James Joyce: PORTRET UMJETNIKA U MLADOSTI
Duh svadljiva drugarstva, što ga je u posljednje vrijeme zamjećivao u svog takmaca, nije Stephena odvratio od njegove uobičajene navike tihe poslušnosti. Nije vjerovao u žestinu, i sumnjao je u iskrenost takva drugarstva koje mu se činilo jadnim nagovještajem muževnosti. Pitanje časti, što je ovdje bilo pokrenuto, njemu je bilo, poput svih takvih pitanja, beznačajno. Dok mu je mozak ganjao svoje neuhvatljive utvare i neodlučno se odvraćao od takve potjere, slušao je postojane glasove svoga oca i svojih učitelja koji su mu preporučivali neka nadasve bude gospodin i nadasve dobar katolik. Sad su ti glasovi muklo odjekivali u njegovim ušima. Kad je bila otvorena vježbaonica, očuo je i drugi glas što ga je nukao da bude snažan i muževan i zdrav, a kad se u koledžu počeo osjećati pokret za narodni preporod, opet ga je neki glas pozivao da bude vjeran svojoj domovini i neka pomaže da se uzdignu njen svrgnuti jezik i predaja… A žamor svih tih prigušenih glasova bio je uzrokom što je neodlučno zastao u svom traganju za utvarama. Glasove bi poslušao za neko vrijeme, ali sretan je bio jedino daleko od njih, izvan njihova dosega, sam, ili u društvu svojih opsjena.
… otac i njegova dva znanca [pili su] u spomen svoje prošlosti. Od njih ga je razdvajao ponor sudbine ili naravi. Njegov um kao da je bio stariji od njihova: hladnije je osvjetljavao njihove svađe i zadovoljstva i žaljenja, kao što mjesec osvjetljuje neku mladu zemlju. U njemu se nije pokretao život ni mladost kao što se pokretao u njih. On nije poznavao ni radost druženja ni krepkost surova muškog zdravlja ni sinovsko strahopoštovanje. U njegovoj se duši nije pokretalo ništa osim neke hladne i okrutne i bezljubavne pohote.
Osobnost umjetnika, najprije krik ili kadenca ili raspoloženje, a onda tečno i iskričavo pripovijedanje, napokon se pročišćuje od života, postaje bezlično da tako kažem… Umjetnik kao bog stvaranja ostaje u svom djelu ili iza njega ili postrance ili iznad njega, nevidljiv, očišćen iz života, nepristran, podrezujući nokte.
Kako li je lud bio njegov cilj! Pokušao je sagraditi branu reda i otmjenosti protiv prljave životne plime izvan sebe…
Njegovo se umovanje sastojalo od neke sutonske sumnje i nepouzdanja u samog sebe, osvijetljene na trenutke munjama spoznaje, ali munjama tako jasna sjaja da je u tim trenucima svijet propadao pod njegovim nogama kao da je bio uništen vatrom.
Cilj umjetnika je stvaranje ljepote. Drugo je pitanje što je ljepota.
Duša se rađa – reče neodređeno – tek u onim trenucima o kojima sam ti govorio. To je spor i mračan porod, tajanstveniji od rađanja tijela. Kad se u ovoj zemlji rodi duša kojega čovjeka, hvataju je mrežom i ne daju joj da poleti. Ti meni govoriš o narodnosti, jeziku, vjeri. Ja ću pokušati proletjeti kraj ovih mreža.
Neću služiti onome u što više ne vjerujem, nazivalo se to mojim domom, mojom domovinom ili mojom crkvom: i kušat ću izraziti sebe u nekom načinu života ili umjetnosti što slobodnije mogu i što potpunije mogu, služeći se u svoju obranu jedinim oružjem što ga sam sebi odobravam: šutnjom, progonstvom i lukavošću.
Ne bojim se biti sam, ni da me zbog koga drugog prezru, ni da napustim ono što moram napustiti. I ne bojim se pogriješiti, čak ni počinuti veliku pogrešku, životnu pogrešku, ni možda onakvu što traje vječno.
O Duhu i njegovim Moćima 
Posvetiti se formiranju svoga djela « O Duhu i njegovim Moćima… said,
Kolovoz 2012. u 12:09 pm
[…] James Joyce: PORTRET UMJETNIKA U MLADOSTI […]
ADNA said,
Veljača 2013. u 8:17 pm
OVO JE MALO VELIK TEKST STO STE NAPISALI.ALI POSTO SMO MI VII RAZRED NAMA NIJE VELIK DA GA OPROCITAMO U NAUCIMO NAPAMET I KADA TREBAMO PISATI NESTO PON NAMA MOZE POSLUZITI DA NEKOLIKO RECENICA IZVUCEMO IZ NJEGA.OVAJ TEKST JE KAO TEKST LIKOVNE UMJETNOSTI JA MISLIM AKO NESTO ZNATE ODGOVORITE MI STO SAM JA SVE OVO NAPISAL MOLIVAS .