Kolovoz 2018.
Zašto uvijek tražiti znakove skrivenoga složenog značenja
GERALD MURNANE: Ravnice
Kada mi je proslijeđen izvadak prijevoda romana Ravnice, meni malo poznatoga australskog književnika Geralda Murnanea, ni najmanje nisam mogao naslutiti ushićenje koje će u meni izazvati. No već nakon pročitana prva tri odlomka shvatio sam da se radi o vrhunskoj književnosti koja me je u dosadašnjem životu neobjašnjivo zaobišla. U pogledu književnosti Geralda Murnanea moja erudicija pokazala se neoprostivo slijepom.
Kada sam prije dvadeset godina prvi put stigao na ravnice, držao sam oči otvorene. U krajoliku sam tražio neki znak skrivenoga složenog značenja.
Moje je putovanje do ravnica bilo mnogo lakše nego što sam kasnije tvrdio. Ne mogu čak ni reći da sam u nekom trenutku znao da sam napustio Australiju. Ipak, jasno se sjećam niza dana tijekom kojih se ravna zemlja oko mene sve više doimala mjestom koje sam jedino ja mogao protumačiti.
Ravnice kojima sam tih dana putovao nisu bile identične. Ponekad bi mi pogled pao na kakvu prostranu, plitku dolinu s raštrkanim stablima i besposlenom stokom, a u sredini je možda imala maleni potočić. Ponekad bi se cesta, pri kraju nekog predjela koji nije mnogo obećavao, uzdigla prema nečemu što je neupitno bilo brdo, no zatim bih u daljini ugledao još jednu ravnicu, ravnu, praznu i zastrašujuću.
Ono što sam prvo pomislio nakon što sam pročitao tih nekoliko odlomaka bilo je da se Ravnice čine kao da ih je napisao Kafka u svojoj, ipak nedoživljenoj, starosti. No, ne samo da su Ravnice kafkijanske, one su i autentično murnaneovske. Do takva savršenstva u stilu Kafka za života nije stigao, pomislio sam. No Geraldu Murnaneu, tom hirovitom 79-godišnjaku, definitivno, to je pošlo za rukom. Stoga ne čudi da se ovaj književni osobenjak danas razmatra kao jedan od najizglednijih kandidata za Nobelovu nagradu za književnost.
Ako bih ikada poželio pisati kao neki drugi pisac, a to znači u potpunosti preuzeti njegov stil pisanja, ne bih (više) želio pisati kao Karl Ove Knausgaard, želio bih pisati kao Gerald Murnane. Karl Ove bio mi je i ostao drag srcu, no njegov stil pisanja i moj stil pisanja ipak su samo ‘dvije mimoilazeće galaksije u svemiru’, dok stil pisanja Geralda Murnanea i doslovno osjećam ‘svojim’. O čemu se radi? Prema nekom mom neznanom osjećaju, na stil pisanja Geralda Murnanea gledam kao na pažljivo nadograđen, i ovom vremenu prilagođen, Kafkin stil pisanja, a to je značilo – i stil pisanja koji sam najčešće oponašao u mladosti. A upravo Murnaneov stil pisanja, kao i Kafkin, krasi taj identičan, onirički odnos između upotrjebljenih ‘teških riječi’ koje na sebi svojstven način ostvaruju tu bizarnu surealnost pustih predjela – koje sam nazvao ‘pustopoljinama uma’, koje su k tomu obilježene, kako snovitošću pozadinske atmosfere, tako napose i onim Neizgovorenim koje upućuje na čistu, ali dakako, prikrivenu eshatologiju. Stoga mislim da neću pogriješiti ako kažem da se i u slučaju Kafke, i u slučaju Murnanea, radi o piscima kojima, u uzaludnoj potrazi za smislom, nisu dovoljna ona, svakom dostupna, jeftina religiozna rješenja. I zato sam njihov stil pisanja prigrlio više od drugih. S druge strane, slutio sam da bi Kafkin stil pisanja, kao i Murnaneov stil pisanja, pod mojom rukom mogli izgledati drugačije, baš kao što Kafkin stil pisanja izgleda drugačije pod Murnaneovom rukom, i baš kao što je izgledao drugačije kada sam ga rabio pišući svoje prve pripovijetke.
No jedno je prigrliti stil pisanja nekog pisca, a drugo poistovjetiti se s njegovim životom. A sa životom Geralda Murnanea to bih najmanje želio. Ne bih to mogao učiniti, kao što bih to bez većih problema mogao sa životom Karl Ovea. Gerald Murnane kao osoba, definitivno, nije netko meni blizak. Iz osvrta koji će biti objavljen u časopisu Tvrđa, kao i onog iz nedavne emisije na Trećem programu Hrvatskog radija također posvećene njemu i njegovu djelu, o njegovu životu saznao sam pojedinosti koje je bilo najbolje ne saznati. Uglavnom se radi o nevjerojatnim bizarnostima i ekscentričnostima ovog usamljenog Australca; Murnane ne rabi računalo, ne gleda televiziju, pa ni filmove, ne rabi fotoaparat, mrzi popularnu glazbu, kazalište i operu itd.; s druge strane, opsesivno obožava konjske utrke… Kamo to može odvesti život jednog umjetnika…? Kad bi se umjetnička djela ocjenjivala prema životu njihova stvaratelja ne bismo daleko dogurali. Zapravo, na život bilo kojega stvaratelja ne bismo se trebali pretjerano osvrtati. Kao što se ne bi trebali pretjerano osvrtati na život Franza Kafke (bez obzira na sav utjecaj koji je proizveo na njegovu umjetnost) ili Karl Ovea Knausgaarda, (što u slučaju stasitog Norvežanina nekome može izgledati paradoksalno, jer on upravo piše o njemu, ali ipak ne!), tako se ne trebamo osvrtati ni na život Geralda Murnanea. A tu ponajviše ciljam na isticanje neke njegove ‘luckaste’ osobine, poput tog spektakularnoga ‘negledanja televizije’, i zatim to ‘negledanje televizije’ uzdizati u nebesa, kao da je ono pouzdan znak prepoznavanja pravog umjetnika. Hej, pa taj isti umjetnik koji ne gleda televiziju, zna napamet sve pobjednike Melbourne konjičkog kupa! ‘Negledanje televizije’ nije posljedica nikakvog odmjerenoga uvida u štetno djelovanje buljenja pojedinca u televizijski ekran, nego običan hir u ravnini s hirom obožavanja konjskih utrka. Gerald Murnane kao osoba je hiroviti ekscentrik no kao ‘umjetnički kanal’… gotovo pa da je savršen; s jednim, uistinu rijetko viđenim književnim darom koji me dovodi do toga da svoju očaranost njegovim pisanjem, evo, ni nakon nekoliko odlomaka ovog posta ne mogu lako obuzdati.
Nitko u ovom okrugu ne zna tko sam ja ili što ovdje namjeravam učiniti. Neobična je pomisao da nitko od ljudi s ravnica koji sada spavaju (u velikim kućama s bijelim daskama, crvenim željeznim krovovima i prostranim suhim vrtovima kojima vladaju stabla lažnog papra, kurrajonga i redovi tamarisa) ne poznaje pogled na ravnice koji ću ja uskoro otkriti.
Uočite samo tu svečanu drskost kojom odišu uvodne rečenice Ravnica u kojima se momentalno razotkriva i namjera glavnog lika, alter-ega samog pisca, na početku njegove avanture. On nas obavještava da napušta Australiju, ali samo kako bi stigao u njenu unutrašnjost; taj oksimoron poduzete radnje dominira i drugim motivima koje nalazimo u romanu. I umjesto da u unutrašnjosti, u ‘stvarnoj stvarnosti’ jedne Australije, naiđe na pustinje i, sve u svemu, jedan beživotan kraj, on tamo zatiče ljude ravnica koji žive u vlastitim ravničarskim gradovima, vlastitim ravničarskim životom a koji se čini ni najmanje nalik na živote običnih ljudi s australske obale. Naime, kako ubrzo saznajemo ljudi ravnica svoje slobodno vrijeme ne provode na uobičajen način, na aktivnosti dodatnog stjecanja i uvećanja materijalne dobiti, nego su većinu vremena uronjeni u nešto što bi se, pomalo nezgrapno, ali u najkraćim crtama moglo opisati kao ‘duhovna strana života’. Glavni događaj u gradu u koji se smjestio glavni junak, po tom pitanju je dolazak zemljoposjednika ravnica u gradski hotel, kojim započinje višednevna ‘duhovna sjedeljka’, ili svečanost, uopće nemam riječi kako bih to opisao, posvećena razmjeni misli i promišljanju duha Ravnica i esencije ovoga začudnog podneblja. Posebno vrijeme na tim ‘duhovnim seansama’ ostavljeno je za ‘primanje običnih građana’ zainteresiranih za pokroviteljstvo zemljoposjednika, koji bi onda pred njima izložili neku svoju ideju vezanu uz duh Ravnica ili obiteljski grb nekog zemljoposjednika ili bilo koju drugu stvar iz koje bi se trebalo iščitati tko su oni zapravo bili, što su bile ravnice, i na koncu, na koji način se to dvoje moglo ispreplesti u jednu cjelinu. Zemljoposjednici su bili spremni, nekada i čitavu noć, saslušavati različita izlaganja građana, zainteresirani da u njima iznađu načine koji bi njihovim postupcima podarili smisao, a ne kako bi ostvarili zaradu. Drugim riječima, svi razgovori svodili su se na, u romanu nikad izgovorenu, ali možebitno postojeću, nekakvu vrhunaravnu tajnu ravnica i ljudi koji su je nastanjivali. Dakako, moje riječi putem kojih nastojim opisati ovaj, kako rekoše na Trećem programu hrvatskog radija, nekonvencionalan roman, nedostatne su i bijedne u svakom pogledu. Stoga, evo dijela izvornika s dijelom onoga što sam prethodno samo pokušao opisati…
Jednog sam popodneva u kafiću koji mi je postao najdraži primijetio nejasnu napetost. Neki su gosti govorili potiho. Drugi su pak govorili nesigurno i prodorno, kao da se nadaju da će ih čuti netko u nekoj udaljenoj prostoriji. Shvatio sam da je došao dan da provjerim jesam li jedan od ljudi s ravnica. Neki od velikih zemljoposjednika došli su u grad, a nekolicina njih tada je bila u hotelu.
Nastojao sam ne izgledati uznemireno, a pritom sam pomno promatrao ostale goste. Većina njih je također nestrpljivo čekala na poziv u udaljeni unutrašnji salon i kratki razgovor s ljudima čije su pokroviteljstvo priželjkivali. No, znali su da će u vrijeme zalaska sunca ili čak u ponoć možda i dalje čekati. Vlasnici posjeda, koji su inače rijetko dolazili, nisu marili za raspored kojeg su se stanovnici grada pridržavali. Voljeli su riješiti svoje poslove u rano jutro, a zatim se prije ručka skloniti u svoja omiljena hotelska predvorja. Ostajali su tamo koliko su željeli, mnogo pili i naručivali grickalice ili cijele objede u nepredvidljivim razmacima. Mnogi su od njih ostajali do jutra ili čak popodneva sljedećeg dana, pri čemu bi u isto vrijeme samo jedan član skupine drijemao u stolcu dok bi ostali u privatnosti razgovarali ili intervjuirali građane koji su podnosili molbe.
U jednom trenutku pomislio sam da bi Istočna Slavonija – u duhovnom, materijalnom i bilo kojem drugom pogledu, jedan zaostao kraj u odnosu na europski prosjek – mogla poslužiti kao motiv za hrvatsku verziju Ravnica. Danas područje koje filozofi, umjetnici, i intelektualci zaobilaze u najvećem luku, u romanu bi moglo postati ekskluzivno mjesto njihova okupljanja. Ne bi li upravo Istočnu Slavoniju, i grad Vukovar prije svih, trebalo umjetnički preoblikovati u Murnaneovskom stilu, pomislio sam; barem ih u tekstu učiniti duhovnom oazom, nečim od čega su u praktičnom smislu i stvarnom životu bili najdalje. Eto što mi se čini da sam ‘naučio’ od Murnaneovih Ravnica.
U iščekivanju objave ovog romana na hrvatskom jeziku dao sam se na pisanje. U jednom dahu napisao sam kraći tekst, jedva dulji od stranice, koji sada nastojim uklopiti u svoju priču (ili roman) – o zatvaranju zgrade Filozofskog fakulteta. Veselilo me je što sam besramno oponašajući stil Geralda Murnanea, ostavljao dojam najveće originalnosti. Noseći ga u mislima, njega i njegov stil Ravnica, stvorio sam vlastitu prozu koju sam najviše želio stvoriti. Je li sličnosti stvarno postoje više me nije zanimalo. Dospio sam tamo gdje sam htio, u srce same književnosti! Prosudite i sami!
Dok sam stajao pred caffe aparatom u iščekivanju željenoga crnog napitka, u dugačkom hodniku na drugom katu zgrade Filozofskog fakulteta, znao bi me zahvatiti neobičan osjećaj da je vrijeme stalo, i da sam se, ne svojom voljom, našao u doticaju sa samom bezvremenošću, koja se, neznano kako, baš na tom mjestu ulijevala u svijet koji sam poznavao. Ne bih mogao reći jesam li ja tome bio zaslužan ili je to bio prostor u kojemu se sve događalo. Je li susret s bezvremenošću nastajao na osnovi mog pogleda ili okolnog prostora, to nisam mogao dokučiti, ali osjećaj je uvijek bio isti.
Takav je bio i kada sam ga prvi put osjetio, prije dvanaest godina, pripremajući se za instalaciju programa Greenstone na jednom od računala u potkrovlju zgrade. Bilo je kasno poslijepodne i u zgradi nije bilo mnogo ljudi. Mnogo poslije shvatio sam da je za potrebe javljanja tog osjećaja, zgrada upravo morala biti ispražnjena od ljudi… tek onda bi se (taj) osjećaj pojavio. U takvim okolnostima i tada sam dospio u hodnik i nemarno pogledao uzduž. Savršena, ali i sasvim uobičajena simetrija prostora hodnika, ravnajući se prema svim poznatim matematičkim zakonima, otvorila se mom pogledu. Neprimjetni zidovi sa obješenim i u oku stanjenim slikama uokvirivali su je, dok se između nalazio prostor u svom iskonskom obliku, zauzevši pritom, najprostodušnije što je mogao, oblik puta. Hodnik je završavao stubištem i prozorom na svom dnu. I tek tada i na tom mjestu, u cijelu priču mogao sam uvesti i eshatološku simboliku; recimo, da je stubište moglo poslužiti kao simbol mogućnosti čovjeka da dospije na druge razine postojanja iste stvarnosti, a prozor simbol njegova pogleda na paralelne svjetove… No to nije bilo toliko važno. Snaga slike koju sam stvarao svojim pogledom nije bila primarno simbolička. To je bila sama slika, kojoj je, dok se materijalizirala u prostoru, neznano kako, pošlo za rukom zaustaviti vrijeme…
Ne mogu reći na koji način je prostor bio povezan s tim uvidom u nepostojanje vremena. Je li to bio znak da čak ni sâm prostor nije postojao? Kad bismo to tvrdili otišli bismo predaleko. Oduvijek sam osjećao da stvaram prostor oko sebe, kako svojom sviješću, tako i fizičkom pojavom, i s tim nikada nisam imao problema. No drugačije je stajalo s vremenom. Vrijeme nisam mogao (sebi) objasniti. I najvjerojatnije će tako i ostati. Istina, možda ću, kako budem bivao sve stariji, klonuti, kao što se to ljudima događa, i pomisliti da sam pronašao prikladnu teoriju koja objašnjava narav vremena, ali to, dakako, neće odgovarati istini. Više će to govoriti o mojoj senilnosti i mom umoru, kao i o onoj nestrpljivosti kojoj su osobito skloni ljudi duha, u nastojanju da za vrijeme jednoga, u načelu, vrlo kratkog životnog vijeka pronađu odgovore na sva pitanja kojih su se mogli dosjetiti. Uvjeravam vas, to je nemoguće.
Uvijek će nam se činiti da su odgovori na dohvat ruke, jer smo svijet unaprijed prekrili silnim značenjima, uvjereni kako jedno od njih na kraju mora upaliti. No, u isto vrijeme skloni smo zaboravu da smo ta ista značenja mi stvorili i da je svijet u načelu jedno od-značenja-izuzeto mjesto… Podižući pregradu caffe aparata kako bih dohvatio šalicu željenog crnog napitka, još jedan trenutak razmišljam o tome. Može li se reći da običan čovjek oduvijek živi u svijetu jednostavnih značenja, kojih ne mora biti ni svjestan, a za razliku od nas, zatvorenih po ovakvim zgradama, koji neprestano proizvodimo i ‘konzumiramo’ značenja? Da, može. Ako je tomu tako, onda, nismo li mi upravo ti koji se značenja ne možemo zasititi?!
Listopad 2014.
Neuzaludna uzaludnost (o tri slučaja pisca/stvaratelja)
Bela Hamvas: MAĐARSKI HIPERION
Razbolio sam se… osjećam se bolesnijim nego ikad prije… pa opet, ne mogu reći koja me to bolest točno muči. Možda samo ulazim u ono što nazivaju starost…?
Kad malo bolje razmislim, u ovom životnom dobu, svi duhovi do kojih mi je stalo bili su već mrtvi ili ludi (Kafka, Nietzsche…) U praznini sam onih Nietzscheovih godina u kojima je on potonuo u svom umu. To mi zvuči tako nestvarno da s vremena na vrijeme moram otići do kupaonice i ispljuskati se vodom. Što se to, pobogu, sa mnom događa?
Pisanje mi je postalo sve. Ma i da riječima samo ubijam ili povećavam prazninu oko sebe, ne mogu više odustati. Ne mogu ne pisati.
Postoje tri slučaja pisca/stvaratelja. Najsretniji je onaj u kojem je on od šire javnosti prepoznat kao stvaratelj, te se legitimirao u poslu pisca u smislu da ga društvo u kojem živi cijeni zbog njegove književnosti. Odatle, on ne samo da se ima vremena baviti onim za što je rođen nego mu njegova književnost osigurava i krov nad glavom, egzistenciju. U pravilu, ovaj slučaj pisaca/stvaratelja je privilegij pisaca koji žive u velikim državama (pogotovo engleskog govornog područja). Taj putuje svijetom, nastupa u televizijskim emisijama, održava predavanja po svjetskim sveučilištima. U nekim slučajevima može živjeti od tih honorara. Iako je u svijetu sve manji broj takvih pisaca, i dalje je lako navesti primjer. Michel Houellebecq je, po mom sudu, jedan takav pisac. Premda za sebe osobno vjerojatno nikada ne bi rekao da je sretan, predstavlja umjetnika/književnika koji se u potpunosti poklapa sa slikom ‘najsretnijeg slučaja stvaratelja’ danas.
Manje sretan slučaj stvaratelja je onaj u kojem on dobar dio života provede u nametanju svoje umjetnosti drugima. U ovom, mnogo češćem, slučaju pisac se bori za svoju književnost kao što se neki vlastodržac bori za svoje interese. Vjeruje da mu samo dobra promocija može donijeti uspjeh. Često je razočaran i zlovoljan. Nema motiva za rad ako nema za koga raditi. Često radi poslove usko vezane uz umjetnost/stvaralaštvo – urednik je časopisa, urednik u nakladničkoj kući, novinar, voditelj radio ili televizijskih emisija povezanih uz neki oblik pisanja i umjetnosti itd. Mislim da neću pogriješiti ako u drugi slučaj pisca/stvaratelja uvrstim sve živuće, relativno priznate hrvatske pisce. Svi objavljuju književna djela i… pored toga, rade nešto drugo da bi preživjeli. Imaju tu nesreću da žive u maloj zemlji u kojoj književnost ne privlači pretjeranu pozornost. To znači da im bilo koja vrsta uspjeha ne donosi mnogo na materijalnom planu, kao i na planu slobodnog vremena za pisanje. Nikada neće preći u kategoriju “najsretnijeg slučaja umjetnika”. Možda je posljednji slučaj ‘najsretnijeg slučaja pisca/stvaratelja’ u našoj zemlji bio slučaj Miroslava Krleže? Teško nam je zamisliti da netko poput Miljenka Jergovića živi od prodaje svojih romana; i više smo nego uvjereni da on zapravo živi od pisanja kolumni po mrežnim portalima…
Posljednji slučaj pisca/stvaratelja (a koji se može odnositi i na bilo koju drugu vrstu umjetnika) odnosi se na slučaj stvaratelja koji živi u svom, vlastitom svijetu. Bio prihvaćen od drugih ili ne, njegov SVIJET mu je dovoljan (“Iz svog sela vidim sve zvijezde na nebu.”, zapisao je i Fernando Pessoa). Obično za život zarađuje poslom koji nema veze s umjetnošću. Pisanje prakticira u slobodno vrijeme. Nije li treći slučaj pisca/stvaratelja – upravo naš slučaj?! Mi smo pisci/stvaratelji koji za života ništa neće dobiti od svog pisanja, poput Fernanda Pessoe i Franza Kafke, ili ‘još bolje’ …Bele Hamvasa. Na početku Mađarskog Hiperiona, potresnog epitafa svog stvaralačkog opusa, on turobno i neutješno rezimira svoju sudbinu, sudbinu pisca koji je živio u vlastitu svijetu [u prijevodu Save Babića]:
Evo me u ovom narodu, u ovoj zemlji, svaka mi je namera bezuspešna, svaka reč uzaludna beše, svi planovi su mi se razbili, propao sam, neprimetno, suvišno i nepoznato. Ne gledam more na čijim obalama sam želeo da umrem, ne osećam miris smokava i obalskih borova, koji maestral donosi iz zaliva, i ne čujem romor talasa na hridinama. Čak i ovde poraz. Moj dajmon me ne pušta. I nemam nikakve utehe. Znam da neće biti potomstva koje će me poštovati. Ono što sam ja radio tako je nečovečno da se prema tome neće prodobriti nikakvo potomstvo. Nisam naklonjen nikome, čak ni njemu. U meni niko neće naći opravdanje. Nigda ovde nije bilo čoveka koji je manje bio umiljat. Ali i inače, potomstvo! Neće ono imati ni želje da se muči hartijama. Dolaze vremena koja će zaboraviti svaku prošlost. Sadašnjost će nagnati ljude da zaborave prošlost – ne zato što će biti veoma srećni, nego upravo veoma nesrećni, toliko čak da niko neće umeti da im ublaži patnje. Zašto bi baš iščeprkali mene koji nemam nikakvo saosećanje prema njima? Vreme slova je i inače već minulo. Pisanje je nesavremena strast, i sve više će to biti. Biće zaboravljen svako ko je pisao, čak i ja [ja naglasio]. Postoji u meni jasnovidost da to kažem, ma koliko je sud težak, naročito za mene sama, u čijem životu postoji tako užasna nesrazmera između onoga što sam ostvario i onoga što se u meni primećivalo. I tako, ono što sam činio, zauvek je izgubljeno. Čak i ovo. Jer ostali? Ko sme sebe da postavi uz mene. I kada to pitam, ne govori li iz mene oholost. Toliko sam sâm da ne samo što jedino ja umem to učiniti, nego sam ja i jedini koji zna šta sam uradio.
Fernando Pessoa na svoj je način također bio ojađen na svoje suvremenike, svoje sugrađane, njihov teško podnošljiv provincijski duh. Zatvorio se u sebe poput školjke i riješio problem. Što se tiče vas, nekada ćete to moći učiniti, a nekada ne. Niste opterećeni time da ste doista netko tko će biti tek naknadno otkriven. Takvih pisaca zapravo više neće biti. Stoga, mišljenja sam da ćete ekvilibrirati između drugog i trećeg slučaja umjetnika. Možda vam pođe za rukom objaviti knjigu pa ćete privremeno uskočiti u vlak pisaca/stvaratelja koji su uvjereni da je došao njihov čas. Ali kad-tad, eto vas natrag u tamu vaše sobice u kojoj pišete. Nikada nećete moći sebi objasniti zašto to činite kad je sve uzalud; zašto, do vraga, pišete? Sva slava i svo odbijanje koje ste za života doživjeli i koje ćete doživjeti, ako ste iskren pisac, na kraju će u vama izazivati istu gadljivost, ali nećete moći stati, i dalje ćete pisati… ali sada potpunoma sami; u to doba, možda ćete svoj život u cijelosti provoditi u izolaciji, na nekom otoku… možda ćete se za potrebe pisanja zarediti, završiti u nekom samostanu, manastiru ili tekiji, i doslovno ostati samo na kruhu i vodi i dalje samo pisati… bespoštedno, manijakalno i posvemašnje uzaludno…
Zadnjeg dana vašeg života ruka će vam klonuti, papir više neće izdržati, zadnju misao koju ćete imati potrebu zapisati – ostat će vam u glavi. I umalo da umrete u mukama s pomisli na tu činjenicu. Međutim, sjetit ćete se ovog trenutka… i da ste uzaludnost svakog vašeg književnog napora shvatili puno prije… u trenutku kad ste prvi puta pročitali ovaj tekst… Stoga, umrijet ćete pomireni; vaša vas je književnost čitavo vrijeme pripremala za taj trenutak… ta uzaludnost… koju se na kraju otkriva da nije bila uzaludna… Od književnosti nam doista ne valja više tražiti!
Rujan 2012.
Kafkinim očima promatrati svijet
Kafkinim očima promatrati svijet, to je nešto čemu sam oduvijek težio ili bio prirodom natjeran. A onda se dogodilo da sam nenadano dobio poziv u Češku, u Prag, njegov grad i naravno da me je odmah počela kopkati zamisao: pokušati promatrati ga njegovim očima. Nisam mogao poželjeti više! Sa sobom na put ponio sam debelu žutu knjižurinu koju obično držim na polici kao branu za ostale knjige, kako ne bi popadale: Kafkine Dnevnike. Sa svakom pročitanom riječi u kupeu vlaka koji se trucka najprije slovenskim a potom austrijskim brdima kao da ulijevam i malo Kafke u sebe.
Spavao, budio se, spavao, budio se, kukavan život.
Neću se prepustiti umoru. Uskočit ću u svoju novelu, pa makar pri tom razrezao lice.
Danas se niti ne usuđujem sebi nešto predbaciti. Doviknem li to u ovaj prazan dan, odjeknut će odvratnom jekom.
Ako se nekoliko sati ponašam ljudski, kao danas s Maxom i kasnije kod Bauma, već sam, prije polaska na počinak, nekako ohol.
Kad sam se konačno našao na odredištu i ugledao Dvorac ponad zadrijemala grada oćutio sam blagi osjećaj kao da sam doista stigao kući. A Kafka, već sasvim uobličen u meni, postao je nestrpljiv i sada me je svako malo gurkao da krenemo. Htio je toliko toga vidjeti, a već na početku čekalo ga je neugodno iznenađenje. Razočarano je morao uvidjeti zašto se njegov K. morao prometnuti u moga Ki.-a. Prošli čovjek u budućem mora da vidi samo gorku šalu od mjesta u kojem je nekoć živio. Budućnost prošlom može se činiti samo smiješnom. Praškom kaldrmom kojom je on nekoć noću lutao ili se strastveno vozio na svom biciklu, raspirujući inspiraciju za pisanje, danas kolaju na milijune turista. Vjerojatno ne bi ništa razumio; što su i odakle su? Možda bi mu se činili čak i poput vanzemaljaca koji grad promatraju za potrebe nekakavog svog proučavanja u znanstvene svrhe. Postmodernu verziju njegova romana Dvorac stoga vidim u opisu nastojanja da se dopre do Dvorca ali kroz horde turista…
Kafka je u Pragu posvuda. Rodio se ovdje, živio ondje i ondje, radio tamo. Na svjetski poznatoj Plavoj kući u Zlatočkoj ulici stoji da je Kafka živio i ondje. Izlazio je s prijateljima u kavane Corso, Savoy i City, redovito posjećivao Cabaret Lucerna. Zaključujem: jedino u Dvorcu nije bio…
Da, Kafka odnosno njegov Josef K. nikada nije dospio do Dvorca, osobitog kompleksa građevina poznatog pod nazivom Zamak Hradčany kojim dominira njegova najviša točka – Katedrala sv. Vida. Prvotno, i ja sam se htio najradije vrtjeti cijeli dan oko Dvorca, baš kao što je to činio i njegov K. i po mogućnosti nikada ne dospjeti u njegovu unutrašnjost. To je trebao biti neki moj vid literarnog turizma koji se kao trebao razlikovati od onog uobičajenog. Na kraju, ipak sam od te namjereodustao i pronašao put do Dvorca. Međutim, hudom sudbom stigoh do njega baš u vrijeme njegova zatvaranja. Za potrebe oblikovanja snažnog književnog doživljaja, Katedralu sv. Vida poistovjetio sam s pravim Kafkinim Dvorcem. Približio sam se vratima Katedrale kroz koja su, jedan po jedan ispadali posljednji turisti i pripremio fotoaparat. Visoki momak s kosom svezanom u rep, potpuno nesvjestan snažne književne metafore, latio se ključa i pred auditorijem zabezeknutih turista, uz gromoglasan tresak, zaključao izlazna vrata Katedrale/Dvorca. U tim trenucima, zakratko, ponosno oćutih da sam se preobrazio Josefa K.
Kako je Kafka sebe vidio najbolje opisuju ovi ulomci iz njegova Dnevnika upućeni teozofu Rudolfu Steineru (premda blago posprdno):
… moja sreća, moje sposobnosti i svaka moja mogućnost da budem na bilo koji način koristan, leže oduvijek na literarnom području. I tu sam, dakako, doživio neka stanja (ne mnoga), koja su po mom mišljenju, vrlo bliska vidovitim stanjima, što ste ih vi, gospodine doktore, opisivali, i tijekom njihova trajanja boravio sam sasvim u svakoj ideji, i ispunjavao svaku ideju, osjećajući se pri tom ne samo na svojim granicama, već uopće na granicama ljudskoga… Tom literarnom poslu se ja zasada ne mogu posve predati, kao što bih to morao, i to zbog raznih razloga. Bez obzira na moje porodične prilike, ja od literature, već uslijed polaganog nastajanja mojih radova i njihova osebujna karaktera, ne bih mogao živjeti; osim toga sprečava me i moje zdravstveno stanje, a i moj karakter, da se predam jednom životu, koji bi, i u najpovoljnijem slučaju, bio nesiguran. Stoga sam prihvatio mjesto činovnika u jednom zavodu za socijalno osiguranje. Ali sada se ta dva poziva uzajamno nikako ne podnose, i ne dopuštaju nikakav zajednički osjećaj sreće. I najmanja sreća u jednom, postaje nesreća u drugom. Ako jedne večeri napišem nešto dobra, gorim već drugo jutro u svom uredu od nestrpljenja i ne mogu ništa obaviti… […] I zar da sada tim dvama neuskladivim nastojanjima privedem još i teozofiju kao treće? […] Došao sam, gospodine doktore, da vas to pitam, jer slutim, ako me vi smatrate sposobnim za to, da ja to, doista, i mogu uzeti na sebe.
Lutajući Pragom, malo pomalo shvaćam zašto za umjetnost u ovakvoj Europi, oronulih i umornih prijestolnica, nema više nikakva izgleda. Ili su na djelu po umjetnost neosjetljiva civilizacija ili još presirova prakultura. Civilizacija – kao ova u Kafkinu gradu, na infuziji je kapitalizma, s turističkim žarom kao staračkom vedrinom kojom još podnosi život; prakultura – eno je ondje u Bosni u okovima sirovih i primitivnih, ‘prakulturnih’ ljudi, trebat će joj dosta vremena da se ponovno probudi i proklija iz vlažne zemlje.
Nailazim na ulične svirače, pa ležerno sjedam u Coyotes bar kako bi ih poslušao i u svoj notes nešto zapisao. Jedna mi grupa posebno privlači pažnju, pogotovo djevojka koja svira harmoniku. Kafka bi ju zasigurno znao lijepo opisati. Duge, energične ruke koje, svaka za sebe, rade svoj posao na složenom i zahtjevnom instrumentu; crna kosa svezana u punđu s puštenim pramenovima, haljinica na bretele. Dok svira, osmjehuje se. U njenu osmjehu, kazao bi Kafka, napokon egzistira nešto istinsko. Sada je čak započela i pjevati. Njen glas kao da probija barijeru okoštale civilizacije i vraća se u majčicu kulturu i tamo prebiva neko vrijeme. Ne treba mi mnogo da je usporedim s Dorom Dyamantovom, posljednjom Kafkinom ljubavi s kojom je proveo zadnje razdoblje svog života. Upravo sam ju takvu i zamišljao: užagrenog pogleda, energičnih ruku, smionu do neobuzdanosti u ostvarenju nekakvih, uvjetno rečeno, umjetničkih životnih ciljeva koji su započeli upravo svirkom po praškim ulicama … Nakon Kafkine smrti, Dora Dyamantova svoje želje je i ostvarila. Snovi koje je sanjala s Kafkom nepunu godinu dana, o životu posvećenom umjetnosti – postali su java. Postala je poznata glumica i još nešto, više se ne mogu sjetiti što, ali nije ni važno…
Za sve to vrijeme ‘kojoti’ od konobarica u Coyotes baru najprije kasne s posluživanjem, a onda me i bezočno varaju s cijenom pića.
Mladalačka raskalašenost danas je uobičajen zaštitni znak grada. Čovjek se zapita što se na kraju dogodi sa svim tim preplanulim, opuštenim mladićima i djevojkama s 26-27 godina koji preko dana zarađuju kruh kao turistički vodiči i konobari, a noću uživaju sve blagodati noćnog života što im samo Prag može udijeliti. A onda ugledam nešto starije i oronule ulične svirače koji instrumente u svojim rukama samo zbunjeno prevrću te prosjake u upečatljivoj pozi za prošenje s licem sljubljenim uz zemlju, pa da shvatim da su to oni za deset-petnaest godina, ako ih u Pragu nešto nenadano zadrži. Dobar provod za mladog čovjeka u analogiji je sa stremljenjem materijalnim dobrima i uspjehu u društvu – onog zrelog.
Tik prije nego će započeti pisati Dvorac, Kafku je proželo jako osjećanje da za života neće dosegnuti njegov smisao. Dvorac je proizišao upravo iz tog sumornog osjećaja u koji je zapala čitava moderna, kako su nam to naknadno vrlo lijepo interpretirali književni i ini kritičari.
Prošlog tjedna je to bilo, kao neki potpuni slom, kao onda u onoj noći prije dvije godine; inače nisam nešto takvo nikad doživio. Izgledalo mi je da je svemu kraj, a i danas mi ne izgleda nimalo drugačije. To se može shvatiti na dva načina, a i treba to istovremeno shvatiti.
Prvo: slom, nemogućnost da spavam, nemogućnost da bdijem, nemogućnost da podnosim život, točnije kontinuitet života. Satovi se ne podudaraju međusobno, onaj nutarnji juri đavolski ili demonski, ili u svakom slučaju na jedan neljudski način, a onaj vanjski ide zastajkujući, svojim uobičajenim hodom. Šta se može dogoditi drugo nego da se ta dva svijeta raziđu, a oni se i razilaze ili se u najmanju ruku trgaju jedan od drugoga na najstrašniji način. […]
Drugo: pravac te mahnite trke usmjeren je van ljudskog. Ona osama koja mi je najvećim dijelom oduvijek bila prisilno nametnuta, a djelomično sam je i ja tražio – ali i to je bilo nekom prisilom – sada, idući u krajnost postaje nedvosmislena. Kamo ona vodi? Ona može, i to se neodoljivo nameće, dovesti do ludila…
Čovjek nema pojma kroz što je Kafka prolazio dok ne pročita njegove dnevničke zapise. Sva ta grozničava duševna stanja malodušnosti i nepouzdanja u sebe pršte na vas sa svake stranice Dnevnika. Premda sam ih čitao puno ranije, čitao sam ih i danas dok sam pohodio njegov grad. Vjerojatno umoran i rastrojen onim što je vidio Kafka se konačno rasplinuo u meni vraćajući se u Ništavilo, natrag svojoj pravoj kući. Moj red za povratak još nije bio te se u mislima grozničavo okrenem svom Ki.-u i njegovoj noveli:
– Dovršit ću te, „pa makar pri tom razrezao lice!“ – kazah odlučno sam sebi u toaletnom ogledalu vagona dok prvi velovi samoće ponovno zastirahu moje lice.
Listopad 2011.
Tajne Velikih Arkana koje čuvamo u sebi
Franz Kafka: DVORAC (ZAMAK)
Bilo je kasno uvečer kad je K. stigao. Selo je ležalo u dubokom snijegu. Od brijega na kome se nalazi zamak nije se ništa vidjelo; bio je obavijen maglom i tminom, i ni najmanji zračak svjetlosti nije odavao veliki zamak. K. je dugo stajao na drvenom mostu koji s druma vodi u selo i gledao naviše u prividnu prazninu.
Ovim rečenicama započinje Dvorac (u nekim prijevodima, Zamak), možda i najljepši Kafkin roman (pritom, ne možemo zanijekati veličinu Procesa) a koji je, moram to priznati, poslužio kao predložak za uvod mog romana U zemlji plavog noja. Usporedite:
Krajem zime Ki.-a su poslali na otok – trajektom što vozi u zoru. U blijedoj svjetlosti dana on ga opazi u daljini, ali još sasvim nejasno i maglovito, poput slutnje kojoj nije bio spreman do kraja povjerovati. Otok je okruživala gusta magla skrivajući obale te su pogledu ostali dostupni jedino njegovi lebdeći vrhovi. U polutami i na odstojanju činili su se poput plavih lelujavih dimova što se dižu put neba u beskrajno polaganom ritmu. I sa sjedišta na najvišoj palubi Ki. je morao dobro napregnuti oči kako bi bio siguran u prvu sliku otoka koju je obrazovao u glavi. Za to vrijeme pramac trajekta mirno je sjekao valove probuđenog mora, a sunce, pod horizontom, na nebu risalo prve boje.
Eto, ne znam zašto, odlučio sam po prvi put na blogu objaviti i zapise iz dnevnika kojeg sam vodio još tamo 1990-ih, a koji čuvaju uspomenu na početak pisanja one moje litanije, romana „U zemlji Plavog noja“. I kako ćete uskoro otkriti, u tom trenutku, to nije bio roman, to je više bio pokušaj oponašanja mog velikog uzora u pisanju – Franza Kafke. Skrušeno moram priznati, nijedan pisac nije ostavio toliko traga na meni kao ovaj stidljivi i boležljivi praški činovnik. Njegov K. postao je inspiracija za mog Ki.-a. Njegov modernistički tjeskobni stil, bio je osnova za moju postmodernističku papazjaniju koja je vrlo brzo u potpunosti potonula u nesvjesno s odveć čudnim likovima (Magičar, Plavi noj, Moćni Mehanizam). Moj Ki. na kraju i ništa ne doživljava na ovome svijetu, svijet je postao velika globalna praznina u kojoj se čovjek jedino fizički iscrpljuje i ništa više. Sjećanja na savršen svijet koji je iza sebe ostavio polako mu u umu blijede. A i savršenost tog svijeta uglavnom se odnosi na ovladavanje raznoraznim tehnikalijama znanstvenih dostignuća.
Kako je, dakle, sve započelo, prije nekih više od trinaest godina? Upravo čitanjem romana Dvorac (u nekim prijevodima, Zamak)…
14.02.1998.
Lagano, bez žurbe, čitam tu knjigu. Kad god je dohvatim čini mi se da tonem u jedan svijet koji već dobro poznajem, u jednu izopačenu stvarnost blisku meni. Kafka je prvi [takoreći] pisac atmosfere kojeg poznajem. Njegov stil se izgrađuje u atmosferi koju u romanu ostvaruje. Ne samo da su nam pred očima slike koje Kafka opisuje nego osjećamo kao da možemo udahnuti zrak tog podneblja. K. više nije sam [kao u Procesu]; u stopu ga prate dodijeljeni mu pomoćnici – u prevedenom značenju, novinar i fotograf, intima privatnog života potpuno je razbijena. U isto vrijeme, K.-u govore da im zemljomjer (on), više nije potreban. Tako stoje stvari danas s umjetnošću.
Osim toga, dijalozi Kafkinih likova kao da se vode ‘otvorenih karata’, toliko ‘otvorenih’ da se u njima spominje svaka ostvariva mogućnost, primisao jednog lika o drugome. Uzgred, likovi sami objašnjavaju zašto su takvi kakvi jesu, zašto su i događaji takvi kakvi jesu, ali ništa ne pomaže, jer je K. u svemu tome i više nego izgubljen…
–
16.02.1998.
Uputio sam K. preko otoka. Danas sam napisao nekoliko eksperimentalnih stranica moje najnovije novele. Gdje sam ja od pisca, rekoh sebi, kad sam ih pročitao. Atmosfera je jasna, gotovo kao i namjera – K. treba dobro izmoriti. Put preko otoka pod nesmiljenom toplinom sunca to upravo čini. Sam njegov dolazak predvečer u selo i Crkvu, ostavio sam za kasnije.
Na otok K. dospijeva trajektom, nepogrešivo vođenim od ruke nevidljivog kormilara, prilično ofucan štos. Ipak, motiv biva spašen slučajnim upadom K. u kontrolnu salu broda gdje se nađe u okruženju tisuće dugmadi i treperećih lampica označenih njemu nepoznatim simbolima. K. to umiruje, ali i stvara nelagodu. On bi ipak da popriča koju s kormilarom, ali ovome ni traga ni glasa. U jednom trenutku K. se zapita: “Nije valjda prepušten ovom šarenom robotu bez imena i mana koji, za razliku od njega, ima jasnu svrhu svoga postojanja i pored toga da brod dovede do otoka i koji se, zbog toga, u njegovim očima činio svemoguć, naspram njega, jadnika, kojemu ni njegova zadaća, ni cilj na otoku, zapravo nisu poznati, a kamoli kakvo djelovanje iza toga!”
Vani je more mirno, sve se odvija kao po nekom zacrtanom redu i K. može u miru uživati u jutarnjoj kavi dok otok postaje sve veći u njegovim očima…
K. je na početku još uvijek K. i nije se proburazio u Ki.-a. Osim toga, spominjem i nekakav dolazak u selo i Crkvu koje u romanu više ne spominjem. U stvarnom životu ta novela se neće nikad napisati, odnosno sve je manje nade da ću je napisati. Sve to nekako ima smisla, u tom nepisanju, a ne znam zašto. Iako je Velikom Piscu u mojem romanu kao na kraju to “uspjelo”, Theo, lik nijemog galeriste koji se pojavljuje u IV. dijelu, njegovoj pisaniji ne poklanja ni najmanje pažnje… Dan poslije, nastavljam s osvrtom na Kafkina djela…
17.02.1998.
U Kafkinim romanima pored sve njihove genijalnosti osjeća se i upliv trauma pisca koje je podnosio u životu, a koje su bile dovoljne da ga izgrade kao umjetnika. Tu u prvom redu mislim na traume uzrokovane odnosom sa svojim ocem. Lik autoritarnog i samovoljnog oca u nekoliko priča poslužio je i kao izravna inspiracija, a kroz ostatak opusa provlačio se kao avet na konju koji skače s jedne stranice na drugu. Osim oca, traume je trpio i uslijed svog zaposlenja. „Po struci“ je bio obični činovnik i tu dužnost u životu i obnašao. Koliko sam puta imao prilike pročitati u Dvorcu ili Procesu „odnosi s vlašću“, „akti“, „saslušanje“, „sud“. Sam Kafka zasigurno ne bi negirao utjecaj njegova života na njegovo književno djelo kojeg je stvorio.
Biti umjetnikom znači izražavati se najiskrenijim svojim porivima. U svoj izraz, dakle, unositi i svoje traume i nervoze… Biti bez strasti znači biti bez stida pred samim sobom.
Da li sam ovim išta postigao, to što sam na blogu objavio neke stare dnevničke zapise, oživio neku staru energiju? Ni sam ne znam… Ako ništa, podsjetio sam sebe na tajnu Velike Arkane koju čuvam u sebi. A, naravno, poznato je i to biste i vi morali znati – da ništa nije vrjednije od tajni Velikih Arkana koje čuvamo u sebi…
O Duhu i njegovim Moćima 