Blaise Pascal: MISLI

(izdanje: Beograd, BIGZ, 1988)

Misao čini [čovjekovu] veličinu… [Čovjek] je samo trska, najslabija u prirodi; ali to je trska što misli… [Svo] naše dostojanstvo sastoji se u misli.

[Zapisat ću] [ovdje] svoje misli bez reda, i možda ne u [nenamjernoj] zbrci. To je pravi red, i koji će [uvijek] baš neredom [obilježavati] moj smjer.

Poznavanje Boga bez poznavanja svoje [bijede] stvara oholost; poznavanje svoje [bijede] bez poznavanja Boga stvara očajanje. Poznavanje Isusa [Krista] čini sredinu, jer u njemu nalazimo i Boga i svoju [bijedu].

Kad bi svi ljudi znali [što] kažu jedni o drugima, ne bi bilo četiri prijatelja na [svijetu].

Kada naiđemo na prirodan stil, prosto smo začuđeni, jer smo očekivali da ćemo naići na pisca, a nalazimo [čovjeka].

ČOVJEK JE SAZDAN DA MISLI
[Čovjek] je očevidno sazdan da misli; u tome mu je sve dostojanstvo i sva zasluga; i jedina dužnost mu je da misli kao što treba. A red misli je početi od sebe, i od svoga tvorca i svoga kraja.
A na šta misli [svijet]? Nikad na to, nego da pleše, da svira u lautu, da [pjeva], da sastavlja stihove, da hvata alke itd., da se tuče, da postane kralj, ne razmišljajući šta znači biti kralj a šta biti [čovjek].

O OPKLADI
Bog postoji ili ne postoji. Ali kojoj strani da se privolimo? Razum tu ništa ne može da odluči: jedan beskonačan [kaos] nas razdvaja. Tamo gdje je kraj tom beskonačnom odstojanju, odigrava se jedna igra [gdje] će pasti glava ili pismo. U [što] ćete vi da se kladite? Po razumu, ne možete reći ni jedno ni drugo; po razumu, ne možete poreći nijedno od to dvoje.
… „pravilno je ne kladiti se“ (govori onaj s kojim je Pascal u zamišljenom dijalogu, a on sâm mu odgovara), … ali kladiti se mora; nije to pitanje volje: u kolu ste (jer ste se „navezli“, morate se odlučiti jeste li kršćanin ili nevjernik, komentar u fusnoti M. Ibrovića). Pa [što] ćete izabrati? […] Imate [dvije] stvari da izgubite: istinito i dobro; i [dvije] stvari da založite: svoj razum i svoju volju, svoje saznanje i svoje blaženstvo; a vaša priroda [može] [izbjeći] [dvije] stvari: zabludu i [bijedu]. Svoj razum nimalo više ne [vrijeđate] birajući jedno ili drugo, [jer] neminovno treba izabrati. Tako smo jednu [točku] raspravili. Ali vaše blaženstvo? [Stavimo na vagu] dobitak i gubitak… [procijenimo] ta dva slučaja: ako dobijete, vi [dobivate] sve; ako izgubite, ne gubite ništa.
Kladite se, dakle, bez kolebanja, da Bog postoji…

‘MATEMATIČKI DOKAZ’ POSTOJANJA BOGA
Mi uviđamo da postoji beskonačnost, a ne znamo joj prirodu: na [primjer], znamo da je [netočno] da su brojevi konačni; istina je, dakle, da postoji beskonačnost broja, ali mi ne znamo [što] je ona. [Netočno] je da je ona parna; jer dodavanjem jedinice [njezina] priroda se ne mijenja. Međutim, ona je broj, a svaki je broj paran ili neparan. Doduše, to se [podrazumijeva] za svaki konačan broj. Tako, lijepo možemo [uvidjeti] da ima Boga a da ne znamo [što] je on.

BOG JE JEDAN SKRIVENI BOG
[Sveto pismo] veli, naprotiv, da je Bog jedan skriveni Bog, i da je on, otkako se priroda iskvarila, ostavio ljude u zaslijepljenosti, iz koje mogu izaći samo pomoću Isusa Krista, izvan koga je uskraćeno svako općenje s Bogom.

TRI NAČINA ZA STJECANJE VERE
Ima tri načina da se dođe do vere: razum, navika, [otkrivenje] nadahnuće.

