Ožujak 2014.
Umjetnost ‘za bogataše’
DAMIEN HIRST: Za ljubav Boga
Običan čovjek traži i smisao zahtjeva od samoga života. Zato mu je potreban Bog ili kakva ideologija, u najboljem slučaju znanost… U ono, čime se bavi, on ne unosi smisao, i ne želi smisao. Ono čime se običan čovjek u životu bavi, on otaljava… S vama je situacija potpuno drugačija. Vi od života ne zahtijevate da bude smislen i nebitno vam je koliko ćete dugo živjeti… Ali zato, za ono što stvorite tražite najveći mogući smisao! Možete napisati onaj samo jedan roman ili priču, odlomak ili rečenicu, jedan stih ili samo onu jednu, jedinu riječ – ali svi oni zauzvrat moraju zadovoljiti jedan uvjet – da budu duboko smisleni… To je jedino što tražite! Nikako s umjetnošću ne možete otaljavati, premda vam se često čini da se upravo to događa. Umjetnost je za vas ozbiljan, najozbiljniji posao, i to će uvijek ostati… i s kojim, začudo, i ne morate zarađivati…
Na ovakve misli o umjetnosti ponukala me je rasprava koju posljednjih dana vodim u bespućima interneta. Slobodno mogu reći da sam se sa svojom sugovornicom ‘uhvatio u klinč’ po pitanju “umjetnosti i svijeta umjetnosti”. Opravdano joj nije bilo jasno kako netko obično platno, prefarbano crnom bojom, može proglasiti ozbiljnim umjetničkim djelom i za njega tražiti (i često dobiti) basnoslovan novac, a sve to u okviru nečega što danas nazivamo tržištem umjetnina… Napokon, svojom primjedbom pomogla mi je shvatiti izjavu jednog od najvećih živućih umjetnika Damiena Hirsta koja glasi: “Postoji umjetnost i postoji svijet umjetnosti.” Ponukan ovom izjavom, moj prijatelj slikar Zlatko Kozina naslikao je platno na kojem je umjetnika prikazao u podređenom a trgovca umjetninama u nadređenom položaju. Platno je nazvao “Svijet umjetnosti“… Postavlja se pitanje, što to umjetnike danas najviše pogađa? To što za svoj ‘posao’ nisu odgovarajuće plaćeni ili to što su se njihova djela našla na tržištu umjetnina, što su postala roba kao i svaka druga…?
Prekrasna, dijamantima optočena, lubanja
Landara po Prostoriji s Kolom,
Pričvršćena
Oko nedužna vrata lustera
Kolo uzalud škripi, tuli
I možda duh zaziva
Umjetnost za bogataše u Prostoriju s Kolom je stigla!
Kada Damien Hirst ljudsku lubanju optoči s pregršt dijamanata, on time ne postiže samo vrtoglavu cijenu na tržištu umjetnina, nego na upečatljiv način govori i o nama samima i našoj ubitačnoj sklonosti materijalnim vrijednostima. Sve u svemu, ipak smo mi ti koji biramo vrijednosti do kojih ćemo stajati u životu. “Za ljubav Boga” i nije ništa drugo doli – umjetnost za bogataše. Ali tu postoji još nešto: svojevrsno ‘sagibanje’ umjetnosti sa svrhom da podari nešto zanimljivo čak i tim siromasima duha – bogatašima – kako bi povjerovali da i oni ‘znaju’ prepoznati visoku umjetnost… Mislite da je umjetnost prošlost, da je dosadna i da će izumrijeti, e pa bogataši, evo nešto – umjetničko – što i vas čak može uzbuditi! I ne samo to; Hirstovo kontroverzno djelo u isto vrijeme može i ojaditi sve one koji su istrpjeli kako bi ono bilo sačinjeno. U svoju izradu, ‘dijamantna lubanja’ uključila je stvarnu patnju ljudi koji su sudjelovali u izvlačenju dijamanata iz afričkih rudnika, uključila je, u općenitom smislu, način na koji bogataši obično dolaze do svog bogatstva, na koncu, uključila je i našu emociju da povjerujemo u materijalnost lubanje i dovela do toga da izazove one iste osjećaje – i zavist i negodovanje, onu istu mržnju kojom odiše ovaj planet uslijed vječne nepravedne distribucije bogatstva na njemu… To nije samo umjetnost koja se izlaže u muzejima, ona posjeduje moć stvarnog učinka na nas…
Mogućnost da se uvijek možemo odnositi prema stvarnosti koja nas okružuje, u temelju je svake umjetnosti. U nekim slučajevima, umjetnost prelazi u znanost. To je slučaj, kada iz igre uma izostavimo perspektivu, priznanje da smo samo dio cjeline te povjerujemo da je spoznaja nešto neovisno o nama. Nekada, ona postaje filozofija. To se događa onda kada želimo samo promišljati o onome što smo stvorili. Filozofija nije ništa drugo doli jedan uzaludan pokušaj uzdržavanja od stvaranja pod izlikom proučavanja stvorenoga, najčešće metodama kojima se služi znanost. I filozofija i znanost bile bi nemoguće kad ne bi bile umjetnost. Odatle, religiozni osjećaj može biti samo slutnja o ‘još’ nestvorenoj umjetnosti, osjećaj koji prethodi svakom činu stvaranja. Religija ne treba biti ništa drugo doli motiv da se izrazimo…vjera da nećemo pogriješiti što god da napravimo… Najbolje u filozofiji i znanosti pak uvijek su njihove teorije, nikako njihovi motivi…
Umjetnost doista može biti sve, ali nije motivirana ničim drugim doli izražavanjem naše ljudskosti, a to se u suvremenim raspravama o umjetnosti često zaboravlja. Dugo vremena nisam mogao provariti izjavu književnika Ante Tomića, koju je često iznosio u javnost, kako je pisanje posao kao i svaki drugi, a onda sam shvatio da misli na onu vrstu pisanja koju sâm rabi za pisanje kolumni, i u kojoj se sjajno izvještio, i za koju, uostalom, i redovito dobiva novac. Međutim, onaj jedan… ili dva romana koje pisac ima u sebi, napisat će bez obzira na činjenicu hoće li ikada s njima zaraditi i jednu, jedinu kunu… Drugim riječima, motivacija umjetnika, a time i onog ‘istinskog pisca’ u ‘današnjem piscu’, bitno je drugačije prirode. To je i zato što umjetnost ‘pisca u piscu’ nikada neće počivati na vještini, nego na stilu… U neku ruku, on sâm je svoja umjetnost…
Sada mi se čini da bi bilo puno bolje kada bi čovjek unosio smisao u posao koji obavlja, a ne u život koji živi. Mislim da bi čovječanstvo time bilo puno sretnije nego što je to danas…
Kolovoz 2012.
Sveta inertnost
Željko Kipke: VODIČ KROZ SUBTERRANEUS
Izvaljen onako na kanapeu u dnevnom boravku, u društvu svoje djece, iscrpljen i obamro, sve više započeo sam sumnjati da je u našem stanu, osim nas, još netko prisutan. Mogla bi to biti žena koju je moja supruga unajmila nakon svog odlaska sa zadatkom da nam pere, pegla, čisti i koji put ponešto skuha.
Ali kako objasniti zvukove iz kuhinje u rana jutra, dok djeca još čvrsto spavaju, a ja uobičajeno budem izvaljen na stomaku, prije ustajanja, rastežući ukočene leđne mišiće? Unajmljena žena nije mogla nikako ući kroz zaključana vrata. Ali tek što bih se pridigao sa svog ležaja i zavirio u kuhinju, tamo opet nikoga ne bih zatekao. Bilo kako bilo, nakon svih tih zvukova i landaranja, mi bi opet imali – svježe pripremljene – ručak i večeru, i naša dadilja, koja dolazi čuvati djecu dok sam ja na poslu, teta Ranka, ponovno bi mogla oblizati svoje prste.
Nekoliko puta misteriozni zvukovi dopirali bi iz kupaonice, ali kad bih došao provjeriti što se to događa, jedino što bih zatekao bila je uredno očišćenja i pospremljena kupaonica. Nikoga drugog tu nije bilo. Barem moja djeca i ja tu osobu nismo mogli zamijetiti. Nema druge, to je mogla biti jedino žena koju je moja supruga unajmila, i koja je imala tu, hvale vrijednu, sposobnost – ostati neprimjetna. Sa stajališta razmišljanja o ženama za čišćenje i pospremanje, čovjek se mora složiti da je to vrlo poželjna osobina tako da dalje nisam želio istraživati. Pomirio sam se s činjenicom da tu ženu vjerojatno neću nikad ugledati, ali da ću redovito zaticati pospremljen stan i kupatilo, opran i opeglan veš te svježe pripremljeno jelo.
U isto vrijeme, u meni se gasio duh spisatelja, ako je ikad i postojao. Djeca su ga, na kraju, u potpunosti dokrajčila. Mali bi se s vremena na vrijeme prikopčao na moj mozak i osjetio bih kako ga svojom bezumnom prisutnošću pretvorenom u kratke srkove lagano isisava. U njegovim ustima nestajale su stranice i stranice duhovnog štiva koje sam, u vremenu puno sretnijim od ovog, sa slašću iščitao. Nakon jedne takve seanse isisavanja mozga, moj bi se duh u potpunosti ogolio i samo bih još tupo gledao ispred sebe.
U tim trenucima očaja posegao bih za nekom knjigom s police kako bih nadoknadio taj gubitak duha u sebi. Ovoga puta u ruci mi se nađe neugledna knjižica na kojoj je pisalo Vodič kroz subterraneus i u mojem umu zasvijetli spasonosno svjetlo. Slikar Željko Kipke, čija platna golicaju znatiželju vodećih računalnih geekova, poželio je riječima izraziti ono što nije uspio kistom.
Uvijek se nastoji prikloniti:
– ne onom što je lakše, nego onom što je teže
– ne onom što je ugodnije, nego onom što je neugodnije
– ne onom što je ukusnije, nego onom što pruža manje užitka
– ne onom što je počinak, nego onom napornome
– ne onom što je utjeha, nego bezutješnosti
– ne onom što je više, nego onom što je manje
– ne višem i dragocjenijem, nego nižem i vrijednijem prezira
– ne onom što znači nešto željeti, nego onom što znači ništa ne željeti
– ne tražiti ono bolje u vremenitim stvarima, nego ono gore.
Potencijalnom korisniku devet pravila mora biti jasno da odstupanje od kretanja – što vjerujem, upada u oči odmah po prvo čitanju natuknica – zapravo podrazumijeva intenziviranje aktivnosti da bi se u klimaksu, uvjetno rečeno klimaksu gorućeg raspoloženja, pohvatali konci svete inertnosti.
Tu sam, ponovno s djecom u sobi, ali sada rasterećen i otpušten. Misli mi se poigravaju u slatkom opoju. Barem simuliram da sam u stanju svete inertnosti, spreman za uvid u jednu od posljednjih istina.
Podizati djecu najteži je posao na svijetu. Pogotovo ako je to čovjek prisiljen sâm činiti. Ako mi je duh još negdje bio upaljen i radio, stizao je promišljati takve istine. Tu je bila još jedna: sve zlo svijeta potječe od stanovitih nepravilnosti, anomalija koje se javljaju u istom postupku, postupku podizanja, da izbjegnem riječ odgajanja, djece. I nakon sve igre i razmjene nježnosti u jednom trenutku nastupa pa barem blaži oblik zlostavljanja. Pritom, zlostavljanje je obostrano. Dijete zlostavlja roditelja, nakon čega roditelj zlostavlja dijete; to je nepisano pravilo i tomu sam se davno prestao čuditi. Ako želite dobro svojoj djeci, morate pustiti da vas zlostavljaju, do trenutka dok vas ne slome i situacija se obrne. Oni koji tvrde suprotno vjerojatno se nikada nisu ‘trošili’ na djecu. Oni djecu ni ne primjećuju. Djeca su s njima, ali kao da to nisu, prepuštena sama sebi, djeca se snalaze na svoje vlastite načine koje obično ne rezultiraju dobrim stvarima.
Napokon, jedne večeri nakon opetovanih misterioznih zvukova koji su naizmjence dopirali iz kuhinje i kupaonice, moj sin otrči da vidi što se to tamo događa. Uskoro sam mogao čuti njegovo pojačano „ghhh“ i „taf“ i „fa“; u kupaonici se doista nešto događalo, u kupaonici moj je sin na nekoga naišao. Ako je to bila gospođa za čišćenje bespotrebno ću je gnjaviti svojom pojavom. Stoga pozovem dijete:
– Ivane, dođi na laptop!
Uskoro mali klipan osvanu na vratima dnevnog boravka zagonetno se smješkajući i gestikulirajući rukama, i pokazujući u smjeru kupaonice. Prvi put ga nije zanimao laptop i neka od epizoda Tomice i prijatelja nego čudnovata zbivanja u kupaonici.
– Što je Ivane? Reci tati.
Uzeo sam malog stvora u naručje. I dalje je pokazivao rukama u smjeru kupaonice, smješkajući se.
– Tamo je samo teta koja nam pomaže. Ona čisti, pere i kuha, nije tu da provodi vrijeme s nama.
Ali malac je postao uporan, pod svaku cijenu želio mi je pokazati tetu koja se brine za nas. Naposljetku, morao sam, s njim u naručju, otići do kupaonice. U redu, prvi put ću se susresti s tetom koju mi je žena ostavila u amanet dok se ona ne vrati. Ništa strašno, upoznat ćemo se, razmijeniti nekoliko uljudnih riječi. Možda i nije bilo u redu to što je već nisam upoznao. Teta je bila okrenuta leđima. Prala je pod kupaonice držeći čvrsto jelensku kožu među prstima. Mali zatraži da ga spustim te potrči teti. Pokušao sam ga zaustaviti, ali bilo je prekasno. Objesio joj se na leđa, grleći je s takvom dragošću da mi to nije moglo promaći. Što se događalo? Je li moj sin već poznavao tu ženu?
Teta je prekinula svoj posao da bi oprala ruke u lavoru pored njenih nogu te ih posušila suhom krpom. Bila je spremna okrenuti se i dijete uzeti u naručje. Kad je to napokon učinila, od zaprepaštenja nisam mogao udahnuti zrak. S mojim malim sinom u naručju, pomalo tupo, a više rezignirano, gledalo me je itekako poznato lice – lice moje žene.
– Jesmo li se dogovorili da ćeš ti čuvati djecu dok ja čistim, perem, peglam i kuham? Onda – evo ti mali, drži ga! – rekla je, tutnuvši mi klinca u naručje i zatvarajući za sobom vrata.
Siječanj 2012.
‘Pogubni’ utjecaj konceptualne umjetnosti
Jonathan Watkins: ON KAWARA
Teško se odlučujem za kupovinu kakve umjetničke monografije. Reprodukciju djela tek nekoliko umjetnika rado vidim u ukoričenom izdanju na svojoj polici. Pored Anselma Kiefera i Paula Cezannea, sada je tu i monografija japanskog konceptualnog umjetnika On Kaware.
Tetki je, naravno, svejedno. Njena „mašina s pokretnim slikama“ – televizor, u potpunosti ju zadovoljava. Neki dan smo razgovarali i o, njezinim riječima, “nekakvim malenim elektroničkim stvarčicama” – e-čitačima, koji bi u najskorijoj budućnosti trebali preuzeti mjesto tiskanih knjiga. Gledala je na televiziji kako funkcioniraju. Nije im potreban izvor napajanja. Dnevno svjetlo dovoljno je kako bi se osvijetlila elektronička tinta kojom je na ekranu ispisan tekst magičnih djela.
Za to vrijeme Kolo je šutjelo, i vrtjelo se u svom uobičajenom polaganom ritmu, malo na jednu, malo na drugu stranu. Kako će ono provariti priču o e-čitačima? Hoće li jednoga dana zaista umjesto sadašnjih, nerazumljivih natpisa ispisanih guščijim perom na nepoznatu jeziku, osvanuti s digitalnim ekrančićima na svojim šarkama? Ako se to i dogodi, svejedno, stari problemi će ostati. Postanak svemira ili nespoznatljivost prostora i vremena, na primjer, ili, ako se ti problemi nekomu čine rješivim, tu su prolaznost čovjeka, besmisao ljudskog postojanja, i mnogi drugi. U konačnici, u svima nama postoji tajnovita stvaralačka energija koju koristimo kako bi stvorili svijet po našoj mjeri s rješivim i nerješivim problemima u njemu. Prostor i vrijeme samo su pozornica za vječni proces stvaranja i rastvaranja svijeta pred našim očima.
Vraćam se razgovoru s Tetkom. Pa, ništa, velim joj. Magičnost djela nije sadržana u obliku u kojem se prikazuju, magičnost je u konceptualnosti, našoj moći zamišljanja koju upravo tematizira i tip čiju sam monografiju upravo kupio na interentu. Njegovo ime je On Kawara. Nakon toga, iskoristio sam situaciju da ju uvedem u priču o japanskom umjetniku.
Već na početku svoje umjetničke karijere On Kawara se odlučuje na pomalo bizaran umjetnički projekt: izradu pločica s ispisanim datumima njihove izrade – na dnevnoj bazi. Samo to je bitno. Svaki dan izraditi po jednu pločicu na kojoj će stajati datum kad je napravljena, i to je sve. To je kao da kaže: živ sam 22. travnja 1968. kao što sam živ i 30. ožujka 2001., i kao što sam to i danas, sve do svoje smrti. Rekli bi da On Kawara dokumentira najmanji mogući trag postojanja jednog ljudskog bića. Svaki dan je pokriven i podsjeća umjetnika na njegov poziv. Svaki dan je trošenje tople vode opravdano jednom, čistom, banalnom radnjom. Zamislite ovog konceptualnog umjetnika u svom poslu. Znate što točno radi svaki dan – izrađuje jednu ovakvu pločicu. Pločice same po sebi nemaju umjetničku vrijednost, najčešće se radi o crnim pravokutnicima, koji se ponekad javljaju i u drugoj boji s datumima izrade. Međutim projekt, koji nosi naziv Today Series, predstavlja paar excellance konceptualne umjetničke prakse. Nabijen simbolikom, metaforom, kojom god hoćete figurom, neprestano nas nuka na razmišljanje. A što sam ja radio taj dan? Što ste vi radili taj dan? Malo-pomalo počnete razmišljati o radnjama koje ljudi svakodnevno obavljaju u svom životu. Svi dani su, u neku ruku, i važni i nevažni; kao da nam upravo to želi priopćiti On Kawara dok oslikava svoje pločice.
Velika bitka s Vremenom s velikim V za On Kawaru tako traje od početka njegova umjetničkog puta i kulminirat će u kolosalnom projektu od kojega zastaje dah, i u kojem je borbu s vremenom odlučio voditi, čini se, u ime cijelog ljudskog roda, potpunoma sam. One Million Years sastoji se od dvadesetak tomova knjiga u kojima se nalaze ispisane godine ljudskog postojanja koje su prošle iza kojih slijede i godine pretpostavljenog čovjekovog postojanja u budućnosti. Otprilike milijun godina prije sadašnjeg trenutka i milijun godina nakon njega. I ako je za prvih milijun godina narisao dostojanstvenu posvetu: „Za sve one koji su živjeli i umrli“ (All Those Who Have Lived and Died), ispisanih milijun godina u budućnosti posvećuje riječima od kojih se čovjeku diže kosa na glavi – za posljednjeg (živućeg) čovjeka (For The Last One).
Tako je, poručuje On Kawara, ova priča o čovječanstvu koja je imala svoj početak imat će i svoj kraj i ne trebamo previše o tome razmišljati. Svi mi živimo u jednoj bajci koja će se vremenski protegnuti možda i na nekoliko milijuna godina, ali nekog većeg smisla iza toga jednostavno nema. Tu najveću i zastrašujuću tajnu umjetnosti a odatle i cjelokupnog ljudskog postojanja On Kawara izriče na tako banalan, burleskan način da bi mu i moj Plavi noj mogao pozavidjeti.
On Kawaru tetka nikako nije mogla svariti.
– Kažeš tolike knjižurine, ali samo s ispisanim godinama ljudskog postojanja? Taj mora da je stvarno lud. Pa tko će to čitati?
– To se i ne treba čitati, tetka… – pokušao sam objasniti.
– Ma pusti ti to! I kažeš Japanac? Onda mi je sve jasno. Japance nikad nisam mogla probaviti; sva ta njihova staloženost, tankoćutnost, pogled kroz vodu… Sigurno će na kraju počinuti samoubojstvo, tako to kod njih ide; onu sepuku, znaš.
Pokušao sam zamisliti način na koji će On Kawara naslikati pločicu iz Today Series posljednjeg dana svog života. Hoće li uopće u tome uspjeti ili će cijeli projekt morati privesti kraju prije svoje smrti? Naježim se pri pomisli da bi se doista mogao odlučiti na sepuku kako bi ostao dosljedan svom umjetničkom projektu. To je tako japanski, kako bi kazala tetka. Na posljednjoj pločici, uz datum izrade, možda će stajati nešto poput Died u analogiji s onim „For the Last One“. Tako to ide s umjetnicima. Oni doista ne brinu koliko će živjeti, i kad će umrijeti. Primjećujete li da već dulje vrijeme ravnodušno razgovaramo o smrti? Što reći, osim da je to taj ‘pogubni’ utjecaj konceptualne umjetnosti o kojem vam govorim i koji sam uzeo za naslov ovog posta… 🙂
O Duhu i njegovim Moćima 