Prosinac 2014.
‘Definicija’ umjetnosti ili zašto smo (samo) osjećaj svijeta
Zlatko Kozina: USKRSNUĆE
Na slici nazvanoj Uskrsnuće mog prijatelja Zlatka, lik anđela, koji u Bibliji nosi vijest o Isusovu Uskrsnuću, nalazimo u istom poslu u Muzeju moderne umjetnosti u New Yorku (popularnoj MoMA-i). Svoj osjećaj svijeta, neskriveno religioznog podrijetla, Zlatko rabi kako bi izrazio jedan drugi osjećaj – osjećaj praznine i nedostatnosti današnje umjetnosti koja, po njemu, više ‘ne stanuje’ u Museum of Modern Art nego se čini kao da je uskrsnula. Usporedba umjetničkih ‘tijela’/djela s Isusovim tijelom ostaje na prvi pogled zamagljena. Međutim smisao Zlatkovog ‘tijela’/djela je mnogo sumorniji. Umjetničko nadahnuće vratilo se Bogu, svome stvoritelju; svijet je završio s umjetničkim stvaranjem. Ovdje u MoMA-i nema više ničega. Premda, dakako, mogu postojati i druga tumačenja ovog platna, u konačnici i sâm umjetnik može ponuditi neko svoje, ovaj uvid pomogao mi je da do kraja uobličim vlastitu definiciju umjetnosti.
Umjetnost je svođenje umjetnikovog osjećaja svijeta u djelo koje (kao izraz njegova ‘osjećaja’) zrači biće umjetnika.
Izvorna umjetnička potreba pojedinca ogleda se u nastojanju da svoj osjećaj svijeta pretoči u čvrsto djelo, dakle, da nešto, u načelu bezgranično (iako se radi samo o osjećaju bezgraničnosti), postane nešto konačno, opipljivo – gledljivo, slušljivo, čitljivo – drugim riječima, djelo iz kojeg svoju jedinstvenost i konačnost sada zrači biće umjetnika. I upravo to vidim na slici Uskrsnuća mog prijatelja Zlatka. Bez obzira na mogućno pragmatički karakter motiva za stvaranje umjetnosti, koji se još od spiljske umjetnosti razotkriva kroz pokušaj komuniciranja i ovladavanja Drugim, sâm karakter umjetnosti razaznaje se kao nešto drugo i povezan je s temeljnim osjećanjem svijeta pojedinca. Dok pokušava komunicirati i ovladati Drugim, on kroz umjetnost, ponajprije govori o sebi, da budemo precizniji – govori o svom osjećaju/osejećanju Svijeta. Na neki način, dolazimo do samog dna bića. Nema nikakvog ‘Sebstva’ ili ‘Jastva’ koje bi se moglo razlikovati od osjećaja/osjećanja svijeta pojedinca. U skladu s tim, i sama svjesnost može se shvatiti samo kao posebna vrsta osjećanja svijeta. Sâmo osjećanje svijeta smo mi. Zato je umjetnost duboka. I zato nema dublje istine o čovjeku od umjetničke istine. Na najnižoj psihičkoj razini mi jesmo upravo ‘osjećaj svijeta’ i ništa drugo – i ništa ‘više’! Ego je tek naknadno i žalosno nadograđen.
Religiozni osjećaj svijeta nastupa u onom trenutku u kojem se pojedinačni osjećaj svijeta stapa sa zamislivim osjećanjem svijeta u cjelini. Za religioznog čovjeka, razdvajanje, u načelu, nikada nije postojalo. Za njega pravo pitanje glasi: „Zašto postoji Drugi, a ne samo ja?“ Podsjetimo, među prvima formulirao ga je Bela Hamvas u samoći svojih vinograda zapisavši ga u Scientii Sacri. Tek s Drugim dolazi vrijeme, zapisat će sjetno Emil Levinas nešto ranije u Od postojanja do postojećeg. A za osjećaj svijeta koji zamišlja svijet kao cjelinu i sebe kao dio te cjeline tek naknadno će se uspostaviti postojani označitelj – Bog.
Iako ne spadam u ljubitelje angeologije, u jednom trenutku svog života, i meni je ‘zatrebao’ anđeo za vlastiti izraz nedostatnosti i praznine u osjećanju svijeta koji me okruživao i koji me i dan-danas okružuje. Kako je to izgledalo možete pročitati u kratkoj književnoj crtici jednostavnog naziva Anđeo koju sam napisao negdje na prijelazu stoljeća:
Dva dana poslije Anđeo siđe na zemlju. Već tada – sve je bilo gotovo. Nije bilo preostalo nijednog čovjeka, ni jednog živog bića na zemlji. Ipak, na svakom koraku suočavao se s ovim ili onim ostatkom ljudskog postojanja. Nailazio je na otkinute reklamne panoe, prevrnute automobile, boce vina i limenke piva, razbijene televizore – sve sa zadnjeg čovjekovog tuluma. Zemlja je uistinu izgledala očajno.
More je bilo zagađeno; kao i rijeke i jezera, ali eto, svijet više nije imao smisao. Više o ničemu nije trebalo brinuti. Nekoliko filmskih vrpci nađe se pod Anđelovim nogama. Uzeo je jednu, namjestio u kino projektor i pokrenuo. Čuli su se ljudski krici, izbezumljena lica koja sve do zadnjeg trenutka nisu vjerovala… Prekinuo je projekciju. Njegovu pažnju konačno privuče ogromni bijeli BMW otvorenih vrata, negdje ostavljen na cesti…
Biti čovjekom … odzvanjalo je Anđelovim ušima … mora da je bila osobita muka.
U zraku se još osjećala toplina ljudskog postojanja koja je svakim trenom kopnila. Prostor i vrijeme su se mrvili. Zadnji put Anđeo je hodao Zemljom ukrašen božjim znamenjem. I još se čudio svemu na što je nailazio. Kao da je bilo jučer kada je Zemlju pohodio prije stvaranja ljudi kako bi sve na vrijeme priredio. Zemlja je bila blistavo čista – riječ je bila o svetom trenutku. Sada, nakon Kraja bilo je izlišno razmišljati o tehnološkim inovacijama, njihovoj vrijednosti i o tome jesu li bile u skladu s Božjim naukom. Više nije bilo ljudi na zemlji, ako razumijete.
I tada se anđeo dosjeti i baci svoj pogled u tamu svemira. U orbiti oko zemlje preostao je još jedan čovjek, astronaut, zaboravljen – i od boga i od Strašnog Suda. Anđeo je ugledao njegove užasnute, unezvijerene oči i osjetio njegov strah, bez obzira na prostranstvo koje ih je dijelilo. Jer prostor više nije bio prostor u klasičnom smislu, a vrijeme nije bilo vrijeme. Astronaut je gledao anđela, jedini ljudski lik je napokon gledao lice Boga kada mu više nije trebao ništa značiti, kada je stigla presuda… I taj trenutak vremena bio je posljednji; dospio je u vječnost.
Sveti gral držim u rukama, ali… zanima li on koga još? Očito da sam iznašao odgovor na pitanje koje u ovom vremenu baš i ne pobuđuje preveliku pažnju; u ovom dobu malo tko mari za umjetnost, ali zato većina mari za profit; odatle, sve je češći broj povika da umjetnost nekome može postati zanimljiva samo ako je profitabilna. „Postoji Umjetnost i postoji Svijet Umjetnosti“, podsjetimo na sažet izraz ove misli britanskog umjetnika Damiena Hirsta koji tako bolno pogađa srce svakog umjetnika. Isto tako, možemo reći „Postoji Književnost i postoji Svijet Književnosti“, „Postoji Znanost i postoji Svijet Znanosti“ … drugim riječima, postoji Duh i postoji Život i u njemu nezaobilazni, ubitačni… društveni odnosi… Ali, kad malo bolje razmislimo, tako je sa svim stvarima danas, ne samo (sa) stvarima duha.
Tako sam (putem riječi) shvatio što je umjetnost; naravno, za sebe i svoj svemir misli… Hoće li ista formula biti primjenjiva na vas i vaš svemir misli…? Tko zna? I tu odluku, naravno, prepuštam vama…
Rujan 2014.
Slikarstvo (i) na ovome (početku) stoljeća nije u dobrom stanju
Jean Clair: RAZMIŠLJANJA O STANJU UMJETNOSTI (iz Europskog glasnika, br. 3, 1998)
Jean Clair, jedan od vodećih suvremenih povjesničara umjetnosti s kraja prošlog stoljeća i dugogodišnji direktor Picasso muzeja u Parizu, u tekstu koji sam iskopao u jednom starom broju Europskog glasnika, požalio se na stanje slikarstva potkraj prošlog stoljeća. Premda je esej nastao prije više od trideset godina, čini se da i danas zadržava svoju aktualnost. Ono što me je privuklo njegovu razmišljanju, međutim, ne odnosi se toliko na njegovu crnu prognozu u pogledu razvoja slikarstva i općenito umjetnosti u budućnosti, koliko na patetičan, turoban, a u isto vrijeme, i čudesno smirujući ton njegovih riječi.
Slikarstvo na ovome kraju stoljeća nije u dobrom stanju. Onome tko voli svijet slike uskoro će ostati samo zatvoreni prostori muzeja, kao što onome tko voli prirodu ostaju samo zaštićeni parkovi, da u njima čezne za onim čega više nema… […] Ipak, nikada dosad nije se umjetničkim slikama iskazivalo takvo štovanje. Žiriji, akademije, domovi kulture, muzeji, knjige, časopisi, bijenali, retrospektive, veleizložbe, sajmovi i dražbe održavaju sjećanje na njih, pothranjuju čežnju za njima, vesele se skokovima njihove vrijednosti, bilježe i najmanje tragove njihove agonije. […] Malo je razdoblja u kojima je postojao takav nesrazmjer između siromaštva stvaralačke produkcije i inflacije komentara što ih pobuđuje i najbeznačajnije djelo.
U trenu sam pomislio: upravo na ovakav način treba opisivati svijet i sve što se događa u njemu. To je ton istine koji treba njegovati u pisanju. Njegov stil prigrlio sam kao svoj. Ono što Jean Clair želi prenijeti svojim čitateljima i ja želim vama. Upravo tako želim pisati!
… u tom raskomadanom tijelu [slikarstva] odavno nema života… ako… muzej osvaja prostor, osvaja ga onako kako se širi pustinja: on napreduje ondje gdje se život povlači i, poput poštena lopova, živi od njegovih otpadaka…
Pomislite samo kolika je zbunjenost povjesničara i kritičara pred prazninom koja je iznenada nastala danas, u vremenu koje nazivamo “postmodernim”, u kojemu su različiti avangardistički pokreti zamrli i nestali kao da ih nikad nije bilo.
Dakako, u nekim stvarima ipak se ne slažem s autorom. Kada on, recimo, navodi da se umjetnici gube u pokušajima prikaza ništavila, praznine, na uvijen način ih optužujući za udaljavanje umjetnosti od svojih pravih tema, mislim da pretjeruje. ‘Smrt umjetnosti’ koja se dogodila u 20. stoljeću nije provedena nasilno. Nije fotografija uništila slikarstvo. Smrt umjetnosti je nastupila polagano uslijed praznine koja je u nama u odsutnom trenutku zavladala. Zbog toga se posljednji umjetnici bave ništavilom i prazninom. Zbog toga, ‘samo’ crna i bijela platna mogu pronaći svoje mjesto među djelima suvremene umjetnosti; jer su odraz praznine u nama. Koliko god se to nekome sviđalo ili ne, a Jean Clair je definitivno daleko od toga, to je jednostavno tako. Ne mogu ga utješiti, kao što ne mogu ni vas.
Moj prijatelj slikar napisao je da upravo prolazi fazu ‘matissizacije‘ u svom slikarstvu, aludirajući na svoju (ne)svjesnu odluku prema kojoj je svijet započeo gledati “u duginim bojama” – očima Henry Matissea. Prema njegovim riječima, slike su mu naglo ‘oživjele’. Ali, je li to bilo u potpunosti tako? Prije bih rekao, s bolnom patetikom i nepomirljivošću jednoga Jean Claira, kako je to samo izraz povlačenja umjetnika u neki svoj svijet. Svašta možemo zamišljati, zapravo smo neprestano prepušteni zamišljanjima, ali kada stvaramo umjetničko djelo onda ono ne može proći bez pečata onoga što prolazimo i osjećamo u stvarnosti današnjice.
Nemojte se zavaravati s ljudima, poručivao je Nietzsche sa svojih brda. U dušama ljudi bezočni kapitalizam harači u mjeri možda većoj nego ikad. Zbog njega je svijet danas taman, neveseo, turoban. Kad bih se zagledao u svaku Zlatkovu sliku iz perioda njegove ‘matissizacije’, mislim da bih u njima ipak pronašao barem malu naznaku otiska te turobnosti, tog sveopćeg bezizlazja u koje smo zapali… Ne vjerujete mi? Ništa zato, nastavite živjeti u svom svijetu… Mislite i radite što hoćete, ali na duže staze nema (nam) pomoći. Preostaje samo utjeha pisanja poput ovoga, Jean Claira, u kojoj nas ne tješi ono što nam autor želi poručiti, nego turoban, patetičan, na kraju krajeva, samoironičan ton njegovih riječi. U njemu se nalaze najviše razvaline našeg duha položenog u neumitnu prazninu.
Veljača 2014.
Moć nepriznatog
Diego Velázquez: MALE DVORSKE DAME (Las Meninas)
Prije nekoliko dana, put me naveo u Madrid. Dobivši priliku zaviriti u slavni muzej Prado neko vrijeme ostao sam stajati ispred njegovog možda najslavnijeg relikta – slike ‘obitelji Filipa IV.’ Male dvorske dame (Las Meninas) španjolskog slikara Diega Velázqueza. Učinilo mi se da je djelo naslikano u onom trenutku kad je slikaru već svega bilo dosta. Nakupljena srdžba uslijed nedovoljno priznatog umijeća izlila se, pomalo neočekivano, u najveličanstvenije platno, po svoj prilici, najpoznatijeg dvorskog umjetnika ikad. Pomalo nezgrapno, premda neupadljivo, slikom prevladava tamnoća sobnog svoda i ružnoća slikarskog štafelaja gledanog odostraga… Stoga, pitate se kako to da je ova slika ono najljepše što je Velázquez ikada naslikao…? Pa moguće je… I ne, nije to zbog one male djevojčice zlaćane kosice u sredini, infante Margaret Therese, čak ni one iznad nje, doñe Isabele de Velasco, čije lice u prekrasnoj dvojnosti svjetla-sjene predstavlja jedno od meni najdražih lica povijesti klasičnog slikarstva … Odgovor je jednostavan i naravno mističan. Radi se o tajni umjetnosti. Nijedan umjetnik ne zna je li uspio ‘pogoditi’ bit dok svoje djelo ne dovrši. S ovom slikom, a tako misli većina povjesničara umjetnosti, Velázquez je uspio postići ono što mu nije pošlo za rukom ni s jednim ‘preizražajnim’, upadljivo ekstatičnim, portretom koje je za života naslikao po narudžbi . Zapravo, čudesno smiješnim nadaju mi se sada svi ti likovi na portretima koji okružuju sliku “obitelji Filipa IV.” u dvorani muzeja Prado, zategnuti u dvorskim svečarskim haljama, ukočenih tijela i nezgrapno podignutih ruku u kojima drže mač ili bilo što drugo, i koje je njihov tvorac, vjerojatno na njihov zahtjev, morao dodatno uljepšavati blistavim osmijesima i zlaćanim bojama…
Međutim, morate priznati, ne možete i ne znate riječima objasniti zašto vam je neko djelo zapelo za oko više od drugih. To je tako i točka. Naravno, nitko vas ne priječi da u istom tom djelu pronađete i filozofske, i književne, i opće društvene i svake druge vrste konotacije i o njima raspravljate, ali ono čisto umjetničko, nećete naći čak ni u ‘dobro posloženim’ bojama kako nam to često znaju natuknuti ‘slikari od zanata’. S odgovornošću izjavljujem da je umjetničko upravo ono neizrecivo u racionalnom i svakom jezičnom smislu. Ono nas spašava od našeg pada u civilizaciju, ali i podsjeća da u svijetu postoji nešto daleko suptilnije od našeg racionalnog umovanja.
Zatvaram oči i nakon toliko vremena evo me opet u Prostoriji s Kolom. Sumanuti sam 29-godišnjak koji se odlučio zatvoriti u prostor s brdom knjiga, poluludom Tetkom i čudesnim, neobjašnjivim Kolom koje se vrti u velikom prozoru. Tetkin povratak iz Ljetnjikovca očekujem svaki trenutak… Las Meninas pomiče se pred mojim očima. Zapravo, pomiču se likovi na slici. Je li to dobro vidim? Diego Velázquez, oživljen u mojemu umu, doista portretira kraljicu i kralja. U pogledu mu je ona ista melankolična srdžba koju kraljica i kralj za života nikada neće primijetiti. Djevojka zlaćane kosice meškolji se povremeno pogledavajući dvorsku damu iznad sebe. Patuljasti ženski lik sa strane nešto šapuće… nekakav vic… ili što?
– Dok smo stvarni, toliko smo beznačajni! – naposljetku promrmlja patuljčica.
– Tiše tamo! – oglasi se slikar očito posvećen poslu.
– Ne mogu više ovako. Upiškit ću se! – reče lik.
Djevojčica zlaćane kosice se zakikota.
Napokon, slikar me pogleda svojim (s)umornim očima.
– Znam zašto ste nas oživjeli: želite me nešto pitati. Mislim, ne bih to znao da smo sada tamo, u mojemu vremenu, nego mi priroda ove prostorije omogućuje da pročitam vaše misli… Dakle, kako sam to mogao izdržati…? Slikati portrete svih tih taštih, oholih priroda…? Nije li tako, to me želite pitati?
– Pa, da… – odgovorih smušeno.
– U početku, bilo je zabavno, nisam se morao pretjerano truditi; znate, umjetnost je oduvijek boravila među mojim prstima, ali onda je nastupila faza dosade koja je ubrzo prerasla u srdžbu…
– I zato sam ja ispala tako ružna… – dobaci patuljasti lik.
– Da… oprosti, Maria, u stvarnosti nisi bila takva… moja srdžba, moj jed te je učinio takvom! – prizna majstor.
– Znači, svaki lik sa slike, ovoga puta nije bio u potpunosti on, nego je izražavao neki dio vaše osobnosti…? – rekoh, uključivši se živo u raspravu.
– Tako je! – uzvrati slikar – Pogledajte… – i prstom pokaza na djevojku anđeoskog lica koje je obitavalo u vlastitom svijetu svjetla i sjene – Doña Isabela de Velasco udomila je moju hipokratsku prirodu koju sam izrazio upravo kroz prikaz njenog lica… u svjetlu i sjeni…
– Zar? – nemarno reče prozvana ne pomaknuvši se pritom nimalo.
– Da, moram priznati da mi se na slici ona i najviše dopada… – uzvratih.
– Meni se sve čini da je to zato što u naše vrijeme slikarstvo u Španjolskoj nije bilo priznato kao umjetnost kao što je to bilo u Italiji… – kazao je, više za sebe, neidentificirani lik bodygarda sa slike.
– Eh, da… A zamisli samo onaj skandal u vezi naknadnog dodavanja crvenog križa… Ta bolesna potreba za priznanjem! To mu stvarno nije trebalo! – u razgovor se ubaci i lik princezine pratilje, doñe Marcelo de Ulloa.
– Nije se radilo o skandalu… i dosta više! – povika ozlojeđeni slikar. – Ali vidite, gospodine, s kojim smo se problemima morali nositi… mi, u našem dobu…
Htjedoh mu odgovoriti da se sa sličnim problemima nosimo svi mi, u svakom dobu, koji imamo tu neobjašnjivu, ludu, potrebu stvaranja…i priznanja za stvoreno… Ali, to ipak nisam učinio nego sam pustio da se slika ponovno zaustavi u ledenom miru stoljeća koja su preko nje prešla…
Možda ću u ovom trenutku izgubiti nekoliko sljedbenika bloga, ali ustrajan sam to ‘glasno’ kazati: naša racionalna spoznaja nije nešto najveće i najviše čime se čovjek može podičiti. Ona je zapravo, naša najniža, najslabija duhovna moć. Iznad nje su i filozofija, i umjetnosti, da ne spominjem neposredni religiozni osjećaj stvarnosti koji još nije orobila neka od religija… Naravno, teško je to shvatiti, pogotovo, u ovom dobu osvijetljenom znanstvenim pogledom na stvari, ali za vas to naprosto trebaju biti neoborive činjenice. Mi imamo svoju ‘znanost o duhovnim moćima’ čovjeka i od nje ne možemo odustati. Ona nas izgrađuje, ona nas čini onim što jesmo. Što će drugi o tome misliti, na to ne možemo utjecati… Ostaje pitanje, je li nam to dovoljno? Ako pitate Velázqueza – nije! Znači, slobodni smo stvoriti djelo i iz čiste srdžbe kao što je to, po mom mišljenju, on učinio. I to kakvo djelo! Moć nepriznatog, stoga, uvijek je jača od one priznatog. I ne smetnimo to s uma!
Kolovoz 2012.
Sveta inertnost
Željko Kipke: VODIČ KROZ SUBTERRANEUS
Izvaljen onako na kanapeu u dnevnom boravku, u društvu svoje djece, iscrpljen i obamro, sve više započeo sam sumnjati da je u našem stanu, osim nas, još netko prisutan. Mogla bi to biti žena koju je moja supruga unajmila nakon svog odlaska sa zadatkom da nam pere, pegla, čisti i koji put ponešto skuha.
Ali kako objasniti zvukove iz kuhinje u rana jutra, dok djeca još čvrsto spavaju, a ja uobičajeno budem izvaljen na stomaku, prije ustajanja, rastežući ukočene leđne mišiće? Unajmljena žena nije mogla nikako ući kroz zaključana vrata. Ali tek što bih se pridigao sa svog ležaja i zavirio u kuhinju, tamo opet nikoga ne bih zatekao. Bilo kako bilo, nakon svih tih zvukova i landaranja, mi bi opet imali – svježe pripremljene – ručak i večeru, i naša dadilja, koja dolazi čuvati djecu dok sam ja na poslu, teta Ranka, ponovno bi mogla oblizati svoje prste.
Nekoliko puta misteriozni zvukovi dopirali bi iz kupaonice, ali kad bih došao provjeriti što se to događa, jedino što bih zatekao bila je uredno očišćenja i pospremljena kupaonica. Nikoga drugog tu nije bilo. Barem moja djeca i ja tu osobu nismo mogli zamijetiti. Nema druge, to je mogla biti jedino žena koju je moja supruga unajmila, i koja je imala tu, hvale vrijednu, sposobnost – ostati neprimjetna. Sa stajališta razmišljanja o ženama za čišćenje i pospremanje, čovjek se mora složiti da je to vrlo poželjna osobina tako da dalje nisam želio istraživati. Pomirio sam se s činjenicom da tu ženu vjerojatno neću nikad ugledati, ali da ću redovito zaticati pospremljen stan i kupatilo, opran i opeglan veš te svježe pripremljeno jelo.
U isto vrijeme, u meni se gasio duh spisatelja, ako je ikad i postojao. Djeca su ga, na kraju, u potpunosti dokrajčila. Mali bi se s vremena na vrijeme prikopčao na moj mozak i osjetio bih kako ga svojom bezumnom prisutnošću pretvorenom u kratke srkove lagano isisava. U njegovim ustima nestajale su stranice i stranice duhovnog štiva koje sam, u vremenu puno sretnijim od ovog, sa slašću iščitao. Nakon jedne takve seanse isisavanja mozga, moj bi se duh u potpunosti ogolio i samo bih još tupo gledao ispred sebe.
U tim trenucima očaja posegao bih za nekom knjigom s police kako bih nadoknadio taj gubitak duha u sebi. Ovoga puta u ruci mi se nađe neugledna knjižica na kojoj je pisalo Vodič kroz subterraneus i u mojem umu zasvijetli spasonosno svjetlo. Slikar Željko Kipke, čija platna golicaju znatiželju vodećih računalnih geekova, poželio je riječima izraziti ono što nije uspio kistom.
Uvijek se nastoji prikloniti:
– ne onom što je lakše, nego onom što je teže
– ne onom što je ugodnije, nego onom što je neugodnije
– ne onom što je ukusnije, nego onom što pruža manje užitka
– ne onom što je počinak, nego onom napornome
– ne onom što je utjeha, nego bezutješnosti
– ne onom što je više, nego onom što je manje
– ne višem i dragocjenijem, nego nižem i vrijednijem prezira
– ne onom što znači nešto željeti, nego onom što znači ništa ne željeti
– ne tražiti ono bolje u vremenitim stvarima, nego ono gore.
Potencijalnom korisniku devet pravila mora biti jasno da odstupanje od kretanja – što vjerujem, upada u oči odmah po prvo čitanju natuknica – zapravo podrazumijeva intenziviranje aktivnosti da bi se u klimaksu, uvjetno rečeno klimaksu gorućeg raspoloženja, pohvatali konci svete inertnosti.
Tu sam, ponovno s djecom u sobi, ali sada rasterećen i otpušten. Misli mi se poigravaju u slatkom opoju. Barem simuliram da sam u stanju svete inertnosti, spreman za uvid u jednu od posljednjih istina.
Podizati djecu najteži je posao na svijetu. Pogotovo ako je to čovjek prisiljen sâm činiti. Ako mi je duh još negdje bio upaljen i radio, stizao je promišljati takve istine. Tu je bila još jedna: sve zlo svijeta potječe od stanovitih nepravilnosti, anomalija koje se javljaju u istom postupku, postupku podizanja, da izbjegnem riječ odgajanja, djece. I nakon sve igre i razmjene nježnosti u jednom trenutku nastupa pa barem blaži oblik zlostavljanja. Pritom, zlostavljanje je obostrano. Dijete zlostavlja roditelja, nakon čega roditelj zlostavlja dijete; to je nepisano pravilo i tomu sam se davno prestao čuditi. Ako želite dobro svojoj djeci, morate pustiti da vas zlostavljaju, do trenutka dok vas ne slome i situacija se obrne. Oni koji tvrde suprotno vjerojatno se nikada nisu ‘trošili’ na djecu. Oni djecu ni ne primjećuju. Djeca su s njima, ali kao da to nisu, prepuštena sama sebi, djeca se snalaze na svoje vlastite načine koje obično ne rezultiraju dobrim stvarima.
Napokon, jedne večeri nakon opetovanih misterioznih zvukova koji su naizmjence dopirali iz kuhinje i kupaonice, moj sin otrči da vidi što se to tamo događa. Uskoro sam mogao čuti njegovo pojačano „ghhh“ i „taf“ i „fa“; u kupaonici se doista nešto događalo, u kupaonici moj je sin na nekoga naišao. Ako je to bila gospođa za čišćenje bespotrebno ću je gnjaviti svojom pojavom. Stoga pozovem dijete:
– Ivane, dođi na laptop!
Uskoro mali klipan osvanu na vratima dnevnog boravka zagonetno se smješkajući i gestikulirajući rukama, i pokazujući u smjeru kupaonice. Prvi put ga nije zanimao laptop i neka od epizoda Tomice i prijatelja nego čudnovata zbivanja u kupaonici.
– Što je Ivane? Reci tati.
Uzeo sam malog stvora u naručje. I dalje je pokazivao rukama u smjeru kupaonice, smješkajući se.
– Tamo je samo teta koja nam pomaže. Ona čisti, pere i kuha, nije tu da provodi vrijeme s nama.
Ali malac je postao uporan, pod svaku cijenu želio mi je pokazati tetu koja se brine za nas. Naposljetku, morao sam, s njim u naručju, otići do kupaonice. U redu, prvi put ću se susresti s tetom koju mi je žena ostavila u amanet dok se ona ne vrati. Ništa strašno, upoznat ćemo se, razmijeniti nekoliko uljudnih riječi. Možda i nije bilo u redu to što je već nisam upoznao. Teta je bila okrenuta leđima. Prala je pod kupaonice držeći čvrsto jelensku kožu među prstima. Mali zatraži da ga spustim te potrči teti. Pokušao sam ga zaustaviti, ali bilo je prekasno. Objesio joj se na leđa, grleći je s takvom dragošću da mi to nije moglo promaći. Što se događalo? Je li moj sin već poznavao tu ženu?
Teta je prekinula svoj posao da bi oprala ruke u lavoru pored njenih nogu te ih posušila suhom krpom. Bila je spremna okrenuti se i dijete uzeti u naručje. Kad je to napokon učinila, od zaprepaštenja nisam mogao udahnuti zrak. S mojim malim sinom u naručju, pomalo tupo, a više rezignirano, gledalo me je itekako poznato lice – lice moje žene.
– Jesmo li se dogovorili da ćeš ti čuvati djecu dok ja čistim, perem, peglam i kuham? Onda – evo ti mali, drži ga! – rekla je, tutnuvši mi klinca u naručje i zatvarajući za sobom vrata.
Lipanj 2011.
Prostor umjetnosti
Anselm Kiefer: SVAKI ČOVJEK STOJI ISPOD SVOJE NEBESKE KUPOLE
Kada sam u svom filozofiranju domišljao izraz “prostor umjetnosti” kao jedan od dva prostora “ponuđena” čovjeku ( drugi prostor je, naravno, “prostor života” oba predstavljeni nešto kao perspektive gledanja u postojanju), nisam ni slutio da on negdje već stoji oslikan simbolično i to upravo na jednom platnu ovog umjetnika nazvanom Svaki čovjek stoji ispod svoje nebeske kupole iz 1970.
Slika prikazuje čovjeka, sićušnog u svojoj beznačajnosti, kako stoji negdje u preoranom polju prekrivenom snijegom pod SVOJOM nebeskom kupolom. Izvan kupole je ISTO takvo polje i tamni svod. Čemu kupola, pitat ćemo. Izrazita simboličnost neobičnog književnog motiva zaokuplja našu pažnju. Filozofija bi takav motiv sebi objasnila odnosom subjektivnog i objektivnog, a književnost se podičila da je napokon oslikana.
Anselm Kiefer nije slučajno prvi umjetnik o kojem pišem. Moje zanimanje za njega seže dobrano petnaestak godina unatrag kada je i nastao prethodni tekst. Inače, neosjetljiv za likovnu umjetnost, o kojoj ćete na ovom blogu čuti podosta pesimističkih izjava i predviđanja, u slučaju ovog njemačkog slikara ostao sam bez daha. Svako njegovo platno, koje uzgred možete pogledati na Artcyclopediji, nosi neodoljiv filozofsko-književni pathos promatranja svijeta oko sebe zbog kojega Kiefera tako dobro razumiju književnici.
Što znači transcendirati, ako takvo što uopće postoji, vidljivo je na spomenutom platnu. To je upravo “izići iz sebe”, barem za trenutak napustiti svoju vlastitu kupolu (a koja se ovdje može shvatiti kao vlastita perspektiva gledanja na svijet bilo kroz pragmatičnost, volju za moć ili nešto treće) i možda ugledati “stvari kakve jesu” ili se pak stopiti s prirodom u jednoj izvanredno zagonetnoj općenitosti, potpuno zaboravljajući na sebe da bi se konačno našli upravo u – “prostoru umjetnosti”. Jer, prostor izvan naših kupola nije čovjeku nedostižan prostor, čovjek ga napokon i pod svojom kupolom zamjećuje. Ali bitno je primijetiti: zamjećuje ga samo ako je svjestan kupole kroz koju gleda. Svaka umjetnost započinje promatranjem. Najbolja možda i kod nje završava. Iz takve perspektive napokon “prostor umjetnosti” za čovjeka je nešto bezgranično, ali i nešto o čemu zapravo nema iskaza.
I danas stojim iza svake zapisane riječi o ovom platnu. Kako bih naglasio taj nikad prežaljeni osjećaj uzvišenosti koji dominira Kieferovim slikarstvom, taj hudi osjećaj kojeg smo u postmoderni negdje zagubili (možda i u supermarketu pored police s mrkvom i peršinom pokraj koje se pak nalazi polica s monografijom ovog i drugih slikara), donosim još jedno njegovo platno ne manje čudesnog naziva uz primjeren i njime inspiriran književni odlomak na kraju jedne od mojih tužnih priča o životu u provinciji u 2000-im.
Naziv platna je Tvoja starost i moja starost, i starost svijeta, a prigodan književni odlomak koji mu pokušava barem približno stati uz bok glasi:
Provincije su od rata na ovamo, a to sam htio ispričati ovom pričom, postale bezduhovne pustinje u kojima borave materijalizam i primitivizam. Ništa više nije isto, niti će tako ostati u budućnosti. Možda je Walter Benjamin zazivajući prošlo vrijeme kao ono koje je uvijek bolje od budućeg, utvrdio istinu zasvagda. Možda je samo naša uobrazilja da napredujemo, da se krećemo već nekamo u tmini svemira, a zapravo igramo i glumimo u samo nama razumljivom komadu zvanom ljudski život koji sve lošije završava. Dok iščitavam ove bijedne stranice o bijedi provincije, naravno, ne mogu zaobići i bijedu samoga sebe koja isijava na dnu svake priče. To su danas proplamsaji umorna čovjeka, možda promašena života, ali britke riječi. One su mi jedine još preostale i žeđaju za stvarnošću s kojom se svaki dan susrećem, s kojom žele odsad pod svaku cijenu stupiti u odnos i izgraditi neki svoj, najlakše je reći, književni svijet. Možda svjetlo toga svijeta bude dovoljno da zakrili današnju tamu onog s druge strane. Anselm Kiefer jednu je svoju sliku nazvao „Tvoja starost i moja starost, i starost svijeta“; ja bih je mogao preobratiti u „Tvoja bijeda i moja bijeda, i bijeda svijeta“, ali ovoga puta ne žaleći niti svijeta kojeg ocrnih, niti sebe kao pisca ovih redaka.
O Duhu i njegovim Moćima 