Rujan 2014.
Slikarstvo (i) na ovome (početku) stoljeća nije u dobrom stanju
Jean Clair: RAZMIŠLJANJA O STANJU UMJETNOSTI (iz Europskog glasnika, br. 3, 1998)
Jean Clair, jedan od vodećih suvremenih povjesničara umjetnosti s kraja prošlog stoljeća i dugogodišnji direktor Picasso muzeja u Parizu, u tekstu koji sam iskopao u jednom starom broju Europskog glasnika, požalio se na stanje slikarstva potkraj prošlog stoljeća. Premda je esej nastao prije više od trideset godina, čini se da i danas zadržava svoju aktualnost. Ono što me je privuklo njegovu razmišljanju, međutim, ne odnosi se toliko na njegovu crnu prognozu u pogledu razvoja slikarstva i općenito umjetnosti u budućnosti, koliko na patetičan, turoban, a u isto vrijeme, i čudesno smirujući ton njegovih riječi.
Slikarstvo na ovome kraju stoljeća nije u dobrom stanju. Onome tko voli svijet slike uskoro će ostati samo zatvoreni prostori muzeja, kao što onome tko voli prirodu ostaju samo zaštićeni parkovi, da u njima čezne za onim čega više nema… […] Ipak, nikada dosad nije se umjetničkim slikama iskazivalo takvo štovanje. Žiriji, akademije, domovi kulture, muzeji, knjige, časopisi, bijenali, retrospektive, veleizložbe, sajmovi i dražbe održavaju sjećanje na njih, pothranjuju čežnju za njima, vesele se skokovima njihove vrijednosti, bilježe i najmanje tragove njihove agonije. […] Malo je razdoblja u kojima je postojao takav nesrazmjer između siromaštva stvaralačke produkcije i inflacije komentara što ih pobuđuje i najbeznačajnije djelo.
U trenu sam pomislio: upravo na ovakav način treba opisivati svijet i sve što se događa u njemu. To je ton istine koji treba njegovati u pisanju. Njegov stil prigrlio sam kao svoj. Ono što Jean Clair želi prenijeti svojim čitateljima i ja želim vama. Upravo tako želim pisati!
… u tom raskomadanom tijelu [slikarstva] odavno nema života… ako… muzej osvaja prostor, osvaja ga onako kako se širi pustinja: on napreduje ondje gdje se život povlači i, poput poštena lopova, živi od njegovih otpadaka…
Pomislite samo kolika je zbunjenost povjesničara i kritičara pred prazninom koja je iznenada nastala danas, u vremenu koje nazivamo “postmodernim”, u kojemu su različiti avangardistički pokreti zamrli i nestali kao da ih nikad nije bilo.
Dakako, u nekim stvarima ipak se ne slažem s autorom. Kada on, recimo, navodi da se umjetnici gube u pokušajima prikaza ništavila, praznine, na uvijen način ih optužujući za udaljavanje umjetnosti od svojih pravih tema, mislim da pretjeruje. ‘Smrt umjetnosti’ koja se dogodila u 20. stoljeću nije provedena nasilno. Nije fotografija uništila slikarstvo. Smrt umjetnosti je nastupila polagano uslijed praznine koja je u nama u odsutnom trenutku zavladala. Zbog toga se posljednji umjetnici bave ništavilom i prazninom. Zbog toga, ‘samo’ crna i bijela platna mogu pronaći svoje mjesto među djelima suvremene umjetnosti; jer su odraz praznine u nama. Koliko god se to nekome sviđalo ili ne, a Jean Clair je definitivno daleko od toga, to je jednostavno tako. Ne mogu ga utješiti, kao što ne mogu ni vas.
Moj prijatelj slikar napisao je da upravo prolazi fazu ‘matissizacije‘ u svom slikarstvu, aludirajući na svoju (ne)svjesnu odluku prema kojoj je svijet započeo gledati “u duginim bojama” – očima Henry Matissea. Prema njegovim riječima, slike su mu naglo ‘oživjele’. Ali, je li to bilo u potpunosti tako? Prije bih rekao, s bolnom patetikom i nepomirljivošću jednoga Jean Claira, kako je to samo izraz povlačenja umjetnika u neki svoj svijet. Svašta možemo zamišljati, zapravo smo neprestano prepušteni zamišljanjima, ali kada stvaramo umjetničko djelo onda ono ne može proći bez pečata onoga što prolazimo i osjećamo u stvarnosti današnjice.
Nemojte se zavaravati s ljudima, poručivao je Nietzsche sa svojih brda. U dušama ljudi bezočni kapitalizam harači u mjeri možda većoj nego ikad. Zbog njega je svijet danas taman, neveseo, turoban. Kad bih se zagledao u svaku Zlatkovu sliku iz perioda njegove ‘matissizacije’, mislim da bih u njima ipak pronašao barem malu naznaku otiska te turobnosti, tog sveopćeg bezizlazja u koje smo zapali… Ne vjerujete mi? Ništa zato, nastavite živjeti u svom svijetu… Mislite i radite što hoćete, ali na duže staze nema (nam) pomoći. Preostaje samo utjeha pisanja poput ovoga, Jean Claira, u kojoj nas ne tješi ono što nam autor želi poručiti, nego turoban, patetičan, na kraju krajeva, samoironičan ton njegovih riječi. U njemu se nalaze najviše razvaline našeg duha položenog u neumitnu prazninu.
O Duhu i njegovim Moćima 