Blaise Pascal: MISLI

(izdanje: Beograd, BIGZ, 1988)

Misao čini [čovjekovu] veličinu… [Čovjek] je samo trska, najslabija u prirodi; ali to je trska što misli… [Svo] naše dostojanstvo sastoji se u misli.

[Zapisat ću] [ovdje] svoje misli bez reda, i možda ne u [nenamjernoj] zbrci. To je pravi red, i koji će [uvijek] baš neredom [obilježavati] moj smjer.

Poznavanje Boga bez poznavanja svoje [bijede] stvara oholost; poznavanje svoje [bijede] bez poznavanja Boga stvara očajanje. Poznavanje Isusa [Krista] čini sredinu, jer u njemu nalazimo i Boga i svoju [bijedu].

Kad bi svi ljudi znali [što] kažu jedni o drugima, ne bi bilo četiri prijtelja na [svijetu].

Kada naiđemo na prirodan stil, prosto smo začuđeni, jer smo očekivali da ćemo naići na pisca, a nalazimo [čovjeka].

O OPKLADI
Bog postoji ili ne postoji. Ali kojoj strani da se privolimo? Razum tu ništa ne može da odluči: jedan beskonačan [kaos] nas razdvaja. Tamo gdje je kraj tom beskonačnom odstojanju, odigrava se jedna igra [gdje] će pasti glava ili pismo. U [što] ćete vi da se kladite? Po razumu, ne možete reći ni jedno ni drugo; po razumu, ne možete poreći nijedno od to dvoje.
… „pravilno je ne kladiti se“ (govori onaj s kojim je Pascal u zamišljenom dijalogu, a on sâm mu odgovara), … ali kladiti se mora; nije to pitanje volje: u kolu ste (jer ste se „navezli“, morate se odlučiti jeste li kršćanin ili nevjernik, komentar u fusnoti M. Ibrovića). Pa [što] ćete izabrati? […] Imate [dvije] stvari da izgubite: istinito i dobro; i [dvije] stvari da založite: svoj razum i svoju volju, svoje saznanje i svoje blaženstvo; a vaša priroda [može] [izbjeći] [dvije] stvari: zabludu i [bijedu]. Svoj razum nimalo više ne [vrijeđate] birajući jedno ili drugo, [jer] neminovno treba izabrati. Tako smo jednu [točku] raspravili. Ali vaše blaženstvo? [Stavimo na vagu] dobitak i gubitak… [procijenimo] ta dva slučaja: ako dobijete, vi [dobivate] sve; ako izgubite, ne gubite ništa.
Kladite se, dakle, bez kolebanja, da Bog postoji…

‘MATEMATIČKI DOKAZ’ POSTOJANJA BOGA
Mi uviđamo da postoji beskonačnost, a ne znamo joj prirodu: na [primjer], znamo da je [netočno] da su brojevi konačni; istina je, dakle, da postoji beskonačnost broja, ali mi ne znamo [što] je ona. [Netočno] je da je ona parna; jer dodavanjem jedinice [njezina] priroda se ne mijenja. Međutim, ona je broj, a svaki je broj paran ili neparan. Doduše, to se [podrazumijeva] za svaki konačan broj. Tako, lijepo možemo [uvidjeti] da ima Boga a da ne znamo [što] je on.

4 komentara »

  1. […] Blaise Pascal: MISLI […]

    • Evo staviti ću u komentar također iz Misli od Pascala ( stavi si u word, ja naprimjer kada čitam sve izreke skupljam ). Zanimljivo je kako smo iako se ne poznajemo stavili gotovo iste misli, ja sam ih našao više i poradi toga se dobro uvijek vraćati na određena djela i autore zato što se dogodi da nam dosta toga izmakne, pa tako i to da si zaboravio staviti Pascalove genijalne misli o razonodi i zabavi i čovjekovoj bijedi i jadi. Što više čitamo to više vidimo kako nam neke misli izmaknu i zato treba i čitati, a ponajviše misliti.
      ps. pročitaj Weiningerovu knjigu Spol i karakter ili Beckerovu Poricanje smrti ( kad sam već kdo Pascala ), a kad budeš odgovorio na ovaj komentar napiši i nekoliko svojih knjiga koje su utjeccale na tebe. Imamo gotovo isti “ukus” iako ja osobno nisam čitao ove modernije autore i mislioce, nekako mi staro i klasično više leži, to je i zbog utjecaja od strane Spenglera o kojemu si nešta i pisao, no otom potom.

      Evo i Misli od Pascala, sve je uzeto iz njegove knjige ne sa neta kao što to većina uzima i radi ( iako sam samo pročitao Misli sasvim sigurno ću i ostale prevedene knjige, meni je on dobar autor zato što ističe tu čvojekovu jad i bijedu, njegovu ništavnost, pad ).

      Jednako mi je mrzak i onaj tko sve okreće na šalu i onaj tko sve napuhava: za prijatelja ne bismo uzeli ni jednoga ni drugoga.

      Spoznaja Boga bez spoznaje svoje bijede daje oholost. Spoznaja svoje bijede bez spoznaje Boga daje beznađe.

      Valja upoznati samoga sebe: ako to i ne služi za nalaženje istine, služi barem da uredimo svoj život, a od toga nema ničega ispravnijega.

      Vrijeme liječi boli i zavade zbog toga što se mijenjamo, nismo više ista osoba.

      Tako ljudski život nije doli vječita obmana: ne činimo ino se doli međusobno varamo i laskamo si. Nitko o nama u našoj nazočnosti ne govori onako kako govori u našoj izočnosti. Zajedništvo među ljudima temelji se samo na tom međusobnom varanju, te bi opstalo malo prijateljstava da svatko zna što prijatelj mu o njemu govori kad ga nema, premda tad o njem govori iskreno i bez strasti. Čovjek je dakle puka preruha, puka laž i licemjerje, i pred sobom i pred drugima. Neće da mu se kaže istina, izbjegava je reći drugima, a svi ti raspoložaji, tako daleko od pravednosti i razuma, prirodno su ukorijenjeni u njegovu srcu.

      Činjenično tvrdim da, kad bi svi ljudi znali što govore jedni o drugima, ne bi se našla četiri prijatelja na svijetu.

      Oholost – Radoznalost nije doli taština.Najčešće hoćemo znati samo zato da bismo o tomu mogli govoriti: inače se ne bismo otiskivali na more kad o tom nikad ništa ne bismo mogli reći, te samo za volju razgledavanja, bez nade da ćemo to ikad moći ispričati.

      Čovjek koliko god tuge pun bio, uspijemo li ga pridobiti i uvući u kakvu razonodu, eto ga sretna za to vrijeme; te čovjek, koliko god sretan bio, ne razonođuje li se i ne zaokuplja kakvom strašću ili zabavom koju dosadu priječe da navre, uskoro postaje čemeran i nesretan. Bez razonode nema veselja, s raznodom nema tuge. A to isto obrazuje i sreću ljudi visoka staleža, to što imaju velik broj ljudi koji ih razonođuju te mogućstvo da se u tome stanju održe.

      Itekako mogu pojmiti čovjeka bez ruku, nogu, glave. Ali ne mogu pojmiti čovjeka bez mišljenja: to bi bio kamen ili sirova živina.

      Veličina čovjeka je u mišljenju.

      Bijeda – Jedino što nas tješi u našoj bijedi razonoda je, a to je istodobno najveća naša bijeda. Jer upravo je to ono što nas prvenstveno sprečava da mislimo o sebi i uslijed čega se neosjetno gubimo. Bez toga, bilo bi nam dosadno i ta bi nas dosada tjerala da potražimo suvislije sredstvo da se iz nje izbavimo. A razonoda nas zabavlja i pomoću nje neosjetno stižemo do smrti.

      Tko ne vidi ispraznost svijeta sam je itekako isprazan. A tko je i ne vidi, s iznimkom mladih ljudi koji su svi u buci, razonodi i mislima na budućnost? Ali, oduzmite im razonodu i vidjet ćete kako sahnu od dosade; osjećaju tad svoju ništavnost i nje nesvjesni: jer biti nesretan upravo znači biti nepodnošljivo tužan čim nas se svede na razmatranje sebe i ničim nas se od toga ne razonođuje.

      Kad vidim zaslijepljenost i bijedu čovjekovu, te čudnovate oprečnosti u njegovoj naravi, i kad svrnem pogled na cijeli mukli svemir i čovjeka bez svijetlosti, prepuštenog samom sebi i pomalo izgubljenog u tom zakutku univerzuma, ne znajući tko ga je tu postavio, što je došao tu raditi, što će biti s njime kad umre, obuzima me jeza, poput čovjeka koji je u snu odnesen na strašan i pust otok, i koji se probudio ne znajući gdje se nalazi, ni kako se odatle izvući. Nato se čudim kako ne padne u očaj zbog tako bijedna stanja.

      Da je naše stanje doista sretno, ne bi nas trebalo razonođivati od razmišljanja o njemu kako bi nas se učinilo sretnima.

      Razonoda – Ne mogavši izliječiti smrt, bijedu, neznanje, ljudi su se, ne bi li se učinili sretnima, dosjetili da na to i ne misle.

      Čovjek je bjelodano stvoren da misli: to je sve njegovo dostojanstvo i sva njegova zasluga, te je sva njegova dužnost misliti kako valja. A red je mišljenja početi od sebe.

      Bezbrižno srljamo u ponor stavivši preda se nešto što će nam onemogućiti da to i vidimo.

      Razonoda – Ljude već od djetinjstva opterećujemo skrbljenjem za čast, blagostanje, prijatelje, pa još i za blagostanje i čast njihovih prijatelja.Tištimo ih poslovima, učenjem jezika i tjelovježbom te im tumačimo da neće moći biti sretni ako zdravlje, čast i imanje njih i njihovih prijatelja ne budu u dobrom stanju, te da bi ih i jedna stvar što bi manjkala učinila nesretnima.Stoga im zadajemo dužnosti i poslove da ih more već od svanuća.
      – Neobična li, reći ćete, načina da ih se usreći! Zar bi se moglo učiniti išta bolje da ih se unesreći? – Kako, što bi se moglo učiniti?! Valja samo skinuti s njih sve te brige: jer onda bi vidjeli sebe, razmišljali o tomu što jesu, odakle dolaze, kamo idu; stoga ništa ne može biti odveć da ih se zaokupi i skrene.Te im upravo zato nakon što smo im priredili toliko posla, smognu li malo predaha, savjetujemo da ga uporabe za razonodu, za igru, i da cijelo njihovo biće uvijek bude zaokupljeno. Kako je šuplje i puno smeća srce čovjekovo!

      Nikad ne volimo osobu, nego samo odlike.

      Čovjek je isprazan zbog toga što cijeni stvari koje nisu bitne.

      Smiješni smo kada mir nalazimo u društvu sebi sličnih: bijedni poput nas, nemoćni poput nas, neće nam pomoći, umrijet ćemo sami. Valja dakle raditi kao da smo sami; a onda, bismo li gradili raskošne kuće, itd? Bez oklijevanja potražili bismo istinu; a ako to odbijemo, očitujemo da više cijenimo da nas ljudi cijene nego potragu za istinom.

      Čovjekov je život poput života u zatvoru iz kojeg zatvorenike svaki dan izvode na gubilište.

      Želite li da o vama dobro govore, ne govorite o sebi dobro.

      Čitam blog ima dobrih stvari no ne stignem uvijek čitati ili pak napisati komentar ( ljudska slabost, a i mladost ludost+ ima još odličnih blogova, treba sve to pratiti hehe). Glavno je da nas ima, znači, mladih ljudi koji vole čitati, pisati, razmišljati prije nego se zabavljati i utoniti u dnevnu rutinu besmisla i beznađa.

      • Magičar said,

        Danijel, hvala na ovako iscrpnom komentaru na koji nikako ne stignem odgovoriti… ali za dan-dva sigurno hoću. Prije toga zanima me mogu li tvoje citate Pascala onda postaviti uz svoje na samoj stranici…?

      • Magičar said,

        Eh Danijel, da, puno Pascalovih misli nisam stavio, a moram ti priznati i zašto. Ja čitam parcijalno, više knjiga u isto vrijeme, i često mi se dogodi da neke knjige čitam godinama naslađujući se upravo time što ih nisam još pročitao… Jedna od takvih knjiga je i ova. Recimo, što se tiče Nietzschea, neke njegove knjige pročitao sam i više puta (Vesela znanost, S onu stranu dobra i zla, Sumrak idola) a neke pak nisam ni dotakao (primjerice, za stare dane ostavio sam Ljudsko odviše ljudsko)…
        Tebi hvala za misli kojima si dopunio ovu stranicu kao i za preporuke za čitanje…
        Što se tiče knjiga koje su utjecale na mene, i sam si prepoznao da je to svakako Spengler i njegova Propast zapada, ali tu bih svakako u istu rečenicu stavio i Sloterdijkovu Kritiku ciničkog uma iz koje također nisam još povadio sve citate… Kantovu Kritiku čistog uma i Heideggerov Bitak i vrijeme čitaš pod moraš pa ih ne trebam ni izdvajati… Od književnika Dostojevski i Kafka mislim da su na mene ostavili najveći trag pored ovog suvremenog Houellebecqa… A naravno da sam imao i faze Bukowskog, H. Millera, Hessea i sl.
        Ako ti se bude dalo, možeš mi odgovoriti i na e-mail pustopoljina@gmail.com


Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: