Ožujak 2014.
Umjetnost ‘za bogataše’
DAMIEN HIRST: Za ljubav Boga
Običan čovjek traži i smisao zahtjeva od samoga života. Zato mu je potreban Bog ili kakva ideologija, u najboljem slučaju znanost… U ono, čime se bavi, on ne unosi smisao, i ne želi smisao. Ono čime se običan čovjek u životu bavi, on otaljava… S vama je situacija potpuno drugačija. Vi od života ne zahtijevate da bude smislen i nebitno vam je koliko ćete dugo živjeti… Ali zato, za ono što stvorite tražite najveći mogući smisao! Možete napisati onaj samo jedan roman ili priču, odlomak ili rečenicu, jedan stih ili samo onu jednu, jedinu riječ – ali svi oni zauzvrat moraju zadovoljiti jedan uvjet – da budu duboko smisleni… To je jedino što tražite! Nikako s umjetnošću ne možete otaljavati, premda vam se često čini da se upravo to događa. Umjetnost je za vas ozbiljan, najozbiljniji posao, i to će uvijek ostati… i s kojim, začudo, i ne morate zarađivati…
Na ovakve misli o umjetnosti ponukala me je rasprava koju posljednjih dana vodim u bespućima interneta. Slobodno mogu reći da sam se sa svojom sugovornicom ‘uhvatio u klinč’ po pitanju “umjetnosti i svijeta umjetnosti”. Opravdano joj nije bilo jasno kako netko obično platno, prefarbano crnom bojom, može proglasiti ozbiljnim umjetničkim djelom i za njega tražiti (i često dobiti) basnoslovan novac, a sve to u okviru nečega što danas nazivamo tržištem umjetnina… Napokon, svojom primjedbom pomogla mi je shvatiti izjavu jednog od najvećih živućih umjetnika Damiena Hirsta koja glasi: “Postoji umjetnost i postoji svijet umjetnosti.” Ponukan ovom izjavom, moj prijatelj slikar Zlatko Kozina naslikao je platno na kojem je umjetnika prikazao u podređenom a trgovca umjetninama u nadređenom položaju. Platno je nazvao “Svijet umjetnosti“… Postavlja se pitanje, što to umjetnike danas najviše pogađa? To što za svoj ‘posao’ nisu odgovarajuće plaćeni ili to što su se njihova djela našla na tržištu umjetnina, što su postala roba kao i svaka druga…?
Prekrasna, dijamantima optočena, lubanja
Landara po Prostoriji s Kolom,
Pričvršćena
Oko nedužna vrata lustera
Kolo uzalud škripi, tuli
I možda duh zaziva
Umjetnost za bogataše u Prostoriju s Kolom je stigla!
Kada Damien Hirst ljudsku lubanju optoči s pregršt dijamanata, on time ne postiže samo vrtoglavu cijenu na tržištu umjetnina, nego na upečatljiv način govori i o nama samima i našoj ubitačnoj sklonosti materijalnim vrijednostima. Sve u svemu, ipak smo mi ti koji biramo vrijednosti do kojih ćemo stajati u životu. “Za ljubav Boga” i nije ništa drugo doli – umjetnost za bogataše. Ali tu postoji još nešto: svojevrsno ‘sagibanje’ umjetnosti sa svrhom da podari nešto zanimljivo čak i tim siromasima duha – bogatašima – kako bi povjerovali da i oni ‘znaju’ prepoznati visoku umjetnost… Mislite da je umjetnost prošlost, da je dosadna i da će izumrijeti, e pa bogataši, evo nešto – umjetničko – što i vas čak može uzbuditi! I ne samo to; Hirstovo kontroverzno djelo u isto vrijeme može i ojaditi sve one koji su istrpjeli kako bi ono bilo sačinjeno. U svoju izradu, ‘dijamantna lubanja’ uključila je stvarnu patnju ljudi koji su sudjelovali u izvlačenju dijamanata iz afričkih rudnika, uključila je, u općenitom smislu, način na koji bogataši obično dolaze do svog bogatstva, na koncu, uključila je i našu emociju da povjerujemo u materijalnost lubanje i dovela do toga da izazove one iste osjećaje – i zavist i negodovanje, onu istu mržnju kojom odiše ovaj planet uslijed vječne nepravedne distribucije bogatstva na njemu… To nije samo umjetnost koja se izlaže u muzejima, ona posjeduje moć stvarnog učinka na nas…
Mogućnost da se uvijek možemo odnositi prema stvarnosti koja nas okružuje, u temelju je svake umjetnosti. U nekim slučajevima, umjetnost prelazi u znanost. To je slučaj, kada iz igre uma izostavimo perspektivu, priznanje da smo samo dio cjeline te povjerujemo da je spoznaja nešto neovisno o nama. Nekada, ona postaje filozofija. To se događa onda kada želimo samo promišljati o onome što smo stvorili. Filozofija nije ništa drugo doli jedan uzaludan pokušaj uzdržavanja od stvaranja pod izlikom proučavanja stvorenoga, najčešće metodama kojima se služi znanost. I filozofija i znanost bile bi nemoguće kad ne bi bile umjetnost. Odatle, religiozni osjećaj može biti samo slutnja o ‘još’ nestvorenoj umjetnosti, osjećaj koji prethodi svakom činu stvaranja. Religija ne treba biti ništa drugo doli motiv da se izrazimo…vjera da nećemo pogriješiti što god da napravimo… Najbolje u filozofiji i znanosti pak uvijek su njihove teorije, nikako njihovi motivi…
Umjetnost doista može biti sve, ali nije motivirana ničim drugim doli izražavanjem naše ljudskosti, a to se u suvremenim raspravama o umjetnosti često zaboravlja. Dugo vremena nisam mogao provariti izjavu književnika Ante Tomića, koju je često iznosio u javnost, kako je pisanje posao kao i svaki drugi, a onda sam shvatio da misli na onu vrstu pisanja koju sâm rabi za pisanje kolumni, i u kojoj se sjajno izvještio, i za koju, uostalom, i redovito dobiva novac. Međutim, onaj jedan… ili dva romana koje pisac ima u sebi, napisat će bez obzira na činjenicu hoće li ikada s njima zaraditi i jednu, jedinu kunu… Drugim riječima, motivacija umjetnika, a time i onog ‘istinskog pisca’ u ‘današnjem piscu’, bitno je drugačije prirode. To je i zato što umjetnost ‘pisca u piscu’ nikada neće počivati na vještini, nego na stilu… U neku ruku, on sâm je svoja umjetnost…
Sada mi se čini da bi bilo puno bolje kada bi čovjek unosio smisao u posao koji obavlja, a ne u život koji živi. Mislim da bi čovječanstvo time bilo puno sretnije nego što je to danas…
O Duhu i njegovim Moćima 