Ožujak 2014.

Umjetnost ‘za bogataše’

Posted in For the Love of God, HIRST, UMJETNOST - KONCEPTUALNA tagged u 1:08 am autora/ice Magičar

DAMIEN HIRST: Za ljubav Boga

Običan čovjek traži i smisao zahtjeva od samoga života. Zato mu je potreban Bog ili kakva ideologija, u najboljem slučaju znanost… U ono, čime se bavi, on ne unosi smisao, i ne želi smisao. Ono, čime se običan čovjek u životu bavi, on otaljava… S vama je situacija potpuno drugačija. Vi od života ne zahtijevate da bude smislen i nebitno vam je koliko ćete živjeti na ovom planetu… Ali zato, za ono što stvorite, tražite najveći mogući smisao! Možete napisati samo jedan roman ili priču, odlomak ili rečenicu, jedan stih ili samo onu jednu, jedinu riječ – ali svi oni zauzvrat, moraju zadovoljiti jedan uvjet – da budu duboko smisleni… to je jedino što tražite. Nikako s umjetnošću ne možete otaljavati, premda vam se često čini da se upravo to događa. Umjetnost je za vas ozbiljan, najozbiljniji posao, i to će uvijek ostati… i s kojim, začudo, i ne morate zarađivati…

Na ovakve misli o umjetnosti ponukala me je rasprava koju posljednjih dana vodim u bespućima interneta. Slobodno mogu reći da sam se sa svojom sugovornicom ‘uhvatio u klinč’ po pitanju “umjetnosti i svijeta umjetnosti”. Njoj opravdano nije bilo jasno kako netko obično platno, prefarbano crnom bojom, može proglasiti ozbiljnim umjetničkim djelom i za njega tražiti (i često dobiti) basnoslovan novac, sve u okviru nečega što danas nazivamo tržištem umjetnina…

Na neočekivan način, svojom primjedbom, pomogla mi je shvatiti izjavu jednog od najvećih živućih umjetnika, Damiena Hirsta, koja glasi: “Postoji umjetnost i postoji svijet umjetnosti.” Ponukan ovom izjavom, moj prijatelj slikar naslikao je platno prikazavši umjetnika u podređenom i trgovca  umjetninama u nadređenom položaju, dajući mu i adekvatan naslov: “Svijet umjetnosti”… Postavlja se pitanje, što umjetnike danas najviše smeta? To što za svoj ‘posao’ nisu odgovarajuće plaćeni ili to što su se njihova djela uopće našla na tržištu, što su postala roba…?

Mišljenja sam da na kivan odnos spram suvremene umjetnosti mnoge ljude danas navodi upravo postojanje nečega poput tržišta umjetnina za koje se čini da u posljednje vrijeme u potpunosti ‘gubi kompas’. Cijene na njemu vrtoglavo rastu, dok kolekcionari imaju sve manje ukusa. Prema riječima Charlesa Saatchija (i sam je kolekcionar, u posjedstvu vlastite galerije), koji je između ostalog poznat i po sponzorstvu rada Damiena Hirsta –  “njihov je odnos prema umjetnosti vulgaran… kupuju slike koje će svatko lako prepoznati.”

Na neki način, ljude opravdano ljuti spoznaja da umjetnik za svoju umjetnost može dobiti daleko veći iznos novca od onog što ih za svoj rad dobiva zanatlija. Pogotovo su ljuti kada ugledaju umjetnička djela za koja im se čini da su ih i oni mogli ‘namaljati’. U tim trenucima, uvijek im se javi misao da im time netko želi “prodati maglu”… i zaraditi ogromnu lovu. Od sve umjetnosti, oni će vidjeti samo svijet odnosno tržište umjetnosti koje, kao i svatko tržište, privlači i takve pojedince koji se na njemu žele obogatiti i samo ‘prodavanjem magle’.

Prava umjetnost, naravno, nikada nije takva, i ne može biti takva. Ponajprije ne može biti u tolikoj mjeri koristoljubiva. Nikada se neće zamarati time hoće li zaraditi velike novce, ili time da će jednoga dana postati priznata vještina; jednostavno, previše je sujetna da bi se uspoređivala s bilo čime. Ona je tu samo kako bi izrazila našu ljudskost, bolje rečeno, naše stanje duha – na bilo koji način, ali tako da nas ‘pogodi u žicu’, da se u njoj možemo bezuvjetno prepoznati…

Prekrasna, dijamantima optočena, lubanja
Landara po Prostoriji s Kolom, pričvršćena
Oko nedužna vrata lustera
Kolo uzalud škripi, tuli
I možda duh zaziva
Umjetnost za bogataše u Prostoriju s Kolom je stigla!

Kada Damien Hirst optoči ljudsku lubanju s pregršt dijamanata, on time ne postiže samo vrtoglavu cijenu na tržištu umjetnina, nego na upečatljiv način govori i o nama samima i našoj ubitačnoj sklonosti materijalnim vrijednostima. Sve u svemu, ipak smo mi ti koji biramo vrijednosti do kojih ćemo stajati u životu. “Za ljubav Boga” i nije ništa drugo doli – umjetnost za bogataše. Ali tu postoji još nešto: svojevrsno ‘sagibanje’ umjetnosti sa svrhom da podari nešto zanimljivo čak i tim siromasima duha – bogatašima – kako bi povjerovali da i oni ‘znaju’ prepoznati što je umjetnost… Mislite da je umjetnost prošlost, da je dosadna i da će izumrijeti, e pa dragi bogataši, evo nešto – umjetničko – što čak i vas može uzbuditi! I ne samo to; Hirstovo kontroverzno djelo u isto vrijeme može i ojaditi sve one koji su istrpjeli kako bi ono bilo sačinjeno. U svoju izradu, ‘dijamantna lubanja’ uključila je stvarnu patnju ljudi koji su, primjerice, sudjelovali u izvlačenju dijamanata iz afričkih rudnika, uključila je, u općenitom smislu, način na koji bogataši dolaze do svog bogatstva, na koncu, uključila je i našu emociju da povjerujemo u materijalnost lubanje i dovela do toga da izazove one iste zavist i negodovanje, onu istu mržnju kojom odiše ovaj planet uslijed vječne nepravedne distribucije bogatstva na njemu… To nije samo umjetnost koja se izlaže u muzejima, ona posjeduje moć stvarnog učinka na nas…

Mogućnost da se uvijek možemo odnositi prema stvarnosti koja nas okružuje, u temelju je svake umjetnosti. U nekim slučajevima, umjetnost prelazi u znanost. To je slučaj, kada iz igre uma izostavimo perspektivu, priznanje da smo samo dio cjeline te povjerujemo da je spoznaja nešto neovisno o nama. Nekada, ona postaje filozofija. To se događa onda kada želimo samo promišljati o onome što smo stvorili. Filozofija nije ništa drugo doli jedan uzaludan pokušaj uzdržavanja od stvaranja pod izlikom proučavanja stvorenoga, najčešće metodama kojima se služi znanost. I filozofija i znanost bile bi nemoguće kad ne bi bile umjetnost. Odatle, religiozni osjećaj može biti  samo slutnja o ‘još’ nestvorenoj umjetnosti, osjećaj koji prethodi svakom činu stvaranja. Religija ne treba biti ništa drugo doli motiv da se izrazimo…vjera da nećemo pogriješiti što god da napravimo… Najbolje u filozofiji i znanosti pak uvijek su njihove teorije, nikako njihovi motivi…

Umjetnost doista može biti sve, ali nije motivirana ničim drugim doli izražavanjem naše ljudskosti, a to se u suvremenim raspravama o umjetnosti često zaboravlja. Dugo vremena nisam mogao provariti izjavu književnika Ante Tomića, koju je često iznosio u javnost, kako je pisanje posao kao i svaki drugi, a onda sam shvatio da misli na onu vrstu pisanja koju sâm rabi za pisanje kolumni, i u kojoj se sjajno izvještio, i za koju, uostalom, i redovito dobiva novac. Međutim, onaj jedan… ili dva romana koje pisac ima u sebi, napisat će bez obzira na činjenicu hoće li ikada s njima zaraditi i jednu, jedinu kunu… Drugim riječima, motivacija umjetnika, a time i onog ‘istinskog pisca’ u ‘današnjem piscu’, bitno je drugačije prirode. To je i zato što umjetnost ‘pisca u piscu’ nikada neće počivati na vještini, nego na stilu… U neku ruku, on sâm je svoja umjetnost…

Sada mi se čini da bi bilo puno bolje kada bi čovjek unosio smisao u posao koji obavlja, a ne u život koji živi. Mislim da bi čovječanstvo time bilo puno sretnije nego što je to danas…

Kolovoz 2012.

Sveta inertnost

Posted in KIPKE, UMJETNOST - KONCEPTUALNA, UMJETNOST - SLIKARSTVO, Vodič kroz subterraneus tagged u 8:52 am autora/ice Magičar

Željko Kipke: VODIČ KROZ SUBTERRANEUS

Izvaljen onako na kanapeu u dnevnom boravku, u društvu svoje djece, iscrpljen i obamro, sve više započeo sam sumnjati da je u našem stanu, osim nas, još netko prisutan. Mogla bi to biti žena koju je moja supruga unajmila nakon svog odlaska sa zadatkom da nam pere, pegla, čisti i koji put ponešto skuha.

Ali kako objasniti zvukove iz kuhinje u rana jutra, dok djeca još čvrsto spavaju, a ja uobičajeno budem izvaljen na stomaku, prije ustajanja, rastežući ukočene leđne mišiće? Unajmljena žena nije mogla nikako ući kroz zaključana vrata. Ali tek što bih se pridigao sa svog ležaja i zavirio u kuhinju, tamo opet nikoga ne bih zatekao. Bilo kako bilo, nakon svih tih zvukova i landaranja, mi bi opet imali – svježe pripremljene – ručak i večeru, i naša dadilja, koja dolazi čuvati djecu dok sam ja na poslu, teta Ranka, ponovno bi mogla oblizati svoje prste.

Nekoliko puta misteriozni zvukovi dopirali bi iz kupaonice, ali kad bih došao provjeriti što se to događa, jedino što bih zatekao bila je uredno očišćenja i pospremljena kupaonica. Nikoga drugog tu nije bilo. Barem moja djeca i ja tu osobu nismo mogli zamijetiti. Nema druge, to je mogla biti jedino žena koju je moja supruga unajmila, i koja je imala tu, hvale vrijednu, sposobnost – ostati neprimjetna. Sa stajališta razmišljanja o ženama za čišćenje i pospremanje, čovjek se mora složiti da je to vrlo poželjna osobina tako da dalje nisam želio istraživati. Pomirio sam se s činjenicom da tu ženu vjerojatno neću nikad ugledati, ali da ću redovito zaticati pospremljen stan i kupatilo, opran i opeglan veš te svježe pripremljeno jelo.

U isto vrijeme, u meni se gasio duh spisatelja, ako je ikad i postojao. Djeca su ga, na kraju, u potpunosti dokrajčila. Mali bi se s vremena na vrijeme prikopčao na moj mozak i osjetio bih kako ga svojom bezumnom prisutnošću pretvorenom u kratke srkove lagano isisava. U njegovim ustima nestajale su stranice i stranice duhovnog štiva koje sam, u vremenu puno sretnijim od ovog, sa slašću iščitao. Nakon jedne takve seanse isisavanja mozga, moj bi se duh u potpunosti ogolio i samo bih još tupo gledao ispred sebe.

U tim trenucima očaja posegao bih za nekom knjigom s police kako bih nadoknadio taj gubitak duha u sebi. Ovoga puta u ruci mi se nađe neugledna knjižica na kojoj je pisalo Vodič kroz subterraneus i u mojem umu zasvijetli spasonosno svjetlo. Slikar Željko Kipke, čija platna golicaju znatiželju vodećih računalnih geekova, poželio je riječima izraziti ono što nije uspio kistom.

Uvijek se nastoji prikloniti:

– ne onom što je lakše, nego onom što je teže

– ne onom što je ugodnije, nego onom što je neugodnije

– ne onom što je ukusnije, nego onom što pruža manje užitka

– ne onom što je počinak, nego onom napornome

– ne onom što je utjeha, nego bezutješnosti

– ne onom što je više, nego onom što je manje

– ne višem i dragocjenijem, nego nižem i vrjednijim prezira

– ne onom što znači nešto željeti, nego onom što znači ništa ne željeti

– ne tražiti ono bolje u vremenitim stvarima, nego ono gore.

Potencijalnom korisniku devet pravila mora biti jasno da odstupanje od kretanja – što vjerujem, upada u oči odmah po prvo čitanju natuknica – zapravo podrazumijeva intenziviranje aktivnosti da bi se u klimaksu, uvjetno rečeno klimaksu gorućeg raspoloženja, pohvatali konci svete inertnosti.

Tu sam, ponovno s djecom u sobi, ali sada rasterećen i otpušten. Misli mi se poigravaju u slatkom opoju. Barem simuliram da sam u stanju svete inertnosti, spreman za uvid u jednu od posljednjih istina.

Podizati djecu najteži je posao na svijetu. Pogotovo ako je to čovjek prisiljen sâm činiti. Ako mi je duh još negdje bio upaljen i radio, stizao je promišljati takve istine. Tu je bila još jedna: sve zlo svijeta potječe od stanovitih nepravilnosti, anomalija koje se javljaju u istom postupku, postupku podizanja, da izbjegnem riječ odgajanja, djece. I nakon sve igre i razmjene nježnosti u jednom trenutku nastupa pa barem blaži oblik zlostavljanja. Pritom, zlostavljanje je obostrano. Dijete zlostavlja roditelja, nakon čega roditelj zlostavlja dijete; to je nepisano pravilo i tomu sam se davno prestao čuditi. Ako želite dobro svojoj djeci, morate pustiti da vas zlostavljaju, do trenutka dok vas ne slome i situacija se obrne. Oni koji tvrde suprotno vjerojatno se nikada nisu ‘trošili’ na djecu. Oni djecu ni ne primjećuju. Djeca su s njima, ali kao da to nisu, prepuštena sama sebi, djeca se snalaze na svoje vlastite načine koje obično ne rezultiraju dobrim stvarima.

Napokon, jedne večeri nakon opetovanih misterioznih zvukova koji su naizmjence dopirali iz kuhinje i kupaonice, moj sin otrči da vidi što se to tamo događa. Uskoro sam mogao čuti njegovo pojačano „ghhh“ i „taf“ i „fa“; u kupaonici se doista nešto događalo, u kupaonici moj je sin na nekoga naišao. Ako je to bila gospođa za čišćenje bespotrebno ću je gnjaviti svojom pojavom. Stoga pozovem dijete:

–          Ivane, dođi na laptop!

Uskoro mali klipan osvanu na vratima dnevnog boravka zagonetno se smješkajući i gestikulirajući rukama, i pokazujući u smjeru kupaonice. Prvi put ga nije zanimao laptop i neka od epizoda Tomice i prijatelja nego čudnovata zbivanja u kupaonici.

–          Što je Ivane? Reci tati.

Uzeo sam malog stvora u naručje. I dalje je pokazivao rukama u smjeru kupaonice, smješkajući se.

–          Tamo je samo teta koja nam pomaže. Ona čisti, pere i kuha, nije tu da provodi vrijeme s nama.

Ali malac je postao uporan, pod svaku cijenu želio mi je pokazati tetu koja se brine za nas. Naposljetku, morao sam, s njim u naručju, otići do kupaonice. U redu, prvi put ću se susresti s tetom koju mi je žena ostavila u amanet dok se ona ne vrati. Ništa strašno, upoznat ćemo se, razmijeniti nekoliko uljudnih riječi. Možda i nije bilo u redu to što je već nisam upoznao. Teta je bila okrenuta leđima. Prala je pod kupaonice držeći čvrsto jelensku kožu među prstima. Mali zatraži da ga spustim te potrči teti. Pokušao sam ga zaustaviti, ali bilo je prekasno. Objesio joj se na leđa, grleći je s takvom dragošću da mi to nije moglo promaći. Što se događalo? Je li moj sin već poznavao tu ženu?

Teta je prekinula svoj posao da bi oprala ruke u lavoru pored njenih nogu te ih posušila suhom krpom. Bila je spremna okrenuti se i dijete uzeti u naručje. Kad je to napokon učinila, od zaprepaštenja nisam mogao udahnuti zrak. S mojim malim sinom u naručju, pomalo tupo, a više rezignirano, gledalo me je itekako poznato lice – lice moje žene.

–          Jesmo li se dogovorili da ćeš ti čuvati djecu dok ja čistim, perem, peglam i kuham? Onda – evo ti mali, drži ga! – rekla je, tutnuvši mi klinca u naručje i zatvarajući za sobom vrata.

Siječanj 2012.

‘Pogubni’ utjecaj konceptualne umjetnosti

Posted in ON KAWARA, One Million Years, Today Series, UMJETNOST - KONCEPTUALNA tagged , , , , u 11:40 am autora/ice Magičar

Jonathan Watkins: ON KAWARA

“Zahvatiti u bitak ljudske vrste i ljudske jedinke kroz njihovo najobičnije, najtipičnije. Čini se da upravo takav trud ulaže japanski konceptualni umjetnik On Kawara“, zaključio sam nakon što sam pročitao njegovu monografiju koju sam kupio putem interneta. Teško se odlučujem za kupovinu kakve umjetničke monografije. Reprodukciju djela tek nekoliko umjetnika rado vidim u ukoričenom izdanju na svojoj polici. Pored Anselma Kiefera, Paula Cezannea i još ponekog slikara, uglavnom, radi se o minimalistima poput Donalda Judda ili konceptualnim umjetnicima poput On Kaware.

Tetki je to, naravno, svejedno. Njena „mašina s pokretnim slikama“ odnosno televizor u potpunosti ju zadovoljava. Neki dan, prišla mi je i započela pričati o nekakvim malenim elektroničkim stvarčicama, e-čitačima, koji bi u najskorijoj budućnosti trebali preuzeti mjesto tiskanih knjiga. Gledala je na televiziji kako funkcioniraju. Nije im potreban izvor napajanja. Dnevno je svjetlo dovoljno kako bi se osvijetlila tzv. elektronička tinta kojom su na ekranu ispisane riječi magičnih djela. Pa, ništa, velim joj. Magičnost djela nije sadržana u obliku u kojem se prikazuju, magičnost je u konceptualnosti, našoj moći zamišljanja koju upravo tematizira i On Kawara kroz svoj umjetnički opus. Usput, iskoristio sam situaciju da ju uvedem u priču o japanskom umjetniku.

Za to vrijeme Kolo je šutjelo, vrtjelo se u svom uobičajenom polaganom ritmu, malo na jednu stranu, malo na drugu. Na kraju sam zaključio da pojava e-čitača ne predstavlja neki poseban događaj u bivstvovanju svijeta. Odsad ćemo duhovnim dostignućima pristupati u jednom novom obliku i to je to. Neki će odmah prihvatiti promjene, neki ne. Mahom, ljudi rođeni prije pojave ovih elektroničkih stvarčica ostat će do kraja života skeptični u pogledu njihova korištenja. Na kraju, dogodit će se da će na životu ostati samo ona ljudska bića koja su otpočetka koristila samo elektronički oblik pristupa duhovnim dostignućima i kraj priče – e-čitači će zaživjeti u potpunosti. Već vidim ovo svoje Kolo koje će umjesto sadašnjih, nerazumljivih natpisa masnim flomasterom na tko zna kojem jeziku, jednog dana osvanuti s digitalnim ekrančićima po sebi. Ipak, stari problemi će ostati. Prisilna proračunatost života, primjerice; ili nespoznatljivost prostora i vremena, a ako se ti problemi i čine nekomu rješivim, u rezervi su još prolaznost čovjeka, besmisao ljudskog postojanja itd.; na koncu, tu je i upitnost kvantne pa i svake druge znanstvene teorije koja se ne želi u potpunosti osloniti na, za mene neupitnu, stvaralačku snagu svijeta itd.

Svijet dolazi zajedno sa stvaralačkom energijom, a to se, čini mi se, u znanstvenim i filozofskim kalkulacijama, uporno previđa. Sav naš duhovni napor svodi se na interakciju sa stvaralačkom energijom, odatle i na stvaranje svijeta prema našoj mjeri. Prostor i vrijeme samo su pozornica za vječni proces stvaranja i rastvaranja svijeta pred našim očima.

Vraćam se japanskom umjetniku. Banalizirajući pojedinačni ljudski život do krajnosti On Kawara se odmah na početku svoje umjetničke karijere odlučio za odveć bizaran umjetnički projekt: izradu, na dnevnoj bazi, pločica s ispisanim datumima njihove izrade. Samo to je bitno. Živio sam 22. travnja 1968. kao što sam još uvijek bio na životu i 30. ožujka 2001, kao što sam to i danas. Najmanji mogući trag postojanja jednog konkretnog ljudskog bića, rekli bi. Svaki dan je pokriven i podsjeća umjetnika na njegov poziv. Svaki dan je trošenje tople vode opravdao jednom doista banalnom radnjom. Zamislite ovog konceptualnog umjetnika da baš svaki dan izrađuje po jednu ovakvu pločicu. Pločice same po sebi nemaju umjetničku vrijednost, radi se najčešće o crnim pravokutnim pločicama, koje se ponekad javljaju i u nekoj drugoj boji, s ispisanim datumima izrade pločice. Međutim projekt, koji nosi naziv Today Series, predstavlja paar excellance konceptualne umjetničke prakse. Nabijen simbolikom, metaforom, kojom god hoćete figurom, neprestano nas nuka na razmišljanje. A što sam ja radio taj dan? Malo-pomalo počnete razmišljati o svakodnevnim radnjama koje ljudi obavljaju u svom životu. Pomišljate, primjerice, da Nicole Kidmann baš u ovom trenutku sjeda na stolicu u nekom restoranu ili da Bruce Willis odlazi na WC. Svi dani su u neku ruku i važni i beznačajni; kao da nam to želi prenijeti On Kawara dok oslikava svoje pločice.

Ideja ovog projekta u potpunosti je komplementarna s idejom drugog projekta u kojem se umjetnik odlučio na slanje razglednica prijateljima širom svijeta u kojima ih doslovno obavještava da je još uvijek živ. Pločice i razglednice se ovdje javljaju kao svjedoci njegova života, ali i kao opravdanje ili čak ispričnica za daljnje življenje, iako ostaje nejasno komu i zbog čega.

Velika bitka s Vremenom s velikim V za On Kawaru tako traje od početka njegova umjetničkog puta i kulminirat će u kolosalnom projektu od kojeg doslovno zastaje dah, u kojem je borbu s vremenom odlučio voditi, čini se, u ime cijelog ljudskog roda, potpunoma sam. One Million Years sastoji se od dvadesetak tomova knjiga u kojima se nalaze ispisane godine ljudskog postojanja koje su prošle iza kojih slijede i godine pretpostavljenog čovjekovog postojanja u budućnosti. Otprilike milijun godina prije sadašnjeg trenutka i milijun godina nakon njega. I ako je za prvih milijun godina dostojanstveno ispisao posvetu: „Za sve one koji su živjeli i umrli“ (All Those Who Have Lived and Died) tako ispisanih milijun godina u budućnosti posvećuje riječima od kojih se čovjeku mora naježiti kosa na glavi – za posljednjeg (živućeg) čovjeka (For The Last One).

Tako je, poručuje On Kawara, ova priča o čovječanstvu koja je imala svoj početak imat će i svoj kraj i ne trebamo se previše zanositi. Svi mi živimo u jednoj bajci koja će se možda vremenski protegnuti i na nekoliko milijuna godina, ali nekog većeg smisla iza toga jednostavno nema. Tu najveću i zastrašujuću tajnu umjetnosti a odatle i cjelokupnog ljudskog postojanja On Kawara izriče na tako banalan, burleskan način da bi mu i moj Plavi noj morao pozavidjeti.

On Kawaru tetka nikako nije mogla razumjeti.
–    Kažeš tolike knjižurine ali samo s ispisanim godinama ljudskog postojanja? Taj mora da je stvarno lud. Pa tko će to čitati?
–    To se i ne treba čitati, tetka… – pokušao sam objasniti.
–    Ma pusti ti to! I kažeš Japanac? Onda mi je sve jasno. Japance nikad nisam mogla probaviti; sva ta njihova staloženost, tankoćutnost, pogled kao kroz vodu… Sigurno će na kraju počinuti samoubojstvo, tako to kod njih ide; onu sepuku, znaš.
Pokušao sam zamisliti način na koji će On Kawara naslikati pločicu iz Today Series posljednjeg dana svog života. Hoće li uopće u tome uspjeti ili će cijeli projekt morati privesti kraju prije svoje smrti? Naježim se pri pomisli da bi se doista mogao odlučiti na sepuku kako bi ostao dosljedan svom umjetničkom projektu. To je tako japanski, kako bi kazala tetka. Na posljednjoj pločici, uz datum izrade, možda će stajati nešto poput Died u analogiji s onim „For the Last One“. Tako to ide s umjetnicima. Oni doista ne brinu koliko će živjeti, kad će umrijeti. Primjećujete i da već dulje vremena ravnodušno razgovaramo o smrti? Što reći, osim – to je taj ‘pogubni’ utjecaj konceptualne umjetnosti na suvremenog pojedinca. 🙂

%d bloggers like this: