Srpanj 2011.
Filozofirati znači naučiti kako umrijeti
Michel de Montaigne: ESEJI; Friedrich Nietzsche: ROĐENJE TRAGEDIJE
Volim čitati pisce koji otvoreno pišu o svom životu. Jedne godine osjetio je krizu, druge se zaljubio u neku ženu, treće se osjećao tako i tako. Onda bih, na laganoj vatri srca, sve to dovodio u vezu sa svojim životom; pa i ja sam u nekoj svojoj godini života osjetio krizu ili se zaljubio. Osobito sam volio povlačiti paralele između godina u kojima su moji omiljeni pisci započeli s objavljivanjem knjiga nadajući se da meni uvijek ostaje vremena za to. Iako danas više nije tako, jer dosada ništa značajnije nisam objavio, u sjećanjima mi je preostao taj lijepi osjećaj.
Mojim omiljenim piscima omiljena tema je bila smrt. Pisali su o njoj u svakojakim prigodama, kako je se plaše ili je ne zarezuju, neki su je veličali a neki kudili, no, svi su zaobilazili da je na kraju doista i opišu kad su se napokon s njom susreli – licem u lice, na sam dan njenog nastupanja. Zbog osobitih okolnosti u kojima nastaje smrt, to je i razumljivo; pa, ipak. Zar nijedan nije bio svjestan toga da će baš danas umrijeti? Ako je netko temi umiranja posvetio iznimnu pažnju onda je to bio Michel de Montaigne koji kao da se svojim čitavim književnim opusom pripremao za nju. Bilo mu je nevjerojatno stalo do toga da i u praktičnom smislu, dostojanstveno umre. U svojim, u nekim izdanjima i trotomnim (četvrti tom se odnosi na pisma) Esejima, Montaigne, pod naslovom odjeljka Filozofirati znači naučiti kako umrijeti, piše:
Svekolika mudrost i dokazivanje svijeta zapravo vode jednome, a to je poučiti nas kako da se ne plašimo umiranja.
Zadnje dvije godine svog života na dulje vrijeme povlačio se u svoj toranj da bi razmišljao o boli i smrti koja se približavala.
U sadašnjem sam trenutku, hvala budi Bogu, spreman otići kadgod se to Njemu bude svidjelo, ne žaleći ni za čim izuzev za životom samim – ako me njegov gubitak zadesi. Razuzlao sam sve čvorove; sa svime sam se već napol oprostio, osim sa sobom. Nema čovjeka koji se potpunije i nepomućenije pripremio napustiti svijet, cjelovitije se rastao od svega, no što sam ja naumio učiniti.
U pogovoru znamenitih Eseja ostao je kratki zapis o trenutku njegova umiranja.
Smrt je nastupila 13.rujna 1592… Tri posljednja dana uslijed paralize jezika, komunicirao je s ljudima oko sebe samo pismeno. “Naredio je da se služi misa u njegovoj odaji, i kad je svećenik došao do Corpus domini, taj se ubogi čovjek pridigne slabašno kako je mogao na svom krevetu, skrhana tijela, sklopljenih ruku, i tim posljednjim činom prepusti svoju dušu Bogu:”
Opisana stvarnost umiranja, međutim, kao da je opet izostala. Ali drugačije i ne može biti. Teško se odlučujemo na pisanje na sâm dan smrti, a kada razmišljamo o njoj to je uvijek s izvjesne vremenske distance. Tako je bilo i u slučaju Michele de Montaigna. Drugim riječima, problem je u tome što, koliko god pisali o smrti ona se, osim u slučaju teške i neizlječive bolesti, čini uvijek bezbrižno dalekom te se ne može osjetiti u svom bitku. Stoga, razmišljanje o smrti za čovjeka na životu ima sasvim drugi cilj.
Život je besmislen – hladno ću sebi dopustiti sumirati duhovni doseg čovječanstva kroz stoljeća a koji se bez većih problema na kraju iščitava u većini njegovih duhovnih dostignuća. Pa ipak, kada su upitali velikog Talesa ako je život besmislen zašto ne umre, on im je mudro odgovorio: „Zato jer je to svejedno.“ Tako se otkrilo da su već Stari Grci posjedovali svijest o prolaznosti i umiranju i k tomu nastojali je učiniti prihvatljivom, u smislu i smjeru jednog velikog opuštanja od težine i očekivanja od života. Starogrčki odnos prema smrti doseže svoj vrhunac u kratkoj anegdoti koju Nietzsche iznosi u Rođenju tragedije:
Priča drevna bajka da je kralj Mida dugo lovio u šumi mudrog Silena, Dionizijeva pratioca, a kad mu je najzad pao šaka kralj ga upita što je za ljude najbolje i najsavršenije. Ukrućen i nepomičan, demon šuti; dok najzad prisiljen kraljevim navaljivanjem uz grohotan smijeh ne prasne ovim riječima:
“O bijedni i kratkovječni rode, slučaja i tegoba porode, zašto me prisiljavaš da ti kažem ono što bi za Tebe bilo najprobitačnije da ne čuješ? Ono najbolje – za Tebe je sasvim nedostižno: NE BITI ROĐEN, ne postojati, biti ništa! A drugo po redu najbolje za Tebe, to je – DA UBRZO UMREŠ!”
Sjećam se, dugo vremena mi je trebalo da se oporavim od rečenice mudrog Silena nakon što sam je prvi put pročitao. Glavom su mi zujale sintagme NE BITI ROĐEN i DA UBRZO UMREŠ kao rojevi pčela. Strahotna mudrost koja vas trenutačno podsjeća na lakoću postojanja kao jedini prihvatljiv način bivstvovanja. A da bismo uništili svaku daljnju patnju na ovom svijetu prisiljeni smo je duboko upiti u sebe.
Razmišljanje o smrti, tako, ima za cilj čovjeka privesti sebi. U trenutku, on osjeti „nepodnošljivu lakoću“ vlastitog postojanja, ali je odjednom i u stanju izraziti svoj život. Zato smo kao ljudska bića upućeni na umjetnost. Taj trenutak i slučaj pokušao sam opisati u priči „Smrt gospodina Waldingera“ čiji ulomak i donosim u odjavi ovog posta…
Smrt kao da se već ušuljala u našu sobu. Zasjela je u kut ispod prozora strpljivo iščekujući. Preuzeo me je u neku ruku blažen osjećaj da to još nije moja smrt. Bila je riječ o smrti drugoga, smrti gospodina Waldingera. Ipak, nelagoda se nije mogla tek tako otjerati. Počeo sam razmišljati o svom životu. Susret sa smrću drugoga redovito nam to omogući. Tko sam, dakle, ja? Za koji dan oporavit ću se od operacije i opet slobodno šetati ulicama držeći se za ruke sa svojom prijateljicom, pogleda uperenog u oblake. I bit ću očišćen od svih crnih misli kojima sam bio zasuknut ovih dana.
Čovjek sam koji svoj život živi poput sretne okolnosti, bez naboja, gotovo i bez obveza. Svoj život živim na osnovi pogleda u oblake, svjesnosti jednog te istog trenutka i moći oduševljavanja svijetom i životom. Odlučio sam se ne ženiti, i to sam objasnio svojoj prijateljici s čim se složila, ne imati nikakvih obveza doli izjutra razmatrati konstelaciju boja koja se javlja na prijelazu neba i zemlje uz čitanje naglas nekog odlomka jednog od svojih omiljenih pisaca. Moji dani su svi dobri i svi beznačajni. U modernom kapitalističkom društvu lako je osigurati novčana sredstva da biste mogli živjeti jedan ovakav život. On uistinu ne zahtjeva puno. To je ta sretna okolnost mog života. Jedinu ambiciju koju imam jest napisati knjigu, jednu, a ako me krene i više njih. Zapravo, sudbina pisca jedina me još može privesti stvarnom životu u kojem bih onda pronašao svoje mjesto. Ljudi bi me prepoznavali kao pisca i ja bih ostvario legitimitet za život koji vodim. Ovako, smatraju me običnom budalom, nesposobnjakovićem, strašljivcem. Ovako, nada mnom uvijek vlada prijetnja da ću sa svojim beznačajnim životom otplutati na jednom od oblaka koje svako jutro promatram u neznanom smjeru. Ali ne žalim se, život mi je podario toliko uspomena da je dovoljno da se samo krećem u tom krugu bez izlaza, po mjestima koja me podsjećaju na vrijeme u kojem je moja snaga još bila dostatna za nošenje s drugim ljudima, a moja nada gotovo pa djelatna snaga koju je vrijedilo iskoristiti za popravljanje svijeta.
Ali je li svijet popravljiv? Je li moj život u nekom drugom svijetu može dobiti na važnosti, u to gotovo da sam izgubio vjeru da propitujem. Čitao sam neki dan članak u nekim novinama o indigo djeci, neprilagođenoj djeci koja žele popraviti svijet u kojem žive. Shvatio sam da za sebe mogu reći da sam indigo četrdesetogodišnjak samo možda sa zgasnutom vjerom da bilo što mogu učiniti.
Vrijedi napomenuti da u danom ulomku priče ipak prekoračujem granice teme jer se na njegovu kraju tužno, a za ovu filozofsku raspravu začudo pozitivno, pitam je li svijet popravljiv, pronalazeći neočekivano novog igrača u igri kao odgovor na pitanje o smislu života (‘popravljivost svijeta’). To je i stoga što čovjek nikada neće prestati žudjeti za mogućnošću da životu podari težinu iako se ta njegova žudnja u svakom novom pokušaju naplaćuje sve neizdrživijom patnjom.
O Duhu i njegovim Moćima 