Lipanj 2017.

Pojednostavljen opis propasti

Posted in ADAM CURTIS, Hipernormalizacija, UMJETNOST - FILM tagged , , , , u 10:36 pm autora/ice Magičar

Adam Curtis: HIPERNORMALIZACIJA (HyperNormalisation)

Uvjeren sam da svakome od nas u nekom trenutku pođe za rukom skovati izraz koji nam u trenu razotkrije na koji to način živimo – dok živimo kao ljudi na Zemlji, izraz za ‘patinu’ doba kojemu svjedočimo, a koji nam opet, ne neki čudan način, pomaže dalje živjeti. Za slučaj ljudske životinje s kraja dvadesetoga i početkom dvadeset i prvog stoljeća, Kevin Adam Curtis, engleski redatelj i producent, skovao je izraz hipernormalizacija (engl. HyperNormalisation). Probajte ‘proguglati’ tu riječ i odmah ćete (sa)znati o čemu se radi: istoimenom dokumentarcu snimljenomu pod patronatom BBC-ja, iznenađujuće dostupnom s većine piratskih sajtova, unatoč tomu što je snimljen tek prošle godine…

Priznajem, nisam imao prilike pogledati ništa slično a što mi u tolikoj mjeri govori u čemu to danas živim, odnosno u kojoj to ‘vrsti društva’ čiji sam pripadnik (htio to ja ili ne)… Mnoge stvari na ovom svijetu, prvenstveno društvenog karaktera, nakon gledanja ovoga nimalo zamornoga, trosatnog uratka, poprimaju drugačiju, jasniju ‘boju’. Recimo, po pitanju političara, hipernormalizacija Adama Curtisa otkriva da se uglavnom radi o glumcima, klaunovima, a poneki put i pravim idiotima, na koje se slobodno mogu primijeniti i riječi Grouncho Marksa, jednog od braće Marx (koje Žižek obožava citirati) iz filma Douck Soup:

“…on možda govori poput idiota i izgleda poput idiota, ali nemojte da vas to zavara…on jest idiot!”

Bilo kako bilo, film Adama Curtisa poručuje nam dvije stvari: prvo, da je svijet suviše komplicirano mjesto da bi se moglo smisleno objasniti što se to u njemu događa; i drugo, da je političku moć negdje od sredine druge polovine dvadesetog stoljeća polako započela zamjenjivati ona, puno gora, financijska… Obje hipoteze, dakako, zahtijevaju svoju elaboraciju.

Unatoč tomu što dokumentarac Adama Curtisa podastire jednu distopijsku viziju svijeta, kojemu je današnji svijet “čudno mjesto za život”, ipak uspijeva odoljeti iskušenju da iznese neku prikladnu teoriju zavjere za kojom bi obično posegnuli dokumentarci ovoga tipa; sjetimo se, primjerice, Zeitgeista. Ne, nitko ne stoji iza onoga u čemu smo se našli osim možda ‘stare, dobre’ volje za moći koja se u vizuri ovog našeg doba očituje kao volja za isključivo financijskom moći i koja se ogleda u toj ubitačnoj logici “slobodnog tržišta”… (navodnici kazuju sve, ono je sve samo ne slobodno!) Svima nama ‘današnjima’, bez izuzetka, ona će nesmiljeno oko vrata zavezati mašnu korisnosti i učinkovitosti. A upravo iz razloga što odnosi snaga na pozornici “volje za moć” nužno moraju biti kaotični, nitko ne može upravljati ‘sustavom’ odnosno u konačnici dovesti do njegove stabilnosti. Budućnost trajno ostaje nepoznata i neodređena a jedino što se može predvidjeti jest nadolazeća opasnost. Tako će odsada funkcionirati ‘ljudsko odviše ljudsko’ na zemlji…

I upravo ta sudbinska nepredvidivost, tvrdi Curtis, u ljudskom biću mora izazvati otpor te ga natjerati da proizvede pojednostavljeno objašnjenje realno kompleksne situacije – drugim riječima, mora hipernormalizirati svoje stavove spram onoga što živi. I da ne bude zabune, hipernormalizaciju prakticiramo svi, ne samo političari! Ipak, kod političara ona je najuočljivija, na njihovom primjeru ona se najlakše može p(r)okazati. Političari u nedostatku odgovora na realnu kompleksnu situaciju počet će izmišljati, te podastirati masi iluzije različitog tipa koje, tek kao takve, postaju okidač za prikladne teorije zavjere… Jedna od takvih brižljivo građenih iluzija posjet je vanzemaljaca mjestašcu Roswell 1940-ih…

S druge strane, iza financijske moći, ne stoji i ne može stajati nitko konkretan, ona sama je nus-produkt djelovanja ‘volje za financijskom moći’, logike tzv. slobodnog tržišta, koja je u stanju mijenjati svoje glavne igrače. I ako o nečemu trebamo danas pričati, i to neprestano kritizirati, to je taj moloh neprestanog umnažanja naše financijske moći, potreba da ako nešto radimo, da to bude korisno, da bude u službi tog moloha. Nijednog trenutka ne smijemo stati, opustiti se… Dokolica je lijenost prošlih vremena, a vožnja biciklom po gradu bez odredišta duboki izraz egoizma. Poduzetnička klima uništila je u čovjeku, na koncu, ono najprofinjenije, osjećaj da ima vremena – i da ne gubi vrijeme ako u danom trenutku ne radi ništa… Jer, upravo iz tog ‘nečinjenja’, praznine, tek može nastati ono nešto doista vrijedno… a o tom nam osjećaju, siguran sam, ‘braća umjetnici’ mogu nadugačko pričati…

Osim navedenoga, dokumentarac je prepun dodatnih referenci na događaje i osobe koji su obilježili doba u kojem živimo; ali namjerno nisam spomenuo nijedno ime, nijedan konkretan događaj, jer to nije osobitost Pustopoljine… Naše nije baviti se politikom, ali jest sagledati, dobiti uvid u doba u kojemu živimo. Do nas današnjih je, kako Žižek često naglašavasamo misliti, a ne djelovati; koliko god se to nekima činilo čudnim i odbojnim! Samo utvrditi stanje, dijagnozu društva, a zatim stisnuti ruku jedan drugome i razići se… Tako otprilike izgledaju i razgovori u stvarnom svijetu @Caninha, kojemu imam zahvaliti za mnoge reference iz ovog posta, i moje malenkosti…

Jer, kad malo bolje razmislite, neće li svako naše djelovanje neoliberalizam u ovom trenutku uvijek znati iskoristiti za uvećanje vlastite financijske moći koja mu je glavni okidač? Paradoksalno, to je čak i slučaj s ovim tekstom… Na koji način završava današnji pobunjenik protiv društvene nepravde na sjajan je način prikazano u Black Mirror seriji Charlija Brookera u epizodi Fifteen Million Merits.

Mnogi današnji pisci čine mi se ishlapjelima u jalovim društvenim raspravama, povijesnom egoizmu naroda i obitavanjem u vlastitim svjetovima… Moj je, recimo, treći slučaj. I moj je roman u tom smislu čisti promašaj, kao što je to svaki roman koji ne izlaže inherentnu društvenu laž koja upravlja njime. Možda će nam poći za rukom u red dovesti svoj život, ali ‘život’ ovog doba – više ne. Na kraju, gledat ćemo njegovu propast onim istim egoizmom kojim smo danas okruženi na svakom koraku… S tim da naš egoizam i nije tipični egoizam, to je egoizam povučenosti u ‘vlastiti svijet’ u kojemu se osjećamo dobro, i ne marimo za druge… Jedino što nam je preostalo je svijest o ovoj bezizlaznosti, o ovome “da nije dobro” i da se na društvenom planu u budućnosti ne možemo nadati ničemu boljem… Svaka naša javna, glasna riječ, ako ne bude iskorištena od vlastodržaca financijske moći (a što se naposljetku dogodilo glavnom protagonistu navedene epizode Black Mirrora), odbit će se o ‘zidove’ nezainteresiranih umova ispunjenih trivijalnim sadržajima… I ne radi se o tome da joj nedostaje snage kako bi se mogla obračunati s drugim, najčešće trivijalnim sadržajima uma, nego prije o tome da joj nedostaje nešto puno jednostavnije, ali nedostatnije  – šifra, lozinka, kôd… kako bi uopće prodrla unutra.

Polako i sigurno vraćamo se u bezličnost tavorenja ljudske životinje u okrilju Prirode… Ali zar je i moglo biti drugačije? Kad se sve može objasniti novcem, ima li još smisla pisati ovakve tekstove?

Listopad 2016.

O neoliberalizmu & kapitalizmu (ničeancije x.)

Posted in FILOZOFIJA, FISHER, Kapitalistički realizam tagged , , , , , , u 12:24 pm autora/ice Magičar

Mark Fisher: KAPITALISTIČKI REALIZAM

59.

U neoliberalizmu, napokon, i misliocima je smrt postala poželjnija nego život! A kako se prema svim postojećim svjedočanstvima čini, nijednom dobu prije to nije pošlo za rukom u ovakvom obliku. Što je toliko grozno u neoliberalizmu, a što nas jutrom budi i tjera da svaki put izreknemo tu strašnu rečenicu ‘da je bolje da se i nismo rodili’ nego da nam jedan ekonomski sustav kroji raspoloženje?!

60.

Sada je to postalo jasno: u neoliberalizmu dosegnut je najviši stupanj kapitalizma – sloboda je postala roba! Neolibertarijanci ne izgledaju tako gramzivi kako uobičajeno “izgledaju”. Ne kupuju oni novcem materijalna dobra, moć i utjecaj u društvu, nego samo svoju slobodu, kako bi mogli raditi što hoće. I što se događa? Stidna rumen neolibertarijanca izbija na njegovu licu; prisiljen je priznati da iznad njegove ideje slobode kraljuje viša ideja koja u neoliberalizmu svime upravlja – čik pogodite koja! –  Ideja novca…

61.

U neoliberalnom društvu slobodni smo, ali samo u zadanom kontekstu, kako to Slavoj Žižek velevažno napominje. Slobodni smo kupiti što god želimo; možemo otići u ovaj ili onaj supermarket, oblačiti se po ovoj ili onoj modnoj marci, ali razmišljati o tomu da budemo slobodni od bilo kakvog vida kupovine – e, to ne možemo! Drugim riječima, sloboda od potrošačke egzistencije kao takve u neoliberalnom društvu je nezamisliva.

62.

Još 23 godine, 23 dana, 23 sata do kraja svijeta… ili kraja kapitalizma (i s njim ere neoliberalizma)! Tako treba razmišljati!

Da je održivost kapitalizma samo jedna bajka piše i Mark Fisher u svojoj briljantnoj knjizi Kapitalistički realizam:

… on [kapitalistički realizam] je više nalik prožimajućoj atmosferi , koja uvjetuje ne samo proizvodnju kulture već i reguliranje rada i obrazovanja, a ponaša se kao neka vrsta nevidljive barijere [ja istakao] koja ograničava misao i djelovanje.

Upravo na ovu nevidljivu barijeru, danas sam siguran, mislila je moja prijateljica kad je u jednom trenutku žalobno povikala: “Dođe mi da uzmem nož i rasparam stvarnost koja me okružuje!” Ona ju osjeća… ali i vi je osjećate, nije li tako?

Moć kapitalističkog realizma izvodi se djelomično iz načina na koji kapitalizam obuhvaća i proždire svu prijašnju povijest: to je jedan učinak njegova “sustava vrijednosti” koji svim kulturnim objektima, bili oni religiozna ikonografija, pornografija ili Das Kapital, može pridati monetarnu vrijednost… uvjerenja prijašnjih kultura objektivno se ironiziraju, transformiraju se u artefakte… a stav ironijskog odmaka… trebao bi nas učiniti imunima na čari fanatizma.

Upravo naša uvjerenja drže nas u šaci, ona koja iskazujemo svojim unutarnjim subjektivnim stavom naspram onih koje iskazujemo u svome ponašanju. Na ovom mjestu Fisher u raspravu uključuje Žižeka:

Sve dok vjerujemo (u svojim srcima) da je kapitalizam loš, slobodni smo nastaviti sudjelovati u kapitalističkoj razmjeni… Mi vjerujemo da je novac samo beznačajan znamen bez ikakve intrinzične vrijednosti, a ipak se ponašamo kao da ima svetu vrijednost.

A evo nam i Badioua:

Živimo u proturječju… cjelokupno postojanje procjenjuje [se] samo u odnosu prema novcu… ali pristaše uspostavljenog poretka ne mogu [ovo stanje stvari] nazvati idealnim ili sjajnim. Te su zato umjesto toga odlučili reći da je sve ostalo užasno… naša demokracija nije savršena, ali je bolja od krvavih diktatura. Kapitalizam je nepravedan. Ali nije zločinački kao staljinizam…

Pomoću Badiouva uvida, Fisher na koncu opravdava uporabu uvođenja sintagme ‘kapitalistički realizam’ u vlastiti diskurs:

Realizam je ovdje analogan deflakcijskoj perspektivi depresivca koji vjeruje da je svako pozitivno stanje, svaka nada, opasna iluzija.

63.

Probajmo sada pročačkati po mogućnosti da se stvarno usprotivimo kapitalizmu. Antikapitalizam, ili pričanje protiv kapitalizma, to zasigurno ne može učiniti; zašto, objašnjava Žižek, kroz sjajnu analizu filmskih uradaka suvremene, uglavnom holivudske, kinematografije:

[zato što se] antikapitalizam… naširoko diseminira u kapitalizmu. Svako malo će se ispostaviti da je negativac u holivudskim filmovima “zla korporacija”. Daleko od toga da bi potkopavao kapitalistički realizam, taj znakoviti antikapitalizam ga pojačava.

I ovaj blog se vrti na serveru jedne od korporacija; stoga, budimo pošteni i uzdržimo se od licemjera bilo koje vrste. Ovaj tekst zasigurno ne može nauditi kapitalizmu, kao što mu ne može nauditi ni bilo koji drugi tekst ili fizički otpor. Kao monetarne vrijednosti u današnjem svijetu, kapitalizam će na svemu samo još malo više zarađivati. Zbog toga, probajmo se malo zamisliti nad sljedećim riječima Marka Fishera:

Kapitalistički realizam može jedino biti ugrožen ako ga se prikaže nedosljednim ili neodrživim; ako se, takoreći, pokaže da tobožnji “realizam” kapitalizma nije ništa takvo.

A što bi bilo to “Realno”, ako uopće o njemu možemo govoriti? Prema Alenki Župančič, slovenskoj filozofkinji, valja nam razlikovati stvarno Realno od realizma ili realnosti, izraza koji teoretičari samo rabe u raspravama:

Načelo realnosti je samo ideološki posredovano; moglo bi se čak tvrditi da ono uspostavlja najrazvijeniji oblik ideologije, ideologije koja sebe prepoznaje kao empirijsku činjenicu, ili biološku, ekonomsku i svaku drugu nužnost (a koju smo spremni opažati kao neideološku).

A koji bi to, onda, bio primjer stvarno “Realnog”, koji bi mogli iskusiti, a da nije kapitalizam? Otkrio nam ga je Thom Yorke kroz pjesmu “The Numbers” s posljednjeg albuma grupe Radiohead – “Ekološka je katastrofa jedno takvo Realno“. Na njoj se, evidentnije od svega drugog, uviđa da kapitalizam, kao društveno uređenje, nije održiv…

64.

Kapitalizam bešavno zauzima obzore onoga što je mislivo.

Na ovu rečenicu trebali bi se naježiti svi umovi skloni filozofiji. Ona je upozorenje. Je li se doista radi o suvremenoj inačici volje za moć koja je, kao takva, neiskorjenjiva iz čovjeka, ili pak čistoj ideologiji koju je samo potrebno raskrinkati, pa će je čovjek napustiti… dakako, vrijeme će pokazati. U tom slučaju, moj  prijedlog je sljedeći: ili da nadvladamo čovjeka u nama, i pretvorimo se u, ne nužno Nietzscheovu inačicu, Nadčovjeka ili da stvarno ovladamo ideologijama u našem prostoru uma i napokon započnemo živjeti u prvom postideološkom dobu

U zluradijem raspoloženju od ovoga, možda bih na ovom mjestu, i u kontekstu sveg napisanog, dopisao i one iste riječi koje je svojedobno rudarima u štrajku 1985. uputila bivša britanska premijerka Margaret Thatcher potvrđujući svoju odluku o njihovu otpuštanju, pri čemu je nesvjesno oblikovala najmoćniju krilaticu kapitalističkog realizma. Čujte, a možda i jesam zluradog raspoloženja! Dakle – “nema alternative!”

Listopad 2015.

Beskompromisna kritika suvremenosti (ili kako prevladati kapitalizam?)

Posted in FILOZOFIJA, Život za jednokratnu upotrebu, ŽIŽEK tagged , u 11:22 am autora/ice Magičar

SLAVOJ ŽIŽEK: Život za jednokratnu upotrebu (The Disposable Life)

Za Slavoja Žižeka slobodno se može reći da je uspio u onome čim se bavi, pa čak i po ‘kriterijima’ ovoga današnjega, nekritičkog vremena. Svima vama zainteresiranima za, kako sâm Žižek ironično kaže – ‘usrane knjige’, ovaj suvremeni filozof, k tomu još i ‘brat po mlijeku’ s ovih naših prostora, itekako mora biti poznat. Nitko od današnjih filozofa ne snalazi se tako dobro u javnom prostoru kao on, a da pritom svojom iznimnom pronicivošću nastavlja pogađati bolna mjesta bolesnog tkiva društva. Možda društvo kao društvo i nije bilo, niti će ikada biti zdravo. Ako odista počiva na jednoj tako sumanutoj ideji poput ‘volje za moći’ kako i može biti zdravo? Valja nam jedino naučiti razlikovati ‘bolja’ od ‘gorih’ mjesta u njemu; pa barem to, ako već ništa drugo, promrmljat ćemo poput Žižeka kiselo u bradu i okrenuti se pregledavanju na desetke filmića/klipova s You Tube-a u kojima je glavni akter upravo ovaj bard suvremene europske misli. (Moj prijatelj, s kojim s vremena na vrijeme ‘žižekujem’, kreirao je YouTube channel s odabranim izvacima Žižekovih misli; možete mu pristupiti na ovoj adresi: https://www.youtube.com/channel/UCjOC9XIqPn8iprpieN5pAiA ; zasada, tu je samo jedan filmić, ali, prema obećanju, uskoro bi se trebao početi puniti i drugim ‘izvacima misli’ ovog beskompromisnog kritičara suvremenosti…)

I tako je to, nakon što se pokazalo da su ideologije 20. stoljeća ‘iscurile u prazno’, na koncu konaca, nama današnjima posve je razumljivo da svaka ideologija nužno završava ‘curenjem u prazninu’, tko je još spreman povjerovati u postavku da će nam jednoga dana svima biti dobro? Čovječanstvo će najvjerojatnije svršiti onako kako predviđa Biblija, ali na način, da upotrijebimo nenadmašne riječi Georgesa Bataillea za Hegela u novom kontekstu – ‘nesvjesna koliko je zapravo bila u pravu’; jednostavno, satrt će samo sebe ‘uslijed vlastitih grijeha’ i to će upravo izgledati kao da je Bog, osobno, došao na njihovu naplatu. Dovoljno je spomenuti svrhu/misiju današnje ‘fantomske države’ koja žari i pali Bliskim istokom (kojoj ću izbjeći kazati ime kako na ovaj blog ne bih navukao ljude kojima on stvarno nije namijenjen) i koja se, prema jednom uglednom američkom profesoru, ogleda u tome, pazite – da svijet pripremi za sudnji, završni dan ovoga svijeta – pa da lagano zadrhtite zbog osjećaja da doista živite u Posljednjem dobu čovječanstva… Ali stvari nisu baš tako ochkamovski jednostavne. Na ovom mjestu, možemo se prisjetiti slavnih Hölderlinovih stihova koje je volio Heidegger: „U onom opasnom uvijek raste i ono spasonosno“; u filozofskom smislu, to znači da uvijek postoji mogućnost da u posljednji trenutak čovječanstvo izbjegne svoju propast i igra se nastavi… Kada će čovječanstvo svršiti svoju ‘velevažnu’ misiju na zemlji, tim pitanjima se, zapravo, ne trebamo pretjerano zamarati, a toga je svjestan i Slavoj Žižek. Trebamo samo biti okrenuti sadašnjosti te, u svojstvu filozofa ili pjesnika/književnika, spremno naleći na bolna mjesta društva; ako slijedimo Houellebecqa još ćemo i ‘jako pritisnuti’! A Žižek to radi s takvim manirom da ga čak i u Americi obožavaju! Osim što je vjerojatno najpopularniji filozof na YouTubu, gost je sveučilišta diljem svijeta među kojima, slobodno to možemo reći, prednjače upravo ona američka.

Na ovom mjestu postavlja se pitanje: je li moguće, pa da u Americi (a pod tim terminom u ovom tekstu misli se na Sjedinjene Američke Države) danas odista postoje (mladi) ljudi koji vjeruju da se kapitalizam može prevladati? I zašto se to uopće „moramo zapitati“? Zato što je prevladavanje kapitalizma, kao jedno od gorućih pitanja opstanka čovječanstva u cjelini (premda ne i za one koji u njemu uživaju) u posljednje vrijeme postalo i jedno od ključnih tema Žižekove filozofije. Pored svega toga, on, kao ‘klasificirani komunist’ ili ‘radikalni ljevičar’, kako sâm sebe voli nazivati, ipak je on, k tomu, i jebeni lik s ovih naših, slavenskih prostora, koji kao da su još uvijek u potrazi za društvenim uređenjem koje bi ih preporodilo. Socijalizam to nije učinio, kapitalizam još manje, pa budućnost ostaje otvorena… Ali da se razumijemo, Žižek nikada neće zagovarati nekakav povratak na ‘staro’, na ‘socijalizam’ i ‘komunizam’ koje smo već iskusili… Činjenica je da ni on u ovom trenutku ne vidi rješenje, tu se misli za neko prihvatljivo društveno uređenje, ali zato se u svezi njega neprestano i grozničavo pita… I samo zbog tog nastojanja, Žižek bi nam trebao biti simpatičan.

S druge strane, meni je nepojmljivo da se i (mladi) Amerikanci to isto pitaju! Da su zainteresirani za prevladavanje nečega što je Americi, budimo pošteni, donijelo svu tu silnu ekonomsku moć i epitet svjetske velesile, a usput i ‘iskaznicu’ ‘svjetskog policajca’, ‘pasioniranog borca protiv terorizma’ i sl.? Ako ćemo pravo, Amerika kao Amerika, postoji upravo zahvaljujući tom golemom kolanju kapitala, sveprožimajućem, ubiquitous kapitalizmu, toj, tko zna kojoj po redu reinkarnaciji ideje ‘volje za moći’; stoga, nećemo pogriješiti, i nije nešto novo, ako kažemo da je sama Amerika dijete kapitalizma, odnosno čisti nusprodukt ideje širenja tržišta, iako se, u doba njenog nastanka, stvari nisu nazivale tim imenima. Zbog toga mi je pomalo nemoguće zamisliti da postoji netko u Americi (a tu ne mislim na ‘svježe’ doseljenike iz Europe) tko bi imao ista nastojanja kao Žižek. Čast rijetkim i istinskim anarhistima poput Johna Zerzana koji bi vjerojatno razjebali sve, uključujući tu i neka druga ‘civilizacijska dostignuća’ poput, primjerice, jezika…

Isto tako, priznajem da su mi se nastojanja određenih američkih mislilaca da utječu na ‘stanje svijeta’, a koja su usmjerena prema sveopćem boljitku čovječanstva, oduvijek činila pomalo licemjernima. Vjerojatno je to zato što su svoje stavove izricali s, meni previše naglašene, pozicije pripadnika politički utjecajne nacije, a što Amerika nesumnjivo jest. Naravno da tu svoju nemuštu, pomalo rezigniranu, i po svemu sudeći, neopravdanu strelicu kritike odapinjem na mislioce poput Noama Chomskog koji se, i pored primjesa anarhizma u svojim stavovima, političkim pitanjima bavi s pozicije profesora jednog uglednog, ali ipak, američkog sveučilišta… Uostalom, nešto slično zamjera mu i John Zerzan. U američkom kulturnom miljeu, po tom pitanju puno mi je draži jedan Sean Penn koji zbog svog ‘otvorenosrčanoga’, lijevoga političkog usmjerenja, počinje otvoreno trpjeti i u svom poslu (premda se radi o praznoglavom glumačkom pozivu)… Navodno, za snimanje novih filmova sve manje poziva stiže mu iz američkih filmskih studija…

Slavoj Žižek nema tih problema. Zahvaljujući tomu, on se može baviti problemima koji otvoreno pritišću današnje društvo. I nekako se čini da je posljednjih godina njegova kritika kapitalizma dosegla svoje blistave vrhunce. Uvjerite se i sami! Pred vama je odabrani YouTube filmić/klipić – a kako bi se drugačije Žižek ‘objavio svijetu’ – naziva The Disposable Life (što sam preveo kao ‘Život za jednokratnu uporabu’) u kojem slovenski filozof sa svojim već legendarnim, i čak simpatičnim, a opet neizbježnim, tikom trljanja nosa raspravlja o tome „kako je danas sve postalo ‘potrošna roba’ te kako danas sve mora imati svoju svrhu i korist (trzišnu, kapitalnu) da bi uopće u društvu ‘opstalo i bilo vrijedno’“. Moram naglasiti da sam ovdje samo prenio riječi prijateljice koja mi je proslijedila link na video.

I nemojte misliti da su umjetnička područja izuzeta od ove kritike!

Listopad 2011.

O dobrim stranama rasplinjavanja subjekta

Posted in FILOZOFIJA, FISHER, Kapitalistički realizam tagged , , , u 7:38 pm autora/ice Magičar

Mark Fisher: KAPITALISTIČKI REALIZAM

Ponovimo vic zajapurenog Slovenca iz prošlog posta kako je lakše zamisliti kraj svijeta negoli kraj postojećih društveno-ekonomskih odnosa ‘iliti’ kapitalizma. Isti vic/izjavu Marc Fisher pripisuje, osim Slavoju Žižeku, i Fredericu Jamesonu u svojoj knjizi Kapitalistički realizam. Svatko na svoj način pokušava parirati tom vicu (danas se čak i vicevi ozbiljno shvaćaju) te nekako predočiti taj nezamislivi kraj kapitalizma. Fisher piše:

Moć kapitalističkog realizma izvodi se djelomično iz načina na koji kapitalizam obuhvaća i proždire svu prijašnju povijest: to je jedan učinak njegova „sustava jednakosti” koji svim kulturnim objektima, bili oni religiozna ikonografija, pornografija ili Das Kapital, može pridati monetarnu vrijednost… Kultura koja se samo čuva uopće nije kultura.

Na tragu Fisherove izvrsne kritike kapitalizma nastojim započetu elaboraciju o rasplinjavanju subjekta iskoristiti kao oružje za napad na kapitalizam i iznalaženju njegove alternative… U čemu je poanta tog sumornog vica koji izriče da je kapitalizmu teško zamisliti njegov kraj? U tome što današnji čovjek – čovjek sa stvrdnutim ‘ja’ na izrazu svog lica, i ne može biti u prilici zamisliti njegov kraj. Mora se unutar sebe izmijeniti, za početak, pa barem rasplinuti…

Teško je misliti da iza ovih misli nema i onog koji misli, ali to je naša buduća stvarnost na koju se, htjeli ili ne htjeli, moramo polagano privikavati, ako vjerujemo Posljednjoj Ravni Prosvjetiteljstva. Ali kad malo bolje razmislimo, to je jedini način da obuzdamo kapitalizam u sebi ili će on na kraju progutati baš sve. “Vanjski kapitalizam”, mislim na društveno uređenje, postoji samo zahvaljujući onom “unutarnjem”, u nama, čije grabežljivo lice jest lice same grabežljivosti u iskonskom obliku. Kada mu objavimo da nas nema, da nema onog koji bi se naslađivao njegovim pohodima, ustuknut će, a vjerojatno se potom i sam rasplinuti. Čovječanstvo će se morati okrenuti domišljanju novog modela ekonomskih odnosa. U glavi imam, pa bar, nekoliko tisuća prijedloga na tu temu, ali u ovom vremenu vjerojatno me još neće slušati. Pričekat ću u zavjetrini, a kad kucne moj čas, znat ću što mi je činiti.

– Ne biste li odstupili, gospodine Kapitalizam? – rekla bi neka moja misao zadužena za trevljenje s drugim mislima.
– A zašto bi?  – upitalo bi namrgođeno staro društveno uređenje.
– Zato što nema više onoga kojem privređujete – slavodobitno bi zaključila ona ista misao.
– Kako? – poskočio bi Kapitalizam.
– Trebam samo onoliko koliko mi je potrebno – ubacila bi se sada misao zadužena za kontrolu rada bubrega i crijeva.
– Nemoguće…
– Znanost rastavlja stvari na svoje dijelove, konačno je rastavilo i to ‘ja’. Mi smo samo zbir misli, a ti kapitalizmu, ti si također jedna misao…
– Više nagon… – ubaci se jedna profinjenija misao iz područja duha.
– Da, nagon  – nastavi trenutno prevladavajuća misao u meni – Odlučili smo te obuzdati!
I tako bi jedna po jedna moja misao utukla tu neman misli – kapitalizam, ali, kako rekoh, samo njegovu “unutarnju” varijantu.

Preostala bi “vanjska”, ali njena smrt ovisi o smrti “unutarnjih” inačica u drugim tijelima. Ne pozivam li ja to na rat, oca svih stvari, svih misli protiv jedne prilično opake misli? Da, pozivam. I molim da se on povede, ne vani, već u svakom čovjeku, u njegovoj nutrini. To je jedini preostao put ako doista kanimo nastaviti put k Bogu, sudbini ili što se već nadaje na kraju našeg puta (možda i samo Praznina, Ništavilo…). Ne očajavajmo previše. Ma koliko se činilo u ovom trenutku jedinim načinom opstanka čovječanstva, gramzivost ne daje rezultate na duge staze. Kraj svijeta u ovom obliku je na pomolu. Očekujte sladak kraj, vi, koji sebe odsad držite u epruveti, spremni za sjedinjenjem s bilo kojim dijelom svijeta u bilo kojem trenutku…

Da bi se promijenili odnosi među ljudima, bilo koje prirode (društveni, ekonomski itd.) potrebno je prvo da čovjek promijeni sebe. Kakva god se promjena u čovjeku odigrala, sa ili bez rasplinjavanja subjekta, novo društveno uređenje će se pojaviti samo od sebe. S drugačijim poimanjem sebe otvorit ćemo putove nekim novim oblicima postojanja. To je poruka kako shvatiti proces rasplinjavanja subjekta. Stari oblici su pred raspadanjem. Otvrdnulo ‘ja’ uskoro prsnut će poput ljuske jajeta. Ono što iziđe na vidjelo bit će nova vrsta ljudskog postojanja. Ni bolja ni gora. Jedino, što će opet dobiti neko vrijeme za smisleno bivstovanje na ovom svijetu…

%d blogeri kao ovaj: