Rujan 2017.

O vjerskom osjećaju (ničeancije xiv.)

Posted in FILOZOFIJA, NIETZSCHE, RELIGIOZNOST, S onu stranu dobra i zla tagged , , at 10:16 am autora/ice Magičar

Friedrich Nietzsche: S ONU STRANU DOBRA I ZLA

83.

Zanimljive misli čovjeku obično padnu na pamet u onim situacijama, za koje on sâm nikada ne bi pomislio da mogu izroditi zanimljivu misao. Nešto slično dogodilo se s još jednom mojom zanimljivom, a usudio bih se reći, i ‘velikom mišlju’: pala mi je na pamet prije neki dan nakon tuširanja, dok sam drhtureći, poput pravog goluždravca, izlazio iz tuš kabine… To je bila misao o Bogu, najvišem i najdubljem biću koje se uopće može zamisliti, pa bi se, slijedom toga, i ta misao morala svrstati u red najviših i najdubljih misli koje čovjeku mogu pasti na pamet u svezi tajne postojanja… Naime, odjednom, i bez ikakva povoda, sinulo mi je tko bi mogao biti taj koji za sebe, prema židovskoj tradiciji, tvrdi da samo jest (ja sam onaj koji jesam!), i kojega, mi blaženi i napaćeni ljudi ovog planeta, stoljećima doživljavamo kao uzrok sve naše sreće i patnje…

Međutim, dati tako jednostavan odgovor na ovo pitanje, dakako, da budi sumnju… jer, koliko je samo ljudi kroz povijest, učenih i neučenih, uključujući tu i velik broj filozofa, znanstvenika i crkvenih velikodostojnika, a da ne spominjemo duhovne askete i pustinjake svih vrsta, provelo vremena po najosamljenijim mjestima na zemaljskoj kugli, kako bi stiglo do njega…? U pravu ste, stoga nemojte ovu misao uzimati kao onu koja bi bila voljna ulaziti u polemike s drugim srodnim mislima postojećih religija, ona je možda samo umjetnička ‘po sebi’, i ako ste vjernik, kako ne biste s njom imali ‘problem’ – zamislite da samo čini srž sinopsisa nekog romana u nastajanju…

Dakle, Bog bi, prema toj osobitoj misli, bio naša krajnja mogućnost postojanja; jednostavno rečeno, to bismo bili mi u času naše smrti. Ona osoba pred kojom je sve ‘iza’, a ništa ‘ispred’, kojoj na dlanu leži naš proživljeni život i koja mu, zahvaljujući tomu, napokon, može uzeti mjeru i sagledati njegov pravi smisao. To bi napokon mogla učiniti, bez one pomalo dosadnjikave ‘sveprisutne’ nade koja svaki življeni život prati u stopu. Ne kaže se uzalud da u času svoje smrti saznamo tko smo zapravo bili… ‘Znanstveni dokaz’ koji bi potkrijepio ovu misao vjerojatno bi se pozivao na  činjenicu da se jedino ta ‘krajnja instanca’ naše osobe, iskliznuvši iz prostora i vremena, može ponovno ‘zalediti’ u apeironu, i na taj način, kao pra-tvar, povezati sa svim drugim stvarima, dušama i mogućnostima, koje apeiron nosi sa sobom, a time možda i s Bogovima velikih religija…

Mistični aspekt ove, nekome zanimljive, a nekome nezanimljive, ‘velike misli’ odnosi se na mogućnost stvarne komunikacije s tom našom ‘krajnjom mogućnošću postojanja’. A što ako ta naša osoba u času naše smrti, putem tajnovitih zavijutaka prostora i vremena, nusa ili apeirona, ipak posjeduje nekakvu moć djelovanja na naš današnji život…? Ne bismo li je mi, upravo zbog te činjenice, putem molitvi, neprestano gnjavili da nam otkrije jesmo li na pravom putu ili ne… Još mističnija mogućnost odnosi se na zamisao da se Bog u obliku naše umiruće osobe iz budućnosti mijenja u ovisnosti od toga što činimo danas… Zamislite, da našu krajnju mogućnost, i doslovno – našega Boga, izgrađujemo našim životnim postupcima! Ne sumnjam da bi apeiron mogao udovoljiti čak i jednom ovakvom ekshibicionističkom zahtjevu našega vjerskog osjećaja… ali zbog kojeg nam, u isto vrijeme, postaje jasnije zašto Bog može biti i čovjek. Bela Hamvas u Scientii Sacri tog je Boga-Čovjeka nazvao Adam Kadmon, eto, ni najmanje ne sluteći da je možda govorio o sebi u času svoje smrti…

84.

Ovim postom, eto, uzeo sam si za pravo da uvelike meditiram nad čovjekovim vjerskim osjećajem, koji strogo razlikujem od, meni puno dražeg, religioznog osjećaja… (Podsjetimo, religiozni osjećaj vezan je uz onu vrstu pra-osjećaja da smo dio ovoga svijeta, a ne pojedinci bačeni u njega). I, onda, što bi to bilo ‘vjersko’ po sebi? Nećete vjerovati, gurajući se s gomilom kršćana katolika u jednu lipanjsku subotu, u jednom od njihovih najvećih svetišta u srednjoj Bosni, a u koji sam bio prisiljen doputovati voljom svoje žene, ničim izazvan, shvatio sam bit ‘vjerskog’. I u tom smislu, kako bi kršćani kazali, doživio otkrivenje ‘iliti’ otkrovenje…

Bitna je vjera, ali ne toliko u nekog konkretnog Boga, koliko vjera da ti nešto ‘vanjsko, ‘izvan tebe’, koje se, na kraju krajeva, može i nazvati Bog, može pomoći u životu. Sâm po sebi, svaki život je težak i čovjeku je svaka pomoć dobrodošla. Ako se upravo Boga moli za pomoć, onda je to suštinski vjerski čin! U tom smislu, uspostavio sam i vlastito razumijevanje koncepata pravovjerja i krivovjerja. Na koji se način treba moliti? Naime, Božju volju nikada ne treba dovoditi u pitanje; zbog ove istine, uostalom, i ‘stoji’ ono čuveno “…i budi volja Tvoja!” u najvećoj kršćanskoj molitvi koju je jadni Job u svom očaju morao bezgranično i uzaludno ponavljati. Upravo Knjiga o Jobu, najveće je biblijsko svjedočanstvo, znamen i pouka, kako se Bogu treba moliti. Bogu se jedino može moliti na način da se od njega moli snaga kako bi se nedaće života odnosno njegova volja mogla izdržati. U tome je sadržana neka vrst mog razumijevanja pravovjerja. S druge strane, ako se Boga moli da nešto izmijeni u našim životima, npr. da neka osoba ozdravi od neke bolesti, onda se tim činom u pitanje dovodi Božja volja i na stvari je, prema ovom osobitom nauku, tipično krivovjerje.

E sad, nekima od vas, možda je ono što ja mislim pod ‘vjerskim’ ono ‘religiozno’ i obrnuto… Dopuštam i takva razmišljanja! Jedino insistiram na njihovu razlikovanju!

85.

Da bi moć vjerskog osjećaja čovjek u sebi oživio potrebno je da uspostavi i oživi svoje simbole, a poglavito se tu misli – da uspostavi svoje vlastito ‘svetište’. Nekome njegovo ‘svetište’ može biti određena crkva, manastir ili džamija, mjesto ukazanja ili planinska koliba; tek u rijetkim prilikama, kao meni, kao ‘svetište’ može poslužiti i jedan čitav otok!

Sred beskrajne i puste vode
Pružio se on – plav
Kao oko njega plavetno more…
…otok Cres!

Stoga, više nikoga ne može čuditi što je upravo otok Cres jedan od ‘junaka’ mog romana i što se ‘pojavljuje’ već u njegovom prvom poglavlju

86.

Za kraj, evo nam i Nietzschea, u pomalo iznenađujućoj obrani kršćanstva, a zapravo ‘vjerskog osjećaja’, na njegov tipičan način; tko je mislio da to nije moguće, očito, prevario se!

Način, na koji se – u cjelini uzev – do današnjeg dana u Europi održava strahopoštovanje prema Bibliji, možda je najbolji primjer discipline i pročišćenosti običaja, primjer za koji Europa ima da zahvali kršćanstvu: takvim knjigama dubine i posljednje značajnosti – za njihovu zaštitu – potrebna je spoljašnja tiranija autoriteta, kako bi stekla ona milenija trajanja, koja su nužna za iscrpljivanje i dokučivanje njihova smisla. Mnogo je postignuto, kad je – najposle – u masama (među plitkoumnicima i brzovarećim crijevima svake vrste) odgojeno osjećanje da se ne mogu svega doticati; da postoje sveti doživljaji pred kojim treba da izuju cipele i da im se ne primiču svojim prljavim rukama – to je bezmalo najviši nivo humanosti, do kojeg su one kadre da se uzdignu. Nasuprot tome, kod obrazovanih ljudi, vernika ‘modernih ideja’, možda ništa nije toliko odvratno kao njihov nedostatak stida, njihova ugodna drskost oka i ruke kojom sve dotiču, glase i opipavaju; mogućno je da se u narodu, njegovim nižim slojevima, još uvijek nađe relativno više otmjenosti u ukusu i takta u strahopoštovanju, nego među obrazovanima i čitačima novina, koji pripadaju polusvetu duha.

87.

Zagonetka ove upojedinačene svijesti ostaje… Što se s njom događa na kraju…? Ako ‘ništa’, to ‘ništa’ najviše i začuđuje… Ali i ako smo ‘samo svjedočanstvo’ tražit ćemo pomoć kako bismo bili u stanju izdržati sve ovo… I stoga, kao dobri vjernici, nećemo se libiti ni molitve, pa makar ona bila upućena i samo našoj ‘krajnjoj mogućnosti postojanja’… Ave Maria!

Travanj 2016.

Crtice iz ‘nadreligioznog’ i ‘nadznanstvenog’ (ne bojte se! sve ste to vi!)

Posted in HAMVAS, RELIGIOZNOST, Scientia Sacra tagged , , at 12:08 am autora/ice Magičar

Bela Hamvas: SCIENTIA SACRA

Kada bih bio istinski religiozan molio bih ovako: Molim te, Bože, ti koji, kad otvorim oči, kroz mene svijet stvoriš, poštedi me moga ja i njegove potrebe da bude značajan u tvome svijetu. Ako mi ne bi uslišio želju, pokušao bih s drugom molitvom: Molim te Bože, ti koji, kad otvorim oči, kroz mene svijet stvoriš, učini da moje Ja bude u tvojoj službi dok smo živi – ja u tebi ili ti u meni. Možda bih, a možda i ne bih, uspio otkloniti patnju koju zbog Ega osjećam. Podsjećam, naš Ego nije ništa drugo doli najizravniji osjećaj upojedinačenja u okrilju prirode. Svijet/zbilju ne doživljavamo u svojoj sveukupnosti, iz takoreći više njegovih točaka, nego iz jedne jedine točke, a prema mom mišljenju, činimo to pomoću osobitih ‘umnih valova’ – ‘valova prostorvremena’, koje smo, na još nepoznat način, stvorili iz te točke. U najvećoj mjeri, dakle, uvjeren sam da smo mi ti – stvaratelji svijeta. I zbog toga na jednom drugom mjestu tvrdim – istina je uvijek subjektivna! Ipak, kada bih bio istinski religiozan, kao što nisam (jer u meni oduvijek ćubi jedno dobro odgojeno socijalističko dijete!), to stvaranje svijeta ‘kroz moje tijelo’ prepustio bih Bogu. Ipak, da u svemu tome ‘ima neke (religiozne) vatre’ navješćuje mi moj stari poznanik, usamljenik ‘naše vrste’, Bela Hamvas:

Nije važan temelj na kojem [čovjek] stoji nego duhovna nit o koju visi.

I dalje:

Duša u otvorenom bitku… doznaje da su i slike bogova bile opsjene… U nečuvenoj budnosti preko vremena i prostora, u vječnoj svjetlosti, u tišini, u skrovištu šutljivog srca kaže: “Ja sam jučer, ja sam danas, ja sam sutra, imam moć da se drugi put rodim. Ja sam skrivena božanska duša koja je stvorila bogove”… [I] već zna da postoji samo jedna zbilja: DUŠA.

Kada čini posljednji korak, inicirani, prepoznaje da je pod bogovima podrazumijevao najviše snage vlastite duše, njezine sposobnosti, najsjajnije zrake svoga duha i blistave slike svoje opsjene. Stigao je u nadreligijsko stanje, u Jedinstvo Bitka.

Iz znanstvene perspektive, s primjesama spekulacije, to izgleda malčice drugačije. Ovdje smo ograničeni, u krajnjem slučaju možemo biti samo stvaratelji značenja, a ostatak otpada na informaciju, taj začudni fenomen koji se razaznaje kao dihotomijski znamen objektivnosti i subjektivnosti svijeta koji nas okružuje. S obzirom na moje pozadinsko znanje, informacija može biti samo subjektivna. Ispada da među sve te silne subjektivne aspekte stvarnosti, kao što su bol, osjećaj i nada – moramo, eto, ugurati i informaciju. Ali ako je išta na svijetu objektivno, onda je to opet informacija. Ako išta potvrđuje postojanje sličnih duša poput moje na ovom svijetu, onda je to informacija. One – duše drugih ljudi, kao i svaka druga stvar – prilaze mi u mom prostorvremenu, ali njihovo prostorvrijeme dolazi mi samo kao informacija, čak i u onom ekstremnom slučaju ‘susreta prostornih točaka’ preko kojih je Einstein dokazivao objektivnost svijeta. Čak i u tom slučaju, u kojem se moje tijelo dotiče drugo tijelo na stvari je samo ‘taktilna informacija’… Ako ću do kraja biti lud, usudit ću se reći da je prostor druge duše za moju vrijeme, a vrijeme druge duše za moju dušu – informacija. Sve što, u neku ruku, nije moje je informacija…

*

*  *

– Opet si zajozio… de malo stani na loptu; tko će to čitati? – oglasi se Tetka iz svog kutka Prostorije s Kolom.

– Tetka… zar si budna?

– Budna / nebudna, svejedno, ionako više nisam čovjek… iliti žena; u međuvremenu, dok ti tako trabunjaš, postala sam Gledatelj Televizije! Sapunica u šest, kviz u sedam… I pazi ovo: i Dnevnik je u sedam, a htjedoh reći ‘Dnevnik u pola osam’… i kako ću sad gledati i kviz i Dnevnik u isto vrijeme…?

– Da, moj Magičaru, jednoga dana, i to vrlo brzo, čovječanstvo će biti prisiljeno podijeliti se na dvije vrste ljudi: Nadljude i Gledatelje Televizije… one koji u životu više neće htjeti dalje sudjelovati… I ti ćeš biti Gledatelj Televizije! Nemoj se nadati ničemu drugomu. Ta te sudbina čeka… jer, eto, nemaš zubi… Gdje su ti zubi? – derala se Tetka dok sam napuštao Prostoriju s Kolom kako bih dovršio ovaj tekst… Što sam drugo mogao učiniti? Uskoro me čeka povratak u stvarnost, i Tetka je bila u pravu… Doista, muče me zubi… Uh, kako je život težak!

*

*  *

Zašto se u ovom svijetu danas osjećam tako osamljeno? Recimo, da jedan dio odgovora odlazi na priznanje da se zapravo u njemu osjećam beznačajan… Sve moje, da tako kažem, kompetencije – gotovo pa da nikome nisu potrebne. Osim što ‘nemam zube’, truli sam mudrac čije istine, ne samo da nisu za svačije uši, nego su i današnjim ljudima potpunoma bespotrebne. Oni su se zaputili u drugom pravcu, i napadni i ambiciozni kakvi već jesu, zainteresirani su isključivo da ukrase sebe, svoju točku, jer oni svoj život žive baš kao točke, bačene na pozornicu apsolutnog prostora i vremena, s drugim točkama… Polako shvaćam zašto mi sve odbojnijim postaju Newton i Heidegger… Newton zbog onog svog ‘apsolutnog prostora’ i istog takvog vremena, a Heidegger zbog one svoje nesretne ‘bačenosti u svijet’… Kako netko, istinski religiozan, može trubiti o nekakvoj ‘bačenosti u svijet’…? Zar ga ja ovakav, podozriv, strašljiv, apriori areligiozan (ili nadreligiozan), i uvučen u sebe, trebam podsjećati da smo svi mi dio ove zbilje, dio svijeta, i da se na osnovi tog pogleda sasvim lijepo može izgraditi jedna prekrasna religija u kojoj bi mogli participirati, uvjeren sam, svi homo sapiensi uključujući tu čak i one koji se osjećaju kao ‘dobro odgojena socijalistička djeca’… Ne bi nam bio potreban ni kreacionizam ni judaizam, ni islam, ni kršćanstvo, pa čak ni hinduizam ni budizam; nikakva temporalna istina, koja bi se oslanjala na točan vremenski slijed događaja religiozne predaje… Bila bi potrebna samo vjera da nismo bitni mi nego zbilja koja nas okružuje, Duh-Bog, koji nas okružuje, i koji ulazi u nas da bi nam omogućio vidjeti i doživjeti tu ‘čaroliju svijeta’…

Međutim, ovakav pogled na svijet, kad bi kojim slučajem zaživio, momentalno bi mnogim ljudima svijet učinio dosadnim mjestom. To je zato što mnoge ljude na djelovanje pokreće ideja ‘volje za moć’, prema mom mišljenju – samo ideja, i to iz arsenala našeg dragog učitelja, ‘engadinskog delije’… Poznato je da je Nietzsche tvrdio kako svi mi dolazimo na svijet sa stanovitim ‘eksplozivnim materijalom’ koji obitava u nama kao određena psihička energija ili predispozicija, drugim riječima, da nismo ‘tabule rase’ u svojim htjenjima! Sanjam o danu kad ću se uspeti na južne Alpe i posjetit mjesto u kojem je stvarao svoja najveća djela, kako bih njegovom zamišljenom duhu, na onim stazicama, uz koje i danas pasu dobroćudne kravice sa zvončićima oko vrata, prišapnuo, obznanio, kako god hoćete, tu novu mogućnost svijeta. Ne, dragi, i ‘utjelovljeni Dionise’, tvoja ‘volja za moć’ samo je ideja koja se razvila iz nagona za preživljavanjem! To ću mu reći i onda se spustiti do danas preuređenog ljetnikovca kako bih dospio u njegovu sobicu u kojoj je ‘zapisivao svoju samoću’.

Pokušat ću biti posve jasan: znanje i samo znanje bilo koje vrste razgrađuje psihičke ‘eksplozivne materijale’ u nama. I što više budemo tonuli u zbilju koja nas okružuje, to ćemo manje biti ratoborni i nepovjerljivi, manje ćemo se odavati kultu ličnosti, predsjednika države, slavnog nogometaša, pop zvijezde ili samog Boga. Ali ono što je možda najvažnije odnosi se na činjenicu da pritom nećemo morati biti manje religiozni… manje dostojanstveni u svom ‘točkastom postojanju’. Ne moramo isključiti religiju iz naših života ako se odamo nagonu (ili možda također samo ideji) za saznanjem. Drvo spoznaje može nastaviti rasti u Rajskom vrtu, samo nam valja otjerati zmiju, onu primordijalnu ideju u nama koja znanost proglašava svemoćnom i svemogućom. Osim u ‘nadreligiozno’, dospjet ćemo i u ‘nadznanstveno’… I zato vam kažem: niti je svemoćna i svemoguća religija, niti je to znanost, ni filozofija, ni umjetnost. Sve su to samo oblici ljudskog duhovnog postojanja… Sve izvan toga je bezduhovno, sâm život, životinjska vrsta, ‘stvarnost’, o kojima nam ne valja trošiti riječi, jer riječi ni ne trebaju… u takvoj okolini prije će nam trebati zubi, ali ne oni ‘volje za moći’, nego ‘obični zubi’ za puko preživljavanje…

Prosinac 2014.

‘Definicija’ umjetnosti ili zašto smo (samo) osjećaj svijeta

Posted in UMJETNOST - SLIKARSTVO, Zlatko Kozina tagged , , , , , at 7:07 pm autora/ice Magičar

Zlatko Kozina: USKRSNUĆE
uskrsnuce1Na slici nazvanoj Uskrsnuće mog prijatelja Zlatka, lik anđela, koji u Bibliji nosi vijest o Isusovu Uskrsnuću, nalazimo u istom poslu u Muzeju moderne umjetnosti u New Yorku (popularnoj MoMA-i). Svoj osjećaj svijeta, neskriveno religioznog duha, Zlatko rabi kako bi izrazio jedan drugi osjećaj – osjećaj praznine i nedostatnosti današnje umjetnosti koja, po njemu, više ‘ne stanuje’ u Museum of Modern Art nego se čini kao da je uskrsnula. Usporedba umjetničkih ‘tijela’ (djela) s Isusovim tijelom ostaje na prvi pogled zamagljena. Međutim, u ovom smislu, smisao Zlatkovog djela je mnogo tužniji. Umjetničko nadahnuće vratilo se Bogu, svome stvoritelju; svijet je završio s umjetničkim stvaranjem. Ovdje u MoMA-i nema više ničega.

Premda, dakako, mogu postojati i druga tumačenja ovog platna, uostalom i sâm umjetnik može ponuditi neko svoje, ovo mi je pomoglo da do kraja uobličim vlastitu definiciju umjetnosti koja mi je ovih dana pala na pamet.

Izvorno, umjetnička potreba pojedinca ogleda se u nastojanju da svoj osjećaj svijeta pretoči u čvrsto djelo. Međutim, ono što se možda dosada nije posebno isticalo odnosi se na činjenicu da nešto beskrajno, poput osjećaja svijeta, prolazi transformaciju i postaje nešto konačno – umjetničko djelo. Teza koju ovdje želim iznijeti može se izreći i na sljedeći način: u umjetničkom stvaranju dolazi do svojevrsne zamjene uloga: bezgranični svijet (premda se radi o osjećaju i samo osjećaju svijeta) postaje nešto konačno, opipljivo – gledljivo, slušljivo, čitljivo – djelo iz kojega svoju jedinstvenost i konačnost sada zrači biće umjetnika. Upravo to vidim na slici Uskrsnuća mog prijatelja Zlatka koja mi je u konačnici pomogla uobličiti vlastitu definiciju umjetnosti:

Umjetnost je svođenje osjećaja svijeta umjetnika u djelo koje (kao izraz svog ‘osjećaja’) zrači biće umjetnika.

Bez obzira na mogućno pragmatički karakter motiva za stvaranje umjetnosti, koji se još od spiljske umjetnosti razotkriva kroz pokušaj komuniciranja i ovladavanja Drugim, sâm karakter umjetnosti razaznaje se kao nešto drugo i povezan je s temeljnim osjećanjem svijeta pojedinca. Dok pokušava komunicirati i ovladati Drugim, on kroz umjetnost, ponajprije govori o sebi, da budemo precizniji – govori o svom osjećanju Svijeta. Na neki način, dolazimo do samog dna bića. Nema nikakvog ‘Sebstva’ ili ‘Jastva’ koje bi se moglo razlikovati od osjećaja/osjećanja svijeta pojedinca. U skladu s tim, i sama svjesnost može se shvatiti samo kao posebna vrsta osjećanja svijeta. Sâmo osjećanje svijeta smo mi. Zato je umjetnost duboka. I zato nema dublje istine o čovjeku od umjetničke istine. Na najnižoj psihičkoj razini mi jesmo upravo ‘osjećaj svijeta’ i ništa drugo – i ništa ‘više’! Ego je tek naknadno i žalosno nadograđen.

Religiozni osjećaj svijeta nastupa u onom trenutku u kojem se pojedinačni osjećaj svijeta stapa sa zamislivim osjećanjem svijeta u cjelini. Za religioznog čovjeka, razdvajanje, u načelu, nikada nije postojalo. Za njega pravo pitanje glasi: „Zašto postoji Drugi, a ne ja sâm?“ Podsjetimo se, među prvima formulirao ga je Bela Hamvas u samoći svojih vinograda zapisavši ga u Scientii Sacri. Tek s Drugim dolazi vrijeme, zapisat će sjetno Emil Levinas nešto ranije u Od postojanja do postojećeg. A za osjećaj svijeta, koji zamišlja svijet kao cjelinu i sebe kao dio te cjeline, tek naknadno će se uspostaviti postojani označitelj – Bog.

Iako ne spadam u ljubitelje angeologije, u jednom trenutku svog života, i meni je ‘zatrebao’ anđeo za vlastiti izraz nedostatnosti i praznine u osjećanju svijeta koji me okruživao (i koji me i dan-danas okružuje). Kako je to izgledalo možete pročitati u kratkoj književnoj crtici jednostavnog naziva Anđeo koja je nastala negdje na prijelazu stoljeća:

Dva dana poslije Anđeo siđe na zemlju. Već tada – sve je bilo gotovo. Nije bilo preostalo nijednog čovjeka, ni jednog živog bića na zemlji. Ipak, na svakom koraku suočavao se s ovim ili onim ostatkom ljudskog postojanja. Nailazio je na otkinute reklamne panoe, prevrnute automobile, boce vina i limenke piva, razbijene televizore – sve sa zadnjeg čovjekovog tuluma. Zemlja je uistinu izgledala očajno.

More je bilo zagađeno; i rijeke i jezera, ali eto, svijet više nije imao smisao. Više o ničemu nije trebalo brinuti. Nekoliko filmskih vrpci nađe se pod Anđelovim nogama. Uzeo je jednu, namjestio u kino projektor i pokrenuo. Čuli su se ljudski krici, izbezumljena lica koja sve do zadnjeg trenutka nisu vjerovala… Prekinuo je projekciju. Njegovu pažnju konačno privuče ogromni bijeli BMW otvorenih vrata, negdje ostavljen na cesti…

Biti čovjekom … odzvanjalo je Anđelovim ušima … mora da je bila osobita muka.

U zraku se još osjećala toplina ljudskog postojanja. Međutim, svakog trena sve je više iščezavala. Prostor i vrijeme su se mrvili. Zadnji put Anđeo je Zemljom hodao ukrašen božjim znamenjem. I još se čudio svemu na što je nailazio. Kao da je bilo jučer kada je Zemlju pohodio prije stvaranja ljudi kako bi sve na vrijeme priredio. Zemlja je bila blistavo čista – radilo se o svetom trenutku. Sada, nakon Kraja bilo je izlišno razmišljati o tehnološkim inovacijama, njihovoj vrijednosti i o tome jesu li bile u skladu s Božjim naukom. Više nije bilo ljudi na zemlji, razumijete.

I tada se anđeo dosjeti i baci svoj pogled u tamu svemira. U orbiti oko zemlje preostao je još jedan čovjek, astronaut, zaboravljen od svega i od boga i od Strašnog Suda. Anđeo je ugledao njegove užasnute, unezvijerene oči i osjetio njegov strah, bez obzira na prostranstvo koje ih je dijelilo. Jer prostor više nije bio prostor u klasičnom smislu a vrijeme nije bilo vrijeme. Astronaut je gledao anđela, jedini ljudski lik je napokon gledao lice Boga kada mu više nije trebao ništa značiti, kada je stigla presuda… I taj trenutak vremena bio je posljednji; dospio je u vječnost.

Sveti gral držim u rukama, ali… zanima li on koga još? Očito da sam iznašao odgovor na pitanje koje u ovom vremenu baš i ne pobuđuje preveliku pažnju; u ovom dobu malo tko mari za umjetnost, ali zato većina mari za profit; odatle, sve je češći broj povika da umjetnost nekome može postati zanimljiva samo ako je profitabilna. „Postoji Umjetnost i postoji Svijet Umjetnosti“, podsjetimo na sažet izraz ove misli britanskog umjetnika Damiena Hirsta koji tako bolno pogađa srce svakog umjetnika. Isto tako, možemo reći „Postoji Književnost i postoji Svijet Književnosti“, „Postoji Znanost i postoji Svijet Znanosti“ … drugim riječima, postoji Duh i postoji Život i u njemu nezaobilazni, ubitačni… društveni odnosi… Ali, kad malo bolje razmislimo, tako je sa svim stvarima danas, ne samo sa stvarima duha.

Tako sam (pomoću riječi) shvatio što je umjetnost; naravno, za sebe i svoj svemir misli… Hoće li ista formula biti primjenjiva na vas i vaš svemir misli…? To, naravno, prepuštam vama…

Listopad 2014.

Neuzaludna uzaludnost (o tri slučaja pisca/stvaratelja)

Posted in HAMVAS, Mađarski Hiperion, RELIGIOZNOST tagged , , at 11:33 pm autora/ice Magičar

Bela Hamvas: MAĐARSKI HIPERION

Razbolio sam se… osjećam se bolesnijim nego ikad prije… pa opet, ne mogu reći koja me to bolest točno muči. Možda samo ulazim u ono što nazivaju starost…?

Kad malo bolje razmislim, u ovom životnom dobu, svi duhovi do kojih mi je stalo bili su već mrtvi ili ludi (Kafka, Nietzsche…) U praznini sam onih Nietzscheovih godina u kojima je on potonuo u svom umu. To mi zvuči tako nestvarno da s vremena na vrijeme moram otići do kupaonice i ispljuskati se vodom. Što se to, pobogu, sa mnom događa?

Pisanje mi je postalo sve. Ma i da riječima samo ubijam ili povećavam prazninu oko sebe, ne mogu više odsustati. Ne mogu ne pisati.

Razlikujem tri slučaja pisca/stvaratelja. Najsretniji slučaj je onaj u kojem je on od šire javnosti prepoznat kao stvaratelj, te se legitimirao u poslu pisca u smislu da ga društvo u kojem živi cijeni zbog njegove književnosti. Odatle, on ne samo da se ima vremena baviti onim za što je rođen nego mu njegova književnost osigurava i krov nad glavom, egzistenciju. U pravilu, ovaj slučaj pisaca/stvaratelja je privilegij pisaca koji žive u velikim državama (pritom, englesko govorno područje je poželjno, ali ne nužno). Taj putuje svijetom, nastupa u televizijskim emisijama, održava predavanja po svjetskim sveučilištima, daje intervjue. U nekim slučajevima živi i samo od tih honorara. Iako je u svijetu sve manji broj takvih pisaca, i dalje je lako navesti primjer. Michel Houellebecq je, po mom sudu, jedan takav pisac. Premda za sebe osobno vjerojatno nikada ne bi rekao da je sretan, predstavlja umjetnika/književnika koji se u potpunosti poklapa sa slikom ‘najsretnijeg slučaja stvaratelja’ danas.

Manje sretan slučaj stvaratelja je onaj u kojem on dobar dio života provede u nametanju svoje umjetnosti drugima. U ovom, mnogo češćem slučaju, pisac se bori za svoju književnost kao što se neki vlastodržac bori za svoje interese. Vjeruje da mu samo dobra promocija može donijeti uspjeh. Često je razočaran i zlovoljan. Nema motiva za rad ako nema za koga raditi. Često radi poslove usko vezane uz umjetnost/stvaralaštvo – urednik je časopisa, urednik u nakladničkoj kući, novinar, voditelj radio ili televizijske emisije vezane uz neki oblik pisanja i umjetnosti itd. Mislim da neću pogriješiti ako u drugi slučaj pisca/stvaratelja uvrstim sve živuće, relativno priznate hrvatske pisce. Svi objavljuju književna djela i… pored toga, rade nešto drugo da bi preživjeli. Imaju tu nesreću da žive u maloj zemlji u kojoj književnost ne privlači pretjeranu pozornost. To znači da im bilo koja vrsta uspjeha ne donosi mnogo na materijalnom planu, kao i na planu slobodnog vremena za pisanje. Nikada neće preći u kategoriju najsretnijeg slučaja umjetnika. Možda je posljednji slučaj ‘najsretnijeg slučaja pisca/stvaratelja’ u našoj zemlji bio slučaj Miroslava Krleže? Teško nam je zamisliti da netko poput  Miljenka Jergovića živi od prodaje svojih romana; i više smo nego uvjereni da on zapravo živi od pisanja kolumni…

Posljednji slučaj pisca/stvaratelja (koji se može odnositi i na bilo koju drugu vrstu umjetnika) odnosi se na slučaj stvaratelja koji živi u svom, vlastitom svijetu. Bio prihvaćen od drugih ili ne, njegov SVIJET mu je dovoljan (“Iz svog sela vidim sve zvijezde na nebu.”, zapisao je nešto slično Pessoa). Obično za život zarađuje poslom koji nema veze s umjetnošću. Pisanje prakticira u slobodno vrijeme. Nije li treći slučaj pisca/stvaratelja – upravo naš slučaj! Mi smo pisci/stvaratelji koji za života ništa neće dobiti od svog pisanja, poput (nam dragih) Fernanda Pessoe i Franza Kafke, ili ‘još bolje’ …Bele Hamvasa. Na početku Mađarskog Hiperiona, potresnog epitafa svog stvaralačkog opusa, on turobno i neutješno rezimira svoju sudbinu, sudbinu pisca koji je živio u vlastitu svijetu [u prijevodu Save Babića]:

Evo me u ovom narodu, u ovoj zemlji, svaka mi je namera bezuspešna, svaka reč uzaludna beše, svi planovi su mi se razbili, propao sam, neprimetno, suvišno i nepoznato. Ne gledam more na čijim obalama sam želeo da umrem, ne osećam miris smokava i obalskih borova, koji maestral donosi iz zaliva, i ne čujem romor talasa na hridinama. Čak i ovde poraz. Moj dajmon me ne pušta. I nemam nikakve utehe. Znam da neće biti potomstva koje će me poštovati. Ono što sam ja radio tako je nečovečno da se prema tome neće prodobriti nikakvo potomstvo. Nisam naklonjen nikome, čak ni njemu. U meni niko neće naći opravdanje. Nigda ovde nije bilo čoveka koji je manje bio umiljat. Ali i inače, potomstvo! Neće ono imati ni želje da se muči hartijama. Dolaze vremena koja će zaboraviti svaku prošlost. Sadašnjost će nagnati ljude da zaborave prošlost – ne zato što će biti veoma srećni, nego upravo veoma nesrećni, toliko čak da niko neće umeti da im ublaži patnje. Zašto bi baš iščeprkali mene koji nemam nikakvo saosećanje prema njima? Vreme slova je i inače već minulo. Pisanje je nesavremena strast, i sve više će to biti. Biće zaboravljen svako ko je pisao, čak i ja [ja naglasio]. Postoji u meni jasnovidost da to kažem, ma koliko je sud težak, naročito za mene sama, u čijem životu postoji tako užasna nesrazmera između onoga što sam ostvario i onoga što se u meni primećivalo. I tako, ono što sam činio, zauvek je izgubljeno. Čak i ovo. Jer ostali? Ko sme sebe da postavi uz mene. I kada to pitam, ne govori li iz mene oholost. Toliko sam sâm da ne samo što jedino ja umem to učiniti, nego sam ja i jedini koji zna šta sam uradio.

Fernando Pessoa na svoj je način također bio ojađen na svoje suvremenike, svoje sugrađane, njihov teško podnošljiv provincijski duh. Zatvorio se u sebe poput školjke i riješio problem. Što se tiče vas, nekada ćete to moći učiniti, a nekada ne. Niste opterećeni time da ste doista netko tko će biti tek naknadno otkriven. Takvih pisaca zapravo više neće biti. Stoga, mišljenja sam da ćete ekvilibrirati  između drugog i trećeg slučaja umjetnika. Možda vam pođe za rukom objaviti knjigu pa ćete privremeno uskočiti u vlak pisaca/stvaratelja koji su uvjereni da je došao njihov čas. Ali kad-tad, eto vas natrag u tamu vaše sobice u kojoj pišete. Nikada nećete moći sebi objasniti zašto to činite kad je sve uzalud; zašto, do vraga, pišete? Sva slava i svo odbijanje koje ste za života doživjeli i koje ćete doživjeti, ako ste iskren pisac, na kraju će u vama izazivati istu gadljivost, ali nećete moći stati, i dalje ćete pisati… ali sada potpunoma sami; u to doba, možda ćete svoj život u cijelosti provoditi u izolaciji, na nekom otoku… možda ćete se za potrebe pisanja zarediti, završiti u nekom samostanu, manastiru ili tekiji, i doslovno ostati samo na kruhu i vodi i dalje samo pisati… bespoštedno, manijakalno i posvemašnje uzaludno…

Zadnjeg dana vašeg života ruka će vam klonuti, papir više neće izdržati, zadnju misao koju ćete imati potrebu zapisati – ostat će vam u glavi. I umalo da umrete u mukama s pomisli na tu činjenicu. Međutim, sjetit ćete se ovog trenutka… i da ste uzaludnost svakog vašeg književnog napora shvatili puno prije… u trenutku kad ste prvi puta pročitali ovaj tekst… Stoga, umrijet ćete pomireni; vaša vas je književnost čitavo vrijeme pripremala za taj trenutak… ta uzaludnost… koju se na kraju otkriva da nije bila uzaludna… Od književnosti nam doista ne valja više tražiti!

Kolovoz 2014.

Književno-filozofski ljetni intermezzo: o Sokratovoj ženi

Posted in FILOZOFIJA, HAMVAS, Scientia Sacra tagged , , at 5:49 pm autora/ice Magičar

Bela Hamvas: SCIENTIA SACRA

Izmišljena anegdota razotkriva zašto je pojam ‘entelehije‘ (ili možda neki drugi?) u Sokratovu promišljanju ostao nedorečen. Kažu da je toga dana na Agoru stigao dosta kasno, zadržan poslom koji mu  njegova žena bijaše naložila: da zgnječi sto glavica kupusa u kadi od smokvina pruća. Tako se dogodilo da je ondašnje besposličare i skitnice koji su se motali po atenskom glavnom trgu, a koje mi danas znamo pod otmjenim imenom filozofa – ljubitelja mudrosti – zatekao mrak a da nisu do kraja promislili temu o kojoj su tog popodneva ‘razbijali glave’. Između ostalih, pojam ‘entelehije’ koji se bio stidljivo pojavio u jednoj raspravi, za sva stoljeća koja su uslijedila, u zapadnom krugu mišljenja, osta kao onaj – najnepromišljeniji, najnerasvjetljeniji. I za tu čudnu situaciju, sada to vidimo jasno, kriva je Sokratova žena.

Međutim, isto tako, uvjeren sam, kad bi je znanstvenici budućnosti jednoga dana ponovno sastavili i probudili – iz jedne jedine stanice DNK pronađene u naramku ljudskih kostiju ispod nekog kamena, na jednom od mnogobrojnih atenskih čudesnih arheoloških nalazišta – i optužili za neprimjereno ponašanje prema svom mužu-misliocu, prema kojemu se čitava Europa danas osjeća dužnikom, zbog vehemetnih misli koje je izrekao i ostavio u amanet na korištenje, da bi spremno odgovorila:

– A zato se na Trgu zadržava’ toliko dugo! A ja sama morala obavljati popodnevne i predvečernje poslove. Da sam to znala, bogme, ta vaša Europa ostala bi ne samo bez ‘dostatne rasvijetljenosti nekog pojma’ nego i čitave filozofije!
Tako bi, uvjeren sam, zborila Sokratova žena! (A možda tako zbori, duboko u svojoj nutrini, i moja žena, svaka žena?)

Nije ‘zalud Bela Hamvas u svojoj knjizi Scientia Sacra muškaraca definirao kao ‘materijaliziran duh’, a ženu kao ‘produhovljenu materiju’! Pa ipak, stigao je napisati i ovo:

Tijekom cijelog svog života nisam imao potresnijeg iskustva. Nisam to shvatio odjednom i naglo. Moj me daimon štedio jer je znao da to ne bih bio u stanju podnijeti. Žena mi je bila beskrajno važnija od mene samog, a to je posve prirodno i to odmah shvaćaju svi muškarci. Polako, tijekom godina, svake godine samo kap. Konačno sam morao uvidjeti, ali tek kada sam, da bih to izdržao, već imao snagu i nadmoćnost [ja naglasio].

Postavlja se pitanje, je li nešto slično mislio i osjećao i ‘naš’ Sokrat…? Moguće je… a da mi, koji sebe nazivamo slobodnim duhovima, tako mislimo i osjećamo – to pogotovo… 🙂

Lipanj 2012.

Posvećene riječi za posvećenu prazninu

Posted in HAMVAS, RELIGIOZNOST, Scientia Sacra tagged , , , at 11:19 pm autora/ice Magičar

Bela Hamvas: SCIENTIA SACRA

Napokon jedno posvećeno štivo, s religioznošću upravo prema mome ukusu, kazao bih u intelektualnoj maniri, religioznošću koju sam kao jednu od moći duha nepravedno zanemario na ovim stranicama. Kao da mi je namjera podsjetiti intelektualce da ipak nisu sami. Da se njihova proračunata analitičko-sintaktička, kakva god, svijest ipak može ograničiti (mogao sam napisati i induktivno-deduktivna, svejedno). Pa nije li upravo osjećaj ono nešto što ne treba poimati ili griješim? I nije li osjećaj ono nešto što je, zapravo, u istoj ravni s poimanjem, što se s njim nadopunjuje, tamo gdje ne može jedno stiže drugo i obrnuto? I što je osjećaj, recite mi, vi, intelektualci? Hoćete li na to pitanje nastojati odgovoriti samo putem refleksije, mišljenja  ili uporabom riječi ili ćete jednostavno svijet pokušati osjetiti i na taj način „pojmiti“ osjećaj. Idemo pogledati što o tome kaže Bela Hamvas u svojoj knjizi:

Najviši stupanj bitka nije znanje nego osjetljivost.

A-ha. Ulaznica za kontemplaciju intelektualca i njegovo dovršenje u racionalnom misticizmu, kako je možda želio Peter Sloterdijk. Ta me tema uvijek kopka. Uvijek pišem o istom, uvijek se vraćam istom jer za moje biće postoje i nadaju se samo one teme koje ono osjeća kao svoje. Nadalje, Hamvas piše da čovjekova osjetljivost svoj najviši stupanj doseže u svojevrsnoj Budnosti. Ali kakvoj to Budnosti, uskliknuo bi moj Magičar. Dalje je potrebno vrlo pažljivo čitati filozofa vina.

Budnost je čovjekova metafizička osjetljivost.

Ah, dragi Bela, ali zar metafizika nije već odavna mrtva? Što nam želiš još poručiti njome? Želio sam razgovarati, nedostajala mi je ta osjetljivost moga bića na čistu stvarnost, doći do izraza bez ijedne upotrijebljene riječi.

I u tom trenutku, kod tih misli, starac rijetke sijede kose, s buteljom vina u ruci, osvanu u Prostoriji s Kolom. Malo je uplašio tetku koja je sjedila na stolcu i ispunjavala križaljku.
– Oh, vi… – samo je stigla promrmljati. Potom se ustala i ležerno, gegajući se u hodu, odvukla do fotelje.
– Možda imate pravo, možda ‘metafizika’ više nije prikladna riječ – poče starac bez pozdrava.
– Pa da; mogli ste samo napisati da je Budnost jednostavno čovjekova osjetljivost. – kazao sam. – Danas više ne dijelimo svijet na ‘ovostran’ i ‘onostran’.
– Slažem se…

Znak raspoznavanja u bitku jest: Svijet je Jedno. Hen Panta Einai, kako kaže Heraklit… Onda, neka Budnost bude intenzitet bitka i to njegov najviši intenzitet“. – zamlatarao je rukama po zraku – Isto tako, potrebno je „Budnost razgraničiti od Svijesti.

– Što? Zar ne smatrate Budnošću ‘buđenje svijesti’ o kojem je pisao i govorio Anthony de Mello? To je vrlo zanimljivo. – kazao sam.
– Slušajte,

Povijest je… osuđenost koju čovječanstvo, ispalo iz Zlatnog Doba, mora otpatiti… U budnom stanju povijesni čovjek nije osjetljiv nego nervozan… To zatvorenu i potonulu budnost psihologija u najnovije doba zove podsviješću. A podsvijest je upravo organ budnosti ljudske duše.

–  Samo malo, previše je novih pojmova u igri… – zadržao sam starca – Spominjete nekakvo Zlatno Doba… O čemu se, zapravo, radi?

Zlatno je Doba ono vrijeme kada je život otvoren prema bitku… Carstvo Ver čini Zlatnim Dobom to da su Nebo i Zemlja povezani s devet mostova… od devet mostova osam ih je srušeno…

– Pa što će se onda dogoditi s čovječanstvom? – upitao sam.
„Apokaliptički karakter čovječanstva nakon Zlatnog Doba jest da stoji pod presudom…“ – apokaliptično je i dovršio svoje izlaganje moj gost.

Smješkajući se slušao sam ovog starca i njegov uzavreli arhaični jezik. Tko još ovako piše, tko još ovakva štiva čita? Dakako, radi se samo o jeziku koji se rabio u dobu u kojem se vjerovalo da riječi zaprimaju stvarnu moć. Danas to više nije tako. Iako se čak i danas napisane ili izgovorene riječi nastoje rabiti za manipulaciju vama, u sve češćem broju slučajeva one se koriste tek za upražnjavanje običnog egzibicionizma, dok u rjeđim slučajevima, među koje se, nadam se, može ubrojiti i pisanija s ovog bloga, proglašavaju čistim ludostima. Jedan Derrida već se odavno posrao po riječima. I kako se onda ne smješkati na ovog apologetu istih kojeg smo sada ugostili u našoj Prostoriji s Kolom.

Pa ipak, jezik Bele Hamvasa mi je i dalje drag, makar bio onkraj svakog značenja. Njegove posvećene riječi, iako samo metafore, diraju me, diraju moju posvećenu prazninu koju sam udomio u sebi. A ta se praznina, baš poput vakuuma, sada komeša i kao da time želi poručiti da nije u potpunosti prazna, da ipak fluktuira nekim tananim religioznim osjećajem pa makar se on pod supermodernim mikroskopom, kojeg će izumiti oko 2075. za potrebe provjere valjanosti teorije struna, prepoznao kao beznadni vapaj za običnim, osobnim bogom. Tako stoji i sa Scientiom Sacrom kojoj ću se ovdje vjerojatno vraćati.

Popodnevno svjetlo probija se kroz napola spuštene škure prozora u Prostoriji s Kolom stvarajući pruge svjetlosti na sagu pored naših nogu. Neodređeno, kimnuo sam glavom.

– Hoćete čašu vina? – upita me starac nakon poduže šutnje.
– Kakvo imate?
– Bijelo… iz mađarskih vinograda iz 1959.
– Dajte!

Lipanj 2011.

Okolnosti prisiljavaju na opsjenarstvo…

Posted in FILOZOFIJA, Filozofija vina, HAMVAS, KNJIŽEVNOST - PROZA, RELIGIOZNOST tagged , , at 9:57 am autora/ice Magičar

Bela Hamvas: FILOZOFIJA VINA

38fc7-540597_10150759106736104_302464240_nOdmah da se razumijemo, osjećaj religioznosti o kojem piše Bela Hamvas nema nikakve veze s religioznošću glavnih svjetskih religija poput kršćanstva ili islama. Ono što nam Bela Hamvas razotkriva i nastoji prenijeti jest osjećaj religioznosti u svojoj izvornosti a to znači u onom obliku u kojem još uvijek nije uputno spominjati nijedno ime, a kamoli kakvog boga. Samo i isključivo osjećaj božanske prirode, božanske stvarnosti s kojom se čovjek susreo odmah na početku svog postojanja.  Zbog toga mu Nietzcheova filozofija nimalo nije strana a njegovo pisanje kao da slijedi naputak njemačkog filozofa kojeg citira i po kojem:

… govoriti se smije samo ovako: cinično i bezazleno, okorjelo i rafinirano, gotovo opako pametno; a istodobno čista srca, vedro i jednostavno kao pjev ptice!

Taj pomalo šeretski i zanesenjački pristup pitanju božanstva razotkriva i nešto od postmodernog osjećaja današnjeg čovjeka. Izvornu religioznost, baš kako je i tvrdio Nietzsche, možemo živjeti u svako doba ali samo unutar nas samih. Tako je činio i Bela Hamvas. Tog duhovnog pustinjaka koji je dobar dio svog života proveo u getu mnogi će tek posthumno razumijeti. Meni osobno, otvorio je putove prema drugačijem pogledu na stvarnost te mi se čini najboljim izborom za početak pisanja o religioznom osjećaju u našim bićima.

Svoju „Filozofiju vina“ Hamvas neobično drsko, za jedno znanstveno doba, posvećuje ateistima prozvavši ju čak Molitvenikom za ateiste.  Ali daleko od toga da se ova knjiga može shvatiti kao ozbiljan napad na ateizam ili znanost. “Filozofija vina” predstavlja  poziv za proširenje vidika u poimanju jedinstvene i čudesne stvarnosti oko nas, a nikako za šuplju polemiku o postojanju i nepostojanju nekakvog vrhunaravnog „nadbića“. Kada govori o Bogu Bela Hamvas čak predlaže i druge vrste riječi: poljubac, zanos, kuhanu šunku ili baš vino, nastojeći u intelektualca-znantevnika-ateiste osvjestiti taj drugačiji neposredni pristup stvarnosti.

Bilo kako bilo, svaka priča o religioznom osjećaju ne može izbjeći metaforu božanstva. Zašto uopće ‘religiozno’? Zašto bavljenje ‘religioznim’? Religiozni se osjećaj  ovdje shvaća kao duhovna moć čovjeka ravna ostalim duhovnim moćima  – spoznaji, mišljenju i stvaranju. Najkraće bi je se moglo opisati kao onu moć s kojom možemo vidjeti svijet u svojoj povezanosti, u Jednom. Međutim, prava istina o religioznosti danas je mučna. Čini se da nas je gotovo potpunoma napustila, iščezla. S njom, kao jednom od moći duha, najteže izlazim na kraj. Tek u rijetkim prilikama uspijevam je osjetiti. A ‘osjetiti’ je upravo prava riječ kada želimo uputiti na religiozno u nama. Nažalost, ljudi iz dana u dan sve više gube taj osjećaj. Zašto je to tako? Plaćamo li uobičajeni danak napretka civilizacije?

Netko bi mi možda s pravom spočitnuo da miješam lončiće, da je ‘vjera’ mnogo širi pojam od ‘religije’ kojom se misli uvijek neka konkretna religija poput kršćanstva ili islama ili hinduizma. Međutim, ispod ove svoje filozofske mantije imam spreman odgovor. Ako upotrijebim termin ‘vjersko’ nisam li time unaprijed označio nešto strašno dogmatsko u samom bitku riječi, nešto što kao takvo najprije podsjeća na slijepo i zadrto vjerovanje u nešto a što baš želim izbjeći. Zbog toga mi se mnogo umjesnijim čini upotrebljavati izraz ‘religiozno’, pogotovo stoga što u sebi ne nosi konotaciju na vjerovanje bilo kojeg oblika. Upravo glagol ‘osjetiti’ a ne ‘vjerovati’ predmnijevam u smislu izraza ‘religiozno u nama’.

U okviru prvog posta o religioznom u našim bićima nastojim ga dovesti u vezi s barem jednom drugom moći duha – recimo sa znanošću. U knjizi „Kontakt“ neokrunjenog kralja popularne znanosti Carla Sagana, postoji trenutak kada Ellie, junakinja romana, uvjerena znanstvenica, zadobije osjećaj/vjeru u matematičku narav stvarnosti. To je onaj trenutak kada joj vanzemaljac/Veganac otkriva nevjerojatnu tajnu numinoznog (slutim da je taj pridjev bio osobito drag autoru) broja “pi” u kojem su Veganci otkrili, nakon tko zna koliko decimala, zagonetno pojavljivanje neobično dugačkog niza sastavljenog od isključivo jedinica i nula. U tom trenutku Ellie shvaća da matematika nije samo ljudska umotvorina koja joj omogućuje uopće nešto “sintetički apriori” zaključivati o svijetu nego je sama stvarnost matematička i ona to može, pazite sada na riječ koju ću upotrijebiti – osjetiti. Osjetiti matematičku stvarnost – upravo tako. Pa iako se radi samo o romaneskno uobličenoj hipotetskoj tvrdnji, ona predstavlja najbolji primjer kako znanstvenika uputiti da osjeti, a ne samo spozna stvarnost. Moje je mišljenje da su svi veliki fizičari svijeta „očijukali“ s numinoznim, počev od Alberta Einsteina preko Richarda Feynamana, Davida Bohma i mnogih drugih pa sve do Carla Sagana. Primjerice, sam Albert Einstein je tvrdio kako je „svoju“ teoriju relativnosti, mnogo prije podastiranja znanstvenog dokaza, mogao „osjetiti“ u sebi.

Završavam zapis jednim svojim tekstom o ‘religioznom’ inspiriran upravo “znanošću” Bele Hamvasa iz “Filozofije vina”.

Te 1999.-te, predzadnjeg dana ljetovanja na Malom Lošinju, osjetio sam prisustvo božanskog. Rukom sam bio spreman pokazati dio Lošinja u kojem je boravilo. Bilo je samo prisustvo, iluzorno bi bilo tražiti nekakav lik. Do tog trenutka, mi, božji dječaci, preko dana kupali smo se u moru a navečer u vinu. Možda nam je vino sada došlo glave, možda ga je već toliko bilo u našoj krvi da nam se Bog počeo priviđati. Jer, kako kaže Bela Hamvas, na kraju ostaju samo dvojica – Bog i vino. Mi smo bili vino a Bog je bio bog.

Iduće jutro, poranio sam na plažu. Okupao sam se u uljno mirnom moru i iza toga zapalio cigaretu. Jutarnje sunce je izvodilo svoju čaroliju po površini vode bljeskajući s tisuću svjetala. Savršen trenutak, pomislim – božje vrijeme. Bilo je to jedini put da sam se ustao tako rano i išao na plažu tako rano. Sve ostale dane ljetovanja spavao bih do podneva uslijed noćnih pijančevanja. Mnogo godina kasnije, početi ću se ponovno ustajati i odlaziti na plažu rano, kako bih doživio božje vrijeme, kako bih bogu postao suvremenikom. Dok smo se pijano prevrtali po svom krevetu u rana jutra po povratku iz grada, on je već zamijenio noć za dan, dok smo se rješavali mamurluka jutarnjom kavom, on je već na kupanju gdje je probudio vjetrove i podiže valove, dok mamurni silazimo zamrlim kamenim gradom na podnevnoj žezi do plaže, Bog je već u molitvi. Razmimoilazimo se tako cijeli dan i kada se po vašoj smrti napokon sretnete i kada vas on upita „Kako to da se nismo sreli“, što će te mu odgovoriti? Bili smo s Bogom na istom mjestu ali ne i u isto vrijeme, božje vrijeme. Mimoilazili smo se s njim po cijeni praznine koju na kraju života osjećamo dok čekamo da smrt dođe po nas i preda nas u njegove ruke.

%d bloggers like this: