čopora i koji definitivno u cijelosti nisu životinjski. Životinja ne živi u svijetu volje za moći, taj svijet je isključivo ljudski. Zato i trebamo pažljivo gledati na ključnu sekvencu uprizorenja ‘osvita čovjeka’ u Kubrickovu ostvarenju  – događaj borbe dva čopora oko izvora vode. Naime, ako je u tom okršaju cilj samo otjerati pripadnike drugoga čopora od izvora vode, kako bi se pripadnici tvoga čopora mogli iz njega napiti, onda volja za moć još nije ušla u igru; još uvijek se radi o životinjskim čoporima. Međutim, ako ste nakon okršaja drugi čopor na svoj način porobili i asimilirali u svoj, onda, definitivno, govorimo da je na djelu tipična volja za moć… Naravno, Kubrick se u Odiseji nije doticao teme volje za moći u toj mjeri. Uostalom, čini se da je 1960-ih još uvijek vladalo naivno uvjerenje kako znanstveni i tehnički napredak imaju odvojene putove od puta volje za moći.  Mnogi se slažu da je američki redatelj tom scenom samo ‘tehnički napredak’ doveo u vezu s bivanjem čovjekom kao takvim a o čemu smo već pisali na jednom drugom mjestu

Mnogi će danas u ovoj kratkoj pripovijesti u ‘čoporu s priznatim-na-sili/mili vođom’ prepoznati neku vrst svjetske ‘prasile’ (poput Amerike, Kine ili Rusije danas) koja, po našem mišljenju, predstavlja najprepoznatljiviji znamen volje za moći kao takve. Tek u društvenoj zajednici poput ‘čopora s priznatim-na-sili/mili vođom’, volja za moć, kao ideja, u potpunosti može zaživjeti i razviti sve svoje potencijale… Pored ideja vladara i privatnog vlasništva, ideja ‘čopora s priznatim-na-sili/mili vođom’ također nije ništa drugo doli opet samo ideja. Naša teza je da je u sve ove suštinske ideje valjalo biti duboko uvjeren, da su stvarne, da su istinite (iako to prvotno nisu bile), kako bi se u nama napokon upalio ‘vječni oganj’ volje za moći…

Za trenutak zastanimo i zapitajmo se kako bi o tom momentu (pojavljivanja volje za moći) zborio sâm Nietzsche? Možda bi opisujući tu pojavu s nesagledivim posljedicama uporabio i ove teške i duboko-dramatične riječi koje je napisao u svom istoimenom nedovršenom djelu:

Mora postojati mnoštvo vjere; da se smije suditi; da nedostaje dvojba s obzirom na sve bitne vrijednosti – to je pretpostavka svega živog i njegova života. Nužno je, dakle, to da se nešto mora držati istinitim – ne to da nešto jest istinito.

Dakle, pored kralja i privatnog vlasništva, i ideju države (čopora s priznatim-na-sili/mili vođom) prepoznajemo kao pozornicu za odvijanje predstave života zvane Volja za moć… ali samo jedne, pored mnogih drugih… Što ovime pokušavamo? Pokušavamo li pokazati da bilo koja druga ‘dobro oblikovana’, suštinska ideja koja bi pogodila ljudsku prirodu i njezinu inherentnu umnost u najosjetljivije mjesto, mogla, u dogledno vrijeme, i samu ideju ‘volje za moći’ zbaciti s trona…? Dakako da pokušavamo! Naravno, s više ili manje uspjeha, kao nebrojeni pojedinci poput nas! Ako je u mnogim ljudima danas Bog ‘uspio’ umrijeti, zašto bi ‘volja za moć’ u njima morala ‘do vijeka’ plamtjeti? Ne mora! Parafrazirajmo riječi iz jednog od prošlih postova: Čovječanstvo je uzelo sudbinu u svoje ruke, ne mora se više tući oko izvora vode, kao što se ne mora skrivati od savanskog pirgastog lava… U ovom dobu, na jedan nama još uvijek nejasan način, kao da se otvara mogućnost da svaka stvarna povlaštenost napokon postane dostupna svima što bi automatski porušilo temelje volje za moći u našem biću… Međutim, izgleda da čovječanstvo ove ‘sluteće mogućnosti’ još nije svjesno… Možda se to, na koncu konaca, i događa, i čovječanstvo postane svjesno idejne pozadine volje za moći u biću čovjeka, ali ga ubrzo neki novi barbari vrate u ‘staro okruženje’, a što, znamo, i nije tako rijedak slučaj u historiji…

Što smo ovom pričom (i popratnim tekstom) zapravo htjeli poručiti? Čovjek, u prvom redu, zahvaljujući svojoj umnosti – čitaj, sklonosti potpadanju pod utjecaj vlastitih ideja – osjeća svijet kao volju za moć (ili božje djelo). U svom korijenu, volja za moć, baš kao i svaka druga ideja, nema uporišta u stvarnosti; ona, stoga i definitivno, i ne može biti nekakva moć – osim na papiru i u glavama ljudi. Ako se o njoj, kao takvoj, želi izreći nekakav zaključak može se reći da se najvjerojatnije radi o atavističkoj težnji da se stanje ugode održi pod svaku cijenu… i gotovo!

Kada govorimo o propasti metafizike, dakle, ne mislimo ni na što drugo osim na osvještavanje tog našeg inherentno ‘idejnog pogleda na svijet’; činjenice da na svijet (koji je stvaran, ali nema smisao) ne možemo drugačije gledati osim kroz neku smislenu ideju koja je – protivno njemu samom – nestvarna; njena jedina čvrsta poveznica sa svijetom smo mi sami.

Vrijeme je za odjavu ove teške, možda najteže misli, koja nam je u Pustopoljini pala na um. K tomu, ovoga puta, ona, opet samo kao ideja, prkosi temeljnoj ideji iz arsenala našeg Učitelja…

A možda je Nietzsche, na svoj način, bio u pravu, kao što smo i mi u pravu – na neki svoj. Sjetimo se njegovih riječi iz S onu stranu dobra i zla: ‘Svijet gledan iznutra’ i ne može biti ništa drugo doli volja za moć! Ali, čije je to stanovište? Tko je taj koji na svijet gleda iznutra? To može biti samo naš Ego, upojedinačena jedinka (ili samo misao, perspektiva) izuzeta iz cjeline svijeta. Bez imalo Duha u sebi (iako praktički to nije moguće, jer je svaki Ego u svijetu primoran pripustiti Duh Cjeline u sebe), Ego i ne može biti ništa drugo doli volja za moć. Na neki čudan, polumističan način, zamišljamo da se svaki Ego (pojedinačnost) želi rastegnuti kako bi dosegao Cjelinu iz koje je otrgnut. I onda, to njegovo nastojanje prepoznajemo kao volju za moć…

Znamo da razaranje iluzije još ne daje istinu nego samo nešto više neznanja, neko širenje našeg “praznog prostora”, porast naše “pustoši”.

I jesmo li, onda, dosegli ‘Nietzscheovu visinu’?  Smijemo li u svoju blizinu doista pripustiti ‘pustoš’ koju nam je sâm navijestio….? (pritom, njegov način uporabe jezika, onu, svima znanu, ničeansku poetiku filozofske misli, dakako, nikada nećemo dosegnuti)

Čovjek konačno u stvarima nanovo ne nalazi ništa doli ono što je u njih sam metnuo: – ponovno se nalaženje zove znanost, umetanje pak – umjetnost, religija, ljubav, ponos.
U obojemu bi, pa neka je to i dječja igra, valjalo nastaviti i imati dobrano hrabrosti za oboje – jedni za ponovno nalaženje, drugi – mi drugi! – za umetanje!

I ovo je Nietzsche iz ‘Volje za moći’… onaj Nietzsche ‘s tristo svojih pročelja’… koji je s jednim od njih – po našem mišljenju, dubljim i vedrijim od ostalih, možda bio spreman i samu ‘volju za moć’ staviti na kušnju, kao što smo je i mi sada spremni staviti…
– I hoćemo li…? – u ‘đavoljskoj dreci’ upućujemo veseli poziv svim slobodnim duhovima u našoj blizini…

Travanj 2015.

Kratka povijest (ideje) volje za moći I.

Posted in FILOZOFIJA, NIETZSCHE, Odiseja u svemiru 2001, STANLEY KUBRICK, UMJETNOST - FILM, Volja za moć tagged , , , , u 3:30 pm autora/ice Magičar

Stanley Kubrick & Arthur C. Clarke: ODISEJA U SVEMIRU 2001.

Ciljevi mogu biti plemeniti – sreća svih ljudi, spas planeta u ekološkom smislu i sl. – i manje plemeniti  – vlastita sreća, sreća pojedinog naroda, države…  – do potpunoma neplemenitih: osobno bogaćenje, vladanje Drugima itd. Svejedno, sredstva za ostvarenje ciljeva života postoje uvijek u dva oblika: mrkva i batina; Mila i Sila. U ovom slučaju, dakako, može doći do paradoksa: za ostvarenje potpunoma plemenitog cilja čovjek se u potpunosti može služiti sredstvima batine!

Ciljevi, smislovi, vrijednosti jednog života ili života vrste, stvari su duha. To su samo ideje u umu. Od Dobrote do Volje za moći. Od Istine do Laži. Od asketskog života uronjenog u meditaciju do života posvećenog stjecanju materijalnih dobara. Ciljevi nisu stvarni. Oni su samo izvedenice naše potrebe za Ugodom i izbjegavanjem Neugode. Nažalost, sredstva su stvarna: Mila i Sila, nerazdvojne sestre koje mrze jedna drugu, ali koje ne mogu jedna bez druge. Tako je to dok je njihovih ‘roditelja’ – Gospodina Ugode i gospođe Neugode ili Gospođe Ugode i gospodina Neugode (u ovom smislu, naravno, spol je nevažan). Kako sam došao do toga da budem ‘tako pametan’ kao svoj Učitelj u Ecce homo, premda svojom pameću protivan njegovoj, pročitajte u ovoj kratkoj pripovijesti.

Kratka povijest ideje Volje za Moći

U pradavna vremena, u nepreglednoj savanskoj pustoši, postojalo je osamljeno drvo i na njemu mjesto, na kojemu se čovjekoliki majmun, koji je tisućama godina nastanjivao ovo područje, osjećao iznimno sigurno… i ugodno (u ovom smislu, nagon za pukim preživljavanjem valja razlikovati od potrebe za ugodom). Mjesto na drvetu bilo je bogom dano: osim od paklenog sunca, štitilo je i od prirodnih neprijatelja, pogotovo pirgastog savanskog lava koji se ni u kojim okolnostima do njega nije mogao uspeti. Slobodno možemo reći kako je mjesto na osamljenu drvetu za čovjekolikog majmuna bilo povlašteno u svakom pogledu u odnosu na sva druga mjesta u savani. Svaki čovjekoliki majmun u čoporu želio je počinuti na njemu. Međutim, mjesta na drvetu bilo je samo za jednog. Svaku večer vodila se krvava borba između čovjekolikih majmuna za bogom dano mjesto na drvetu. Majmun, koji bi tog dana pobijedio u borbi, tu noć počinuo bi na njemu vidajući rane. Čovjekoliki majmuni, naravno, nisu mogli vječno ostati na tom mjestu na drvetu. Glad i žeđ primorali bi ih da siđu s drveta te se priča svaki dan ponavljala.

A onda, jednoga dana, doslovno iz nikuda (oznaka slučajnosti), pojavili su se snimatelji filma Odiseja u svemiru 2001. (oznaka satiričnosti moje prirode) i jednom majmunu ‘pokazali’ kako da kost davno crknute životinje iskoristi kao oružje (naravno, prema izvornoj Clarkovoj zamisli, to je ‘učinio’ monolit). Nastupila je prekretnica. S kosti u rukama kao oružjem, majmun se s lakoćom mogao obračunati s bilo kojim drugim majmunom iz čopora, ne samo tog, nego i bilo kojeg drugog dana. Tako je povlašteno mjesto na drvetu dobilo svoga stalnog stanodavca. Čvrsto držeći kost u svojim rukama, čovjekoliki majmun je po prvi put u svom životu zadobio nov osjećaj koji ga je cijelog prožimao; osjetio je… da je, na neki način, i on ‘povlašten’… zapravo, po nečemu poseban u odnosu na druge majmune… baš kao što je to bilo mjesto na drvetu u odnosu na sva druga mjesta u savani. Povlaštenost je, dakle, nosila najveći stupanj sigurnosti i ugode i čovjekoliki majmun je prvi put u životu počeo razmišljati, ako se to još tako može nazvati, kako da ju zadrži. U tom trenutku, a to još nije znao, formulirao je prve obrise vlastite volje za moći

“Bilo bi sjajno”, morao je mozgati, “kad bih mogao zadržati to mjesto na drvetu, a da se, istovremeno, ne moram boriti s drugim majmunima”. Da bi ove mogućnosti uopće postao svjestan, čovjekoliki majmun morao je početi razmišljati. I jedino su mu tako na um mogle pasti dvije ključne ideje…

Ideja ‘vladara’, ‘kralja’, vođe čopora vjerojatno je prva pala na pamet čovjekolikom majmunu. Povlaštenost može zadržati, ako postane samoproglašeni vođa čopora. Na ovaj način, dobio bi priliku povlašten položaj zadržati putem drugih smicalica; primjerice, mogao bi dopustiti drugim majmunima da zauzmu ‘njegovo’ mjesto na drvetu, ali samo do trenutka kojega on odredi, mogao bi im čak i pokazati kako se rukuje s kosti crknute životinje kao oružjem i sl.

Druga ideja pak ticala se povlaštenog mjesta. Zašto ga jednostavno ne bi proglasio svojim produljenim dijelom… odatle, vlasništvom? Kao što je ruka koja je držala kost bila njegova, njegovim vlasništvom je ‘novim ukazom’ moglo postati i povlašteno mjesto na drvetu. I ova ideja (koja mu je ipak morala pasti na pamet mnogo kasnije) omogućila bi čovjekolikom majmunu zadržavanje ugode koliko je to dulje moguće.

U korijenu svakog oblika volje za moć nalazi se povlaštenost, također, bilo kojeg oblika. Ideja kralja i ideja privatnog vlasništva utemeljene su isključivo na prvotnom osjećaju povlaštenosti koji je nekako trebalo legitimirati pred Drugima. Međutim, sada se već može reći: kralj, sâm po sebi, povlaštena je osoba i… bilo što na svijetu može postati nečije privatno vlasništvo. Poštenije bi, zapravo, bilo reći da se radi o ulogama. Svatko može dobiti ulogu kralja, kao što svaka stvar može zaprimiti ulogu privatnog vlasništva. Kralj i privatno vlasništvo samo su pojmovi, ideje u našem umu. Zato Žižek neprestano govori o predstavi zvanoj život. Odatle, volja za moć može biti shvaćena i kao težnja prema određenim ulogama (i vlasnik privatnog vlasništva je također samo uloga), a ne nekim stvarnim faktima. Podsjetimo, stvarni fakti samo su Ugoda i Neugoda koji se osjećaju izravno, bez posrednika. Međutim, volji za moć uvijek su neophodni drugi.

Sutradan, čovjekoliki majmun proglasio se vođom čopora. Imao je tu kost u rukama, sredstvo batine, oružje koje mu je davalo moć nad drugim majmunima. Pored toga, povlašteno mjesto na drvetu odredio je svojim stalnim prebivalištem, ako ne još vlasništvom…

I odmah da se razumijemo: uloga vođe čopora, od samoga početka, nije podrazumijevala nikakvu odgovornost. Čovjekoliki majmun, koji se proglasio vođom čopora, mogao je ‘dobro’ ili ‘loše’ voditi čopor, svejedno. Smijeniti ga mogao je samo drugi čovjekoliki majmun u borbi… (nastavit će se)


Veljača 2013.

‘Fighting each other’

Posted in LETEĆI CIRKUS MONTYA PYTHONA, Smisao života, UMJETNOST - FILM tagged , u 11:46 am autora/ice Magičar

Leteći Cirkus Montya Pythona: SMISAO ŽIVOTA

Ono zbog čega jedan ljudski život doista može postati stravičan jesu ljudski odnosi. Pojedinac je uvijek savršen; nesavršeni su ljudski odnosi. Ako za nekoga otkrijemo da nam zbog svojih odlika čini dobro to ne znači da u njemu nećemo naći i bezobrazluke koji nam mogu zagorčati život. Prvi znamen nesavršenosti ljudskih odnosa. Osim toga, za svako dobro i protiv svega lošeg u ljudskim odnosima, čovjek je uvijek prisiljen boriti se. Drugi znamen nesavršenosti ljudskih odnosa.

Morate biti spremni na to da vam odnosi s drugim ljudima mogu donijeti kako najveću sreću tako i najveće patnje. Ipak, ono što moj um, pa tako i život, najviše tišti neprestana je borba na koju ljudski odnosi prisiljavaju – bilo za naklonosti i ljubav drugoga, bilo za stjecanje moći nad njim, bilo za pukim preživljavanjem u njegovu društvu…

Monthypajtonovci u filmu „Smisao života“, zrelu fazu ljudskog života prigodno nazivaju Fighting Each Other (u slobodnome prijevodu Međusobna borba), što je ujedno i naslov trećeg dijela filma, a ne, recimo, Zrelost ili Odraslost. Svu bizarnost ljudskih odnosa najbolje nam dočarava uvodna scena upravo spomenutoga trećeg dijela filma koja za svoje prostorno-vremensko određenje odabire 1. svjetski rat i prikazuje časnika koji u rovovskoj bici, na položaju, za svoj rođendan prima prigodne darove od svojih vojnika i suboraca. Dok oko njih grmi artiljerijska paljba iz svih mogućih oružja, simbolizirajući na neki način sve ono loše u ljudskim odnosima, dotle, ganutljiva tankoćutna obzirnost vojnika, a koji će netom poginuti, prema svojemu komandantu, podsjeća na sve ono dobro što oni mogu iznjedriti…

Naši interesi nisu tipični ljudski interesi. Zapamtimo to. Oko njih se ne treba boriti. Za zagledavanje u svemir nije potrebna puška, ‘mač u ustima’, ili leden pogled. Na borbu, stoga, ne možemo uzvratiti borbom. Neka to netko i nazove kukavičlukom, briga nas. Možda se i doista radi o nekoj vrsti kukavičluka, ali to jednostavno nije naš način.

Kada na sebi osjetimo podsmješljive poglede ljudi ‘koji se u životu bore’ i koji našu ‘neborbu’ doživljavaju kao naivnost – a što ona svakako nije – takvima tek budimo spremni dodijavati sa svojim gandijevskim inicijativama i govoriti kako se jedino na taj način može promijeniti svijet.

Nekada se neprijateljstvo, i općenito snaga, ono što se hoće, otvoreno iskazivalo. Jači je jeo slabijega, što bi se reklo, na danjem svjetlu, nije to morao skrivati. Dapače, u današnje doba ‘jači’ su prave noćobdije, užinaju samo u okrilju noći, skriveni; neka nitko ne sazna da ću te pojesti! Čak i oni stvarno fizički jaki postaju hrana ovim vampirima moći kojima postaje nemoguće uteći, ne zato što su oni uistinu najjači, u nekakvome  fizičkome, muskulatornom smislu – nego zato što su najlukaviji. Danas je na stvari jedna od manje slavnih i nemoralnih pobjeda duha.

Ali to nama, neborcima, daje stanovitu prednost, dobivamo na vremenu! Kada se nekome zamjerimo u društvu – neće nas odmah napasti! Sačekat će diskretniju priliku. Kakva pirova utjeha! Ali što možemo učiniti u tim zadobivenim trenucima? Ono što jedino možemo jest javno izložiti ono što će nam se naposljetku dogoditi ili već jest, kao što je to činio i Diogen iz Sinope. Nakon što je dobio batine od mladića, sinova gradskih uglednika, onako izubijan i plav, izvjesio je na sebe tablu s imenima počinitelja i takav prošao gradom. Kud ćeš više od te sveprisutne riječi današnjice – transparentnosti!

Jedino istinski transparentno društvo nosi nadu. Sve što radite pokažite! Pokažite kako najbolju tako i onu najgoru moguću izvjesnost, nismo više djeca, i stisnite zube… U nekakvom teološkom smislu, danas su ljudi prisiljeni ispovjediti i samo ono što su vidjeli…

Sljedeća stranica

%d bloggers like this: