Srpanj 2018.

O sopstvenosti cjeline u svakom čovjeku (ničeancije xviii.)

Posted in Dehumanizacija umjetnosti, ORTEGA Y GASSET tagged , , u 4:33 pm autora/ice Magičar

José Ortega y Gasset: DEHUMANIZACIJA UMJETNOSTI

111.

Naspram jastva stoji (nešto što sam nazvao) sopstvenost onog dijela svijeta, cjeline, Pra-Jednog, koju nosimo u sebi. Posebnost onoga istog. Nije naše jastvo posebno, nego su svijet, cjelina, Bog, posebni kroz nas! Svijet se očituje kroz nas na jedinstven način, od kojih je svaki jednakovrijedan…

JA je, odatle, samo nešto što je sama sopstvenost cjeline nadolagala na svoja sjećanja. JA je nešto naknadno stvoreno! S druge strane, sopstvenost cjeline je od samog početka tu, štoviše, čini se da je na maloj bebi najuočljivija – mali stvor nimalo ne brine za sebe dok predano, s najbudnijom pažnjom, propituje svijet oko sebe! U odrasloj dobi manifestira se na razne načine: netko čita, netko piše, netko majstoriše, a netko samo biva i ne radi ništa!

112.

Kada bismo upravo izrečenu misao htjeli uzdići do religije, morali bismo iznaći njezinog antipoda, ‘suprotnu vjeru’… Kao što je DOBRO iznašlo ZLO u kršćanskoj eshatologiji, mi, sopstvenosti svijeta, cjeline u nama kao njenu inherentnu suprotnost iznalazimo upravo naše JA… JA je ‘zlo’ naše vjere, jer vjeruje da je bačeno u svijet/cjelinu, a ne da je njezin dio… U zaboravljenoj dokonosti uma obasjanoj Nietzscheovim ‘podnevnim suncem’ otvaraju nam se ona, možda i jedino dopuštena, ‘vrata spoznaje’ iza kojih jasno razaznajemo pojedince koji vjeruju da su samo posebnosti svijeta, cjeline, naspram onih koji vjeruju da su JA bačeno u isti taj svijet, cjelinu… I eto nam nove povijesne pozornice!

113.

U/na jednom čovjeku može se vidjeti i jedno i drugo – i njegovo jastvo i njegova sopstvenost cjeline, koje sam nekoć nazivao egom i duhom. Kao što na slikama Geštalt psihologije možemo uočiti dva potpunoma različita lika – u danom primjeru, mladu djevojku i staru ženu – tako i na čovjeku možemo uočiti njegovo JA (ili ego) i njegovu SOPSTVENOST CJELINE (ili duh). Prema Geštalt psiholozima, na njihovoj, brižljivo strukturiranoj, slici ne možemo vidjeti istovremeno obadva lika, no, u našem primjeru mišljenja smo da se na čovjeku uvijek može lučiti omjer njegova jastva i duha koje on nosi u sebi…

114.

No što će se prvo dogoditi kada započnemo svoj život živjeti kao SOPSTVENOST CJELINE, a ne kao jastvo bačeno u svijet, te u osvojenoj budnosti uma, poneseni uzvišenim osjećajima, započnemo sa stvaranjem? U jednom trenutku, osjetit ćemo nelagodu, javit će se pitanje – za koga to radimo? Ako smo pritom u tome što radimo ‘društveno neprepoznati’ ili iz nekog razloga ne želimo da drugi dobiju uvid u ono čime se bavimo, nije li sebično reći da to radimo samo za sebe, iz utjehe? Na ovom mjestu, stoga, treba napraviti ključni rez; ma koliko mnogima od vas to u ovom trenutku suludo i neprihvatljivo zvučalo, treba jasno reći – mi stvaramo za nikoga! Samo na ovaj način uklonit ćemo prznicu i kepeca u nama, satelite prikrivenoga jastva, koji žele da se u našem stvaranju, kao i u našem bivanju – kao SOPSTVENOST(I) CJELINE, osjećamo beznačajnima. Ne stvaramo ni za sebe ni za druge, stvaramo-iz-sebe, jer tako želi naša SOPSTVENOST CJELINE!

Nikada, baš nikada, ne smijemo smetnuti s uma da samo JA sa sobom (do)nosi usamljenost i beznačajnost, osjećaj niže vrijednosti, naposljetku, psihičke bolesti, od kojih su depresija i manija najizglednije… Ovdje je lako izračunati: kada bismo bili manje vezani uz svoje JA, bili bismo i manje bolesni… Dakle, nije dovoljno reći da više nemamo ambicija u bilo čemu i da sve što radimo, radimo kako bismo se utješili, prakticirajući, recimo, koncept pisanja kao utjehe –  koji sam i sâm, moram to priznati, jako dugo vremena prakticirao i savjetovao na ovim stranicama – Ne! JA bez ambicija, JA koji piše samo da bi se utješio, doista vodi beznačajnosti! U jednom istinskom umjetničkom životu potrebno je i doslovno i u potpunosti odbaciti to JA…

115.

Čak i jedna znanstvena teorija nastaje poput našeg JA. Ako je sve stvar perspektive, odnosno gledanja na stvarnost, pod jednim osobitim kutom ili stajalištem, onda nam je dopušteno jednu sopstvenost cjeline nazvati atomom, a drugu jastvom. Čak smo više zasebnih sopstvenosti cjeline sposobni vidjeti kao jednu. Jastvo neke sopstvenosti cjeline, a tu sada mislimo na širi pojam jastva – koji uključuje i jastva neživih tvari, poput jastva nekog kamena ili jezera – sastavlja naš pogled i naša misao o njemu… U znanstvenom duhu budućih stoljeća možda ćemo govoriti da atom u fizikalnom eksperimentu nastaje na osnovi našeg pogleda odnosno da ga konstruira svjetlost (snop fotona) odbijena iz našega oka…

116.

Nijedan umjetnik nikada neće uzimati sebe zaozbiljno, kaže José Ortega y Gasset. To je drugi način da se kaže da umjetnici svoje JA ne uzimaju zaozbiljno.

Biti umjetnikom znači prestati misliti ozbiljno da smo doista ozbiljna osoba kada nismo umjetnik… Ako umjetnost [treba] da izbavi čovjeka, ona to može samo tako da ga izbavi od ozbiljnosti života i da u njemu obnovi neočekivanu djetinjastost.

Moj JA je maska. Njime ja samo oponašam svoju društvenu ulogu. Ničim joj ne pridonosim. JA je maska koja se iz perspektive druge sopstvenosti cjeline uvijek vidi na drugačiji način. JA je maska koja se može skinuti i(li) zamijeniti s drugom maskom – drugim JA.

117.

Jedini cilj života koji je vrijedan ostvarenja jest – živjeti prema sopstvenosti cjeline koju nosiš u sebi! Ako ti se piše, onda u življenju uvijek ostavi vremena za pisanje, ako ti se čita – onda živi da čitaš, a ako si praktičan tip, onda se posveti praktikalijama… Nikako nije važno nešto napisati, pročitati ili izgraditi, važno je samo iz dana u dan PISATI, ČITATI, GRADITI… onako kako to u dubini svoje sopstvenosti osjećamo; samo to dovoljno je za ispunjenje jednog života, bez ‘brigovanja’ i grižnje savjesti – života u Nietzscheovu podnevu!

Lipanj 2018.

O jastvu – jesmo li netko ili nitko? (ničeancije xvii.)

Posted in FILOZOFIJA, NIETZSCHE, Zora tagged , , u 9:08 pm autora/ice Magičar

Friedrich Nietzsche: ZORA (OSVIT)

103.

Jesam li NETKO ili (sam) NITKO? Iza ovih očiju i misli koje razmišljaju o svijetu je li baš mora stajati NETKO? Recimo, u slučaju normalno funkcionirajuće ‘ljudske životinje’ uvijek stoji NETKO. No što ako je riječ o jednoj od najvećih zabluda u svemiru, onoj, životu prirođenoj zabludi, za koju često tvrde da je čak i nužna? Jer, u principu, može se živjeti ne obraćajući pažnju na nju. Može se biti NITKO.

104.

Ali ne možemo tek tako prijeći preko postojanja ‘tog nekog’ u nama koji se na kraju počeo izdavati za JA. Jastvo je, na koncu, nešto što smo putem-i-u svijesti naknadno stvorili. Drugim riječima, neku vrst zagonetne nakupine svjesne oživotvorene energije prozvali smo jastvom ili ‘mislećim JA’. Povrh svega toga, njemu smo i prepustili važno mjesto u društvenim odnosima. Onom čovjeku čiji je smisao života čvrsto vezan uz druge ljude – JA je u tom pogledu sve što ima.

Međutim, osim što je JA i na taj način poseban (u odnosu na druge JA), svaki čovjek je i dio SVIJETA koji ga okružuje, pa se može reći i da je, u neku ruku – njegova posebnost, POSEBNOST SVIJETA. Upravo osjećaj da smo dio svijeta a ne bačeni u njega, a koji je posebice razvijen u umjetnicima, u čovjeku otvara svojevrstan ‘kanal’ koji vodi prema svemu drugome, prema Bogu i svakoj drugoj odjelitoj posebnosti u cjelini. Kada se ta jednostavna činjenica privede u svijest može se reći da smo transcendirali naše postojanje… Transcendencija u ovom smislu, stoga, nije ništa mistično; zapravo, radi se samo o jednoj strahovitoj izmjeni perspektive gledanja na stvari ovog svijeta, uključujući tu i nas same. Tko više dopusti transcendenciji (novoj perspektivi gledanja na svijet) da naseli njegovu svijest taj je veći umjetnik života! Taj više crpe od života, i opušten je; k tomu, na svoje iznenađenje, otkrit će i kako je postao skloniji praštanju raznoraznih nepodopština jastava drugih ljudi.

105.

Zabluda je misliti da mi imamo primarnu ulogu u bilo čemu, pogotovo, stvaranju umjetničkog djela. Ono, svjetsko, neljudsko, holističko – ‘piše’ roman kroz nas, a ne mi. Potrebno je samo osjetiti svijet u sebi i umjetnost će se (kroz nas) sama od sebe razviti… Tako stoji i sa svim drugim stvarima, uključujući i one, nama osobito mrske, praktične! Ako se netko dovoljno dugo bavi nekim praktičnim poslom – ta, bolje će ga obavljati! Ali ne on – nego ‘svijet te praktikalije’ koji je ušao u njega! On je samo dopustio da konkretna  praktična stvar ovlada njime, a ne, primjerice, neka druga. Ne radi li se ovdje, doista, o jednoj strahovitoj izmjeni perspektive!? Ali tko će to shvatiti, moji učenici?! Svi će i dalje tvrditi da jastvo čini to što čini, da ono oblikuje prirodu i dovodi je u red, a ne da to čini ‘svijet’, odnosno sâma priroda kroz njega! No, nakon ovakva uvida, mi znamo da bi jastvo trebalo biti to koje iskazuje zahvalnost svijetu u kojemu boravi na mogućnostima koje mu nudi, a ne obrnuto.

106.

Sve “stvari”, na neki način “žive”, su-postoje. Sve “stvari” su u izvornom obliku, zapravo, procesi, jer sve što postoji – postoji u vremenu, i zbog toga kažemo da ima svoj početak i kraj. Međutim, zbog – recimo to tako – presporog protjecanja vremena, “stvari” ne doživljavamo kao procese nego baš kao stvari. Međutim, ako ćemo pravo, stvari mogu biti (jedino) ideje u umu dok o njima razmišljamo kao o stvarima. Kada ideju iz uma poistovjetimo s nekim procesom u stvarnom svijetu, mi ga falsificiramo, i postvarujemo svijet. Učinke bilo kojeg procesa u ‘prirodi’ mi nazivamo stvarima. Vjerujemo da planet Zemlja postoji, a ne postoji, postoji proces koji kao svoj učinak ima nešto što se u vremenu mijenja i što mi u trenutačnom obliku nazivamo planet Zemlja…. Na isti način vjerujemo i da svemir postoji a ne postoji itd.

107.

Ali ako bacimo pogled na oblake na nebu, u jednome eshatološkome, ali dakako, više simboličkom smislu, na najbolji mogući način suočit ćemo se s ‘pravim redom stvari na ovom svijetu’, kako od milja volim nazivati ovaj pogled. Oblaci se, praktički, stvaraju iz ničega, povećavaju i mijenjaju svoj oblik, miješaju s drugim oblacima i konačno nestaju bez traga. Je li, onda, moguće govoriti o jednom oblaku kao o jednoj konkretnoj stvari?

Što više promatramo oblake na nebu to će nam postajati sve jasnije o čemu se tu od iskona radi! Oblaci na nebu na najeklatantniji način demonstriraju prirodu CJELINE. U jednom, kratkom trenutku, doista, možemo govoriti o ovom i onom oblaku, no već u sljedećem oni postaju dijelovi drugih oblaka, kao što drugi oblaci postaju njihovi dijelovi. Ispreplitanje je sâma bit oblaka kao takvih. Moć da razmišljamo o ideji oblaka  – koja se ne mijenja u umu – omogućuje nam da ono što se događa iznad naših glava, jedan iskonski proces, neprestano postvarujemo.

[Zbog ove misli o oblacima u stanju sam u sebi osjetiti jednog Nietzschea, Kafku i Dostojevskog. Oni danas ‘borave’ u meni poput (drugih) oblaka; štoviše, svi drugi pisci mogu ih osjetiti na jednak način. (Pa tako, otkrio sam da se dobar dio ‘oblaka Kafka‘, neznano kako, ponovno povezao, i završio u jednom drugom ‘spisateljskom oblaku’ koji se izdaje pod oznakom i imenom australskog pisca Geralda Murnanea!). Nakon što su završili sa svojim ‘životom’ ‘spisateljskog oblaka’, jedan dio njihovih oblika i manifestacija u svijetu morao je, uvjeren sam, završiti u drugim istim takvim oblacima, a barem jedan, sasvim mali, i u meni – jednoj, također neprestano-mijenjajućoj, sumračnoj ‘spisateljskoj nakupini vodene pare’!]

108.

Nikada ne smijemo smetnuti s uma da je sve što u ovom trenutku vidimo oko sebe – oblak, kamen, drvo, vlastiti nokat – nastalo spontanim zgušnjavanjem jednostavnog plina u međuzvjezdanom prostoru!

109.

Može li čovjek biti sâm na svijetu? Ako se sjećate, to sam si pitanje postavio prije dvije godine. Ako svome jastvu podari preimućstvo u svojoj posebnosti – ne može; ali ako nauči transcendirati, odnosno održavati transcendenciju u svojoj svijesti i prihvati biti posebnost CJELINE – može! Kada bi ostali sami na svijetu, naša bi svijest u potpunosti transcendirala. Jastvo nam više ne bi trebalo, jer više ne bi bilo drugih ljudi. Jastvo bi se poput oblaka istopilo na suncu i više se ne bismo razlikovali od mora, kamena, neba i zemlje. U tome je sva tajna odolijevanja svih asketa i mudraca po pustinjama… I tajna odolijevanja jednog Nietzschea… Uostalom, zašto se ne bi radilo i o možda najvišoj mogućnosti jedne svijesti…

Mi smo JA samo zbog drugih JA. Kad bismo bili sami na svijetu ne bismo morali biti JA.

110.

Za kraj ovog posta, donosim na ovoj intuiciji položenu misao pretočenu u aforizam iz Nietzscheove knjige Zora (Osvit u crvenkastom izdanju beogradskog Rada iz 1979). U njemu učiteljeva misao transcendira u ovdje naznačenom smislu kroz vrhunski umjetnički izričaj… Dugo mi je trebalo da je provučem kroz svoja nestalna i katkad pretenciozna značenja, ali, čini mi se, da sam napokon u tome uspio… 🙂

U velikom ćutanju. – Tu je more, tu možemo zaboraviti na grad. Istina, upravo sad zvona zvone Ave Maria – to je onaj sumorni i glupi, ali sladak jek na raskršću dana i noći, no potrajaće samo još trenutak! Sada sve ćuti! More se pruža, bledo i sjajno; ono nije kadro da govori. Nebo igra svoju večitu, nemu sutonsku igru sa crvenim, žutim i zelenim bojama; ono ne može govoriti. Male stene i hridine što se strovaljuju u more ne bi li našle mesto najveće usamljenosti – sve one nisu kadre da govore. Ta ogromna ćutljivost što nas nenadno obuzima lepa je i jeziva, duša se pri tom nadima. – O pritvorstvo te neme lepote! Kako bi dobro, a i zlo mogla govoriti, kad bi htela! Njen svezani jezik i mučna sreća na licu jeste pakost, kako bi se podsmehnula tvom saosećanju! Pa dobro! – Ne stidim se da budem poruga takvih moći. Ali sažaljevam te, prirodo, jer moraš ćutati, premda je samo tvoja pakost ta što ti veže jezik: da, sažaljevam te zbog tvoje pakosti! – Ah, biva još tiše i još jednom mi se nadima srce: ono strepi od nove istine, ni ono nije kadro da govori, i sâmo se podruguje kad usta uzvikuju nešto prema toj lepoti; ono sâmo uživa u svojoj slatkoj pakosti ćutanja. Govorenje, čak mišljenje biva mi omraženo: zar iza svake reči ne čujem gde se smeju zabluda, uobrazilja i duh iluzije? Ne moram li se rugati svojoj sapatnji? Svojoj poruzi? – O more! O sutonu! Vi ste loši učitelji! Učite čoveka da prestane biti čovek! Treba li on da vam se preda? Treba li da postane onakav kakvi ste sada vi, bled, sjajan, nem, ogroman, počivajući nad samim sobom? Uzvišen nad samim sobom?

%d bloggers like this: