Veljača 2019.

“Sve što imaš to je strah”

Posted in DAMAR, Damar, UMJETNOST - POSTMODERNA GLAZBA tagged , , , , u 5:32 pm autora/ice Magičar

DAMAR : Damar

“Sve što imaš to je strah” jedan je od najupečatljivijih stihova s albuma Damar (rock skupine istog naziva) koji autorski potpisuje moj prijatelj Emir koji danas živi u Aarhusu u Danskoj, ali je zato nekada živio u “onom Sarajevu”… A kada kažem “onom Sarajevu” mislim na grad koji je nekoć krasila iznimna i nikad prežaljena atmosfera tolerancije i kozmopolitizma, u kojem je djelovala zavidna glazbena, dramska i svaka druga kulturna scena, u kojem se slušao nezaboravni Omladinski program Drugog programa Radija Sarajeva, i u kojem je vladalo to, iz vizure ovog današnjeg doba, gotovo nestvarno bratstvo i jedinstvo ljudi koji su njemu živjeli; dakle, mislim upravo na to, ali danas više nemoguće – prijeratno Sarajevo!

Stoga, mislim da neću pogriješiti ako napišem da je Damar album posvećen svim onim, u ono vrijeme (a tu još uvijek govorim o vremenu prije rata) tankoćutnim mladim ljudima s ovih prostora, a pogotovo iz tog danas “nestvarnog” Sarajeva, koji nisu mogli podnijeti ono što se ovdje dogodilo, sav taj besmisleni rat, pa su, čim im se ukazala prilika – otišli. Odrasli na “Cheovom motoru socijalizma“, odnosno vjeri da je čovjek bolje biće nego što jest, u ratu su mogli vidjeti samo događaj iz zone sumraka, koji jednostavno nisu mogli shvatiti.

Ili kao što stoji u pjesmi Na motoru, bili su voljeni “posve čisto”, ali ratom “izdani su”, pa su “prodali sve” i otišli, a u državama u koje su stigli “upalili mrak” i “zaronili do dna”. Potpuno je krivo misliti da su ti mladi ljudi, za koje Emir kaže: “previše nas ima” – bili kukavice, da su otišli jer nisu imali hrabrosti sudjelovati u ratu. Oni su otišli, jer nisu htjeli, a ni mogli – a što je jednom nacionalističkom umu potpuno neshvatljivo – podići ruku na bližnjega svoga, komšiju, susjeda, na onoga s kojim su do tada dijelili dobro i zlo jednog života, pa makar je on podigao na njih… Naravno, puno je bilo i onih koji nisu mogli otići, i njihova tragedija je tim strašnija.

Što se mene tiče, čini se da me je Emir sa svojim pjesmama pogodio u jedan predio nutrine koji je devedesetih izrastao na strahu od ljudi tog doba. Strah nisam osjećao u tolikoj mjeri zbog rata koliko zbog promjene koju sam vidio da se u ljudima događala. Počeli su mi izgledati kao da su za vrijeme Titove Jugoslavije nosili nekakve prigodne maske, koje su sada odlučili “svečano” strgnuti sa sebe. Pri pogledu na njih, čovjeka je mogla hvatati samo jeza; na njihovim licima više nije bilo tragova altruizma, solidarnosti, a kamoli – bratstva i jedinstva, dakle, svega onog što je ta lica, u očima jednog tinejdžera, krasilo u 1980-im. Sada se mogla iščitati samo vlastita korist. Čini mi se da sam se upravo nje – te besprizorne pragmatičnosti  najviše plašio promatrajući ljude u devedesetim… Sve što sam onda imao bio je samo strah, strah od tih ljudi. U ratu su samo pokazali na što su bili dodatno sposobni.

Damar je album od devet pjesama. Redom to su: Slon, Vrati, Znam, Strah, Mlada, Pičkoometen, spomenuta Na motoru, Mrak i Malo. Mom čuđenju nije bilo kraja kada je na moju sadašnju adresu stigao vinil albuma. Emir je insistirao da mi pošalje album i u tom, za ovo vrijeme, nepojmljivom obliku. Dugo je tražio pjevača, na kraju je odlučio većinu pjesama sâm otpjevati. Tek u Malo, najminucioznijoj stvari s albuma, u refrenu čujemo glas drugog pjevača… kao i u Vrati, glas već legendarnog Dine Šarana iz grupe Letu Štuke. Vrati je pjesma koja bi trebala otključati vrata ukusa mlađe publike i pokušati pronaći svoje mjesto na top-listama. Vrhunska produkcija ove pjesme staje uz bok danas najvećih producentskih uspješnica u svijetu…

Ovo vrijeme hladno linearno.
Sve te šeme, sranje generalno.
Svi bi banalno i nemoralno.
Normalno je samo nenormalno (Vrati, autor Dino Šaran).

Ali s kojim albumima s današnje glazbene scene usporediti Damar? Je li to uopće moguće učiniti? Ako kažem da je Emirova glazba najbliža glazbi jednog Radioheada, kraljeva današnjeg postmodernog artrocka, je li se to čini pretencioznim…? Ne. Damar jest dijelom balkanski Radiohead, otvaranje albuma potpuno je u Radiohead stilu; pjesmu Slon kao da je producirao sâm Nigel Godrich

Ti si slon.
Ti pravednim snom sanjaš me da se davim.
Iznova, a duga je noć (Slon, autor Emir Pašić).

…ali Damar je i nešto drugo, nešto u potpunosti “svoje”… neusporedivo s bilo čim drugim. I doista, ako se poslušaju ostale pjesme s albuma usporedba s Radioheadom nestaje, ali u pozitivnom smislu. Znam i Mrak već zvuče kao što bi možda zvučala Ekatarina Velika u 2010-im…!

Jedino na šta možeš da računaš su drhtaji koji ne prolaze.
Dok te razjareni filantropi šutiraju cipelom pačjeg kljuna.
A ti još uvijek razmišljaš o pobjedi.

Za bijes nemaš snage, bijes je pravo drugih.
Samo su ti psovke glasne a i njih se bojiš.
Pogledaj oko sebe, nikoga ne poznaješ i ni(t)ko te ne poznaje (Strah, autor Emir Pašić).

Strah i mrak najčešće su riječi koje se spominju u stihovima pjesama. “Odakle strah, odakle sad stid plave nas ko plima?!”, “Upalili smo mrak”, “U grlima nam strah”, “Ostao je strah, ostao je mrak.” “Zin’o si na sve, a progut’o si mrak.!” i konačno – “Sve što imaš to je strah”; dovoljno da trajno utisnu mračnu i turobnu atmosferu u sve pjesme s albuma.

Polako počinješ da osjećaš vrijeme
Nataloženo u kostima,
Ni za čim ne žališ više nego za blaženim neznanjem bubuljičavog pubertetlije.
I već se sjećaš svega što si ikada želio kao da si to isto proživio.
Te provalije žude da se zatrpaju lažima ko asfaltom.
Sve ovo liči na čekanje na stanici,
neizbježno gubljenje vremena kojeg sve manje imaš
i koje kurvinjski klizi između prstiju
Zino si na sve, a proguto si mrak (Mrak, autor Emir Pašić).

Damar je mračan album; svjedoči o jednom životu i njegovoj istini, a još od Nietzschea znamo da nijedna istina nije lijepa. Teško da ćete danas, izvan hip-hop scene, poslušati pjesme koje su napisane “krvlju” svoga autora, što je on to uistinu proživio ili proživljava u svom životu… Lako ćete pronaći pjesme koje su stvorene za lajkanje, ali ne i one koje iznose istinu koju danas živimo. Svaka pjesma, danas više nepostojećeg banda, R.E.M. bila je više od pjesme, izražavala je i kritiku i nadu u bolji svijet, današnje pjesme izražavaju samo želju za lajkanjem, egoistične su kao i njihovi autori. Zbog toga se ne trebamo čuditi tom nepodnošljivom egoizmu mladih ljudi koji danas imamo prilike susresti na svakom koraku.

U Mladoj čini mi se da je on upravo i “opjevan”.

Ja sam mlada i bitna (Mlada, autor Emir Pašić)

Ona je “mlada i bitna”, ta pogledajte je kako se samo šepuri ispred kioska, kao da će upravo pozirati za naslovnicu nekog časopisa, a ne da ide u Pepko kupiti neku majicu na sniženju za trideset kuna… U 2010-im grad su preplavile Jennifer Lopez, sestre Kardashian i slične iako u njihovim osobnim iskaznicama piše da se zovu Sare, Dore i Anite. Ako je Emiru i meni preostao samo strah, onda je njima u ovom dobu preostao samo egoizam, vlastita prazna osoba u svojoj nebitnosti. No opasnosti vrebaju na svakom koraku. Ispod privida bitnosti razgolićuje se pravi smisao njihova postojanja. Opravdati bitnost za “mladu” znači zavesti te “pse iz tame” i protiv svoje volje, i zatim dospjeti na više mjesto hijerarhije ljudskih odnosa… Ledenost svijeta kao da je time postala za nijansu veća.

U Pičkoometenu pak nalazimo ispovijed čovjeka za kojeg nas veže osjećaj da smo ga već imali prilike susresti u Houellbecqovim romanima, poglavito u Širenju područja borbe, a donekle i Elementarnim česticama. U bezuspješnoj potrazi za sretnom vezom, on ne traži nego “lovi ljubav” na toj novoj, proširenoj pozornici borbe ljudskih individua. Još je francuski pisac devedesetih pisao da naše vrijeme kronično pati od nedostatka ljubavi. Ljubav je danas nemoguća, napisao je on u jednom svom esejističkom tekstu i zatim stvorio djelo koje to stanje opisuje. Širenje područja borbe oda je iščeznuću ljubavi u odnosima muškarca i žene koja se poput virusa događa u visokorazvijenim kapitalističkim društvima… Čemu još svo to flertovanje i zavođenje koje se događa između pripadnika homo sapiensa različitog (a nekada i istog) spola, osim tomu da vas uzdigne na ljestvici društvenih odnosa? Seks u službi koristoljublja, seks kao zadovoljenje prvenstveno egoističkih pobuda, konačno, seks kao novo proklamirano područje nadmetanja ljudskih jedinki… Kasnije će u Elementarnim česticama Houellbecqov junak samo “evoluirati” konačno se prepuštajući čistoj pornografiji, užitku bez ljubavi, koja završava u čistoj bizarnosti.

Konačno, “Sada sebe znam i zavoljeh se”, taj toliko začudan, intiman stih iz pjesme Znam pomalo mi razdire dušu. “Kako si to sebe sazn’o, Emire?”, pitam se. Možda smo i mi takvi kao ti? Možda i mi  “…žalimo za neznanjem bubuljičavog pubertetlije”? Zašto nam onda ne izgovoriš tu našu istinu, istinu mladih ljudi bivše države koji su odrasli na tom neobično jarkom svjetlu kozmopolitskih osamdesetih a zatim sazrli u neželjenom mraku pragmatičnih i nacionalističkih devedesetih…? Kako glasi? Ali malo-pomalo, dolazim do spoznaje da Emirovi stihovi možda i nemaju tu namjeru. Oni su tu samo kako bi amenovali našu izdvojenost, našu nepripadnost, naše gađenje spram vremena u kojem živimo, konačno, inherentnu beznadnost naše sudbine. Na kraju krajeva, ne možemo ništa učiniti, i kad smo sebe saznali – osim – zavoljet’ se, sebe i svoju izdvojenost, svoju samoću. Hoće li doći doba koje će biti zainteresirano za našu istinu, više nisam siguran… Nisam siguran čak ni hoće li Damar danas itko slušati, moj Emire… Sudbina svake iznesene istine je da se na kraju urušava u samu sebe… Moguće je da sam svim ovim uzaludnim nastojanjima u vezi pisanja svih tih godina i ja spoznao sebe, kao što si ti učinio sa svojim glazbenim pjesmama; u tom slučaju, i meni još jedino preostaje – u svom pisanju zavoljet se…

Bandcamp račun banda na kojemu možete preslušati sve pjesme s albuma nalazi se na adresi: https://damardk.bandcamp.com/album/damar

Travanj 2013.

Bog bez religije

Posted in Amok, ATOMS FOR PEACE, FILOZOFIJA, NIETZSCHE, Radosna znanost, UMJETNOST - POSTMODERNA GLAZBA tagged , , , u 11:33 pm autora/ice Magičar

Atoms for Peace: AMOK
Friedrich Nietzsche: RADOSNA ZNANOST

Posve vas razumijem. Izvana ste formalni, usiljenoga, namještenog osmijeha, niste vi, za razliku od onoga unutra. Unutra ste već onakvi kakvim sebe prepoznajete, unutra ste svoji od glave do pete. Otprilike, vi ste tipičan primjer čovjeka s bogatim unutarnjim životom. Već u Radosnoj znanosti Nietzsche na vas troši obilje riječi:

Ne zaboravimo da su dragi [vi] svi zajedno pomalo glumci i moraju to biti i da bi bez glume teško dulje izdržali…

Ali jasno je što se na koncu događa kad odrastete. Postajete dosadni, najprije sebi, a onda i drugima. Zašto? Jer ste u sebi pripustili tog moloha formalizma… Pogledajte oko sebe… Pronađite stol na kojem sjede dobro odjeveni zreli odrasli ljudi, neka im je pedeset godina. Što mislite, imaju li oni još što zanimljivo podariti svijetu od sebe, neku životnu priču koja bi vas bila u stanju ganuti, uzbuditi, barem zainteresirati. Ono što vam mogu ispričati jest da je njihova tvrtka u zadnjem tromjesečju ostvarila za 2,1% veći profit, ili da su okrenuli neke novce na dionicima. Ah da, tu je i nogomet. Ali za nogomet su u međuvremenu izgubili strast, čak je i tu njihova priča šuplja, naposljetku obično prepričavaju ono što su toga jutra pročitali u novinama…

Jeste li onda što propustili u životu? Možda ste htjeli s više žena spavati? Možda ste se htjeli napijati. Taj period, ako još niste prošli tek vam slijedi. O njemu vam na ovom mjestu ne mogu govoriti. To je križ koji svatko na svoj način mora proći.  Zaljubljivat ćete se u žene koje nisu za vas, čak ćete biti u isto vrijeme u nekoliko žena zaljubljeni. Prestat ćete čitati ovaj blog, općenito, prestat ćete bilo što čitati kao i pisati. Gazimestanski vrt danas izgleda drugačije. Obasjan je svjetlima u bojama, zagušljivim zrakom, glasnom muzikom. Ali kad ste u pustinji, budite u pustinji. Niste tip koje bi seks na brzinu zadovoljio, to ćete prvo naučiti. Međutim, alkohola se nećete moći tako lako riješiti… S drogama ćete samo eksperimentirati, one vas ne trebaju zabrinjavati, a u jednom trenutku prestat ćete pušiti…

A onda ćete se jednoga dana probuditi i sve shvatiti. Kao što se vjerojatno dogodilo i Thomu Yorku. Pogledajte sliku u prilogu i kažite kako Thom York danas izgleda? Zasigurno i ponajprije, kao čovjek koji najmanje mari kako izgleda premda izgleda bolje nego ikada. Meni, recimo, izgleda kao čovjek koji u potpunosti više ne vjeruje u Boga, onoga starog Boga starih religija. Izgleda kao da je s tim jednostavno svršio, ničim ga više ne možeš zaplašiti, ničim pridobiti…

A onda mi se ukazala još jedna misao, koja premda paradoksalna, točnije pogađa: ne, on zapravo izgleda kao čovjek koji je u sebe pripustio boga, ali ne toliko onoga boga starih religija koliko boga bez religije, koji se na tom stupnju još neda uobličiti u kakvu ličnost. Možda je bolje reći da je u sebi udomio jednakost sa samim bogom, postojao on ili ne, i preuzeo sva prava koja i ovoga slijede… 🙂 Pogledajte mu lice i recite: ne izgleda li Thom Yorke bolje nego ikad u svom životu?

Ako uspijete pronaći formulu odolijevanja društvu i svim njegovim opasnostima tako ćete, eto,  jednoga dana i vi izgledati…

Za kraj, jedan savjet: kada doživite jak napad ‘formalitisa’ ili ‘nemamvrementisa’, što je neizbježna bolest današnjeg društva, pustite si spot Ingenue Thoma Yorka s grupom Atoms for Peace, opustite se i… jednostavno zaplešite s njim!

Prosinac 2011.

Od rođenja do starosti i umiranja jednog alternativnog rock banda

Posted in PIXIES, UMJETNOST, UMJETNOST - POSTMODERNA GLAZBA tagged , , , u 12:09 pm autora/ice Magičar

THE PIXIES

Tetka mi namignu i uključi mikrofon. U istom trenu počnem govoriti u kameru koja je visjela na nevidljivim nitima iznad Kola…

The Pixies – ili pokazivanje rođenja, djetinjstva, mladosti, zrelog doba, starosti te umiranja jednog alternativnog rock banda, s tim, da bih tu ponovio opservaciju iz posta o Radioheadu – ‘alternativno’ se više-manje odnosi na ‘umjetničko’ u rock odnosno postomodernoj glazbi. The Pixies su utjecajan band, band koji je uzor i magnet za mnoge druge glazbenike/rokere koje cijenim; čini mi se čak, da nijednog važnog glazbenika 1990-ih nisu ostavili bez svog traga u sebi: Thom Yorkea i Radiohead, Curt Cobaina i Nirvanu, tu je i čak i …

U tom trenutku krajičkom oka primijetim da je tetka počela čitati nekakav časopis, ljuljajući se u svojoj mreži, ne mareći za snimanje. Zaboravim što sam htio reći. Ipak, ubrzo se saberem i nastavim:

Spoj, na svoj način, melodične gitare, ekscentričnog vokala, i izluđujuće ritam sekcije promijenio je dotadašnju glazbenu rock scenu i najavio ulazak u alternativne 1990-e. Tekstovi Black Francisa, frontmena grupe, uglavnom su kongelmerat zabranjenih tema, poput religioznog fanatizma, biblijskog nasilja, incesta i sl. Ipak, Pixiesi će ostati zapamćeni po mnogo čemu; osim po neopisivoj energiji posvema originalne glazbe, svakako i po hrabrosti da budu drugačiji u dobu kad se činilo da je i sam rock skrenuo u komercijalne vode.

Kada je Thom Yorke došao na koncert bostonskih anonimusa negdje s kraja 1980-ih jedino što je iz Amerike u glazbenom smislu poznavao bio je Bon Jovi. Bezmalo, doživio je iznenađenje kad je čuo bostonsku četvorku. Uvijek razmišljam o trenutku kako je šokirano-oduševljeno pogledivao na Jonnija Greenwoda i možebitno ostale članove budućeg Radioheada nakon svake odsvirane stvari.

Moje poimanje o glazbi Pixies su se mijenjali postepeno. Zbog godina, nisam ih mogao pratiti od samih početaka karijere. Dok sam bio u U2 fazi oni već prašili po koncertima svoje prve vinil uratke. Pixies sam otkrio kad i sav „ostali svijet“ – s Monkey Gone to Heaven, njihovim najvećim a pokazat će se i jedinim pravim komercijalnim hitom iz 1989. U to vrijeme bio sam u vojsci, točnije, u ljubljanskoj vojnoj bolnici na liječenju iščašenog nožnog zgloba, kad se iz radija mojom bolničkom sobom, u kojoj sam bio smješten s još dva svoja druga, prolomio uvodni distorzirani rif Monkey Gone to Heaven najavljujući koncert Pixiesa u Ljubljani. Bilo je to prvi put u životu da sam čuo Pixies. Kad po prvi put čujete nešto dobro zahvati vas najprije čudan osjećaj. To se i meni dogodilo. Sjećam se da me je Ljupče, jedan od dvojice vojnika s kojima sam dijelio sobu i s kojim sam se sprijateljio u tih mjesec i pol dana provedenih u bolnici, nakon odslušane pjesme prebacio na svoja leđa te me iznio van, na travu bolničkog parka, da zapalimo jednu. On sam, ipak, slušao je Iron Maiden pa mi je pričao kako su na Ohridskom jezeru on i njegovo društvo, znali ponijeti kasetofon s dvije glave i puštati Mejden do kasno u noć i opijati se. Tu noć smo uspjeli prošvercat litru Vekije u našu sobu, a ja sam upriličio koncert na stolu s gitarom i nogom u gipsu za vrijeme kojeg mi dogodilo da u jednom trenutku spontano odsviram i legendarni E-Fis-Fis-G-D rif… – uvod u Monkey Gone To Heaven.

Kad sam se vratio iz vojske nabavio sam Doolitle, a nedugo poslije i dva ranije objavljena albuma. A danas se, eto, rodila ideja da njihovu diskografsku povijest prikažem kroz svima razumljiva razdoblja ljudskog života.

Rođenje Come in Pilgrim
Način rođenja je Come in Pilgrim, mini LP koju su izdali 1987. Osam pjesmuljaka, svaki ne dulji od tri minute osim naslovne Caribou. Čak i Vamos koji se pojavljuje i na Surfer Rosi, rock-estam session, u prvotnoj verziji ne prelazi tri munute… U najpoznatijoj pjesmi s tog mini LP-a – I’ve been tired – Pixiesi uvode ritam brojanja „jedan, dva, tri“ umjesto uobičajenog „jedan, dva tri, četiri“. Kad sam prvi put čuo pjesmu doslovno me izbacila iz takta. Isla de Encanta su Pixiesi u svojoj biti. Ako postoji pjesma koja izriče njihovu bit i koju će svirati svugdje bez napora to je ova španjolska drmačina u trajanju od jedne minute i četrdeset i jedne sekunde. Pravi fanovi grupe shvaćaju o čemu pričam.

DjetinjstvoSurfer Rosa
Djetinjstvo grupe reprezentira Surfer Rosa, dječji razigran album koji je, čini se, samo nastavak prethodnog mini LP-a. Uvodnu Bone Machine svaki alternativni rocker mora poželjeti odsvirati sa svojim bandom. Obrnuto udaranje u doboš i bas papuču svakog normalnog bubnjara mora dovesti na rub živčanog sloma. A tek vrištanje članova banda nakon drugog refrena kao uvod u solo koji se sastoji od jednog jedinog akorda… Pokušavam zamisliti izraz lica Thoma Yorka kad je Bone Machine čuo prvi put, pretpostavljam, upravo na spomenutom koncertu s kraja 1980-ih. Ostale pjesme sa Surfer Rose izgledaju kao da su se izlegle iz istog gnijezda koje je svio uvodni song. Ipak, Where Is My Mind kao da ne možemo strpati u isti koš. Pjesma je to koju danas čak obrađuju i u klavirskoj izvedbi. S izrazitom melodioznošću pogađa u svojoj biti i s obzirom na ne tako rijetku situaciju iz svakodnevnog života – gdje mi je bila pamet…

MladostDoolittle
Što reći o Doolitlu? Moj bratić ima njegovu naslovnu kompoziciju Debaser na svom mobitelu kao što ja imam Radioheadov Bloom na svom, a moj bratić vam je veliki autoritet u glazbi… Tame i Crackity Jones nas ponovno vraćaju na brojanje do tri i luđačku dernjavu, Pixies u najboljem izdanju. S Gouge Away već su naučili brojati do pet… Neke pjesme će se tek kasnije otkriti poput Wave of Mutilation, The Best Of kompilacija izišla 2004. upravo nosi takav naziv. Na albumu su se našle i neke stvari koje čovjek ne bi prepoznao na prvu da su „Pixies stvari“ poput Here Comes Your Man ili La La Love You. Izlet s komercijalnim aspiracijama ili samo umjetnička sloboda? Hey je napokon jedna balada u Pixies stilu. … Be trying to meet you… Pixiesi pokazuju da ne moraju biti samo deračina i vrištanje.
S izvrsnim završnim dijelom u No. 13 Baby u kojem Pixiesi sviraju kao za rock udžbenik završava izvrsni dokumentarac koji donosim u prilogu. Jedan ton gitare i bass koji vrti beskonačni krug… Ako raj za rokere ima prateću glazbu onda bi to trebala biti ova iz završnog dijela No. 13 Baby.

ZrelostBossanova
Osobno, najbolji album Pixiesa kojeg je Ante Batinović u svojoj emisiji Rock-Express na drugom programu Radio-Zagreba s početka 1990-ih puštao unedogled. Apokaliptična uvodna Ceccilia Ann, pa onda ništa manje energična Rock Music uvod su u album u kojem su deračina, vrištanje i distorzirani zvukovi dobili svoju mjeru. Bossanova predstavlja profinjenu deračinu, profinjeno vrištanje, profinjenu distorziju. I naravno, uz ples na rubu komercijalnog; zbog toga se vjerojatno mnogi Pixies fanovi neće složiti sa mnom da je Bossanova uistinu njihov najbolji album. Ali kad je čovjek zanimljiv? Kad je mlad ili kad je u zrelom dobu? Za vrstu glazbe koju Pixies sviraju možda to doista jeste mladost, ali probajte danas poslušati Bossanovu. Iznenadit će vas svojim skrivenim dijelovima koje niste primijetili prvi put. Produkcija je neizmjerno sofisticiranija, bogatija, a da zvuk Pixiesa pritom nije ništa izgubio. Svaka pjesma predstavlja malu glazbenu čaroliju. Najveći hit s albuma je Velouria, ali izrazitom pjevnošću se još ističu Allison i Ana, svaka na svoj način (Allison je drmačina, Ana balada u Pixies stilu), tu je i Dig for Fire. Is She Weird već ima nešto bolesno u sebi, ponovno Pixiesi „ne znaju“ brojati u ritmu kako se to od njih očekuje, već kao da cijelo vrijeme imaju viška akord. Druga strana vinilskog uratka Bossanove kao da je nastala od iste glazbene smjese. Započinje ponovno s apokaliptičnim zvukovima Down to the Well, slijedi The Happening koji kao da istu temu obrađuje na malo drugačiji način samo pojačavajući energiju. Na kraju, album ipak završava u smirujućim zvukovima najprije himnične Stormy Wether a potom gotovo bebski-dječje Havaline.

StarostTrompe le Monde
Teški i ponavljajući distorizirani gitarski rif u U-Mass govori vam sve – Pixiesi su došli do kraja. Sve češće gitare se samo „testerišu“ kao u Alec Eiffel, a neka tuga i frustriranost se provlače čitavim albumom. U mom stvarnom svijetu počinjao je neshvatljivi rat. Bježao sam od stvarnosti granata u glazbu koja se također urušavala. Da li zbog rata, ili nečeg trećeg, Trompe le Mond nikada nisam zavolio. Kao da se osjećala zasićenost i neslaganje članova banda između sebe. Zapravo, dogodilo se ono neminovno – raspad, a ne kao u slučaju The Rolling Stonesa kojima je ostvarena karijera, izuzev možda samih početaka, služila za proizvodnju para i privlačenja pozornosti javnosti.
Glazba je Pixiesima bila krv, kada su je svu popili prestali su postojati. Bili su i ostali prirodni sa svojim prirodnim rođenjem i pravovremenom smrću. Tako sam barem mislio u tom trenutku…

Nakon Trompe le Monde članovi grupe su se posvađali i potom razišli. Oni koji su utrli put eksploziji alternativnih bandova 1990-ih između kojih vrijedi izdvojiti i jednu Nirvanu i jedan Radiohead nisu nimalo mogli uživati u plodovima slave koja ih je tek očekivala.

Ono što se dogodilo 2004. ostat će mi nejasno do današnjeg dana. Band se ipak odlučio okupiti kako bi poput The Rolling Stonesa namlatio pare koncertnim turnejama. Možete mi pričati što god hoćete, ali riječ je o četiri mrtvaca koji danas sviraju, koji na današnjim koncertima ne komuniciraju s publikom, već hladno najavljuju i odjavljuju pjesme uglavnom mehanički ih prašeći. Recite mi, vi fanovi, zašto band nakon okupljanja nije izdao nijednu jedinu pjesmu? Tako, bez odgovora na postavljeno pitanje, na pomalo tužan način, valja mi završiti ovaj glazbeni osvrt.

– Hej, nemoj više pisat te osvrte… – dobaci mi tetka zaustavljajući snimanje.
– Zašto?
– Riječi ti nisu neke. Nije to za tebe. Piši kako osjećaš ili nemoj pisati. Nitko neće umrijeti ako ti ne napišeš klasični osvrt o nekom bandu i pročitanoj knjizi. Pozovi, brate, ljude ovdje, pokaži im ovo naše Kolo kao što si to učinio s onim starčićem (Planck) pa da vidimo kakvi su kao ljudi…razumiješ?
Ah, ta tetka; ali, moram priznati, riječi su joj imale težinu… Dosta snimanja, čitanja prethodno napisanog teksta, kao da će taj moj osvrt objaviti u nekakvom glazbenom časopisu. U trenutku shvatim da sam iznevjerio Kolo. Idući put Black Francisu dolaziš ravno u ovu sobu i da vidimo što ćeš imati za reći u svoju obranu na temu pjesme Nimrod’s son; ako povedeš ostale možda i održite nekakav mini koncert. Dvojim, jedino, zbog naknadnog okupljanja banda 2004. i mrtvila glazbe koje je tada uslijedilo.
– Ali ti ih pozovi onakve kakvi su bili 1989.… Znaš da smo s ovim Kolom svemogući… – ubaci se tetka.
– Vidiš, to ti uopće nije loša zamisao… – na kraju sam se, htio-ne-htio, morao složiti s tetkom.

Srpanj 2011.

Kraljevi postmoderne glazbe

Posted in The Radiohead, UMJETNOST, UMJETNOST - POSTMODERNA GLAZBA tagged , , u 2:44 pm autora/ice Magičar

The Radiohead

Zašto smatram britanski sastav The Radiohead kraljevima postmoderne glazbe? Zašto uopće u isti koš trpam umjetnost i rock glazbu, i otkud mi uopće pravo rock nazivati postmodernom glazbom? (U kojoj mjeri, uopće, rock glazba može biti shvaćena kao lijepa umjetnost?) Odgovore na ta pitanja ostavljam za neki drugi put (možda ih i postavim uskoro na jednom od foruma), ali za mene nema dvojbe – Radiohead su eklatantan primjer na koji način rock glazba može zauzeti umjetničku formu (čini mi se da je postmodernistički izraz za „umjetničko“ u rock i pop glazbi zapravo „alternativno“ pa se valjda odatle Radiohead smatraju alternativnim bandom).

Proljetos, kada sam dobio kratku informaciju da su izdali novi album, osjetio sam i radost i zabrinutost. Radost se dala lako objasniti, York i društvo će mi ponovno zvukovno uljepšati sate provođenja za laptopom te na neki način i obilježiti ovo vrijeme (prema glazbi koju slušam neke godine istu pamtim!), ali zabrinutost… Već dulje vremena rock glazba se nalazi na izmaku snaga, priznali mi to sebi ili ne, analizirajući današnju diskografiju i aktualne top liste da se naslutiti smrt rocka. Nedavno, nestankom pijevnih refrena, ista stvar se događa i s pop glazbom. U jednom svom tekstu sam se čak upitao ne ide li i postmoderna svom kraju. Sve ono na čemu sam odrastao, ono što sam smatrao da nikada ne može i neće proći, urušava se dan za danom. Današnja postmodernistička glazba postaje blagi užas. Hip-hop, hajde kako-tako, ali ostala smeća Lady G. tipa u glazbenom smislu prestrašna su za bilo kakav suvisao komentar. Zbog toga sam, eto, bio zabrinut. Neće li se nešto slično dogoditi i s mojim ljubimcima?

Međutim, čim sam na YouTube-u ugledao Thoma Yorka kako se onako klatari na spotu za naslovnu singlicu albuma (Lotus Flower) shvatio sam da je s Radiohead sve još uvijek u redu, a on, Thom York, da je, naprotiv, dosegao gotovo savršen stupanj umjetničke slobode. Nijedno mišljenje mu više nije važno. Odsad je stvaralac koji ne ovisi o svojoj okolini. Neznano kako, ali Radiohead kao da je uspio izvući iz samog vremena. Odsada oni stoje po strani i ne mogu biti uvučeni u sveopći potop koji popularna postmodernistička glazba doživljava dan za danom te biva zamjenjivana za internet i ‘nenadjebive’ Facebook račune i način provođenja dokolice.

Radiohead sam prvi put vidio na televiziji još kao klinac. Na MTV-ju prašili su onaj svoj Creep i ponavljali You’re so fucking special ali i manje primjetan stih I don’t belong here. U to vrijeme, a riječ je o 1992-93, nisu se ni po čemu razlikovali od tisuće ostalih budućih britpop sastava. Studentsko razdoblje života provedeno po studentskim domovima obilježio mi je drugi album grupe The Bends. Prisjetite se, moji vršnjaci iste duhovne razine, sljedeće scene: rješavate zadatke za stolom u svojoj studentskoj sobici (recimo, na Cvjetnom) dok u pozadini svira High and Dry ili Fake Plastic Trees, a onda vam u sobu bane društvo s kojim nastavite tulumariti do zore (vjerojatno kako biste iz sebe istjerali sve što ste naučili). Zvuči poznato?

Na OK Computer, moram priznati, pažnju mi je skrenuo bratić. Gotovo da sam propustio izlazak tog kolosalnog albuma. Ne bih se sada trpao u isti tor s kritičarima koji su nahvalili ovaj album na sva usta. Izdvojit ću samo dvije pjesme koje u privatne svrhe koristim kao lijek za depresiju uslijed praznine vremena u kojem živim: Lucky i The Tourists. Lucky je slična kompoziciji koja prati lik Tonija Soprana u poznatoj seriji Sopranos kroz najveće depresije. Malo zavijen ton gitare u refrenu – zbog njega je Jonny Greenwood, gitarist banda, genijalac! The Tourists nam, pak, prenosi onaj osjećaj koji nas prati kada svojim praznim pogledom pratimo isto tako praznu pojavu turista koji se muvaju bez cilja amo-tamo po „turističkim destinacijama“. Turist kao ničim opravdani način bivanja na ovoj planeti čini se poput viška na prostornovremenskoj tapiseriji života.

A onda slijede magični albumi – Kid A i Amnesiac. Od svih pjesama Radiohead, općenito, možda sam najviše vezan uz tu „dječju“ pjesmu – Kid A – koju puštam kad mi se čini da trebam kontakt sa svojom najvećom dubinom. S Kid A Radiohead lagano usmrćuju rokere u sebi i već kriju trunčicu one umjetničke slobode koju će doseći u Kralju limba. Izvitoperen glas postmodernog pojedinca, ciničnog i prezrenog od samog sebe, kao da je ponovno uhvaćen u nevinoj dječjoj igri; u sredini pjesme, nestvarno, polazi mu za rukom, kao pred smrt, susreti se s numinoznim, čistom božanskom esencijom koju utjelovljuju „septakordi“ klavijatura. Pjesma, blago rečeno, kao da izražava našu izgubljenu religioznost i nemogućnost za sreću.

Pyramid Song s Amnesiaca možete koristiti u različite svrhe, a ako ste bubnjar u usponu, onda vam predstoji doista prava muka – ući u način lupanja nemoguće nepravilnog ritma. Pyramid Song je pjesma koja se uspinje i spušta. Yorkov glas joj daje gotovo kanonski pečat a odrješito sviranje akorda na klavijaturama – prizvuk crkvene glazbe minulih stoljeća. I doista u ‘Pjesmi piramidi’ Radiohead se najviše približavaju ozbiljnoj glazbi koliko je to uopće moguće a da ih se shvati ozbiljno. Pyramid Song je kompozicija sastavljena, čini nam se, od teških akorda, kao da je sama glazba dobila na težini. U pjesmi York, čini mi se, prvi put i skače (jump) u rijeku i pliva s crnookim anđelima, međutim, na kraju proročanski utvrđuje:

There was nothing to fear and nothing to doubt

Ako trenutno slušate ovu kompoziciju i ako vas nije prožela jeza od ovog stiha, onda nemate u sebi ni trunak osjećaja pripadnosti zapadnoeuropskoj kulturi. Jer, i ova pjesma kao i sve Yorkove pjesme, govori o smrti, sasvim jasnoj izvjesnosti skorašnjeg kraja zapadne civilizacije. Nije riječ o pojedinačnoj smrti već o smrti čitavog jednog dijela čovječanstva. Tako je, nema nade; u skoroj budućnosti nećete moći gledati i sudjelovati u svijetu u ovom obliku.

2003. doživio sam izrazito depresivno ljetovanje. Sa svojim Sail to the Moon s albuma Heal to the Tief Radiohead su me nastojali održavati u srcu same depresije. Nisam si mogao pomoći, a još k tomu uporno sam nastojao pobjeći od sebe. Krivo! Naputak za oboljele od depresije: prepustiti se padu jedini je način izlječenja. Radiohead vas gotovo svakim svojim albumom vodi na tom putu, ali u tom kontekstu najupečatljiviji ostaje Heal to the Tief!

Problem koji sam imao s In Rainbows je slatke prirode: nikako nisam mogao razlikovati pjesmu od pjesme, kao da su sve kompozicije nastale iz istog glazbenog tkanja Greenwood-ove gitare. Poslušajte, recimo, Weird Fishes/Arpeggi i Reckoner i recite mi razliku! Radiohead su se s ovim albumom, čini se, i najviše napatili. Mogu samo nagađati o satima i satima dorađivanja i uvježbavanja a koji se mogu naslutiti u briljantnoj izvedbi istog albuma u BBC-evoj emisiji From the Basement. Thom York je nakon realizacije albuma izjavio da nikada više neće ići u snimanje čitavog albuma odjednom već samo pojedinih pjesama… To je bio prvi razlog za zabrinutost, a onda se ove godine pojavio The King of Limbs

The King of Limbs zvuči mi, najblaže rečeno, kao Knjiga Postanka. Zašto Knjiga Postanka? Ne znam, s Bloom sam započeo ovaj svoj blog i odmah ga postavio kao zvono na svom mobitelu. To sam tako automatski napravio da se i sam sebi čudim. Kralj limba čini mi se tako temeljnim, iskonskim da sebi to ne mogu objasniti. Sve te ‘Radiohead zvukove’ (početak Blooma, „dječje“ lupkanje u Kid A itd.) nekad mi se učini da prepoznajem u svojoj okolini. Odakle dolaze? Čini se kao iz samog središta svijeta kojim smo okruženi. Teorija struna, jedna od znanstvenih ‘teorija svega’, smatra da je svijet „sastavljen“ od titranja izvanredno sićušnih struna. Možda su one to ‘središte’ odakle Radiohead samo posuđuju svoje zvukove? Jednom teorijom naznačena je čudesna muzikalna narav svijeta; kako, onda, ne biti njezin pristalica…

Pjesma koja se već toliko duboko uvukla u moju nutrinu i koju danima uvježbavam na gitari kako bih dosegao tu zavidnu opuštenost jest Codex, odsvirana i otpjevana kao iz zaštićene privatne Yorkove zbirke. Codexom se provlači taj jednostavni stav o životu. Prekid s dosadašnjom mlitavom praksom „creepanja“ i skok. Gdje? Moj odgovor je: u nevinost postojanja.

Sleight of hand,
Jump off the end.
Into a clear lake,
No one around.

Ima li tu ikakve ambicije? Naravno da nema. Zvuk koji proizvode klavijature prije dionice samog pjevanja naznačuje da je u samoj kreaciji ponovno sudjelovala božanska esencija kao i u pjesmi Kid A. Give up The Ghost je samo logičan nastavak Codexa.

Depresija i smrt, to su vam, dakle, termini uz koje se veže, eto, taj toliko nahvaljeni Radiohead. Kako to prihvatiti? Kako obožavati grupu čija glazba je depresivna i kroz čije se tekstove zloslutno provlači skorašnji kraj svijeta u ovom obliku? To je tajna postmoderne. Prije nego li se zaputite u obližnji supermarket pomislite na to. Na depresiju i smrt. Vidjet ćete, nigdje ih nema, kao da ćete u tom supermarketu kupovati tisućama godinama, a nećete. To vam govori vaš zdravi razum. Jednog dana, ipak slomit ćete se, a jednog drugog dana ili možda istog – umrijeti. To znači da je stvarnost kojom smo danas okruženi zapravo pravi izrod lažnosti, kako bi kazao Nietzsche. Paravan kasnog kapitalizma koji nas održava na životu kako bismo u njemu ostvarili svoje životno poslanje kupca odnosno potrošača. Ono što vam Radiohead može ponuditi svojom glazbom, vama kao pojedincu, ne više društvu u cjelini, jest mogućnost povratka u nevinost prije samog svršetka svijeta, susret s izgubljenim božanskim osjećajem kao što su to učinili u Kid A, pjesmi u kojoj sada vi „pjevate“, a ne Thom York, svojim izvitoperenim glasom i dobivate posljednju utjehu, „svjetlost“ s neba u obliku prekrasnog akorda na klavijaturama (‘sumnja’ na Jonnya Greenwooda) a koji započinje točno nakon tri minute i sedam sekundi pjesme…provjerite!

%d bloggers like this: