Srpanj 2018.
O sopstvenosti cjeline u svakom čovjeku (ničeancije xviii.)
José Ortega y Gasset: DEHUMANIZACIJA UMJETNOSTI
111.
Osim jastva u nama stoji (nešto što sam nazvao) Sopstvenost svijeta kao Cjeline. Posebnost onog istog. Nije naše jastvo posebno, nego su svijet, Cjelina, Bog – posebni kroz nas! Svijet se kroz nas očituje na jedinstven način, od kojih je svaki jednakovrijedan…
Jastvo bi, stoga, bilo nešto što je sama Sopstvenost Cjeline utemeljila na svojim sjećanjima. Jastvo bi bilo nešto što je naknadno stvoreno dok se za Sopstvenost Cjeline može reći da je od samog početka tu. Nije li upravo na bebi ona najuočljivija? Mali stvor nimalo za sebe ne brine dok predano, s najbudnijom pažnjom, propituje svijet oko sebe. U odrasloj dobi, Sopstvenost Cjeline će se manifestirati na različite načine: netko će čitati, netko pisati, netko majstorisati, a netko samo ‘bivstvovati’ ne radeći (baš) ništa!
112.
Kada bismo upravo izrečenu misao htjeli uzdići do religije, morali bismo iznaći njezinog antipoda, ‘suprotnu vjeru’… Kao što je DOBRO iznašlo ZLO u kršćanskoj eshatologiji, mi, Sopstvenosti svijeta, Cjeline u nama, kao njenu inherentnu suprotnost, iznalazimo upravo naše jastvo… Jastvo je ‘zlo’ naše vjere, jer vjeruje da je bačeno u svijet/Cjelinu, a ne da je njezin dio… U zaboravljenoj dokonosti uma obasjanoj Nietzscheovim ‘podnevnim suncem’ otvaraju nam se ona, možda i jedino dopuštena, ‘vrata spoznaje’ iza kojih jasno razaznajemo pojedince/duhove koji vjeruju da su samo posebnosti svijeta, cjeline, naspram onih koji vjeruju da smo jastva bačena u taj isti svijet, Cjelinu… I eto nam nove povijesne pozornice!
113.
U/Na jednom čovjeku može se vidjeti i njegovo jastvo i njegova Sopstvenost Cjeline (koje sam nekoć imenovao egom i duhom). Kao što na slikama Geštalt psihologije možemo uočiti dva potpunoma različita lika – u primjeru, mladu djevojku i staru ženu – tako i na čovjeku možemo uočiti njegovo jastvo (ili ego) i njegovu Sopstvenost Cjeline (ili duh). Prema Geštalt psiholozima, na njihovoj, brižljivo strukturiranoj, slici ne možemo vidjeti istovremeno oba lika, no, mišljenja smo da se na čovjeku uvijek može lučiti omjer njegova jastva i duha koje nosi u sebi…
114.
No, što će se dogoditi kada započnemo život živjeti kao Sopstvenost Cjeline, a ne kao jastvo bačeno u svijet? Hoće li nam biti potrebni drugi ljudi, publika – za sve što (u duhu) stvorimo? Za koga to radimo? Hoćemo li se loše osjećati ako otkrijemo da to baš nitko ne čita…? Pišemo li samo za sebe kako bi se utješili? Samo se naše jastvo zbog toga može loše osjećati. I samo nas naše jastvo može natjerati da se zbog toga osjećamo beznačajnima. Stoga, nikada ne smijemo smetnuti s uma da mi ne stvaramo ni za sebe ni za druge, nego iz-sebe… da stvaramo-iz-sebe, jer tako želi (ima potrebu) naša Sopstvenost Cjeline! Onaj koji sa sobom donosi usamljenost i beznačajnost, osjećaj niže vrijednosti, naposljetku, psihičke bolesti, od kojih su depresije i manije najizglednije… može biti samo jastvo… Odatle je lako izračunati: kad bismo bili manje vezani uz svoje jastvo, bili bismo i manje bolesni… Dakle, nije dovoljno reći da više nemamo ambicija u bilo čemu i da sve što radimo, radimo iz čiste potrebe Sopstvenosti Cjeline u nama… Ne! U jednom umjetničkom životu potrebno je i doslovno i u potpunosti odbaciti to JA…
115.
Čak i znanstvene teorije nastaju poput našeg jastva. Ako je sve stvar perspektive, odnosno gledanja na stvarnost, pod jednim osobitim kutom ili stajalištem, onda nam je dopušteno jednu Sopstvenost Cjeline nazvati atomom, a drugu jastvom. Čak smo više zasebnih Sopstvenosti Cjeline sposobni vidjeti kao jednu. Jastvo neke Sopstvenosti Cjeline, a tu se sada misli na širi pojam jastva koji izlazi iz svojih psihičkih granica/okvira i koji uključuje tzv. ‘jastva neživih tvari’, poput jastva nekog kamena ili jezera – također može sastaviti naš pogled i naša misao o njemu… U znanstvenom duhu budućih stoljeća možda će se govoriti da atom u fizikalnom eksperimentu nastaje na osnovi našeg pogleda odnosno da ga konstruira svjetlost (snop fotona) odbijena ‘od’ našega oka…
116.
Nijedan umjetnik neće sebe uzimati zaozbiljno, napisao je José Ortega y Gasset. To je drugi način da se kaže da umjetnici svoje jastvo ne uzimaju zaozbiljno.
Biti umjetnikom znači prestati misliti ozbiljno da smo doista ozbiljna osoba kada nismo umjetnik… Ako umjetnost [treba] da izbavi čovjeka, ona to može samo tako da ga izbavi od ozbiljnosti života i da u njemu obnovi neočekivanu djetinjastost.
Moje jastvo je maska. Njime ja samo oponašam svoju društvenu ulogu. Ničim joj ne pridonosim. Jastvo je maska koja se iz perspektive druge Sopstvenosti Cjeline uvijek vidi na drugačiji način. Jastvo je maska koja se može skinuti i(li) zamijeniti s drugom maskom – drugim jastvom.
117.
Jedini cilj života koji je vrijedan ostvarenja jest – živjeti prema Sopstvenosti Cjeline koju nosiš u sebi! Ako ti se piše, onda piši, ako ti se čita – onda čitaj, a ako si praktičan tip, onda se posveti praktikalijama… Nikako nije važno nešto napisati, pročitati ili izgraditi, važno je samo iz dana u dan PISATI, ČITATI, GRADITI… onako kako to u dubini svoje Sopstvenosti Cjeline osjećamo; samo to je dovoljno za ispunjenje jednog života, bez ‘brigovanja’ i grižnje savjesti – života u Nietzscheovu podnevu!
O Duhu i njegovim Moćima 