ULITI VJERU U DUH RAZLOZIMA, A U AUTOMAT (ŽIVOT) NAVIKOM
Jer ne treba da se varamo o sebi samima: mi smo automat koliko i duh;[1] i otuda biva da sredstvo kojim se vrši ubeđivanje nije samo dokazivanje. Kako je malo dokazanih stvari! Dokazi ubeđuju samo duh; navika stvara naše najjače dokaze, one u koje najviše verujemo: ona navija automat, koji za sobom povlači duh a da ovaj na to i ne misli. Ko je dokazao da će sutra svanuti dan i da ćemo umreti? A u šta se više veruje? Navika nas, dakle, ubeđuje u to; ona stvara toliko hrišćana – ona stvara Turke, mnogobošce, zanatlije, vojnike itd. Kod hrišćana postoji vera primljena pri krštenju koju mnogobošci nemaju. Najzad, njoj treba pribegavati kada duh jednom uvidi gde je istina, da bismo se zapojili i obojili tim verovanjem koje nam svaki čas umiče; jer imati uvek pred sobom dokaze o njemu, odviše je zametno. Treba steći lakše verovanje, a to je verovanje po navici, koja nam, bez prinuđavanja, bez dovitljivosti, bez argumenta uliva veru u stvari i navodi sve naše moći toj veri, tako da nam duša prirodno u njoj ogrezne. Kada neko veruje samo po sili ubeđenja, a kada je automat sklon da veruje u suprotno, to nije dovoljno. Treba, dakle, uliti veru u obadva naša dela: u duh, razlozima, koje je dovoljno da smo jednom u životu zapazili; i u automat, navikom, i ne dopuštajući mu da posegne za suprotnu stranu…
Razum sporo deluje, i sa toliko osvrta, po tolikim načelima koja treba da su uvek u svesti, da on svaki čas sustaje ili bludi, zato što mu načela nisu sva u svesti. Osećanje deluje tako: ono deluje namah, i uvek je spremno da deluje. Treba, dakle, našu veru zasnovati na osećanju; inače će uvek biti kolebljiva.

[1] Pascal naziva mašinom onaj čovekov deo kojim je on automat, kao životinja, i nepodložan razmišljanju nego nagonu (prema Léonu Brunschvicgu).

NIŠTA NIJE PRAVEDNO PO SEBI
Može li išta biti šaljivije do to da netko ima prava da me ubije ako stanuje s one strane vode, i ako je njegov vladar u raspravi s mojim, mada ja nisam u nikakvoj raspravi s njim?
Ništa, po samom razumu, nije pravedno po sebi; sve se remeti vremenom. Običaj sačinjava svu pravičnost iz toga jedinog razloga što je usvojen; to je tajanstven osnov njegovog ugleda.

O PRAVDI I SILI
Pravo je da se pristaje uz ono što je pravično; neophodno je da se pristaje uz ono što je najmoćnije. Pravda bez sile je nemoćna; sila bez pravde je nasilnička. Pravda bez sile se poriče, jer uvek ima nevaljalaca, sila bez pravde se osuđuje. Treba, dakle, združiti pravdu i silu; i zato nastojati da ono što je pravedno bude jako, ili da ono što je jako bude pravedno.
Pravda je podložna sporenju; sila se lako daje raspoznati i neosporna je. Zato se nije mogla pridati sila pravdi, jer je sila poricala pravdu, i rekla da je ona nepravična, i rekla da je baš ona pravična. I tako ne mogući učiniti da ono što je potrebno bude jako, učinjeno je da ono što je jako bude pravedno.

U VEĆINI JE VIŠE SNAGE NEGO RAZUMA
Zašto se ide za većinom? Da li zbog toga što ima više razuma? Ne, nego više snage.

OBIČAJA SE TREBA PRIDRŽAVATI SAMO ZATO ŠTO JE OBIČAJ
Montenj greši: običaja se treba pridržavati samo zato što je običaj, a ne zato što bi bio razuman i opravdan. Ali puk ga se pridržava samo iz razloga što misli da je opravdan. Da nije tako, on ga se više ne bi pridržavao, makar da je to običaj. Jer ljudi hoće da su potčinjeni samo razumu ili pravdi. Običaj bi, inače, bio smatran kao samovlašće; ali carstvo razuma i pravde nije samovlasnije od carstva naslade: to su načela čoveku urođena.
Bilo bi, dakle, dobro da se ljudi pokoravaju zakonima i običajima zato što su zakoni; da znaju da nema nijednog istinitog i pravednog koji bi trebalo zavesti; da se mi u tom ništa ne razaznajemo; i da se tako samo treba pridržavati već primljenih: na taj način nikad ih ne bismo napustili. Ali puk nije kadar da prihvati to gledište; i otuda, kako on drži da se istina može naći, i da je ona u zakonima i običajima, on veruje u njih, i uzima njihovu starinu za dokaz njihove istinitosti (a ne samo njihovog ugleda bez
istinitosti). Tako im je pokoran; ali je sklon da se pobuni čim mu se pokaže da oni ništa ne vrede; što se može pokazati za svakog od njih, gledajući ga s jedne izvesne strane.

O NEPRAVDI
Opasno je reći puku da zakoni nisu pravedni, jer im se on pokorava samo zato što misli da su pravedni. Zato mu treba reći istovremeno da im se treba pokoravati zato što su zakoni, kao što treba slušati starešine ne zato što su pravedni, nego zato što su starešine. Na taj način se, eto, svaka pobuna sprečava ako se uspe pokazati to, i da je (to), u stvari, definicija pravde.

O UROĐENOM I UČENOM NEZNANJU
Svet sudi dobro o stvarima, jer se nalazi u urođenom neznanju, koje je pravo sedište čovekovo. Nauke imaju dve krajnje tačke, koje se dodiruju. Prva je čisto urođeno neznanje, u kome se od rođenja nalaze svi ljudi. Druga je krajnost ona do koje dolaze velike duše koje, prešavši sve što ljudi mogu znati, uvide da ne znaju ništa i dospevaju u ono isto neznanje iz kojeg su i pošle; ali to je učeno neznanje koje sebe poznaje. Oni između tog dvoga, koji su izišli iz urođenog neznanja a nisu mogli dospeti do onog drugog, imaju izvesnu prevlaku one nadute učenosti i prave se kao da su znalci. Ti unose zabunu u svet i sude pogrešno o svemu.

ŠTO JE NAJFILOZOFSKIJE?
Mi zamišljamo Platona i Aristotela samo u dugim učenjačkim odorama. To su bili društveni ljudi koji su se, kao i drugi, smejali sa prijateljima; i kada su se zabavljali pišući svoje Zakone i svoju Politiku, oni su to činili razonodeći se; to je bio najmanje filozofski i najmanje ozbiljan deo njihovog života. Najfilozofskiji je bio: živeti prosto i mirno.
Ako su pisali o politici, to je kao da bi zaveli red u jednu ludnicu: a ako su se pravili da o tome govore kao o nekoj krupnoj stvari, to je otud što su znali da ludaci kojima govore misle da su kraljevi i carevi. Unosili su se u njihova gledišta da bi sveli njihovu ludost na što je mogućno manju meru.

O SILI I MAŠTI
Sila je kraljica sveta, a ne mišljenje.
…svi ljudi žele da gospodare: svi to ne mogu, ali neki to mogu.
…gospodari… naređuju da se sila koja im je u rukama nasljeđuje kako se njima svidi; jedni je predaju izboru naroda, drugi nasljedstvu po rođenju itd. A tu mašta počinje da igra svoju ulogu… Sada se sila maštom održava…

5 komentara »

  1. […] Blaise Pascal: MISLI […]

    • Evo staviti ću u komentar također iz Misli od Pascala ( stavi si u word, ja naprimjer kada čitam sve izreke skupljam ). Zanimljivo je kako smo iako se ne poznajemo stavili gotovo iste misli, ja sam ih našao više i poradi toga se dobro uvijek vraćati na određena djela i autore zato što se dogodi da nam dosta toga izmakne, pa tako i to da si zaboravio staviti Pascalove genijalne misli o razonodi i zabavi i čovjekovoj bijedi i jadi. Što više čitamo to više vidimo kako nam neke misli izmaknu i zato treba i čitati, a ponajviše misliti.
      ps. pročitaj Weiningerovu knjigu Spol i karakter ili Beckerovu Poricanje smrti ( kad sam već kdo Pascala ), a kad budeš odgovorio na ovaj komentar napiši i nekoliko svojih knjiga koje su utjeccale na tebe. Imamo gotovo isti “ukus” iako ja osobno nisam čitao ove modernije autore i mislioce, nekako mi staro i klasično više leži, to je i zbog utjecaja od strane Spenglera o kojemu si nešta i pisao, no otom potom.

      Evo i Misli od Pascala, sve je uzeto iz njegove knjige ne sa neta kao što to većina uzima i radi ( iako sam samo pročitao Misli sasvim sigurno ću i ostale prevedene knjige, meni je on dobar autor zato što ističe tu čvojekovu jad i bijedu, njegovu ništavnost, pad ).

      Jednako mi je mrzak i onaj tko sve okreće na šalu i onaj tko sve napuhava: za prijatelja ne bismo uzeli ni jednoga ni drugoga.

      Spoznaja Boga bez spoznaje svoje bijede daje oholost. Spoznaja svoje bijede bez spoznaje Boga daje beznađe.

      Valja upoznati samoga sebe: ako to i ne služi za nalaženje istine, služi barem da uredimo svoj život, a od toga nema ničega ispravnijega.

      Vrijeme liječi boli i zavade zbog toga što se mijenjamo, nismo više ista osoba.

      Tako ljudski život nije doli vječita obmana: ne činimo ino se doli međusobno varamo i laskamo si. Nitko o nama u našoj nazočnosti ne govori onako kako govori u našoj izočnosti. Zajedništvo među ljudima temelji se samo na tom međusobnom varanju, te bi opstalo malo prijateljstava da svatko zna što prijatelj mu o njemu govori kad ga nema, premda tad o njem govori iskreno i bez strasti. Čovjek je dakle puka preruha, puka laž i licemjerje, i pred sobom i pred drugima. Neće da mu se kaže istina, izbjegava je reći drugima, a svi ti raspoložaji, tako daleko od pravednosti i razuma, prirodno su ukorijenjeni u njegovu srcu.

      Činjenično tvrdim da, kad bi svi ljudi znali što govore jedni o drugima, ne bi se našla četiri prijatelja na svijetu.

      Oholost – Radoznalost nije doli taština.Najčešće hoćemo znati samo zato da bismo o tomu mogli govoriti: inače se ne bismo otiskivali na more kad o tom nikad ništa ne bismo mogli reći, te samo za volju razgledavanja, bez nade da ćemo to ikad moći ispričati.

      Čovjek koliko god tuge pun bio, uspijemo li ga pridobiti i uvući u kakvu razonodu, eto ga sretna za to vrijeme; te čovjek, koliko god sretan bio, ne razonođuje li se i ne zaokuplja kakvom strašću ili zabavom koju dosadu priječe da navre, uskoro postaje čemeran i nesretan. Bez razonode nema veselja, s raznodom nema tuge. A to isto obrazuje i sreću ljudi visoka staleža, to što imaju velik broj ljudi koji ih razonođuju te mogućstvo da se u tome stanju održe.

      Itekako mogu pojmiti čovjeka bez ruku, nogu, glave. Ali ne mogu pojmiti čovjeka bez mišljenja: to bi bio kamen ili sirova živina.

      Veličina čovjeka je u mišljenju.

      Bijeda – Jedino što nas tješi u našoj bijedi razonoda je, a to je istodobno najveća naša bijeda. Jer upravo je to ono što nas prvenstveno sprečava da mislimo o sebi i uslijed čega se neosjetno gubimo. Bez toga, bilo bi nam dosadno i ta bi nas dosada tjerala da potražimo suvislije sredstvo da se iz nje izbavimo. A razonoda nas zabavlja i pomoću nje neosjetno stižemo do smrti.

      Tko ne vidi ispraznost svijeta sam je itekako isprazan. A tko je i ne vidi, s iznimkom mladih ljudi koji su svi u buci, razonodi i mislima na budućnost? Ali, oduzmite im razonodu i vidjet ćete kako sahnu od dosade; osjećaju tad svoju ništavnost i nje nesvjesni: jer biti nesretan upravo znači biti nepodnošljivo tužan čim nas se svede na razmatranje sebe i ničim nas se od toga ne razonođuje.

      Kad vidim zaslijepljenost i bijedu čovjekovu, te čudnovate oprečnosti u njegovoj naravi, i kad svrnem pogled na cijeli mukli svemir i čovjeka bez svijetlosti, prepuštenog samom sebi i pomalo izgubljenog u tom zakutku univerzuma, ne znajući tko ga je tu postavio, što je došao tu raditi, što će biti s njime kad umre, obuzima me jeza, poput čovjeka koji je u snu odnesen na strašan i pust otok, i koji se probudio ne znajući gdje se nalazi, ni kako se odatle izvući. Nato se čudim kako ne padne u očaj zbog tako bijedna stanja.

      Da je naše stanje doista sretno, ne bi nas trebalo razonođivati od razmišljanja o njemu kako bi nas se učinilo sretnima.

      Razonoda – Ne mogavši izliječiti smrt, bijedu, neznanje, ljudi su se, ne bi li se učinili sretnima, dosjetili da na to i ne misle.

      Čovjek je bjelodano stvoren da misli: to je sve njegovo dostojanstvo i sva njegova zasluga, te je sva njegova dužnost misliti kako valja. A red je mišljenja početi od sebe.

      Bezbrižno srljamo u ponor stavivši preda se nešto što će nam onemogućiti da to i vidimo.

      Razonoda – Ljude već od djetinjstva opterećujemo skrbljenjem za čast, blagostanje, prijatelje, pa još i za blagostanje i čast njihovih prijatelja.Tištimo ih poslovima, učenjem jezika i tjelovježbom te im tumačimo da neće moći biti sretni ako zdravlje, čast i imanje njih i njihovih prijatelja ne budu u dobrom stanju, te da bi ih i jedna stvar što bi manjkala učinila nesretnima.Stoga im zadajemo dužnosti i poslove da ih more već od svanuća.
      – Neobična li, reći ćete, načina da ih se usreći! Zar bi se moglo učiniti išta bolje da ih se unesreći? – Kako, što bi se moglo učiniti?! Valja samo skinuti s njih sve te brige: jer onda bi vidjeli sebe, razmišljali o tomu što jesu, odakle dolaze, kamo idu; stoga ništa ne može biti odveć da ih se zaokupi i skrene.Te im upravo zato nakon što smo im priredili toliko posla, smognu li malo predaha, savjetujemo da ga uporabe za razonodu, za igru, i da cijelo njihovo biće uvijek bude zaokupljeno. Kako je šuplje i puno smeća srce čovjekovo!

      Nikad ne volimo osobu, nego samo odlike.

      Čovjek je isprazan zbog toga što cijeni stvari koje nisu bitne.

      Smiješni smo kada mir nalazimo u društvu sebi sličnih: bijedni poput nas, nemoćni poput nas, neće nam pomoći, umrijet ćemo sami. Valja dakle raditi kao da smo sami; a onda, bismo li gradili raskošne kuće, itd? Bez oklijevanja potražili bismo istinu; a ako to odbijemo, očitujemo da više cijenimo da nas ljudi cijene nego potragu za istinom.

      Čovjekov je život poput života u zatvoru iz kojeg zatvorenike svaki dan izvode na gubilište.

      Želite li da o vama dobro govore, ne govorite o sebi dobro.

      Čitam blog ima dobrih stvari no ne stignem uvijek čitati ili pak napisati komentar ( ljudska slabost, a i mladost ludost+ ima još odličnih blogova, treba sve to pratiti hehe). Glavno je da nas ima, znači, mladih ljudi koji vole čitati, pisati, razmišljati prije nego se zabavljati i utoniti u dnevnu rutinu besmisla i beznađa.

      • Magičar said,

        Danijel, hvala na ovako iscrpnom komentaru na koji nikako ne stignem odgovoriti… ali za dan-dva sigurno hoću. Prije toga zanima me mogu li tvoje citate Pascala onda postaviti uz svoje na samoj stranici…?

      • Magičar said,

        Eh Danijel, da, puno Pascalovih misli nisam stavio, a moram ti priznati i zašto. Ja čitam parcijalno, više knjiga u isto vrijeme, i često mi se dogodi da neke knjige čitam godinama naslađujući se upravo time što ih nisam još pročitao… Jedna od takvih knjiga je i ova. Recimo, što se tiče Nietzschea, neke njegove knjige pročitao sam i više puta (Vesela znanost, S onu stranu dobra i zla, Sumrak idola) a neke pak nisam ni dotakao (primjerice, za stare dane ostavio sam Ljudsko odviše ljudsko)…
        Tebi hvala za misli kojima si dopunio ovu stranicu kao i za preporuke za čitanje…
        Što se tiče knjiga koje su utjecale na mene, i sam si prepoznao da je to svakako Spengler i njegova Propast zapada, ali tu bih svakako u istu rečenicu stavio i Sloterdijkovu Kritiku ciničkog uma iz koje također nisam još povadio sve citate… Kantovu Kritiku čistog uma i Heideggerov Bitak i vrijeme čitaš pod moraš pa ih ne trebam ni izdvajati… Od književnika Dostojevski i Kafka mislim da su na mene ostavili najveći trag pored ovog suvremenog Houellebecqa… A naravno da sam imao i faze Bukowskog, H. Millera, Hessea i sl.
        Ako ti se bude dalo, možeš mi odgovoriti i na e-mail pustopoljina@gmail.com

  2. Gusar Panononski said,

    kada shvatimo bit postojanja, tada ce nam sve biti jasno…. dotle…


Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

%d bloggers like this: