Svibanj 2019.
“Napuštanje” jastva ili prema posljednjoj ravni(ni) prosvjetiteljstva!
Peter Sloterdijk: KRITIKA CINIČKOG UMA
Na kraju ovog misaonog toka želim u naznaci odvagnuti da li posljednja integracijska ravnina prosvjetiteljstva mora biti neka vrst “racionalne mistike”… U nama je uprogramiran quasi formalan Netko kao nosilac naših socijalnih identifikacija… No, u osnovi nijedan život nema ime. Samosvjesni Nitko u nama – koji tek svojim “socijalnim rođenjem” dobiva ime i identitete – jest ono što ostaje životni izvor slobode. Živuće Nitko je ono, što se grozoti socijalizacije usprkos, prisjeća energetičkih rajeva među osobnostima. Njegov životni temelj je duhom prisutno tijelo, koje nam ne valja imenovati nobody nego yesbody i koji se u toku individuacije može razvijati od arefleksivnog “narcizma” do reflektiranog “samootkrivanja cjelini svijeta”. U njemu nalazi kraj posljednje prosvjetiteljstvo kao kritika privatnog, egoističkog privida.
Uzalud širim lepeze svojih sjećanja ne bih li se nekako opet probudio i osjetio život kakav jest, kakav je zapamtio skriveni duh u mom biću. Međutim, Peter Sloterdijk, autor jedne od ključnih knjiga druge polovice 20. stoljeća KRITIKE CINIČKOG UMA koju sam imao prilike na vrijeme pročitati, naučava vrlo sličan nauk uz bitnu korekciju. Uči me razračunavanju s prošlošću. Ona, prošlost, i vjera u budućnost, opasne su pogibelji za naše biće. Jedino sadašnjost treba cijeniti. … A u svrhu čega se treba razračunati s prošlošću kada mi ona jedina čuva trenutke budnosti u mom jadnom životu? U svrhu buđenja – ne prošlosti nego sadašnjosti. Svi trenuci tobožnje prošlosti jedan su te isti trenutak vječno promičuće sadašnjosti.
Drugim riječima, danas, gotovo zaboravljena, posljednja zadaća prosvjetiteljstva ogleda se u potpunom rasplinjavanju subjekta, onog našeg taštog i katkad sujetnog ‘ja’ koje odgovara um od daljnjeg širenja. To ‘ja’ i danas gospodari našim bićima uživajući sve povlastice socijalne identifikacije. Međutim, smisao tog ‘ja’ samo je jedan – uspjeh u društvu – kako preko nesreće drugih tako i preko nesreće sebe sama. Zbog toga ‘ja’ zanima, ne on, nego društvo u cjelini. Kad vam je uspjeh moto života morate biti spremni primiti i njegovo naličje – neuspjeh. A teško da ste osoba koja svoje životne ciljeve postavlja realno. Zbog toga je većina nas danas osuđena na neuspjeh.
Peter Sloterdijk nas poziva da prestanemo s tim glumatanjem i iživljavanjem. Ako nemamo ambicija nemamo ni želje za uspjehom. Možemo biti tek „orgazmičko slavlje energijskih osobnosti“ kojima je svaki dan života onaj isti.
Promislite dobro, vi, koji čitanje još uvijek smatrate nekom vrstom posvećenosti, kako bi to bilo ugasiti svoje ‘ja’ pa barem na trenutak, što bi se uistinu dogodilo? …
Shvatili bi da zaista postoji samo taj jedan te isti trenutak sadašnjosti u kojem se na čudnovat način izmjenjujete vi i svijet. Shvatili biste i da ništa ne možete dobiti, ali ni izgubiti. Ili kako kaže Peter Sloterdijk:
Život može izgubiti jedino sâm sebe.
Međutim, zašto je ovu jednostavnu životnu mudrost tako teško spoznati i živjeti? … Tu se već i Sloterdijk zagonetno osmjehuje, jer:
…naš um uvijek hoće više nego što može.
Gramzivost i pohlepa u gorem, znatiželja u ljepšem obliku – to je čovjek koji nije gladan.
Za sam kraj, ponovno Sloterdijk, kao i ovaj tekst, kojim smo nekad davno i započeli ovu pisaniju:
U našim najboljim trenucima, kada od pukog uspijevanja i najenergičniji čin uvire u dopuštanje a spontano nas ponese ritmika životnosti, hrabrost se može iznenadno najaviti poput euforične jasnoće ili čudesno u sebi opuštene ozbiljnosti. Ona budi u nama sadašnjost. Budnost u njoj uspinje se odjednom na visine bitka. Svaki trenutak spokojno i jasnovido stupa tvojim prostorom; ti se ne razlikuješ od njegove jasnovidosti, njegove spokojnosti, njegova slavlja. Loša iskustva uzmiču pred novim prilikama. Nikakva te povijest ne čini starim. Jučerašnja odsutnost ljubavi ni na što ne prinuđuje. U svjetlu takve prisutnosti duha prekida se staza ponavljanja. Svaka svjesna sekunda briše beznadnu bivšost i postaje prvom sekundom Druge povijesti.
Srpanj 2018.
O sopstvenosti cjeline u svakom čovjeku (ničeancije xviii.)
José Ortega y Gasset: DEHUMANIZACIJA UMJETNOSTI
111.
Osim jastva u nama stoji (nešto što sam nazvao) Sopstvenost svijeta kao Cjeline. Posebnost onog istog. Nije naše jastvo posebno, nego su svijet, Cjelina, Bog – posebni kroz nas! Svijet se kroz nas očituje na jedinstven način, od kojih je svaki jednakovrijedan…
Jastvo bi, stoga, bilo nešto što je sama Sopstvenost Cjeline utemeljila na svojim sjećanjima. Jastvo bi bilo nešto što je naknadno stvoreno dok se za Sopstvenost Cjeline može reći da je od samog početka tu. Nije li upravo na bebi ona najuočljivija? Mali stvor nimalo za sebe ne brine dok predano, s najbudnijom pažnjom, propituje svijet oko sebe. U odrasloj dobi, Sopstvenost Cjeline će se manifestirati na različite načine: netko će čitati, netko pisati, netko majstorisati, a netko samo ‘bivstvovati’ ne radeći (baš) ništa!
112.
Kada bismo upravo izrečenu misao htjeli uzdići do religije, morali bismo iznaći njezinog antipoda, ‘suprotnu vjeru’… Kao što je DOBRO iznašlo ZLO u kršćanskoj eshatologiji, mi, Sopstvenosti svijeta, Cjeline u nama, kao njenu inherentnu suprotnost, iznalazimo upravo naše jastvo… Jastvo je ‘zlo’ naše vjere, jer vjeruje da je bačeno u svijet/Cjelinu, a ne da je njezin dio… U zaboravljenoj dokonosti uma obasjanoj Nietzscheovim ‘podnevnim suncem’ otvaraju nam se ona, možda i jedino dopuštena, ‘vrata spoznaje’ iza kojih jasno razaznajemo pojedince/duhove koji vjeruju da su samo posebnosti svijeta, cjeline, naspram onih koji vjeruju da smo jastva bačena u taj isti svijet, Cjelinu… I eto nam nove povijesne pozornice!
113.
U/Na jednom čovjeku može se vidjeti i njegovo jastvo i njegova Sopstvenost Cjeline (koje sam nekoć imenovao egom i duhom). Kao što na slikama Geštalt psihologije možemo uočiti dva potpunoma različita lika – u primjeru, mladu djevojku i staru ženu – tako i na čovjeku možemo uočiti njegovo jastvo (ili ego) i njegovu Sopstvenost Cjeline (ili duh). Prema Geštalt psiholozima, na njihovoj, brižljivo strukturiranoj, slici ne možemo vidjeti istovremeno oba lika, no, mišljenja smo da se na čovjeku uvijek može lučiti omjer njegova jastva i duha koje nosi u sebi…
114.
No, što će se dogoditi kada započnemo život živjeti kao Sopstvenost Cjeline, a ne kao jastvo bačeno u svijet? Hoće li nam biti potrebni drugi ljudi, publika – za sve što (u duhu) stvorimo? Za koga to radimo? Hoćemo li se loše osjećati ako otkrijemo da to baš nitko ne čita…? Pišemo li samo za sebe kako bi se utješili? Samo se naše jastvo zbog toga može loše osjećati. I samo nas naše jastvo može natjerati da se zbog toga osjećamo beznačajnima. Stoga, nikada ne smijemo smetnuti s uma da mi ne stvaramo ni za sebe ni za druge, nego iz-sebe… da stvaramo-iz-sebe, jer tako želi (ima potrebu) naša Sopstvenost Cjeline! Onaj koji sa sobom donosi usamljenost i beznačajnost, osjećaj niže vrijednosti, naposljetku, psihičke bolesti, od kojih su depresije i manije najizglednije… može biti samo jastvo… Odatle je lako izračunati: kad bismo bili manje vezani uz svoje jastvo, bili bismo i manje bolesni… Dakle, nije dovoljno reći da više nemamo ambicija u bilo čemu i da sve što radimo, radimo iz čiste potrebe Sopstvenosti Cjeline u nama… Ne! U jednom umjetničkom životu potrebno je i doslovno i u potpunosti odbaciti to JA…
115.
Čak i znanstvene teorije nastaju poput našeg jastva. Ako je sve stvar perspektive, odnosno gledanja na stvarnost, pod jednim osobitim kutom ili stajalištem, onda nam je dopušteno jednu Sopstvenost Cjeline nazvati atomom, a drugu jastvom. Čak smo više zasebnih Sopstvenosti Cjeline sposobni vidjeti kao jednu. Jastvo neke Sopstvenosti Cjeline, a tu se sada misli na širi pojam jastva koji izlazi iz svojih psihičkih granica/okvira i koji uključuje tzv. ‘jastva neživih tvari’, poput jastva nekog kamena ili jezera – također može sastaviti naš pogled i naša misao o njemu… U znanstvenom duhu budućih stoljeća možda će se govoriti da atom u fizikalnom eksperimentu nastaje na osnovi našeg pogleda odnosno da ga konstruira svjetlost (snop fotona) odbijena ‘od’ našega oka…
116.
Nijedan umjetnik neće sebe uzimati zaozbiljno, napisao je José Ortega y Gasset. To je drugi način da se kaže da umjetnici svoje jastvo ne uzimaju zaozbiljno.
Biti umjetnikom znači prestati misliti ozbiljno da smo doista ozbiljna osoba kada nismo umjetnik… Ako umjetnost [treba] da izbavi čovjeka, ona to može samo tako da ga izbavi od ozbiljnosti života i da u njemu obnovi neočekivanu djetinjastost.
Moje jastvo je maska. Njime ja samo oponašam svoju društvenu ulogu. Ničim joj ne pridonosim. Jastvo je maska koja se iz perspektive druge Sopstvenosti Cjeline uvijek vidi na drugačiji način. Jastvo je maska koja se može skinuti i(li) zamijeniti s drugom maskom – drugim jastvom.
117.
Jedini cilj života koji je vrijedan ostvarenja jest – živjeti prema Sopstvenosti Cjeline koju nosiš u sebi! Ako ti se piše, onda piši, ako ti se čita – onda čitaj, a ako si praktičan tip, onda se posveti praktikalijama… Nikako nije važno nešto napisati, pročitati ili izgraditi, važno je samo iz dana u dan PISATI, ČITATI, GRADITI… onako kako to u dubini svoje Sopstvenosti Cjeline osjećamo; samo to je dovoljno za ispunjenje jednog života, bez ‘brigovanja’ i grižnje savjesti – života u Nietzscheovu podnevu!
Lipanj 2018.
O jastvu – jesmo li netko ili nitko? (ničeancije xvii.)
Friedrich Nietzsche: ZORA (OSVIT)
103.
Jesam li NETKO ili NITKO? Iza ovih očiju i misli koje razmišljaju o svijetu mora li baš stajati NETKO? U slučaju uobičajeno funkcionalne ‘ljudske životinje’ uvijek stoji NETKO. No što ako je riječ o jednoj od najvećih zabluda u svemiru, onoj, životu prirođenoj zabludi, za koju često tvrde da je nužna? Jer, u principu, može se živjeti ne obraćajući pažnju na nju. Može se biti NITKO.
104.
Ali ne možemo tek tako prijeći preko postojanja ‘tog nekog’ u nama koji se na kraju počeo izdavati za JA. Jastvo je, na koncu, nešto što smo putem-i-u svijesti naknadno stvorili. Drugim riječima, neku vrst zagonetne nakupine svjesne oživotvorene energije prozvali smo jastvom ili ‘mislećim JA’. Povrh svega, jastvu smo prepustili važno mjesto u društvenim odnosima. Onom čovjeku čiji je smisao života čvrsto vezan uz druge ljude – jastvo je sve što ima.
Međutim, osim što je jastvo i na taj način poseban (u odnosu na druga jastva), svaki čovjek je i dio SVIJETA koji ga okružuje, pa se može reći i da je, u neku ruku – njegova posebnost, POSEBNOST SVIJETA. Upravo osjećaj da smo dio svijeta a ne bačeni u njega, a koji se osobito javlja u umjetnicima, u čovjeku otvara svojevrstan ‘kanal’ koji vodi prema svemu drugome, svakoj drugoj posebnosti u cjelini, u konačnici, prema Bogu. Kada se ta jednostavna činjenica privede u svijest može se reći da smo transcendirali naše postojanje… Transcendencija u ovom smislu, stoga, nije ništa mistično; zapravo se radi o jednoj strahovitoj izmjeni perspektive gledanja na stvari ovog svijeta, uključujući tu i nas same. Tko više dopusti transcendenciji (novoj perspektivi gledanja na svijet) da naseli njegovu svijest taj je veći umjetnik života! Taj više crpe od života, i opušten je. I na svoje iznenađenje otkrit će da je postao skloniji praštanju… – praštanju raznoraznih nepodopština jastava drugih ljudi.
105.
Zabluda je misliti da mi imamo primarnu ulogu u bilo čemu, pogotovo, u stvaranju umjetničkog djela. Ono, svjetsko, neljudsko, holističko – ‘piše’ roman kroz nas, a ne mi. Potrebno je samo osjetiti svijet u sebi i umjetnost će se (kroz nas) sama od sebe razviti… Tako stoji i sa svim drugim stvarima, uključujući i one, nama osobito mrske, praktične! Ako se netko dovoljno dugo bavi nekim praktičnim poslom – ta, bolje će ga obavljati! Ali ne on – nego ‘svijet te praktikalije’ koji je ušao u njega! On je samo dopustio da konkretna praktična stvar ovlada njime, a ne, primjerice, neka druga. Ne radi li se ovdje, doista, o jednoj strahovitoj izmjeni perspektive!? Ali tko će to shvatiti, moji učenici?! Svi će i dalje tvrditi da jastvo čini to što čini, da ono oblikuje prirodu i dovodi je u red, a ne da to čini ‘svijet’, odnosno sâma priroda kroz njega! No, nakon ovakva uvida, mi znamo da bi jastvo trebalo biti to koje iskazuje zahvalnost svijetu u kojemu boravi na mogućnostima koje mu nudi, a ne obratno.
106.
Sve “stvari”, na neki način “žive”, su-postoje. Sve “stvari” su u izvornom obliku, zapravo, procesi, jer sve što postoji – postoji u vremenu, i zbog toga kažemo da ima svoj početak i kraj. Međutim, zbog – recimo to tako – presporog protjecanja vremena, “stvari” ne doživljavamo kao procese nego – baš kao stvari. Međutim, ako ćemo Platonu dati za pravo, stvari jedino mogu biti ideje u umu dok o njima razmišljamo kao o stvarima. Kada ideju iz uma poistovjetimo s nekim procesom u stvarnom svijetu, mi ga falsificiramo, i postvarujemo svijet. Učinke bilo kojeg procesa u ‘prirodi’ mi nazivamo stvarima. Vjerujemo da planet Zemlja postoji, a ne postoji, postoji proces koji kao svoj učinak ima nešto što se u vremenu mijenja i što mi u trenutačnom obliku nazivamo planet Zemlja…. Na isti način vjerujemo i da svemir postoji a ne postoji itd.
107.
Dovoljno je da bacimo pogled na oblake na nebu, i u jednome eshatološkome, ali dakako, više simboličkom smislu, na najbolji mogući način suočit ćemo se s ‘pravim redom stvari na ovom svijetu’, kako od milja volim nazivati ovaj pogled. Oblaci se, praktički, stvaraju iz ničega, povećavaju i mijenjaju svoj oblik, miješaju s drugim oblacima i konačno nestaju bez traga. Je li, onda, moguće govoriti o jednom oblaku kao o jednoj konkretnoj stvari?
Što više promatramo oblake na nebu to će nam postajati sve jasnije o čemu se tu od iskona radi! Oblaci na nebu na najeklatantniji način demonstriraju prirodu CJELINE. U jednom, kratkom trenutku, doista, možemo govoriti o ovom i onom oblaku, no već u sljedećem oni postaju dijelovi drugih oblaka, kao što drugi oblaci postaju njihovi dijelovi. Ispreplitanje je sâma bit oblaka kao takvih. Moć da razmišljamo o ideji oblaka – koja se ne mijenja u umu – omogućuje nam da ono što se događa iznad naših glava, jedan iskonski proces, neprestano postvarujemo.
108.
Nikada ne smijemo smetnuti s uma da je sve što u ovom trenutku vidimo oko sebe – oblak, kamen, drvo, vlastiti nokat – nastalo spontanim zgušnjavanjem jednostavnog plina u međuzvjezdanom prostoru!
109.
Može li čovjek biti sâm na svijetu? Ako se sjećate, to sam si pitanje postavio prije dvije godine. Ako svome jastvu podari prednostu svojoj posebnosti – ne može; ali ako nauči transcendirati, odnosno održavati transcendenciju u svojoj svijesti i prihvati biti posebnost CJELINE – može! Kada bi ostali sami na svijetu, naša bi svijest u potpunosti transcendirala. Jastvo nam više ne bi trebalo, jer više ne bi bilo drugih ljudi. Jastvo bi se poput oblaka istopilo na suncu i više se ne bismo razlikovali od mora, kamena, neba i zemlje. U tome je sva tajna odolijevanja svih asketa i mudraca po pustinjama… I tajna odolijevanja jednog Nietzschea… Uostalom, zašto se ne bi radilo i o najvišoj mogućnosti jedne svijesti…
Mi smo JA samo zbog drugih JA. Kad bismo ostali sami na svijetu ne bismo više morali biti JA.
110.
Za kraj ovog posta, donosim na ovoj intuiciji položenu misao pretočenu u aforizam iz Nietzscheove knjige Zora (Osvit u crvenkastom izdanju beogradskog Rada iz 1979). U njemu učiteljeva misao transcendira u ovdje naznačenom smislu kroz vrhunski umjetnički izričaj… Dugo mi je trebalo da je provučem kroz svoja nestalna i katkad pretenciozna značenja, ali, čini mi se, da sam napokon u tome uspio…
U velikom ćutanju. – Tu je more, tu možemo zaboraviti na grad. Istina, upravo sad zvona zvone Ave Maria – to je onaj sumorni i glupi, ali sladak jek na raskršću dana i noći, no potrajaće samo još trenutak! Sada sve ćuti! More se pruža, bledo i sjajno; ono nije kadro da govori. Nebo igra svoju večitu, nemu sutonsku igru sa crvenim, žutim i zelenim bojama; ono ne može govoriti. Male stene i hridine što se strovaljuju u more ne bi li našle mesto najveće usamljenosti – sve one nisu kadre da govore. Ta ogromna ćutljivost što nas nenadno obuzima lepa je i jeziva, duša se pri tom nadima. – O pritvorstvo te neme lepote! Kako bi dobro, a i zlo mogla govoriti, kad bi htela! Njen svezani jezik i mučna sreća na licu jeste pakost, kako bi se podsmehnula tvom saosećanju! Pa dobro! – Ne stidim se da budem poruga takvih moći. Ali sažaljevam te, prirodo, jer moraš ćutati, premda je samo tvoja pakost ta što ti veže jezik: da, sažaljevam te zbog tvoje pakosti! – Ah, biva još tiše i još jednom mi se nadima srce: ono strepi od nove istine, ni ono nije kadro da govori, i sâmo se podruguje kad usta uzvikuju nešto prema toj lepoti; ono sâmo uživa u svojoj slatkoj pakosti ćutanja. Govorenje, čak mišljenje biva mi omraženo: zar iza svake reči ne čujem gde se smeju zabluda, uobrazilja i duh iluzije? Ne moram li se rugati svojoj sapatnji? Svojoj poruzi? – O more! O sutonu! Vi ste loši učitelji! Učite čoveka da prestane biti čovek! Treba li on da vam se preda? Treba li da postane onakav kakvi ste sada vi, bled, sjajan, nem, ogroman, počivajući nad samim sobom? Uzvišen nad samim sobom?
O Duhu i njegovim Moćima 