Ăndré Comte-Sponville / Luc Ferry: KLJUČEVI ZA ČITANJE I RAZUMIJEVANJE NIETZSCHEA (KRATKO TUMAČENJE)

1. ŽIVOT: AKTIVNE SILE I REAKTIVNE SILE

To je bez dvojbe Arhimedova točka ničeanske misli. Konačan temelj realnog jest život. On je satkan od mnoštva nesvodivih sila unutar kojih treba razlikovati aktivne i reaktivne sile. Prema prvoj aproksimaciji, prve su one koje se mogu razviti u svijetu, u njemu proizvesti svoje učinke, a da ih ne opovrgavaju, neiznakazuju ili ukidaju druge sile. Njihov je najsavršeniji izraz u umjetnosti, jer umjetnik je na prvom mjestu stvaralac – aristokrat, to će reći, netko tko postavlja vrijednost bez rasprava; bez pogađanja. I nema nikakve potrebe da za afirmaciju svojega djela odbacuje druga gledišta koja nisu njegova. Kao gledatelji vidimo mu sljedeći trag: možemo voljeti različite estetske stilove, a da ih nužno ne suprotstavljamo jedne drugima.
Istraživanje istine, svojstveno znanstvenoj ili metafizičkoj djelatnosti, u srži je, naprotiv, REAKTIVNO; istinito se nameće odbacivanjem pogrešnog, laži i iluzije, ukratko, uništenjem drugih sila koje nalaze zauzvrat privilegirano mjesto u umjetnosti. Ono što zapažamo u korijenu filozofije kod Platona, a kojeg je Nietzsche, zajedno s Kristom, smatrao svojim glavnim protivnikom, jest da tijekom svojih dijaloga Sokrat dolazi do istine odbacujući mišljenja koja smatra lažnima, stavljanjem u poteškoće svoje sugovornike u proturječje s njima samima. Suprotno umjetnosti, znanost i filozofija su pučke, demokratske; najmanja istina kao 1+1=2 želi vrijediti za cijeli svijet u svakom razdoblju, na svakom mjestu.
U tom smislu valja razumjeti Nietzscheovu prosudbu o Sokratu u “SUMRAKU IDOLA”: “Sokrat je po podrijetlu iz najnižeg sloja ljudi, on pripada puku. Zna se, čak se i vidi, koliko je bio ružan.” Možda bi se moglo izmjeriti koliko je njegov lapidaran stil kodiran, koliko mogućnosti ostavlja nesporazumima.

2. VELIKI STIL PROTIV NIHILIZMA

Nihilizam je pobjeda reaktivnih sila nad aktivnim silama; slabih, puka koji koče svoju istinu, nad jakima, aristokratima – umjetnicima. Pobjeda osigurana filozofijom počevši od Platona. Zatim ju je preuzelo kršćanstvo koje, na kraju krajeva, nije ništa drugo nego – platonizam za narod. Ista volja za isti cilj, ista negacija osjetilnog života, ovog ovdje, u ime jasnog svijeta s one strane.
Treba li se zadovoljiti time da se vrijednosti obrnu i da se dokinu REAKTIVNE SILE da bi se oslobodile AKTIVNE SILE? Osobito se, negdje oko svibnja 1968. u Francuskoj, Nietzschea htjelo učiniti teoretičarem emancipacije tijela ili bolje seksualne slobode. Ništa nije apsurdnije ni dalje njegovoj misli – duboko klasičnoj – zapravo tradicionalnoj. Htjeti i eliminirati REAKTIVNE SILE, – to bi očito bilo – postati sam REAKTIVAN. Značilo bi osakatiti čitav jedan aspekt života, jer on u sebi obuhvaća, kao što je već rečeno, dva elementa. Ono što bi trebalo učiniti, to je hijerarhizacija: dati primat aktivnim silama, a da se one druge ne unište.
Prema Nietzsche-ovu mišljenju samo klasična estetika, grčka ili francuska, dolaze do tog savršenstva, do toga uzvišena vladanja sobom, koje on još naziva VELIČANSTVENIM STILOM. Odatle njegova averzija prema romantizmu koji, bez zadrške, prikazuje anarhično zapljuskivanje strasti.
U tim talasanjima koja se međusobno razdiru, sasvim će sigurno prihvatiti REAKCIJU, umjesto da intenzitet života raste, romantični heroj, uvijek blijed, tugaljiv i bolestan – gine, umire. Samo autentični klasik posjeduje vrhunski vitalan intenzitet kojem je vedrina najbolji znak.

3. VOLJA ZA MOĆ, VJEČNO VRAĆANJE ISTOG I NADČOVJEK

Volja za moć ne sastoji se u traženju moći kao što se nekad glupavo kaže, nego u htijenju vlastite intenzifikacije, vlastita ojačanja. Kao što potcrtava Nietzsche volja za moć jest volja za voljom, sila koja hoće da sama bude neprestano što jača i življa. Ako je bog mrtav, ako tu dolje ne ostane ništa drugo od života, treba iz toga povući konzekvence, moralni imperativ. Na toj točki jasna je poruka Zarathustre:
“Preklinjem Vas, braćo moja, ostanite vjerni zemlji i ne vjerujte onima koji vam govore o nadzemaljskim nadama.”
Od tada značenje famozna vječnog povratka. Ni u kojem slučaju se ne radi o vraćanju na staru ideju ciklične povijesti, nego o formulaciji novog imperativa koji pristaje životu konačno oslobođenom religijskih iluzija. “Moja doktrina uči: živi na taj način da moraš zaželjeti da ponovno živiš. To je dužnost, jer ćeš ponovno živjeti u svakom slučaju. Onaj kojem je napor vrhunsko zadovoljstvo – neka se trudi; onaj koji iznad svega voli odmor – neka se odmara; ono što se hoće prije svega podvrgnuti slušati i slijediti – neka sluša, ali neka dobro zna kuda ga vodi njegova sklonost i neka ne ustukne ni pred jednim sredstvom. Radi se o vječnosti.”
Nietzsche nas poziva da apsolutno izbjegavamo svake polumjere, one životne trenutke kada se zbog umora, lijenosti ili opuštenosti prepuštamo ponašanju i načinima života za koje razmišljajući ne bismo htjeli da se neprestance ponavljaju. Drugim riječima, vječno vraćanje nije filozofija povijesti, nego, kao Kantov imperativ koji paradira, kriterij koji nam omogućuje da izaberemo između dobroga i osrednjeg života. Nadčovjek se mora razumjeti u istom kontekstu. On za Nietzschea ne znači višu rasu, nego svako biće koje će oslobođeno nihilizma u dovoljnoj mjeri pobijediti svoje strahove da bi moglo živjeti prema kriteriju vječnog povratka. U tom smislu Zarathustra još nije nadčovjek, nego samo njegov glasnik. On počinje rušiti sve vrijednosti i najavljuje dolazak načovjeka, no još ostaje zarobljenikom toga obrata i ne može živjeti sasvim po sebi i izvan sebe.

4. GENEALOGIJA ILI KAKO SE MORA FILOZOFIRATI ČEKIĆEM

Nova filozofija, anti – platonska, mora, dakle, ponajprije preuzeti oblik koji Nietzsche naziva genealogijom. Kad to čini on stvara model onih filozofa sumnje koji će odmah pokušati odgonetnuti sve naše prosudbe, vrijednosti – ideologije kao simptome iza kojih se krije nesvjesna istina, i najčešće nepriznata. Kao što kaže u djelu “S ONU STRANU DOBRA I ZLA” svako je mišljenje skrovište, svaka riječ maska, a filozof je onaj koji, s pravom, demaskira i lomi idole pomoću čekića. Iza tradicionalnih vrijednosti – znanosti, morala i religije – volja za istinom, pretenzija da se vrijednost prida zajedničku dobru protiv pojedinačnih interesa, primat razuma nad osjećajem itd., može se dijagnosticirati genealogija patoloških stanja: umoran, lijen, plašljiv, bolestan život.

A sva ta slabost nije zapravo ništa drugo nego simptom pobjede nihilizma, reaktivnih nad aktivnim silama. Prema Nietzscheovu stajalištu misao postaje sumnjičavom, okreće se prema dubokim podlogama. Iza svake izjave o namjeri, ona ističe unaprijed stvorena mišljenja (tajnu povijest) koji zatim odražavaju vitalna stanja. Otvorena je nova era kojoj će Marx i Freud ubrzo dati svoj poznati doprinos.

(nekada davno objavljeno na III. programu Hrvatskog radija)

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: