Veljača 2013.
‘Fighting each other’
Leteći Cirkus Montya Pythona: SMISAO ŽIVOTA
Ono zbog čega jedan ljudski život doista može postati stravičan jesu ljudski odnosi. Pojedinac je uvijek savršen; nesavršeni su ljudski odnosi. Ako nam netko u jednom trenutku čini dobro ne znači da nam u drugom neće činiti zlo. Prvi znamen nesavršenosti ljudskih odnosa. Osim toga, za svako dobro i protiv svega lošeg u ljudskim odnosima, čovjek je uvijek prisiljen boriti se. Drugi znamen nesavršenosti ljudskih odnosa.
Morate biti spremni na to da vam odnosi s drugim ljudima mogu donijeti kako najveću sreću tako i najveće patnje u životu. Ipak, ono što naš um, pa tako i život, najviše tišti neprestana je borba na koju ljudski odnosi prisiljavaju – bilo za naklonost i ljubav drugoga, bilo za stjecanje moći nad njim, bilo za pukim preživljavanjem u njegovu društvu…
U filmu „Smisao života“ poznati monthypajtonovci zrelu fazu ljudskog života prigodno nazivaju Fighting Each Other (u slobodnome prijevodu Međusobna borba), a ne, recimo, Zrelost ili Odraslost. Svu bizarnost kako rata tako i ljudskih odnosa dočarava scena iz filma koja za svoje prostorno-vremensko određenje bira 1. svjetski rat, prikazujući časnika na položaju koji na svoj rođendan, za vrijeme bitke, prima prigodne darove od svojih vojnika. Dok oko njih grmi artiljerijska paljba iz svih mogućih oružja, simbolizirajući upravo sve ono loše u ljudskim odnosima, dotle ganutljiva tankoćutna obzirnost vojnika koji će netom poginuti prema svojemu časniku upućuje na sve ono dobro što oni mogu iznjedriti…
Naši interesi nisu tipični ljudski interesi. Zapamtimo to. Oko njih se ne treba boriti. Za proučavanje zvjezdanog neba nije potrebna puška, ni leden pogled. Na borbu, stoga, ne možemo uzvratiti borbom. No, kada na sebi osjetimo podsmješljive poglede ljudi ‘koji se u životu bore’ i koji našu ‘neborbu’ doživljavaju kao naivnost – a što ona svakako nije – tek takvima budimo spremni dodijavati sa svojim gandijevskim inicijativama i govoriti kako se jedino na taj način može promijeniti svijet.
Nekada se neprijateljstvo, i općenito snaga, kao i ono što se hoće, otvoreno iskazivalo. Jači se gostio slabijim “na danjem svjetlu”, nije to morao skrivati. No, u današnje doba ‘jači’ su postale prave noćobdije, užinaju samo u okrilju noći, skriveni; neka nitko ne zna da ću te pojesti! Čak i fizički jaki postaju hrana ovim vampirima moći i noći kojima postaje nemoguće uteći, ne zato što su uistinu najjači u svojoj okolini, u nekakvome fizičkome smislu – nego zato što su najlukaviji. Na stvari je jedna od manje slavnih i nemoralnih pobjeda duha.
Ali to nama, neborcima, daje stanovitu prednost, dobivamo na vremenu! Kada se nekome zamjerimo u društvu – neće nas odmah napasti! Sačekat će diskretniju priliku. Kakva pirova utjeha! Što možemo učiniti u tim trenucima? Ono što jedino možemo jest javno izložiti ono što će nam se prije ili kasnije dogoditi ili već jest, kako je to učinio i Diogen iz Sinope. Nakon što je dobio batine od sinova gradskih uglednika, onako izubijan i plav, izvjesio je na sebe tablu s imenima počinitelja i takav prošao gradom.
Sve što radite pokažite! Pokažite kako najbolju tako i onu najgoru moguću izvjesnost, nismo više djeca, i stisnite zube… U nekakvom teološkom smislu, danas su ljudi prisiljeni ispovjediti i samo ono što su vidjeli…
Ožujak 2012.
Postati ‘obrnuti’ Diogen
Diogen Laertije: ŽIVOTI I MIŠLJENJA ISTAKNUTIH FILOZOFA
Peter Sloterdijk: KRITIKA CINIČKOG UMA (DIOGENES IZ SINOPE – ČOVJEK-PAS, FILOZOF, NIŠTARIJA)
Dok izvodim jutarnju gimnastiku volim da je uključen radio. Hrvatski Drugi program posebno mi je drag. Dobra, umjerena glazba, umjereni i profesionalni glasovi spikera za razliku od glazbe i spikera nekih drugih, najčešće lokalnih stanica, koje držim napornim. Ipak, sve češće prisiljen sam svoj Radio-CD player i s HR2 prebaciti na CD s Bachovom glazbom. I danas se događa nešto slično. Odličnu kompoziciju Ane Oxa, pobjednice festivala San Remo iz 1999., prekidaju dioničarskom emisijom. Dok marljivo određujem dvadesetak trbušnjaka na podu svog dnevnog boravka jedino još mogu čuti glas koji priča o izdašnim dividendama nekog državnog poduzeća.
Drugačije i ne može biti u bivšim socijalističkim društvima u kojima se državna poduzeća igraju kapitalizma. Bach je već krenuo sa svojim 4. Brandenburškim koncertom a ja s posebnim vježbama za razgibavanje ruke koja je prošla operaciju. Međutim, još uvijek razmišljam o naravi vremena u kojem živim.
Čini se da je ekonomiji pošlo za rukom pokupiti sve vrijedne umove u svim državama svijeta. Dioničarska filozofija se, tako, danas može pohvaliti najinteligentnijim pristalicama. Recimo, moj kum, jedno nadasve inteligentno biće, nakon odricanja od svakog umjetničkog djelovanja, poput Rimbauda koji je svu svoju poeziju napisao do osamnaeste a zatim se otisnuo put Afrike na nekom trgovačkom brodu, danas prati kretanja na burzama, čita i povremeno mi šalje članke s Banka Magazina; uostalom i zaposlen je u jednoj od banaka korporacijsko-globalnog tipa. S jedne strane, razumijem potrebu da se prate aktualnosti, vrlo dobro shvaćam da je moć danas pohranjena u globalnim korporacijama bankarskog tipa, ali i dalje ne razumijem da čovjeka može samo to zanimati.
Tko stoji uz bitak vremena, nekad se pitam, ja koji kako-tako još uvijek držim do neprolaznih stvari poput Bachove glazbe koju i po osamtisućiti put preslušavam – ili moj kum – koji se drži prolaznih izvjesnosti koje danas vladaju na burzi a sutra se mogu pročitati u Banka Magazinu?
Diogen, poznati grčki filozof iz bureta, imao je zanimljivu biografiju. Prvo se bavio financijama, pokušavajući živjeti od novčanih prevara, a potom se prometnuo u filozofa lutalicu kojeg pamtimo i danas. Moj kum, a vjerujem i mnogi drugi inteligentni pojedinci u današnjem društvu, svoju su mladost obilježili na vrlo umjestan način, kakvim umjetničkim angažmanom ili barem prijateljskim druženjima protkanim znatiželjama za znanjem svakog tipa. A onda su krenuli u život Diogenovog tipa – ali iz njegove prve faze; one zbog koje samog Diogena ne bismo nikad zapamtili.
Možda su i samo nepretenciozni pojedinci koji ne žele da ih se zapamti zbog bilo čega, razočarani u poredak svijeta. Možda, ali mi se nekako čini više ono prvo.
Na ovom mjestu donosim nekoliko Diogenovih izreka preuzetih iz knjige jednog drugog Diogena – Laertija. Nemojte reći da tu knjigu – Životi i mišljenja istaknutih filozofa – nemate na svojoj polici!? Pored onih, vjerujem svima dobro poznatih izjava poput “Makni mi se sa Sunca!” (Aleksandru Velikom) i “Tražim čovjeka!” (sa svijećom u ruci na atenskom trgu u pol bijela dana) Diogen Laertije spominje i sljedeće:
Kad su Diogena pitali kakvu korist ima od filozofije odgovorio je: “Ako ništa drugo onda da budem spreman na svaki udarac sudbine”
A kad su ga pitali zašto ga smatraju psom rekao je: “Onima koji mi nešto daju mašem repom, onima koji mi ne daju ništa – na njih lajem, a ujedem one koji ne valjaju”…
[… ili kad su ga kanili prodati kao roba a on uskliknuo pokazujući na jednog kupca: “Prodaj me ovom; ovom treba gospodar!”]
[… ili kad ga je neki čovjek jednom poveo u nekakvu raskošnu kuću i zabranio mu da u njoj pljuje na što je Diogen pljunuo čovjeku ravno u lice pravdajući se kako nije našao prikladnije mjesto za to.]
Diogenu iz Sinope Peter Sloterdijk u svojoj knjizi Kritika ciničkog uma posvećuje cijelo jedno poglavlje:
Svijet on ne osjeća ni tragično ni apsurdno. Oko njega nema ni traga melankolije, koja prianja uz sve novovjekovne egzistencijalizme.
Građanin se bori sa utvarama taštine i teži za bogatstvom, s kojim on i ne može započeti ništa više od onoga, što je u elementarnim užicima kiničkog filozofa samorazumljivost, što se ponavlja iz dana u dan: ležati na suncu, promatrati zavrzlamu svijeta, njegovati svoje tijelo, radovati se i ništa ne očekivati.
Za samog Diogena, pak, piše:
Približiti se sa smiješkom “punim razumijevanja” već bi bio nesporazum.
Na nj ostavljaju dojam samo karakteri, koji se s njim mogu nositi u pogledu prisutnosti duha, spremnosti za uzvraćanje udaraca, budnosti i neovisna čuvstva života.
Slobodan od potreba, kako Diogen nastupa, on bi prije mogao sloviti kao praotac misli o samopomoći, dakle asket u smislu samopomagalaštva distanciranjem i ironiziranjem potreba, za zadovoljavanjem kojih većina ljudi plaća slobodom.
Njegovo spektakularno siromaštvo je cijena slobode, to valja ispravno razumijeti. Da je mogao biti imućnim a ne izgubiti neovisnost, on zacijelo ne bi imao ništa protiv. No, nijedan se mudrac ne smije dati izludjeti takozvanim potrebama. Diogen je naučavao da i mudrac jede kolače, premda jednako može i bez njih.
Dovoljno da ga pokušam dovući u Prostoriju s Kolom i upoznam s tetkom. 🙂
O Duhu i njegovim Moćima 