Kolovoz 2012.
Posvetiti se formiranju svoga djela
James Joyce: PORTRET UMJETNIKA U MLADOSTI
Skoro svaki dan pišem. Nepokolebljivo stojim do odluke da napokon dovršim roman. Povukao sam se u sobicu pored Prostorije s Kolom kako me Tetka ne bi smetala. Ali me nešto prečesto vuče da iziđem van, štipnem Tetku za dupe i priupitam „Šta ima?“ Zašto bih samo sjedio u maloj sobi i pisao, skvrčen u društvu svojih opsjena? Zašto se ne bih družio s Tetkom, zbijao šale s Kolom ili samo snatrio vječno zagledan kroz prozor Prostorije u tko zna čiji um? Kako je to pisati, ima li tu ikakve životne čarolije? Ne, nema. U pisanju je čovjek sâm i bolestan. Ono ljudsko kao da nastoji pobjeći iz vas. Svake večeri srce mi tuče sto na sat i hoće iskočiti. Ali nešto drugo tjera me ustrajati u dokazano besmislenu poslu. „Zato što to Plavi noj traži od tebe!“, javlja se glas Mađioničaru u trenutku kad je spreman odustati od svoje misije – provedbe likova do njihovih priča u mom romanu. Vraćam se u sobicu i okrećem ključ. Kao hipnotiziran ponovno prionem poslu. Plavi noj je u kutu, njegovo perje leprša sobom, gleda me i kaže: „cc cc cc“
Sada mi treba neka umjetnička knjiga koja govori o samim umjetnicima – pregaocima. I evo je, jedna je pod mojom rukom, paar exellance: Portret umjetnika u mladosti. Nigdje nisam naišao na tako dubok opis umjetnikove prirode kao u romanu Jamesa Joycea.
Osobnost umjetnika, najprije krik ili kadenca ili raspoloženje, a onda tečno i iskričavo pripovijedanje, napokon se pročišćuje od života, postaje bezlično da tako kažem… Umjetnik kao bog stvaranja ostaje u svom djelu ili iza njega ili postrance ili iznad njega, nevidljiv, očišćen iz života, nepristran, podrezujući nokte.
… otac i njegova dva znanca [pili su] u spomen svoje prošlosti. Od njih ga je razdvajao ponor sudbine ili naravi. Njegov um kao da je bio stariji od njihova: hladnije je osvjetljavao njihove svađe i zadovoljstva i žaljenja, kao što mjesec osvjetljuje neku mladu zemlju. U njemu se nije pokretao život ni mladost kao što se pokretao u njih. On nije poznavao ni radost druženja ni krepkost surova muškog zdravlja ni sinovsko strahopoštovanje. U njegovoj se duši nije pokretalo ništa osim neke hladne i okrutne i bezljubavne pohote.
Duh svadljiva drugarstva, što ga je u posljednje vrijeme zamjećivao u svog takmaca, nije Stephena odvratio od njegove uobičajene navike tihe poslušnosti. Nije vjerovao u žestinu, i sumnjao je u iskrenost takva drugarstva koje mu se činilo jadnim nagovještajem muževnosti. Pitanje časti, što je ovdje bilo pokrenuto, njemu je bilo, poput svih takvih pitanja, beznačajno. Dok mu je mozak ganjao svoje neuhvatljive utvare i neodlučno se odvraćao od takve potjere, slušao je postojane glasove svoga oca i svojih učitelja koji su mu preporučivali neka nadasve bude gospodin i nadasve dobar katolik. Sad su ti glasovi muklo odjekivali u njegovim ušima. Kad je bila otvorena vježbaonica, očuo je i drugi glas što ga je nukao da bude snažan i muževan i zdrav, a kad se u koledžu počeo osjećati pokret za narodni preporod, opet ga je neki glas pozivao da bude vjeran svojoj domovini i neka pomaže da se uzdignu njen svrgnuti jezik i predaja… A žamor svih tih prigušenih glasova bio je uzrokom što je neodlučno zastao u svom traganju za utvarama. Glasove bi poslušao za neko vrijeme, ali sretan je bio jedino daleko od njih, izvan njihova dosega, sam, ili u društvu svojih opsjena.
Pisanje, a tu ubrajam i bilo koji drugi vid umjetničkog stvaranja, kao da stoji onkraj života, njegova je protuteža. Pisanje doista sliči najbezličnijem djelovanju kojem se čovjek mogao posvetiti. Ipak pisanje nije posao. Biti piscem ili umjetnikom može biti samo poziv. To znači redovito napuštati život za nekoliko sati formiranja svoga djela. Samoća, napuštenost od ljudi, pustinjaštvo samo su neki od fakata koji zakriljuju umjetnikov život ako on doista stvara umjetnost. Nitko ga u njegovu stvaralaštvu i odlasku od ljudi neće podržati. On životu krade dane za svoju umjetnost. Pogotovo društvo to ne može shvatiti. Stoga, nikome i ne treba ništa govoriti.
„Njegovo se umovanje sastojalo od neke sutonske sumnje i nepouzdanja u samog sebe, osvijetljene na trenutke munjama spoznaje, ali munjama tako jasna sjaja da je u tim trenucima svijet propadao pod njegovim nogama kao da je bio uništen vatrom.“
„Kako li je lud bio njegov cilj! Pokušao je sagraditi branu reda i otmjenosti protiv prljave životne plime izvan sebe…“
Kada u sebi osjetite depresiju, prazninu, kada vas smlavi osjećaj osamljenosti među ljudima, to je onda taj poziv da se iskradete iz života i posvetite formiranju svoga djela.
Za kraj, prenosim i najdojmljiviju umjetničku prisegu sui generis koju sam imao prilike pročitati u jednom romanu i uz koju možete već danas i vi prisegnuti…
Neću služiti onome u što više ne vjerujem, nazivalo se to mojim domom, mojom domovinom ili mojom crkvom: i kušat ću izraziti sebe u nekom načinu života ili umjetnosti što slobodnije mogu i što potpunije mogu, služeći se u svoju obranu jedinim oružjem što ga sam sebi odobravam: šutnjom, progonstvom i lukavošću.
Ne bojim se biti sam, ni da me zbog koga drugog prezru, ni da napustim ono što moram napustiti. I ne bojim se pogriješiti, čak ni počinuti veliku pogrešku, životnu pogrešku, ni možda onakvu što traje vječno!
Srpanj 2012.
Kako se danas pravimo važni!
James Joyce: ULIKS
Pitam se kako je danas u prostoriji s Kolom? Tetka, s nekakvim časopisom u krilu, zavaljena je u fotelji i slatko prediše u snu. Prozori prostorije širom su otvoreni. Sunčeve zrake blago prodiru u nju zadržavajući se ponajviše na prozorskim okvirima. Ljetno je jutro i ptice cvrkuću. Međutim, i Kolo drijema, kao da ljetno doba nije za čitanje knjiga, a kamoli kakvo razmišljanje. Povremeno se jednom-dvaput okrene i zatim ponovno utone u nepokretnost.
Je li moguće da ovdje stanujem, da ovdje moj duh pronalazi svoj mir? Češkam se iza uha, potom okrećem prema polici s knjigama. Već dulje vremena razmišljam da se prihvatim čitanja najtežeg djela od svih, onog koje, u određenom smislu, označava svršetak književnosti uopće, ili barem književnosti zapadnog kruga. Naravno, Ulysses mi je na usnama a ubrzo i u vidokrugu. Debela knjižurina žućkasto plavih korica, naposljetku, nađe mi se u rukama. Do sada, barem tri puta započinjao sam je čitati i svaki put, negdje nakon stote stranice, prekidao. Prekidao sam je upravo na onom poglavlju koje započinje sljedećim odlomkom:
Martin Cunningham je, prvi, uvukao svoju cilindrom prekrivenu glavu u škripavu kočiju i, spretno ušavši, sjeo. Gospodin Power je ušao za njim pažljivo sagnuvši svoju visinu.
– Uđi Simone.
– Ja ću poslije vas – rekao je gospodin Bloom.
– Gospodin Dedalus je brzo ustaknuo šešir na glavu i ušao, govoreći:
– Da, da.
– Jesmo li sada svi tu? – upitao je martin Cunningham. – Dođite Bloome.
Poglavlje koje započinje dotičnim odlomkom čini mi se najtežim poglavljem književnosti zapadnog kruga uopće. Na njemu bih se slomio, i ne bih mogao krenuti dalje. Carl Gustav Jung predložio je da se Uliks čita odostrag jer da je to jedini način na koji ga je on, C. G. Jung, uspio pročitati. Ne znam baš; čini mi se da Uliks kao i svaka knjiga (još uvijek!) podrazumijeva linearan slijed čitanja od svog početka prema kraju, kao što se i neka zarasla njiva krči na isti način.
Ali ta prozaičnost u opisu svakidašnjih događaja na kraju vam se jednostavno mora smučiti. Na isti način na koji su uglađena gospoda s cilindrima na glavama ušli u kočiju danas se ulazi u kupe vlaka i kao što će se ulaziti u letjelicu za obilazak Mjeseca. Čini mi se da je ovo poglavlje ono u kojem svakodnevica doslovno prodire u književnost, i da nam Joyce želi poručiti kako ju književnost mora izdržati. Poglavlje kao da reprezentira sve one romane u kojima se do u detalje opisivao običan život ljudi, jer valja naglasiti: Ulysses je sveobuhvatan. Na neki način, osjećam kao da u sebi, u nekom obliku, sadrži sve romane koju su objavljeni prije njega. Ulysses je granica iza koje počinje neki novi svijet ili ne dolazi ništa.
Vrlo dobro poznam slavnu analogiju kojom su kritičari opjevali djelo Jamesa Joyca, onu s Odisejevim putešestvijima, prema kojoj se u romanu prikazuje/prepričava/opisuje jedan jedini dan u Dublinu 1904. i uglavnom prati život gospodina Blooma s kojim se onda, i pored toga što ogriza u bolnoj svakodnevici, mogu povući paralele sa životom slavnog mitološkog junaka. Usput, spominju se i ‘avanture’ glavnog lika njegova romana Portret umjetnika u mladosti (neka vrst Joyceova alter-ega?) Stephena Dedalusa. Ali svejedno, roman ni do dan danas nisam uspio pročitati do kraja…
Ipak, ne mogu s blagom dozom ironije ne reagirati u trenutku kad se u razgovor o književnosti ubaci i ovo znamenito, zahtjevno djelo.
– Ah, Ulix, da, da, pročitao sam ga u srednjoj… Doista, vrlo zanimljivo štivo… Što? Nisi pročitao Uliks?
Takve bih odmah zatvorio u čitalačke kule darivajući im po jedan primjerak knjige s ugrađenim fotoosjetljivim senzorima za registriranje pokreta oka na svakoj stranici, u svakom redu, iza svakog slova knjige pa da vidimo koliko bi takvih stvarno pročitalo Uliks. Postoji i ona vrsta čitanja kada se samo leti preko teksta pa se ležerno objavi da se knjiga pročitala, a u čovjeku od knjige ništa ne preostane. Mora postojati ono nešto dublje što ostaje u vama kad pročitate neki roman; neka rečenica ili čitav odlomak ili barem atmosfera ili osjećaj. U pogledu Uliksa ne možete samo reći da ste ga pročitali. Morate tomu nešto pridodati. Većini ljudi on mora biti nerazumljiv a odatle i dosadan. Ali onoj manjini, koja se uvijek nekako skupi u nekom narodu, mora biti jasno zašto je Uliks možebitno najveći roman književnosti zapadnog kruga.
Što je u meni ostalo nakon pročitanih prvih stotinjak stranica romana? Osjećaj bezvremenosti i bezgraničnog strahopoštovanja prema tom djelu (iako potonje, vjerojatno, nije dobro). Bezvremenost kojom odiše tekst, na svakoj stranici, u svakom redu, riječi i slovu, čini se da je tekstu romana osiguralo izvanrednu moć u opisivanju ljudske prirode, od glave do pete. Evo, pokušajmo to provjeriti, idemo se upoznati s gospodinom Bloomom.
Mr. Leopold Bloom s užitkom je jeo iznutrice životinja i peradi. Volio je gustu juhu od guščije ponutrice, pikantne želuce, punjeno prženo srce, pohanu jetricu s mrvicama, pečenu bakalarevu ikru. Najviše od svega volio je na žaru pečene ovčje bubrege koji su mu na nepcu ostavljali blag okus s jedva primjetnim mirisom urina.
Jasno je da se ljudska priroda neće mijenjati. Gospodin Bloom ju utjelovljuje. Možemo činit što god hoćemo, ovčje bubrege uvijek ćemo htjeti konzumirati. Čitav odlomak koji opisuje najskrivenije kulinarske sklonosti glavnog lika izgleda mi poput skrivenih scena iza kulisa nekog romana. Kao da je nekakav ljubavni jad u prednjem planu, ona i on u nekakvoj sceni utjehe, svađe ili pomirenja, a u pozadini vidi se čovjek koji u tom trenutku razmišlja o pohanim jetricama s mrvicama. Inače, rijetko se u romanima piše o, primjerice, prosjacima na autobusnim i željezničkim kolodvorima, smeću i prljavštini javnih mjesta i sl. koji su uvijek tu oko nas, ali koje smo odlučili ne primjećivati. Tako je i s nekim mislima. Joyceu je uspjelo, kao nikom prije njega, tim mislima ‘onkraj’ uma dati formu. U stručnom žargonu, to se, onda, naziva – romanom toka svijesti…
Uliks započinje u Martello kuli u predgrađu Dublina koju sam imao prilike iz daljine samo pogledom okrznuti kad sam prošle godine pohodio Irsku. Velika mi je želja jednog dana posjetiti Martello kulu koja danas nosi naziv po James Joyceu (James Joyce Tower) i baciti oko na to ‘slinavozeleno more’ s ‘okruglog topovskog postolja’. Međutim danas trebam donijeti važnu odluku. I onda, dakle? Hoću li se ponovno dotaći svetog štiva? Pitanje je ostalo visjeti u zraku.
U tom trenutku i tetka se probudi. Sneno protrlja oči i vidjevši me s pitanjem iznad glave kaza:
– Oh, kako se jutros pravimo važni!
O Duhu i njegovim Moćima 