Studeni 2012.

Život bez briga na književni način

Posted in Jarčeva obratnica, KNJIŽEVNOST - PROZA, MILLER tagged , , u 11:59 am autora/ice Magičar

Henry Miller: JARČEVA OBRATNICA

Henry Miller bio je moj prvi učitelj riječi, moja sretna zvijezda na ‘ružičastom raskršću’ života (pod utjecajem Millerovih romana jedno sam vrijeme upravo tako nazivao mladalačko doba), a ujedno i jedna od onih umjetničkih luda koje su znale neodgovorno uživati u životu. Ali takav vam je uzor potreban dok ste još mladi, nemojte to zaboraviti. Zašto? Jer i vi u tom životnom dobu morate biti neodgovorni i neusiljeni. Millerova mudrost ne ide dalje od mudrosti koja se usredotočuje na osobu, ličnost. Taj nikada nije ciljao dalje od života bez briga (Hakune Matate) pod krinkom pisca, pa opet, imao je tu ludu odvažnost da živi život po svome. Svoj credo iznio je u Jarčevoj obratnici, romanu koji pripada trilogiji u koju se smjestila i ona slavnija – Rakova.

Otkrio sam da cijeloga života nisam želio živjeti – ako se ono čime se ostali bave može nazvati življenjem – nego izražavati se. Shvatio sam da me život nikada nije ni najmanje zanimao, nego jedino ovaj posao kojim se sada bavim, koji je nekako paralelan sa životom, koji je njegov dio, a istovremeno i iznad njega. Istinitost me gotovo uopće ne zanima, pa čak ni stvarnost; zanima me samo ono što sam zamišljao, ono što sam svaki dan potiskivao da bih mogao živjeti. Nije me briga da li ću umrijeti danas ili sutra, i nikad me nije bilo briga, ali muči me i kinji da čak još i danas, poslije višegodišnjih napora, ne mogu točno izreći ono što mislim i osjećam.

Poput molitve, ovaj tekst slijedite do u njegove tančine. Ponavljajte kako vas ne zanima život, već izražavanje. Jedno vrijeme neka to bude vaš životni credo. Tako je dobro, kako se poslovično kaže u Bibliji. Istinabog, prije ili kasnije otkrit ćete kako „Amerikanac u Parizu“ u svojim romanima samo opisuje ono što živi, i da se taj život, više-manje, svodi na opis života boema jebivjetra u francuskoj prijestolnici. Ali što se može, vama je u ovom dobu potrebno čitati o jebačini i dobrom provodu, i eto vam odličnog pisanja o jebačini i dobrom provodu. Našeg Henrija na svakom koraku nemimoilaze seksualne avanture, osim što se opija u starom dobrom boemskom duhu i s vremena na vrijeme vodi zanimljive razgovore sa zanimljivim pojedincima o prvim i posljednjim stvarima, mahom iskreno i bez uvijanja. Nakon pedeset pročitanih stranica već ste zaljubljeni u njegovu Monu i željeli biste je pošto poto odvući u krevet. Izluđuje vas njezina nesputanost i koketnost. Ubrzo sričete prvi stih, uskoro počinjete sanjati o vlastitoj slobodi. Ali dug je još put do slobode…

Kada prvi put banete na neko predstavljanje knjige ili pjesničku večer shvatit ćete kako su proza i poezija na njima od drugorazredne važnosti. U prvom planu su pijanstvo i jebačina, oboma dobrodošao vaš talent za suptilnu i otkačenu konverzaciju koja im vodi. Recimo, FAK kao književni pokret mnogim je piscima ostao u sjećanju isključivo po dobrim tulumima, a nikako po književnosti koja se na njima naglas čitala. Kako ćeš svoju pažnju usmjeriti na književnost ako pored vas stoji zgodna i na literaturu nabrijana cura?

Ako se želite istinski baviti pisanjem, onda morate shvatiti da je to osamljena djelatnost, baš kao i čitanje. Nikoga nema u vašoj blizini. Sami ste, vi i vaše nalivpero u devetnaestom, pisaći stroj u dvadesetom i laptop ili možebitno koja druga slična elektronička stvarčica u dvadeset i prvom stoljeću. Književna događanja samo su prilika da zaboravite na pisanje, da malo proživite za vlastiti ćef.

Možda ćete sada razumjeti Charlesa Bukowskog koji je u svom fenomenalnom dnevniku potkraj života pisao o tome kako mu je dosta budala koji se – pazite dobro – samo furaju na književnost a u osnovi im je nešto drugo – ili da se dobro napiju ili da s nekim završe u krevetu. Razdvojite svoj život od svoje umjetnosti i nikad, nikad, ne tražite u životu da vas štede zbog toga što ste ubogi umjetnik, jer riskirate iskrenost pisanja. Život vas mora dohvatiti za gušu, a vi trebate ostati ravnodušni kako na njegove neugodnosti tako i ugodnosti koje donosi sa sobom. Ukoliko ste cinični, naglas ćete svima drobiti kako su životne neugodnosti i ugodnosti samo građa za vaše djelo, ali bolje bi bilo da o tome šutite. Kad ste već stavili na kocku sve, i srce vam je čisto poput pupoljka, čemu još cinizam? Vi ste odsada na putu da postanete entitet koji se izražava, trodimenzionalna fizički živa stvar koja u prostorima uma postaje bezdimenzionalna i bezgranična. Odsad, neka vaše kraljevstvo bude od ovoga svijeta… u kojem postajete đavolski slobodno biće nesputani u svojim prohtjevima…

Drugim riječima, za početak budite Henry Miller – upravo to sam vam želio reći!

Srpanj 2012.

Disati riječima

Posted in A. Z., KNJIŽEVNOST - PROZA, Stvari tagged , , , u 12:16 am autora/ice Magičar

STVARI: A. Z. – ov ciklus

Disati riječima. Upravo to pokušavam dok pišem; disati riječima. Kako uhvatiti igru svemira u mrežu riječi? Rijetkima je to polazilo za rukom. Od mojih favorita tu mislim na Dostojevskog, Joyca, a potkraj života čak i na onog pokvarenjaka Bukowskog. Zaboravio sam spomenuti i gospodina Houellebecqa. Naravno, tu su i mnogi drugi pisci koje ovdje nisam spomenuo. Na koji način ti umovi pišu da u koloplet njihovih riječi bude uhvaćena igra svemira? Najljepše u književnosti je upravo to što na to pitanje nema odgovora. Nema riječi koje bi zarobile druge riječi. S tim u vezi, književna kritika samo je jedan žalostan, besplodan pokušaj da se to ipak učini. Književnost ostaje neuhvatljiva pred svijetom koji se, eto, može zahvatiti književnošću. Međutim, nemojmo se zavaravati, tek dio svijeta i svemira zahvaćen je riječima tih poluludih i polustvarnih umova pisaca. Veliki ostatak uglavnom ostaje predisati u slatkoj i besciljnoj praznini, šuteći nad samim sobom.

Umjetnost kao oznaka za protuživotnu ludost. Svi vi, razočarani, neprilagođeni životu kucate na vrata te lječiteljice ljudske duše, ali samo će rijetkima otvoriti svoja vrata, i biti druga mogućnost, ništa više.

Čini mi se da je tako otvorila svoja vrata i autoru STVARI, bloga arhive misli, kojem ne mogu ući u trag osim činjenice da isti vjerojatno živi u Splitu.

Nekoliko mjeseci nosio sam sat koji ne radi. Osim sentimentalnih razloga, bio mi je drag jer je usporavao vrijeme, a onda sam primijetio da se kazaljke ipak pomalo pomiču; toliko sporo da bi mi život prošao u dvadeset i četiri sata. U tom strahu, prestao sam ga nositi.

Najdublji uvidi u stvari, ne daju se zapisati. Oni se zapisuju u tebe. (Stipi)

Akvarij. Ima li šta više uznemirujuće od toga da prostim okom promatraš granice jednog života.

Baba je legla na kauč da odmori; na TV-u je nogometna utakmica. Ona malo sklapa oči, a malo gleda na TV; pao je gol. Pita me Čiji su ovi šta su dali gol? I jedni i drugi su Škoti, kažem, iz Glasgowa, iz istog su grada. Aha, kaže baba. U tom trenutku sam odlučio da ako prođem šezdesetu, svako jutro ću oblačit odijelo i samo čekati smrt – tako bi volio. Uznemiruje me pomisao da umrem uz utakmicu Glasgowa i Celica. Oni su iz istog grada.

I eto, sasvim slučajno nabasao sam na hrvatskog pisca, koji možda nije ni pisac, a da tako dobro piše! Ne znam kako vi, ali meni se nakon STVARI čitava hrvatska književnost čini jako malom….

Kolovoz 2011.

Dosada čitanja

Posted in BUKOWSKI, Klaun u mraku, KNJIŽEVNOST - PROZA tagged , , , u 12:57 pm autora/ice Magičar

Charles Bukowski: KLAUN U MRAKU

Razmišljam o dosadi čitanja. Netko ti predloži neku knjigu. „Izvrsna je, vidjet ćeš!“ Kreneš čitati i na trećoj stranici već umireš od dosade. Sve je tu lijepo posloženo, vidi se da pisac zna svoj posao, tekst je bogat metaforama, poredbama i sličnim stilskim figurama. Čak se i spominju riječi smrt i besmisao. Ali sve to ne pomaže mi ukloniti dosadu čitanja njegova djela. Pitam se kako je onda čitateljima mojih djela, mojih tekstova? Ne umiru li i oni od dosade nakon nekoliko stranica? Nije li, općenito, čitanje postalo zamorno? Možda je web u sve to upetljao svoje prste i zarazio čin čitanja načinom kako se on sam konzumira – skeniranjem. Možda smo zbog tog jebivjetra – weba – postali nestrpljivi i u čitanju kao što smo to kod pregledavanja kakve web stranice. Naježim se pri pomisli da će čovječanstvo napustiti tako profinjen način bivanja kao što je to čitanje. U jednom svom prijašnjem postu svečano sam izjavio da mislim da je ovo stoljeće – stoljeće književnosti. Živi bili pa vidjeli! Ili se ugrizao za jezik!

Neke pisce i neka njihova djela uvijek bih mogao čitati. Primjerice, pripovijetku Lanzarote Michaela Houellebecqa. Ni sam ne mogu dokučiti razlog zašto je to tako, što ima toliko privlačno u Houellebecqovom načinu pisanja. „Ocean je bio svjež, prilično nemiran“ čudesna je rečenica o kojoj povremeno meditiram.

S druge strane, nekog od naših pisaca ne mogu čitati dulje od tri poglavlja. Događa mi se čudna stvar. Svakom odlomku koji pročitam ne mogu pronaći nijednu zamjerku, međutim, ne nuka me ponovno ga uzeti u ruke – dosadan je. Zbog takvih djela, eto, iz neotkrivenih razloga, književnost će možda jednog dana propasti. Charles Bukowski još je oštriji prema većini današnjih pisaca:

Kao pisac imam problema u čitanju drugih pisaca. To jednostavno nije namijenjeno meni. Za početak, oni jednostavno ne znaju kako sastaviti rečenicu, jedan običan ulomak. Dovoljno je površno pogledati tekst i već izgleda dosadno. A kad se stvarno udubiš u to, gore je nego dosadno. Nema ritma. Nema nikakve svježine, ničega što bi ti privuklo pažnju, iznenadilo te. Nema igre, nema vatre, nema sočnosti. Što to stvaraju?  Sve to izgleda kao mučan rad. Ne čudi me što mnogi pisci kažu da je pisanje mučenje. Sasvim ih razumijem.

Ne znam što nije u redu. Možda za pisanje ipak treba i nešto patnje. Možda pisac jednostavno ne treba praviti kompromise, možda ne treba težiti da mu bude dobro u životu. Zbog toga jedino Damira Karakaša mogu označiti autentičnim piscem u Hrvata. Ipak, njegovi pokušaji da objavi roman u Francuskoj o njegovom životu u Francuskoj ostaju bezuspješni. Svi drugi pomalo podsjećaju na prodane duše jer pišu po novinskim tabloidima i internet portalima kako bi prema njihovim riječima „mogli preživjeti od pisanja“. Ali zaboravljaju jednu staru uzrečicu kako je „pisanje jedini častan posao od kojeg se ne mora zarađivati“ (vjerojatno Chamfort). Ipak, ne želim ih pretjerano optuživati, znam da im nije lako. Robert Perišić je, po novom, postao njihovim zastupnikom, dokazuje kako se malo ulaže u književnost u ovoj državi. Ali sam vrlo rijetko piše. U pravu je, ali svejedno, kad ćeš objaviti svoj novi roman? Jedan jedini koji je dosada napisao bio je dobar, ali jedan jedini roman za pisca koji je stigao u godine da se bori za prava drugih pisaca, malo je premalo. Ali ni Robertu Perišiću ne mogu zamjeriti, otkrio je i pomogao Damiru Karakašu objaviti svoje prve radove, 1990-ih me svojim časopisom Godine Nove koji je uređivao podgrijavao na tihoj vatri da bih i ja mogao postati etabliranim piscem za čija prava bi se on danas borio. Na sreću ili nesreću u tome nisam uspio. Konačno, možda on puno bolje od mene može objasniti zašto nam je književnost dosadna.

Da, književnost je dosadna. E, te rečenice se pravo bojim. Da netko ustvrdi kako je društvo mog Plavog noja dosadno, da su mu Vjetar i Zrnca Čarobnog Pijeska koja govore dosadni i sl. To ne bih mogao podnijeti. Zato o tome valja prestati razmišljati.

Kolovoz 2011.

Majstor toplih i tamnih riječi

Posted in BUKOWSKI, Klaun u mraku, KNJIŽEVNOST - PROZA tagged , u 1:21 pm autora/ice Magičar

Charles Bukowski: KLAUN U MRAKU (dnevnički zapisi)

Charles BukowskiCharlesu Bukowskom su potkraj njegova života govorili da je svojim pisanjem dosegao bitak. Tu, za većinu ljudi, zbunjujuću odliku svijeta i života koja više-manje leži u tami izvan svjetla svakodnevice (i za koju nikad nismo sigurni što zapravo znači), podmetnuli su nam još tamo prije nekih 2500 godina, a tko bi drugi, nego filozofi. Znate Bukowskog, uglavnom vas asocira na književnost koja vrvi pijančevanjima, tučnjavama i seksom. Pa kako ga je baš on, taj „stari pokvarenjak“, uspio doseći, zapitat će se vi, manje nervozni umovi kojima filozofija i filozofsko ne ostaju po strani u ovom zaglupljujućem vremenu. Odgovor se, međutim, ne da izreći. Pročitajte njegove dnevničke zapise potkraj života i bit će vam jasno. Charles Bukowski jedan je od rijetkih pisaca čija kasna književnost zrcali zaboravljeni i u duhu čovječanstva usnuli bitak.

Uglavnom mi govore: „Uspio si prodrijeti u bit.“ Svjestan sam toga što misle – i ja osjećam to isto. Moje su riječi postale jednostavnije, ali toplije, tamnije. Hranim se na novim izvorištima. Biti na korak od smrti jako je stimulirajuće. Imam sve prednosti. Mogu vidjeti i shvatiti stvari koje mladi ljudi jednostavno ne vide. Prešao sam put od mladićke snage do staračke snage. Nema govora o povlačenju…

Za Bukowskog je svaka nova napisana pjesma „štaka kojom se podupire“. Bez obzira na sve, svaki dan nakon vezivanja pertli na cipelama on se upita „A što sad?“. Odmah znam: Bukowski je taj. On i život se nisu milili kao što se ne milim ni ja s njim. Teško je to objasniti. Ključ, ako ne za uspješnu, a ono za tješiteljsku funkciju književnosti.

Ljudi ne vole kada netko u razgovoru ili tekstu koji čitaju često spominje smrt, kao što je to, recimo, slučaj i na ovom blogu. Iako sam u jednom od prethodnih postova nastojao pokazati kako naš odnos prema smrti zapravo otvara put prema najvećoj mogućnosti vođenja života, ljudi za nju ne žele čuti. Zašto većina ljudi nije spremna suočiti se sa smrću, objašnjava majstor „toplih i tamnih riječi“ ujedno razotkrivajući kako je on taj „problem“ riješio:

Većina ljudi nije spremna za smrt, svoju ili bilo čiju. Šokira ih, užasava. Ona je poput velikog iznenađenja. Ali nikad ne bi trebala biti iznenađenje. Ja nosim smrt u svom lijevom džepu. Ponekad je izvadim i razgovaram s njom: „Zdravo, mala, kako si? Kada dolaziš po mene? Bit ću spreman.“
Plakati zbog smrti isto je što i plakati zbog procvjetalog cvijeta. Ono što me užasava nije sama smrt već životi koje ljudi žive ili, bolje, koje ne žive sve do smrti. Oni ne poštuju vlastite živote, oni se pišaju po svojim životima. Nevjerojatni glupani. Odviše su opsjednuti jebačinom, filmovima, novcem, zajednicom, jebačinom. Glave su im ispunjene vatom. Oni se pale na Boga bez imalo razmišljanja, oni se pale na domoljublje bez imalo razmišljanja. Ubrzo zaboravljaju razmišljati vlastitom glavom, dopuštaju drugima da misle umjesto njih. Glave su im ispunjene vatom. Izgledaju ružno, razgovaraju ružno, koračaju ružno. Svirajte im sjajnu glazbu stoljeća, ali oni je neće čuti. Smrti većine ljudi obična su varka. U njima nije imalo što umrijeti.

Slijedi jadikovka na „ljude“, jadikovka koja i meni u nekim danima nužno potrebna kako bi zgrnuo sa sebe naslage običnosti i svakodnevice pod kojima iz godinu u godinu lagano nestajem.

Ljudi me čine praznim. Moram se udaljiti od njih kako bih se opet napunio. Sam sebi sam dovoljan, dok sjedim pogrbljen, s čikom u ustima, i promatram riječi na ekranu kompjutora. Rijetko kad čovjek ima sreću sresti iznimnu ili zanimljivu osobu.

Disati riječima. Upravo to činim dok pišem; dišem riječima. Kako uhvatiti igru svemira u mrežu riječi. Vrhunskim piscima to polazi za rukom. Dostojevski, Kafka, naravno i Joyce, u mojem slučaju, a u vašem vjerojatno su i neki drugi pisci i igri. Ah da, zaboravio sam spomenuti i gospodina Houellebecqa. Ali ono što me je poprilično iznenadilo jest da je to uspjelo potkraj života čak i tom „starom pokvarenjaku“ – Bukowskom.

Na koji način ti umovi pišu da u koloplet njihovih riječi bude uhvaćena igra svemira? Najljepše u književnosti je upravo to što na to pitanje nema odgovora. Nema riječi koje bi zarobile druge riječi. S tim u vezi, književna kritika je jedan žalostan besplodan pokušaj da se to ipak učini. A kako će se? Književnost ostaje neuhvatljiva pred svijetom koji se, eto, može zahvatiti književnošću. Međutim, nemojmo se zavaravati, tek dio svijeta i svemira je zahvaćen riječima tih poluludih umova pisaca. Veliki ostatak uglavnom ostaje predisati u besciljnoj praznini, nikad ni ne osvijestivši u sebi mogućnost da bude spoznana ili opjevana.

Dok živimo, svi upadamo u klopke i koprcamo se u njima. Nitko im ne uspijeva umaknuti. Neki čak prožive cijeli život u njima. Bit je u tome da se shvati da je klopka upravo ono što jest: klopka. Ako se nalazite u klopci a toga niste svjesni onda ste gotovi… Neki, pak, govore da je život klopka. Pisanje vas može uvući u klopku. Neki pisci pokušavaju na isti način pisati stvari koje su se ranije svidjele njihovim čitateljima. Onda su gotovi. U većine je pisaca kreativni opseg vrlo kratak. Čuju pohvale i povjeruju u njih. Postoji samo jedan konačan sudac za pisanje, a to je sam pisac. Ako ga pokolebaju i na njega utječu kritičari, urednici, nakladnici, čitatelji, onda je gotov. Naravno, kada dopusti da ga obuzmu slava i sreća, može se baciti u rijeku i otplutati zajedno s drekom.
Svaki novi redak, svaki novi stih, početak je, i nema nikakve veze s ranijim rečenicama ili stihovima… Ako čovjek zbilja želi pisati, onda će to i raditi. Odbijanje i ismijavanje samo će ga očvrsnuti. I što ga više odbijaju, on će biti sve uporniji i sve snažniji, poput nadiruće vode što se diže uz branu.

VARIJACIJE NA PORTRET UMJETNIKA U MLADOSTI (ulomak iz moje nedovršene priče)

2000-te, u malenom skrivenom kafiću Palainovka, na zagrebačkom Gornjem gradu, bio je prizvan sebi. „Budi pisac“, rekao mu je tada neki glas iznutra. Nije bilo prvi put da mu se tako obratio. Ravno deset godina prije, također se oglasio. „Idi za promjenama“ tada je savjetovao. No, svejednako, nastavio je ogrijezati u nedosljednostima. Išao je samo povremeno za promjenama, kao što je i samo povremeno bio pisac… Ali, danas je drugačije. Danas se u njemu možda dovršilo ono što je Carl Gustav Jung nazvao putem individuacije. Drugim riječima, možda je napokon prihvatio sebe onakvim kakav jest. Ruinom života. Ali, groznog li zaključka, „prihvatiti sebe“, nad kojim se zgražao i bard boemsko-šakačke književnosti Charles Bukowski. On se nikada ne bi dao navući na nekakav put individuacije, prihvaćanja sebe i sl. Ali, uskoro je osjetio, ovdje je riječ o drugačijoj vrsti prihvaćanja. Kao da je u sebi zacementirao ishodišnu točku promatranja svijeta i kao da će iz nje tek sada poteći njegova umjetnost kakva je oduvijek trebala biti! Naravno, nije sebe prihvatio kao pisca u tašto-sujetnom smislu na koji se okomljuje i Bukowski već to da je ruina čovjeka, netko kome je neznano kako i neznano gdje u gene upisano to da ne zna kako izići na kraj sa životom i da je najbolje za njega, dok je živ, da se drži umjetnosti.

Međutim, za razliku od Bukowskog bježao je od samog sebe, i mislio kako će jednog dana ipak „početi živjeti“.  Međutim, nije išlo. Svako malo, običan život nije mu bio dostatan. S druge strane, nije mogao odgovarati čak i na neke njegove elementarne zahtjeve. Jednostavno, nije volio zbilju. Međutim, uslijed ustrašenosti od mogućih posljedica, često bi bio prisiljen  praviti kompromise, šćućurio bi se negdje i govorio sebi da nije pisac; na prvi pogled ispadalo bi da ga je život poštedio, ali nakon izvjesnog vremena osjetio bi da je samo još jedan dio sebe izgubio što bi ga bacilo natrag u novu krizu. I tako unedogled.

Ali kad se čovjek pomiri sa svim svojim proturječnostima, depresijama, lijenostima, strahovima i sujetama, onda on može početi živjeti onako kako hoće. Nema dubljeg smisla od živjeti kako hoćeš! Tako je, za neke užasna, sebičnost ugrađena je u najvrjedniju vrijednost svijeta…

Umjetnost, čarobna riječ, oznaka za protuživotnu ludost. Svi vi, razočarani, neprilagođeni životu kucate na vrata te lječiteljice ljudske duše, ali samo će rijetkima otvoriti svoja vrata. Biti druga mogućnost, to je umjetnost, ništa više.

%d bloggers like this: