Lipanj 2013.
Kome bi svemir, prostor i vrijeme bili još zanimljivi…
Brian Greene: ELEGANTNI SVEMIR
Uđoh onako smeteno u ured i prva stvar koja mi pade na pamet bila je raširiti mokar kišobran da se osuši. To grozno vrijeme! Nikada nećete biti spremni na kišu i devet stupnjeva u svibnju! Zbog posljednje misli učinio sam to energično, kako to ne činim u životu, i iz čiste pristojnosti ispričao se stolici koja je na sebe, htjela-nehtjela, morala primiti jato sićušnih kapi koje su se s kišobrana razletjele po sobi.
– Ništa, ništa… – odgovori mi stolica.
Zapanjen zastanem i okrenem se četveronožnom predmetu koji koristimo za sjedenje.
– Ti govoriš… – promucah.
– Naravno da govorim! – reče stolica.
– Ali kako… i zašto to prije nisi činila?
– Zato što mi se nitko nije obraćao! A što se tiče govorenja – ono je najlakša stvar u svemiru!
– Čula si za svemir? – priglupo upitah.
– Kakvo je to pitanje? – reče osorno stolica – U trenutku u kojem se jedna stolica udostojila po prvi put uspostaviti kontakt s ljudskim bićem, ti započinješ prežvakanu priču o svemiru… Imamo mi i pametnijih stvari za priču… ako smo već pokrenuli tamo neki ‘razgovor’. Ali kad već spominješ svemir… ona knjiga tamo zapela mi je za oko.
– Elegantni svemir…? – ponovno se glupo oglasih.
– Ma da, bila je otvorena na stranicama koje nisam mogla ne pročitati… Govorile su o kretanju u prostoru i vremenu… Po tom ćaknutom autoru, čak se i ja krećem u prostoru. Smatrala sam da ću svoju smrt dočekati u sudbinski bolnoj statičnosti jer sam bila uvjerena da se svo moje ‘kretanje’ odvija u vremenu, kad ono – stvari ne izgledaju onakvima kakvima se čine…
– Pa da… – rekoh smušeno. – Brian Green na tim je stranicama lijepo objasnio zašto vrijeme sporije teče za nekoga tko je u pokretu za razliku od nekoga tko je statičan… poput tebe…
– Da čujem! – reče zvonko stolica.
– Zapravo, vrijeme sporije teče za nekoga u pokretu, ali sa stanovišta nekoga tko promatra tog nekoga tko je u pokretu… Ovaj… možda nije loša ideja da ipak pročitam taj dio naglas, ako nemaš ništa protiv…?
Da je mogla napraviti bilo kakav pokret stolica bi ga vjerojatno napravila, nešto kao ‘moj naklon’ da to učiniš. Ovako, izgledalo je da se statični predmet za koji trenutak još više ‘udrvenio’.
– Najprije zamisli dva zrcala jedno iznad drugoga i foton koji se kreće između njih… – započeh objašnjavati otvarajući knjigu.
– U reeedu… imam ih! – reče stolica.
– A sada zamisli da se zrcala ne miču… Foton udara u jedno zrcalo i pod pravim kutom odbija se do drugoga i tako unedogled…
– Ne samo da mogu zamisliti, to mogu i osjetiti… – reče tugaljivo stolica.
– U redu, a sada pokušaj zamisliti što bi se događalo kada bi se zrcala s fotonom nalazila u relativnom gibanju u odnosu na nas koji ih gledamo… Na ovom mjestu Brian Green elegantno, bez mistificiranja, objašnjava zašto za zrcala i foton u pokretu s našeg gledišta vrijeme sporije teče… Slušaj!
Budući da se, s našeg gledišta, sat (zapravo, misli na dva zrcala i foton) giba, foton mora putovati pod kutom (u odnosu na zrcala)… Da [foton] nije išao tom [dijagonalnom] putanjom promašio bi gornje zrcalo i odletio u svemir… [što se ne događa; probaj baciti kamen kroz prozor jurećeg vlaka! U redu, ti to ne možeš učiniti, ali probaj zamisliti nekoga tko to može…]… Jednostavna ali bitna poanta [cijele priče] u tome je da je dvostruka dijagonalna putanja kojom… prolazi foton dulja od izravne putanje kojom foton putuje u nepokretnom satu [od donjeg zrcala prema gornjem i natrag]… [A] budući da mora prevaliti veću udaljenost kako bi ostvario otkucaj, otkucavat će manje često … vidimo da se prolaženje vremena usporilo za pokretni sat.
Nakon pročitanog stolica ne reče ništa, već ubrzo, na moju žalost, skrenu temu razgovora na drugu stranu… Pa da, kome bi svemir, prostor i vrijeme još bili zanimljivi! I tu se nesmotreno raspričah s drvenim predmetom o svemu pomalo, ponajviše o njezinom životu i osjećanju kako je to ‘biti stolica’, ne pretpostavljajući u kakvu sam zamku upadao. Ne bih vam više duljio jer život stolice ni po čemu nije poseban, nema se tu što prepričavati, stojite i samo stojite, a onda netko dođe i sjedne na vas. Sada trpite ali i dalje stojite i u tome je sva poanta ‘stoličkog’ života. To što imate neke misli sasvim je u redu jer zasigurno ne biste takav način života dugo izdržali.
Ubrzo, svaki put kada bih ulazio u svoj ured, morao bih nekoliko minuta svog dragocjenog vremena odvojiti na stolicu i razgovor s njom; ako ne bih pozdravio, učinila bi to stolica. Ne jednom pod svaku cijenu željela je da razgovaramo o potpuno nevažnim stvarima, recimo, o tome kako je nešto načula da će stol u susjednoj kancelariji prefarbati u boju koja mu se nije sviđala. U ladicama mi se kuhalo stotinu neobavljenih poslova a ja sam morao slušati jadikovke svoje stolice. Jedna od njih odnosila se i na sobnu vješalicu koja se mojoj stolici, iz meni još nejasnih razloga, strašno zamjerila. Isprva, nekoliko puta sam ju blago upozorio da imam uistinu jako puno posla i da sada nemam vremena za razgovor, međutim uznemiravanja su se nastavila. Više nikada nije razgovarala o svemiru. A knjigu Briana Greena jedva da je još jedanput spomenula (mislim čak u pejorativnom smislu). Brbljala je o svemu i svačemu, a ja sam sve više šutio, nastojeći prikupiti bar malo koncentracije za posao koji sam obavljao na laptopu.
Situacija je postajala sve gora. Uskoro su krenule i uvrede. Jadan ‘stolički’ život uzrokovao je u moje stolice da me započne optuživati za njega… Ustvari, optuživala me je za sve, za trpljenje moga tijela kojeg svakodnevno mora podnositi, za svaku svađu s ostalim uredskim namještajem u sobi, naposljetku i za kišu koja je danima padala tamo napolju u potpunosti izvan dosega njezinoga svijeta. Bolje je da vam ne kažem što mi je odgovorila kad sam joj kazao: “Pa ti si stolica, to ti je smisao, podnositi nekoga dok sjedi na tebi!”…
Što sam na kraju mogao učiniti? Jedino dopustiti da je zamjene novom. A s novom stolicom nije mi padalo na pamet započinjati bilo kakve razgovore. U očekivanju nove stolice neko vrijeme stojećki sam obavljao svoje poslove na laptopu i lako mogao dokučiti kako se to neće dobro odraziti na moju kralježnicu… Statičnost nije dobra, bez obzira da li vaše vrijeme ubrzava ili usporava u odnosu na nekog drugog…
Svibanj 2011.
“Štruca” prostorvremena
Brian Green: TKIVO SVEMIRA
Oduvijek sam se zanosio putovanjem u prošlost. Otud i moje razočarenje kad sam u knjizi Briana Greeena TKIVO SVEMIRA pročitao da je jedino moguće putovanje kroz vrijeme ono – u budućnost. U trenutku kada bude izumljen vremeplov postat će moguće otputovati u budućnost i vratiti se u ovo isto vrijeme, sadašnjost, ali ne i dalje od toga. Prošlost ostaje nedostižna prema trenutnim idejama čak i spekulativne prirode današnje generacije fizičara. I što sad?
Svoju prošlost, doživljene trenutke, nekad mi se čini da mogu proživjeti u glavi kao da sam se uistinu vratio u njih. Moj mozgovni vremeplov, pritom, uspijeva zaobići sve fizikalne zakone, ali samo u duhovnoj sferi. I nikako se ne mogu oteti utisku da sam ja, zapravo, još uvijek tamo, u tom svom ludom tinejdžerskom dobu, zarobljen u tkivu prostorvremena, sa zalizanom frizurom i repićem koji je u to doba bio „in“. Jedan dio mene kao da nikada nije odrastao i kao da nikada neće doživjeti starost. Uvijek će mi mahati s tog mjesta, od fizičara dokazane, „štruce prostorvremena“.
Fizikalni zakoni kažu da svaki doživljeni trenutak jednostavno jest, da nastavlja postojati iako sadašnjost od njega sve dalje odmiče. Vrijeme teče dalje, ali trenutak ostaje. Jedini mogući vremeplov koji bi mogli izmisliti i koji bi nas mogao vratiti u prošlost je onaj koji bi nas provodio galerijom smrznutih trenutaka prošlosti bez mogućnosti da ih pokrenemo i u njima nešto izmijenimo. Ali, kad malo bolje razmislim, to mi je dovoljno. Dovoljno mi je sebe vidjeti u nekom prošlom trenutku, za osjećaje tog trenutka će se pobrinuti moj mozgovni vremeplov koji ih ionako čuva u netaknutom obliku otkad su se dogodili.
Poput snimaka fotografskog aparata te nepomične trenutke prošlosti moguće je, govori nam današnja tehnologija, pokrenuti u nekom filmu. Na taj način možda ćemo jednog dana biti u prilici gledati filmove svoje prošlosti i sebe u prošlosti posjećivati kao u muzeju – zamrznutog poput nekog dinosaurusa…
O Duhu i njegovim Moćima 