Srpanj 2012.
Za evociranje uspomena sve potrebno na jednom mjestu
Ludovico Einaudi: LA NASCITA DELLE COSE SEGRETE (s albuma I Giorni)
U praznini svakodnevice
Čeznem
Za puninom stvaralačkih dana.
Eto me u životu. Nekoliko ludih dana provedenih izvan dosadne i katkad ubitačne svakodnevice i odmah pero odlažem dalje od sebe. Bio sam na moru, a more je plavo i zavodljivo, i čim se preda mnom pojavilo, nukalo me da ga neprestano promatram, čak i za vrijeme vožnje. Kad prođete tunel Tuhobić neprestano izvrćete glavu ne bi li ga ugledali, more, i kameni otok Cres u daljini, a zatim sve svoje misli nekako slili u podneblje čudesnog kvarnerskog akvatorija.
Kad sam na Kvarneru
Kao da mi je duša vani
A ne unutra.
U CD playeru vrti se, neobično za mene, Lodovico Einaudi i njegov album I Giorno. Eh, da sam barem tetku poveo, jetko sam pomislio, sigurno bi uživala. I već je vidim gdje zabacuje glavu kroz otvoren prozor… ali ne; u tom slučaju, slučaju ektaplazmičkog putovanja, najvjerojatnije bi putovali nekakvim crvenim kabrioletom koji aleko više ide uz nju, i u kojem bi joj kosa na vjetru vijorila poput zvijezde repatice. Ali još jedno ne; ovo putovanje odlučio sam posvetiti uspomenama i tetku moram zadržati u kolopletima svoga uma. Dok glazba Lodovica Einaudija u potpunosti prianja uz moju namjeru. La Nascita Delle Cose Segrete budi upravo onu vrst sentimentalnosti koja ide uz sve vrste prisjećanja, i još k tomu, nekakvog new-agera s oceanskim osjećajem u glavi za kojeg nisam ni znao da udomljujem u sebi.
Bilo kako bilo, odlučio sam posjetiti mjesta uz koja me vezuju uglavnom lijepe uspomene. Prije putovanja razmišljao sam da će mi evociranje uspomena bez problema potaknuti sam prostor u kojem su bile stvorene. Nisam u tome smatrao vrijeme toliko važnim. Mislio sam, dovoljno je uključiti prigodnu sentimentalnu glazbu i evo ih, samo tako izronit će iz riznice prošlosti mog uma, na primjer, Ona – žena s kojom sam se u životu prvi put poljubio. Međutim, krivo. Lodovico je grmio u slušalicama, koliko klavirska glazba može grmjeti i kad ju najglasnije odvrnete, međutim, ništa nisam osjetio s prispijećem na mjesto odnosno u prostor lijepih uspomena.
Ništa nisam doživio u umu premda sam možda očekivao pravu ektaplazmičnu svetkovinu. Što nije bilo u redu? Usredotočio sam se na promatranje prostora u kojem se odigrao moj prvi poljubac. Morao sam sebi priznati: bitno se izmijenio. Uklonili su betonski slivnik za kanalizaciju na koji sam se s Njom popeo te sudbinske večeri. Da ne bude zabune, i u to doba, godinama je već bio zapušten. Onda sam pogledao zvijezde iznad sebe. Da, zvijezde su iste, eno naše. Zatim sam bacio pogled prema svjetioniku u daljini, činio se bližim. Da bi, na koncu i poslušao valove. Udarali su u obalu na način na koji su to činili i prije toliko godina. Dakle, sve je bilo isto, jedino što je nedostajalo bio je zapušteni betonski slivnik na kanalizaciju. I… nedostajala je Ona.
Ali pošto mi danas nije nikakav problem zamisliti bilo što, zamislim da je sada čak i Ona tu. Istina, s malo više bora i sijedih u kosi, i evo je, bez problema se pojavila pored mene. Kratko joj objašnjavam da su betonski slivnik razrušili i predlažem način evociranja uspomena. Čujem joj glas, i u grlu joj slutim onaj isti smijeh kojim me nekoć razoružavala, ali tek sekundu zadrhtim. Gleda me i kaže, ali, Boris, ništa više nije isto, mi se danas ne bi trebali ponovno poljubiti, čak ni ovako razgovarati. Sa zamišljanjem također nije išlo. Pa majku mu staru, pomislim, nije valjda stvar u onom betonskom slivniku! Još jednom dobro osmotrim mjesto, a onda od muke zatvorim oči.
I onda, odjednom, doživim sve. I dalje čujem valove, ali kao da ih više ne moram čuti, na neki drugačiji, arhaičniji način, osjetim pod prstima Njenu gelom stvrdnutu kosu, slanu kožu i podatne grudi. To više nije bila zamišljena Ona, romaneskna Ona, to je sada stvarna Ona, kakva je bila i tad, prije mnogo godina. Ljubimo se i osjećam sol rana naše kratkotrajne ljubavi koja kao da se razmjestila po svim ovim proteklim godinama. Napokon, evocirah uspomenu.
Odlazim s mjesta na kojem sam je prvi put poljubio, s mjesta sada razrušenog betonskog slivnika za kanalizaciju, Lodovico postaje dosadniji tim više s In un’altra vita, ali slika i osjećaj prvog poljupca ostaju u glavi, više ih ne mogu izgubiti. Zapravo oduvijek su bili tu, u mojoj i samo mojoj glavi. Nigdje nisam trebao odlaziti. Možda tek pustiti Lodovica i te bjesomučne valove da odrade svoje…
Što sam trebao – ne shvatiti – već osjetiti dolaskom u prostor uspomena? Da uspomene mogu sačuvati jedino u svom umu i nigdje više, prostor u kojem su se inicijalno dogodile nije ih mogao sačuvati jer ga vrijeme uvijek čini novim i nezgrapno drugačijim. Odsada, gdje god se nalazio, dovoljno mi je zatvoriti oči, i postati vremeplov za svoj život. Čuti davne zvukove, pod prstima osjećati stare dodire, biti naprosto tamo; prošlo je vrijeme jedino u meni i nigdje drugdje.
Naposljetku, iskopčavam glazbu Ludovica Einaudija, kao da se skidam s boce infuzije. Dosta je bilo te sladunjavosti. Vrijeme je da pustim nešto od Philipa Glassa ili The Radiohead i vratim se u svoju praznu svakodnevicu prošaranu puninom stvaralačkih dana… Da, nije loša ideja, a tetki budem sve lijepo i potanko prepričao…
O Duhu i njegovim Moćima 