Lipanj 2015.
O značenju (ničeancije iv.)
Winfried Nöth: PRIRUČNIK SEMIOTIKE
19.
Ono što se oduvijek “provlači mojim spisima” dalo bi se izraziti sljedećim riječima: živimo u svijetu koji smo prekrili značenjima; mi smo stvaratelji značenja; odatle za svako stvoreno značenje moramo preuzeti odgovornost. Ako Drugoga u bilo kojem obliku promišljamo i zamišljamo, to je zato da mu utisnemo vlastiti značenjski aspekt, drugim riječima, da mu na posredan način kažemo koliko za nas vrijedi. To je sjajno uočio još Nietzsche kazavši kako je pitanje vrijednosti za jedan život fundamentalnije od pitanja istine. Kada se i dođe do istine vrlo brzo se otkriva da se radi o samo jednoj strani medalje, jednog značenja, jednog pogleda na život i što je posebice znakovito, da je sama istina u funkciji vrijednosti. Istinito je ono najvrijednije za nas! Možemo govoriti o istini sudova, propozicija i sl., ali nikada, baš nikada ne možemo govoriti o “istini po sebi”. Tomu nas uči “istina značenja” koju upravo pojmismo.
20.
“O tome što valja razumijevati kao značenje malo je suglasja, koliko u teorijskom toliko i u terminološkom pogledu.” piše Winfried Nöth u svom Priručniku semiotike odmah na početku poglavlja o temeljnim pojmovima semantike. Greimas pak primjećuje da se „o značenju ne može reći ništa, ne ushtjednu li se uvesti metaforičke pretpostavke s mnogim daljnjim implikacijama.“ Po Greimasu, parafrazira Nöth:
Umjesto značenja postoje samo njihovi učinci, koji se „proizvode s pomoću naših osjetila stupe li u doticaj sa značenjem“, i taj je efekt značenja „jedina dokučiva zbiljnost, ali zbiljnost koju nije moguće razabrati neposredno“.
Konotacija, denotacija, referencija, signifikacija, designacija, reprezentacija samo su neki od pojmova koji se dovode u najužu vezu sa značenjem. Neki istraživači razlikuju semiotična (znakovna) od nesemiotičnih (metaforičkih) značenja, drugi, pak, značenju kao takvom suprotstavljaju proces označivanja i naposljetku, ima i onih istraživača koji na značenje ne gledaju kao na zaseban entitet već ga promatraju kao funkciju, relaciju. U znanstvenom pogledu, dakle, značenju značenja nikad kraja…
21.
Ako značenje, osobitim misaonim zahvatom (recimo, dekonstrukcijom ili nekom novom idejom ili čak ideologijom) “lupimo po glavi”, ono je u stanju raspasti se na nova značenja! S jednim značenjem možemo stvoriti druga značenja. Književnost nije ništa drugo doli čin umnažanja značenja; od svima poznatih, jednostavnih i površnih značenja na koja nailazimo u našoj svakodnevici, do onih dubljih, skrivenijih i nerijetko dvosmislenijih značenja u našem duhu!
22.
Po Platonu, značenje je “svjetlo” Svijeta Ideja* koje ‘pada’ po stvarima ovoga svijeta. Po Jacquesu Derridau, značenje je “svjetlo” našeg Uma koje ‘pada’ po stvarima ovoga svijeta.
Platon, i ne znajući koliko je bio u pravu – ako je dopušteno da upotrijebimo iste riječi koje je Bataille upotrijebio za Hegela – smjestio je izvor značenja u zaseban, bezvremenski Svijet Ideja, nedokaziv po sebi.
Jacques Derrida, kao uostalom i ostatak “znanstvene svojte”, vjerovao je da naš um stvara značenja. Naravno, ni on to nikada nije mogao dokazati.
*u originalnoj interpretaciji - 'sjećanje' na 'Svijet Ideja'.
23.
Prvi slučaj: što ako značenja koja smo dodijelili stvarima ovoga svijeta, doista, “nisu od ovoga svijeta”? Konkretno, možemo li značenjima pripisati ulogu silueta Platonova Svijeta Ideja koje nas povezuju s njim? I ako da, jesmo li, onda, pripuštajući Duh u sebe, pripustili i samu ‘pramogućnost’ poznačivanja stvari koje ‘vidimo’ oko sebe, a samim tim i njihovo primordijalno značenje iz Svijeta Ideja?
24.
Drugi slučaj: značenje nam se, osim što ga pojmimo kao razliku, čini već kao sama mogućnost iskustvenog svijeta kao takvog… U tom slučaju, jednom značenju odgovarala bi jedna spontano proizišla mogućnost iz našega iskustva, a ne, zaokružena i zasvagda određena ideja u Platonovu smislu. Značenja bi u međuovisnoj “igri stvaranja” jedni drugih slijedila tu ‘struju mogućnosti’ iskustvenog svijeta te bi ih se moglo mijenjati, djelomično po svome (interpretativna, mahom apstraktna značenja) a djelomično putem inherentne, nama nepoznate objektivnosti koju svijet kao takav posjeduje (činjenična značenja)… Drugim riječima, mi bismo bili ti, stvaratelji značenja našega cjelokupnog iskustva, odnosno – naš um.
25.
Bilo kako bilo, i htjeli-ne-htjeli, prisiljeni smo pomiriti se s činjenicom da nikada nećemo biti sigurni odakle nam “značenja svijeta” dolaze. Možemo vjerovati da je naš mozak samo prijamnik koji značenja prima iz sfera izvan čovjeka (na tragu jedne ekstravagantne, ali i okrepljujuće ideje Ruperta Sheldrakea), a možemo vjerovati da je za “značenja svijeta” odgovoran samo i isključivo naš um (i zbog toga nesretno uzrokovati jedno doba Egolanda).
Ipak, ono što se čini sasvim izvjesnim iz ove perspektive odnosi se na činjenicu da značenju više ne možemo osporiti ulogu stanovitog pojmovnog lijevka, singulariteta, kroz koji, kad jednom prođu, svi naši pojmovi padnu u jedan te isti nepoznat izvor. U našem novom “značenju značenja”, značenje je pojmovni most s nepatvorenim Duhom, tragom onog Drugog u nama, Cjelinom Svijeta, čim god… I kad kažemo da se značenje “nalazi u razlici” (Derrida), da predstavlja “pojmovni sadržaj” (Nöth) ili da “utjelovljuje smisao” (Frege), i kada ga bez ikakvih problema možemo poistovjetiti sa svakom mogućnošću jastva, mislimo na to kako u misaonom, intelektualnom i svakom drugom duhovnom pogledu, ne bi ništa postojalo da nema Značenja kao takvog… i kojeg zbog toga, njemu u čast, za kraj ovog teksta, pišemo s velikim Z.
Svibanj 2011.
Život u snu
Peter Sloterdijk: KRITIKA CINIČKOG UMA
“Polako i sigurno kako odmiče, život nam sve više nalikuje na ružan san koji smo usnuli još kao djeca, možda negdje između dvanaeste i šesnaeste godine, a iz kojeg se, koliko god se trudili, ne možemo probuditi. Međutim, kako nam ‘život u snu’ postaje sve ružniji to se upornije želimo probuditi. U neka sunčana jutra na prijelazu travnja i svibnja to nam konačno uspijeva. Spremni smo ponovno osjetiti jutro, u istim bojama u kojim smo ga osjećali onda, na prijelazu iz dječje u adolescentsku dob. U tim trenucima čini nam se da smo opet budni, onakvi kakvi i trebamo biti za života, bez sjećanja, s nekakvom neuobličenom nadom u budućnost. Međutim, trenutak budnosti potraje samo tren i mi kao da opet tonemo u san, san turobna života, koji će nam se opet činiti stvarnijim nego taj kratki trenutak budnosti.” [ (Post)ničeancije ]
Uzalud širim lepeze svojih sjećanja ne bih li se nekako opet probudio i osjetio život kakav jest, kakav je zapamtio taj skriveni duh u mom biću. Međutim, Peter Sloterdijk, autor jedne od ključnih knjiga druge polovice 20. stoljeća KRITIKE CINIČKOG UMA koju sam imao prilike na vrijeme pročitati, naučava sličan nauk uz jednu bitnu korekciju. Prije svega, nije naklonjen povratku u prošlost. Uči me, naprotiv, razračunavanju s prošlošću. Ona, prošlost, i vjera u budućnost, opasne su pogibelji za naše biće. Jedino sadašnjost treba cijeniti. Sumnjičavo vrtim glavom nastavljajući čitati pabirke koje sam povadio iz njegove knjige.
A u svrhu čega se treba razračunati s prošlošću kada mi ona jedina čuva trenutke budnosti u mom jadnom životu? Peterov odgovor pogađa u srž: u svrhu buđenja – ne prošlosti nego sadašnjosti. Svi trenuci tobožnje prošlosti jedan su te isti trenutak vječno promičuće sadašnjosti. Zapravo, postoji samo jedan jedini trenutak na ovom svijetu u kojem se naše ‘ja’ rodi, odraste pa ostari i nestane, pritom samo vraćajući pozajmljenu energiju prirodi odakle ju je i uzelo.
Drugim riječima, danas, gotovo zaboravljena, posljednja zadaća prosvjetiteljstva ogleda se u potpunom rasplinjavanju subjekta, onog našeg taštog i katkad sujetnog ‘ja’ koje odgovara um od daljnjeg širenja. To ‘ja’ i danas gospodari našim bićima uživajući sve povlastice socijalne identifikacije. Međutim, smisao tog ‘ja’ samo je jedan – uspjeh u društvu – kako preko nesreće drugih tako i preko nesreće sebe sama. Zbog toga ‘ja’ zanima, ne on, nego društvo u cjelini. Kad vam je uspjeh moto života morate biti spremni primiti i njegovo naličje – neuspjeh. A teško da ste osoba koja svoje životne ciljeve postavlja realno. Zbog toga je većina nas danas osuđena na neuspjeh.
Peter Sloterdijk nas poziva da prestanemo s tim glumatanjem i iživljavanjem. Ako nemamo ambicija nemamo ni želje za uspjehom. Možemo biti tek „orgazmičko slavlje energijskih osobnosti“ kojima je svaki dan života onaj isti.
Ali, je li čovječanstvo spremno otići tako daleko? U postmodernom dobu, očigledno još ne. Prije bi kazali da je riječ o dobro znanom efektu divovskog razvoja zvijezde pred smrt, po kojem se naše ‘ja’ uvećava sve dok se ne raspukne i od njega preostane jedino svjesni oblak energije, koji će odsada svijetom plutati bez imena.
Promislite dobro, vi koji čitanje još uvijek smatrate nekom vrstom posvećenosti, kako bi to bilo ugasiti svoje ‘ja’ pa barem na trenutak, što bi se uistinu dogodilo? Kao prvo, vjerojatno biste započeli raditi ono što ste oduvijek htjeli, momentalno, zavrtjeli se u krug, ili bacili svoj pogled ka oblacima, a potom dugo vremena gledali samo u jednu točku ovog svijeta pomno je proučavajući. Drugim riječima, možda i ništa, ali to iz vas progovara ono što je Željko Kipke nazvao „sveta inertnost“. Druga bitna značajka “života bez ‘ja'” krasi prestanak mišljenja o tome što drugi misle o vama, što vi mislite o sebi, životu; lanac licemjerstva bi se prekinuo, a sujeto-tašti demon usmrtio. Shvatili bi da zaista postoji samo taj jedan te isti trenutak sadašnjosti u kojem se na čudnovat način izmjenjujete vi i svijet. Shvatili biste i da ništa ne možete dobiti, ali ni izgubiti. Ili kako kaže Peter Sloterdijk:
Život može izgubiti jedino sâm sebe.
Većina mislilaca od Platona do Heideggera govori o tom istom. Pogotovo to vrijedi za Heideggera koji je heraldičkim filozofskim obješenjaštvom velikog stila koristeći najnapredniji filozofski diskurs današnjice tumačio ono što bismo nazvali smiješno jednostavnim.
Međutim, zašto je ovu jednostavnu životnu mudrost tako teško spoznati i živjeti? Zašto čovjek svoju situaciju komplicira? Na to pitanje izgleda da je teže odgovoriti nego prihvatiti živjeti po izloženoj jednostavnoj životnoj mudrosti. Tu se već i Sloterdijk zagonetno osmjehuje. Zato, reći će, što:
…naš um uvijek hoće više nego što može.
Gramzivost i pohlepa u gorem, znatiželja u ljepšem obliku – to je čovjek koji nije gladan. Možda pogubnija za život u cjelini je znatiželja jer u igru upliće od prosvjetiteljstva najcjenjeniji nusproizvod evolucije – znanje.
Tako je ovaj tekst stigao dotle da se okomljuje i na ono čovječanstvu danas najdragocjenije – njegovo znanje. To je možda zato što smo predugo meditirali na rečenicom „Znanje je moć“ za koju Peter Sloterdijk kaže da je „ono što je u 19. stoljeću postalo grobarom filozofije“, u trenu otkrivajući nam porijeklo našeg cinizma. Iznimna knjiga ovog iznimnog magičara duha završava ovim riječima:
U našim najboljim trenucima, kada od pukog uspijevanja i najenergičniji čin uvire u dopuštanje a spontano nas ponese ritmika životnosti, hrabrost se može iznenadno najaviti poput euforične jasnoće ili čudesno u sebi opuštene ozbiljnosti. Ona budi u nama sadašnjost. Budnost u njoj uspinje se odjednom na visine bitka. Svaki trenutak spokojno i jasnovido stupa tvojim prostorom; ti se ne razlikuješ od njegove jasnovidosti, njegove spokojnosti, njegova slavlja. Loša iskustva uzmiču pred novim prilikama. Nikakva te povijest ne čini starim. Jučerašnja odsutnost ljubavi ni na što ne prinuđuje. U svjetlu takve prisutnosti duha prekida se staza ponavljanja. Svaka svjesna sekunda briše beznadnu bivšost i postaje prvom sekundom Druge povijesti.
O Duhu i njegovim Moćima 