Kolovoz 2016.
Bajka svih bajki (ili kako je O gramatologiji ‘postala’ Crvenkapica)
Zamislite, za mog sinčića knjiga O gramatologiji postala je Crvenkapica! Jednom prilikom, kad sam ga teškom mukom pustio u sobu Plavog noja, moju oazu mira (od svijeta i ljudi), nekako ju je uspio dohvatiti svojim ručicama i odnijeti do mog stola:
– To Clvenkapica – citaj!
I što sam mogao učiniti – osim čitati. ‘Stara metafizika’ zauzela je mjesto Crvenkapice, rečenice “sve počinje od sredine”, ‘neposrednost je izvedena’ i ‘izvantekstualno ne postoji’ nekako su uobličile vuka, dok je ulogu bake mogla preuzeti bilo koja od ‘teških riječi’ koje redovito izazivaju empatiju kod ljudi sklonih filozofiranju poput istine, ljubavi ili prirode. Dakako, zna se što se dogodilo; i baku i Crvenkapicu progutao je vuk. Mogle su biti 1970-e. Međutim, negdje početkom 21. stoljeća na sceni se pojavljuje lovac – isprazna nova retorika koja je na prijelazu stoljeća zavladala u znanosti – te čini nemoguće – iz vučjeg trbuha žive i zdrave izvadi i baku i Crvenkapicu, a vučju utrobu zatrpava kamenjem. Pažljiviji čitatelj primijetit će da se tek ovim činom priča pretvara u bajku (izuzev vučjeg govora koji to čini ranije, ali koji je pandan tomu da je i ‘Derridina istina’ izražena ‘bajkovitim sredstvima’).
Kad malo bolje razmislim, možda moj sin ima pravo! Možda se knjigu O gramatologiji, doista, treba tretirati kao ‘jednu od najčitanijih i/ili najpričanijih bajki pred spavanje’? Ovdje valja imati na umu dvostruku igru riječi. Najprije to da je ona bajka, dakle, neistina, a onda, i da je jedna od najpopularnijih, djeci dragih, priča pred spavanje… Naravno, nijedna interpretacija ne pogađa ili pak pogađa, pa makar u jednom uvrnutom smislu. Što je moj sin zapravo htio ‘reći’ u očevoj interpretaciji? To da, prvo, O gramatologiji treba biti knjiga koja se nalazi u ‘obveznoj lektiri’ svakog imalo ozbiljnijeg duha, i drugo: ona je ‘bajka koja razotkriva bajku’, svojevrsna metabajka, ‘bajka svih bajki’, jer istinu kazuje pomoću onoga (jezika, riječi) što negira. Ali i to da sretno završava, jer istinu, na kraju, ponovno i uspješno prikriva (odnosno, istina biva zaboravljena)…
Nakon ovako ‘vesela uvoda’, kako bi kazao Nietzsche, i nakon što sam svom sinu, ponašajući se poput pravog vuka, oteo knjigu iz ruku i pokazao put njegovoj pravoj baki, u kuću na čuvanje, dohvatio sam se toga da u ‘svom tekstu’ napokon pokušam razotkriti ‘vrhunaravnu’ tajnu tog štiva. I Crvenkapica je, na prvi pogled, teško razumljiva, a što reći tek za knjigu O gramatologiji čiji autor, definitivno, ima problem s riječima i to u dvostrukom smislu: osim što je ‘težak za čitanje’ jer riječi rabi kroz rijetko viđenu ‘akrobatiku stila’, on im, k tomu, pokušava oduzeti i vjekovnu moć (davanja značenja svijetu koji nas okružuje)…
Na svu sreću, naiđoh na kraći tekst Jonathana Cullera posvećenog Derridi u njegovoj knjizi Književna teorija: vrlo kratak uvod koji je tu istu zadaću izvršio na tako maestralno jednostavan način da bi ju mogla razumjeti, čini mi se, čak i baka i Crvenkapica, kad bi postojale. Ono esencijalno o nadomjesku odnosno suplementu što je francuski filozof kazao u O gramatologiji, Culler je sažeo na jedva dvije stranice svoje knjige objavljene u A5 formatu. Može se činiti zapanjujućim što je ‘opasni nadomjestak’ odlučio pojasniti analizirajući, ili, ako baš hoćete – dekonstruirajući, tekst koji govori o jednoj naočitoj ljubavnoj epizodi mladoga Jean Jacquesa Rousseaoua iz njegovih Ispovijesti. Gotovo se čini nezamislivim da na prostodušnom izlaganju ljubavnih osjećaja jednoga mladog književnika i filozofa, Derrida izgrađuje okosnicu vlastite teorije. Da se u onom najintimnijem, i rekli bi, najudaljenijem od svakog filozofskog diskursa, nalazi baš tajna, tajna kako tog istog diskursa (filozofije u cjelini) tako i tajna ljubavi (pojedinačnog pojma koji smo oplemenili nama najdražim značenjima), to je ono što zapanjuje i ostavlja bez riječi. Ne želim preuzimati slavu drugog pisca, pa te dvije stranice u cijelosti donosim u nastavku!
U svojim Ispovijestima Rousseau opisuje svoju mladenačku ljubav prema Madame de Warens u čijoj je kući [neko vrijeme] živio i koju je zvao ‘Mama’ [ovim riječima]:
Dugo bi trajalo da potanko opisujem na kakve me je sve ludosti navodilo sjećanje na ovu dragu Mamu onda kad joj više nisam bio pred očima. Koliko sam puta poljubio svoj krevet kada bih pomislio da je ona u njemu spavala, zavjese i pokućstvo u svojoj sobi, kada bih pomislio da su njezini i da ih je doticala njezina lijepa ruka, pa čak i pod, na koji sam ničice padao, kada bih se sjetio da je ona po njemu hodala!
Koliko je samo senzibilnosti, koliko tankoćutnosti, u Rousseauvim riječima! A k tomu, još jedna čista ‘filozofska istina’ ‘valja’ se u pozadini. Ali dosta s upadicama! Ponovno Culler:
Različiti predmeti imaju u [Maminoj] odsutnosti ulogu suplementa ili zamjene za njenu prisutnost. Međutim, pokazuje se kako ista struktura, ista potreba za suplementom ustrajava čak i u njezinoj prisutnosti. Rousseau nastavlja:
kojiput su mi i u njezinoj prisutnosti izmakle neke ludosti, koje je, kako se činilo, moglo izazvati samo najvatrenija ljubav. Jednog sam dana, u jednom trenutku u kojem je ona stavila zalogaj u usta, počeo vikati da na njemu vidim vlas; ona je taj zalogaj bacila na tanjur, a ja sam ga pohlepno dohvatio i progutao.
… [dakle] i u njezinoj prisutnosti struktura, potreba za suplementom ostaje istom… I lanac zamjena se može nastaviti. Čak i da ju je Rousseau, kako se kaže, mogao ‘imati’, opet bi osjećao da mu je izmakla i da se samo može prisjećati ili očekivati je…
“Iz ovoga niza suplemenata” piše Derrida, “uočavamo jednu zakonitost: zakonitost beskonačnog lanca koji neizbježno umnožava suplementarna posredovanja koja proizvode smisao upravo one stvari od koje se otklanjaju; iluziju same stvari, neposredne prisutnosti, prvotnog zapažanja. Neposrednost je izvedena. Sve počinje posrednikom“. Što nam više ovi tekstovi pokušavaju ukazati na važnost prisutnosti same stvari, to se više otkriva nužnost posrednika. Ti znakovi ili suplementi zapravo su odgovorni za osjećaj da postoji nešto (poput Mame) za čime možemo posegnuti. Iz tekstova možemo naučiti da je pojam izvornika stvoren pomoću preslika i da nam izvornik uvijek izmiče, ostajući izvan dohvata. Iz toga se može izvesti zaključak kako se naše zdravorazumsko poimanje zbilje kao nečega prisutnog te izvornika kao nečega što je nekada bilo prisutno pokazuje neodrživim – iskustvo je uvijek posredovano znakovima, a “izvornik” je proizvod znakova ili suplemenata… Kada pomislite da ste stigli s onu stranu znakova i teksta, u “samu zbilju”, naići ćete na samo još teksta, još znakova i lanaca suplemenata.
Nakon sjajnih Cullerovih komentara, evo i Derride, u originalu, iz možda najglasovitijeg dijela ‘Gramatologije’ koji je pandan trenutku bajke o Crvenkapici, u kojemu Vuk na njeno pitanje “Zašto su ti velika usta?” odgovara:
Ono što smo htjeli pokazati… jest to da u onom što se zove stvarni život ovih stvorenja “od krvi i mesa”… nikada nije ništa postojalo osim pisma, suplemenata i zamjenskih označavanja, a koja su mogla izbiti samo u lancu razlikovnih odnosa… I tako u beskonačnost, jer… Priroda, ono što riječi imenuju kao ‘pravu majku’, itd., [jest] svagda već izvan dohvata i da [nije] nikad [postojala]; [i] da ono što stvara značenje i jezik jest [samo] pismo…
Ima li se ovomu što pridodati? Mislim da ne!
Postoje stvari koje većinu ljudi zanimaju i postoje stvari koje su zanimljive tek nekolicini. Pitanje ‘opasnog suplementa’, nastanka jezika itd. definitivno je nešto što može zanimati samo određen broj ‘duhovnih nomada’ poput nas. Stoga, neovisno od snage umjetnika, njegove moći izražavanja, mnoge istine će potonuti na dno ‘jezera zaborava’ i samo uslijed nezanimanja gomile. Tko bi još volio čuti da je u ‘iskustvu drugoga’ samo znak, i ništa stvarno?… I zato, bez obzira na to koliko ste suglasni s ovdje napisanim, barem nikada ne mozgajte o tome da vi imate nešto s tim što je određenu misao (ili stvar) narod, establishment, tko god, prihvatio ili odlučio ignorirati. Ako hoćete prihvaćanje, pišite o temama koje zanimaju većinu, vaša moć izražavanja je neupitna, i u tom slučaju, jedina razlika između vas i nas bila bi što smo mi davno odlučili suprotno… Isto tako, nemojte smetnuti s uma da o mnogim stvarima odlučuje gomila; a ona je takva da će, na kraju, uvijek proizvesti i pozvati lovca! Po meni, to i ne bi bio neki problem kad biste mu postali meta, koliko to da, iz stvarne potrebe, za njim kličete.
Kolovoz 2016.
Povratak gramatologiji (ili kako izbjeći da nam ‘episteme’ završi u raljama retorike)
JACQUES DERRIDA: O gramatologiji
Derrida mi se ponovno nalazi u rukama; on i njegova O gramatologiji. Jedna teška knjiga. Tko ju još čita 2016-e? Ako se i čita, onda se to čini iz ‘povijesnih razloga’ ili u ‘obrazovne svrhe’ kako bi se istaknula samo jedna faza u razvoju književne teorije kojoj je zabranjeno ponoviti se. “Znate, jedan krug književnih kritičara i filozofa 1960-ih i 1970-ih tako je razmišljao… nazivali su se poststrukturalistima… dok mi današnji (i)pak drugačije razmišljamo!” Kako to ‘drugačije’? U Akademskom pismu Dubravke Oraić Tolić čitam da smo postali retoričari, da smo svoje probleme (uključivo i onaj jezika) riješili na način da smo naučili o njima lijepo pričati (i diskutirati). Nakon proglašavanja ‘kraja znanosti’ (Horgan), ‘kraja povijesti’ (Fukuyama), i još nekolicine drugih ‘krajeva’, uplovili smo u novo doba u kojemu je naše novo ‘oruđe’ mišljenja postala retorika…
Bez daljnjega da knjigu Dubravke Oraić Tolić držim sjajnim štivom koje osim što mladog znanstvenika uči kako napisati znanstveno djelo, izlaže i vrlo jezgrovit i poučan pregled povijesti znanosti… Međutim, ostaviti znanost u raljama retorike, čitaj ispraznog blebetanja makar i o uvjetima episteme, i deklamirati da se problem time riješio, e preko toga ipak nisam mogao prijeći… Ako je istina grozna, a čini se da jest, pogotovo po tu našu episteme, treba joj ili hrabro pogledati u oči ili se zaogrnuti nekim onto-teološkim šalom koji ćemo uvijek naći pri ruci, u blizini.
Preko djela Jacquesa Derride ne možemo tek tako prijeći. Međutim, sve upućuje na to da se je već prešlo. Ne samo Dubravka Oraić Tolić, nego i mnogi drugi znanstvenici koji su svoju zrelost (a u nekim slučajevima i genijalnost) zadržali ili (su je) dosegli u prvim godinama novog milenija, na neki svoj način šutke prelaze preko djela francuskog mislioca koje oduzima svaku riječ. Ako, primjerice, jedan Peter Sloterdijk grmi da mu je dosta rasprave u jeziku, jer smo čitavo 20. stoljeće potrošili na nju – što više reći… Ne bih se iznenadio da mu njegov doživotni oponent u mišljenju, Jurgen Habermas, na toj odluci stisne ruku. S druge strane, sâm Derrida u O gramatologiji napominje da znanost, a pogotovo filozofija, još nisu spremni za njegovu misao, za to ‘znanstveno ustanovljavanje gramatologije’, ako je ono uopće moguće… I čini se da to nisu ni danas.
Podsjetimo, francuski filozof Jacques Derrida na vrlo je suptilan način ukazao na granice našeg mišljenja i jezika, koji su uvijek i nekako uvjetovani pismom, običnim znakom, a ne ‘živom riječi’, govorom, idejom, i čija se vjerodostojnost opravdavala njihovom, naoko očevidnom, prisutnošću u zbilji (pa odatle i imamo izraz ‘metafizika prisutnosti’). ‘Metafiziku prisutnosti’ ili logocentrizam, kao što znamo, zagovarala je velika većina filozofa Zapadnog kruga, a njezin najveći zagovaratelj bio je, dakako, Martin Heidegger. Međutim, to nije tako, tvrdi Derrida. Naše iskustvo započinje iz sredine, uvijek putem posrednika. Taj je posrednik znak (a nikako logos ili bitak) koji postaje nadomjestak za zbilju. Čista neposrednost ne postoji; ona je uvijek izvedena. Ključni pojmovi Derridina diskursa su, pored pisma, znaka i nadomjestka – i razlika i trag:
Ovaj zajednički korijen, koji i nije korijen, već zakrivanje izvorišta [podsjetimo, polazi se od sredine], i nije zajednički, jer se vraća samo dosadnom upornošću razlike, ovo neopisivo kretanje same razlike koju smo strateški nazvali tragom, granicom, ili razlikom, može se nazvati pismom samo u povijesnoj ograničenosti, tj. u granicama znanosti i filozofije.
Derridi nikako nije bila namjera stvoriti neku novu metafiziku, a onima koji mu spočitavaju da se i njegov tekst može na isti način ‘dekonstruirati’ kao što on to čini čitanjem drugih tekstova (ponajviše Heideggera, Rousseaua, Levi-Straussa i dr.) valjda postaje jasno da on ovdje vrlo pažljivo rabi jezik kako bi samo ‘strateški’ opisao nešto što je samo ‘neopisivo’, ili samo trag… ili razlika ili i jedno i drugo! Kad dođemo do pisma, mi smo već u omčama znanosti i filozofije! Naravno, da se takav način razmišljenja nije nailazio na veliki broj pristalica među filozofima i znanstvenicima Zapadnog kruga. Pa tako, u sarajevskom izdanju knjige O gramatologiji, u okviru biblioteke Logos čitamo:
Tu je odista potrebno razumjeti ovu neovlaštenost znanosti koja je i također inkompetencija filozofije, zatvorenost episteme. [Jer] posebno one ne žele vraćanje predznanstvenom ili nižem filozofskom obliku govora…
Kada se nastoji raspravljati o razlici, tragu, uvjetima samog pisma, a onda i same znanosti i filozofije, paradoksalno, prisiljeni smo izići iz tradicionalne znanosti i filozofije, a što nijednom znanstveniku i filozofu koji je čvrsto ukorijenjen u njoj, zasigurno nije milo, barem u početku. Čak ni Derrida nije siguran što je to što bi se trebalo zasnovati, ali mu je barem dao naziv – gramatologija. Po Derridi, ona bi bila (ipak) znanost o uvjetima episteme per se! Za gramatologe, dosadašnje mišljenje trebalo bi biti…
… jedno neutralno ime, bjelina u tekstu, nužno neodređeno kazalo jednog doba… Na određeni način, “mišljenje’ ne znači ništa… Misliti znači ono što mi još nismo otpočeli činiti: ono što, po mjerilu pisma, otpočinje samo u episteme.
I kako se filozofi i znanstvenici ne bi osjećali jadnima nakon ovih riječi… Postaje sve jasnije zašto su ovog filozofskog drznika s etiketom poststrukturalizma na sebi (kao samo jednog pravca u mišljenju pored drugih) na koncu prognali u povijesnu ropotarnicu ideja…
I tog i takvog Derridau odlučio sam čitati na obiteljskom ljetovanju u Vodicama. Saplićući se i probijajući između gusto postavjenih ručnika na čuvenoj vodičkoj Plavoj plaži, s patkom na napuhavanje u jednoj, i rukom svoga sina u drugoj ruci, u isto sam se vrijeme u svojoj glavi saplitao, podizao i dalje probijao kroz strukturu, učinilo mi se, najdublje misli koje je čovječanstvo (u svojoj misaonoj povijesti) ikad iznjedrilo. Uz glas Mate Bulića koji je dopirao iz jednog lounge-bara pored mora, zagledan u ravnu crtu horizonta između razbacanih otočića vodičkog akvatorija, razmišljao sam o tome kako je čovječanstvo kroz misao ovoga čovjeka možda za trenutak spoznalo svoje pravo mjesto u ovome što nazivamo ‘okriljem prirode’ – da bi na tu spoznaju zaboravilo. Moguće je i da će se čovječanstvo ovoj misli, koju, by the way, još nismo obrazložili i opisali u svojoj punini, u budućnosti ipak vraćati, jer nekako ne mogu zamisliti da je budući slobodni duhovi ignoriraju, iako mogu zamisliti da ju na dulje vrijeme prekrije prašina vremena…
Čitajte Derridu, znam da je težak, ali polako…; dajte mu vremena; ne dajte da misao koju je izrekao padne u zaborav, siguran sam da na njoj možemo graditi… možda i taj navikani vrli novi svijet. Ma kako na prvi pogled izgledalo da je njegova misao o pismu daleko od stvarnih životnih problema, ona to nije. Dobra strana ovog bloga je što imam tu nezasitnu želju da vam prenesem zašto nije, ali mi obrazloženja nikada ne stanu u jedan odlomak, jedan post. Potrebni su mi njih tisuću. Ali i o tome sam prestao brinuti. Jer čak i kad prestanemo pisati – ostajemo u tekstu, ili kako već glasi čuvena Derridina rečenica koju u svojoj Književnoj teoriji ističe i Jonathan Culler – Il n’y a pas de hors-texte – priroda nema svoj tekst…
Veljača 2015.
Nedokučivo ‘lice’ Drugog: Duh i Ego (III. dio)
Jacques Derrida: PISANJE I RAZLIKA
Sve što u Duhu zamislim, dakle, produkt je svjetlosti ‘umnog sunca’, kojemu, naravno, ni Lévinas ne može umaći. Međutim, i to ne-ustrajavanje u dokučivanju i spoznavanju Drugog koje, po Lévinasu, nažalost, ne prakticiraju fenomenologija i ontologija (i zbog toga su za njega ‘metafizike nasilja’), samo je nova ideja/svjetlost u naravi istoga, starog ‘umnog sunca’. No ono što predstavlja relativnu novost u razmišljanju odnosi se na činjenicu da Lévinas, a zajedno s njim, čini se, i Derrida, pozivaju na razvrgavanje ‘tajnovitog saveza između Svjetlosti i Moći’. Nažalost, to su, prema mome mišljenju, učinili jednom, krajnje nevinom, ali, vrijeme će pokazati, možda ipak nespretnom mišlju, mišlju koja će, kao i desetke srodnih misli koje su u tom dobu nicale kao gljive poslije kiše, zadati kobni udarac zapadnoeuropskom mišljenju u prošlom stoljeću i prirediti pozornicu za divljanje jednog osobito bezduhovnog ‘ideala’ početkom ovog stoljeća, pored drugih – ideala okrenutosti Egu. Ta misao glasi:
Sve što mi je dano u svjetlosti izgleda kao da sam dao sâm sebi.
Osim što ćemo ustvrditi da se tu ponovno radi o onoj istoj vrsti ‘prevare’ kojom se razotkrilo da je u naravi našega uma ‘da hoće više no što može’ (Sloterdijk) i zbog koje je, po nekima, jedan modernizam bio primoran prepustiti mjesto postmodernizmu, uočimo zadah praznine i neke nove egzistencijalističke samoće koja na nas odatle vreba… Ali, ako se zadržimo u etičkim okvirima i malo bolje razmislimo, jedino u tom obliku, navedena misao osigurava da se u ime bilo kakve ‘svjetlosti’ (čitaj ideala, a tu mislimo i na ‘ekonomske ideale’ neoliberalističkog tipa, vjerske dogme, pa čak i ‘zdravorazumske’ znanstvene uvide) više ne može počiniti nikakvo nasilje. Ipak, zbog onog ‘izgleda’, teistima je ostavljena mogućnost da se iz vlastita uvjerenja mogu s olakšanjem osmjehnuti. U visokom stilu, podsjećajući na najbolje dane filozofskog mišljenja, Derrida zaključuje:
Borges je u pravu: „Možda je sveopća povijest tek povijest nekoliko metafora.“ Od tih nekoliko temeljnih metafora, svjetlost je samo jedan primjer, ali kakav! Tko će njome ovladati, tko će ikada izreći njezin smisao, a da prethodno ne bude njome izrečen?
Premda naoko slavodobitan, ovaj zaključak nije nam donio ničega dobrog u godinama koje su uslijedile. S neslućenih umnih visina, bili smo prisiljeni spustiti se dolje i gotovo priznati da je prosvjetiteljska filozofija na kraju porazila samu sebe. Tek što sam otkrio da se moje JA, u koje sam blesavo vjerovao, može preslikati na prapočelni Duh, da se mogu poistovjetiti s ‘umnim suncem’ koje je preslika usamljena Duha koji je ‘lebdio nad Vodama’ u trenucima prije stvaranja svijeta (u onom obliku u kojem ga znamo) i čije je porijeklo jedino može biti ne-prostornovremensko… Derrida me spušta na zemlju, mrtvo-hladno ukazujući mi da sam JA stvaratelj toga Duha, i potpuno je nevažno kojim ga slovima pišem… Jasno je da se s tim ne mogu pomiriti i da je došao čas u kojem ću svog učitelja ili prevladati ili napustiti.
Je li moguće živjeti i ne vjerovati u ništa, moji prosvjetitelji? Ako negdje još uvijek postoji kakva nova sudbina Magičara, onda bi se jedna mogla sastojati od toga da se prosvjetitelje privede stvarima duha, u religioznom smislu. Nihilizam se mora okončati, drugovi moji. Morate započeti ponovno vjerovati. Ne nužno u nekog današnjeg Boga, ali svakako u nešto duhovne prirode na kojemu i vama omražene religije počivaju… kako god to nazvali… Zašto? Pitate me zašto? Zato što nema ničeg paradoksalnijeg u današnjem društvu od prisvajanja Duha od strane onih koji drže samo do svog JA i koje prepoznajemo pod uglađenim imenom konzervativaca!
Jer, što će se dogoditi (a mnogi će se složiti da se već dogodilo), ako to, u dogledno vrijeme, ne učinimo? Što je alternativa?
Alternativa je povratak na početnu zagonetku, dihotomiju JA -SVIJET, ali sada s otvrdnutim i mrzovoljnim JA, bačenim-u-SVIJET JA, u njemu nezanimljivi SVIJET, bez ideala (i bez ideja), kojemu jedino on sâm (JA) može biti ideal. To je jednadžba života u sumornoj JA-zemlji, JA-landu. I u DRUGOM (ISTOM KAO JA) prepoznajem još jedan JA. Promatrat ću ga odsad samo kroz naočale svoga JA, ono što ja želim vjerojatno želi i on i obratno… Ja sam On, On je JA…
Mimo jezika, nasilja, totaliteta, beskonačnosti i sl. pojmova koji zaokupljaju Derridu dok je uronjen u čitanje Lévinasa (ipak, oni to cijelo vrijeme raspravljaju o mnogo čemu drugom), mi smo ostali zainteresirani samo za dvojicu igrača u našoj umnoj igri: sebe i Drugog. Nakon silnih i (ne)dopuštenih igara preslikavanja, našu temeljnu metafizičku dvojbu ponovno smo vratili u okvire dihotomije. I sada se pitamo, što nam taj ‘ogoljeni’ JA može reći o Drugom, bez upliva nečeg izvan sebe, a što ne predstavlja njega samog? Na ovom mjestu, Derrida prvi put napušta Lévinasa i otkriva nam na čemu to počiva naša samorazumljiva, ‘izvanreligiozna’ dihotomija JA-SVIJET kad jednom počnemo u nju vjerovati:
To da sam i ja esencijalno drugi od drugog, da to znam, neobično je simetrična činjenica, čiji se trag u Lévinasovim opisima nigdje ne pojavljuje. Bez te činjenice ne bih mogao željeti (ili) poštovati drugog u etičkoj [transcendenciji]…
I malo dalje:
…drugi je apsolutno drugi samo ako je ego, to jest na neki način isto što i ja.
Na ovaj način, postigli smo da prvi put vlastito biće započinjemo promišljati kao Ego, JA je Ego, pojedinačnost u cjelini. I jedini način da drugog poštujem jest u njegovu Egu. Ništa drugo mi nije preostalo nakon abdiciranja Svjetlosti s trona Duha Svijeta, nakon saznanja da sam sâm tu Svjetlost Uma iznjedrio u Svijet, ja kao Ego. Moje iskustvo svijeta samo je moje, bilo kakvo odnošenje spram znanja nemoguće je, i jedino simetrična spoznaja vlastite drugosti u očima drugog utemeljuje u meni jedini moral…
Eto do čega je dovela ta nes(p)retna misao koju pronalazimo u Pisanju i razlici na str. 97 u Šahinpašićevom izdanju (i nisam siguran je li postoji još koje u prijevodu na naš jezik?). Ipak, ono što me jedino može utješiti odnosi se na ‘Derridino dopuštenje’ odnosno mogućnost da ponovim simetriju u mišljenju. Nitko ne bi trebao osporiti nalaz da se spomenuta rečenica može pripisati koliko Duhu, toliko i Egu, jedinim igračima koji su ostali na pozornici ove kostimirane ljudske drame. Duh, za koji smo u konačnici otkrili da nije ništa drugo doli Cjelina prostornovremenske zbilje, a naročito to da je misao o toj Cjelini (odakle izvire porijeklo svih sestara duha), predak ‘nemislivog’ (nevažno je li se radi o Bogu, Bitku, Velikom Prasku ili nečemu četvrtom) i Ego, Pojedinačnost koja se treba odlučiti vjeruje li u pripadnost toj Cjelini (religiozni osjećaj) ili ne (pa ju izražava, kvazi-ostvaruje, sredstvima moći). Najzanimljiviji uvid, ipak, ostavio sam za kraj. Ma, koliko bio u stanju u svoje JA pripustiti Duha (kršćanstvu zahvaljujem na tom čudesnom glagolu) oslabivši Ego i obratno – ma koliko bio okrenut svome Egu istiskujući Duh iz sebe (manje sretan izraz) i tu dramu vidjeti da se događa i u DRUGOM (ISTOM KAO JA) – Duh se ne može svesti na Ego i obratno. U Derridinoj interpretaciji, koja će ga, u konačnici, odvesti do njegove slavne misli o jeziku, to zvuči ovako:
Ja i drugi [u novoj terminologiji – Duh i Ego, u različitim omjerima u Ja i drugom] ne dopuštaju da se nad njih nadvije, da ih totalizira pojam odnosa. Prije svega zato što se pojam (jezična tvar), uvijek dan drugome, ne može sklopiti nad drugim, shvatiti ga. Ta se dativna ili vokativna dimenzija jezika koja otvara izvorni smjer jezika, ne bi mogla bez nasilja shvatiti i preobraziti u akuzativnu ili atributivnu dimenziju objekta. Jezik, dakle, ne može totalizirati vlastitu mogućnost i u sebi shvatiti vlastito podrijetlo i svrhu. [kao izravna posljedica nemogućnosti svođenja Cjeline na Pojedinačnost i obratno]
U završnom dijelu ove igre uma, premda sam mislio da ga neće biti, još nam je preostalo baciti pogled na pozornicu na kojoj obitava naše današnje JA, od sredine druge polovine dvadesetog stoljeća – prepušteno samo sebi. Ja kao Ego gotovo da više ne primjećuje Duh (u nekom praktičnom smislu – njegovu mogućnost). Danas se nalazimo u novoj zemlji, koja je na jednak način stvarna ili nestvarna kao što je to bila bilo koja ‘zemlja umnog sunca’ – ona Svijeta Ideja, Carstva Nebeskog ili Plavog Noja, ali koja to još ne zna – zemlji Egolanda, u kojoj kao da živimo, a zapravo samo preživljavamo… [nastavit će se…]
Siječanj 2015.
Nedokučivo ‘lice’ Drugog: etička transcendencija (II. dio)
Jacques Derrida: PISANJE I RAZLIKA
‘Eshatološka dosjetka’ na kraju prošlog posta možda je tu samo kako bi nam ukazala na dubinu na koju se spustio Emmanuel Lévinas sa svojim ‘umnim suncem’, svojim mislima, a za njim i jedan od posljednjih velikih filozofa Zapada – Jacques Derrida; na čudnovatu, nedokučivu prirodu i iskustvo Drugoga. Duh ostaje bez riječi nad Vodom. Ona je tu pod njim, ali u isto vrijeme i beskrajno daleko. Na djelu su oduvijek: ‘apsolutna blizina i apsolutna udaljenost’.
Apsolutna drugost trenutaka, bez koje ne bi bilo vremena, ne može nastati – konstituirati se – u identitetu subjekta ili postojećeg. Ona vremenu dolazi preko Drugog.
Ovaj šokantan ‘ontologijski nalaz’ dovodi nas do ne manje šokantnoga ‘ontičkog pitanja’: je li vrijeme teklo prije ‘svjetlosnog’ (u našem slučaju) stvaranja svijeta? Očigledno, u tim ‘pra-trenucima’ Duh nije bio sâm. Kada bi, recimo, logiku spomenutog ‘ontologijskog nalaza’, po kojemu vrijeme osjećamo isključivo preko Drugoga, primijenili na hindusku religioznu tradiciju, došli bismo do sljedećeg zaključka: hindusko Jedno, dok je bilo Jedno, vrijeme nije poznavalo; nije ni moglo; tek kad se na tajnovit način podijelilo na Dva, poteklo je i samo vrijeme… U kršćanskoj tradiciji, pak, Bog je taj koji iz ničega stvara Nebo i Zemlju, što je, kako smo to i prije naglasili, filozofski neuporabljiva činjenica (zbog svoje inherentne dogmatičnosti). U kršćanskom stvaranju ne kaže se da je Bog iz sebe stvorio Nebo i Zemlju ili iz bilo čega drugog, što bi barem u natruhama dovelo do primisli o egzistenciji Pra-Jednog prije stvranja svijeta; ne. Božje stvaranje je silovit čin koje Boga i ‘njegovu dimenziju bivstvovanja’ u potpunosti ostavlja u tami, a sam čin stvaranja (prostora i vremena) misterijom nad misterijama… Prema pak najnovijim znanstvenim spekulacijama, predstavljenima u posebnom izdanju časopisa Scientific American posvećenom upravo temi prirode Vremena (A Matter of Time), vrijeme ne predstavlja fundamentalni gradivni blok svijeta već ‘izrasta’ s porastom skupa čestica koje su prisiljene zauzeti međusobni odnos. Na neki način, prema ovom tumačenju, jedna čestica drugoj otkucava njeno vrijeme… Zašto naglašavamo vrijeme? Zato što se vodimo pretpostavkom da bi temporalnost, kao evidentna činjenica u našemu, hipotetskomu procesu stvaranja svijeta (prvo je Duh ‘lebdio nad vodama’, onda ‘bi Svjetlost’, nakon čega se ukazao Svijet), mogla biti zastupljena i u ‘formuli’ Trojstva. Pitamo se: je li održiva eshatološka konstrukcija po kojoj je ‘najprije’ obitavao Duh, onda Otac, a zatim Sin? Možemo li nad njom meditirati, a da još uvijek budemo kršćani (ili vjernici bilo koje druge vjere) s obzirom da smo Boga Oca postavili na drugo mjesto vremenske skale? Njega, stvaratelja Svijeta? Ili je Božja uloga u svijetu u kojemu je vrijeme poteklo naprosto nevažna i sve Božje poslove na sebe može preuzeti njegov Duh?
Stoga, najprije se usredotočimo na ideju početka, čina stvaranja. Ako želimo biti pošteni u svom razmišljanju, ne možemo previdjeti da je ideja početka, ideja stvaranja svijeta, na svom početku… još samo ideja. Za Bibliju, to je bila ideja Boga, ali za Boga smo već naučili da nije prostornovremensko biće (čak ne možemo o njemu govoriti ni kao biću, upozorit će nas opravdano skolastici); za nas, to je bila ideja nikoga drugog doli ingenioznog Duha (kako našeg ‘pravremenskog’ predaka, tako i ovoga (duha) u nama koji piše i razumijeva ovaj tekst)…Ideje padaju na pamet jedino u vremenu, a’u društvu’ s Tamom, Bezdanom i Vodom nikome ne može na pamet pasti previše toga… No jedno stvaranje svijeta nije na odmet! Ali zašto ne bismo, uopće, pomjerili čin stvaranja svijeta s pustih Neba i Zemlje na trenutak kad je tek stvorena Svjetlost a za njom i čitav Svijet…? Odatle, preslikati Boga na Svjetlost, a njegova sina na Svijet, čini se logičnim izborom, čak i za jednog filozofa. Čitav Svijet jest najprije onaj Drugi u našim očima. Bogu preostaje samo očinska odgovornost za stvoreno…
Tako sam razmišljao sve do trenutka dok u u igru (uma) nisam uveo DRUGOG (ISTOG KAO JA). Prije toga, odnos prema Bogu Ocu nije mi se činio problematičnim, postojao ili ne postojao, stvari ostaju iste… Imate jednu dvojbu koju za života ne morate razriješiti. Svejedno je li stvoritelj Bog ili Veliki Prasak; imate molitve, imate znanstvene metode – poslužite se. Ono što nas istinski muči, dakle, ne bi trebalo više biti pitanje postoji li Bog ili ne, ili je li svijet stvoren ili je oduvijek bio, nego… kako živjeti (na ovom ubogom planetu) dok ste živi…
…lišiti se drugog (ne nekim odvajanjem… što upravo znači odnositi se prema njemu, poštovati ga, nego ignorirajući ga, to jest spoznavajući ga, identificirajući ga, asimilirajući ga), lišiti se drugog znači zatvoriti se u samoću (lošu samoću postojanosti i samoidentiteta) i potisnuti etičku transcedenciju.
Ovdje se nalazi ključ naše eshatološke komutacije. Dakle, potreban nam je netko tko će pokazati kako živjeti… Možemo li ga prepoznati u DRUGOM (ISTOM KAO JA) o kojemu ćemo se odnositi upravo onako kako se ON najprije bude odnosio prema nama?
Prethodno, pokazali smo da laički pokušaj preslikavanja ‘trojstva’ JA – SVIJET – DRUGI (ISTI KAO JA) na konstituente kršćanskog Trojstva ne može teći glatko. Međutim, ništa nas neće koštati ako se pozovemo na nikad dokazano, ali ni opovrgnuto, načelo nespoznatljivosti ‘stvari po sebi’ koje je ugrađeno u temelje funkcioniranja našega ‘umnog sunca’ (kršćani će se na ovom mjestu prisjetiti Stabla Spoznaje, a filozofi Immanuela Kanta): pored DRUGOGA (kako tvrdi Lévinas) i Boga (što se dade iščitati iz Biblije, „ja sam onaj koji jesam“), nespoznatljiv ‘po sebi’ mora biti i sâm SVIJET koji nas okružuje (premda će fizičari još dugo lomiti zube na ovom uvidu). Stoga, ništa nas ne sprječava da zamijenimo uloge, i da Boga preslikamo na SVIJET! Svjetlost i Svijet neka budu Jedno – Bog Otac… (što, zapravo, i nije daleko od nalaza jedne druge igre uma, koju smo nedavno proveli)
Što nam preostaje? Božji Sin kao utjelovljenje DUGOGA (ISTOG KAO JA!), kao djelić svjetlosti koja se smilovala i spustila na onoga što je zarobljen u solilokviju uma. Božji Sin kao onaj koji je došao pokazati kako živjeti na ovom ubogom planetu (samo preuzimam Nietzscheove riječi iz Antikrista), a Derridinim riječima: kao onaj koji ljudima otkriva kako etički transcendirati. Istinska vrijednost kršćanskog nauka, tako, u potpunosti se razotkriva u načinu života Isusa Krista. Jedino to možemo učiniti s DRUGIM – pomagati mu, solidarizirati se s njim, nikako – posjedovati ga, spoznavati ili dokučiti.
Da se drugo može posjedovati, dokučiti, spoznati, ono ne bi bilo drugo. Posjedovati, spoznati, dokučiti, sinonimi su moći. (Vrijeme i drugo, E. Lévinas)
Na ovom mjestu, uputimo na izjavu koja će se morati duboko urezati u dušu čovječanstva u dvadeset i prvom stoljeću, ako želi preživjeti:
„Ovdje smo kako bismo jedni drugima pomogli izdržati sve ovo, što god da to jest“.
(Marc Vonnegut, sin pisca Kurta Vonneguta)
U ovoj izjavi (zapravo, radi se o jednoj rečenici iz pisma ocu) čini se da je etička transcendencija, na koju se poziva Derrida, pronašla svoj puni izraz. Pitanje porijekla postaje nevažno („što god da to jest“ čitamo kao „postajao Bog ili ne“), dok istodobno i altruizam i filantropija ostaju bez teorije; osim toga, čak se ni jedan humanizam ne može tako lako dovesti u vezu s ovom vrstom pomaganja; „jedni drugima“ može se odnositi i na životinje, biljke, bilo što. S ovom mišlju, teorijski ćorsokak stići će i ideje mizantropije, privatnog vlasništva, čak, vjerujemo, i volje za moći… sve ih tamo mora odvesti ova nova svjetlost umnog sunca, svjetlost čije konture, istina, tek trebamo iz-fokusirati slijedeći Lévinasa i Derridu… [nastavit će se…]
Siječanj 2015.
Nedokučivo ‘lice’ Drugog: igra preslikavanja (I. dio)
Jacques Derrida: PISANJE I RAZLIKA
Oduvijek sam smatrao da postoji samo jedna anagogična suprotnost: JA – SVIJET na kojoj sam temeljio izvođenje svih stvari ili ‘sestara duha’ – Religije, Umjetnosti, Filozofije i Znanosti – no danas mi je postalo jasno da se ta suštinska suprotnost može shvatiti i kao trojstvo: JA – SVIJET – DRUGI (ISTI KAO JA), nakon čega me zahvatio neobičan osjećaj da je kršćanstvo, možda i pukim slučajem, u nečemu u pravu.
Drugi/Drugo. Što je to? Neprijatelj? Puka Nepoznanica? Jedina Izvjesnost pokraj mene…? Sve ono što nisam ja sâm…? A što sam ja sâm? Što me čini, što pripada meni? Moja ruka… je li to Drugo ili je to samo neosviješteni dio mene samog?
Pitanjem Drugog na svoj se način bavio i francuski filozof Emmanuel Lévinas čiju kritiku fenomenologije razmatra i Jacques Derrida u eseju „Metafizika i nasilje“ u svojoj knjizi Pisanje i razlika. Na svega dvije stranice teksta smjestila se Lévinasova „nemisliva istina živog iskustva“ zboreći lucidnije i dublje od većine knjiga filozofije koje sam dosada imao prilike pročitati, o nečemu, zapravo, sasvim jednostavnom – našem iskustvu Drugog (Derrida ga nekada piše malim, nekada velikim slovom; ja ga želim naglasiti i zato ga pišem velikim slovom).
U dosadašnjoj ‘teoriji i praksi’ – filozofi bi rekli – ‘ontičkog iskustva’ i ‘ontološkog odnošenja’, Drugo se javlja ili kao protivnik, neprijatelj, odnosno netko s kim se valja boriti za mjesto pod suncem ili kao netko s kim možemo podijeliti muku bivanja u zajedničkom podnošenju životnih nedaća. „Svijet svjetlosti i jedinstva“ (Derrida) odnosno „filozofija svijeta svjetlosti, bezvremena svijeta“ (Lévinas) glavni su sponzori ljudske solidarnosti koja će ideal društvenog tražiti u stapanju njegovih subjekata u kolektivnu predstavu zajedničkog ideala:
Zajednica [je ta]… koja kaže „mi“, koja, okrenuta prema umnome suncu, prema istini, osjeća drugog pokraj sebe, a ne pred sobom.
Međutim, i Lévinas i Derrida, žele nas upozoriti da ova dva odnosa s Drugim nisu izvorna. Ona su uzrokovana uplivom našega ‘umnog sunca’, ali koje je na pozornicu života stupilo tek naknadno. Pravo stanje stvari je da smo na početku i oduvijek suočeni s nedokučivim ‘licem’ Drugog o kojem zapravo ništa ne znamo. Drugo nije ni pokraj, niti stoji nasuprot nas, ono je jednostavno pred nama. U našem odnosu s Drugim, ako uopće o nečemu takvome možemo govoriti, uvijek su na djelu „apsolutna blizina i apsolutna udaljenost“. Taj ‘nepojmljeni eros u zapadnome mišljenju’ kako kaže Derrida, polazna je misao za Lévinasa i njegovu filozofiju.
Bez posrednika i bez sjedinjavanja, ni posrednost, ni neposrednost, takva je istina našeg odnosa s drugim, istina prema kojoj je tradicionalni logos zauvijek negostoljubiv. Nemisliva istina živog iskustva…
Dosadašnja metafizika, koja velikim dijelom uključuje i fenomenologiju i ontologiju, umnogome se oslanjala na prirodnu istinoljubivost ‘umnog sunca’ koje, po njima, i nije sposobno odaslati nekakvu ‘lažnu svjetlost’ u svijet, nekakav oksimoron ‘lažne istine’. Međutim, Lévinas nas sada hoće uvjeriti da ‘lice’ Drugoga prethodi svakoj umnosti. Istina ili bilo koja druga ideja našeg uma, u ovom ‘troodnosu’ – dolazi tek kao treća!
Čemu ova razglabanja? Zapravo, ne znam. Možda zbog osobite igre uma koja mi je naknadno pala na pamet, kao i sve dosad, inspirirana onim što trenutno čitam i preturam po svojoj glavi… U svakom slučaju, radi se ponovno o još jednoj igri uma u kojoj su mi (poput pravog mistika), mimo svih katehističkih pravila, dopuštene svakojake igre preslikavanja eshatoloških konstituenata različitih metafizičkih i religioznih tradicija. U prvom redu, mislim na igru preslikavanja eshatoloških konstituenata jednog privatnog svijeta misli s istima jedne, naočite religiozne tradicije; sve to pod dojmom misli Emmanuela Lévinasa o našemu izvornom iskustvu Drugoga (o kojemu saznajem iz eseja Jacques Derride).
S eshatološkim konstituentima jednog privatnog svijeta misli (mog vlastitog, naravno) već ste se upoznali: JA – SVIJET – DRUGI (ISTI KAO JA). Njihov upadljiv trihotomijski odnos tvori strukturu koja u startu mora podsjetiti na strukturu na koju je želimo preslikati (strukturu Trojstva kršćanske tradicije). Dakako, prema potrebi, pozivat ćemo se i na eshatološke konstituente (i strukture) drugih filozofskih tradicija poput Derridinog ‘umnog sunca’ ili Platonovog svijeta ideja. Međutim, pravo pitanje je mogu li se svi ti eshatološki konstituenti, doista, preslikavati jedan na drugi unedogled, a da se, pritom, ipak zadrži religiozna i filozofska ozbiljnost? Drugim riječima, možemo li svi naučiti tu sakralnu igru koju su i stari mistici upražnjavali na osamljenim mjestima pustinjskih spilja i planinskih vrhova? To su pitanja na koja bi većina filozofa i religioznih vođa odgovorila odrično, pa ipak… ovo je samo igra!
Dakle, ono što me od početka mami da učinim jest sljedeće: da misleće JA, moje privatne filozofije, s početka ovog teksta, preslikam/poistovjetim, što god, s ‘umnim suncem’ filozofa, tom Svjetlošću našega i samo našega uma koja svim stvarima koja nas okružuju jedina daje smisao. Uz neke ograde, vjerujem da to mogu učiniti. Premda ih Lévinas zagonetno razlikuje („Postoji… solilokvij uma i samoća svjetlosti“), Derrida će dopisati:
Solipsizam nije ni zastranjenje, ni sofizam; on je sâma struktura uma.
Od ovih riječi čovjek se (već) mora naježiti. Gdje si, kršćanstvo? Pomagaj! Može li mi u ovome tvoj nauk pomoći? Jer, što učiniti s onim što nisam ja sâm, a koje evidentno mogu iskusiti; što učiniti i kako se mogu odnositi prema Drugom? Gdje ga smjestiti? U koju ‘ladicu’ uma? Čini mi se nemogućim da je Svjetlost mog vlastitog uma jedina odgovorna za to kako vidim ovaj Svijet. Da je Svijet jedno veliko JA bez izlaza?
I kao što je poznato, pitanje Drugog kršćanstvo je riješilo eshatologijom Svetog Trojstva – inherentnom božjom trihotomijom. U njoj se javljaju: nedostupni Bog na nebesima (moguće da je i izvan ovoga svijeta), njegov dostupni čovječji Sin i naposljetku, zagonetka po sebi – Duh Sveti. U ulogu potonjeg u kršćanskoj tradiciji običnom smrtniku teško je proniknuti. Kršćani će olako kazati da je Duh ljubav između Oca i Sina, ali čini se, barem s filozofske točke gledišta, da je on puno više od toga. Ono što o Duhu Svetom znamo proizlazi iz oskudnoga, poetičnoga i poslovično dvosmislenog biblijskog izvora i uglavnom se svodi na dvije stvari/činjenice: prva govori o tome da je netom nakon čina stvaranja svijeta upravo on – Duh – ‘lebdio nad vodama’ i mnogo kasnije, da je omogućio začeće božje emanacije u ljudskom obliku.
Nije nam namjera opovrgnuti kršćanski nauk o Trojstvu (u izlaganju, s prvog lica jednine polako prelazimo na prvo lice množine). Zato, ono što sada slijedi, predstavlja samo komutaciju nad kršćanskom ‘jednadžbom’, objašnjenje, koje u konačnici vodi istom ‘rezultatu’.
Dakle, ako započnemo s prebacivanjem ‘varijabli’ eshatoloških konstituenata s početka stvaranja svijeta, ‘s jedne na drugu stranu’ ‘jednadžbe’ Trojstva, odnosno, započnemo li se ponovno baviti ‘nemislivim’, sâmim činom stvaranja, vrlo brzo ćemo doći u poziciju (napast) da svjetski pra-Duh shvatimo kao neku vrst inkarnacije filozofskog ‘umnog sunca’, odatle i svakog mislećeg JA. Drugim riječima, dovest ćemo ga u vezu s našim i samo našim neukrotivim, dubokim mislima… Zbog toga ćemo se na ovom mjestu prisjetiti Ivana, ‘našega Ivana‘, autora jedinog Evanđelja bliskog gnosticizmu, a možda i prvog post-strukturalistu uopće, koji na početku svoje biblijske poslanice na čudesan način spaja početak s krajem zapadnjačke misli (o čemu smo već pisali na jednom drugom mjestu):
U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše u Boga, i Bog bijaše Riječ.
Ako će i Lévinas i Derrida devetnaest stoljeća kasnije, kao ‘okorjeli’ pripadnici post-strukturalizma, završnog pokreta zapadnjačkog mišljenja u cjelini, uglas deklamirati „Misao je jezik“, ne možemo li pretpostaviti da je Ivanov nauk o stvaranju svijeta, pod zlatnim sponzorstvom Riječi, ključeve tog stvaranja u potpunosti predao osamljenu Duhu, kojemu je Riječ, odatle i jezik – sama supstanca postojanja? Sve to ulijeva nam dodatnu hrabrost za najveću blasfemiju: zamisliti situaciju u kojoj lik Boga, onako kako ga zamišljaju ljudi, kao Oca u Svetom Trojstvu, i nije postojao prije nego što ga je porodio osamljeni Duh. Dakle, situaciju, u kojoj se on (lik Boga) konstituirao tek s pojavom Svjetlosti koju spominje i slavni dictum s početka Knjige Postanka i na koji se, upravo zbog toga, podjednako naježe i teisti i ateisti? Jer, kako kaže Ivan? Iako ‘Riječ bijaše u Boga’ („Neka bude svjetlost“) ‘i Bog bijaše Riječ.’ Uočimo da se ovdje radi o komutaciji i samo komutaciji, jer ne gubimo ništa od božje providnosti: ono esencijalno božansko već je prisutno u samome Duhu prije stvaranja svijeta.
(Dakako, ovdje propuštamo reći da Biblija na čin stvaranja ne gleda ‘tim očima’. Za nju Bog ostaje nedostupno i nespoznatljivo biće koje je u prvoj rečenici Knjige Postanka na misteriozan način stvorilo Nebo i Zemlju, da bi zatim sišlo u svijet Tame u obliku Duha, i susrelo bez ikakva objašnjenja i Vodu… Na neki način, kao da se radi o pripremi pozornice za ‘pravo’ stvaranje svijeta koje je uslijedilo s Božjim imperativom “Neka bude svjetlost!” Jasno je da su u nekoj filozofskoj raspravi to neuporabljive činjenice. Čak i za jednu igru uma, one su na početku takve te ih moramo zaobići. O takvome Bogu teško da se još nešto suvislo može reći. Međutim, dajemo obećanje da ćemo im se vratiti na kraju.)
Mnogi ateisti, kao što je poznato, nemaju ništa protiv ideje da je Duh, a tu u prvom redu misle na ljudski Duh, tvorac svega, uključujući tu i, po ovim pitanjima, nezaobilaznog Nietzschea. Uostalom, mnogima je poznata izjava: „Najveća čovjekova nesebičnost bila je to što se divio i obožavao, a znao tajiti sebe, što je baš on bio taj koji je stvorio ono čemu se divio“ čiji je Nietzsche autor.
Ali, s druge strane i na ovom stupnju, sve smo više pobornici ideje da Svijet, sa svim svojim spoznatljivim i nespoznatljivim zakonima, nije mogao postati, nastati, dok ga na svoj način nije iznjedrila Svjetlost, dok ga nije stvorio Bog. Je li nam onda dopušteno da u ovoj osobitoj igri uma Boga preslikamo na samu Svjetlost? Gledano iz tog kuta, Svijet i Svjetlost, stoje u istom odnosu kao Sin i Otac u kršćanskoj ‘jednadžbi’ Trojstva. Jesmo li spremni Boga poistovjetiti samo sa Svjetlošću, a njegovog Sina s nastalim Svijetom? Međutim, nešto u ovom preslikavanju ne štima. Osim što smo Boga degradirali na stupanj Svjetlosti, pitamo se i što činiti s preostalim, trećim konstituentom našeg privatnog svijeta misli – DRUGIM (ISTIM KAO JA)? Možemo li ga dovesti u vezu s prethodno spomenutim eshatološkim konstituentima? Ako nam to pođe za rukom, predmnijevamo, može se dogoditi da kršćanstvo dovedemo u neslućene visine ‘filozofski mislivog’, koje kao da su samo nekim filozofima dostupne…
Ponovimo: ako smo prihvatili da s druge strane jednakosti kršćanske ‘jednadžbe’ Trojstva stoji Duh i samo Duh, kao jedini tvorac svega (kako Svjetlosti i Svijeta u filozofskom smislu, tako i Oca i njegova Sina u kršćanskoj eshatologiji) – gdje se u toj cijeloj priči smjestilo Drugo/Drugi? Međutim, nakon čitanja Lévinasa, dolazimo do čudesnog uvida: upravo taj i takav Duh, prije samog čina stvaranja svega, morao je iskusiti ‘lice’ Drugoga – ‘lice’ Vode nad kojom je lebdio… [nastavit će se]
Travanj 2014.
Prijelom duha i ‘zatamnjenje’ označenoga
Jacques Derrida: PISANJE I RAZLIKA
Peter Sloterdijk: KRITIKA CINIČKOG UMA
PRIJELOM DUHA I ‘ZATAMNJENJE’ OZNAČENOGA
Ono što mi mislimo da se dogodilo s čovječanstvom na prijelazu stoljeća jest – prijelom, svojevrstan prijelom po pitanju ‘stvari duha’. Pod neizdrživim pritiskom Praznine i Besmisla, ali znatno ojačanima uslijed rasta kapitalističke bezobzirnosti, najveći dio duha čovječanstva okrenuo se starim vrijednostima.
Ovaj je događaj iznjedrio na svijet novo doba – doba pseudomodernizma. I sama riječ nas zaboli kad je se spomene, i teško nam je priznati, barem većini nas koji se još uvijek smatramo nekom vrstom duhovnih nomada, da smo pseudomodernisti (ili pak pseudopostmodernisti). Ali što je danas Peter Sloterdijk, autor oštre, briljantne i možda najdublje knjige dvadesetog stoljeća, ‘Kritika ciničkog uma’, koji danas proklamira da je ‘dosta rasprave o jeziku’ i da smo ‘čitavo dvadeseto stoljeće potrošili na njega’, ako ne tipični proklamirani pseudomodernist! Što smo mi, intelektualci, piskarala po lokalnim novinama i portalima, kolumnisti, opinion-makeri, koji bez srama pred sobom troše svoj spisateljski talent na dnevno-političke teme, ako ne prokušani, pasionirani, kakvi god, ubitačno-istiniti – pseudomodernisti. Dok se objavljujemo svijetu, vjerujemo u vrijednosti koje su mrtve. Vjerujemo u vrijednosti kojih nema, koje smo sami raskrinkali kao ne-vrijednosti.
Ali neka se drugi autori bave ‘pseudozbiljom‘ koja nas sve više rastače, kojoj smo na neki način i sami ‘kumovali’, i koja je dovela do toga da se kotač duhovne povijesti okrene unatrag prisiljavajući nas da ponovno prođemo kroz sva razdoblja ljudskog duha, ali u ‘pseudoobliku’ – pseudomodernizam, pseudoegzistencijalizam (možda i pseudofenomenologiju), pseudorealizam, pseudoromantizam, pseudobarok, pseudorenesansu… Radije se okrenimo onom malom ostatku ‘duhovnog čovječanstva’ koje je, na način koji nam nije poznat, zadržalo svoj smjer, i koje sada kroči poststrukturalističkom tminom koju nam je zavjetovao posljednji inovatorski filozof zapadnjačke misli – Jacques Derrida. Na što tu još možemo naići?
Neki će osporiti da je Derrida bio poststrukturalist, dok će drugi spremno potvrditi da su se strukturalizam i poststrukturalizam – ta dva ‘grobara’ zapadnjačke misli, odvijali usporedo. Za čitavu priču, to je najmanje važno. Ono što je važno, ali što Derrida možda nikad nije tako jasno artikulirao, izbjegavajući svoje uobičajene diskursne akrobacije – tiče se objave smrti I(i)dentiteta (s velikim ili malim ‘i’), te konkatedrale našega duha u koju smo bili tako radi skloniti se pred svim olujama strukturalističkih i poststrukturalističkih teorija; Onu istinsku ‘katedralu duha’ pak oduvijek smo tražili izvan sebe: filozofi u bitku, vjernici u Bogu itd. Kada književni teoretičari danas viču na sav glas: “Gdje je subjekt?“, oni uvijeno još uvijek stignu misliti o toj smrti.
Iako u duhu istočnjačke filozofije, kojoj je u to vrijeme bio vrlo blizak, današnje utjelovljenje pseudomodernističkog (ili možda čak pseudopostmodernističkog) filozofa, Peter Sloterdijk, već je tu smrt najavio i objavio. To je učinio u svojim poznatim ‘kritikama ideologije’ u djelu Kritika ciničkog uma. U svojoj završnoj, osmoj kritici, Kritici privatnog privida, zapisano je (dio izvatka već sam citirao u jednom postu, ali u drugačijem kontekstu):
Kako jastvo [identitet] dolazi do svojih određenja? Odgovor glasi: jastvo [identitet] je rezultat programiranja… Gledam u zrcalo i prepoznajem stranca koji me uvjerava da je on ja. Neodoljiva je ironija prosvjetiteljstva da ono našu svijest razara s takvim radikalnim kontraintuicijama. Na kraju ovog misaonog toka želim u naznaci odvagnuti da li posljednja integracijska ravnina prosvjetiteljstva mora biti neka vrst “racionalne mistike”… U nama je uprogramiran quasi formalan Netko kao nosilac naših socijalnih identifikacija… No, u osnovi nijedan život nema ime. Samosvjesni Nitko u nama – koji tek svojim “socijalnim rođenjem” dobiva ime i identitete – jest ono što ostaje životni izvor slobode. Živuće Nitko je ono, što se grozoti socijalizacije usprkos, prisjeća energetičkih rajeva među osobnostima. Njegov životni temelj je duhom prisutno tijelo [ja naglasio], koje nam ne valja imenovati nobody nego yesbody i koji se u toku individuacije može razvijati od arefleksivnog “narcizma” do reflektiranog “samootkrivanja cjelini svijeta”. U njemu nalazi kraj posljednje prosvjetiteljstvo kao kritika privatnog, egoističkog privida.
Na kraju devetnaestog stoljeća ‘umro je Bog’, na kraju dvadesetog – Identitet – preostaje pitanje, kome se još možemo obratiti? Ako mislite da je odgovor ‘nikome’ (nobody), onda lako skliznete u baruštinu pseudomodernizma, jer, dakako da nitko ne može izdržati živjeti u takvu odgovoru. On je inicijalna vatra ‘pseudodoba’. Međutim, odgovor koji je ponudio Jacques Derrida nije oduzimao nadu, kako to mnogi misle, možda je samo želio biti manje pretenciozan (i više kompliciran), glasio je: différance, osobito strujanje u jeziku, zasnovano na ‘nošenju’ (fra. différer, engl. to defer) i ‘odgodi’ (fra. différer, engl. to differ) značenja; ako ćemo pravo, odgovor je bio: sâm tekst. I premda Derridaovski uvijen i nejasan, ovaj odgovor izvan njegovih spisa, čini se, do dan danas, nije promišljen u svim svojim mogućnostima. Ono što mi, ‘post-metafizički-mislioci’, želimo, jest krenuti tim stopama, ‘tragovima’ i pokazati kako je duhovno čovječanstvo imalo priliku, a možda je još uvijek ima, za novi uzlet, novu avanturu duha, obogaćujući svoje životno duhovno iskustvo i opet – do neslućenih granica…
Zamislimo da prihvatimo biti samo tekst ili struja misli, koji tek utjelovljeni traže svoj smisao i svoje značenje, spremni da uronimo u tu značenjsku ‘kupku za pomlađivanje’, neiscrpni izvor mogućnosti; ipak, još jednom, upozoravajući glas do nas stiže: ne možemo graditi oko značenja samog teksta. I samo značenje je, poput identiteta, iluzija. Značenje teksta, ako postoji u bilo kojem obliku i i može biti utemeljeno, počiva na pukim razlikama! Vrhunac razmatranja, kazao bi Nietzsche. Međutim, po nekima, ovaj naš zaključak mogao bi se protumačiti i kao: “To naš ostarjeli postmodernitet sâm sebe guši.” Filozofski zaključak, nevin poput djeteta, bio bi: “Dakle, ne postoji ono za čim tragamo.” Ne samo filozofija, već i znanost (da ne govorim o religiji), osjetila bi se ugroženom ovim nalazom, drugim riječima, svi oni koji su imali svoje ‘predmete’ istraživanja. ‘Zar se više ne smijemo ni pitati?’, površno su tumačili čudan nalaz francuskog filozofa filozofi i znanstvenici…
Nesuglasje (le differend), razlika (la différence) između Dioniza i Apolona, između poleta [snage, života] i strukture, ne briše se u povijesti, jer ona nije u povijesti. Na neki neobičan način, ona je i izvorna struktura: podrijetlo povijesti, sama povijesnost. Razlika naprosto ne pripada ni povijesti ni strukturi. Ako valja kazati, kao što to čini Schelling, da “sve tek je Dioniz“, onda valja i znati – a to znači pisati – da Dioniza, kao čistu snagu, opsjeda razlika [ja naglasio]. On vidi i vidljiv je. I bode (sebi) oči. Oduvijek je u vezi sa svojim izgledom, s vidljivom formom, sa strukturom, kao i sa svojom smrću. Takvim se sebi i pokazuje.
Pojam différance, koji je Derrida namjerno doveo u homonimijsku vezu s pojmom ‘razlike’ (fra. la différence), za razliku od svega ostalog filozofskoga pojmovlja, čini se – ne dopušta graditi u ‘prostoru uma’ – ni pomoću samog tog pojma, ni oko njega. To mu je dodatno priskrbilo prilično neugledan status kod generacije filozofa koja je stasavala u to doba, 1970-ih i 1980-ih, . I danas teško mogu objasniti činjenicu da se cijela jedna skupina filozofa u 1980-im posvetila znanosti i njezinim metodama poučavanja a da do kraja nisu promislili ovaj ključni pojam, koji je ostao da strši nad provalijom, u svakom slučaju, još uvijek ‘filozofskog mora’. Većina ih se bacila na fiziku, neki se i danas koprcaju u ‘mreži’ Einsteinove teorije relativnosti, dok se drugi naslađuju opojnim mogućnostima koje potiče ta nevjerojatno bizarna kvantna teorija, predstavljajući školski primjer izvora neiscrpne potrebe za filozofiranjem u znanosti.
Ali što mogu na to reći? U ovom trenutku, ništa, osim pozvati vas da napokon započnemo ozbiljno razmišljati o tom prijelomu (po pitanju stvari duha) koji nam se dogodio na prijelazu stoljeća, zašto smo skliznuli u rijeku ‘pseudodoba’, u kojoj se poput lososa sada nastojimo ‘uzvući’ natrag prema njenu izvoru, i možemo li se uopće iz nje još izvući i oteći niz opasne, stjenovite rukavce kanjona poststrukturalističke misli, koja, na prvi pogled, ne ostavlja nikakvu nadu?
Prema mom mišljenju, radi se doista o dramatičnom preokretu u razvoju ljudskog duha, ravnom, po analogiji ili metafori, spektakularnom potonuću Titanika. Nakon tog događaja, jedan od dva prelomljena dijela broda odmah je pohitao prema dnu, dok se drugi još neko vrijeme uzaludno nastojao izdići, nagnavši glavne glumce ove drame – nas, ‘post-metafizičke-mislioce’ – da se uspnemo do samog pramca, i ‘rukama dotaknemo zvijezde’… prije nego što će iskusiti istu neumitnu sudbinu ‘svršetka igre’ na dnu mora.
Prije toga, ipak, usudio bih se najaviti odgovor na pitanje o zabrani postavljanja pitanja nakon poststrukturalističkih uvida u prirodu našeg mišljenja… Naravno, o tome nema ni govora. Možete se pitati (a time i vjerovati, stvarati i spoznavati), štoviše, pitanja će biti više nego ikad, ali ono što je označeno pitanjima, odgovorima, tekstom – samim označiteljima – neće više biti obvezujuće precizirano. Nastupa novo doba – doba ‘zatamnjenja’ označenoga u prostoru uma, koje se pak vraća samom životu…
…POVRATAK TETKE!
U trenutku dok sam dovršavao svoje ‘strujanje misli’, netko zakuca na vrata Prostorije s Kolom. Ustao sam se, odgegao do ulaza i pogledao kroz špijunku. Dva nepoznata muškarca stajala su pred vratima s nečim Velikim i Bijelim iza sebe. Pa da, to su bili Dostavljači! Otkračunao sam veliki lokot na vratima i širom ih otvorio:
– Kasnite! – rekoh prijekorno.
– Žao nam je gospodine, ali nije bilo lako…
Drugi muškarac odrješitom kretnjom prekinu prvoga.
– Potpišite ovdje! – reče i pruži mi mali pohabani notes.
Nakon što sam u dostavljački notes upisao veliko T i veliko M, pokazao sam im mjesto ispred televizora na kojem bi se dostavljački paket – ogromna kocka leda – trebala smjestiti…
Kada su otišli, zagledam se u bijelo, prozirno, kockasto zdanje koje je postalo novi stanar Prostorije s Kolom. Je li se radilo o novom stanaru? Negdje u sredini te ‘geometrizirane zime’, uhvaćena u pokretu onog svog odvratnog smijeha, sleđena Tetka kesila se zatvorenih očiju, u poluležećem položaju na smrznutom kanapeu, zagledana u sliku ‘sto-jedan-inčnog’ isto tako smrznutog SMART TV-a. Paradoksalno, zaledila se u svom Ljetnikovcu, ili u dobu koje ju je jedino zanimalo, koje je odlučila promatrati i na svoj način proučavati. Kako je nekoć javno obznanila, nastojala se zanimati “…za samog čovjeka… njegovu osobnost, a ne za ono čime se hvalio da je napisao, stvorio ili postigao”. U jednom trenutku, sjećam se, čak se zapitala: “Otkud izvire naša, gotovo bolesna, fasciniranost nečijom osobnošću danas?” A odgovor možda glasi: iz žalovanja za izgubljenim Identitetom. Nakon toga, iselila se iz Prostorije s Kolom u obližnji Ljetnikovac, upravo kako bi prionula uz ‘osjećaj stvarnosti’, “Uz onog tvog Dioniza!”, kako je govorila. Naprosto željela je biti uronjena u vrijeme Nadstvarnosti a ne u vrijeme Prostora Uma, jer je željela doživjeti iskustvo nekakve ‘čiste opojnosti’ današnjicom. I vidi sad što joj se dogodilo? U kojem se stanju mora nalaziti ta ‘čista opojnost’ ili ‘čista snaga’ o kojoj je nekoć maštao Jacques Derrida i anarhisti poput Johna Zerzana ili Hakim Beya, da bi Tetku dovela do ovoga – da se zamrzne u kocki leda u svom Ljetnikovcu – u vlastitom ‘prostoru snage’?
Očito, nešto je pošlo po krivu. Možda se nešto nepredviđeno dogodilo s onim njenim nejakim suncem? Izračunao sam da će mi trebati vremena popraviti ga i da će se za to vrijeme kocka leda otopiti. Baš fino! Pored svih ingenioznih uvida u ljudski bitak i načine mišljenja koji u Prostoriji s Kolom u posljednje vrijeme kulminiraju, opet ćemo imati i vrisku, i ciku i gizdanje, i neprestano uključen televizor, a da ne spominjem nekad prikriveno, a nekad otvoreno omalovažavanje svih mojih duhovnih napora koje ovdje poduzimam. Tja!
Siječanj 2013.
Večera s ‘posljednjim filozofom’
Jacques Derrida: GLAS I FENOMEN
Prostorija je započela s podrhtavanjem kada je moj uvaženi gost stigao na večeru. Slike su se ljuljale po zidovima, Kolo nesnosno škripalo, čak je i veliki kristalni luster koji je bacao blijedu svjetlost po prostoriji neprestano zveckao svojim kristalićima različitog oblika. Što sam mogao učiniti, osim praviti se da ne primjećujem što njegova nazočnost čini mojem misaonom svijetu i stisnuti mu ruku. U to je, doista, bilo teško povjerovati: da sam Doktora Jacquesa, osobno, primio u svoju kuću. I to još na večeru. Na brzinu, spremim njoke s piletinom u umaku od gorgonzole i pridružim se cijenjenom gostu. Zamislio sam nekoliko ruku kako bih iz kuhinje hranu mogao donijeti i poslužiti. Kad je sve bilo gotovo (s posluživanjem), nisam znao kako da počnem (s riječima). Najbolje je krenuti s nekom već provjerenom litanijom, jetko pomislim, koja je i gostu vrlo dobro poznata.
– Doista, nekada je dobro zapitati kuda smo se mi to zaputili kada smo počeli razmišljati o svijetu – stidljivo započeh – Hoću reći, kamo smo krenuli kad smo se otisnuli na ovu ‘misaonu Odiseju’? Niste li se to pitali i vi, gospodine Derrida?
Bard poststrukturalističke misli sjedio je zamišljeno na posljednjoj stolici stola iza kojeg se smjestila neodrediva praznina. Stol kao da je završavao u ničemu. To sam tek sada primijetio. Mogao sam zamisliti sve stolice prije njega popunjene starim filozofima: Heiddegera, Nietzschea, Kanta; čak i Aristotela, Platona i Sokrata. Ipak, nakon njega ne da nije bilo stolica, nego se i stol završavao.
– Jesam – prekinuo je svoju šutnju napokon moj gost – Jer, misliti o svijetu, u konačnici, samo je jedan način odnošenja spram istog. I zašto bi baš mišljenje moralo odnijeti prevagu nad ostalim ‘tipovima’ odnošenja? Kad promislimo malo, mišljenje nam dođe kao sâm ‘upogonjeni bitak’, misaoni perpetum mobile… A zamalo smo upravo bitku, tom najsjajnijemu i najblistavijem od svih nusproizvoda mišljenja, u tipično ljudskom postupku ‘odslikavanja stvarnosti’, osigurali poziciju onoga prvoga ‘nepokretnog uzroka’ koji je trebao ležati, po mnogim i uvaženim filozofskim imenima, eto, čak i izvan samoga mišljenja! I kako, onda, odsada gledati na filozofiju osim kao na najveću zavodnicu čovjekova duha, koja je svojim nesmiljenim eshatološkim idejama dovela do toga da čak jedna znanost danas ozbiljno računa s takvim stvarima kao što su početak i svršetak svijeta odnosno svemira…
– Tu ciljate na Husserla i Heideggera? – osmjelio sam se upitati.
– Razmislite, mladi čovječe! – povikao je Derrida – Vi mislite da sam ja prvi raščarao filozofiju, s tim svojim dekonstrukcijama, razlikama i jezičnim igrama. Ne, ja sam bio možda samo prvi koji je to glasno kazao. Sada, kada malo bolje razmislim, možda je upravo Heidegger bio taj koji shvatio da se apstraktna misao ipak nikada ne može preslikati na stvarnost; zašto je, uostalom, spalio drugi dio Bitka i vremena? Zašto ga nije dao u javnost? Zato što je shvatio da izvan sebe samog daleko ne može stići. Priča o tubitku kojem se horizont vremena iscrtava kao njegov krajnji smisao, dirljiva je i na svoj način istinita pripovijest. Međutim, razglabati o „Drugom“, izvan tubitka iliti sebe sama, može ostati jedino u domeni jezične igre… Vjerujem da je to naposljetku shvatio i sam Heidegger…
– Međutim, mnogi vas, upravo zbog ovakvih izjava, više nisu uzimali zaozbiljno – kazao sam – Danas je situacija još gora. Čini mi se da vas žele izmjestiti čak i iz ropotarnice povijesti… Primjerice, knjige jednog našeg profesora filozofije koje ovih dana čitam, naslovljene Filozofija I. i II., vaše ime uopće ne spominju. Sloterdijk, pak, u pauzama filozofskog TV-showa kojeg vodi na njemačkoj televiziji, poručuje kako mu je dosta rasprava o jeziku… To se događa sada, kada ste mrtvi, ali to ste sigurno morali osjetiti i za života…
– Imate pravo, ali ne žalim se… – kazao je filozof i uzeo vilicu u ruku spremajući se baciti na posluženu hranu. Ipak, nekoliko trenutaka samo je razmišljao dok sam se sav bio pretvorio u uho.
– Dragi kolega – blagim glasom naposljetku obratio mi se francuski filozof – Barem u ovoj vašoj Prostoriji s Kolom, došlo je vrijeme da napokon mišljenje shvatimo kao ljudsku (vjerujem, i ne samo ljudsku) djelatnost kao i svaku drugu poput udisanja i izdisanja zraka ili vođenja ljubavi, koliko nužnu toliko i bespotrebnu jednom životu na svoj način. Nužnu u smislu da svijet ne možemo doživjeti, percipirati, što god, bez mišljenja (ja bih kazao teksta), a bespotrebnu u smislu da možemo biti više ili manje skloni mišljenju (prema vašem Spengleru ‘bogati u idejama, siromašni u nagonima’ i obrnuto). Drugim riječima, možemo odabrati hoćemo li mnogo ili tek u natruhama razmišljati dok živimo. Nužnost se odnosi na nesvjesni dio našeg bića, dok je (bes)potrebnost mišljenja stvar svjesnog odabira.
– Tko je bio Arthur Schopenhauer? Čovjek koji se spram života odnosio tako što je o njemu mislio. Tko je bio Friedrich Nietzsche? Čovjek koji se spram života odnosio tako što je o njemu mislio. Tko je bio Jacques Derrida? Također, čovjek koji se spram života odnosio tako što je o njemu mislio.* Što su bili svi filozofi redom od predsokratovaca preko platonovaca, plotinovaca, akvinaca, racionalista, empirista, prosvjetitelja, egzistencijalista i mnogih drugih do poststrukturalista i postmodernista, ako ne ljudi koji su se spram života odnosili tako što su o njemu voljeli misliti i ništa više. To što su, na kraju krajeva, imali i neke svoje misli o bilo čemu, lepršave, prekrasne i zavodljive misli, nije pretjerano utjecalo na sam njihov život – izvan mišljenja.
– Ipak, htio bih vas zamoliti da još jednom ponovimo tu bolnu stvar s bitkom, ako nemate ništa protiv? Dakle, kazali ste da nema bitka izvan mišljenja, o tome nam sada brodi post-post krtica svih naših umnih napora… Ne znači li to da proniknuti u bitak svijeta, na sreću ili nesreću, nije ništa drugo doli proniknuti u boga mišljenja…?
– O da, i mišljenje zaslužuje svoga boga, i što reći – to je upravo bitak. A što? Vi ste neki literat? Lijepo rečeno! Oduvijek sam vjerovao u književnost… – zaneseno je promrmljao mrtvi filozof.
– Hvala vam – rekoh – Ali to nije originalna moja misao. Fernando Pessoa prije otprilike jednoga stoljeća napisao je da filozof boga pronalazi upravo u svome mišljenju.
– Ha, ha, ha, i to je lijepo rečeno samo na drugi način! – prasnu u smijeh filozof i navali na njoke.
– Ali, molim vas, dopustite da dovršim! – povikao sam. I dok je francuski poststrukturalistički filozof započinjao nutricionistički obračun s njokama i piletinom u umaku od gorgonzole, ja sam nastavio trubiti:
– I kada post-filozofi danas trube da je najvažnije pitanje filozofije i dalje ‘činjenica bitka’ ne shvaćaju da su se upravo tog trenutka uhvatili za vlastiti rep. Nema ‘činjenice bitka’ izvan mišljenja o bitku kao takvom… Ali to je vjerojatno tako teško shvatiti da će vjerojatno biti potrebno još jedno silaženje u pakao, u nedostojne i ovom dobu sasvim neprimjerene rasprave, primjerice, o duhu i materiji, ili jednom i mnoštvu i sličnom, umjesto da se samo mišljenje, nakon stoljeća umovanja, prizove napokon samome sebi.
Tu zastanem kako bih skupio hrabrosti.
– Znate…upravo u tom svjetlu… htio sam vas pitati… ima li ikakvog smisla krenuti dalje…?
– Kako to mislite? – punih ustiju upitao me je Doktor Jacques.
– Mislio sam… za vama… Sada kada je misao svjesna da je samo misao, možda bude u prilici iscrtati obzor za jednu novu filozofiju, ili mogućnost mišljenja, i u skladu s njom življenja, jer, ako ćemo pravo, življenje tek sada postaje slobodno od mišljenja…
– Na što konkretno ciljate? – upitao je filozof podižući svoje umorne oči s tanjura.
– Naime… htio sam vam predstaviti svoju vlastitu, naočitu i još uvijek popriličnu zagonetnu, čak i samome meni – filozofiju prostora uma – a koja se temelji na vašoj teoriji…
Međutim, ‘posljednji filozof’ kao da me više nije slušao, listio je sa svog tanjura, jednu po jednu njoku, piletinu vješto izbjegavajući.- Dobar vam je ovaj umak… – kazao je na kraju punih usta brišući se salvetom… – A nešto ste maloprije spomenuli?
I što sam mogao učiniti nakon ovakve reakcije mog uvaženog gosta na čin filozofskog povjeravanja, nego zalediti ovaj trenutak, dok ne smislim kuda dalje odvesti ovaj uvrnuti dijalog s duhom ‘posljednjeg filozofa’… i da li ga uopće dalje odvesti.
* na sličan način pita se i sâm Derrida u svom autobiografskom filmu iz 2002, samo o životima Platona, Sokrata i Aristotela.
Siječanj 2013.
Ne znati u kojoj si mjeri bio u pravu
Jacques Derrida: PISANJE I RAZLIKA
Mislim da će Jacques Derrida u mjesecima što dolaze postati moja opsesija. U Prostoriji s Kolom više ništa nije isto. Kada glasno spomenem njegovo ime veće se Kolo oglasi prodornim tonom kao da sam spomenuo Nietzschea ili Heideggera. Definitivno, Jacquesa Derridau pozvat ću jedan dan na ručak ili večeru. Njegov duh sići će s ‘osamljenih visina’ i pridružiti mi se u ćaskanju o toj nedokučivoj umotvorini kulture čovječanstva – jeziku. I ne samo jeziku, razgovarat ćemo, i o značenju, pisanju i razlici.
U posljednje vrijeme Prostorija s Kolom ispunila se neobičnim likovima. Nije to više onaj prostor opsjena u koji povlačim svoj duh kako bih uživao u samoći. Slike na zidovima su oživjele, namještaj se po prostoriji počeo pomicati, a sinoć mi se dogodilo da sam na kanapeu koji je Tetka ostavila za sobom usnio i primjeren san u skladu sa svim tim promjenama. Sanjao sam da se krećem iz jedne Prostorije s Kolom u drugu, sa sve većim Kolom Duha Svijeta koje sam na koncu započeo zvati Kolom Prostora Uma.
Portret Fridricha Nietzschea smješten ponad kamina pomicao je svojim usnicama ispod gustih brkova. I uvijek je nešto imao za reći! Dočim, usnice nisu proizvodile nikakav zvuk. Tromo sam se pokrenuo do preimenovanog Kola. Ovoga puta vrtjelo se nestalnom brzinom. Nešto se događalo, a ja sam morao utvrditi što.
Privremeno, ušutkat ću portret Sloterdijka koji se smjestio nedaleko od Nietzscheova. Želim još jednom čuti tu priču o jeziku iz usta njegova ‘dekonstruktora’ i mogućnosti koje je ostavio za sobom.
Što se to dogodilo na prijelazu stoljeća? U što smo uronili kada smo u nadnevke započeli pisati dvojku i nule? Zašto smo se počeli ponašati kao da Jacquesa Derridau nikada nismo čitali, zašto ignoriramo mogućnosti koje nam je ostavio za sobom? Zašto se danas ponovno vraćamo na strukturaliste, istinu, smisao i Boga, zašto vapimo za čvrstim temeljima kad smo ih tako lijepo ‘dekonstruirali’. Ako ste mislili da je filozofija Jacquesa Derridae jedna od najpesimističnijih filozofija u povijesti filozofiji – u pravu ste… pa ipak, i na njoj takvoj, možda se može graditi. Njegova teorija o tzv. “strujanju u jeziku”, o différance, okvir je na kojem sada nastojim postaviti svoju teoriju…
Pisanje i razliku čita se fragmentarno, malo tu, malo tamo, jer ako bi se čovjek prihvatio nekakvoga linearnog slijeda čitanja, vjerujem da ne bi daleko dogurao. Pisanje i razlika uglavnom su sastavljeni od eseja koji predstavljaju osvrte na učenja drugih filozofa ili pak osvrte na druge filozofe koji se osvrću na učenja trećih filozofa i tako dalje; a možda su u igri i četvrti filozofi/autori na koje se osvrću treći filozofi/autori i tako u beskonačnost… Bitno je shvatiti, tradicija filozofskog mišljenja duga je i teška. Kada i pomislimo nešto novo, to novo obvezni smo usporediti sa starim, u ovom slučaju, nebrojenim mišljenjima drugih filozofa koji su živjeli prije nas i ostavili razumljiv pisani trag. Tako to čini i Derrida. Piše o Levinasu (drugi autor) koji se osvrće na Heideggerovo učenje (treći autor), a pošto je u igri i fenomenologija, odatle i na Husserla (možebitni četvrti autor), a da ne spominjemo Platona (kao n-tog autora) koji se čini u korijenu svakog mišljenja ili filozofije. Pa tako, Derrida piše i o Batailleu (drugi autor) koji je, pak, pisao o Hegelu (treći autor) itd. Uglavnom, Derrida će poput lukave lije, skriven iza filozofa-analitičara, potkopavati stavove proslavljenih filozofa da bi tek u rijetkim prilikama, u proplamsajima neviđene filozofske oštroumnosti, natuknuo i nešto ‘svoje’. S ovakvim načinom čitanja na izraz ‘dekonstrukcija’ još nisam naišao, dok se “diferancija” (fra. différance) prvi put pojavljuje tek na dvjesto i nekoj strani…
Pisati […] znači i ne moći postići da značenje apsolutno prethodi pisanju: time na ljestvici spuštamo značenje, ali istodobno podižemo upisivanje… Pisati znači znati da ono što se još nije dogodilo u slovu nema drugog prebivališta, ne čeka nas kao propis […] ili u nekom božanskom razumu. Značenje mora čekati da bude izrečeno ili napisano da bi samo sebe nastanilo i postalo ono što za razliku od sebe jest: značenje […] Književni čin tako na vlastitu izvoru pronalazi istinsku moć.
Pisanje je opasno i tjeskobno zato što je inauguralno, u izvornom smislu riječi. Ono ne zna kamo ide, nikakva ga mudrost ne štiti od tog esencijalnog hitanja prema značenju što ga uspostavlja i koje je prije svega njegova budućnost. Hirovito je, međutim, samo zbog kukavičluka. Nema, dakle, osiguranja, protiv izlaganja takvoj opasnosti.
Ipak, jesam li pravilno razumio ovog francuskog poststrukturalistu? Jer, on će rado ponoviti da ga mnogi nisu razumjeli. Možda ga razumijem, ali na sebi svojstven način, i možda to nije onaj način s kojim bi se on složio… Osim toga, Derrida koristi “prokleto” težak jezik. Stil mu je zamoran, prepun vratolomija s riječima, tek tu i tamo iskrsne po koja književna metafora, ali uglavnom bez onog literarnog šarma koji pronalazimo, primjerice, kod Nietzschea. Probajte se, recimo, uhvatiti u koštac s ovom Derridinom rečenicom:
Ta estetika koja neutralizira trajanje i snagu, kao razliku između žira i hrasta, nije kod Prousta i Claudela autonomna.
Ako ste je prisiljeni još jednom pročitati da biste je shvatili, definitivno, nemate afinitet za stil pisanja Jacquesa Derridae. I u mom slučaju to je ozbiljna poteškoća. Definitivno, to nije razumljivo pisanje, bez obzira na prijevod, premda shvaćam da se filozofi vole ‘gubiti’ u pojedinostima i biti razumljivi jedino i opet – filozofima.
Osim toga, postoji još jedna stvar koja me kod French philosophera odbija a to je – bezrezervni hegelijanizam. Postavio me je u mučnu nedoumicu citirajući na početku jednog poglavlja Georgesa Bataillea koji je za Hegela ustvrdio kako „nije ni znao u kojoj je mjeri u pravu“. I što sad? Neće li me ta, iz moje perspektive, začuđujuća podrška Hegelovom šematizmu, apsolutnom duhu i ostalim hegelijanštinama koje sam dosada smatrao običnim filozofskim bedastoćama, natjerati da u ruke uzmem štivo za koje sam vjerovao da, u najmanju ruku, pripada naličju moga duha – tu notornu Fenomenologiju duha (za koju sam, btw, svugdje ponosno naglašavao da je nikada nisam i nemam namjeru pročitati)? Razumijem da se sva ljudska umna djelatnost može svesti na tekst i da ta struja značenja koja obavija stvari ovog svijeta ne podliježe nikakvim pravilima, osim i jedino drugom značenju, ali ne razumijem kakve to veze može imati s Hegelom, običnom “filozofskom usidjelicom” koji je filozofiju usmrtio u svom pokušaju da od nje načini sustav. Ali kad Bataille kaže da Hegel „nije ni znao u kojoj mjeri je u pravu“ onda to nekako pritajeno razumijem. Priroda nikada nije postojala, ali je zato postojalo mišljenje… U mišljenju doista možemo graditi misaone sustave koji kao da nemaju nikakve veze sa stvarnošću i životom, i kojih, kao u slučaju Hegela, ne moramo biti svjesni. I Bataille i Derrida se , zbog tog uvida, nalaze iznad Hegela, a to je ono što me posebice u filozofskom mišljenju zanima, to prevladavanje ili izdizanje u misli…
Na kraju, ne možemo se ne zapitati: možemo li se u misaonom pogledu izdići čak i iznad jednog Jacquesa Derridae? Ne vidim razlog zašto ne. Filozofija je ta koja se, možda i zbog Derridae, desetljećima činila mrtvom za novi iskorak. No nije li danas došlo vrijeme da to napokon učini…? Uostalom, zašto svaki novi iskorak u filozofiji i ne bi bio obilježen tom, jednom te istom, odvažnošću – da za svoje prethodnike ustvrdi ono isto što je Bataille ustvrdio za Hegela – kako nisu ni znali u kojoj su mjeri bili u pravu?! Za ‘naš’ iskorak – potrebno je to ustvrditi i za Derridau. Na kraju krajeva, nikada nikome ne odricati pravo da po nekoj svojoj “filozofskoj istini” bude u pravu, ali zatim se u svom filozofiranju pokušati izdići iznad nje. I ne čini li se vrlo poticajnim ako bi se razvoj filozofije događao upravo na taj način…
O Duhu i njegovim Moćima 