Svibanj 2012.

Neprolazna misao je iluzija – bitno je kakav čovjek u njoj dobiva lik

Posted in FILOZOFIJA, Propast zapada, SPENGLER tagged , , u 11:28 pm autora/ice Magičar

Oswald Spengler: PROPAST ZAPADA

U svibanjsko jutro neobično tmurnih boja Kolo je zaškripalo zvukom koji dotada nisam imao prilike čuti. Dok sam pristavljao vodu za kavu ono je izvodilo svoj mali show; škripalo je, šuštalo, šumilo, a čak se u jednom trenutku moglo reći – i zakreketalo. Prišao sam mu i u trenutku shvatio što mi želi poručiti. Kolo Duha Svijeta željelo me je podsjetiti na nekoga, na koga sam vjerojatno zaboravio… možda upravo svog Tvorca, Oswalda Spenglera i njegovu Propast Zapada pod čijim sam se jakim utjecajem nalazio u vrijeme u kojem se Kolo Duha Svijeta prizemljilo u našu prostoriju. Tko je bio Oswald Spengler? Vrhunski ‘morfološki’ filozof, kako bi vjerojatno volio da ga nazivaju ili još jedna nervozna osoba koja se svojim pisanijama osvećivala društvu uz koje nikad nije prianjala? Ako ništa, očekuje se da barem jednu obrvu podignete u čudu kad pročitate sljedeći citat:

Neprolazna misao je iluzija. Bitno je kakav čovjek u njoj dobiva lik. Što je veći čovjek to je istinitija filozofija – naime u smislu unutrašnje istine umjetničkog djela, što ne ovisi o tome mogu li se pojedini stavovi dokazati i čak biti neproturječni.

Stoga, i ne čudi površno čitanje Spenglera od strane mnogih europskih intelektualaca, i prije i poslije, bilo na vrhuncu ili na izmaku snage svoga intelekta a koji su, dakako, redovito uvjereni da upravo njihova misao pogađa bit svijeta neovisno o perspektivi gledanja na isti kroz osobite i zauvijek osobite ‘ljudske’ naočale. Dobar primjer za to je Frank Furedi, jedan od vodećih europskih filozofa danas, čiji sam članak Kraj Europe? imao prilike pročitati u najnovijem broju Europskog glasnika. Furedi bez dlake na jeziku piše o mogućem kraju starog kontinenta prisjećajući se apokaliptičnih riječi ‘njemačke filozofske mašine’ (kako od milja nazivam Oswalda Spenglera) iznoseći pritom jednu potpuno proizvoljnu tvrdnju prema kojoj je sam Oswald Spengler za propast Zapada okrivio, između ostalih gluposti, čak i neobrazovanost masa. Spengler, za razliku od Nietzschea nije ostao nimalo dvosmislen. To mora biti jasno svim njegovim iole boljim poznavateljima. Kraj Europe odnosno Zapada Spengler je vidio kao što se vidi nužan kraj svakog života i za taj kraj nikoga nije okrivljavao. On je kulture i narode koji ih tvore smatrao živim, i odnosio se prema njima, više-manje, kao prema živim organizmima. Ideja o propasti zapadne civilizacije plod je nužnosti a ne nesretnog spleta okolnosti. Osim toga, pored zapadne civilizacije kojoj je prethodila istovjetna kultura, vidio je on i mnoge druge kulture/civilizacije u historijskom kontekstu:

Namjesto one odbojne slike svjetske povijesti u obliku linije, što se održava smo ako se zatvaraju oči pred pretežitom množinom činjenica, vidim prizor mnogih moćnih kultura, koje se rascvjetavaju praiskonskom snagom iz okrilja rodnog kraja, za koji je svaka od njih tijesno vezana u cijelom toku svoga bivstvovanja [poput biljke], od kojih svaka udara pečat svog vlastitog oblika svome predmetu, ljudstvu, i ima vlastitu ideju, vlastite strasti, vlastiti život, htijenje, osjećanje, vlastitu smrt.

Jasno je da se čovjek grozio povijesne sheme ‘stari-srednji-novi’ vijek. Zapad, jedna velika kultura na zalasku, nakupila je stoljeća. Sada joj se kao umornom starčiću sprema neminovna propast, kaže filozof. Sve što se Zapadu danas događa, događa se kao rezultat nakupljenih stoljeća, bora na njegovom licu, koje duh Zapada danas čine duhom jednog senilnog starca. Naravno da se životi velikih kultura ne mogu u cijelosti analogijom prevesti na život jednog živog organizma. Starost jedne kulture, njenu onemoćalost, Spengler naziva civilizacijom, ali koja se nikako ne pokazuje onemoćalom u doslovnom smislu…

Civilizacija je kraj, neopoziv, no s najdubljom nužnošću, biva uvijek iznova postignuta… Tek tako će se Rimljanin shvatiti kao nasljednik Helena… Bezdušni, lišeni smisla za filozofiju, bez umjetnosti, rasni do brutalnosti, bezobzirno se držeći realnih ishoda, oni se nalaze između helenske kulture i ničega. Grčka duša i rimski intelekt –  to je to, tako se određuje razlika između kulture i civilizacije. A to ne vrijedi samo za antiku. Uvijek se iznova pomalja taj tip duhovno snažnih, potpuno nemetafizičkih ljudi. Oni u svojim rukama drže duhovni i materijalni usud svakog kasnog doba. Oni su proveli babilonski, egipatski, arapski, … rimski imperijalizam. U takvim vremenima budizam, stoicizam i socijalizam konačno stasaju… i [taj je tip ljudi kadar] još jednom  zahvatiti i preoblikovati čovječanstvo koje se gasi. Čista civilizacija, kao historijsko zbivanje, sastoji se u potpunoj razgradnji oblika što su poprimili anorganski sadržaj, što odumiru.

Tetka me zabrinuto gleda. Međutim, nisam se mogao zaustaviti, izgledao sam poput onog lika iz filma Bliski susreti treće vrste koji, gonjen nesavladivim unutarnjim porivom, za vrijeme obiteljskog ručka od hrane u svom tanjuru (pire krumpira?) pravi maketu jednog te istog brda koje mu nikako ne izlazi iz glave –  ispostavit će se da se radi o mjestu susreta s vanzemaljcima. Ideja Oswalda Spenglera je smiona, neočekivana, iščašena, filozofski potpunoma luda pa opet, i nevjerojatno primamljiva i potpunoma smislena ako se metodi analogije prizna božansko poslanje u ljudskoj spoznajnoj moći. U ideju rascvjetavanja kultura u vremenu, njihova rađanja, življenja i umiranja, zaljubio sam se još tamo 1990-ih. Ma koliko fatalistički bila nastrojena, čak i totalitarna u svojoj biti, nisam joj mogao odoljeti. Vjerojatno kao i svaka ideja ima u sebi nešto pogrešno, neistinito. Ali sam Spengler, pobogu, naglašava da je svaka misao prolazna, i zapravo ne znam prvi razlog zašto je mojem umu tako primamljiva…
– Sudbina je dobra stvar dok te ne zajebe – procijedi tiho tetka.
Osjećam kao da sam sa sebe skinuo jedan veo, jednu masku. Da, moj je um i dalje, protivno svim postmodernističkim umovima na potezu Lady Gaga – Damien Hirst, zadojen razotkrivanjem smisla ovog besmislenog kretanja, iako sam se i sam sto puta dosada uvjerio da takav – pa barem ne postoji. Ali što o tome misli Spengler?

Zbilja je kukavan životni sadržaj još jednom i malo drugačije izložiti mišljenja o pojmu volje i psihofizičkom paralelizmu, kako je to činilo stotine prethodnika… To može biti ‘poziv’, ali to nije filozofija. Valja šutjeti o onome što ne zahvaća i ne preinačuje cijeli život jednog doba do najdublje njegove osnove…

I naposljetku misao koja me osobito pogađa:

RADIJE KONSTRUIRATI ZRAKOPLOVNI MOTOR NEGO NEKU NOVU I JEDNAKO IZLIŠNU TEORIJU APERCEPCIJE

Sva sreća pa mi je struka povezana s informacijama i njihovim procesuiranjem u strojevima, inače ne bih znao kud bih sa sobom… 🙂

Listopad 2011.

O drevnom Kolu Duha Svijeta

Posted in FILOZOFIJA, Propast zapada, SPENGLER tagged , , u 10:15 am autora/ice Magičar

Oswald Spengler: PROPAST ZAPADA (predgovor)

Sjedim potpuno miran na stolici. U otvorenom prozoru okreću se Kola, čudesna kola duha svijeta, tako su se barem predstavila po svom dolasku. Velika i Mala Kola spojena u impozantnu konstrukciju. Nešto drevno, nešto prije pojave riječi. Oko rubova Kola izbija snažno žuto svjetlo. Mogu samo nagađati oko zalaska sunca koje se iza Kola vječno događa.

U prostoriji vrijeme ne teče. Vrijeme je obustavljeno. Na stvari je apsolutna pobjeda duha. Pokreti koji se događaju brižljivo su izrežirani naumi svijeta. Mogu ih poništavati, po volji prekrajati, igrati se boga.

Obučen sam jednostavno, crna rolka i crne hlače; izgledam kao vječni student, a zapravo mi je devetnaest ili možda dvadeset i devet godina. Vječnih dvadeset devet godina u mojem umu zrcali ovu sobu u nadstvarnosti.

Tetka gleda televiziju u svom kutu sobe. O, da, i ona je tu. Pripijene uz tijelo – suknja i majičica. Vrpolji se na stolici dok se daju reklame. Tko bi mogao reći, tko je ona ustvari? Neka moja misao, uspomena, nastojanje duha? Ipak njeno živo tijelo lebdi pred mojim očima. Svjestan sam da je u ovoj sobi ona žena od krvi i mesa, toliko me ne mogu lagati moja čula.

Ponovno se okrećem Kolu. Ogromno je, ali tek svojim vrškom ulazi u moju sobu. Na samom vršku smješteno je manje kolo koje mi je nadohvat ruke. Veće kolo, kako već rekoh, gubi se negdje u neizmjernoj žutoj praznini koja dolazi iza prozora. Tetka se ustaje iz fotelje i klizi prema jednom zidu. Pomiče zastor, isto žuto svjetlo probija se u prostoriju, gleda kroz prozor.
– I tako ćeš odsad cijeli život provesti ovdje sa mnom? – pita me.
– Pa, tu sam zbog Kola… – nevješto kažem.
– Ovog čuda ovdje? – upita me oštro svinuvši glavu prema Kolu.
– Pa da…
Kolo, koje se dotad vrlo polako okretalo, kao da se sada započelo brže vrtjeti, sićušne lampice počeše treperiti.
– Ovo je zatvor, limb, znaš to?
– Da, znam.
– I ne bojiš se ničega?
– Bojim, ali drugog izbora nemam. – kazah u potpunosti svjestan svojih riječi.
– U redu – mirno reče tetka i odmaknu se od prozora. – I? Što ćemo ovdje raditi?
– Čitati.
– Ma nemoj! Nisam valjda luda čitati one tvoje dosadne knjige s police. Gledat ću televiziju i povremeno zirkati kroz prozor…
Pritom, vještim pokretom ruke namjesti kratku suknjicu oko struka. Bio je to jedan od onih pokreta koji žene čine kad su sigurne da ih nitko ne gleda ili kad su u društvu svog intimnog partnera. Ali nisam bio tetkin intimni partner. Tko zna, što sam ja za nju, ustvari? Neka njena misao, uspomena, nastojanje duha? I moje živo tijelo lebdi pred njenim očima. Ali koliko znam, čovjek sam od krvi i mesa i vjerojatno joj to njena čula ne mogu utajiti.

Kolo povremeno škripi na vjetru. Trenutačno zalandaraju svi njegovi privjesci, amajlije, talismani, sličice čudnih likova. Ono je jednostavno kolo duha svijeta nekako prizemljeno u moju sobu.

Polica s knjigama se nalazi nasuprot tetkinog dijela sobe. Sve knjiga do knjige koje sam pomno odabrao prije nego li ću raskrstiti s vanjskim svijetom. Ne plašim se, ja, stidljivi momak u crnoj rolci, s vječnih devetnaest ili dvadeset devet godina. Čega se još imam plašiti?

Odjednom, sirena kola se oglašava. Skačem sa stolice i prinosim knjigu koju već neko vrijeme držim u rukama. Oswald Spengler, PROPAST ZAPADA. Sad ili nikad, pomislim. Stavljam knjigu na podest i odmičem se. Kolo zarotira i proguta knjigu. Zvuk snažnog praska prolomi se sobom. Poput ptolomejovskih epicikli Kolo se sada zavrtjelo pomalo podsjećajući na Stroj namijenjen ostvarivanju kontakta s vanzemaljcima – Vegancima – iz filmske ekranizacije romana KONTAKT Carla Sagana. Na jednoj rampi kola koja se nije vrtjela pažnju mi privuče  skalamerija s lampicama koje su se sada uporno palile i gasile. Radilo se o malenom podestu s dva plitka utora s otiscima ljudskih ruku na dnu svakog od njih. Bez razmišljanja, ruke provučem kroz utore i položim ih na otiske. Na ovaj način, ma koliko to nevjerojatno zvučalo, Kolo mi je omogućavalo ispreplesti me s mislima morfeološkog filozofa sudbine. Najednom, u stanju sam čuti glas njegovih misli; ne dišem, samo puštam da kroz mene prolazi:

U uvodu [prethodnog izdanja]… rekao sam da je tu, po mome uvjerenju, nepobitno formulirana misao koja se više neće opovrgavati čim se jednom izrekne. A trebalo je da kažem – čim bude shvaćena.

Tko se ikada duboko zagledao u pretpostavke živog mišljenja, taj će znati da nam nije dan neproturječan uvid u krajnje temelje bivstvovanja… Tako mogu srž onoga što sam pronašao jedino označiti „istinitim“, istinitim za mene i, vjerujem, također za vodeće duhove razdoblja koje dolazi, a ne istinitim „po sebi“…

[Ipak, ova knjiga] sadrži samo jednu stranu onoga što vidim pred sobom, novi pogled jedino na povijest, jednu filozofiju sudbine, i to prvu svoje vrste.

Svijet razumjeti nazivam ja – svijetu biti dorastao. Okrutnost života ono je bitno, a ne pojam života.

Osjećam se ponukanim da u zaključku [ovog predgovora] još jednom navedem imena onih kojima dugujem gotovo sve: Goethe i Nietzsche. Od Goethea sam preuzeo metodu, a od Nietzschea način postavljanja pitanja, i ako bih svoj odnos spram njega morao izreći u jednoj formuli, usudio bih se reći: iz njegovog vidika (njem. Ausblick) načinio sam jedan pregled (njem. das Überblick). Goethe, pak, bijaše, a da to nije ni znao, Leibnitzov učenik u cijelom svom načinu mišljenja. Stoga, ovo što je napokon pod mojim rukama dovršeno na moje iznenađenje, osjećam kao nešto što usprkos bijedi i odvratnosti tih godina s ponosom želim nazvati: njemačka filozofija.

Priđe mi tetka zagrizavši jabuku koju je tko zna gdje pronašla.
– I tko je onda taj filozof sudbine? – pompozno je zagestikulirala rukama.
Oswald Spengler, ubojita njemačka filozofska mašina. – rekoh povlačeći ruke iz utora – Svima predviđa neumitnu sudbinu, s početkom i krajem, ali svima i samo prolaznost. Bivanju nije moguće utisnuti karakter bitka.
– Dobro, dobro…? A jesi li ga čitao?
– O, kako da ne! Bio sam i više nego zaluđen njime!
– A što kaže Kolo na sve to?
– Koliko ja znam, ono je tu da mi samo omogući ispreplitanje misli s tim ljudima, nisam siguran da je tu kako bi u nečemu zauzimalo svoj stav…

Tako je i bilo. Nakon što je shvatilo da neću vraćati ruke u utore, Kolo je započelo prikazivati odabrane citate teksta iz progutane knjige. Pohranjujem ih u kolovator. Cijeli postupak se dovršava prikazom broja 91. PROPAST ZAPADA obilježena je brojem 91, a da tomu ne znam pravi razlog, i po prvi put, nakon duljeg vremena, osjećam se smislenim…

%d bloggers like this: