Prosinac 2011.
Fratri
Arvo Pärt: FRATRES
Danas sam bio sa “svojima”. Kada to kažem ne mislim na svoje najbliže: djecu i suprugu ili sestru i mamu. Ovo „danas sam bio sa svojima“ ima namjeru konotirati arhaično. Da se veže uz prošla stoljeća i da privede u svijest moju nesuđenu „braću i sestre“ koji su u tom dobu živjeli na ovim prostorima. Dakako, riječ je o ljudima duha – fratrima i redovnicama. Zapravo, bio sam u društvu dvojice franjevaca, fra Mirka i fra Ilije, u novoizgrađenom, i rekao bih čak, postmodernom zdanju (arhitektonski osmislila su ga dva sarajevska umjetnika) plehanskog samostana u bespućima Sjeverne Bosne.
U prošla vremena za muške pripadnike jednog plemena, kasnije naroda, uvijek se nudio samo jedan izbor: postati ratnik ili svećenik. Zaređivanje je u tako surova vremena sigurno moralo biti privilegij jer je značilo ne sudjelovanje u ratovima. Međutim, u primitivnijim sredinama to i nije morao biti slučaj. Na početku razvoja svake civilizacije u rat su išli svi, bez izuzetka, naknadno su se osjetljivije prirode odlučivale za svećenički poziv jer im ništa drugo ne bi preostalo. Možda sam i sam jedna takva priroda. Da sam živio u stara vremena zaredio bi se i izbjegao odlazak u rat. Vjera u Boga tu je bila najmanje važna. U moderna vremena situacija se nužno izmijenila. Čovjek ne mora postati fratar da bi izbjegao rat.
Tako može zboriti samo čovjek kojem u djetinjstvu nisu usadili prirodnu vjeru u Boga. Pustoš i prazninu uslijed tog čina još uvijek osjećam u sebi i vjerojatno ću osjećati tijekom cijelog svog života. Međutim, narav svijeta je takva da je Boga zapravo teško nijekati, čak i u ovom, razumom preosvijetljenom, dobu u kojem cvjetaju znanost i tehnika. Neki tračak numinoznog uvijek mogu osjetiti u sebi. Sve se to sada izmiješalo, danas, u društvu dvojice franjevaca, i moja osjetljiva priroda, i (ne)suđena sudbina i čudno ateističko otvoreno simpatiziranje boga te je na koncu dovelo toga da sam se osjećao kao da sam ponovno na svom izvoru. Da, upravo tako sam osjećao danas, na maglovitom plehanskom brdu s malo meni poznatim fratrima. Kroz razgovor o restauraciji samostanske knjižnice strujao je zrak osobite prisnosti. Da je 17. stoljeće, sjedili bi tu na istom mjestu i uvježbavali španjolske korale. Ovako pričamo o u ratu oštećenim knjigama.
– Fra Ignacije iz samostana u Visokom je znao svaku knjigu, njemu ne trebaju kompjutori da bi ih popisao i organizirao. – kazao je fra Mirko.
Kimnuo sam s velikim uvažavanjem, a zatim sam se okrenuo fra Iliji. Zanimalo me je kako je samostan nastradao u ratu.
– Priča o kamionu eksploziva ne stoji. – reče fra Ilija – Da bi srušio crkvu eksploziv moraš polagati na same zidove. Stari crkveni zidovi poput plehanskog nemaju armaturu. Znači, dovoljno je bilo na njega postaviti samo protutenkovske mine i zid bi se „sam od sebe“ složio. To su vrlo dobro znali oni koji su samostan sravnili.
A onda se Fra Mirko prisjetio znamenitog fra Jukića koji življaše na ovim prostorima prije jednog stoljeća i koji je ostavio zapis o ljudima koje je susretao. Na jednom mjestu fra Jukić je zapisao:
– Najviše je bilo onih iz kotara Ljubuškog, obučenih u obično sukno koji s puškom na ramenu zemlju obrađivaše a koje lokalni Šokci ismijavaše zbog smiješnih riječi koje su upotrebljavali u običnom govoru poput „vidija“ i „’tija“.
To je bila uobičajena fratarska šala pa se glasno nasmijasmo.
I u tom trenutku, zazvoni mi mobitel. Tetkin uzrujani glas dopirao je s druge strane. U glavi mi se okrenu.
– Pa gdje si ti? Umakao si ranom zorom. Ovo tvoje Kolo kao da je poludjelo. Da si se smjesta vratio i urazumio ga!
– Što? Pa kako ću ga urazumit, tetka. Ono se ne može urazumit… Što mu se događa? – uspio sam izustiti.
– Opet je započelo neku svoju kompoziciju, po svemu sudeći liturgijske naravi…
– Pa možeš li je prepoznati?
– Naravno da ne mogu, nisam ti ja neka redovnica pa da je „mogu prepoznati“, iako se ponekad osjećam da me ovdje držiš zatvorenu baš kao u samostanu…
Mogao sam zamisliti tetku kako pritom popravlja svoju kratku suknju uzaludno je pokušavajući navući preko koljena.
– Čekaj, sad ću pogledati… – na kraju je promrmljala.
Začuo se zvuk energičnog pokreta ostavljanja telefonske slušalice, a potom do mene dopre čudan huk iz prostorije s drevnim Kolom, huk, zov, štogod, koji me je sada sve više svladavao. Klonem na stolici. Sva sreća, tetkin glas me prenu:
– Arvo Pärt, Fratres.
U sklupčanom položaju nisam mogao ništa izustiti. To Kolo, to čudesno Kolo bilo je na neki način skopčano sa mnom, ovdje, „vani“, u svijetu. Taj teško stvoreni bezvremeni prostor u meni stekao je moć promatrati moje kretnje u vremenu i prostoru, još dubljem „meni u meni“. Kako je samo saznao gdje sam…
Kompoziciju Fratres karakterizira verziranost kojoj se njen autor odao u petnaestogodišnjem razdoblju od nastanka prvih čistih sekvenci karakterističnih i dojmljivih akorda. Međutim, nijedna verzija Fratresa, za violinu, gudače i udaraljke, ili gudački kvartet, ili čelo i klavir itd. ne može se usporediti s prvom verzijom, neopterećenom od naknadnih dodavanja, u kojoj upečatljive akorde prekida samo periodična stanka potmulog i prigušenog udaranja u bubanj. Glazbenu temu Fratresa, otkad sam je prvi put čuo, iz neznanih razloga, odmah sam povezao s ljudskim životom. Na početku glazbenog komada ona se javlja u tihim i visokim tonovima simbolizirajući nevinost dječjeg doba, a što vrijeme kompozicije, a tako i samog života, odmiče, skala se premješta k dubljim tonalitetima, tema postaje sve glasnija, sve odrješitija. U jednom trenutku osjećate da je postigla svoju zrelost da je odsvirana u svom punom sjaju, da je karakter čovjeka u potpunosti formiran i da je čovjeka moguće vidjeti kakav doista jest, međutim, iza toga ponovno slijedi zlokobni bubanj i tema ponovno postaje sve tiša, sve nerazgovjetnija. Potpuno potonuvši u duboke tonove, glazbena tema Fratresa sada aludira na propadanje i starenje našeg organizma, da bi prije zadnjeg udarca zlokobnog bubnja svršila nečujno tiho i stravično duboko, a što bi bio, morate priznati, vrlo dirljiv opis načina kako to mi uistinu svršavamo sa svojim životom.
Pandan svojem opisu kompozicije Fratres pronalazim u rečenicama najnovijeg romana Michela Houellebecqa Karta i teritorij:
Starenje, osobito vidljivo starenje nipošto nije kontinuiran proces, život se prije može okarakterizirati kao niz katova, odvojenih naglim padovima… Katkada, [za nekog] imamo dojam da se nije promijenio. Varljiv dojam – propadanje si, najprije, potajno prokrči put kroz unutrašnjost organizma, prije nego što izbije na svjetlo dana.
U „katovima života“ koje spominje francuski pisac prepoznajem glazbenu temu Fratresa i izmjenu ljudskog bitka u vremenu, ne samo u fizičkom smislu kako to navodi pisac, već i u onom, iako za mnoge danas izlišnom – duhovnom. Drugim riječima, fizičko propadanje organizma, u najvećem broju slučajeva, prate prigodne sve tamnije i zlokobnije misli kao i pesimističniji stav o životu.
Potpuno iscrpljen snatrenjem osjetim nečiju ruku na ramenu. Vraćam se u svoju nutrinu, „nutrinu nutrine“, prostor i vrijeme, svijet pokreta i ponovno ispred sebe ugledam smirena i dostojanstvena lica franjevaca plehanskog samostana.
– Je li ti dobro…? – pitaju me ta „nesuđena braća“ a njihovo pitanje kao da dopire iz nekog od minulih stoljeća…
O Duhu i njegovim Moćima 