Lipanj 2015.

O značenju (ničeancije iv.)

Posted in FILOZOFIJA, NÖTH, Priručnik semiotike, ZNANOST tagged , , , , , u 10:57 am autora/ice Magičar

Winfried Nöth: PRIRUČNIK SEMIOTIKE

znacenje19.

Ono što se oduvijek ‘provlači mojim spisima’ dalo bi se izraziti sljedećim riječima: živimo u svijetu koji smo prekrili značenjima; mi smo stvaratelji značenja; odatle za svako stvoreno značenje moramo preuzeti odgovornost. Ako Drugoga u bilo kojem obliku promišljamo i zamišljamo, to je zato da mu utisnemo vlastiti značenjski aspekt, drugim riječima, da mu na posredan način kažemo koliko za nas vrijedi. To je sjajno uočio Nietzsche kazavši kako je pitanje vrijednosti za jedan život fundamentalnije pitanje od pitanja istine. Do istine, i kad se dođe, vrlo brzo se otkriva da se radi o istini samo jedne strane medalje, jednog značenja, jednog pogleda na život i što je posebice znakovito, da je istina u funkciji vrijednosti. Istinito je zapravo ono najvrjednije za nas! Možemo govoriti o istini sudova, propozicija i sl., ali nikada, baš nikada ne možemo govoriti o istini po sebi. Tomu nas uči ‘istina značenja’.

20.

“O tome što valja razumijevati kao značenje malo je suglasja, koliko u teorijskom toliko i u terminološkom pogledu.” piše Winfried Noth u svom Priručniku semiotike odmah na početku poglavlja o temeljnim pojmovima semantike. Greimas pak primjećuje da se „o značenju ne može reći ništa, ne ushtjednu li se uvesti metaforičke pretpostavke s mnogim daljnjim implikacijama.“ Po Greimasu, parafrazira Noth:

Umjesto značenja postoje samo njihovi učinci, koji se „proizvode s pomoću naših osjetila stupe li u doticaj sa značenjem“, i taj je efekt značenja „jedina dokučiva zbiljnost, ali zbiljnost koju nije moguće razabrati neposredno“.

Konotacija, denotacija, referencija, signifikacija, designacija, reprezentacija samo su neki od pojmova koji se dovode u najužu vezu sa značenjem. Neki istraživači razlikuju semiotična (znakovna) od nesemiotičnih (metaforičkih) značenja, drugi, pak, značenju kao takvom suprotstavljaju proces označivanja i naposljetku, ima i onih istraživača koji na značenje ne gledaju kao na zaseban entitet već ga promatraju kao funkciju, relaciju. U znanstvenom pogledu, dakle, značenju značenja nikad kraja…

21.

Ako značenje, osobitim misaonim zahvatom (recimo, dekonstrukcijom ili nekom novom ideologijom) ‘lupimo po tikvi’, ono je u stanju raspasti se na nova značenja! S jednim značenjem možemo stvoriti druga značenja. Književnost nije ništa drugo doli čin umnažanja značenja; od svima poznatih, jednostavnih i površnih značenja na koja nailazimo u našoj svakodnevici, stvarati dublja, skrivenija i nerijetko dvosmislenija značenja u našem duhu!

22.

Po Platonu, značenje se odnosi na ‘svjetlo’ Svijeta Ideja* koje ‘pada’ po ‘stvarima’ ovoga svijeta. Po Derridi, značenje je ‘svjetlo’ našeg Uma koje ‘pada’ po ‘stvarima’ ovoga svijeta.

*u originalnoj interpretaciji - 'sjećanje' na 'Svijet Ideja'.

 23.

Prvi slučaj: što ako značenja koja smo dodijelili stvarima koje nas okružuju (kao i našim vehementnim mislima) doista ‘nisu od ovoga svijeta’? Možemo li zamisliti slučaj u kojemu to ‘strujanje u jeziku’ (Derridin différance), a da ne budimo preoštri, recimo – ta ‘mogućnost značenja u jeziku’ ipak dolazi iz duhovnog izvora izvan samog čovjeka, čak i izvan ove prostornovremenske zbilje? Konkretno, možemo li značenju pripisati ulogu siluete Platonova Svijeta Ideja koja nas povezuje s njim? Mi, koji priznajemo da smo sastavljeni uvijek u nekom omjeru Ega i Duha, mi, ‘Ego-Duhovni‘, nadajemo se kao neoplatonisti! Jesmo li mi, onda, oni, koji pripuštajući Duh u sebe, pripuštaju i samu ‘pramogućnost’ značenja kao takvog, a možda čak i samo značenje svih stvari koje ‘vidimo’ u/oko sebe. Polako shvaćamo kako to možemo postići: s dosta vjere u takav slučaj, to nam ne bi bio nikakav problem. Eto kako nastaju religije!

24.

Drugi slučaj: značenje nam se, osim što ga pojmimo kao razliku, čini već kao sama mogućnost iskustvenog svijeta kao takvog… U tom slučaju, jednom značenju odgovarala bi jedna mogućnost, ali ne, zaokružene i zasvagda određene, ideje u Platonovu smislu, nego ‘struje mogućnosti’ iskustvenog svijeta koju je moguće prekrajati i mijenjati, djelomično po svome a djelomično temeljem inherentne, nama nepoznate objektivnosti koju svijet kao takav posjeduje… Drugim riječima, sa svojom ‘teorijom značenja’ mi bismo se najradije ugurali negdje između Platona i Derride

25.

Jacques Derrida, kao uostalom i sva naša ‘znanstvena svojta’, vjerovao je da naš um stvara značenja. To, naravno, nikada nije mogao dokazati. Platon, i ne znajući koliko je bio u pravu (ako je dopušteno da za njega upotrijebimo iste riječi koje je Bataille upotrijebio za Hegela), smjestio je izvor značenja u zaseban, bezvremenski Svijet Ideja, također nedokaziv po sebi. Htjeli-ne-htjeli, prisiljeni smo pomiriti se s činjenicom da nikada nećemo biti sigurni odakle nam značenje svijeta zapravo dolazi. Možemo vjerovati da je naš mozak samo prijamnik koji značenja prima iz duhovnih sfera, izvan čovjeka (na tragu jedne ekstravagantne, ali istinski okrepljujuće ideje Ruperta Sheldrakea), a možemo vjerovati da je za naš ‘svijet značenja’ odgovoran samo i isključivo naš um (i zbog toga nesretno uzrokovati jedno doba Egolanda). Ipak, ono što se čini sasvim izvjesnim iz ove perspektive gledanja jest to da značenju više ne možemo osporiti ulogu stanovitog pojmovnog lijevka, singulariteta, kroz koji, kad jednom prođu, svi naši pojmovi padnu u jedan te isti nepoznat izvor. U našem novom značenju značenja, značenje je pojmovni most s nepatovorenim Duhom, tragom onog Drugog u nama, Cjelinom Svijeta, čim god… I kad kažemo da se značenje ‘nalazi u razlici’ (Derrida), da predstavlja ‘pojmovni sadržaj’ (Nöth) ili ‘utjelovljuje smisao’ (Frege), i kad ga bez ikakvih problema možemo poistovjetiti sa svakom mogućnošću (ja), mislimo na to kako u duhovnom, hoće-reći misaonom, intelektualnom i svakom drugom sličnom pogledu, ne bi ništa postojalo da nema Značenja kao takvog… (i kojega zbog toga, njemu u čast, za kraj ovog teksta, pišemo s velikim Z)

Svibanj 2011.

Život u snu

Posted in FILOZOFIJA, Kritika ciničkog uma, SLOTERDIJK tagged , , , u 12:47 pm autora/ice Magičar

Peter Sloterdijk: KRITIKA CINIČKOG UMA

Polako i sigurno kako odmiče, život nam sve više nalikuje na ružan san koji smo usnuli još kao djeca, možda negdje između dvanaeste i šesnaeste godine, a iz kojeg se, koliko god se trudili, ne možemo probuditi. Međutim, kako nam ‘život u snu’ postaje sve ružniji to se upornije želimo probuditi. U neka sunčana jutra na prijelazu travnja i svibnja to nam konačno uspijeva. Spremni smo ponovno osjetiti jutro, u istim bojama u kojim smo ga osjećali onda, na prijelazu iz dječje u adolescentsku dob. U tim trenucima čini nam se da smo opet budni, onakvi kakvi i trebamo biti za života, bez sjećanja, s nekakvom neuobličenom nadom u budućnost. Međutim, trenutak budnosti potraje samo tren i mi kao da opet tonemo u san, san turobna života, koji će nam se opet činiti stvarnijim nego taj kratki trenutak budnosti.

Uzalud širim lepeze svojih sjećanja ne bih li se nekako opet probudio i osjetio život kakav jest, kakav je zapamtio taj skriveni duh u mom biću. Međutim, Peter Sloterdijk, autor jedne od ključnih knjiga druge polovice 20. stoljeća KRITIKE CINIČKOG UMA koju sam imao prilike na vrijeme pročitati, naučava sličan nauk uz jednu bitnu korekciju. Prije svega, nije naklonjen povratku u prošlost. Uči me, naprotiv, razračunavanju s prošlošću. Ona, prošlost, i vjera u budućnost, opasne su pogibelji za naše biće. Jedino sadašnjost treba cijeniti. Sumnjičavo vrtim glavom nastavljajući čitati pabirke koje sam povadio iz njegove knjige.

A u svrhu čega se treba razračunati s prošlošću kada mi ona jedina čuva trenutke budnosti u mom jadnom životu? Peterov odgovor pogađa u srž: u svrhu buđenja – ne prošlosti nego sadašnjosti. Svi trenuci tobožnje prošlosti jedan su te isti trenutak vječno promičuće sadašnjosti. Zapravo, postoji samo jedan jedini trenutak na ovom svijetu u kojem se naše ‘ja’ rodi, odraste pa ostari i nestane, pritom samo vraćajući pozajmljenu energiju prirodi odakle ju je i uzelo.

Drugim riječima, danas, gotovo zaboravljena, posljednja zadaća prosvjetiteljstva ogleda se u potpunom rasplinjavanju subjekta, onog našeg taštog i katkad sujetnog ‘ja’ koje odgovara um od daljnjeg širenja. To ‘ja’ i danas gospodari našim bićima uživajući sve povlastice socijalne identifikacije. Međutim, smisao tog ‘ja’ samo je jedan – uspjeh u društvu – kako preko nesreće drugih tako i preko nesreće sebe sama. Zbog toga ‘ja’ zanima, ne on, nego društvo u cjelini. Kad vam je uspjeh moto života morate biti spremni primiti i njegovo naličje – neuspjeh. A teško da ste osoba koja svoje životne ciljeve postavlja realno. Zbog toga je većina nas danas osuđena na neuspjeh.

Peter Sloterdijk nas poziva da prestanemo s tim glumatanjem i iživljavanjem. Ako nemamo ambicija nemamo ni želje za uspjehom. Možemo biti tek „orgazmičko slavlje energijskih osobnosti“ kojima je svaki dan života onaj isti.

Ali, je li čovječanstvo spremno otići tako daleko? U postmodernom dobu, očigledno još ne. Prije bi kazali da je riječ o dobro znanom efektu divovskog razvoja zvijezde pred smrt, po kojem se naše ‘ja’ uvećava sve dok se ne raspukne i od njega preostane jedino svjesni oblak energije, koji će odsada svijetom plutati bez imena.

Promislite dobro, vi koji čitanje još uvijek smatrate nekom vrstom posvećenosti, kako bi to bilo ugasiti svoje ‘ja’ pa barem na trenutak, što bi se uistinu dogodilo? Kao prvo, vjerojatno biste započeli raditi ono što ste oduvijek htjeli, momentalno, zavrtjeli se u krug, ili bacili svoj pogled ka oblacima, a potom dugo vremena gledali samo u jednu točku ovog svijeta pomno je proučavajući. Drugim riječima, možda i ništa, ali to iz vas progovara ono što je Željko Kipke nazvao „sveta inertnost“. Druga bitna značajka “života bez ‘ja'” krasi prestanak mišljenja o tome što drugi misle o vama, što vi mislite o sebi, životu; lanac licemjerstva bi se prekinuo, a sujeto-tašti demon usmrtio. Shvatili bi da zaista postoji samo taj jedan te isti trenutak sadašnjosti u kojem se na čudnovat način izmjenjujete vi i svijet. Shvatili biste i da ništa ne možete dobiti, ali ni izgubiti. Ili kako kaže Peter Sloterdijk:

Život može izgubiti jedino sâm sebe.

Većina mislilaca od Platona do Heideggera govori o tom istom. Pogotovo to vrijedi za Heideggera koji je heraldičkim filozofskim obješenjaštvom velikog stila koristeći najnapredniji filozofski diskurs današnjice tumačio ono što bismo nazvali smiješno jednostavnim.

Međutim, zašto je ovu jednostavnu životnu mudrost tako teško spoznati i živjeti? Zašto čovjek svoju situaciju komplicira? Na to pitanje izgleda da je teže odgovoriti nego prihvatiti živjeti po izloženoj jednostavnoj životnoj mudrosti. Tu se već i Sloterdijk zagonetno osmjehuje. Zato, reći će, što:

…naš um uvijek hoće više nego što može.

Gramzivost i pohlepa u gorem, znatiželja u ljepšem obliku – to je čovjek koji nije gladan. Možda pogubnija za život u cjelini je znatiželja jer u igru upliće od prosvjetiteljstva najcjenjeniji nusproizvod evolucije – znanje.

Tako je ovaj tekst stigao dotle da se okomljuje i na ono čovječanstvu danas najdragocjenije – njegovo znanje. To je možda zato što smo predugo meditirali na rečenicom „Znanje je moć“ za koju Peter Sloterdijk kaže da je „ono što je u 19. stoljeću postalo grobarom filozofije“, u trenu otkrivajući nam porijeklo našeg cinizma. Iznimna knjiga ovog iznimnog magičara duha završava ovim riječima:

U našim najboljim trenucima, kada od pukog uspijevanja i najenergičniji čin uvire u dopuštanje a spontano nas ponese ritmika životnosti, hrabrost se može iznenadno najaviti poput euforične jasnoće ili čudesno u sebi opuštene ozbiljnosti. Ona budi u nama sadašnjost. Budnost u njoj uspinje se odjednom na visine bitka. Svaki trenutak spokojno i jasnovido stupa tvojim prostorom; ti se ne razlikuješ od njegove jasnovidosti, njegove spokojnosti, njegova slavlja. Loša iskustva uzmiču pred novim prilikama. Nikakva te povijest ne čini starim. Jučerašnja odsutnost ljubavi ni na što ne prinuđuje. U svjetlu takve prisutnosti duha prekida se staza ponavljanja. Svaka svjesna sekunda briše beznadnu bivšost i postaje prvom sekundom Druge povijesti.

%d bloggers like this: