Svibanj 2019.

“Napuštanje” jastva ili prema posljednjoj ravni(ni) prosvjetiteljstva! (ničeancije xxiii.)

Posted in FILOZOFIJA, Kritika ciničkog uma, SLOTERDIJK tagged , , , u 7:05 pm autora/ice Magičar

Peter Sloterdijk: KRITIKA CINIČKOG UMA

Na kraju ovog misaonog toka želim u naznaci odvagnuti da li posljednja integracijska ravnina prosvjetiteljstva mora biti neka vrst “racionalne mistike”… U nama je uprogramiran quasi formalan Netko kao nosilac naših socijalnih identifikacija… No, u osnovi nijedan život nema ime. Samosvjesni Nitko u nama – koji tek svojim “socijalnim rođenjem” dobiva ime i identitete – jest ono što ostaje životni izvor slobode. Živuće Nitko je ono, što se grozoti socijalizacije usprkos, prisjeća energetičkih rajeva među osobnostima. Njegov životni temelj je duhom prisutno tijelo, koje nam ne valja imenovati nobody nego yesbody i koji se u toku individuacije može razvijati od arefleksivnog “narcizma” do reflektiranog “samootkrivanja cjelini svijeta”. U njemu nalazi kraj posljednje prosvjetiteljstvo kao kritika privatnog, egoističkog privida.

149.

Moji stari dobri “slobodni duhovi”, “stari” za ovo vrijeme, ali vječno mladi u svom duhu, došlo je i to vrijeme – a prije “svečanog” zatvaranja ovog bloga – da napokon “dekonstruiramo” i to naše ja! Da shvatimo njegovu najdublju istinu – da ne postoji; i da jedino ono – nadmeno i bahato kakvo se pravi da jest, a malo i bijedno kakvo zapravo jest – ne postoji, dok sve drugo postoji; da shvatimo da smo njegovo “postojanje” samo izveli iz svjesnog promatranja, odnosno – naših stanja svijesti, osobite “psihičke energije” koju jedinu doživljavamo neposredno, poput sna ili zbilje, svejedno, i koja, neznano kako, svoje “iskustvo bivanja u svijetu” doživljava kroz nešto što nazivamo “vrijeme”. Očito da je za takvu vrst energije ključna sposobnost pamćenja prošlih stanja… Drugim riječima, da nema te sposobnosti pamćenja prošlih stanja svijesti ne bi bilo ni te iluzije – jastva

150.

Zato ne možemo reći da postoji ja nego samo naša svijest; zapravo, postoje stanja svijesti koja se izmjenjuju u formi kognitivnog sustava i o koja se zrcali “vanjski svijet”, i postoji naše “tijelo” kao autopoietski sustav koje se obnavlja u “vremenu”, oboje kao “nakupine energije” koje će se kao sopstvenost cjeline jednoga dana ponoviti, ali ne postoji ja, nekakva zasebna “psihička energija” onkraj prostora i vremena koja se čini neuništivom. Ja je samo iluzija koju smo stvorili da bismo preživjeli.

151.

Ja nije samo obična iluzija uma, ona je, definitivno, njegova najveća iluzija na osnovi koje je on bio u stanju izvesti postojanje bilo koje druge stvari na ovom svijetu…

152.

U ovom svijetu, o kojemu ama baš ništa ne znamo, mislimo da imamo samo to malo ja (cogito ergo sum!) koje zna da će jednoga dana nestati. Ali što može biti to ja osim akumuliranog iskustva sopstvenosti cjeline u svakom prstenu vječnog povratka jednakog? Ako je tomu tako, onda jedino što se ne ponavlja je upravo ono samo. Sve drugo, uključivo sopstvenost fizičke i duhovne cjeline (znanstvenim rječnikom – njezin autopoietski i kognitivni sustav) koje ga konstruiraju, potpada pod prazakon ponavljanja. I upravo to je najviša začudnost nauka vječnog povratka! Naše “tijelo” će se vratiti, jer će se nakon eona ponovno spojiti iste energije, no naše jastvo neće. Ono koje samo nastaje kao rezultat razvoja zametka, njegovo iskustvo uvijek će biti izvorno i jedinstveno, ali zbog toga zauvijek prolazno.

153.

Pritom, ne trebamo zadržavati iluziju vremena kao nekakvog linearnog slijeda, pa reći 863. jastvo u jednom te istom “tijelu” sopstvenosti cjeline umnogome nalikuje 967. jastvu…, kao da je u jednom trenutku postojalo 1. jastvo. Problem početka i kraja svijeta problem je ideja početka i kraja koje imamo u svom umu. Ako već svjedočimo nečemu (primjerice, ovim slovima na bijeloj pozadini) ne možemo pitati zašto postoji nešto a ne ništa. To će zauvijek ostati tajna postojanja koja se ničim (ni logičko-matematički, ni intuitivno-mistički, ni osjećajem, a bogami ni osjećanjem) ne može razriješiti…

154.

Moramo se jednostavno pomiriti s tim da ćemo ponovno, kao što smo to već nebrojeno puta činili, sjediti za ovim istim stolom pod otvorenim prozorom, i da će do nas dopirati isti proljetni pjev “ptice rugalice”, ali i s tim, da će u našoj glavi “boraviti” neko drugo jastvo, neka druga “psihička konstrukcija” s kojom, mi, “današnji”, ni pod kojim okolnostima nećemo moći stupiti u kontakt…

155.

Svjesno, nepristrano, ili kako bi kazao Kant – “bezinteresno”, promatrati ovaj svijet može se u svakom trenutku, i upravo ti svjesni trenuci su ono što će se uvijek iznova vraćati; svjesno promatrati ovaj svijet znači dospjeti u vječnost. Samo će se svjesni trenuci promatranja vraćati, ali ne i naša “izvođenja” iz tog promatranja! Autopoietski sustav može samo s unaprijed definiranim skupom interakcija stupiti u odnos s “vanjskim svijetom”. Ali od tog ograničenog broja interakcija kognitivni sustav može “izvesti”, stvoriti, konstruirati beskonačan broj reprezentacija istih! Može, na koncu, konstruirati i to ja. I upravo to je razlog zašto je ja prolazno, a svijest sopstvenosti cjeline nije.

156.

Svijest, dakle, nije nikakav transcendentni osnov kao što to tvrde new age gurui, ona je samo naša sposobnost stvaranja vrlo uvjerljive iluzije objektivne stvarnosti, kako to uostalom i tvrde neki konstruktivistički nastrojeni mislioci. Tamo vani je “umni mrak”, a ako ima nečega, to su samo, uvjetno rečeno, “procesi” – sile, tokovi, privlačenja, odbijanja, a nikako nekakva Apsolutna Svijest. Svijest je naš (a možda i ne samo naš!) “umni alat” pomoću kojeg oblikujemo ili prilagođavamo prostor i vrijeme (a možda su i oni samo “umni alati!”), oblikujući “vanjski svijet” našeg iskustva po našoj mjeri. A kako su oni – svijest, prostor, vrijeme –  uopće mogući – nova je tajna postojanja… a da pritom, do samog života nismo ni stigli… (nismo se stigli zapitati “Kako je život moguć?”). Stvarnost je, stoga i po svemu sudeći, samo rezultat odnosa prostora i vremena i svih procesa u njima, te kao takva ne može posjedovati nekakvu vlastitu objektivnu prirodu.

157.

Jedini smislen odgovor koji bi nam objasnio što nam se to događa (tajnu postojanja!) bio bi Bog koji se nalazi “negdje iznad” ovog svijeta, držeći ga u šaci. U tom slučaju, mi bismo saznali svoju “tajnu postojanja”, svoj početak i kraj, i saznali bismo da je on taj koji mu drži konce u rukama. Ali što, u tom slučaju, s Bogom? Tko je njega stvorio? Koja je njegova “tajna postojanja”? Ne drži li našeg Boga u šaci neki drugi Bog iznad njega, a ovoga opet još viši Bog i tako dalje…? Drugim riječima, kada bi Bog postojao kao zasebna sopstvenost cjeline od nas, morao bi imati iste spoznajne probleme kao i mi, mala bijedna ljudska vrsta udomitelja malih, bahatih jastava… No ako bismo rekli, ta, “On (Bog) je oduvijek postojao!”, zašto ta tajna postojanja ne bi bila primjenjiva već i na sâm ovaj svijet? Zašto ne bismo odmah rekli “Ovaj svijet je oduvijek postojao!” – a što upravo mi tvrdimo! Ako je svijet ono što oduvijek postoji, onda je svijet i Bog, a to je samo zaobilazan način da kažemo da je Bog Cjelina kojoj svi pripadamo. Na ovom mjestu se razotkriva danas zaboravljeno (pa čak i prešućivano) pravo značenje latinske riječi religio, etimološkog korijena riječi naše najstarije sestre duha – Religije, a koja dolazi od glagola religare koji izvorno znači “povezati“. Dakle – što s čim povezati? Ne društvo i pojedince u njemu, kako to sebi tumači André Comte-Sponville u svojoj knjižici Duh ateizma, nego sopstvenosti cjeline sa samom Cjelinom! Religija je tu da osjetimo da smo dio Cjeline i da smo s njom povezani, a ne da se osjećamo kao nekakvi pojedinci, “naoružani” jastvima, bačeni u svijet!

158.

Na samom kraju, ne mogu vam to prešutjeti: napuštanje jastva samo je ideal kojemu sam u svom životu nastojao težiti. Čitav svoj misaoni vijek provodim u bezuspješnim pokušajima njegova napuštanja… ali svejednako, to mi uspijeva samo u mislima; samo mi riječima pođe za rukom napustiti jastvo, kao što ste se mogli uvjeriti i “na ovim stranicama”, a onda se ono u stvarnom životu vrati s istim taštim zahtjevima u pogledu nekakvih “društvenih priznanja”, prigodno (ili pogrdno) ukrašeno proplamsajima sujete na “konkurentske misli” drugih slobodnih duhova. Tko si ti da ovo pišeš? Tko si ti da se ovako praviš pametan? Na koncu, tko će ovo čitati…? Dok ga posljednjom snagom odgurujem od sebe, ipak sam stigao ostaviti sumnju u vama, da riječi ikada išta rješavaju… Ali ta sumnja, kao novi oblik patnje, je ona ista koja će vas na kraju izgraditi – kao slobodne i dokone duhove budućnosti!

Za kraj, ponovno Sloterdijk, s kojim smo jednom davno i započeli ovu pisaniju:

U našim najboljim trenucima, kada od pukog uspijevanja i najenergičniji čin uvire u dopuštanje a spontano nas ponese ritmika životnosti, hrabrost se može iznenadno najaviti poput euforične jasnoće ili čudesno u sebi opuštene ozbiljnosti. Ona budi u nama sadašnjost. Budnost u njoj uspinje se odjednom na visine bitka. Svaki trenutak spokojno i jasnovido stupa tvojim prostorom; ti se ne razlikuješ od njegove jasnovidosti, njegove spokojnosti, njegova slavlja. Loša iskustva uzmiču pred novim prilikama. Nikakva te povijest ne čini starim. Jučerašnja odsutnost ljubavi ni na što ne prinuđuje. U svjetlu takve prisutnosti duha prekida se staza ponavljanja. Svaka svjesna sekunda briše beznadnu bivšost i postaje prvom sekundom Druge povijesti.

Srpanj 2018.

O sopstvenosti cjeline u svakom čovjeku (ničeancije xviii.)

Posted in Dehumanizacija umjetnosti, ORTEGA Y GASSET tagged , , u 4:33 pm autora/ice Magičar

José Ortega y Gasset: DEHUMANIZACIJA UMJETNOSTI

111.

Naspram jastva stoji (nešto što sam nazvao) sopstvenost onog dijela svijeta, cjeline, Pra-Jednog, koju nosimo u sebi. Posebnost onoga istog. Nije naše jastvo posebno, nego su svijet, cjelina, Bog, posebni kroz nas! Svijet se očituje kroz nas na jedinstven način, od kojih je svaki jednakovrijedan…

JA je, odatle, samo nešto što je sama sopstvenost cjeline nadolagala na svoja sjećanja. JA je nešto naknadno stvoreno! S druge strane, sopstvenost cjeline je od samog početka tu, štoviše, čini se da je na maloj bebi najuočljivija – mali stvor nimalo ne brine za sebe dok predano, s najbudnijom pažnjom, propituje svijet oko sebe! U odrasloj dobi manifestira se na razne načine: netko čita, netko piše, netko majstoriše, a netko samo biva i ne radi ništa!

112.

Kada bismo upravo izrečenu misao htjeli uzdići do religije, morali bismo iznaći njezinog antipoda, ‘suprotnu vjeru’… Kao što je DOBRO iznašlo ZLO u kršćanskoj eshatologiji, mi, sopstvenosti svijeta, cjeline u nama kao njenu inherentnu suprotnost iznalazimo upravo naše JA… JA je ‘zlo’ naše vjere, jer vjeruje da je bačeno u svijet/cjelinu, a ne da je njezin dio… U zaboravljenoj dokonosti uma obasjanoj Nietzscheovim ‘podnevnim suncem’ otvaraju nam se ona, možda i jedino dopuštena, ‘vrata spoznaje’ iza kojih jasno razaznajemo pojedince koji vjeruju da su samo posebnosti svijeta, cjeline, naspram onih koji vjeruju da su JA bačeno u isti taj svijet, cjelinu… I eto nam nove povijesne pozornice!

113.

U/na jednom čovjeku može se vidjeti i jedno i drugo – i njegovo jastvo i njegova sopstvenost cjeline, koje sam nekoć nazivao egom i duhom. Kao što na slikama Geštalt psihologije možemo uočiti dva potpunoma različita lika – u danom primjeru, mladu djevojku i staru ženu – tako i na čovjeku možemo uočiti njegovo JA (ili ego) i njegovu SOPSTVENOST CJELINE (ili duh). Prema Geštalt psiholozima, na njihovoj, brižljivo strukturiranoj, slici ne možemo vidjeti istovremeno obadva lika, no, u našem primjeru mišljenja smo da se na čovjeku uvijek može lučiti omjer njegova jastva i duha koje on nosi u sebi…

114.

No što će se prvo dogoditi kada započnemo svoj život živjeti kao SOPSTVENOST CJELINE, a ne kao jastvo bačeno u svijet, te u osvojenoj budnosti uma, poneseni uzvišenim osjećajima, započnemo sa stvaranjem? U jednom trenutku, osjetit ćemo nelagodu, javit će se pitanje – za koga to radimo? Ako smo pritom u tome što radimo ‘društveno neprepoznati’ ili iz nekog razloga ne želimo da drugi dobiju uvid u ono čime se bavimo, nije li sebično reći da to radimo samo za sebe, iz utjehe? Na ovom mjestu, stoga, treba napraviti ključni rez; ma koliko mnogima od vas to u ovom trenutku suludo i neprihvatljivo zvučalo, treba jasno reći – mi stvaramo za nikoga! Samo na ovaj način uklonit ćemo prznicu i kepeca u nama, satelite prikrivenoga jastva, koji žele da se u našem stvaranju, kao i u našem bivanju – kao SOPSTVENOST(I) CJELINE, osjećamo beznačajnima. Ne stvaramo ni za sebe ni za druge, stvaramo-iz-sebe, jer tako želi naša SOPSTVENOST CJELINE!

Nikada, baš nikada, ne smijemo smetnuti s uma da samo JA sa sobom (do)nosi usamljenost i beznačajnost, osjećaj niže vrijednosti, naposljetku, psihičke bolesti, od kojih su depresija i manija najizglednije… Ovdje je lako izračunati: kada bismo bili manje vezani uz svoje JA, bili bismo i manje bolesni… Dakle, nije dovoljno reći da više nemamo ambicija u bilo čemu i da sve što radimo, radimo kako bismo se utješili, prakticirajući, recimo, koncept pisanja kao utjehe –  koji sam i sâm, moram to priznati, jako dugo vremena prakticirao i savjetovao na ovim stranicama – Ne! JA bez ambicija, JA koji piše samo da bi se utješio, doista vodi beznačajnosti! U jednom istinskom umjetničkom životu potrebno je i doslovno i u potpunosti odbaciti to JA…

115.

Čak i jedna znanstvena teorija nastaje poput našeg JA. Ako je sve stvar perspektive, odnosno gledanja na stvarnost, pod jednim osobitim kutom ili stajalištem, onda nam je dopušteno jednu sopstvenost cjeline nazvati atomom, a drugu jastvom. Čak smo više zasebnih sopstvenosti cjeline sposobni vidjeti kao jednu. Jastvo neke sopstvenosti cjeline, a tu sada mislimo na širi pojam jastva – koji uključuje i jastva neživih tvari, poput jastva nekog kamena ili jezera – sastavlja naš pogled i naša misao o njemu… U znanstvenom duhu budućih stoljeća možda ćemo govoriti da atom u fizikalnom eksperimentu nastaje na osnovi našeg pogleda odnosno da ga konstruira svjetlost (snop fotona) odbijena iz našega oka…

116.

Nijedan umjetnik nikada neće uzimati sebe zaozbiljno, kaže José Ortega y Gasset. To je drugi način da se kaže da umjetnici svoje JA ne uzimaju zaozbiljno.

Biti umjetnikom znači prestati misliti ozbiljno da smo doista ozbiljna osoba kada nismo umjetnik… Ako umjetnost [treba] da izbavi čovjeka, ona to može samo tako da ga izbavi od ozbiljnosti života i da u njemu obnovi neočekivanu djetinjastost.

Moj JA je maska. Njime ja samo oponašam svoju društvenu ulogu. Ničim joj ne pridonosim. JA je maska koja se iz perspektive druge sopstvenosti cjeline uvijek vidi na drugačiji način. JA je maska koja se može skinuti i(li) zamijeniti s drugom maskom – drugim JA.

117.

Jedini cilj života koji je vrijedan ostvarenja jest – živjeti prema sopstvenosti cjeline koju nosiš u sebi! Ako ti se piše, onda u življenju uvijek ostavi vremena za pisanje, ako ti se čita – onda živi da čitaš, a ako si praktičan tip, onda se posveti praktikalijama… Nikako nije važno nešto napisati, pročitati ili izgraditi, važno je samo iz dana u dan PISATI, ČITATI, GRADITI… onako kako to u dubini svoje sopstvenosti osjećamo; samo to dovoljno je za ispunjenje jednog života, bez ‘brigovanja’ i grižnje savjesti – života u Nietzscheovu podnevu!

Lipanj 2018.

O jastvu – jesmo li netko ili nitko? (ničeancije xvii.)

Posted in FILOZOFIJA, NIETZSCHE, Zora tagged , , u 9:08 pm autora/ice Magičar

Friedrich Nietzsche: ZORA (OSVIT)

103.

Jesam li NETKO ili (sam) NITKO? Iza ovih očiju i misli koje razmišljaju o svijetu je li baš mora stajati NETKO? Recimo, u slučaju normalno funkcionirajuće ‘ljudske životinje’ uvijek stoji NETKO. No što ako je riječ o jednoj od najvećih zabluda u svemiru, onoj, životu prirođenoj zabludi, za koju često tvrde da je čak i nužna? Jer, u principu, može se živjeti ne obraćajući pažnju na nju. Može se biti NITKO.

104.

Ali ne možemo tek tako prijeći preko postojanja ‘tog nekog’ u nama koji se na kraju počeo izdavati za JA. Jastvo je, na koncu, nešto što smo putem-i-u svijesti naknadno stvorili. Drugim riječima, neku vrst zagonetne nakupine svjesne oživotvorene energije prozvali smo jastvom ili ‘mislećim JA’. Povrh svega toga, njemu smo i prepustili važno mjesto u društvenim odnosima. Onom čovjeku čiji je smisao života čvrsto vezan uz druge ljude – JA je u tom pogledu sve što ima.

Međutim, osim što je JA i na taj način poseban (u odnosu na druge JA), svaki čovjek je i dio SVIJETA koji ga okružuje, pa se može reći i da je, u neku ruku – njegova posebnost, POSEBNOST SVIJETA. Upravo osjećaj da smo dio svijeta a ne bačeni u njega, a koji je posebice razvijen u umjetnicima, u čovjeku otvara svojevrstan ‘kanal’ koji vodi prema svemu drugome, prema Bogu i svakoj drugoj odjelitoj posebnosti u cjelini. Kada se ta jednostavna činjenica privede u svijest može se reći da smo transcendirali naše postojanje… Transcendencija u ovom smislu, stoga, nije ništa mistično; zapravo, radi se samo o jednoj strahovitoj izmjeni perspektive gledanja na stvari ovog svijeta, uključujući tu i nas same. Tko više dopusti transcendenciji (novoj perspektivi gledanja na svijet) da naseli njegovu svijest taj je veći umjetnik života! Taj više crpe od života, i opušten je; k tomu, na svoje iznenađenje, otkrit će i kako je postao skloniji praštanju raznoraznih nepodopština jastava drugih ljudi.

105.

Zabluda je misliti da mi imamo primarnu ulogu u bilo čemu, pogotovo, stvaranju umjetničkog djela. Ono, svjetsko, neljudsko, holističko – ‘piše’ roman kroz nas, a ne mi. Potrebno je samo osjetiti svijet u sebi i umjetnost će se (kroz nas) sama od sebe razviti… Tako stoji i sa svim drugim stvarima, uključujući i one, nama osobito mrske, praktične! Ako se netko dovoljno dugo bavi nekim praktičnim poslom – ta, bolje će ga obavljati! Ali ne on – nego ‘svijet te praktikalije’ koji je ušao u njega! On je samo dopustio da konkretna  praktična stvar ovlada njime, a ne, primjerice, neka druga. Ne radi li se ovdje, doista, o jednoj strahovitoj izmjeni perspektive!? Ali tko će to shvatiti, moji učenici?! Svi će i dalje tvrditi da jastvo čini to što čini, da ono oblikuje prirodu i dovodi je u red, a ne da to čini ‘svijet’, odnosno sâma priroda kroz njega! No, nakon ovakva uvida, mi znamo da bi jastvo trebalo biti to koje iskazuje zahvalnost svijetu u kojemu boravi na mogućnostima koje mu nudi, a ne obrnuto.

106.

Sve “stvari”, na neki način “žive”, su-postoje. Sve “stvari” su u izvornom obliku, zapravo, procesi, jer sve što postoji – postoji u vremenu, i zbog toga kažemo da ima svoj početak i kraj. Međutim, zbog – recimo to tako – presporog protjecanja vremena, “stvari” ne doživljavamo kao procese nego baš kao stvari. Međutim, ako ćemo pravo, stvari mogu biti (jedino) ideje u umu dok o njima razmišljamo kao o stvarima. Kada ideju iz uma poistovjetimo s nekim procesom u stvarnom svijetu, mi ga falsificiramo, i postvarujemo svijet. Učinke bilo kojeg procesa u ‘prirodi’ mi nazivamo stvarima. Vjerujemo da planet Zemlja postoji, a ne postoji, postoji proces koji kao svoj učinak ima nešto što se u vremenu mijenja i što mi u trenutačnom obliku nazivamo planet Zemlja…. Na isti način vjerujemo i da svemir postoji a ne postoji itd.

107.

Ali ako bacimo pogled na oblake na nebu, u jednome eshatološkome, ali dakako, više simboličkom smislu, na najbolji mogući način suočit ćemo se s ‘pravim redom stvari na ovom svijetu’, kako od milja volim nazivati ovaj pogled. Oblaci se, praktički, stvaraju iz ničega, povećavaju i mijenjaju svoj oblik, miješaju s drugim oblacima i konačno nestaju bez traga. Je li, onda, moguće govoriti o jednom oblaku kao o jednoj konkretnoj stvari?

Što više promatramo oblake na nebu to će nam postajati sve jasnije o čemu se tu od iskona radi! Oblaci na nebu na najeklatantniji način demonstriraju prirodu CJELINE. U jednom, kratkom trenutku, doista, možemo govoriti o ovom i onom oblaku, no već u sljedećem oni postaju dijelovi drugih oblaka, kao što drugi oblaci postaju njihovi dijelovi. Ispreplitanje je sâma bit oblaka kao takvih. Moć da razmišljamo o ideji oblaka  – koja se ne mijenja u umu – omogućuje nam da ono što se događa iznad naših glava, jedan iskonski proces, neprestano postvarujemo.

[Zbog ove misli o oblacima u stanju sam u sebi osjetiti jednog Nietzschea, Kafku i Dostojevskog. Oni danas ‘borave’ u meni poput (drugih) oblaka; štoviše, svi drugi pisci mogu ih osjetiti na jednak način. (Pa tako, otkrio sam da se dobar dio ‘oblaka Kafka‘, neznano kako, ponovno povezao, i završio u jednom drugom ‘spisateljskom oblaku’ koji se izdaje pod oznakom i imenom australskog pisca Geralda Murnanea!). Nakon što su završili sa svojim ‘životom’ ‘spisateljskog oblaka’, jedan dio njihovih oblika i manifestacija u svijetu morao je, uvjeren sam, završiti u drugim istim takvim oblacima, a barem jedan, sasvim mali, i u meni – jednoj, također neprestano-mijenjajućoj, sumračnoj ‘spisateljskoj nakupini vodene pare’!]

108.

Nikada ne smijemo smetnuti s uma da je sve što u ovom trenutku vidimo oko sebe – oblak, kamen, drvo, vlastiti nokat – nastalo spontanim zgušnjavanjem jednostavnog plina u međuzvjezdanom prostoru!

109.

Može li čovjek biti sâm na svijetu? Ako se sjećate, to sam si pitanje postavio prije dvije godine. Ako svome jastvu podari preimućstvo u svojoj posebnosti – ne može; ali ako nauči transcendirati, odnosno održavati transcendenciju u svojoj svijesti i prihvati biti posebnost CJELINE – može! Kada bi ostali sami na svijetu, naša bi svijest u potpunosti transcendirala. Jastvo nam više ne bi trebalo, jer više ne bi bilo drugih ljudi. Jastvo bi se poput oblaka istopilo na suncu i više se ne bismo razlikovali od mora, kamena, neba i zemlje. U tome je sva tajna odolijevanja svih asketa i mudraca po pustinjama… I tajna odolijevanja jednog Nietzschea… Uostalom, zašto se ne bi radilo i o možda najvišoj mogućnosti jedne svijesti…

Mi smo JA samo zbog drugih JA. Kad bismo bili sami na svijetu ne bismo morali biti JA.

110.

Za kraj ovog posta, donosim na ovoj intuiciji položenu misao pretočenu u aforizam iz Nietzscheove knjige Zora (Osvit u crvenkastom izdanju beogradskog Rada iz 1979). U njemu učiteljeva misao transcendira u ovdje naznačenom smislu kroz vrhunski umjetnički izričaj… Dugo mi je trebalo da je provučem kroz svoja nestalna i katkad pretenciozna značenja, ali, čini mi se, da sam napokon u tome uspio… 🙂

U velikom ćutanju. – Tu je more, tu možemo zaboraviti na grad. Istina, upravo sad zvona zvone Ave Maria – to je onaj sumorni i glupi, ali sladak jek na raskršću dana i noći, no potrajaće samo još trenutak! Sada sve ćuti! More se pruža, bledo i sjajno; ono nije kadro da govori. Nebo igra svoju večitu, nemu sutonsku igru sa crvenim, žutim i zelenim bojama; ono ne može govoriti. Male stene i hridine što se strovaljuju u more ne bi li našle mesto najveće usamljenosti – sve one nisu kadre da govore. Ta ogromna ćutljivost što nas nenadno obuzima lepa je i jeziva, duša se pri tom nadima. – O pritvorstvo te neme lepote! Kako bi dobro, a i zlo mogla govoriti, kad bi htela! Njen svezani jezik i mučna sreća na licu jeste pakost, kako bi se podsmehnula tvom saosećanju! Pa dobro! – Ne stidim se da budem poruga takvih moći. Ali sažaljevam te, prirodo, jer moraš ćutati, premda je samo tvoja pakost ta što ti veže jezik: da, sažaljevam te zbog tvoje pakosti! – Ah, biva još tiše i još jednom mi se nadima srce: ono strepi od nove istine, ni ono nije kadro da govori, i sâmo se podruguje kad usta uzvikuju nešto prema toj lepoti; ono sâmo uživa u svojoj slatkoj pakosti ćutanja. Govorenje, čak mišljenje biva mi omraženo: zar iza svake reči ne čujem gde se smeju zabluda, uobrazilja i duh iluzije? Ne moram li se rugati svojoj sapatnji? Svojoj poruzi? – O more! O sutonu! Vi ste loši učitelji! Učite čoveka da prestane biti čovek! Treba li on da vam se preda? Treba li da postane onakav kakvi ste sada vi, bled, sjajan, nem, ogroman, počivajući nad samim sobom? Uzvišen nad samim sobom?

%d bloggers like this: