Lipanj 2012.
Na ovom svijetu postoje stvari koje je najbolje ne znati
Haruki Murakami: LJETOPIS PTICE NAVIJALICE
Murakamijevu Pticu Navijalicu čitam već tri mjeseca i nikako da je dovršim. Negdje sam na posljednjih stotinu stranica romana (od cirka sedamsto), a prema običaju – i u najvećoj čaroliji japanskog romanopisca. Zanimljivo, upravo u tom posljednjem dijelu romana naiđoh na dio teksta koji ću sasvim sigurno dugo pamtiti i o njemu duboko razmišljati. O čemu je riječ? Naime, Murakami se u posljednjem dijelu romana smjelo poigrava sa sljedećom tvrdnjom: čovjek koji mašta u životu nikada to o čemu mašta ne može ostvariti. Drugim riječima, i ukoliko želite nešto o čemu ste maštali sprovesti u djelo, to jednostavno ne možete učiniti, niste sposobni za to, jer ste čovjek koji je sposoban jedino maštati.
Spomenuti dio teksta izgovara sasvim nepodnošljiv tip, slučajno istog imena kao i ja, sa zabrinjavajućim nadimkom – Gulikoža – koji na taj način utjelovljuje suštu suprotnost nama, tipovima koji nesmiljeno maštaju, a odatle moglo bi se reći, i romanopiscima u cjelini. Čini mi se kao da se Haruki upravo želio pozabaviti tim križem spisatelja, njegovom beznačajnom ulogom u društvu s obzirom da je čitav, zbog prirode posla kojim se bavi, uronjen u maštu. Sam Murakami, čovjek je koji se ne pojavljuje prečesto u javnosti; vrlo rijetko i daje intervjue. Za razliku od njega, njegov lik Boris Gulikoža bezobziran je i beskrupulozan čovjek u pravom smislu riječi; uostalom, i sam naziv Boris Gulikoža zadobio je na račun prakticiranja osobito nehumanog i okrutnog postupka mučenja i ubijanja – guljenja ljudske kože.
Iznenađeni? Da jedan Murakami piše o najvećim zločestoćama ljudske prirode, i to s onim istim lepršavim stilom kojim je, recimo, u Kafki na žalu pisao o snovitim doživljajima dječaka Kafuke i njegovoj tajnovitoj povezanosti sa začudnim starcem Nakatom. Da se taj isti Murakami sada odjednom bavi najgorom mogućom životnom mogućnošću – smrću u užasnim mukama? Naravno, iznenađeni su samo oni koji Murakamija nikad nisu doživljavali velikim piscem.
Vjerujem da je jedan od motiva, ako ne i glavni motiv, za pisanje ovog romana Murakamiju poslužio jedan drugi ulomak kojeg ću isto tako dugo pamtiti i o njemu razmišljati, i u kojem sažeto, ledeno-hladno ustvrđuje da „na ovom svijetu postoje stvari koje je najbolje ne znati“ pripremajući čitatelja za ono što će u romanu, kao i u samom životu, kad-tad, uslijediti.
I doista, najbolje je ne znati kojim se to poslom bavi Boris Gulikoža, najbolje je ne znati da takvi tipovi uopće postoje, da postoji takav nazor na svijet, iako će nas stvarnost kojom smo okruženi na svakom koraku na to prisiljavati. Dovoljno je prisjetiti se, recimo, samo rata na ovim našim prostorima, pokolja koji su u njemu učinjeni, mučenja, zlostavljanja i silovanja za koja možemo samo pretpostaviti u kojem su se stvarnom obimu događali, pa da shvatimo da ljudska priroda doista sadrži ponore u koje nikada ne bismo htjeli zaviriti.
Naravno, Murakami će svoje likove u romanu mrtvo-hladno načiniti nevoljnim svjedocima počinjenih zlodjela, a posredno će to učiniti i s nama, čitateljima. Potanko će nam dočarati bijedu i strahotu ljudskog života u ratnim uvjetima, uvjetima ratnog zarobljeništva i iscrpljujućeg i nehumanog rada u rudniku. Bizarna scena ubijanja životinja u zoološkom vrtu, koja se javlja nešto ranije, u potpunoj je analogiji s ubijanjima i mučenjima ljudi u tim rudnicima i općenito u svim ratovima. Groteskno zastrašujuća, postaje književna uzvisina s koje je moguće obasjati čovječanstvo nekim novim svjetlom razumijevanja njegova postojanja kojim dominiraju neshvatljivi i zapravo iracionalni impulsi volje za uništenje pokrećući, bez iznimke, sve užasne stvari na ovom svijetu koje se mogu zamisliti.
Ipak, najzanimljiviji dio romana, onaj spomenuti oko šestote stranice, zbiva se u trenutku kad Murakami, s pozicije Boga svog djela, u usta Borisa Gulikože stavlja i riječi objašnjenja zašto je to tako, zašto je on tako nepodnošljiv lik a što, morate priznati, u stvarnosti redovito izostaje. Ubojice ubijaju bez izgovorene riječi, stvarni mafijaši nisu nikakvi rječiti tipovi kao mafijaši u Kumu ili Sopranosima; njihov vokabular vjerojatno ne prelazi stotinjak riječi. Ipak, zato je to umjetnost, zato je to književnost, Murakami čitavu filozofiju onih koji ne maštaju izlaže kroz usta našeg Borisa na sasvim prirodan način.
Čovjek koji o nečemu mašta nikada to ne može ostvariti. Koliko me silno želite ubiti to jednostavno ne možete učiniti, niste sposobni za to, jer ste čovjek koji jedino mašta.
Shvaćam da s ovim Kolom Duha svijeta neću nigdje dospjeti osim do boljeg razumijevanja svijeta u kojem živim. Samo to, ništa više. Ali možda i „samo to“ na kraju bude sasvim dovoljno.
Listopad 2011.
Ljepota ništavila
Haruki Murakami: KAFKA NA ŽALU
.jpg)
Čitajući Kafku na žalu, nakon izvjesnog vremena, zahvati vas osjećaj kao da imate posla s utvarama, a ne likovima. I ne samo to, zahvati vas osjećaj da je glavni lik romana, zapravo, Ništavilo, Praznina, tamna besprizorna pozadina na čijoj podnici se odigrava neobična radnja. I sam autor, pa i sama knjiga, kao da prihvaćaju biti dijelom toga. Kafka na žalu ponaša se kao samosvjesna knjiga koja zna da je ništa kao što je to svaka ljudska jedinka na svijetu. Međutim, trenutak kad praznina jedne osobe ili bilo čega drugog uđe u prazninu druge osobe ili bilo čega drugog – dogodi se čarolija. Vjerujem da taj trenutak stoji kao lajtmotiv pisanja ove knjige.
Niste sigurni koja su vam poglavlja romana zanimljivija, ona s Kafkom Tamurom, petnaestogodišnjakom koji je pobjegao od kuće i koji kao da predstavlja vrlo važan dio psihičke energije svakog od nas, dakle, i više nego primamljivu utvaru, ili ona s prostodušnim Nakatom, likom koji živi na rubu svijeta, čije pustolovine doživljavate i komično i tragično.
Krenimo od Nakate. S obzirom na svoj položaj u svijetu, on kao da se prešutno prihvaća ulogu prometnika na granici svjetova. Sav duhovni promet između svjetova prolazi kroz Nakatu koji sebe osjeća praznim te primjećuje da je njegova sjena samo upola tamna kao u drugih ljudi. Duševne energije ljudi se jednostavno mogu useliti i iseliti iz Nakate bez da si mrdnuo prstom. Posljedica je to davne nesreće u dječačkom dobu koja je Nakati učinila da jedva osjeća protjecanje vremena; osim toga, on ozbiljno govori s mačkama, štoviše, s mačkama mu „nikada nije ponestalo tema za razgovor“, ali:
Kad su ljudi pokušavali razgovarati s Nakatom, deset minuta je bilo dovoljno da potroše sve što su imali za reći.
Nakata je jedan najčarobnijih likova Murkamijeva opusa. Rekao bih da je on upravo onakav kakvi uobičajeno jesmo, prije nego vlast predamo nadmenom egu.
Nikakva nezadovoljstva, nikakve ljutnje ni na što. Nikakvih osjećaja samoće, tjeskoba zbog budućnosti ili briga što je život težak i nezgodan.
Murakami zna opaliti i bez rukavica. U to se uvjeravamo u odlomku u kojem se obrušava na ljude bez mašte. Hm, morat ćete priznati, radi se o popriličnoj diskriminaciji nemaštovitih koju stavlja u usta maga romana, Oshime, dvospolnog lika – duhom muškarca u tijelu žene:
… Ali još više mi se gade ljudi koji nemaju imaginacije [mašte]. Ona vrsta koju T. S. Eliot naziva šupljim ljudima. Ljudi koji taj manjak imaginacije ispunjavaju bezdušnim komadićima slame, a nisu čak ni svjesni što čine. Okorjeli ljudi koji vas zasipaju gomilom praznih riječi, pokušavaju vas prisiliti da činite što ne želite činiti… Uski umovi lišeni imaginacije. Nesnošljivost, teorije odsječene od stvarnosti, prazna terminologija, prigrabljeni ideali, kruti sistemi. To su stvari koje me doista plaše.
Razgovori Kafke i Oshime čine nam se poput razgovora dva vodopada u netaknutoj prirodi. Kafka, dječak petnaestogodišnjak, u njima na trenutke preraste svojih petnaest godina, postaje najdublji glas našeg nesvjesnog, netko tko je živio i uvijek će živjeti u nama, koji intuitivno pogađa u naše najskrivenije dijelove bića. Upravo razgovori njih dvojice čine okosnicu za razumijevanje glavne potke romana.
– … Kad već razgovaramo o mogućnostima, pretpostavimo načas da su sve tvoje odluke i sav tvoj trud osuđeni na propast. Ali čak i u tom slučaju, i dalje ćeš to biti ti, a ne netko drugi. Ideš kroz život kao vlastita osoba. Dakle, opusti se.
Podignem glavu i zagledam se u njega. – Zašto to mislite?
– Jer je u to uključena ironija.
– Ironija?
– … To što sada doživljavaš motiv je mnogih grčkih tragedija. Čovjek ne bira sudbinu. Sudbina bira čovjeka … Ljudi zapadaju sve dublje u tragediju ne zbog svojih poroka nego zbog svojih vrlina … Ali ironija produbljuje osobu, pomaže ljudima da sazriju … mi prihvaćamo ironiju kroz izum koji nazivamo metaforom. I kroz to odrastamo i postajemo dublja ljudska bića.
U igru, na ovom mjestu, tako ulazi metafora, taj čudesni izum, koji u sebi krije ključ romana. Oshima, kao još jedan u nizu Murakamijevih groteskno-ugodnih likova, na kraju će Kafki otkriti tajnu: svijet je obična metafora, sve ono što vidimo vani, samo je ogledalo onog unutra i obrnuto, sve ono što osjećamo u sebi pronalazimo i u onom vani, u svojoj okolini. Tako će gospođica Saeki bez problema u Kafki pronaći svog nikad prežaljenog nasilno preminulog ljubavnika (čak će se i sam Kafka ponekad osjećati kao on!), dok će Kafka kroz nju preliti svoju čežnju za majkom koja ga je neobjašnjivo ostavila kad je napunio četiri godine. S druge strane, šuma na kraju romana u koju Kafka zaluta nije ništa drugo doli njegova nutrina, njegovo nesvjesno… Ali da se razumijemo, ako ste istinski Murakamijev čitatelj, morat ćete prihvatiti tu, van svake logike, dvoznačnost istine, ako baš hoćete. Drugim riječima, gospođica Saeki u neku ruku jest Kafkina majka, iako objektivno to nije. Objašnjenje za ovu ludu dvoznačnost Murakami daje kroz sljedeće, ponovno, Oshimine riječi:
Najvažnija je stvar u životu ovdje da svi dopuste da ih upiju stvari… To je kao kad si u šumi, postaješ nerazlučivim dijelom nje. Kad si u kiši, ti si dio kiše. Kad si u jutru, nerazlučiv si dio jutra. Kad si sa mnom, postaješ dijelom mene.
„Kad si sa mnom, postaješ dijelom mene“, ta rečenica/mogućnost kojom gospođica Saeki postaje Kafkina majka, a sam Kafka njezin davno preminuli ljubavnik, još uvijek mi bruji u glavi kao naputak/prijedlog za upražnjavanje svih budućih međuljudskih odnosa. Koliko se čudesnih mogućnosti tu krije? A koliko tek opuštanja od otvrdnutog ega? Mi nikad ne doživljavamo drugu osobu objektivno, to činimo samo kroz nas, kroz naš svijet misli i onda nam ona dođe samo … kao metafora za nešto naše, nešto unutar nas.
Zbog svega toga, nakon čitanja romana nešto vas prisiljava duboko uzdahnuti i sklopiti oči, za trenutak osjetiti taj čarobni svijet stvarnosti koji vas okružuje, a kojemu pristup otežava naš nadmeni ego. Tako sam uostalom i ja učinio, nakon što sam zatvorio korice ove uistinu prekrasne književne čarolije…
Rujan 2011.
Tvrdo kuhani Mašta & Stvarnost
Haruki Murakami: TVRDO KUHANA ZEMLJA ČUDESA & KRAJ SVIJETA
Za japanskog romanopisca Harukija Murakamija mogao bih bez problema upotrijebiti jedan od onih populističkih izraza koji su danas tako česti u javnom prostoru poput “najveći pisac današnjice” ili blaže rečeno “jedan od najvećih pisaca današnjice” i time početi svoj osvrt, ali s populizmom i njegovom “akulturom” sam u bespoštednom ratu te – to ipak neću učiniti. Tu ste već nešto naučili ako niste znali od prije: populističke naslove ćete lako prepoznati ukoliko vrve superlativima svake vrste, najveći, najmanji, najovo, najono, zapravo svi su (naj)nevažni(ji). Zato ću samo reći da je Murakami MOJ pisac i ukratko izložiti zašto ga smatram “svojim”, a odatle možda i vi odlučite da ga svojatate na svoj način ako već niste dosad. Zapravo što se tiče istinskih pisaca oni bi i jedino željeli biti to – VAŠI pisci, da im polazi za rukom u nekome pobuditi one iste osjećaje koji i njima ne daju mira. Oni koji kažu da im je do slave, ili ne poznaju sebe ili nisu istinski pisci.
Ako me s romanima Norveška šuma, Južno od granice, zapadno od sunca, a pogotovo s Lovom na divlju ovcu i Pleši, pleši, pleši uspio pridobiti u vojsku svojih vjernih čitatelja (ops! populistički izraz, zapravo svrstati se u MOJE pisce), onda je Murakami s Tvrdo kuhanom zemljom čudesa & Kraj svijeta otišao još korak dalje, iza samog čitanja, u područja s nesigurnim, ali intrigantnim pitanjima o istovjetnosti duše.
U pogledu Murakamija, uvijek sam se sa zadovoljstvom čudio kako me jedan Japanac, dakle, homosapiens iz sasvim drugog podneblja i kulture, može svojim pisanjem dotaći dublje od ijednog hrvatskog pisca s kojim dijelim isto podneblje i istu kulturu. Što to Murakami dotiče u meni ne mogu konkretno izreći, jedino slutim da je riječ, “narodski rečeno”, o stvarima duhovne prirode. Duh je to univerzalno biće, filozofi će reći neovisno o vremenu, a Murakami će pokazati neovisno o prostoru, koje povezuje sav ljudski rod na planeti i koji nam uopće dopušta nekakve opće zaključke o bilo čemu, a onda i dijeljenje istih spoznaja, osjećaja, osjećanja i slično. Međutim, pogrešno je misliti da duh pripada samo nama, samo jednoj grani evolucije koja se kao vinula visoko iznad krošnje svog stabla. Nekad pomislim kada bi životinje, stabla i rijeke znali čitati vjerujem da bi Murakamija razumjeli onako kako ga i ja razumijem, jer valja to priznati, kako je nekoć još ustvrdio Nietzsche: mi, homo sapiensi, dijelimo jedan te isti duh sa svim živim i neživim stvarima.
Međutim, u Kraju svijeta Murakami je otišao još dalje, vjerojatno dalje i od oznake koju spominje naslov njegova romana. Otišao je preko svijeta, završio je u području u kojem smo on i ja, ali i sve životinje, stabla i rijeke jedno te isto, znači – otišao je na sam izvor duha. Teško je nekome tko ne priznaje nikakav duh o ovome govoriti. Ukoliko ipak pokaže volju kao što će je, vjerujem, pokazati čitatelj ovog teksta, spreman sam održati najkraći mogući tečaj, prvu i jedinu lekciju koju mora znati o biti duha kako bi u miru i sa zanimanjem mogao nastaviti čitati ovu sve manje kritiku, a sve više apologezu jednog nadasve duhovnog djela. Nauk je jednostavan: duh je tu kako bi čovjeka i sve stvari u svijetu naučio ne osvrtati se na vrijeme. Pazite, ne toliko prostor koliko vrijeme. Jer “Ja sam vrijeme”, reći će duh nepomućenim skladom, “onaj jedan, jedini trenutak sadašnjosti koji mi dopušta stvarati umjetničke trenutke, a koje vi kasnije nazivate “sjećanja” i koje zajedno s vama svrstavam u riznicu što je zovemo prošlost. Zbog toga se duh ne buni protiv prostora. Prostor je zapravo jedna velika radionica duha.
Da je prostor jedna velika radionica duha pokazao je Murakami u svom romanu kreirajući ga unutar sebe sama (zapravo glavnog lika romana), simbolički, opasavajući ga zidinama, i puneći ga nepresušnim antropomorfnim simbolizmima. Likovi poput Čuvara Dveri, Pukovnika, Knjižničarke i neobičnih životinja – jednoroga – tumaraju njime. Pojedinac koji nosi duh, glavni lik romana, tako istovremeno obitava u dva svijeta. Osim kreacije koju održava u svom umu koju Murakami naziva “sržna svijest”, na volju mu je i “vanjski” prolazni život “u svijetu”, u kojem vladaju nepoznati i nasilni zakoni i u kojem se Murakamijev lik, moramo to priznati, i ne snalazi baš najbolje. Antagonizmi prolazno-neprolazno, smrtno-besmrtno, vanjsko-unutarnje duhovne su okosnice romana koje sve homosapiense na zemaljskoj kugli, prijemčive za duhovno, ponovit ćemo to, mora privući iz temelja.
Prije nego anticipiramo tu dubinu i vrijednost Murakamijevog romana koja se ogleda u samom njegovu epilogu (u najboljim romanima njegova radnja je nevažna stvar, zbog toga nema opasnosti od dosade po čitatelja ako i otkrije njegov kraj prije samog čitanja) recimo i ponešto o porukama koje je Murakami odaslao svim ljudima dobre volje koje smatraju ovaj svijet jedinom i još k tomu surovom stvarnošću, bez upliva ikakvog “duhovnog”. Sa svojom nezaobilaznom dozom ironije, navijestio je da se slaže s njima, da na nas u vanjskom svijetu doista vrebaju bezbrojne opasnosti. Tajna društva, organizirani kriminal, zločesti pojedinci i grupe motre naš život i u svakom trenutku mogu presjeći njegovu nit. To je izvjesnost koju nudi svaki život. Međutim, kako roman odmiče i glavni lik romana se sve više okreće svojoj nutrini, svom unutarnjem životu, zločesti vanjski svijet sve se više udaljava, da bi u završnom dijelu romana potpuno iščezao, bez razrješenja u stilu tipične jamesbondovske drame. Na ovom mjestu bi svaki dobri holivudski režiser duboko uzdahnuo i okrenuo se novom romanu Dana Browna. Jer, zamislite, ostaviti akcioni zaplet (primjerice, u jednom poglavlju knjige dvojica negativaca demoliraju stan glavnog lika zbog tajne koju ovaj nosi u sebi) bez istog takvog razrješenja (trčanje preko krovova, stizanje nečeg u zadnji tren i slično) prema tisuću puta oprobanoj formuli holivudskih filmova koji se dobro prodaju u svijetu – zvuči krajnje neozbiljno.
U krajnjoj napetosti radnje, dakle, Murakami svom glavnom liku mrtvo-hladno osigurava provesti gotovo nestvaran idealan dan upravo zbog njegove odluke o pomirenju sa smrću, pomirenju sa svim neprijatnostima i neugodnostima koje donosi život. Prvo obilan objed u talijanskom restoranu, a potom i ugodno iscrpljujuće vođenje ljubavi s profinjenom dugokosom knjižničarkom, osobom kao on, još k tomu u prekrasnoj atmosferi ranojesenje noći i dana – to je zapravo scena koja prethodi konačnom kraju – gubljenju svijesti i iščeznuću u unutarnji svijet svoje kreacije – Grada simboličnog naziva “Kraj svijeta”. Dokaz da je knjižničarka odabranica, tu ne možemo reći njegova srca, već više duha, ne leži samo u njenim divnim izjavama u “vanjskom” svijetu, primjerice o ona dva noćna sata pred jutro koja su za nju “čista i neupotrijebljena” već i u postojanju istovjetnog lika knjižničarke koja je, uzgred, izgubila dušu u samom Gradu “Kraj svijeta” u njegovu umu.
Naprotiv, lik bucmaste djevojke koja ga cijeli roman prati u njegovoj putešestviji i koja će ga u konačnici zalediti kad izgubi svijest dok se on nekako ne iskobelja iz u umu stvorene kreacije, predstavlja zapravo uobičajeno i rekli bi – normalno ponašanje ljudi iz vanjske stvarnosti. Ona će ga zalediti i brinuti za njega jer je naprosto praktičnija, uz njegovo obećanje da će kad se odledi voditi ljubav s njom. Sve svoje probleme otkrio je bucmastoj djevojci dok je knjižničarku ostavio u neznanju.
Analogan lik bucmastoj djevojci predstavlja lik sjene u unutarnjem svijetu. Sjena također kao i bucmasta djevojka nuka glavni lik na akciju, na borbu, ne “napredaju”. Želi pobjeći iz Grada. Konačno sav taj napor izlijeva se u pomalo sentimentalnu zadaću: “pronaći dušu”. Glavni lik će ostati zatočen u umnoj kreaciji sve dok ne pronađe dušu knjižničarke, dakle, osobe koju voli (čak i prpošna sjena besmrtnom Gradu najviše spočitava nedostatak duše). Drugim riječima, probudit će se onog trena kad onaj jedan nestvarno lijep dan s knjižničarkom od krvi i mesa bude bio spreman neopterećeno živjeti svaki dan.
Na kraju, ovo nije bio nikakav osvrt ili kritika, više nagovor na čitanje jednog iznimnog djela svjetske književnosti, pogotovo ako ste ti kojima je duh, ako ne “jedina stvarnost”, “sve” ili “bog”, barem utjeha u ovom ispraznom i ponekad surovom životu.
>>> tekst je izvorno objavljen na Lupiga.com.
O Duhu i njegovim Moćima 