Siječanj 2018.
Postajanje gorim
Vince Gilligan: BREAKING BAD
Nije li ono umjetničko ‘po sebi’ upravo sadržano u svojevrsnom pojačanju onoga što se osjetilo, iskusilo, doživjelo u stvarnom životu, kao što je to uočio i Nietzsche? Ne samo ‘pojačati’ zalazak sunca na slikarskom platnu, nego na jednak način pojačati i zatomljene ljudske emocije – one koje se možda nikada ne ispoljavaju u stvarnom životu, a koje, recimo, s užitkom pronalazimo u liku Waltera Whitea iz serije Breaking Bad. Nije li, onda, jedna naša skrivena mogućnost, ‘pojačana’ i uozbiljena kroz neko konkretno djelo upravo umjetnost i umjetničko po sebi u najvišem smislu? Upravo ono čega se najviše sramimo, a u dubini duše najviše osjećamo, ako uspijemo ‘istjerati’ van, na platno, papir ili računalni ekran, nismo li, upravo u tim trenucima najveći umjetnici!?
Neobično tople siječanjske večeri odlučio sam provoditi uz televizor. Nakon desetak stranica Moje borbe Karl Ovea Knaussgarda, koje pažljivo doziram kako bi mogao u njima uživati što dulje, dohvaćam daljinski. S pretplatom na Netflix dajem si oduška: ove zime odgledat ću treću sezonu serije Breaking Bad, a u isto vrijeme i zabavit se drugom sezonom serije Strange Things koja me neodoljivom atmosferom 1980-ih, vremenom mog djetinjstva, pogađa ‘ispod pojasa’ umjetničkog ukusa… Jednu epizodu jedne serije pogledam jednu večer, a jednu epizodu druge serije drugu večer i tako iz večeri u večer. I svaki put osjetim isto: u Breaking Badu ‘pravu’ umjetnost kao ‘pojačanu’ stvarnost, koja prikazuje život kakav jest, u duhu hedeiggerijanske definicije umjetnosti, dok Strange Things ostaje samo vrhunska sofisticirana zabava.
Ako na TV ekranu ugledate nagnuti kolni prilaz s parkiranim Pontiac Aztekom ispred niske prizemnice nad kojom se nadvija kristalno plavo nebo s razbacanim oblačićima, nema dvojbe, gledate seriju Breaking Bad. Radnja serije smještena je u Albuquerqueu u Novom Meksiku, i odmah na početku morate priznati da niste znali da je nebo iznad New Mexica tako plavo… a kad odgledate nekoliko epizoda ove serije i da je stvarni život, neovisno o visini standarda, (uvijek) tako težak.
Naoko idiličnu sliku obitelji koja provodi svoj život u zabačenom kutku Amerike remeti bolest oca obitelji, srednjoškolskog profesora kemije Waltera Whitea kojemu je dijagnosticiran rak pluća. Walter je, međutim, čovjek koji sâm rješava svoje probleme (riječi su njegove supruge Skyler) te novac potreban za njegovo liječenje i skrb obitelji odluči namiriti kuhanjem methamphetaminea (ili kraće metha), posebne vrste droge u obliku bijelih kristala koja se nalazi u rangu ostalih uličnih droga poput kokaina. Međutim, ubrzo Walter shvaća da je započeo raditi posao u kojemu je najbolji ‘u svojoj branši’, daleko iznad svoje konkurencije. Njegova ljubav prema kemiji, i prateće izvanredno znanje za koje samo životne okolnosti nisu dopustile da se unovči, sublimiraju se kroz naočitu kriminalnu radnju spravljanja ilegalne droge. Drogu uspijeva nekako i ‘zaplaviti’ i to ubrzo postaje njegovim zaštitnim znakom na crnom tržištu koje mu ‘počasno’ dodjeljuje naziv – Heisenberg. Njegov asistent u tom poslu, a u prvo vrijeme samo preprodavač, njegov je bivši učenik Jesse Pinkman. Iz jedne sasvim poštene namjere, razočaran u američko društvo, a pogotovo američki zdravstveni sustav (a tko ne bi bio?), Walter White, kroz svoj ‘novi posao’ ne može, a da iz epizode u epizodu, ne postaje sve gorim…
To bi bio najkraći siže serije koju ću pamtiti zbog neuobičajeno velikog broja scena nad kojima sam danima bio zamišljen. Svaka od njih, međutim, ima istu poantu. Stvarni život je težak i u njemu nikada ne radimo ono što želimo nego samo ono što moramo. Primjerice, u trećoj sezoni serije netrpeljivost glavnih protagonista naraste do te mjere da se svaka njihova daljnja suradnja čini nemogućom. Međutim, slijed okolnosti učini svoje; da bi odgovorio Jessea od tužbe i objave pojedinosti pretrpljenog napada koji je počinio policajac Hank Schrader (zaposlen u DEA-i, saveznoj agenciji za suzbijanje krijumčarenja i korištenja droga u Sjedinjenim Američkim Državama), inače, Waltov badžo – što predstavlja dodatnu pikanteriju Breaking Bada – Walt je prisiljen sjajnog suradnika u kuhanju metha, s kojim čak proživljava naznake pravog prijateljstva, zamijeniti s uvijek problematičnim Jesseom. U njihovu razgovoru, međutim, te činjenice se ne izriču. Walt zove Jessea da mu se pridruži, jer je on, eto, ‘njegov partner’, a Jesse zna da je taj poziv upućen njemu samo zato da ne tuži Hanka za napad. Međutim, i on mora prihvatiti Waltov poziv, jer doslovno nema od čega živjeti. Obojica ovim činom postaju gori, jer prelaze preko moralnih vrijednosti koje osjećaju u sebi… jer ih je na to natjerao stvarni život…
Ono što mislimo o životu samo je ideal tog života. Stvarni život – ako uopće odlučimo sudjelovati u njemu – jednostavno nas tjera da postajemo gori (breaking bad), htjeli mi to ili ne, čak i ako smo samo zainteresirani za puko preživljavanje. Jedina razlika između našega stvarnog života i ‘stvarnog života’ likova koji se pojavljuju u seriji Breaking Bad odnosi se na činjenicu da oni predstavljaju umjetnička otjelovljenja tog našeg osjećaja, ‘pojačanog’ u prethodno naznačenom smislu. Naravno, da mi preko naših moralnih vrijednosti prelazimo na mnogo beznačajnijim razinama, recimo, kada nevino slažemo ženi da moramo ostati na poslu zbog samog posla, a ne da bismo svratili u kafanu… 🙂 Ali u načelu, radi se o barem sličnom osjećaju/iskustvu.
Moja prijateljica, s kojom često znam diskutirati o dobrim serijama, u seriji Breaking Bad ipak je pronašla i ‘fantastične elemente’ (ne umanjujući joj, pritom, vrijednost), a to znači, da osim ‘pojačanog’ stvarnog života, po njoj, postoje i dodatne, ‘izmišljene stvari’. Međutim, za seriju Žica (The Wire), pak, reći će da u njoj nema nikakvih ‘dodanih elemenata’, da je u njoj stvarni život prikazan zaista ‘kakav jest’, da glumci u nekim situacijama glume sami sebe. Vjerojatno je u pravu; a Žica se također nalazi na mom repertoaru serija koje bih jednom volio pogledati… Nastavljajući mozgati u tom duhu, palo mi je na pamet da je Fargo po ‘fantastičnim elementima’ daleko iznad Breaking Bada, i da se također radi o dobroj seriji, premda će njegova naglašena bizarnost mnogima možda zasmetati. Svejedno, uvjeren sam da sve tri serije počivaju na utemeljenosti u stvarnom životu, da koriste taj element ‘pojačanja’ – kao umjetničku tehniku per se – kako bi istakli ono manje uočljivo a stvarno, što svi možemo osjetiti ili iskusiti, a da se zatim, svaka za sebe, u ovisnosti od dodanih ‘fantastičnih elemenata’ uzdiže u svoju umjetničku visinu.
By the way, nevjerojatno je koliko se toga danas snima, koliko je ljudi zaposleno u filmskoj industriji, i koliko se toga, u isto vrijeme, i dobroga i lošega snima… Možda uskoro neće biti kutka na zemlji a da vas ne uhvati ‘oko kamere’, i da na putu do obližnje trgovine budete zamoljeni da statirate u nekoj filmskoj sceni… Budite i na to pripravni!
O Duhu i njegovim Moćima 