Lipanj 2014.

‘Religija bez religije’ (ili kako umaknuti pseudo-dobu u nastajanju…)

Posted in FILOZOFIJA, Kontigencija, ironija i solidarnost, RORTY tagged , , , u 9:31 pm autora/ice Magičar

Richard Rorty: KONTIGENCIJA, IRONIJA I SOLIDARNOST

A sada se vratimo našem prijelomu [duha]. Na prigodnoj slici koju zamislih u ‘ludilu sreće’ uslijed naslućivanja jedne osobite teorije koja se tu valja, nama je ostavljen izbor, svojevrsna dvojna pozicija – ili se nalazimo nešto iznad ključne točke prijeloma te smo nastavili putom koji uspostavljeno ‘pseudo-doba’ više ne može slijediti; ili smo također samo pseudo-relikti, štoviše, prva izravna posljedica tog prijeloma.

Što se tiče ‘pseudo-doba’ ono se, u nekom duhovnom smislu, više ne može uzdizati, jedino spuštati. U svom spuštanju, na svakoj razini, svakom stupnju, čemu god, proizvest će jedno ‘pseudo-djelo’, analogno ‘izvornom’ djelu, djelu originalu iz ‘ne-pseudo-doba’. Slijedeći takvu liniju razmišljanja, postavlja se pitanje, nisu li upravo Sloterdijkove Sfere ‘pseudo-djelo’ koje u potpunosti odgovara Spenglerovoj Propasti zapada, djelu koje je nastalo u ‘srcu’ moderne? Također, na isti se način možemo  zapitati koje će ‘pseudo-djelo’ – ili to već jest – pokrilo problematiku, primjerice, jednog Bitka i vremena? Na kraju krajeva, sa samog vrha ‘duhovne frakture’, možemo misliti jednu i za nas odveć uznemirujuću misao: nisu li i ovi postovi zapravo samo pseudo-pandan Derridainim odvažnim mislima? Drugim riječima, možda ništa nije u tolikoj mjeri ‘pseudo’ od ‘Derridanca’ koji misli da svog učitelja može prevladati…

Osim toga, nakon uvida u ‘alternativnost’ našeg pogleda u odnosu na onaj uobičajeni, akademski uvid u povijest duhovnih sklonosti čovječanstva, moramo uvesti još jednu korekciju. Svi moji ljubimci duha – filozofi, književnici, umjetnici – svi redom, odane su pristalice alternativnoga pogleda na stvarnost, a ne onog koji prevladava u udžbenicima filozofije, književnosti i umjetnosti (nisam uzalud napisao da ne pišem za svakoga). Tako je bilo sa Spenglerom, tako se, po svemu sudeći, dogodilo s Derridom, a danas se događa sa Sloterdijkom. ‘Akademski pacificizam’ nema živaca za filozofije koje se ne mogu lijepo usustaviti i izložiti studentima. Međutim, dogodilo se da mi Sloterdijkovo buntovništvo, kao takvo, pored znanog Spenglerovog i slutećeg Derridinog, umalo promakne.

Bez obzira na prethodni uvid, i dalje držim da je fenomen ‘prijeloma duha’ ono što nam je, Heideggerovim diskursom, ‘ontički nametnuto’ a ne nešto ‘ontologijski izmišljeno’. Svejedno jesmo li akademici ili priučeni filozofi, oni koji gaze po ‘ravnom’ ili ‘zaobilaznom’ putu, ‘prijelom duha’ sve  stiže, sve pogađa. Ono po čemu se razlikujemo samo su različite interpretacije tog fenomena koji danas neumoljivo i bez prestanka aficira naša čula, odatle i naš um.

Sâm vrh piramide prijeloma, zanimljivo, ne pripada nekoj ‘besperspektivnoj’ i ‘beskrvnoj’ Derridinoj misli, čak ni misli Paula de Mana, možda najvećeg ‘praktičara’ dekonstrukcije, nego pomalo nezgrapnom izrazu ‘autoreferentne nekonzistencije’ (self-referential inconstitency), koji je, između ostalih, problematizirao i američki postmodernistički (meta)filozof Richard Rorty. Taj izraz, u ovdje naveliko prolongiranoj meta-maniri, zahvaća bit onih misli koje u svoju tvrdnju uvlače same sebe.  Najbolji primjer predstavlja rečenica “Ova rečenica nije istinita” za koju možemo reći da je istinita kad je lažna i obrnuto. Lako je dokučiti da su gotovo sva umovanja post-strukturalista zapravo podložna kritici ‘autoreferentne nekonzistencije’. Ako opovrgavamo izvjesnost istine, kao što to čini Derrida, što reći za samu takvu izjavu; je li ona istinita, pita se Rorty? Ako jedan Derrida može tvrditi da je sve tekst, ‘lijepa priča’, je li to znači da je i njegova teorija dekonstrukcije, pa čak i rečenica u kojoj izriče “kako je sve to ‘lijepa priča'” – samo ‘lijepa priča’?! Kako tvrdnja da nema istine – može biti istinita? Jasno je da smo ovim načinom izlaganja bliski onomu koje je nekoć uzdrmalo i same temelje matematike – jer u sâm jezik nastojimo ‘ući’ na sličan način na koji je u matematiku nekoć ‘ušao’ Kurt Gödel – potkopavajući ju u temelju vlastitim apsurdnim, logički nekonzistentnim tvrdnjama. Za razliku od Gödela, mi se samo koristimo profinjenijim oblikom apsurdne tvrdnje – koja se odaziva na ime ‘autoreferentne nekonzistencije’. Budimo pošteni, nakon nje, ako još želimo ‘plivati u moru’ istine, svaka misao postaje problematična.

Međutim, upravo na ovom mjestu Rortyju možemo uputiti jedan ozbiljan prigovor, prigovor koji bi nas trebao vinuti iznad, ili ponad točke prijeloma koju sama ‘autoreferentna nekonzistencija’ sačinjava (ona je sama taj prijelom) ili joj je uzrok (kap koja je prelila čašu), u onaj zrakoprazni prostor u kojemu tek moramo izgraditi stepenice kojima se kanimo dalje penjati. Taj prigovor javlja se u obliku pitanja: zašto ponovno pitati je li nešto istinito, ako smo samoj istini prethodno oduzeli izvjesnost postojanja? Za Derridinu ili bilo čiju tvrdnju da istina ne postoji nema smisla (a ni obveze) utvrđivati je li ona, kao takva, istinita. Za nju više ne možemo tvrditi ni da je istinita, ni da je neistinita. Mi je samo možemo slijediti, s njom se držati iznad prevladane istine i vidjeti do kud će nas dovesti. Tu se, međutim, postavlja još jedno važno pitanje: je li uopće moguće dalje graditi bez oslanjanja na istinu, ili barem na ‘vjeru u istinu’ ili bilo koji drugi pojam/označitelj koji smo sami stvorili? Po svemu sudeći, odgovor na ovo pitanje danas ne možemo znati jer naša post-metafizička misija tek započinje. Otvoreno polje je tu, pustopoljina, Prostor Uma u kojem je odsada sve moguće, na kojem obezglavljeni pojmovi ‘stvari duha’, kao vojnici Metafizike nakon izgubljene bitke, čeznutljivo snatre za novim gospodarom. ‘Taj’ što dolazi, ali još nije na vidiku, ne mora biti njihov gospodar, ali mora biti netko/nešto tko/što će se za njih, u određenom smislu, pobrinuti.

Svejedno, sâm Rorty naš će ‘alternativni pogled na stvarnost’ nazvati ‘privatnom filozofijom’, onom nezainteresiranom za ‘javne probleme’. Neće htjeti izvoditi ništa novoga transcendentne prirode a sâm će docnije postati jedan od najvećih pragmatičara u filozofiji. Vjerojatno je u pravu. Odvajanjem od vrha piramide ljudskog duhovnog razvoja, točke ‘prijeloma duha’, završili smo u svojevrsnom mjehuru od sapunice koji se svaki čas može rasprsnuti. I tu, uljuškani vjetrovima potpuno novog razmišljanja (ili nam se samo tako čini, jer ipak nismo toliko načitani, i ne možemo sa sigurnošću znati je li bilo slobodnih duhova koji su nešto slično prije nas mislili) dajemo život jednoj (novoj? ne vjerujem!) anticipaciji Derridinih misli: predlažemo istini egzistenciju oduzeti samo po pitanju ‘stvari duha’, dakle, po pitanju onoga što smo u umu/duhu izveli iz stvarnosti. Drugim riječima, jedino ‘stvari duha’ ne možemo vrednovati po kriteriju istinitosti, dok sa samim ‘stvarima stvarnosti’ to možemo činiti.

Pojasnit ćemo to na praktičnom primjeru. Kada kažemo: “Vidim jabuku” i pred nama se nalazi označeno koje smo proizvoljno označili označiteljem ‘jabuka’ – ta tvrdnja je istinita. Sve dok su označitelji puki signali (prema Derridi) (prema Heideggeru, fenomeni), možemo se usuditi kazati – informacije (u podatkovnom smislu, bez značenjskog aspekta), uključivo i performacije – ima smisla govoriti o istini. Mogli smo označeno označiti bilo kojim označiteljem, tvrditi da se ispred nas nalazi, primjerice, ‘rorty‘ – opet bi tvrdnja, s čisto praktičnoga, informacijskoga, performativnoga gledišta, bila istinita jer, općenito – mi, doista, ‘ispred’ ‘sebe’ nešto percepiramo/osjećamo, kako god to nazvali, i što je još bolje, to ‘nešto’ može se pretvoriti u električne signale i bauljati amo-tamo, bilo po našem mozgu ili računalu, u potrazi za svojom svrhom/ispunjenjem – nekim vidom procesuiranja. (Spominjanje informacijskog i performativnog gledišta/stajališta u ovom kontekstu usmjerava nas prema jednom potpuno novom području, slobodno možemo reći – najvećim svojim dijelom još uvijek neistraženim zemljama uma/duha na našem putu; primjerice, vidi Luciano Floridi: Filozofija informacije, knjiga je objavljena 2011.).

Ali vratimo se Rortyju. Njegov zaključak, na osnovi izrečenog, u potpunosti se drži pragmatičkih zasada te glasi: “Kultura je jedina stvarnost za čovjeka”. Njime, on se pridružuje svojemu postmodernističkom kompanjonu [Derridi] u izricanju kontroverznih tvrdnji ‘autoreferentno nekonzistentnog’ predznaka. [Prisjetimo se, Derrida je na jednom mjestu zapisao: “Priroda nikada nije ni postojala.”] Možemo se zapitati, o kojoj to stvarnosti Rorty ‘lamentira’? Dakako, i dalje o onoj kojom smo okruženi, ali koja je, po Rortyju, nama uvijek nekako i najprije ‘kulturno prilagođena’, i koja se čudesno mijenja čak i dok ju zahvaćamo putem pojmova/označitelja – ‘istine’, ‘slobode’, ‘ljepote’, ‘dobrog’ itd. koje smo prethodno sami stvorili. Stvarnost ne može biti neljudska, kao da nam želi poručiti Rorty, kao što Bog ne može postojati bez čovjeka, kako nam je to lijepo ‘razotkrio’ Sloterdijk. Daleko od toga da se radi o nekakvoj pravoj, po svojoj naravi, čak i zasvagda ‘nespoznatljivoj’ stvarnosti, za Rortija je stvarnost ono što čovjek doživljava, ono što mu nešto znači, a što je u potpunosti u analogiji i sa Spenglerovim uvidom iz Propasti Zapada. [Na početku trećeg poglavlja prvog dijela Propasti zapada Spengler će ‘znakovito naznačiti’: “Ovdje, dakle, neće biti govora o tome što svijet “jest”, nego što on znači živom biću koje je njime okruženo”]. K tomu, kada malo duže vrijeme meditiramo nad rečenicom “Neprolazna misao je iluzija” (također iz Propasti zapada) shvaćamo da ona stoji u istoj ravni sa svojom oprekom – ono što tvrdi zapravo poriče i odatle je iste – ‘autoreferentno nekonzistentne boje’. Stoga, da budemo bolno jasni, ‘stvari duha’ i ne mogu biti ništa drugo doli književnost, ‘lijepa priča’, ali koja i danas, na čudnovat način, nadahnjuje. U vječitom previranju, one [‘stvari duha’] postaju ono za što su samog Derridu i njegovu filozofiju optuživali – ‘religija bez religije’. Književnost je književnost koja je oduvijek znala da je književnost. Filozofija je književnost koja je upravo saznala da je književnost. [Smijem li napisati da je i znanost književnost koja još ne zna da je književnost? 🙂 Zbog neistraženosti novih zemalja uma/duha – informacija i performacija – to još ne mogu i ne smijem napisati, premda ne mogu poreći da mi se ne dopada na znanost gledati kao na jedan oblik stvarnosne, ili još bolje, ultrastvarnosne književnosti.]

Na kraju, potpuno otvorenih karata, bez preimućstva bilo kakve ideje – ‘duhoviteta’ – u svom umu, pokušajmo se prisjetiti riječi biblijskoga Ivana na početku njegova slavna Evanđelja: “Na početku bijaše Riječ…” Taj čudni uvid koji ne spominje nikakve tame ni bezdane, morao je sve začuditi. Kako Riječ? Zašto Riječ? A kada se propovijed nastavi “…i Riječ bijaše od Boga…” potpuno smo s njim, i uz njega, pripravni da čujemo najveću tajnu ljudskog duha ili uma uopće, svejedno, koja glasi: “…i Riječ bijaše Bog“… Zbog tih riječi sada u sebi tiho vrištimo jer shvaćamo da je ono što smo ovdje izrekli, i što je izrekao Derrida i ostala njegova ‘post-strukturalistička svojta’, već davno izrečeno ovim  anagogičnim, očaravajućim uvidom…

Dalje, nećemo. Bilo da se gubimo u visinama, za većinu čovječanstva, izgubljenoga duhovnog razvoja, bilo da poput pseudo-Derridijanaca samo snatrimo o tome, to pitanje ostavljamo po strani. Makar i ne vidimo komad zemlje na kojoj stojimo – do zla boga znatiželjni – sada se pitamo što smo u tom ‘zrakopraznom’ prostoru uopće u mogućnosti stvoriti. Neka se generacije koje dolaze nakon nas bave odgovorom na pitanje: na čemu smo to ‘stajali’ – mi, ne-sljedbenici pseudo-doba – dok smo i u ovom stoljeću nastavili stvarati naše grandiozne označitelje i na osnovi njih – naša grandiozna djela…

%d bloggers like this: