Prosinac 2014.

‘Definicija’ umjetnosti ili zašto smo (samo) osjećaj svijeta

Posted in UMJETNOST - SLIKARSTVO, Zlatko Kozina tagged , , , , , u 7:07 pm autora/ice Magičar

Zlatko Kozina: USKRSNUĆE
uskrsnuce1Na slici nazvanoj Uskrsnuće mog prijatelja Zlatka, lik anđela, koji u Bibliji nosi vijest o Isusovu Uskrsnuću, nalazimo u istom poslu u Muzeju moderne umjetnosti u New Yorku (popularnoj MoMA-i). Svoj osjećaj svijeta, neskriveno religioznog duha, Zlatko rabi kako bi izrazio jedan drugi osjećaj – osjećaj praznine i nedostatnosti današnje umjetnosti koja, po njemu, više ‘ne stanuje’ u Museum of Modern Art nego se čini kao da je uskrsnula. Usporedba umjetničkih ‘tijela’ (djela) s Isusovim tijelom ostaje na prvi pogled zamagljena. Međutim, u ovom smislu, smisao Zlatkovog djela je mnogo tužniji. Umjetničko nadahnuće vratilo se Bogu, svome stvoritelju; svijet je završio s umjetničkim stvaranjem. Ovdje u MoMA-i nema više ničega.

Premda, dakako, mogu postojati i druga tumačenja ovog platna, uostalom i sâm umjetnik može ponuditi neko svoje, ovo mi je pomoglo da do kraja uobličim vlastitu definiciju umjetnosti koja mi je ovih dana pala na pamet.

Izvorno, umjetnička potreba pojedinca ogleda se u nastojanju da svoj osjećaj svijeta pretoči u čvrsto djelo. Međutim, ono što se možda dosada nije posebno isticalo odnosi se na činjenicu da nešto beskrajno, poput osjećaja svijeta, prolazi transformaciju i postaje nešto konačno – umjetničko djelo. Teza koju ovdje želim iznijeti može se izreći i na sljedeći način: u umjetničkom stvaranju dolazi do svojevrsne zamjene uloga: bezgranični svijet (premda se radi o osjećaju i samo osjećaju svijeta) postaje nešto konačno, opipljivo – gledljivo, slušljivo, čitljivo – djelo iz kojega svoju jedinstvenost i konačnost sada zrači biće umjetnika. Upravo to vidim na slici Uskrsnuća mog prijatelja Zlatka koja mi je u konačnici pomogla uobličiti vlastitu definiciju umjetnosti:

Umjetnost je svođenje osjećaja svijeta umjetnika u djelo koje (kao izraz svog ‘osjećaja’) zrači biće umjetnika.

Bez obzira na mogućno pragmatički karakter motiva za stvaranje umjetnosti, koji se još od spiljske umjetnosti razotkriva kroz pokušaj komuniciranja i ovladavanja Drugim, sâm karakter umjetnosti razaznaje se kao nešto drugo i povezan je s temeljnim osjećanjem svijeta pojedinca. Dok pokušava komunicirati i ovladati Drugim, on kroz umjetnost, ponajprije govori o sebi, da budemo precizniji – govori o svom osjećanju Svijeta. Na neki način, dolazimo do samog dna bića. Nema nikakvog ‘Sebstva’ ili ‘Jastva’ koje bi se moglo razlikovati od osjećaja/osjećanja svijeta pojedinca. U skladu s tim, i sama svjesnost može se shvatiti samo kao posebna vrsta osjećanja svijeta. Sâmo osjećanje svijeta smo mi. Zato je umjetnost duboka. I zato nema dublje istine o čovjeku od umjetničke istine. Na najnižoj psihičkoj razini mi jesmo upravo ‘osjećaj svijeta’ i ništa drugo – i ništa ‘više’! Ego je tek naknadno i žalosno nadograđen.

Religiozni osjećaj svijeta nastupa u onom trenutku u kojem se pojedinačni osjećaj svijeta stapa sa zamislivim osjećanjem svijeta u cjelini. Za religioznog čovjeka, razdvajanje, u načelu, nikada nije postojalo. Za njega pravo pitanje glasi: „Zašto postoji Drugi, a ne ja sâm?“ Podsjetimo se, među prvima formulirao ga je Bela Hamvas u samoći svojih vinograda zapisavši ga u Scientii Sacri. Tek s Drugim dolazi vrijeme, zapisat će sjetno Emil Levinas nešto ranije u Od postojanja do postojećeg. A za osjećaj svijeta, koji zamišlja svijet kao cjelinu i sebe kao dio te cjeline, tek naknadno će se uspostaviti postojani označitelj – Bog.

Iako ne spadam u ljubitelje angeologije, u jednom trenutku svog života, i meni je ‘zatrebao’ anđeo za vlastiti izraz nedostatnosti i praznine u osjećanju svijeta koji me okruživao (i koji me i dan-danas okružuje). Kako je to izgledalo možete pročitati u kratkoj književnoj crtici jednostavnog naziva Anđeo koja je nastala negdje na prijelazu stoljeća:

Dva dana poslije Anđeo siđe na zemlju. Već tada – sve je bilo gotovo. Nije bilo preostalo nijednog čovjeka, ni jednog živog bića na zemlji. Ipak, na svakom koraku suočavao se s ovim ili onim ostatkom ljudskog postojanja. Nailazio je na otkinute reklamne panoe, prevrnute automobile, boce vina i limenke piva, razbijene televizore – sve sa zadnjeg čovjekovog tuluma. Zemlja je uistinu izgledala očajno.

More je bilo zagađeno; i rijeke i jezera, ali eto, svijet više nije imao smisao. Više o ničemu nije trebalo brinuti. Nekoliko filmskih vrpci nađe se pod Anđelovim nogama. Uzeo je jednu, namjestio u kino projektor i pokrenuo. Čuli su se ljudski krici, izbezumljena lica koja sve do zadnjeg trenutka nisu vjerovala… Prekinuo je projekciju. Njegovu pažnju konačno privuče ogromni bijeli BMW otvorenih vrata, negdje ostavljen na cesti…

Biti čovjekom … odzvanjalo je Anđelovim ušima … mora da je bila osobita muka.

U zraku se još osjećala toplina ljudskog postojanja. Međutim, svakog trena sve je više iščezavala. Prostor i vrijeme su se mrvili. Zadnji put Anđeo je Zemljom hodao ukrašen božjim znamenjem. I još se čudio svemu na što je nailazio. Kao da je bilo jučer kada je Zemlju pohodio prije stvaranja ljudi kako bi sve na vrijeme priredio. Zemlja je bila blistavo čista – radilo se o svetom trenutku. Sada, nakon Kraja bilo je izlišno razmišljati o tehnološkim inovacijama, njihovoj vrijednosti i o tome jesu li bile u skladu s Božjim naukom. Više nije bilo ljudi na zemlji, razumijete.

I tada se anđeo dosjeti i baci svoj pogled u tamu svemira. U orbiti oko zemlje preostao je još jedan čovjek, astronaut, zaboravljen od svega i od boga i od Strašnog Suda. Anđeo je ugledao njegove užasnute, unezvijerene oči i osjetio njegov strah, bez obzira na prostranstvo koje ih je dijelilo. Jer prostor više nije bio prostor u klasičnom smislu a vrijeme nije bilo vrijeme. Astronaut je gledao anđela, jedini ljudski lik je napokon gledao lice Boga kada mu više nije trebao ništa značiti, kada je stigla presuda… I taj trenutak vremena bio je posljednji; dospio je u vječnost.

Sveti gral držim u rukama, ali… zanima li on koga još? Očito da sam iznašao odgovor na pitanje koje u ovom vremenu baš i ne pobuđuje preveliku pažnju; u ovom dobu malo tko mari za umjetnost, ali zato većina mari za profit; odatle, sve je češći broj povika da umjetnost nekome može postati zanimljiva samo ako je profitabilna. „Postoji Umjetnost i postoji Svijet Umjetnosti“, podsjetimo na sažet izraz ove misli britanskog umjetnika Damiena Hirsta koji tako bolno pogađa srce svakog umjetnika. Isto tako, možemo reći „Postoji Književnost i postoji Svijet Književnosti“, „Postoji Znanost i postoji Svijet Znanosti“ … drugim riječima, postoji Duh i postoji Život i u njemu nezaobilazni, ubitačni… društveni odnosi… Ali, kad malo bolje razmislimo, tako je sa svim stvarima danas, ne samo sa stvarima duha.

Tako sam (pomoću riječi) shvatio što je umjetnost; naravno, za sebe i svoj svemir misli… Hoće li ista formula biti primjenjiva na vas i vaš svemir misli…? To, naravno, prepuštam vama…

%d bloggers like this: