Ožujak 2019.
Istina dublja od one na površini
Nuri Bilge Ceylan: DRVO DIVLJE KRUŠKE
Film Nurija Bilgea Ceylana Drvo divlje kruške (Ahlat Agaci) jedan je od onih filmova preko kojih ne možete tako lako prijeći. Ne možete, primjerice, nehajno prebaciti na neki drugi kanal kako biste pogledali drugi film ili informativnu emisiju, očekivano bogatu tzv. fake news za današnje vrijeme. I nikako ne možete, nakon što ste ga pogledali, mirne duše započeti raditi nešto drugo ne zamarajući se više nimalo “odgledanim”. Osim što ste mu posvetili vrijeme za gledanje, film Nurija Bilgea Ceylana od vas zahtjeva i žrtvu vremena za razmišljanje, nerijetko i dubok razgovor s osobom od povjerenja, ali i ukusa za tzv. “umjetničke filmove” (recimo, najbližim prijateljem). Jer, stvari koji se pretresaju u samom filmu, osim što nose, kao i svi takvi filmovi, određenu razinu “životne mudrosti”, “filozofiranja o životu”, tiču se i jedne crte karaktera povezane s našom najdubljom prirodom; sigurno ste je prepoznali, radi se o, danas gotovo nezaobilaznoj, gubitničkoj crti svih slobodnih duhova u ovom vremenu…
Jesmo li ikada razmišljali o tome kojeg je to “oblika” naša običnost, ili ako baš hoćete, “neuspješnost” u ovom vremenu? Zašto nas – filozofe, umjetnike, književnike, ljude duha – današnja tehno-menadžerska elita koja upravlja svijetom ne shvaća ozbiljno? Nismo nikada o tome dublje razmišljali, no Nuri Bilge Ceylan kaže da je za to došlo vrijeme! Još koje desetljeće i načini postojanja poput bavljenja metafizikom, konceptualnom umjetnošću i visokom književnošću, nestat će iz modusa ljudskog bivstvovanja. Preostat će komuniciranje hiperaktivnih umreženih jedinki koje će u slobodno vrijeme zabavljati same sebe dok će strvinarske industrije poput Instagrama, Googla i Facebooka ubirati rentu na način koji je sjajno uočio australski pisac i teoretičar McKenzie Wark. Nas današnjih, porinutih u svoju nutrinu, u traganju za mrvicama razasutog smisla, više neće biti. No razlog naše propasti još uvijek nije do kraja rasvijetljen i na tu ranu Nuri Bilge Ceylan stavlja svoj prst. Je li doista kapitalizam svemu kumovao i je li upravo on to, našem srcu drago, prosvjetiteljstvo, formirao za svoje potrebe kao što ga je sada i rasformirao? Ili je posrijedi nešto drugo, nekakav izdajica u našim vlastitim osjećajima i mislima, pod patronatom biljega narcizma koji svi nosimo?
Film je, zapravo, priča o neuspjehu dvojice muškarca – oca i sina. Oni, kao i mnogi drugi, nisu uspjeli u svom životu. Nakon studiranja, sin se s neskrivenim spisateljskim ambicijama vraća u rodni provincijski gradić s napisanim romanom pod miškom (a koji nosi upravo naziv filma) kako bi u njemu pronašao izvore financiranja za njegovo objavljivanje. Mladić je uvjeren kako iskreno pisanje o onome što osjeća prema svome kraju i ljudima koji ga nastanjuju, uz solidan književni talent, može osigurati povlašten položaj pisca u današnjem društvu. No tu se stvari zakompliciraju. Naime, razgovor s tzv. “uspješnim ljudima” njegova vremena – političarom, poduzetnikom, piscem i, konačno, imamom – donosi mu gorak uvid u tajnu njihova uspjeha i vlastitog neuspjeha. Svi oni, svatko na svoj način, spremno mu podastiru “formulu” vlastitog uspjeha, kako su to postali “uspješni”, ali na koju on može odgovoriti samo ironijom i podsmijehom. Ta, on nije mislio da se to tako radi! Nije li bilo dovoljno to što je u roman koji je napisao unio “samog sebe”, što je iskreno pisao o onome što je iskusio u životu… a kako bi postao od društva priznat pisac? Ne, nije bilo dovoljno. Njegova knjiga će zbog toga biti marginalizirana; čak i kad bude objavljena, nitko je neće čitati, jer se, prema riječima “uspješnih ljudi” radi samo o privatnom prikazu vlastita života i podneblja, a od kojeg baš nitko nema koristi… a kad korist nije uključena, onda nema ni uspjeha…
Političar se tako raspituje ima li u romanu sadržaja koji će turizam grada moći iskoristiti, pisac mu savjetuje da dopusti da teme, mahom društvenog karaktera, odaberu njega a ne on njih, dok bi poduzetnik najradije da roman ne spominje lokalne pijance nego da odmah “asocira na Kanakale, s Trojom, ili Ratnim grobljem”, mjesto slavne bitke po kojoj je mladićev grad poznat u svijetu – drugim riječima, sve ono što mladić upravo ne bi želio. “Ovo mjesto ima [vlastitu] kulturu života. Samo je totalno u sjenci groblja i svega toga.” njegov je odgovor poduzetniku, koji razotkriva stubokom suprotan stav.
Zašto bi umjetnost morala biti atraktivna? Zašto bi je morale konzumirati mase? I zašto bi isključivo progovarala o društvenim temama? Zašto ne bi bila posvećena samo jednom kraju i ljudima koji ga nastanjuju i tako se vratila svome neuniverzalnom izvoru? Zato što u tom slučaju ne bi bila iskoristiva u političkom, poduzetničkom i svakom drugom pragmatičnom smislu.
Trenutna društvena situacija posebice se zrcali u ispovijesti poduzetnika, čovjeka koji je mladiću predstavljen kao netko tko još čita knjige (pokraj njegova radna stola nalazi se malena, zdepasta polica s pedesetak knjiga) te često financijski podržava kulturne manifestacije u njegovu kraju (iako će se na kraju ispostaviti da je to zato što je grad kupovao njegov pijesak). Njegova ispovijest kao da je odlučila dati sliku i naše balkanske, tranzicijske stvarnosti.
Slušajte, mladiću… ja nisam obrazovan. Napustio sam srednju školu, i nikada nisam zažalio zbog toga. Znate li zašto? Zato što ja vjerujem svojim osjećanjima. Osjećanja i instinkt su bili moje vodilje u životu. Ne sjećam se da sam zbog toga ikada pogriješio. Ali…pogledajte te moje prijatelje, koji su pohađali fakultete. Svi su danas u debelim govnima. Neki rade za mene, neki za šaku kikirikija negdje drugdje. Neki su se razveli. Jedan je čak izvršio i samoubistvo. Naravno, obrazovati se je sjajna stvar, ali ovo je Turska. Ako u ovoj zemlji želiš da opstaneš, moraš da se prilagodiš.
I upravo to su učinili svi “uspješni ljudi”, mahom, političari i poduzetnici. Vjerovali su svojim osjećanjima i instinktima, a upravo zato što nisu bili umjetnici, ipak su stigli biti uspješni političari i poduzetnici! Naposljetku, i u razgovoru s tzv. “uspješnim” piscem mladić će naići na isti zid – društvene odnose koji sve reguliraju i običnog pojedinca dovode do uspjeha ili neuspjeha. Na njegovu pohvalu lokalnog pisca koji se odlučio izolirati poradi umjetnosti, tzv. “uspješni” pisac mu odgovara da onda on “…odbija timski rad, suradnju, kao i umjetnička udruženja.” i da mu kao takvom, onda, nikako ne može biti suđen nekakav “uspjeh”…
Drugim riječima, društvo je konformističko u svojoj najdubljoj biti. Želiš li u njemu biti uspješan – što god to značilo – cijena koju moraš platiti je u valuti konformizma. Ili kako sâm poduzetnik savjetuje mladića: moraš se prilagoditi! Društvo se ne želi mijenjati, ono nije nikakav organizam koji stremi nekakvom zajedničkom cilju, ono je nus produkt društvenih odnosa volje za moći koji harače njime!
Kako film odmiče, čak će i gledatelja zahvatiti dojam da su otac i sin, osim što su gubitnici svoje vrste, u krivu i u pogledu svoje “životne filozofije”, odnosno životnog stava, da raspredaju sve same gluposti, pogotovo sin koji zbog odbijanja na koja nailazi na svakom koraku, pomalo sve više gubi živce te započinje sarkastično podbadati svoje sugovornike, možda i zbog čiste zavisti, a ne nečega drugog, mnogo opravdanijeg. S druge strane, već otprije razočarani otac, koji je svoje snove raspršio još dok je kao mlad učitelj bio primoran potražiti posao na Istoku Turske, sve dublje tone u ovisnost o klađenju koja će ga na kraju dovesti do šokantne krađe sinovljevih para iz džepa njegova kaputa. No nakon neuspješnog pokušaja samoubistva vješanjem upravo o drvo divlje kruške na njihovu imanju u brdima, pred vlastitim potresenim sinom koji ga je našao “prepunog mrava” i usnulog pod njim, on će lakonski uzvratiti: “Tu je bio hlad, kada sam prilegao”, a u pogledu mrava: ” Oni me znaju, [i] neće me [ujesti].”; kao da je pokušaj samoubistva njegov ritual koji svako malo (za života) izvodi.
Svoju kulminaciju film doseže u razgovoru mladića s mjesnim imamom i njegovim prijateljem, također imamom. Dok hodaju jednoličnim, “prozaičnim” krajem, koji se polako razotkriva u svoj svojoj zabačenosti jedne provincije, stižu raspredati o najdubljim pitanjima koja tište ljudski duh. Ljudska pohlepa, religija, znanost, tehnika, naposljetku, sâm život – teme su im razgovora. I ponovno će na površinu isplivati mladićeva naivnost u pogledu kako tzv. “životnih stvari”, tako i “stvari duha”, koja se razaznaje kao nedostojna spram “životne mudrosti” mjesnog imama koji je, btw., istih godina kao mladić.
Kada bi svatko pravio svoja [vlastita] pravila, u svijetu bi bilo toliko religija, koliko ima i ljudi.
kaže mu imam, a malo kasnije:
Svatko je zauzet time da sačuva [vlastito] dupe!
Na neki način, iako posredno, i u velikom zaobilaznom luku, film će konačno razotkriti cijenu koju su bili prisiljeni platiti i svi ti “ljudi duha” – imami, pisci i slični za društveno priznanje, ili pak preživljavanje u društvu. I oni su se morali prilagoditi. Međutim, ono što im se može zamjeriti nisu istine koju izgovaraju, jer su, suprotno od očekivanja, uistinu u pravu, i čega su oni svjesni, nego upravo to što su dopustili da ih ona – istina – ružna kakva jest (“Svatko je zauzet time da sačuva [vlastito] dupe!”), preobrazi u bića koja će možda postati glavni sponzori nestanka izvornog religioznog i umjetničkog osjećaja u današnjem društvu.
Na samom kraju, dolazimo i do još jednoga, generalnog zaključka. Svi ti tzv. “uspješni” ljudi u životu uspješni su i jer postoji “vojska neuspješnih” koja ih “hrani” s dna. Na koncu, Ceylanov film izdiže se u svoju pravu visinu upravo na tom otkriću, ukazujući nam na istinu dublju od one na površini. Na začudan način, ona daje za pravo ocu i sinu, koji iako na “površini” (života) u svemu u krivu, zbog naočitog podnošenja mizerne sudbine “neuspješnih ljudi” – u nekoj (njegovoj) “dubini” su u pravu. Tako njihova “neuspješnost” u životu na jedan originalan način ipak postaje izdržljiva.
Svibanj 2018.
Živjeti automatski, a svijest ostaviti za nešto drugo (ili posveta apstraktnom životu)
ZORAN ROŠKO: Minus Sapiens
WERNER HERZOG: Fitzcarraldo
Dvorana u kojoj se trebalo održati predavanje bila je čisti užas. Zbog stupa smještenog u sredini čak je dobila i nadimak. Jedan od gostiju knjižnice – a ako me sjećanje ne vara, bio je to Kićo Slabinac – nazvao ju je dvoranom ‘na razdjeljak’. Popularni pjevač tamburaške glazbe primijetio je da taj stup direktno diktira razmještaj stolica u dvorani pod tupim kutom, te mu je valjda zbog toga izgledala kao da je ‘počešljana na razdjeljak’.
Ovoga puta gost knjižnice je Zoran Roško, romanopisac i bivši urednik Zareza, Quoruma, Tvrđe i Libra Libere. Čini se da knjižnica napreduje u dobrom smjeru. Zauzevši mjesto za dugačkim, neuglednim stolom, podsjetio me je na Lorena Passerinea, aukcionara iz romana Dražba predmeta br. 49 Thomasa Pynchona koji u završnoj sceni lebdeći “…iznad dvorane poput lutkara, sjajnih očiju, s osmijehom uvježbanim i nemilosrdnim” lamentira prodajne cijene dragocjenog predmeta. Svilenkastim pogledom preko naočala, Zoran Roško dugo vremena posvećuje samo ispitivanju pridošlica. Vidim da se radi o petnaestak dušica od kojih sam neke zasigurno pridobio ingenioznim postom na Facebooku najavljujući predavanje možda najvećega skrivenog intelektualca u Hrvata.
Odmah se dalo primijetiti kako njegovi ‘dobro istrenirani morski konjici koji su znali izvesti neke od najuspješnijih scena iz ranih američkih mjuzikala’ nisu bili nazočni. Ni Gilgame, ni Kinski, pa ni, ako baš hoćete, šatro-roda. Uvrnuti likovi njegovih romana počivali su, pogađate, samo u njegovim romanima.
– Hvala vam na pozivu da održim predavanje u vašoj knjižnici u Noći knjige, nadajući se da za knjigu nije nastupila stvarna noć kako to naslov povoda našem druženju ne sugerira… – kazao je na početku.
Na tu vrhunsku šalu, međutim, nitko nije ni trepnuo osim možda Alternativca-Provincijalca koji ju je, sjedeći na mom mjestu, popratio jedva primjetnim smiješkom. U isto vrijeme, iza sebe sam mogao čuti prvi od tri duboka uzdaha jednog od mojih prijatelja, koje sam nagovorio da dođu na predavanje vjerujući da neće požaliti. Kako sam bio suorganizator predavanja, naravno da mi je bilo u interesu predavanje učiniti što posjećenijim, a pritajeno sam se nadao da ću privući i neke utjecajne intelektualce našeg grada. Osvrnuo sam se oko sebe i sa zadovoljstvom primijetio Veljka Lukića koji je mirno sjedio na prvoj stolici s druge strane ‘razdjeljka’ dvorane. Nažalost, bračnog para Gojković nije bilo, kao ni onog PEN-ovca Schvendemanna, ali što sam mogao? Okrećući se prema naprijed, namignuh ravnateljici knjižnice koja je sjedila pored mene, pripravan da čujem, zasigurno, jedno vrlo zanimljivo izlaganje…
Zoran Roško nema bijelo odijelo, kao Klaus Kinski u Fitzcarraldu, ali uhvatih sebe kako zamišljam da ga ima. Nekako sam uvjeren da ga želi imati, i da nije one, tako prirodne, ali i opterećujuće, želje intelektualca da ne privlači pozornost – zasigurno bi ga obukao. U poznatom filmu Wernera Herzoga jedna scena posebno mi se urezala u sjećanje. U kadru je Fitzcarraldov parobrod koji klizi rijekom i promičuće raslinje južnoameričke prašume; zatim se kamera fokusira na pramac broda na kojemu se nalazi starinski gramofon. Iz gramofona se razliježe glas Fitzcarraldova omiljenoga opernog pjevača Enrica Carusa. Kamera se, zatim, lagano ‘premješta’ dok u kadar ne dospije robusni dimnjak parobroda iz kojega suklja crni dim. Stari gramofon iz kojega se razliježe operna arija – u srcu džungle – i dimnjak iz kojeg suklja crni dim – kao da se Umjetnost i Kapitalizam, ruku pod ruku, kreću kroz svijet. Za sve to vrijeme raznoliko raslinje i dalje promiče pokraj njih i svih stvari na brodu, manifestirajući se ovom ili onom prijetećom ‘pokretnom’ granom, tako da gledatelj na kraju ima dojam da se samo raslinje kreće a ne brodska starudija! Na koncu, kadar se uvećava i ponovno vidimo cijeli brod kako klizi rijekom. No, to ne potraje dugo; malo-pomalo, priroda ‘zaogrće’ parobrod florom sve dok ga na koncu u potpunosti ne prekrije. Slavna scena prenošenja parobroda preko brda na mene nije ostavila toliki dojam kao ova, naizgled banalna, u kojoj se simbolički očituje čovjekov način življenja na ovoj planeti. Iza lijepoga uvijek slijedi ono ružno; iza svake estetike – ljudska korist. U konačnici, razvoj tehnike potakla je korist, a ne umjetnost.
Iz misli vraćam se predavanju. Sukus cijelog izlaganja Zorana Roška u Gradskoj knjižnici te travanjske večeri mogao bi se sažeti u osamnaest riječi: budućnost knjige ne može se predvidjeti, kao što se ne može predvidjeti budućnost bilo koje druge stvari. Recimo, umjetne inteligencije. Čuli ste za ‘umjetnu’, tu ‘ženu koja radi u polju i koja se ponekad dimi iz same sebe’? Ako jednoga dana nastupi, kazao je Roško ili Sebaldova sablast kroz njega, neće to biti umjetna inteligencija koja će nas plašiti kao što nas danas plaše pojedini ljudi na mjestima predsjednika utjecajnih država, koja će udomljavati zlo na isti način na koji je ono uobičajeno udomljeno u ljudima. S njom nećete razgovarati na način da je pitate “Kako se osjeća?” a ona vam odgovori da se radi o jednom sasvim novom iskustvu. Ona će biti notorna ekonomska umjetna inteligencija, koja svoju bit nikada neće pronalaziti izvan sebičnih, ekonomskih interesa njezinih tvoraca.
“Dobro jutro, Zorane! Primijetila sam da vam je deterdžent za pranje posuđa na izmaku. Novi možete kupiti za superpovoljnu cijenu (na akciji!) u marketu X na lokaciji Y.”
Na to će se otprilike svesti naša komunikacija s umjetnom inteligencijom kada jednoga dana položi Turingov test i stvarno zaživi (ako već nije!). No, ovo posljednje nije bila misao Zorana Roška nego pametnog Alternativca-Provincijalca, koji, naravno, nije smatrao da je toliko pametan.
Jednim okom zamijetivši da šatro-roda još uvijek nije stigla, autor romana Minus Sapiens sada se raspričao o kapitalizmu i liberterijancima, kao o ‘malima iz kužine’, koje je vrlo dobro poznavao dok je radio u restoranu svoga djeda. A malo potom – i o nezaobilaznoj virtualnoj stvarnosti.
– Kada se Internet pojavio pomislili smo: evo nam, napokon, žuđenog prostora slobode u kojemu ćemo biti slobodni od kapitalizma, potreba, kontrole… No ta se sloboda pokazala varljivom. Već 2004 svi veliki kapitalistički igrači bili su na internetskoj sceni, uključujući Facebook koji se samo posljednji pojavio… I svi oni sada su htjeli svoj komadić kolača, po starom receptu. Google, Amazon, Microsoft, Facebook… Internet se više nije razlikovao od bilo koje druge vrste tržišta ‘roba i usluga’…
Nakon što je predavanje završilo odlazimo u birtiju u centru grada popiti prigodno piće. Prije nego što ćemo sjesti za stol Zoran maše rukama baš poput pravog Fitzcarralda tražeći da mu objasnimo veličinu središta grada kojim dominira… valjda, secesijska arhitektura? Je li se radi o ovoj ili još jednoj ili dvije ulice koje imaju secesijske građevine? To nam je bilo zabavno, pa smo mu ispričali ono što ne bismo nikome drugome. Drugoga, svakako, to ne bi zanimalo. Pritom, nisam mogao odagnati osjećaj da se prema njemu ponašamo baš kao domoroci prema Klausu Kinskom u Fitzcarraldu. Kad smo napokon sjeli u lokal završili smo na temi Bitcoina, aktualne kriptovalute nekog genijalca čiji identitet nije bilo moguće otkriti.
– Sigurno bi ga ubili kada bi saznali tko je – ustvrdio je netko od nas, ali se više ne sjećam tko.
– Zašto?
– Bitcoin je prijetnja – kako bankama tako i državama. Zamisli da ne plaćaš sam svoje dugove nego i da štancaš novac kojim ćeš to učiniti…!
– John Oliver snimio je sjajnu emisiju na tu temu.
– Pošalješ nam na e-mail?
Zakratko, ponovno zadobih glitch ili samo dojam da nas autor romana, koji je istinski pomaknuo granice mogućnosti ljudskog postojanja, kao i granice samog romana, promatra kao Fitzcarraldo domoroce nastojeći zadobiti sliku prosječnog stanovnika provincijskog gradića ‘slavonske prašume’. Ali mi nismo bili prosječni! Stoga odlučih skrenuti mu pažnju na našu alternativnu crtu, pa sam se raspričao o underground časopisu koji smo objavljivali u mladosti boreći se protiv ustajalog duha provincije. Međutim, nije ostavljao dojam da ga ta priča zanima, kao što nije ostavljao dojam ni da ga zanima bilo što čemu on sam nije poklanjao pažnju, uključujući tu i naše insistiranje na točnom postotku onih znanstvenika koji podržavaju teoriju globalnog zatopljenja…
Na autobusnoj stanici opraštamo se kao veliki prijatelji. Napokon pričamo o vlastitoj književnosti. Navodim ga da priča o tome kako piše, kako mu uspijeva uroniti u taj svoj ‘uvrnuti’, snoviti svijet… Ispravlja li naknadno tekst? Kazao je nešto znakovito, što sam vrlo brzo zaboravio, ali je u meni ostavilo neizbrisiv trag. Znao sam da smo u tih desetak minuta koje smo proveli sami dotakli samu bit… čega, nije bilo važno. Možda je to bilo desetak najvažnijih minuta mog života… Tako sam se barem tada osjećao, u tim trenucima… a u životu nema ništa važnije od trenutka! Na kraju, pružili smo si ruke i Zoran Roško je nestao u tami autobusa za Zagreb. Vratio se u svoj grad, a sve što je ovdje doživio, ubrzo, mislit će da je bio samo san.
Što je Minus Sapiens, ako ne proglas čovjeka posvećenoga apstraktnom životu. Za kraj ovog teksta donosim, po meni, najvažniji dio romana u kojemu se izvodi logika tog, recimo, novoga, nikad prije viđenog, čovjeka koji se čini kao otjelovljenje krajnjeg individualizma:
…ono što sam vidio izgledalo mi je jednako strano poput moje vlastite svijesti. Nisam znao ni što je svijet ni što sam ja, no to nije bila nikakva prepreka, stvari su se događale same od sebe, jednako one oko mene kao i one u meni kao, uostalom, i ja sâm. Kao što se cijeli svijet vrti, iako nitko i ništa u njemu ne zna kako, tako sam i ja, čini se besprijekorno postojao, potpuno neovisno o vlastitom znanju o onome što činim. Mogao sam oko sebe vidjeti milijardu životinjica koje izrastaju iz glava milijarda drugih životinjica, no ako je trebalo uzeti vrč s vinom ili isukati sablju, uzeo bih vrč i isukao sablju te općenito, kao i u svakoj traženoj pojedinosti, učinio točno ono što je bilo potrebno. Što sam ja pritom vidio i čuo, i o svemu tom mislio, kao da nikoga pod milim bogom nije bilo briga.
No zapravo mi se sviđa što ne moram zaista vidjeti to što vidim, sviđa mi se što ne moram obraćati pozornost na to što činim, sviđa mi se što nisam svjestan svega onoga što govorim ljudima, sviđa mi se što uopće ne znam što mislim i osjećam. Sviđa mi se što je sve to autsorsano tako da mogu u miru gledati kako se umnažaju [šatro-rode i] kopije Sebaldovih, ponekad pernatih, ponekad jednookih sablasti koje su poput prethodećeg traga budućeg mrtvaca u meni, zapravo moj najživlji i najintimniji sastojak. Sviđa mi se slušati što one tvrde da čujem i gledati što one tvrde da vidim, i prisjećati se filmova koje sam gledao, ili uživo gledati njihove prerade i varijacije. Sviđa mi se što se ja sam odvijam gotovo automatski, bez potrebe da i u svijesti budem ono što ionako jesam, da zaista činim ono što sam ionako učinio, da vidim ono što ionako vidim. Zar to podvostručavanje ionako nije gubljenje vremena? Jer ako se moj život odvija automatski, ako mu ja sâm, na neki način, i nisam potreban, za to vrijeme ja mogu biti nešto sasvim drugo. Čitav svoj život trošiti na to da budeš svjestan tog života, zar to nije rastrošnost, pijano trošenje resursa, i, što je najvažnije, gubljenje vremena? Zar nije bolje odživjeti život automatski, jer će to ionako biti isti život, bili ga mi svjesni ili ne, a samu svijest sačuvati za nešto drugo, potrošiti je na nešto zaista zanimljivo.
Siječanj 2018.
Postajanje gorim
Vince Gilligan: BREAKING BAD
Nije li ono umjetničko ‘po sebi’ upravo sadržano u svojevrsnom pojačanju onoga što se osjetilo, iskusilo, doživjelo u stvarnom životu, kao što je to uočio i Nietzsche? Ne samo ‘pojačati’ zalazak sunca na slikarskom platnu, nego na jednak način pojačati i zatomljene ljudske emocije – one koje se možda nikada ne ispoljavaju u stvarnom životu, a koje, recimo, s užitkom pronalazimo u liku Waltera Whitea iz serije Breaking Bad. Nije li, onda, jedna naša skrivena mogućnost, ‘pojačana’ i uozbiljena kroz neko konkretno djelo upravo umjetnost i umjetničko po sebi u najvišem smislu? Upravo ono čega se najviše sramimo, a u dubini duše najviše osjećamo, ako uspijemo ‘istjerati’ van, na platno, papir ili računalni ekran, nismo li, upravo u tim trenucima najveći umjetnici!?
Neobično tople siječanjske večeri odlučio sam provoditi uz televizor. Nakon desetak stranica Moje borbe Karl Ovea Knaussgarda, koje pažljivo doziram kako bi mogao u njima uživati što dulje, dohvaćam daljinski. S pretplatom na Netflix dajem si oduška: ove zime odgledat ću treću sezonu serije Breaking Bad, a u isto vrijeme i zabavit se drugom sezonom serije Strange Things koja me neodoljivom atmosferom 1980-ih, vremenom mog djetinjstva, pogađa ‘ispod pojasa’ umjetničkog ukusa… Jednu epizodu jedne serije pogledam jednu večer, a jednu epizodu druge serije drugu večer i tako iz večeri u večer. I svaki put osjetim isto: u Breaking Badu ‘pravu’ umjetnost kao ‘pojačanu’ stvarnost, koja prikazuje život kakav jest, u duhu hedeiggerijanske definicije umjetnosti, dok Strange Things ostaje samo vrhunska sofisticirana zabava.
Ako na TV ekranu ugledate nagnuti kolni prilaz s parkiranim Pontiac Aztekom ispred niske prizemnice nad kojom se nadvija kristalno plavo nebo s razbacanim oblačićima, nema dvojbe, gledate seriju Breaking Bad. Radnja serije smještena je u Albuquerqueu u Novom Meksiku, i odmah na početku morate priznati da niste znali da je nebo iznad New Mexica tako plavo… a kad odgledate nekoliko epizoda ove serije i da je stvarni život, neovisno o visini standarda, (uvijek) tako težak.
Naoko idiličnu sliku obitelji koja provodi svoj život u zabačenom kutku Amerike remeti bolest oca obitelji, srednjoškolskog profesora kemije Waltera Whitea kojemu je dijagnosticiran rak pluća. Walter je, međutim, čovjek koji sâm rješava svoje probleme (riječi su njegove supruge Skyler) te novac potreban za njegovo liječenje i skrb obitelji odluči namiriti kuhanjem methamphetaminea (ili kraće metha), posebne vrste droge u obliku bijelih kristala koja se nalazi u rangu ostalih uličnih droga poput kokaina. Međutim, ubrzo Walter shvaća da je započeo raditi posao u kojemu je najbolji ‘u svojoj branši’, daleko iznad svoje konkurencije. Njegova ljubav prema kemiji, i prateće izvanredno znanje za koje samo životne okolnosti nisu dopustile da se unovči, sublimiraju se kroz naočitu kriminalnu radnju spravljanja ilegalne droge. Drogu uspijeva nekako i ‘zaplaviti’ i to ubrzo postaje njegovim zaštitnim znakom na crnom tržištu koje mu ‘počasno’ dodjeljuje naziv – Heisenberg. Njegov asistent u tom poslu, a u prvo vrijeme samo preprodavač, njegov je bivši učenik Jesse Pinkman. Iz jedne sasvim poštene namjere, razočaran u američko društvo, a pogotovo američki zdravstveni sustav (a tko ne bi bio?), Walter White, kroz svoj ‘novi posao’ ne može, a da iz epizode u epizodu, ne postaje sve gorim…
To bi bio najkraći siže serije koju ću pamtiti zbog neuobičajeno velikog broja scena nad kojima sam danima bio zamišljen. Svaka od njih, međutim, ima istu poantu. Stvarni život je težak i u njemu nikada ne radimo ono što želimo nego samo ono što moramo. Primjerice, u trećoj sezoni serije netrpeljivost glavnih protagonista naraste do te mjere da se svaka njihova daljnja suradnja čini nemogućom. Međutim, slijed okolnosti učini svoje; da bi odgovorio Jessea od tužbe i objave pojedinosti pretrpljenog napada koji je počinio policajac Hank Schrader (zaposlen u DEA-i, saveznoj agenciji za suzbijanje krijumčarenja i korištenja droga u Sjedinjenim Američkim Državama), inače, Waltov badžo – što predstavlja dodatnu pikanteriju Breaking Bada – Walt je prisiljen sjajnog suradnika u kuhanju metha, s kojim čak proživljava naznake pravog prijateljstva, zamijeniti s uvijek problematičnim Jesseom. U njihovu razgovoru, međutim, te činjenice se ne izriču. Walt zove Jessea da mu se pridruži, jer je on, eto, ‘njegov partner’, a Jesse zna da je taj poziv upućen njemu samo zato da ne tuži Hanka za napad. Međutim, i on mora prihvatiti Waltov poziv, jer doslovno nema od čega živjeti. Obojica ovim činom postaju gori, jer prelaze preko moralnih vrijednosti koje osjećaju u sebi… jer ih je na to natjerao stvarni život…
Ono što mislimo o životu samo je ideal tog života. Stvarni život – ako uopće odlučimo sudjelovati u njemu – jednostavno nas tjera da postajemo gori (breaking bad), htjeli mi to ili ne, čak i ako smo samo zainteresirani za puko preživljavanje. Jedina razlika između našega stvarnog života i ‘stvarnog života’ likova koji se pojavljuju u seriji Breaking Bad odnosi se na činjenicu da oni predstavljaju umjetnička otjelovljenja tog našeg osjećaja, ‘pojačanog’ u prethodno naznačenom smislu. Naravno, da mi preko naših moralnih vrijednosti prelazimo na mnogo beznačajnijim razinama, recimo, kada nevino slažemo ženi da moramo ostati na poslu zbog samog posla, a ne da bismo svratili u kafanu… 🙂 Ali u načelu, radi se o barem sličnom osjećaju/iskustvu.
Moja prijateljica, s kojom često znam diskutirati o dobrim serijama, u seriji Breaking Bad ipak je pronašla i ‘fantastične elemente’ (ne umanjujući joj, pritom, vrijednost), a to znači, da osim ‘pojačanog’ stvarnog života, po njoj, postoje i dodatne, ‘izmišljene stvari’. Međutim, za seriju Žica (The Wire), pak, reći će da u njoj nema nikakvih ‘dodanih elemenata’, da je u njoj stvarni život prikazan zaista ‘kakav jest’, da glumci u nekim situacijama glume sami sebe. Vjerojatno je u pravu; a Žica se također nalazi na mom repertoaru serija koje bih jednom volio pogledati… Nastavljajući mozgati u tom duhu, palo mi je na pamet da je Fargo po ‘fantastičnim elementima’ daleko iznad Breaking Bada, i da se također radi o dobroj seriji, premda će njegova naglašena bizarnost mnogima možda zasmetati. Svejedno, uvjeren sam da sve tri serije počivaju na utemeljenosti u stvarnom životu, da koriste taj element ‘pojačanja’ – kao umjetničku tehniku per se – kako bi istakli ono manje uočljivo a stvarno, što svi možemo osjetiti ili iskusiti, a da se zatim, svaka za sebe, u ovisnosti od dodanih ‘fantastičnih elemenata’ uzdiže u svoju umjetničku visinu.
By the way, nevjerojatno je koliko se toga danas snima, koliko je ljudi zaposleno u filmskoj industriji, i koliko se toga, u isto vrijeme, i dobroga i lošega snima… Možda uskoro neće biti kutka na zemlji a da vas ne uhvati ‘oko kamere’, i da na putu do obližnje trgovine budete zamoljeni da statirate u nekoj filmskoj sceni… Budite i na to pripravni!
Kolovoz 2017.
Prilog konstruktivističkom načinu mišljenja
Carl Sagan: KONTAKT
Friedrich Nietzsche: VOLJA ZA MOĆ
Werner Heisenberg: PROMJENE U OSNOVAMA PRIRODNIH ZNANOSTI
Zašto nam je konstruktivistički način razmišljanja danas potreban, a možda i nužan? Zato što jedino putem njega možemo prevladati ‘ovo’ u čemu smo se našli, nakon nezapamćenog doba nihilizma, u kojemu smo stigli obezvrijediti sve ono u što smo vjerovali. Čak i jedan poststruktuturalizam, na čelu s Derridom, iako je djelovao s najboljom namjerom, pokazalo se, bio je samo vrhunac, zadnji čavao u lijes ‘duhovnog čovjeka’. Zamislite da mrtvo-hladno kažete “Sve što mi je dano u svjetlosti izgleda kao da sam dao sâm sebi.” Kamo to čovjeka može odvesti osim u kaljužu postmodernizma u kojoj se on, sada postmoderni čovjek, može samo iznova ‘spaljivati’ putem vjere u pravilnu ishranu, redovitu proizvodnju selfija i održavanje profila na Instagramu (kako nam to na izvanredan način dočarava ‘kralj sarkazma’ – JP Sears). Drugim riječima, ovaj postmoderni čovjek nikada neće umrijeti, a ni izumrijeti…
U najkraćim crtama, konstruktivističko stajalište vezano je uz nazor po kojemu sve što znamo o svijetu koji nas okružuje predstavlja neku vrst projekcije našeg uma. Stol za kojim sjedimo, laptop na kojemu tipkamo, čak i te naše odlučne ruke koje smo položili na tipkovnicu laptopa, samo su konstrukcije našeg uma koje nastaju na osnovi prilično složenog rada našeg kognitivnog aparata.
Da bismo dočarali konstruktivistički stav spram percepcije ‘vanjskog svijeta’, navest ćemo sljedeći primjer. Kad prstom dotaknemo stol na kojemu sjedimo, senzacija ili osjećaj tvrdoće stola, zapravo, predstavlja rezultat (outcomes) interakcije samog stola i našeg prsta. Pritom, nećemo reći da je stol ‘tvrd’, nego da je naše iskustvo doticanja stola polučilo osjećajem tvrdoće. Ova pedanterija u izražavanju upravo je karakteristika konstruktivističkog mislioca, i razotkriva samu bit konstruktivizma. Ono što primamo iz ‘vanjskog svijeta’ nije odraz predmeta ili nekakva ‘opipljiva’ sila koju je taj predmet prenio na nas, nego elektrokemijski impuls koji samo reprezentira ono što se dogodilo u susretu između naših ‘dijelova tijela’ (poput prsta) i predmeta našeg svakodnevnog iskustva (poput stola). Čak ni udarac u naše tijelo ne možemo osjetiti direktno, kažu konstruktivisti, nego samo kao ‘elektrokemijsku oluju’ koja nas, kognitivno to zapažamo, obara na tlo. Naš mozak je okružen elektrokemijskom barijerom koja ga i doslovno štiti od bilo kakvog direktnoga, neposrednog iskušavanja zbilje.
Tko je prethodno shvatio, vjerojatno je odmah prešao na konstruktivizam. A oni koji to nisu učinili, vjerojatno su na jedvite jade dočekali da izreknu i tu svoju jednu, jedinu, ali, po njihovu mišljenju, teško opovrgljivu optužbu na račun konstruktivizma: nije li konstruktivizam samo druga riječ za solipsizam? Podsjetimo, solipsizam je uvjerenje bez ikakva temelja nastalo u prostorima jednoga odveć egoističnog uma po kojemu sve što se događa i doslovno se događa samo u tom egoističnom umu. Ali valjda je i s ovim dosada rečenim očito da konstruktivisti nisu i nikada neće negirati mogućnost postojanja ‘vanjskog svijeta’! Oni samo tvrde da slika toga ‘vanjskog svijeta’ nije njegov odraz, nego naša konstrukcija.
Tu smo došli do über priloga konstruktivističkom načinu mišljenja. Naime, kako, ‘na konstruktivistički način’, objasniti postojanje drugih ljudi oko nas. Ne razmišljaju li oni na isti način kao i mi, i ne padaju li i njima na pamet takve bedastoće poput one, upravo izrečene, da je njihov um možda jedina stvarnost? Ovdje nam u pomoć priskače jedna druga, a pokazat će se ključna sposobnost našeg uma odnosno kognitivnog sustava, zahvaljujući kojoj upravo vidimo i iskušavamo svijet kakav vidimo i iskušavamo – to je naša moć apstraktnog izvođenja (dočaravanja) postojanja svijeta koji nam je pred očima. Ona, a ne neposredno iskustvo, zaključuje da doista postoje drugi pojedinci poput nas i na taj način od raspoznatljive i iskusive ‘grupice elektrokemijskih signala’ stvara privid postojanja ‘drugih ljudi’ poput nas kao i svih drugih stvari ‘vanjskog svijeta’. Ako ‘vani’ nešto postoji, to mogu biti samo elektromagnetski valovi, procesi, a ne Borisi, Aleksandre, Darke i Dragane… postojanje bilo kojega makroskopskog entiteta poput stola za kojim sjedimo ili poput vas koji ovo čitate, samo je logički izvedeno i dočarano našim osjećajem za boje i oblik. Čak je i observer, promatrač koji sve to promatra (spoznaje), umjesto da se pomiri s činjenicom da je samo kognitivni proces, uz sebe vezao nekakvo ‘ja’ koje u ‘stvarnosti’ ne postoji.
Ako vam prija slušati ovakvu obranu konstruktivističkog viewpointa, koja se sve više pretvara u rugalicu na ovo doba bolesnih egoizama, hajdemo još malo agitirati za njega, preko misli drugih magičara uma. Poslušajmo, zagovornika Kopenhagenske interpretacije kvantne teorije, kojeg smo nedavno ugostili ovdje u Pustopoljini, Wernera Heisenberga; pitajmo ga što on misli o našem znanju ‘vanjskog svijeta’.
Više smo negoli prijašnja znanost svjesni toga da ne postoji nijedna sigurna ishodišna točka od koje bi vodili putovi u sva područja onoga što se dade spoznati, već da svaka spoznaja mora lebdjeti nad nekim beskonačnim ponorom; da stalno iznova moramo započinjati u sredini [ah, ne čujem li to Derridu u prirodoznanstvenom ruhu!], kako bismo o zbilji govorili u pojmovima koji tek pomoću svoje primjene postupno poprimaju jedan oštriji smisao…
A kad ga priupitamo za temeljno obilježje atoma, osnovnog gradivnog bloka svekolike materije, i elektrona, najmanjeg gradivnog bloka iste, već će nas otvoreno zavlačiti svojim odgovorom u kojem se naziru prve nijanse konstruktivističkog razmišljanja:
Kvantna je teorija, naime, dovela do rezultata da jedan atom nije tvorba dostupna našoj zornoj predodžbi u istom smislu kao neki predmet dnevnog iskustva. Atomu ili, točnije, najmanjoj gradivnoj čestici suvremene fizike, elektronu, prema ovoj teoriji, ne pripadaju više ‘po sebi’ čak ni najjednostavnije geometrijske ili mehaničke osobine, već ih on ima samo u onoj mjeri u kojoj su dostupne pomoću vanjskih zahvata promatranja.
U filmu Kontakt, snimljenom prema istoimenoj knjizi nezaboravnog Carla Sagana, u jednoj od njegovih posljednjih sekvenci, imamo na djelu umjetničku imaginaciju konstruktivističkog pogleda na svijet odnosno kognitivne domene promatrača… Kada u stroju za prevaljivanje ogromnih udaljenosti napokon dospije u zvjezdani sustav Vege, glavna junakinja filma, Ellie, spušta se na planet neočekivano poznatog krajolika. Nalazi se u prostoru u kojemu može disati, kretati se i misliti, ali ubrzo otkriva da on zapravo nalikuje svojevrsnoj ‘prozirnoj kupoli’. Kada prstom dotakne stjenke kupole, granice svoga kognitivnog sustava, oni pod njenom rukom zadrhte, zaljuljaju se, uključujući i sve slike na njima! Stvari izvan kupole su nejasne, ‘valovite’, pa je i osoba koja joj se približava i koju može vidjeti kroz samu kupolu – nejasna, i na neki način, baš ‘valovita’. Tek kad stupi u samu kupolu, Ellie ju prepoznaje – to je njezin otac, bolje reći, pojava njenog oca koju je izvanzemaljac odabrao, na osnovi najizraženijih emocija koje je očitovao njen um, kako bi stupio s njom u kontakt. Postaje očito da izmjenom prozirnosti kupole upravljamo i vrstom konstruktivizma koji je na djelu! Potpuno prozirna kupola simbolizirala bi najtvrđi, tzv. dogmatski realizam, a potpuno neprozirna radikalni konstruktivizam. Režiser filma, čini se, odabrao je sredinu, neku vrst strukturalnog realizma ili umjerenog konstruktivizma, kojima se i mi, sa svojom neprikosnovenom lucidnošću, priklanjamo.
Zašto? Pitate me zašto, sad bi se požalio Nietzsche… Zato što nas je maloprije spomenuta kvantna teorija, više od svih, poučila da sve stvari na ovom svijetu imaju dvojnu prirodu: mogu se tretirati i kao čestice i kao valovi. Tako stoji sa svjetlošću (Einstein), tako stoji i s materijom (De Broglie). Princip/dokaz o jedinstvu materije jedan je od najdubljih nalaza kvantne teorije o prirodi koja nas okružuje (iako će Derrida iz prikrajka protestirati da čak i ona, priroda, ne postoji). Prema ovom principu, bilo koja čestica može se pretvoriti u bilo koju česticu; kada tomu dodamo i Heisenbergovu tvrdnju da čestica kao čestica sva svoja svojstva zadobiva isključivo u činu promatranja, nismo li na najbolji mogući način potvrdili konstruktivistički stav.
Ovako zamišljam da stoje stvari. Stvari su čestice samo za naš kognitivni sustav koji ga putem svoje ‘prostornovremenske mreže’ upravo takve vidi. ‘Prava zbilja’, ako se o njoj uopće može govoriti, su valovi (a ne čestice!), po svemu sudeći, slični elektromagnetskim valovima koje još uvijek uspijevamo opaziti, u vječnom procesu koji ostaje neuhvatljiv našem promatranju i izvan dosega našeg iskustva… Tako je razmišljao i kibernetičar i neuroznanstvenik Heinz von Foerster, jedan od predvodnika konstruktivističkog načina razmišljanja, od kojega sam preuzeo još nekoliko misli u ovom postu. Mogu spomenuti i druge konstruktivističke mislioce poput pedagoga Jean Piageta, sociologa Niklasa Luhmanna, psihologa Erica von Glasersfelda te neprikosnovene biologe Humberta Maturanu i Franciska Varelu, koji su svojom premisom “živjeti znači spoznavati” utrli put konstruktivizmu i u mnogim drugim znanostima…
Malo-pomalo, shvatio sam da mi je konstruktivistički način razmišljanja bio suđen. Na koncu, postao mi je prirodan poput realizma za mnoge druge ljude. Čak se i naš Učitelj, i ne znajući, deklarirao kao preteča ovog načina razmišljanja. U nastavku donosim i neke konstruktivističke note iz simfonije njegovih misli (iz nikada, za njegova života, objavljene knjige Volje za moć) koje me i dan danas ostavljaju bez daha:
Nema ni “duha” ni uma ni mišljenja ni svijesti ni duše ni volje ni istine: sve same fikcije koje su neupotrebljive. Nisu posrijedi “subjekt” i “objekt”, nego određena životinjska vrsta što uspijeva samo uz stanovitu relativnu ispravnost, prvenstveno pravilnost svojih zamjedaba (tako da može kapitalizirati iskustvo).
Korisnost održanja stoji kao motiv razvoja organa spoznaje [to je i glavna premisa H. Maturane i F. Varele], oni se razvijaju tako da je njihovo promatranje dovoljno da nas održava; toliko realnosti vrsta zahvaća zato da bi njome zagospodarila, da bi je uzela u službu.
Apriorne “istine” u koje se najviše vjeruje za mene su – mnijenja prihvaćena do daljnjeg, na primjer zakon uzročnosti, veoma dobro uvježbane navike vjerovanja, utjelovljen je toliko da bi nevjerovanje u nj upropastilo rod. Ali jesu li to istine? Kakva li zaključka! Kao da se istina dokazuje time što opstaje čovjek… Nužno je… da se nešto mora držati istinitim – ne to da nešto jest istinito.
Ista jednadžbena i uređujuća snaga što vlada u idioplazmi vlada i za prisvajanje vanjskog svijeta… Uz nastanak logike: sklonost izjednačavanju, taj proces posve odgovara onom izvanjskom, mehaničkom (koji mu je simbol), po kojemu plazma trajno sve što prisvaja čini sebi jednakim te ga uvrštava u svoje oblike i redove… Poimati možemo samo svijet što smo ga sami sazdali.
Za sam kraj pak citirat ću i završni paragraf diplomskog rada moje studentice, napisan, kao i ovaj cijeli post, pod utjecajem, već spomenutog, konstruktivističkog mislioca Heinza von Foerstera:
…konstruktivistički način razmišljanja je i oslobađajući, jer odbija vjerovanje u jedan odgovor i nijekanje svih drugih. Bogatstvo izbora je oznaka prilagodljivog i zdravog sustava. Etički imperativ konstruktivizma ističe kako se uvijek treba ponašati tako da se poveća broj mogućnosti odabira. U neku ruku, s etičkog stajališta, to znači da je cijena takvog pogleda, pored odbacivanja objektivnosti, i prihvaćanje odgovornosti za svijet u kojem živimo.
Ima li potrebe ovome išta dodati? Svima zainteresiranima: prijelaz na konstruktivistički način razmišljanja obavlja se bez ikakve papirologije svakim danom između 0 i 24 sata u vlastitom prostoru uma. 🙂
Lipanj 2017.
Pojednostavljen opis propasti
Adam Curtis: HIPERNORMALIZACIJA (HyperNormalisation)
Uvjeren sam da svakome od nas u nekom trenutku pođe za rukom skovati izraz koji nam u trenu razotkrije na koji to način živimo – dok živimo kao ljudi na Zemlji, izraz za ‘patinu’ doba kojemu svjedočimo, a koji nam opet, ne neki čudan način, pomaže dalje živjeti. Za slučaj ljudske životinje s kraja dvadesetoga i početkom dvadeset i prvog stoljeća, Kevin Adam Curtis, engleski redatelj i producent, skovao je izraz hipernormalizacija (engl. HyperNormalisation). Probajte ‘proguglati’ tu riječ i odmah ćete (sa)znati o čemu se radi: istoimenom dokumentarcu snimljenomu pod patronatom BBC-ja, iznenađujuće dostupnom s većine piratskih sajtova, unatoč tomu što je snimljen tek prošle godine…
Priznajem, nisam imao prilike pogledati ništa slično a što mi u tolikoj mjeri govori u čemu to danas živim, odnosno u kojoj to ‘vrsti društva’ čiji sam pripadnik (htio to ja ili ne)… Mnoge stvari na ovom svijetu, prvenstveno društvenog karaktera, nakon gledanja ovoga nimalo zamornoga, trosatnog uratka, poprimaju drugačiju, jasniju ‘boju’. Recimo, po pitanju političara, hipernormalizacija Adama Curtisa otkriva da se uglavnom radi o glumcima, klaunovima, a poneki put i pravim idiotima, na koje se slobodno mogu primijeniti i riječi Grouncho Marksa, jednog od braće Marx (koje Žižek obožava citirati) iz filma Douck Soup:
“…on možda govori poput idiota i izgleda poput idiota, ali nemojte da vas to zavara…on jest idiot!”
Bilo kako bilo, film Adama Curtisa poručuje nam dvije stvari: prvo, da je svijet suviše komplicirano mjesto da bi se moglo smisleno objasniti što se to u njemu događa; i drugo, da je političku moć negdje od sredine druge polovine dvadesetog stoljeća polako započela zamjenjivati ona, puno gora, financijska… Obje hipoteze, dakako, zahtijevaju svoju elaboraciju.
Unatoč tomu što dokumentarac Adama Curtisa podastire jednu distopijsku viziju svijeta, kojemu je današnji svijet “čudno mjesto za život”, ipak uspijeva odoljeti iskušenju da iznese neku prikladnu teoriju zavjere za kojom bi obično posegnuli dokumentarci ovoga tipa; sjetimo se, primjerice, Zeitgeista. Ne, nitko ne stoji iza onoga u čemu smo se našli osim možda ‘stare, dobre’ volje za moći koja se u vizuri ovog našeg doba očituje kao volja za isključivo financijskom moći i koja se ogleda u toj ubitačnoj logici “slobodnog tržišta”… (navodnici kazuju sve, ono je sve samo ne slobodno!) Svima nama ‘današnjima’, bez izuzetka, ona će nesmiljeno oko vrata zavezati mašnu korisnosti i učinkovitosti. A upravo iz razloga što odnosi snaga na pozornici “volje za moć” nužno moraju biti kaotični, nitko ne može upravljati ‘sustavom’ odnosno u konačnici dovesti do njegove stabilnosti. Budućnost trajno ostaje nepoznata i neodređena a jedino što se može predvidjeti jest nadolazeća opasnost. Tako će odsada funkcionirati ‘ljudsko odviše ljudsko’ na zemlji…
I upravo ta sudbinska nepredvidivost, tvrdi Curtis, u ljudskom biću mora izazvati otpor te ga natjerati da proizvede pojednostavljeno objašnjenje realno kompleksne situacije – drugim riječima, mora hipernormalizirati svoje stavove spram onoga što živi. I da ne bude zabune, hipernormalizaciju prakticiramo svi, ne samo političari! Ipak, kod političara ona je najuočljivija, na njihovom primjeru ona se najlakše može p(r)okazati. Političari u nedostatku odgovora na realnu kompleksnu situaciju počet će izmišljati, te podastirati masi iluzije različitog tipa koje, tek kao takve, postaju okidač za prikladne teorije zavjere… Jedna od takvih brižljivo građenih iluzija posjet je vanzemaljaca mjestašcu Roswell 1940-ih…
S druge strane, iza financijske moći, ne stoji i ne može stajati nitko konkretan, ona sama je nus-produkt djelovanja ‘volje za financijskom moći’, logike tzv. slobodnog tržišta, koja je u stanju mijenjati svoje glavne igrače. I ako o nečemu trebamo danas pričati, i to neprestano kritizirati, to je taj moloh neprestanog umnažanja naše financijske moći, potreba da ako nešto radimo, da to bude korisno, da bude u službi tog moloha. Nijednog trenutka ne smijemo stati, opustiti se… Dokolica je lijenost prošlih vremena, a vožnja biciklom po gradu bez odredišta duboki izraz egoizma. Poduzetnička klima uništila je u čovjeku, na koncu, ono najprofinjenije, osjećaj da ima vremena – i da ne gubi vrijeme ako u danom trenutku ne radi ništa… Jer, upravo iz tog ‘nečinjenja’, praznine, tek može nastati ono nešto doista vrijedno… a o tom nam osjećaju, siguran sam, ‘braća umjetnici’ mogu nadugačko pričati…
Osim navedenoga, dokumentarac je prepun dodatnih referenci na događaje i osobe koji su obilježili doba u kojem živimo; ali namjerno nisam spomenuo nijedno ime, nijedan konkretan događaj, jer to nije osobitost Pustopoljine… Naše nije baviti se politikom, ali jest sagledati, dobiti uvid u doba u kojemu živimo. Do nas današnjih je, kako Žižek često naglašava – samo misliti, a ne djelovati; koliko god se to nekima činilo čudnim i odbojnim! Samo utvrditi stanje, dijagnozu društva, a zatim stisnuti ruku jedan drugome i razići se… Tako otprilike izgledaju i razgovori u stvarnom svijetu @Caninha, kojemu imam zahvaliti za mnoge reference iz ovog posta, i moje malenkosti…
Jer, kad malo bolje razmislite, neće li svako naše djelovanje neoliberalizam u ovom trenutku uvijek znati iskoristiti za uvećanje vlastite financijske moći koja mu je glavni okidač? Paradoksalno, to je čak i slučaj s ovim tekstom… Na koji način završava današnji pobunjenik protiv društvene nepravde na sjajan je način prikazano u Black Mirror seriji Charlija Brookera u epizodi Fifteen Million Merits.
Mnogi današnji pisci čine mi se ishlapjelima u jalovim društvenim raspravama, povijesnom egoizmu naroda i obitavanjem u vlastitim svjetovima… Moj je, recimo, treći slučaj. I moj je roman u tom smislu čisti promašaj, kao što je to svaki roman koji ne izlaže inherentnu društvenu laž koja upravlja njime. Možda će nam poći za rukom u red dovesti svoj život, ali ‘život’ ovog doba – više ne. Na kraju, gledat ćemo njegovu propast onim istim egoizmom kojim smo danas okruženi na svakom koraku… S tim da naš egoizam i nije tipični egoizam, to je egoizam povučenosti u ‘vlastiti svijet’ u kojemu se osjećamo dobro, i ne marimo za druge… Jedino što nam je preostalo je svijest o ovoj bezizlaznosti, o ovome “da nije dobro” i da se na društvenom planu u budućnosti ne možemo nadati ničemu boljem… Svaka naša javna, glasna riječ, ako ne bude iskorištena od vlastodržaca financijske moći (a što se naposljetku dogodilo glavnom protagonistu navedene epizode Black Mirrora), odbit će se o ‘zidove’ nezainteresiranih umova ispunjenih trivijalnim sadržajima… I ne radi se o tome da joj nedostaje snage kako bi se mogla obračunati s drugim, najčešće trivijalnim sadržajima uma, nego prije o tome da joj nedostaje nešto puno jednostavnije, ali nedostatnije – šifra, lozinka, kôd… kako bi uopće prodrla unutra.
Polako i sigurno vraćamo se u bezličnost tavorenja ljudske životinje u okrilju Prirode… Ali zar je i moglo biti drugačije? Kad se sve može objasniti novcem, ima li još smisla pisati ovakve tekstove?
Svibanj 2017.
Kada se cilj okrene protiv svoje svrhe… (ili o jednom skrivenom prenesenom značenju)
Francis Ford Coppola: KUM 2
Teško (da) bi nekome drugome palo na pamet skriveno preneseno značenje koje je meni palo na pamet dok sam gledao Kuma 2 na našoj televiziji prije nekoliko mjeseci. Ali tako je to kad vam se u glavi neprestano roje nova značenja u pogledu svijeta koji vas okružuje… Svi znamo o čemu se radi kad se spomene Kum: filmskom remek djelu bez premca redatelja Francisa Forda Coppole o životu mafijaške obitelji koji sve koji ga pogledaju ostavlja bez daha.
Sjećam se, Kuma 2 (zajedno s Kumom 1) pogledao sam ukupno tri puta u životu (Kuma 3 pogledao sam samo jednom i ne smatram ga u istoj mjeri uspjelim kao prethodna dva filma); prvi put, bilo je to još u srednjoj školi, u vrijeme u kojem su mi gangsterski tipovi itekako imponirali, a osebujni mačoizam Marlon Branda i Al Pacina privlačio iznad svake mjere; s druge strane, moju romantičnu prirodu do najskrovitijih dubina dirnula je sicilijanska glazba, a pogotovo instrumentalna tema Sicilijansko srce, specijalno prerađena za filmsku ekranizaciju. Ne mogu se sjetiti cure u koju sam u to doba bio zaljubljen, ali vrlo dobro sjećam se klupe na kojoj sam zbog ljubavnih patnji često znao sjediti sâm, snatreći i pjevušeći ovu pjesmicu…
A onda negdje pri kraju faksa pogledao sam i drugi put Kumove… Već u to vrijeme, daleko manje bio sam zaveden mačoizmom Vita i Michaela Corleonea (ulogu Vita u mladim danima preuzeo je na sebe ništa manje macho tip – Robert de Niro) koliko oduševljen savršenom režijom i scenarijom filma, glumom i dijalozima… To i ne čudi, jer sam se u to doba već uvelike bavio umjetnošću i odgovorom na pitanje što je ona… Filmska umjetnost nije predstavljala iznimku.
A onda, prije koji mjesec, stiglo me i treće gledanje Kumova… Ovoga puta, pribojavao sam se da će mi film biti dosadan. Ipak je prošlo mnogo godina od njegova prvog uprizorenja, puno stvari se otada promijenilo… I definitivno, Al Pacinov mačoizam više mi nije bio nimalo privlačan; ako ćemo iskreno, pomalo mi se i gadio; zašto je, pobogu, morao ubiti i vlastita brata?! Zašto je bespogovorno slijedio tu ubitačnu logiku?! Što je Michaela Corleonea navodilo da postupa s ljudima tako okrutno, bez iznimke, na rubu grozomore…? Vito Corleone, njegov otac, kao da nije bio takav… ili se barem činilo da nije bio takav… iako je rabio slična sredstva. Što se promijenilo? Zašto je Kum 2 toliko mračan, dok Kum 1 nije odavao takav dojam?
I sada na ovom mjestu, u igru ulazi moje “nemoguće preneseno značenje”, “nemogući simbol”, koje mi je u trenu objasnio sve. Što bi se, dakle, dogodilo, kad bismo kroz usporedbu ponašanja Michaela Corleonea s ponašanjem njegova oca, usporedili i “ponašanje” današnjeg kapitalizma s nekadašnjim…? Je li mi dopušteno povući tako provokativnu paralelu, i izvući na površinu možebitno skriveno, preneseno značenje cjelokupnog filma? Kad malo bolje razmislim, sasvim je izvjesno da se jednako preneseno značenje može preslikati i na druge pozornice ljudskog djelovanja…, ali čije bi nam elaboriranje na ovom mjestu oduzelo previše prostora. Da ne duljim, evo što želim reći: ponašanje Michaela i Vita Corleonea, na jednak način kao i “ponašanje” današnjeg i nekadašnjeg kapitalizma, mogu se svesti na sljedeći analogan opis: svi njihovi postupci – ili legendarna “sredstva” iz Machiavellijeve maksime – proizlaze iz jedne osobite, rigidne, gotovo bi rekli nagonske, logike razmišljanja koja je sebi postavila samo jedan cilj, a koji je opet pravdan samo jednom uzvišenom, plemenitom svrhom.
U slučaju Corleonovih, pored legitimnih načina poslovanja poput vođenja casina ili različitih oblika trgovanja, u sredstva se ubrajaju i likvidacije, prijetnje, iznuđivanja itd., sve u svemu, sve ono što obilježava ‘uobičajeno’ mafijaško djelovanje. Pritom, upotrjebljena sredstva nikada se ne rabe protivno rigidnoj “logici preživljavanja” koja ima za cilj – uništenje svih neprijatelja, a za plemenitu svrhu – zaštitu obitelji. Često se u filmu čuje kako su oni, gangsterski tipovi, samo “poslovni ljudi” što je vrlo indikativno s obzirom na ono o čemu je ovdje riječ… Drugim riječima, iako to već na ovoj razini klimavo zvuči, nikada nijedan član obitelji Corleone neće posegnuti za problematičnim sredstvom (recimo, likvidacijom) a da to nije u skladu s krajnjom svrhom – zaštitom obitelji…
U slučaju kapitalizma, svrha je “za stepenicu” plemenitija – ostvarenje realnog društvenog uređenja, “prema ljudskoj prirodi”, koje bi opstanak čovječanstva osiguralo na dulje staze – Vito Corleone vjerojatno bi kazao da je svrha kapitalizma “zaštita čovječanstva”. Pritom, njegov cilj, odnosno način na koji ostvaruje svoju svrhu, također je samo jedan – neprestana “financijska dobit”… Ako se ne nalazimo među onima koji je direktno ostvaruju, držimo se onih koji će je ostvarivati za nas, savjetuje nas prostodušno kapitalizam. Samo neprestana “financijska dobit” (čitaj: kapital, višak vrijednosti, rast brutto proizvoda itd.) vodi opstanku čovječanstva… Je li trebamo spominjati sredstva kojima se on, pritom, služi? Pored legitimnog burzovnog mešetarenja, tu su i jedno lihvarenje, prevare bilo kojega tipa, lobiranje i uostalom, nezakonito burzovno mešetarenje… Često se zaboravlja da je ova vrsta rigidne logike, logike “slobodnog tržišta”, uvijek uključivala sva sredstva, a ne samo ona legitimna, i to svaki neoliberal na dnu svoje savjesti, kakva god ona bila, vrlo dobro zna. Na tržištu uvijek prolazi onaj “najsposobniji”, a ne i onaj “najkvalitetniji”…
Naravno da se na ovom mjestu moramo zapitati: a je li to uistinu tako? Je li ponašanje Michaela Corleona, kao i “ponašanje” današnjeg kapitalizma, i dalje opravdano s obzirom na krajnju svrhu…? Čemu nas to, (još i danas) može poučiti izvanredno Coppolino djelo? Upravo suprotnomu! Upravo tomu, da ako ustrajemo na tako brutalnim sredstvima i besprizornom, prizemnom cilju, a sve zato kako bismo ostvarili plemenitu svrhu, u jednom trenutku u opasnost mora doći i sama svrha našeg djelovanja, zbog koje sve to radimo… u slučaju Corleoneovih – obitelj, a u slučaju kapitalizma – čovječanstvo…
Michaelu Corleoneu upravo to se dogodilo! Slijedeći u stopu logiku svoga oca i uništavajući sve svoje neprijatelje, malo-pomalo, on započinje rastakati vlastitu obitelj, onu koju bi svojim djelovanjem trebao štititi! Tog nevjerojatnog paradoksa Michael Corleone postaje svjestan u jednoj sceni Kuma 2 u kojoj vodi razgovor s majkom.
[MICHAEL:] Mama, reci mi nešto. Što je tata osjećao, duboko u svom srcu? On je bio jak. Jak… radi obitelji. Ali zato što je bio jak radi obitelji……je li je mogao… izgubiti?
[MICHAELOVA MAJKA:] Ti misliš na svoju ženu i dijete koje si izgubio. Ali ti i tvoja žena uvijek možete imati drugo dijete.
[MICHAEL:] Ne, ja sam mislio na… gubitak obitelji.
[MICHAELOVA MAJKA:] Obitelj je nešto što nikad ne možeš izgubiti.
[MICHAEL:] Vremena se mijenjaju.
Michael Corleone u ničemu nije pogriješio, svaki put samo je slijedio svog oca i “po PS-u” uništavao sve svoje neprijatelje. Međutim, kao posljedica toga, njegova obitelj je pred slomom. Šogor ubijen zbog izdaje, brat zbog sumnje na izdaju, sa suprugom, zbog abortusa, dogodio se razlaz… Pa premda mu majka kaže da je obitelj nešto što nikada ne može izgubiti, Michael više nije uvjeren u to. To pokazuju njegove završne riječi: “Vremena se mijenjaju”…
Moje pitanje na kraju ovog teksta stoga mora zvučati katastrofično: neće li se nešto slično dogoditi (i ne događa li se već nešto slično) s kapitalizmom? Neće li njegova ubitačna “logika tržišta” – koja se ogleda u ostvarenju neprestane “financijske dobiti” – čovječanstvo uskoro dovesti do ruba ponora… i nije li ga već dovela? Drugim riječima, neće li se njegov cilj okrenuti protiv svoje svrhe, kako je to na izvanredan način pokazano u Coppolinom uratku?
Ja, vaš Magičar, nažalost, uvjeren sam da ako ovako nastavi, jednoga dana, definitivno hoće.
Veljača 2013.
‘Fighting each other’
Leteći Cirkus Montya Pythona: SMISAO ŽIVOTA
Ono zbog čega jedan ljudski život doista može postati stravičan jesu ljudski odnosi. Pojedinac je uvijek savršen; nesavršeni su ljudski odnosi. Ako nam netko u jednom trenutku čini dobro ne znači da nam u drugom neće činiti zlo. Prvi znamen nesavršenosti ljudskih odnosa. Osim toga, za svako dobro i protiv svega lošeg u ljudskim odnosima, čovjek je uvijek prisiljen boriti se. Drugi znamen nesavršenosti ljudskih odnosa.
Morate biti spremni na to da vam odnosi s drugim ljudima mogu donijeti kako najveću sreću tako i najveće patnje u životu. Ipak, ono što naš um, pa tako i život, najviše tišti neprestana je borba na koju ljudski odnosi prisiljavaju – bilo za naklonost i ljubav drugoga, bilo za stjecanje moći nad njim, bilo za pukim preživljavanjem u njegovu društvu…
U filmu „Smisao života“ poznati monthypajtonovci zrelu fazu ljudskog života prigodno nazivaju Fighting Each Other (u slobodnome prijevodu Međusobna borba), a ne, recimo, Zrelost ili Odraslost. Svu bizarnost kako rata tako i ljudskih odnosa dočarava scena iz filma koja za svoje prostorno-vremensko određenje bira 1. svjetski rat, prikazujući časnika na položaju koji na svoj rođendan, za vrijeme bitke, prima prigodne darove od svojih vojnika. Dok oko njih grmi artiljerijska paljba iz svih mogućih oružja, simbolizirajući upravo sve ono loše u ljudskim odnosima, dotle ganutljiva tankoćutna obzirnost vojnika koji će netom poginuti prema svojemu časniku upućuje na sve ono dobro što oni mogu iznjedriti…
Naši interesi nisu tipični ljudski interesi. Zapamtimo to. Oko njih se ne treba boriti. Za proučavanje zvjezdanog neba nije potrebna puška, ni leden pogled. Na borbu, stoga, ne možemo uzvratiti borbom. No, kada na sebi osjetimo podsmješljive poglede ljudi ‘koji se u životu bore’ i koji našu ‘neborbu’ doživljavaju kao naivnost – a što ona svakako nije – tek takvima budimo spremni dodijavati sa svojim gandijevskim inicijativama i govoriti kako se jedino na taj način može promijeniti svijet.
Nekada se neprijateljstvo, i općenito snaga, kao i ono što se hoće, otvoreno iskazivalo. Jači se gostio slabijim “na danjem svjetlu”, nije to morao skrivati. No, u današnje doba ‘jači’ su postale prave noćobdije, užinaju samo u okrilju noći, skriveni; neka nitko ne zna da ću te pojesti! Čak i fizički jaki postaju hrana ovim vampirima moći i noći kojima postaje nemoguće uteći, ne zato što su uistinu najjači u svojoj okolini, u nekakvome fizičkome smislu – nego zato što su najlukaviji. Na stvari je jedna od manje slavnih i nemoralnih pobjeda duha.
Ali to nama, neborcima, daje stanovitu prednost, dobivamo na vremenu! Kada se nekome zamjerimo u društvu – neće nas odmah napasti! Sačekat će diskretniju priliku. Kakva pirova utjeha! Što možemo učiniti u tim trenucima? Ono što jedino možemo jest javno izložiti ono što će nam se prije ili kasnije dogoditi ili već jest, kako je to učinio i Diogen iz Sinope. Nakon što je dobio batine od sinova gradskih uglednika, onako izubijan i plav, izvjesio je na sebe tablu s imenima počinitelja i takav prošao gradom.
Sve što radite pokažite! Pokažite kako najbolju tako i onu najgoru moguću izvjesnost, nismo više djeca, i stisnite zube… U nekakvom teološkom smislu, danas su ljudi prisiljeni ispovjediti i samo ono što su vidjeli…
Prosinac 2012.
Prolegomena za Prostor Uma
Andy & Lana Wachowski: MATRIX
John Zerzan: ANARHOPRIMITIVIZAM PROTIV CIVILIZACIJE
Od nekoliko filozofskih ideja koje su dojmljivo anticipirane u filmu Matrix, filozofska i ina javnost uglavnom raspravlja o onoj, više-manje metafizičkoj, koja drži da u pozadini naše percepcije stvarnosti, koju naposljetku uvijek oblikuje naš mozak, može stajati i neočekivano bizaran opis tog mozga, ali ovoga puta izvađenog iz tijela i postavljenog u bitno drugačiju okolinu; recimo da je uronjen u bačvu sa specijaliziranom hranjivom tekućinom i priključen na računalo. Podsjetimo, ideja je to Gilberta Harmana iz 1973. koju je izložio i Hilary Putnam u svojoj knjizi Brain in a Vat objavljenoj 1981. a koja se svodi na sljedeći scenarij: nekakav ludi znanstvenik iz susjedne galaksije Alfa Centauri usudio se njima – Gilbertu Harmanu i Hilary Putnamu – ali i nama ostalima, izvaditi mozak, i staviti ga u bačvu s hranjivom otopinom i spojiti ga na računalu. Od sada računalo jadnom Gilbertu i Hilaryju šalje sve osjetilne podražaje a koje oni smatraju da, zapravo, dolaze iz vanjskoga stvarnog svijeta. Ako na takav način vidimo svijet, onda, on nije više nešto stvarno, već podraženo. Pronicljiviji čitatelj uočit će da se na tragu jedne takve revolucionarne zamisli moglo utemeljiti jedno čitavo razdoblje, možda čak i sam postmodernizam. Kako? Prisjetimo se samo Roškove „preintezivnosti zbilje“, Rorthyeve tvrdnje „kultura je jedina stvarnost“ ili, pak, Derridainog potpunog negiranja prirode. U takav scenarij trebali bismo još samo uklopiti i ‘način bivanja’ postmodernog stanja kroz logiku kasnog kapitalizma (Jameson) i dobili bismo sasvim solidnu skicu postmodernog duha vremena.
Matrix je samo poslužio da ta, u korijenu postmodernistička ideja, dopre do širih slojeva društva. I evo je, upakirana u popularni SF celofan, ideja o ‘mozgovima uronjenima u bačve’ zaludila je mnoge. U svojoj srži pesimistična, u postmodernom dobu ona se, štoviše, osjeća kao ugoda. Doba je opuštanja, kako veli Loytard, ne morate se ničim zamarati, čak i strašne filozofske ideje saznajete izvaljeni na trosjed ispred svoga televizora, s kikirikijem pod rukom.
Na ideju ‘podražene stvarnosti’ poziva se i Zoran Roško kada u sjajnom uvodu za knjigu Johna Zerzana (vidi prethodni post) anarhističkoj misli suprotstavlja ideju Simboličnog Matrixa, a koju izvorno pronalazi u diskursu slovenskog filozofa Slavoja Žižeka. Da se razumijemo, tek ta ideja je u svojoj srži – postmodernistička. Tako vam na svijet gledaju postmodernisti – sve se na ovom svijetu može isključivo shvatiti kao jedan lijep i prekrasan simbol i ništa više. Međutim, u postmodernističkoj priči o Matrixu, Roško ide korak dalje te Zerzanovo poželjno življenje primitivnim životom, životom izvan civilizacije, u prirodi, proglašava, ničim drugim doli – još jednim oblikom Matrixa, samo ovoga puta, pojasnit će, radi se o Prirodnom a ne Simboličkom Matrixu. I u jednom i u drugom slučaju, kad bi se zapitali, ne bi mogli negirati ideju Matrixa koja, kao kakva avet, stoji u pozadini svakog poimanja života, nadajući se kao sveopća prima causa. I sveopći je zaključak, stoga, poražavajući za Roška; bilo kako bilo, kaže on, uvijek smo prisiljeni odabrati jedan od ponuđenih Matrixa kao opciju najmanjeg zla. To je jedino što možemo učiniti.
Ono što će nam se učiniti da Roško ne primjećuje, a u skladu s njim vjerojatno i svako drugo postmodernističko mišljenje, jest da je u takav ‘pogled na svijet’ već prejudicirana ideja Matrixa kao nepobitne istine. Stvarnost nam jedino može doći u obliku televizijskog signala, kaže on, posredstvom našeg uma, a što je ‘stvarno izvan nas’ – bog te pitaj. Nekad pomislim, ne bi li na te i takve postmoderniste, zbog takva njihova stava trebalo gledati kao na neokantovce, jer, ne čini li se da u pozadini svog vrhunaravnog ‘matričnog učenja’ ipak vjeruju u nekakvu nedokučivu ‘stvar po sebi’…? Ne, reći će Roško, ne moramo vjerovati u ‘stvar po sebi’, možemo i samo tvrditi da je, neovisno o činjenici postojanja ili nepostojanja stvarnosti kao takve, način našeg bivstvovanja, općenito, uvijek nekako bolećiv – ili psihotičan ili neurotičan, a možda i nešto treće… Bitno da je uman!
No, ono što bi John Zerzan vjerojatno želio jest upravo umaći (sveprisutnoj, postmodernističkoj) umnosti. U prostoru života ne caruju misli već osjećaji, čuvstva. Grubo rečeno, u ‘izvanumnom’ smo prostoru, prostoru stvarnosti bez navodnika, onda, kada osjećamo, čuvstvujemo, a u Prostoru Uma kada mislimo. Prostoru Stvarnosti ne treba neko objašnjenje zašto se tako osjećamo, je li posrijedi nekakav Matrix ili nešto treće. Što je najbolje, ‘izvanumnom prostoru života’ svejedno je što se događa u Prostoru Uma, je li se o njemu domislila kakva nova teorija ili ne. Ili kao što će Zerzan zapisati:
Duboka se istina krije u shvaćanju da ljubavnicima ne trebaju riječi. Radi se o tome da moramo ostvariti svijet ljubavnika, svijet odnosa licem u lice, u kojemu se mogu zaboraviti čak i imena, svijet koji zna da je suprotnost neznanju – očaranost.
Zašto bi se svijet morao shvaćati kao Matrix, kad je i Matrix samo jedna od ideja našeg uma koja vjerojatno nema blage veze s ‘arječitim bitkom’, životom kojem nisu potrebne riječi. Svi Matrixi, sve naše misli, metafizike, pogledi na svijet, sve ikad izrečeno, pomišljeno, naslućeno, od sada može zauzeti svoje mjesto u onome što sam nazvao Prostorom Uma. Ako se hrabro složimo sa Spenglerom da je svaka misao prolazna, onda u Prostoru Uma i ne možemo ništa drugo raditi doli igrati se, kako nam, uostalom, savjetuje i ‘posljednji filozof’ koji mu je udario temelje – Jacques Derrida; jezično, misaono, kakogod – vječno se igrati, stvarajući, prepravljajući i zaboravljajući značenja stvorenoga, napisanog. Međutim, onaj ‘dio’ bitka koji je isključivo dostupan osjećaju, i koji svoj dokaz ‘postojanja’ ne pronalazi u ratiu već u povratnom osvjedočenju čula, i koji sam prozvao Prostorom Stvarnosti, o njemu definitivno više nema potrebe govoriti, pa čak ni misliti. U njemu možda nije sve moguće, ali je nadohvat ruke. Tu ni Zerzan ne primjećuje da se govorenjem o njemu samo dodatno zapetljava u mreže Prostora Uma. Stoga sam mišljenja da se o Prostoru Stvarnosti jedino može svjedočiti, ako se uopće može svjedočiti – još samo književnim putem, ponajprije poezijom… Čak je i ovaj tekst o njemu – previše…
Na kraju, vratimo se Matrixu. Ona manje poznata ideja iz filma prikazana je u jednoj od njegovih posljednjih scena u kojoj glavni junak, Neo (Keanu Reeves), nakon što je u potpunosti pronikao, kako u svoju prirodu tako i prirodu svijeta koji ga okružuje, naravno, Matrixa, shvaća da od sada u njemu može činiti što god mu je volja. U Matrixu, najednom postaje sve moguće, mašta se izjednačava sa stvarnošću. Baš kao što je to odsada moguće i u Prostoru Uma. Napose, bez većih problema obračunava se s dosadnim agentom Smithom, koji, premda predstavlja supernapredni kompjutorski program za održavanje reda u virtualnom svijetu, ipak ostaje na razini supernaprednog kompjutorskog programa, pa se prosvijetljenom Neu više nije u stanju suprotstaviti. Ključna stvar, prema gledištu redatelja ovog filma – ekscentričnih, nekada samo braće, a sada sestre i brata Wachovsky, jest spoznaja da izvan nas nema ničega na što ne bismo mogli utjecati, naravno, u umnom, “Matrix smislu”. Znakovita je, pritom, scena u kojoj maleni budist pred začuđenim Neom (koji u tim trenucima još nije doživio prosvjetljenje) naoko samo svojim pogledom savija žlicu. Kad ga Neo upita kako mu to polazi za rukom dječak jednostavno odgovara:
– [Zato što] nema žlice (legendarno There is no spoon).
Spoon boy: Do not try and bend the spoon. That’s impossible. Instead… only try to realize the truth.
Neo: What truth?
Spoon boy: There is no spoon.
Neo: There is no spoon?
Spoon boy: Then you’ll see, that it is not the spoon that bends, it is only yourself.
Drugim riječima, film nam želi poručiti: sve je u našim glavama, ili, sve je u vašem Prostoru Uma…
Rujan 2012.
Lice kapitalizma
David Cronenberg: COSMOPOLIS
U večernjem Dnevniku, bez dlake na jeziku, donose vrlo mučan prilog; onaj o Forbesovoj listi najbogatijih ljudi Amerike. Urednik je valjda uvjeren da bi nas to trebalo zanimati. Njegovo je razmišljanje, čini mi se, na tragu onog razmišljanja kako svi mi, svjesno ili nesvjesno, dijelimo tu istu ljudsku pohlepu bez iznimke, a koja nas nagoni da se, u prvom redu, nastojimo obogatiti na sve moguće načine. Možda u neka druga vremena, glasno razmišljam, spomenuta lista postane lista srama; nije bez vraga ona narodna uzrečica „sramno bogat“ ili „bezobrazno bogat“. Ali u ovom vremenu, očito, to se nikako ne može dogoditi. I rukama i nogama borit ćemo se da to ostvarimo. Ne osjećamo nikakvu grižnju savjesti, a ako nas netko već odluči daviti s pitanjem „Što ćemo sa svim tim (jel’te nekretninama)?“, ponosno ćemo mu odgovoriti da ćemo sve to ostaviti vlastitoj djeci. A djeca, kao djeca svojih roditelja, nastavit će zgrtati još i još, i to ostavljati svojoj djeci koja će zgrtati još i još i još i još; i toj najsramnijoj eksponencijalnoj funkciji od svih, koja će težiti beskonačnu uvećanju same sebe, kao da nitko neće moći stati na kraj. Ipak, da; do trenutka kada majčici Zemlji ne dojadi sva ta igra kapitalizma, u kojoj je ljudi besramno svojataju, i ne naruči planet ubojicu kako bi ih sve pobila i krenula ispočetka, kao što se to lijepo „predviđa“ u filmu Melankolija…
Da se razumijemo, nemam ništa protiv stjecanja materijalna bogatstva, nekome upravo stjecanje materijalnih dobara može biti onaj odgovor na pitanje tko je ona/on, kao što je to, recimo, u mojem slučaju, ova Prostorija s Kolom i dijeljenje umnog stambenog prostora s lascivnom Tetkom. Samo sam mišljenja kako javna objava jedne takve vrste informacija kod jednog normalnog ljudskog bića mora izazvati, ako ne mučninu, pa barem nelagodu. Nije li Bill Gates, ovogodišnji nesretnik s broja jedan famozne Forbesove liste, daleko ponosniji na ono što je uistinu za života radio i još uvijek radi, na sam izum svojih računalnih ‘prozora’, koncepta koji se za većinu ljudi pokazao izuzetno podesnim za intuitivno snalaženje u digitalnom okruženju, nego na činjenicu da je na osnovi tog svog izuma zgrnuo besramno enormnu količinu novca? Nije li mu svakodnevno razmišljanje o tomu što još učiniti kako bi poboljšao svoje ‘prozore’ daleko veće zadovoljstvo od svijesti da je trenutno najbogatiji čovjek u Americi, a možda i u svijetu? Naravno da jest, premda te činjenice ni on sam vjerojatno nije u potpunosti svjestan, kao što je nije svjesna ni većina ljudi na ovoj planeti. Novac jest moć – na svoj način, ali zadovoljstvo činjenjem nečega što prožima čitavo naše biće – prava je volja za moć našeg bića. Svladati upravo neku svoju težnju u sebi, izdići je na višu razinu, stvoriti, prepraviti, čak i uništiti, ono što ti je drago, što god, oduvijek sam shvaćao istinskom voljom za moći, a ne puko posjedovanje materijalnih/financijskih dobara/sredstava. Novac i materijalna dobra mogu biti samo posljedice ali ne i istinske težnje jednog ljudskog bića. Međutim, mnogi ljudi danas izgubili su tu sposobnost davanja odgovora na pitanje tko su, iznutra su prazni i bešćutni, pa im jedino još novac i njegovo stjecanje može pružiti kakvo takvo zadovoljstvo.
Staru i dobro poznatu priču o moralnom padu čovječanstva koje, kroz svoju povijest, svako malo dospijeva do doba Praznine, Ništavila i u kojem, onda, na površinu isplivavaju vrijednosti koje to zapravo nisu, recimo – novac – ispričana je i u novom filmu Davida Cronenberga Cosmopolis. Moram biti iskren, film još nisam pogledao u cijelosti, tek sam škicnuo okom na nekoliko trailera te pročitao izvrstan osvrt na film Višnje Pentić u Zarezu, ali i to je bilo dovoljno da filmu budem privučen poput magneta, baš kao što se to dogodilo i u slučaju Lars von Trierove Melankolije prošle godine. Kada sam to pokušao objasniti tetki nije razumjela.
– Šta? Kažeš da je film težak ali da ga, bez obzira na to, jedva čekaš pogledati?
– Pa da…
– Pobogu brate, zašto bi gledao nešto što ti je teško za gledat?
– Zato…hm, zato… – vrtio sam bespomoćno rukama – …što film, na neki način, razotkriva čitavo duhovno stanje našeg društva danas, njegovu trulost, surovost i bešćutnost… ne znam koji bih ti riječima to objasnio…
– Ja nikada ne bih gledala nešto što bi mi teško padalo… – kazala je tetka prekrstivši ruke na prsima.
– Pa i Melankolija je bila…
– Joj, ne spominji mi samo taj film, taj je film je bio blagi užas – povika tetka.
– Ali kako? – upitao sam unezvijereno.
– Nakon njega, danima sam se loše osjećala. Kad se samo sjetim one drage cure, mislim da se zvala Claire, koja je svoje dijete uzalud pokušavala negdje sklonit od nadolazeće katastrofe; ali ne, onaj ludi režiser odlučio je zabiti onu planetčugu o naš planet i gotovo! Nema nam spasa! Znaš, nikad se u životu nisam osjećala tako bespomoćnom… – spustila je glavu, a u očima joj se pojaviše suze – Čuj, ako je taj tvoj Cosmopolis nešto u tom stilu, selim se u ljetnikovac!
– Ljetnikovac!? Kakav ljetnikovac? – sada sam se ja našao u čudu.
– Tako je, ljetnikovac koji sam dala izgraditi nedaleko odavde. Čekam da još postave parket, stolariju, i još neke sitnice…, ušminkaju ga do kraja.
– Dakle, i ti ćeš odsad primati goste…? – i dalje sam bio u čudu.
Nije mi odgovorila, bila je ljuta na novi film Davida Cronenberga. A da joj spomenem da se u početnoj sceni filma pojavljuje i ona ista limuzina „iz“ Melankolije, možda bi se isti tren odselila, ne čekajući da tkoznakakvisuiodaklesu majstori dovrše posao uređenja njezina ljetnikovca.
Ali ja, Cosmopolis, definitivno moram pogledati, tu suvremenu Odiseju financijskog spekulanta koji u bijeloj limuzini krstari Manhattnom vozeći se na šišanje na drugi kraj grada…
Sjedam na kanape i puštam film. White Limos, skladba iz soundtracka, polako se zahuktava u pozadini, dok se u uvodnoj špici ukazuje apstraktna slika u stilu Jacksona Pollocka. Učini vam se da su sliku na kraju uvodne špice proždrli zastrašujući ‘zubi’ limuzine – strahotna rebra sustava za hlađenje skupocjenog vozila – koji se pojavljuju u početnom kadru filma. Zastrašujuće ‘lice’ limuzine ukazuje vam se kao pravo lice kapitalizma. Kamera za trenutak kao da oklijeva i podrhtava od takva prizora, gledajući kako što prije umaći toj groznoj nemani, prije nego se otisne uzduž jedne strane automobila. Sada nailazi na potpuno identična luksuzna vozila u nizu. Vozaču drugog automobila naslonjenom na nj, koji po svemu utjelovljuje hladnog i beskrupuloznog tipa, s tamnim naočalama, približava se čovjek koji se zabrinuto osvrće oko sebe. Vozaču druge limuzine dovoljno je samo ispružiti nogu pa da se čovjek saplete, ipak, on to ne čini, već blago i gotovo neprimjetno uzmiče nogu. Ali to ‘neprimjetno’ uzmicanje noge kao da predstavlja jamac za postojanje misli o preplitanju noge, u duhu najdubljih zasada kapitalizma. Tako se na ljestvici uspješnosti uspinje ovdje. Uz treću limuzinu stoji vozač okrenut kameri leđima. Njegove hlače, satkane vjerojatno od najskupocjenijeg štofa, čini nam se, ‘lelujaju na vjetru’ pod drmusanjem njegove noge, baš kao i američka zastava negdje u blizini. Jer, mi smo ipak na Wall Streetu! Jedan crnac naglo zakreće između treće i četvrte limuzine i kamera ga slijedi. Hoće li nas on (Obama?) izvući iz surovog i nemilosrdnog okruženja u koje smo dopali? Ne; ubrzo otkrivamo da crnac zastaje i rukuje se s istim hladnim i beskrupolznim tipovima koji stoje s druge strane. I on je u istom kolu, svi smo u istom kolu, čak i žena s pudlicom koja ubrzanim korakom sječe kadar u kojem možemo zamijetiti glavne junake ove ‘kapitalističke odiseje’: Erica Packera, suvremenog junaka, financijskog spekulanta i njegova zaštitara; za koji trenutak dijalog započinje (moj slobodni prijevod):
ZAŠTITAR: Gdje?
ERIC: Želim ići kod frizera.
ZAŠTITAR: Predsjednik je u gradu.
ERIC: Koga briga. Moram kod frizera… na drugi kraj grada.
ZAŠTITAR: Bit ćemo uhvaćeni u monstruozni zastoj u prometu.
ERIC: Čekaj… o kojem Predsjedniku pričamo?
ZAŠTITAR: … Sjedinjenih Država… Prepreka će biti posvuda… Cijele ulice će biti zakrčene…
ERIC: Pokaži mi moj automobil!
…
Ožujak 2012.
Bog uistinu postoji, ili postoji sumnja?
Leteći Cirkus Montya Pythona: SMISAO ŽIVOTA
U prostoriji me dočekao muškarac zalizane kose, odjeven u smoking. Sjedeći za nekakvim uredskim stolom kemijskom je olovkom doticao desno uho neprestano se svladavajući da nešto kaže. Najednom, kroz otvoren prozor, na mojoj strani Prostorije, uđe daljinski vođena filmska kamera na pokretnom stalku. Muškarac zalizane kose u smokingu podiže svoj pogled, okrenu se kameri i na čistom engleskom s jakim londonskim naglaskom kaza:
– And Now for Something Completely Different!
Sada sam prepoznao muškarca, zapravo njegovu masku; nepoznati lik držao je na svom licu masku možda najpoznatijeg montypythonovca Johna Cleesea što je značilo samo jedno: da sam se sa svojom Prostorijom, Kolom i nepripremljenom tetkom našao u središtu jedne od epizoda Letećeg cirkusa Montya Pythona.
– Što imamo? – retorički se najprije upitao lik s maskom Johna Cleesa na svom licu – Jednog momka u crnoj rolci s uvijek istih dvadeset i devet godina, jednu tetku u crvenoj minici i nekakvu skalameriju koja se izdaje za Kolo Duha Svijeta, pa da vidimo… Na početku jedno lagano pitanje za vas – tu se “John Cleese” okrenu prema nama – Zašto smo ovdje? Mislim, na ovoj maloj ubogoj planeti, a ne u ovoj ektaplazmičnoj prostoriji nečijeg uma? Vjerojatno ćete brzo odgovoriti pa da možemo brzo prijeći na drugo pitanje…
Tetka i ja razmijenismo dug i neodlučan pogled; kao da mi se učinilo da je i samo Kolo učinilo isto.
– Ovaj… – rekoh
– Ovaj… – ponovi za mnom tetka, a Kolo se oglasi tupim udarcem.
– Mmmmmm… u redu, vrijeme je isteklo! – oglasi se montypajtonovac. – Bili ste vrlo blizu odgovora, ali što se može. Idemo na sljedeće pitanje, ništa lakše: Što nam je činiti? Vrijeme za odgovor je ovoga puta ograničeno na šezdeset sekundi…
Prođe tridesetak sekundi nakon kojih se tetka nesigurno oglasi :
– Pa možemo, valjda, činiti što god nas je volja… – tu me gurnula laktom kako bih valjda i ja pripomogao davanju odgovora na ovo besmisleno pitanje.
Lik s maskom Johna Cleesea pogleda je ispod oka.
– Je li to vaš konačni odgovor?
– Hm, pa da. – odgovori tetka.
Na to se montypaytonovac okrenu kameri i u svojstvu prekaljenog TV voditelja najavi:
– Reklame, pa se vraćamo u studio!
Kad je to izrekao lik Letećeg cirkusa Montya Pythona zaustavi se u vremenu. Potom se na tetkinom televizoru započe izvoditi isječak iz filma Smisao života leteće družine koji problematizira postavljeno pitanje kao i općenito – filozofiju i filozofe. U isječku, uglađeni konobar (ponovno John Cleese) sredovječnom paru za restoranskim stolom (Michel Palin i Eric Idle) iz menija za razgovor ponudi, pogađate, filozofiju…
– Filozofija.
– Je li to sport?
– Ne, to je pokušaj stvaranja uvjerljive hipoteze kojom bi se objasnio SMISAO ŽIVOTA.
…
– Zgodno. Bi li razgovarala o smislu života, dušo?
– Zašto ne?
– Filozofija za dvoje?
– Da.
– Soba?
– 259.
– Kako…
– Želite da ja započnem?
– Voljeli bismo.
– U redu. Jeste li se ikad zapitali zašto ste ovdje?
– Pa, lani smo bili u Miamiju, a preklani u Kaliforniji…
– Ne, zašto smo mi ovdje, na ovom planetu?
– Ne.
– U redu. Je li vas ikad zanimalo o čemu se uopće radi?
– Ne.
– Fino. Tijekom povijesti mnogi su muškarci i žene pokušavali riješiti tajnu postojanja.
– Divno.
– Njih nazivamo filozofima.
– A o tome je sad riječ!
– Tako je.
– Baš zgodno!
– Čini se da shvaćate. Evo vam kartice za razgovor. Na njima su zapisane filozofske metode, imena. Evo. Želim vam ugodan razgovor.
– Najljepša hvala.
Lik koji nam je na početku postavio dva pitanja sada je skinuo masku i stajao pred nama u šarenoj košulji i hlačama s tregerima. Bijelu bradicu je zagladio prstima.
– Dobro večer, dopuštate da se predstavim… – počeo je – Ja sam Monty Python!
– Vi nas zajebavate – osorno reče tetka – Monty Python kao lik uopće ne postoji.
Ali samoprozvani Monty Python se samo jetko osmjehnu.
– A kao da je to uopće bitno! Možete o tome misliti što hoćete, da postojim i da ne postojim, ali ne možete poreći da sa mnom razgovarate. Uzmite me kao duha glasnogovornika same serije Leteći cirkus Montya Pythona i riješen problem. Vidim da ste ovdje, u ovoj Prostoriji, redovito zainteresirani za glasnogovornike toga tipa. Svako magično djelo, svakog Magičara tjerate da unajmi svog glasnogovornika s kojima biste komunicirali. Ah ta, postmodernistička narcisoidnost, no, sve je dopušteno. Stoga, opustimo se i razgovarajmo!
Shvatio je bit naše Prostorije s Kolom za manje od šezdeset sekundi. Ne bismo ga smjeli podcijeniti.
– Onda, mogu li…? – upitao je.
– Da, svakako… – odgovorio sam i učinio da ovaj neobični lik koji je baštinio ono najbolje od britanskog humora druge polovine 20. stoljeća preuzme trenutačno kontrolu zamišljanja u našoj Prostoriji.
Prvo što je po tom pitanju učinio bilo je to da je naše ozbiljno Kolo Duha svijeta pretvorio u obični ringišpil kakav se viđa po zabavnim parkovima. Na Kolu-ringišpilu ubrzo su se pojavile nekakve šare i čudni likovi velikih glava, a tobože božji prst svako se malo s neba spuštao i okretao ga. Monty Python nas pozva da se popnemo u jedna kolica i zajedno s njim provozamo na ringišpilu. Pomislio sam kako je cijelu stvar s našim Kolom izokrenuo naglavce i učinio nas smiješnim.
– Ali u smijehu je spas, ne brinite. – kazao je kad se ringišpil zavrtio. – Ionako vas, preko svake mjere, optužuju za crnilo koje svojim postojanjem širite svemirom. U ovom blesavom vremenu Smijeh je samo odraz one ‘svete tuge’ koju svako malo ovdje spominjete. Znate li da je Nietzsche proglasio smijeh svetim? U postmoderni ne možemo drugačije nego se neprestano smijati ako želimo, kako tako, na svijet još gledati ozbiljno. To je taj paradoks postmoderne.
– A na bilo kakav smisao ste pogotovo kivni… – rekoh. – U Smislu života ste od pitanja u njemu napravili pravu smijuriju…
– Ali vjerujte mi, to je bio najozbiljniji mogući pristup jednom takvom pitanju u našem vremenu. Vidite, pitanje o smislu života dosad je bilo pitanje kojim se najviše manipuliralo ljudima. Uporno se previđalo se da moglo živjeti i ne pitajući se na tako bizaran način…
– Ali ako želimo nešto od svog života postići…?
– Postići…!? Eto ti ga na! Opustite se mladiću! Dosta više s tim ‘postizanjem’. Čega se plašite? Smrti? Ma dajte! Čovjek se može samo plašiti vlastitih misli koje je iskonstruirao o bilo čemu pa tako i o smrti. Vjerujte mi na riječ.
Tu je Monty Python ponovno zagladio svoju bijelu bradicu.
– Ne znam, nekad sam tako shrvan patnjom i spoznajom da na svijetu postoje stvari koje je najbolje ne znati… – rekao sam pognute glave.
Monty Python više ništa nije rekao. U trenutku kad se na tetkinom televizoru nastavio prikazivati isječak iz filma Smisao života Letećeg Cirkusa ovog ovdje čovjeka s kojim smo razgovarali – ringišpil se zaustavio.
– Baš je zgodan.
– Vrlo susretljiv.
– Nisam znala da je Schoppenhauer bio filozof.
– Pa da! Ime mu počinje sa S.
– Da, kao i Nietzsche.
– Počinje li Nietzsche sa S?
– Postoji S u Nietzsche.
– Tako je! Imaju li svi filozofi S u imenu?
– Mislim da većina ima.
– Zar je i Selina Jones filozof?
– Moguće.
– Pjeva o SMISLU ŽIVOTA.
– Imaš pravo.
– No zar sama piše pjesme?
– Ne. Možda joj ih piše Schoppenhauer.
– Ne, nego Burt Bacharach.
– On nema S u prezimenu.
– A ni Hal David.
– Tko je on?
– Tekstopisac.
– Burt sklada. No sad je oženjen s Carol Beyer Seger.
– Konobar, ovaj nam razgovor ne odgovara.
– Žao mi je.
O Duhu i njegovim Moćima 