Svibanj 2014.
‘Dvojedna’ filozofija (ili zašto sloboda može biti samo privremena)
Peter Sloterdijk: SFERE
Oswald Spengler: PROPAST ZAPADA
Pored nerazumljivog i proturječnog stava prema učenju Jacquesa Derride, još jedan aspekt ‘učenja’ Petera Sloterdijka mi zadaje mi muke. Teško mi je pomiriti se s njegovim viđenjem mog drugog omiljenog filozofa – ‘njemačke filozofske mašine’ – Oswalda Spenglera. Smatram to nepravednim iz jednostavnog razloga: zbog odbijanja priznavanja bilo kakvog utjecaja koji je autor Propasti Zapada mogao ostaviti na autora Sfera. Uostalom, procijenite sami kako se ‘morfolog ljudske historije’ Sloterdijk odnosi prema ‘morfologu ljudske historije’ Spengleru [Sloterdijkovi citati preuzeti su iz izdanja: Sfere / Mehurovi. Beograd: Fedon, 2010]:
Nategnuto je – doduše, na genijalan način – već i to što je [Spengler]… svaku kulturu uzeo zasebno, kao “živo biće najvišeg ranga” i proglasio je jedinicom koja nema prozore, i nastaje i nestaje držeći se isključivo imanentnih pravila; a pravo forsiranje je bilo kada je svaku od njih pokušao da tumači kao hiljadugodišnje carstvo regionalnog duševnog raspoloženja.
…izloženi životopisi osam kultura… mogu da pretenduju na počasno mjesto… [spomenik] velikoj, možda i jedinstvenoj energiji spekulacije i kombinatorike… Stoga tom uzoru naš pokušaj nema mnogo da zahvali [ja naglasio] – osim kao uvjerljivoj pouci šta bi u budućnosti trebalo izbegavati.
Nakon ovakve izjave, u publici koja je pročitala oba djela, nastao bi samo muk, možda usporediv s onim (da ubacimo malo humora) na dvoru kralja i kraljice Tamo Tamo Daleko, kada se njihova voljena kćerka Fiona vratila u društvu svog zaručnika i osloboditelja Shreka (iz ‘kule dvorca okruženog lavom’). U tom trenutku, oni su s neprikrivenim užasom otkrili, zajedno sa svim okupljenim građanima, da se proročanstvo ispunilo – ali naopačke – umjesto da joj vrati prvotni lik lijepe princeze, Fiona je ‘ostala (na cjedilu)’ u tijelu ogrice, a to se dogodilo iz sasvim običnog razloga – sam princ-spasitelj bio je ogar. Drugim riječima, Sloterdijkova ‘teorija sfera’, kao jedna tipična morfološka teorija, iste je vrste kao i Spenglerova; osim toga, ne vidim nijedan razlog zašto se ove dvije teorije ne bi mogle nadopunjavati. U osnovi, radi se o istoj morfološkoj metodi koja, od autora do autora, na sebi svojstvene načine ‘promatra’ ljudsku tragediju na Zemlji, a koju filozofi poput Jurgena Habermasa nikako nisu mogli podnijeti. Stoga, ne mogu prihvatiti tvrdnju da ‘[Sloterdijkov] pokušaj nema mnogo [Spengleru] da zahvali’. Nisam se usudio oskrnaviti maestralno sročeno djelo Sfera, nisam i ne želim ulaziti u polemike vezane uz opću upotrebu jezika, njegovu bolno očitovanu ograničenost, i što reći – iluzionizam, da se njime doista doseže istina, bit, priroda onoga o čemu pišemo… Čak ni pojam ‘unutarnjeg’ – kod Sloterdijka, iznimno dobro ‘njegovan i hranjen’, koji očito prevladava zbog svoje ‘dobrote’ nad pojmom ‘vanjskog’, nisam doveo u pitanje. Sve zato, jer sam uvjeren da je riječ o knjizi napisanoj iz duboke potrebe, osim toga – i velikom snagom, s prekrasnim uvidima u ljudsku muku na Zemlji, i žarom diskursa koji po svemu podsjeća na onaj mladenački iz Kritike ciničkog uma, ali ponovno istaknimo: potpuno u skladu s analogijama Oswalda Spenglera… I zato, ne mogu ne dizati svoj glas protiv prikrivanja glavnog izvora utjecaja na, za mene, samo još jednu divnu priču o povijesti čovječanstva, što Sloterdijk čak izričito čini.
Nikada nisam tvrdio da je Oswald Spengler bio u pravu kada je iznosio svoju teoriju o kulturama kao živim organizmima…Uvijek sam mu mogao spočitnuti tu potpunu opsesiju sudbinom i sudbinskim pitanjima, pogotovo u knjižici Čovjek i tehnika koju je napisao valjda pod utjecajem ne prihvaćanja Propasti zapada od tadašnje svjetske nomenklature povjesničara i filozofa. Na Propast zapada gotovo da možemo gledati kao na pokušaj pisanja Druge Biblije. U iznimnom nadahnuću, svjetlo drugačijeg, svog sunca, sunca nadahnuća, usmjerio je na iste, suhonjave stvari ovog svijeta. Za to je bio nagrađen od bogova: dobio je neslućen, nov, originalan pogled na svjetsku povijest.
Ovdje [u Propasti Zapada], dakle, neće biti govora o tome što svijet “jest”, nego što on znači živom biću koje je njime okruženo.
Ne odaju li već ove riječi neslućenu skromnost njezina autora da se ne petlja sa ‘stvarima bitka’, nego da svojom morfologijom ljudske povijesti jedino zadere u ljudsku dušu i njezine osjećaje?
Zbilja – svijet u odnosu na dušu – za svakog je pojedinca projekcija usmjerena u područje protežnog; ona je ono “vlastito” što se ogleda na “stranome”, ona znači samo to strano. Jednim koliko stvaralačkim toliko i nesvjesnim činom – ne ozbiljuje “ja” moguće, nego se “ono” ozbiljuje kroz mene – gradi se most simbola između “živog ovdje” i “ondje”… To je ideja makrokozmosa [ja naglasio], zbilje kao zbroja svih simbola u odnosu na dušu… Sve što jest ujedno je simbol… Simboli kao nešto ozbiljeno pripadaju [protežnomu]. Oni su postali, nisu u postajanju.
Spenglerove ideje makrokozmosa najprije ćemo se sjetiti kada kod Sloterdijka naiđemo na profinjeniji morfološki izraz – sferu. Ako se kod Spenglera predmet istraživanja javlja u makro obliku jedne kulture, kod Sloterdijka sfera se pojavljuje kao fleksibilniji morfološki pojam primjenjiv na mnoga druga manifestacije ljudskog duha. Iako će priznati da se i kultura jednog naroda može shvatiti kao sfera, Sloterdijk svojom filozofskom maštom (da ne kažem spekulacijom i kombinatorikom), sferu prikazuje prvenstveno kao neku vrstu ‘dvojnosti’, stanovitog ‘dvojednog‘…
Dokaz egzistencije ili samo ukazivanje na pra-motiv ekskluzivnog proizvoda svog duha, on spektakularno izvodi iz biblijske priče šestog dana stvaranja koja opisuje kako je Bog stvorio čovjeka. Besprijekorno pitkim stilom, prepunim profinjenih, pažljivo osmišljenih metafora, tehničkih i inih izraza (poput ‘teotehnike’, ‘dvojednog’ i sl.), Sloterdijk nas najprije poučava kako trebamo razlikovati dvije faze u stvaranju čovjeka: u prvoj, “…tvorac nije bio ništa drugo do keramičar kome se dopalo da od odgovarajuće sirovine napravi figuru nalik sebi, majstoru.” U drugoj pak, u tu ljudsku kreaturu on je udahnuo dušu. Obje faze su, primjećuje Sloterdijk, “izrazito tehničkog karaktera”. Međutim, dok prva faza čovjekova stvaranja ne predstavlja ništa posebno, ništa tajanstveno, šuplju glinenu posudu slična oblika svaki keramičar može izraditi, dotle druga faza predstavlja ono istinski tajanstveno što odaje istinski ‘Božji posao’, način na koji je Bog u ljudsku kreaturu udahnuo dušu, život. Tu ‘teotehniku’ Sloterdijk drži vrhunskom tajnom kojom čovječanstvo nastoji ovladati kroz svoju povijest.
…pitanje šta je to tehnika može [se] razumeti samo premeravanjem razmaka između onoga što je Bog bio kadar in illo tempore, i onoga što će čovek umeti da učini u svoje vreme… Možda ono što zovemo povesnošću nije ništa drugo do vreme koje je potrebno da se u okvirima ljudskih dometa ponovi božji trik?
[Zasada], uduvavanje života je tehničko-nadtehnička procedura koja je isključivo božji patent.
Ali ni tu još uvijek ne nailazimo na genijalnost onih misli na koje je Sloterdijk svoje sfere položio. Tek ih nalazimo u izvanrednom uvidu “…da udahnjivanje odmah povlači za sobom i uzvratni udah…”, drugim riječima, nakon što je udah primljen, čovjek je izdahnuo, vraćajući tim činom udah Bogu, svome tvorcu! Ova genijalna slika ipak je samo slika, metafora jednog čisto fiziološkog procesa koju ne želimo ‘raščarati’, ali ni učiniti da budemo povodljivi zbog neke nove sumnjive vrhunaravne istinitosti koju nudi. Samo je želimo koristiti za nadahnuće. To je pravi smisao svakog teksta, svake filozofije, svake morfologije, književnosti, pa čak i znanstvene teorije. Ne možemo polagati pravo na istinu, ali ne zato što je ne možemo dosegnuti, nego zato što pretpostavljamo/vjerujemo da ne postoji. U ovom trenutku, kako se uzme, postoji između pet do sedam milijardi subjektivnih pogleda na svaku različitu stvar na ovom svijetu, ali ne postoji istina sama po sebi. Ono što je Sloterdijk ovom slikom želio poručiti može se svesti na iskaz: diše se zapravo ‘zajednički’ kao svojevrsno ‘dvojedno‘. Odatle je izvedena i ‘definicija’ sfere. Što je, dakle, sfera?
…sfera je… dvojedan zajednički prostor doživljaja i iskustva… zahvaljujući obrazovanju sfera, dolazi do izvornog prostornog širenja onoga što tradicija naziva duhom… Kada jevrejski Bog i prototipski čovek okrenu jedan ka drugome onu svoju stranu koja je otvorena za kontakt, onda oni stvaraju zajedničku sferu unutrašnjeg prostora.
To je smisao biblijskog govora o ‘slici božjoj’. Njime se ne želi reći kako je Tvorac bio mistički solo-android koji je iznenada rešio svoju pojavu (koja se pojavljuje – kome?) prekopira na zemaljsko tijelo; to bi bilo apsurdno kao i zamisao da je Bog žudeo za društvom naknadno stvorenih, formalno sličnih glinenih figura… Božji patent jeste mogućnost intimnog komuniciranja u primarnom dualu. On ne ukazuje toliko na vizualno opazivu sličnost između uzora i odraza koliko na izvorno dopunjavanje Boga kroz Adama i Adama kroz Boga.
S Bogom je, dakle, ‘stvar započela’; nakon prsnuća prvotne, primordijalne sfere, i izgona prvih ljudi iz raja, čovječanstvo se masovno okrenulo izgradnji novih sfera. Prema Sloterdijku, zapravo, modaliteti prsnuća sfera stvaraju uvjete za historiju kultura. Naravno, zajednice koje će se u ljudskoj historiji pokazati najuspješnijima u izgradnji sfera uvijek će biti ‘religijski fundirani narodi’… Drugim riječima, samoća više nigdje ne nalazi svoje utemeljenje. Nikada nismo sami. Sferno smo učahureni s onim Drugim, uvijek i zauvijek, većinu vremena. Nemamo pravo izbora; sloboda može biti samo privremena i započinje prsnućem sfere, unutarnjeg intimnog prostora koji se lomi i nestaje u toj neshvatljivoj, sablažnjivoj želji za slobodom… ali samo do nove sfere.”
Prosinac 2012.
Naš dobri ubogi ukus
Oswald Spengler: PROPAST ZAPADA
Mišljenje gospodari, usprkos svemu, jedino u „carstvu misli“…
U nekim slučajevima potrebno je da prođu stoljeća kako bi se dosegla jedna jednostavna istina o čovječanstvu. Početak dvadeset i prvog stoljeća, u povijesnim kronikama, pokazat će se vremenom u kojem se spoznala pa barem jedna takva istina – za umjetnike, filozofe, književnike, znanstvenike i ostale pregaoce duha, nažalost, izrazito bolna – ona o duhovnom razvoju čovječanstva (čast poststrukturalistima koji su je objavili još tamo krajem 1960-ih, ali na jeziku razumljivim jedino, valjda, njima, jer kao takva nikada nije doprla do šireg razumijevanja, a tu se misli na takozvano “razumijevanje izvan akademskih krugova”).
Čim je ljudska rasa stupila u povijest, nezaustavljivo nas je obuzeo osjećaj da smo postali dijelom nečeg što bi se po svim svojim manifestacijama moglo okarakterizirati ‘duhovnim razvojem’. Tako smo barem stvari predstavili u početku. O tom povijesnom trenutku i danas svjedoče svi udžbenici povijesti umjetnosti, filozofije i znanosti. U njima ćemo pročitati kako se čovječanstvo kroz povijest kretalo od jednog do drugog razdoblja u svom duhovnom razvitku, dakle, svi skupa, koliko god nas ima na planetu, i da su ta razdoblja nosila redom, iz današnje pomalo sarkastične perspektive, sve sama egzotična imena. Odatle znamo za renesansu i prosvjetiteljstvo, racionalizam i empirizam, barok i rokoko, viktorijansko i secesijsko doba kao i na stotine drugih naziva koji su se ticali umjetničkih pravaca, filozofskih škola, znanstvenih teorija poput impresionizma i kubizma, egzistencijalizma i pragmatizma, konačno i strukturalizma i poststrukturalizma, da bi, eto, početkom dvadeset i prvog stoljeća, s nezapamćenim barbarskim uplivom medija u sve pore ljudskog života, shvatili kako se taj duhovni razvoj ticao jedva jedan posto ljudi na ovoj planeti. Sva ta silna umjetnost i književnost, znanost i filozofija stvarala se i konzumirala unutar svega jedan posto čovječanstva (a možda i manje). Ostali su bili jednostavno – masa.
S rijetko viđenom razlučivošću mediji su napokon dokazali tu dugo vremena slućenu ili prikrivanu dvostruku prirodu čovječanstva. U establishmentu visokih umjetničkih krugova, odnosno ljudi duha – dakako, dugo je vremena postojala sumnja da naš narod, ili masa, kako mu ‘od milja’ tepaju sociolozi, možda baš i ne zanimaju pretjerano svi ti Laokonti, metafizike prisutnosti ili pisoari okrenuti naglavačke. Tijekom povijesti se sa zebnjom u duhovnim krugovima gledalo na svjedočanstva o pučkim zabavama po selima i u podnožjima velebnih dvoraca, koje su se, prema svim umjetničkim kriterijima, mogle svrstati jedino u obične kič parade. Pa opet, narodu se ‘gledalo kroz prste’ jer, osim što je bespogovorno ‘duhovnjacima’ priznavao povlašten status u društvu, sâm je za sebe, valjda iz čudesnih andrićevskih dubina samoga sebe, priznavao da je nizak i uprljan. „Shvatit ćemo mi to jednog dana“, kao da je prešutno obećavao narod, a svita ‘duhovnjaka’ odobravala. U očima duhovnih ljudi, narodu je išla u prilog, i ta, na kraju protumačena kao jedina stvarna duhovna djelatnost – bezgranična vjera u Boga. Kako je oduvijek bio bogobojažljiv, narod je hrlio u crkve i tamo zaticao umjetničke kipove prijekorna pogleda, nadute filozofe i književnike u prvim klupama, a od sedamnaestog stoljeća, po školama i fakultetima, znanstvenike i druge učene ljude, i vjerovao kako stvari moraju biti upravo takve kakve su mu se i pokazivale. Drugim riječima, narod nikad nije bježao od svoje gluposti.
Ali svoj ukus narod nije zadržavao samo za sebe. Valja shvatiti da su iz naroda potekli i svi ti ambiciozni plemići i kneginje, princeze i kraljevi, a danas političari, žedni vlasti. I da su oni, ako već ne iste krvi, a onda istih misli. Tako su narodni ukus, u sebi oduvijek udomljavali i kraljevi, i vojskovođe, i lijepe kneginje i lijepi prinčevi, a danas premijerke i kancelari, i koji su umjetnike, filozofe i književnike, kroz povijest ljudskog roda, više-manje tretirali kao vlastite ukrase. „Prikažite nas! Prikažite nas!“ kao da i danas čujemo vrisku s platana španjolskog slikara Diega Velazqueza čiji opus vrvi portretima vlastodržaca.
A što se to dogodilo danas, na početku, po duhovne pregaoce, po svemu sudeći, nesretnog dvadeset i prvog stoljeća? Spasiteljica naroda, demokracija, otkrila je narodu radosnu vijest – svoj ubogi ukus danas slobodno može objaviti svijetu. I što je to, onda, što bi narodu bilo lijepo? Daleko od svakog Botticelija ili Lorce, ili ne daj bože apstraktne slike nekog slikara-manijaka, narod kao narod, kako u životu tako i u estetskom smislu, iskazao je skromne potrebe.
– Ako me već želiš odvratiti od života, koji ja ne bih dao ni za što na svijetu, daj mi barem da vidim sličnog sebi, kroz neki film ili seriju, i bit ću zadovoljan. A uvijek u obzir dolazi i obična zabava.
Kad je spoznalo te jednostavne istine o ukusu naroda kapitalističko poduzetništvo u privatnim televizijama vrlo brzo je došlo do dobitne formule za povećanje svoje dobiti. U svoje televizijske programe uključilo je poznate sapunice, showbizz magazin emisije, kvizove uz igre na sreću i nešto malo sporta, po mogućnosti nogometa – i evo ga! Bijedni umjetnici i znanstvenici, književnici i filozofi – skinuti ste s trona!
Ipak, premda zgroženi, moramo se priviknuti na novonastalu situaciju, pojmiti novu vrstu beznačajnosti u koju smo, htjeli-nehtjeli, dopali. Pa tako, usredotočimo se na trenutak na to, što o razlici između ‘običnih’ i ‘duhovnih’ ljudi misli jedan Oswald Spengler. Njegove riječi nisu utješne, ali su barem poučne. Šeretski hladnokrvno, na rubu onoga „dobar sam s bogom, ali mene se to puno ne tiče“, on će u drugom svesku Propasti Zapada napisati:
Sudbina je pojedinca napravila ovako ili onako: da rado razmišlja i da se plaši akcije, ili da bude aktivan i prezire razmišljanje…
I dalje, o učenjima, ideologijama proizišlim iz razmišljanja:
Sve su to učenja koja bez izuzetka počivaju na pretpostavci da su svi ljudi tako nastrojeni kao autor prijedloga, naime bogati u idejama, siromašni u nagonima, i to pod pretpostavkom da autor sam sebe poznaje…
Treba shvatiti, poručuje Spengler, da je narod nešto obično, nešto „bogato nagonima“, i kojemu je, stoga, razmišljanje nepotrebno, dok su ljudi duha – ono što je neobično.
Život [svijeta] ide svojim putovima i ne brine što se o njemu misli.
Od daljnjih riječi ove ubojite filozofske mašine, vi pregaoci duha, tim više ćete se naježiti, ali samo hrabro, katarza, negdje na kraju ovog teksta, na vas ipak čeka:
Još jedino ‘djelatelj’, čovjek sudbine, živi na kraju krajeva u stvarnom svijetu, svijetu političkih, ratničkih i privrednih odluka u kome se pojmovi i sistemi ne računaju ni u šta. Tu je dobar udarac vredniji nego dobar zaključak. Ima smisla ono preziranje kojim su, u sva vremena, vojnik i državnik sa visine gledali na škrabala i književne moljce – koji su mislili da je svjetska historija tu radi duha, nauke ili čak umjetnosti. Kažimo nedvosmisleno: razumijevanje koje se oslobodilo čulnog osjećanja samo je jedna strana života, i to ne ona odlučna… Ogromna je zabluda teorijskih ljudi njihovo vjerovanje da im je mjesto na čelu, a ne na repu velikih događaja.
Danas smo svjedoci načina na koji je Spenglerova riječ, napisana počekom prethodnog stoljeća, utrla put svojoj istinitosti početkom ovog. Međutim, ništa nas ne može spriječiti da sačuvamo naš dobri ubogi ukus i u ovom vremenu. Imamo na njega pravo, pa barem u onolikoj mjeri koliko i narod na svoj.
Na ovom mjestu možda bi Spenglera neki od nas zapitali: a gdje je onaj filozof koji je kazao da će čovjek kad udovolji svojim nižim potrebama okrenut se udovoljavanju onih viših; tu se uobičajeno misli na duhovne potrebe. Gdje je taj nesretnik da se danas uvjeri koliko je imao krivo! Vjerojatno se radilo opet o nekom Starom Grku, pa dobro!
Čovječanstvo neminovno klizi prema tome da postane nešto drugo u odnosu na ono što je danas. To drugo vjerojatno ne nosi samo oznake ‘bezduhovnije’ ili ‘primitivnije’ već i lukavije i snalažljivije, ali definitivno, bit će to čovječanstvo ‘bez Duha Svetoga’, obezduhovljena životinjska vrsta što je i bila prije, milijunima godina. Do kojeg doba ćemo preživjeti mi, duhovni nomadi, to je možda najbolje nikada ne saznati.
Možda i griješim. Možda će šačica nas uvijek biti u stanju preživjeti, poput rijetkih smrtonosnih bolesti kao što su kuga ili kolera. Negdje u nekom sloju zemlje opasni, grozomorni virusi i dalje žive do trenutka dok neko živo biće ponovno na njih ne nabasa i inficira se. Možda je dobar ukus poput strašnih bolesti, otporan na sve karantene i liječenja lijekovima. Možda preživimo i onda, jednoga dana, zarazimo neko doba koje će se ukazati na horizontu, na način da u njega udahnemo ono što danas u nama zamire – upravo to – naš duh…, a odatle i naš ukus.
Svibanj 2012.
Neprolazna misao je iluzija – bitno je kakav čovjek u njoj dobiva lik
Oswald Spengler: PROPAST ZAPADA
U svibanjsko jutro neobično tmurnih boja Kolo je zaškripalo zvukom koji dotada nisam imao prilike čuti. Dok sam pristavljao vodu za kavu ono je izvodilo svoj mali show; škripalo je, šuštalo, šumilo, a čak se u jednom trenutku moglo reći – i zakreketalo. Prišao sam mu i u trenutku shvatio što mi želi poručiti. Kolo Duha Svijeta željelo me je podsjetiti na nekoga, na koga sam vjerojatno zaboravio… možda upravo svog Tvorca, Oswalda Spenglera i njegovu Propast Zapada pod čijim sam se jakim utjecajem nalazio u vrijeme u kojem se Kolo Duha Svijeta prizemljilo u našu prostoriju. Tko je bio Oswald Spengler? Vrhunski ‘morfološki’ filozof, kako bi vjerojatno volio da ga nazivaju ili još jedna nervozna osoba koja se svojim pisanijama osvećivala društvu uz koje nikad nije prianjala? Ako ništa, očekuje se da barem jednu obrvu podignete u čudu kad pročitate sljedeći citat:
Neprolazna misao je iluzija. Bitno je kakav čovjek u njoj dobiva lik. Što je veći čovjek to je istinitija filozofija – naime u smislu unutrašnje istine umjetničkog djela, što ne ovisi o tome mogu li se pojedini stavovi dokazati i čak biti neproturječni.
Stoga, i ne čudi površno čitanje Spenglera od strane mnogih europskih intelektualaca, i prije i poslije, bilo na vrhuncu ili na izmaku snage svoga intelekta a koji su, dakako, redovito uvjereni da upravo njihova misao pogađa bit svijeta neovisno o perspektivi gledanja na isti kroz osobite i zauvijek osobite ‘ljudske’ naočale. Dobar primjer za to je Frank Furedi, jedan od vodećih europskih filozofa danas, čiji sam članak Kraj Europe? imao prilike pročitati u najnovijem broju Europskog glasnika. Furedi bez dlake na jeziku piše o mogućem kraju starog kontinenta prisjećajući se apokaliptičnih riječi ‘njemačke filozofske mašine’ (kako od milja nazivam Oswalda Spenglera) iznoseći pritom jednu potpuno proizvoljnu tvrdnju prema kojoj je sam Oswald Spengler za propast Zapada okrivio, između ostalih gluposti, čak i neobrazovanost masa. Spengler, za razliku od Nietzschea nije ostao nimalo dvosmislen. To mora biti jasno svim njegovim iole boljim poznavateljima. Kraj Europe odnosno Zapada Spengler je vidio kao što se vidi nužan kraj svakog života i za taj kraj nikoga nije okrivljavao. On je kulture i narode koji ih tvore smatrao živim, i odnosio se prema njima, više-manje, kao prema živim organizmima. Ideja o propasti zapadne civilizacije plod je nužnosti a ne nesretnog spleta okolnosti. Osim toga, pored zapadne civilizacije kojoj je prethodila istovjetna kultura, vidio je on i mnoge druge kulture/civilizacije u historijskom kontekstu:
Namjesto one odbojne slike svjetske povijesti u obliku linije, što se održava smo ako se zatvaraju oči pred pretežitom množinom činjenica, vidim prizor mnogih moćnih kultura, koje se rascvjetavaju praiskonskom snagom iz okrilja rodnog kraja, za koji je svaka od njih tijesno vezana u cijelom toku svoga bivstvovanja [poput biljke], od kojih svaka udara pečat svog vlastitog oblika svome predmetu, ljudstvu, i ima vlastitu ideju, vlastite strasti, vlastiti život, htijenje, osjećanje, vlastitu smrt.
Jasno je da se čovjek grozio povijesne sheme ‘stari-srednji-novi’ vijek. Zapad, jedna velika kultura na zalasku, nakupila je stoljeća. Sada joj se kao umornom starčiću sprema neminovna propast, kaže filozof. Sve što se Zapadu danas događa, događa se kao rezultat nakupljenih stoljeća, bora na njegovom licu, koje duh Zapada danas čine duhom jednog senilnog starca. Naravno da se životi velikih kultura ne mogu u cijelosti analogijom prevesti na život jednog živog organizma. Starost jedne kulture, njenu onemoćalost, Spengler naziva civilizacijom, ali koja se nikako ne pokazuje onemoćalom u doslovnom smislu…
Civilizacija je kraj, neopoziv, no s najdubljom nužnošću, biva uvijek iznova postignuta… Tek tako će se Rimljanin shvatiti kao nasljednik Helena… Bezdušni, lišeni smisla za filozofiju, bez umjetnosti, rasni do brutalnosti, bezobzirno se držeći realnih ishoda, oni se nalaze između helenske kulture i ničega. Grčka duša i rimski intelekt – to je to, tako se određuje razlika između kulture i civilizacije. A to ne vrijedi samo za antiku. Uvijek se iznova pomalja taj tip duhovno snažnih, potpuno nemetafizičkih ljudi. Oni u svojim rukama drže duhovni i materijalni usud svakog kasnog doba. Oni su proveli babilonski, egipatski, arapski, … rimski imperijalizam. U takvim vremenima budizam, stoicizam i socijalizam konačno stasaju… i [taj je tip ljudi kadar] još jednom zahvatiti i preoblikovati čovječanstvo koje se gasi. Čista civilizacija, kao historijsko zbivanje, sastoji se u potpunoj razgradnji oblika što su poprimili anorganski sadržaj, što odumiru.
Tetka me zabrinuto gleda. Međutim, nisam se mogao zaustaviti, izgledao sam poput onog lika iz filma Bliski susreti treće vrste koji, gonjen nesavladivim unutarnjim porivom, za vrijeme obiteljskog ručka od hrane u svom tanjuru (pire krumpira?) pravi maketu jednog te istog brda koje mu nikako ne izlazi iz glave – ispostavit će se da se radi o mjestu susreta s vanzemaljcima. Ideja Oswalda Spenglera je smiona, neočekivana, iščašena, filozofski potpunoma luda pa opet, i nevjerojatno primamljiva i potpunoma smislena ako se metodi analogije prizna božansko poslanje u ljudskoj spoznajnoj moći. U ideju rascvjetavanja kultura u vremenu, njihova rađanja, življenja i umiranja, zaljubio sam se još tamo 1990-ih. Ma koliko fatalistički bila nastrojena, čak i totalitarna u svojoj biti, nisam joj mogao odoljeti. Vjerojatno kao i svaka ideja ima u sebi nešto pogrešno, neistinito. Ali sam Spengler, pobogu, naglašava da je svaka misao prolazna, i zapravo ne znam prvi razlog zašto je mojem umu tako primamljiva…
– Sudbina je dobra stvar dok te ne zajebe – procijedi tiho tetka.
Osjećam kao da sam sa sebe skinuo jedan veo, jednu masku. Da, moj je um i dalje, protivno svim postmodernističkim umovima na potezu Lady Gaga – Damien Hirst, zadojen razotkrivanjem smisla ovog besmislenog kretanja, iako sam se i sam sto puta dosada uvjerio da takav – pa barem ne postoji. Ali što o tome misli Spengler?
Zbilja je kukavan životni sadržaj još jednom i malo drugačije izložiti mišljenja o pojmu volje i psihofizičkom paralelizmu, kako je to činilo stotine prethodnika… To može biti ‘poziv’, ali to nije filozofija. Valja šutjeti o onome što ne zahvaća i ne preinačuje cijeli život jednog doba do najdublje njegove osnove…
I naposljetku misao koja me osobito pogađa:
RADIJE KONSTRUIRATI ZRAKOPLOVNI MOTOR NEGO NEKU NOVU I JEDNAKO IZLIŠNU TEORIJU APERCEPCIJE
Sva sreća pa mi je struka povezana s informacijama i njihovim procesuiranjem u strojevima, inače ne bih znao kud bih sa sobom… 🙂
Listopad 2011.
O drevnom Kolu Duha Svijeta
Oswald Spengler: PROPAST ZAPADA (predgovor)
Sjedim potpuno miran na stolici. U otvorenom prozoru okreću se Kola, čudesna kola duha svijeta, tako su se barem predstavila po svom dolasku. Velika i Mala Kola spojena u impozantnu konstrukciju. Nešto drevno, nešto prije pojave riječi. Oko rubova Kola izbija snažno žuto svjetlo. Mogu samo nagađati oko zalaska sunca koje se iza Kola vječno događa.
U prostoriji vrijeme ne teče. Vrijeme je obustavljeno. Na stvari je apsolutna pobjeda duha. Pokreti koji se događaju brižljivo su izrežirani naumi svijeta. Mogu ih poništavati, po volji prekrajati, igrati se boga.
Obučen sam jednostavno, crna rolka i crne hlače; izgledam kao vječni student, a zapravo mi je devetnaest ili možda dvadeset i devet godina. Vječnih dvadeset devet godina u mojem umu zrcali ovu sobu u nadstvarnosti.
Tetka gleda televiziju u svom kutu sobe. O, da, i ona je tu. Pripijene uz tijelo – suknja i majičica. Vrpolji se na stolici dok se daju reklame. Tko bi mogao reći, tko je ona ustvari? Neka moja misao, uspomena, nastojanje duha? Ipak njeno živo tijelo lebdi pred mojim očima. Svjestan sam da je u ovoj sobi ona žena od krvi i mesa, toliko me ne mogu lagati moja čula.
Ponovno se okrećem Kolu. Ogromno je, ali tek svojim vrškom ulazi u moju sobu. Na samom vršku smješteno je manje kolo koje mi je nadohvat ruke. Veće kolo, kako već rekoh, gubi se negdje u neizmjernoj žutoj praznini koja dolazi iza prozora. Tetka se ustaje iz fotelje i klizi prema jednom zidu. Pomiče zastor, isto žuto svjetlo probija se u prostoriju, gleda kroz prozor.
– I tako ćeš odsad cijeli život provesti ovdje sa mnom? – pita me.
– Pa, tu sam zbog Kola… – nevješto kažem.
– Ovog čuda ovdje? – upita me oštro svinuvši glavu prema Kolu.
– Pa da…
Kolo, koje se dotad vrlo polako okretalo, kao da se sada započelo brže vrtjeti, sićušne lampice počeše treperiti.
– Ovo je zatvor, limb, znaš to?
– Da, znam.
– I ne bojiš se ničega?
– Bojim, ali drugog izbora nemam. – kazah u potpunosti svjestan svojih riječi.
– U redu – mirno reče tetka i odmaknu se od prozora. – I? Što ćemo ovdje raditi?
– Čitati.
– Ma nemoj! Nisam valjda luda čitati one tvoje dosadne knjige s police. Gledat ću televiziju i povremeno zirkati kroz prozor…
Pritom, vještim pokretom ruke namjesti kratku suknjicu oko struka. Bio je to jedan od onih pokreta koji žene čine kad su sigurne da ih nitko ne gleda ili kad su u društvu svog intimnog partnera. Ali nisam bio tetkin intimni partner. Tko zna, što sam ja za nju, ustvari? Neka njena misao, uspomena, nastojanje duha? I moje živo tijelo lebdi pred njenim očima. Ali koliko znam, čovjek sam od krvi i mesa i vjerojatno joj to njena čula ne mogu utajiti.
Kolo povremeno škripi na vjetru. Trenutačno zalandaraju svi njegovi privjesci, amajlije, talismani, sličice čudnih likova. Ono je jednostavno kolo duha svijeta nekako prizemljeno u moju sobu.
Polica s knjigama se nalazi nasuprot tetkinog dijela sobe. Sve knjiga do knjige koje sam pomno odabrao prije nego li ću raskrstiti s vanjskim svijetom. Ne plašim se, ja, stidljivi momak u crnoj rolci, s vječnih devetnaest ili dvadeset devet godina. Čega se još imam plašiti?
Odjednom, sirena kola se oglašava. Skačem sa stolice i prinosim knjigu koju već neko vrijeme držim u rukama. Oswald Spengler, PROPAST ZAPADA. Sad ili nikad, pomislim. Stavljam knjigu na podest i odmičem se. Kolo zarotira i proguta knjigu. Zvuk snažnog praska prolomi se sobom. Poput ptolomejovskih epicikli Kolo se sada zavrtjelo pomalo podsjećajući na Stroj namijenjen ostvarivanju kontakta s vanzemaljcima – Vegancima – iz filmske ekranizacije romana KONTAKT Carla Sagana. Na jednoj rampi kola koja se nije vrtjela pažnju mi privuče skalamerija s lampicama koje su se sada uporno palile i gasile. Radilo se o malenom podestu s dva plitka utora s otiscima ljudskih ruku na dnu svakog od njih. Bez razmišljanja, ruke provučem kroz utore i položim ih na otiske. Na ovaj način, ma koliko to nevjerojatno zvučalo, Kolo mi je omogućavalo ispreplesti me s mislima morfeološkog filozofa sudbine. Najednom, u stanju sam čuti glas njegovih misli; ne dišem, samo puštam da kroz mene prolazi:
U uvodu [prethodnog izdanja]… rekao sam da je tu, po mome uvjerenju, nepobitno formulirana misao koja se više neće opovrgavati čim se jednom izrekne. A trebalo je da kažem – čim bude shvaćena.
Tko se ikada duboko zagledao u pretpostavke živog mišljenja, taj će znati da nam nije dan neproturječan uvid u krajnje temelje bivstvovanja… Tako mogu srž onoga što sam pronašao jedino označiti „istinitim“, istinitim za mene i, vjerujem, također za vodeće duhove razdoblja koje dolazi, a ne istinitim „po sebi“…
[Ipak, ova knjiga] sadrži samo jednu stranu onoga što vidim pred sobom, novi pogled jedino na povijest, jednu filozofiju sudbine, i to prvu svoje vrste.
Svijet razumjeti nazivam ja – svijetu biti dorastao. Okrutnost života ono je bitno, a ne pojam života.
Osjećam se ponukanim da u zaključku [ovog predgovora] još jednom navedem imena onih kojima dugujem gotovo sve: Goethe i Nietzsche. Od Goethea sam preuzeo metodu, a od Nietzschea način postavljanja pitanja, i ako bih svoj odnos spram njega morao izreći u jednoj formuli, usudio bih se reći: iz njegovog vidika (njem. Ausblick) načinio sam jedan pregled (njem. das Überblick). Goethe, pak, bijaše, a da to nije ni znao, Leibnitzov učenik u cijelom svom načinu mišljenja. Stoga, ovo što je napokon pod mojim rukama dovršeno na moje iznenađenje, osjećam kao nešto što usprkos bijedi i odvratnosti tih godina s ponosom želim nazvati: njemačka filozofija.
Priđe mi tetka zagrizavši jabuku koju je tko zna gdje pronašla.
– I tko je onda taj filozof sudbine? – pompozno je zagestikulirala rukama.
– Oswald Spengler, ubojita njemačka filozofska mašina. – rekoh povlačeći ruke iz utora – Svima predviđa neumitnu sudbinu, s početkom i krajem, ali svima i samo prolaznost. Bivanju nije moguće utisnuti karakter bitka.
– Dobro, dobro…? A jesi li ga čitao?
– O, kako da ne! Bio sam i više nego zaluđen njime!
– A što kaže Kolo na sve to?
– Koliko ja znam, ono je tu da mi samo omogući ispreplitanje misli s tim ljudima, nisam siguran da je tu kako bi u nečemu zauzimalo svoj stav…
Tako je i bilo. Nakon što je shvatilo da neću vraćati ruke u utore, Kolo je započelo prikazivati odabrane citate teksta iz progutane knjige. Pohranjujem ih u kolovator. Cijeli postupak se dovršava prikazom broja 91. PROPAST ZAPADA obilježena je brojem 91, a da tomu ne znam pravi razlog, i po prvi put, nakon duljeg vremena, osjećam se smislenim…
