Veljača 2019.
“Sve što imaš to je strah”
DAMAR : Damar
“Sve što imaš to je strah” jedan je od najupečatljivijih stihova s albuma Damar (rock skupine istog naziva) koji autorski potpisuje moj prijatelj Emir koji danas živi u Aarhusu u Danskoj, ali je zato nekada živio u “onom Sarajevu”… A kada kažem “onom Sarajevu” mislim na grad koji je nekoć krasila iznimna i nikad prežaljena atmosfera tolerancije i kozmopolitizma, u kojem je djelovala zavidna glazbena, dramska i svaka druga kulturna scena, u kojem se slušao nezaboravni Omladinski program Drugog programa Radija Sarajeva, i u kojem je vladalo to, iz vizure ovog današnjeg doba, gotovo nestvarno bratstvo i jedinstvo ljudi koji su njemu živjeli; dakle, mislim upravo na to, ali danas više nemoguće – prijeratno Sarajevo!
Stoga, mislim da neću pogriješiti ako napišem da je Damar album posvećen svim onim, u ono vrijeme (a tu još uvijek govorim o vremenu prije rata) tankoćutnim mladim ljudima s ovih prostora, a pogotovo iz tog danas “nestvarnog” Sarajeva, koji nisu mogli podnijeti ono što se ovdje dogodilo, sav taj besmisleni rat, pa su, čim im se ukazala prilika – otišli. Odrasli na “Cheovom motoru socijalizma“, odnosno vjeri da je čovjek bolje biće nego što jest, u ratu su mogli vidjeti samo događaj iz zone sumraka, koji jednostavno nisu mogli shvatiti.
Ili kao što stoji u pjesmi Na motoru, bili su voljeni “posve čisto”, ali ratom “izdani su”, pa su “prodali sve” i otišli, a u državama u koje su stigli “upalili mrak” i “zaronili do dna”. Potpuno je krivo misliti da su ti mladi ljudi, za koje Emir kaže: “previše nas ima” – bili kukavice, da su otišli jer nisu imali hrabrosti sudjelovati u ratu. Oni su otišli, jer nisu htjeli, a ni mogli – a što je jednom nacionalističkom umu potpuno neshvatljivo – podići ruku na bližnjega svoga, komšiju, susjeda, na onoga s kojim su do tada dijelili dobro i zlo jednog života, pa makar je on podigao na njih… Naravno, puno je bilo i onih koji nisu mogli otići, i njihova tragedija je tim strašnija.
Što se mene tiče, čini se da me je Emir sa svojim pjesmama pogodio u jedan predio nutrine koji je devedesetih izrastao na strahu od ljudi tog doba. Strah nisam osjećao u tolikoj mjeri zbog rata koliko zbog promjene koju sam vidio da se u ljudima događala. Počeli su mi izgledati kao da su za vrijeme Titove Jugoslavije nosili nekakve prigodne maske, koje su sada odlučili “svečano” strgnuti sa sebe. Pri pogledu na njih, čovjeka je mogla hvatati samo jeza; na njihovim licima više nije bilo tragova altruizma, solidarnosti, a kamoli – bratstva i jedinstva, dakle, svega onog što je ta lica, u očima jednog tinejdžera, krasilo u 1980-im. Sada se mogla iščitati samo vlastita korist. Čini mi se da sam se upravo nje – te besprizorne pragmatičnosti najviše plašio promatrajući ljude u devedesetim… Sve što sam onda imao bio je samo strah, strah od tih ljudi. U ratu su samo pokazali na što su bili dodatno sposobni.
Damar je album od devet pjesama. Redom to su: Slon, Vrati, Znam, Strah, Mlada, Pičkoometen, spomenuta Na motoru, Mrak i Malo. Mom čuđenju nije bilo kraja kada je na moju sadašnju adresu stigao vinil albuma. Emir je insistirao da mi pošalje album i u tom, za ovo vrijeme, nepojmljivom obliku. Dugo je tražio pjevača, na kraju je odlučio većinu pjesama sâm otpjevati. Tek u Malo, najminucioznijoj stvari s albuma, u refrenu čujemo glas drugog pjevača… kao i u Vrati, glas već legendarnog Dine Šarana iz grupe Letu Štuke. Vrati je pjesma koja bi trebala otključati vrata ukusa mlađe publike i pokušati pronaći svoje mjesto na top-listama. Vrhunska produkcija ove pjesme staje uz bok danas najvećih producentskih uspješnica u svijetu…
Ovo vrijeme hladno linearno.
Sve te šeme, sranje generalno.
Svi bi banalno i nemoralno.
Normalno je samo nenormalno (Vrati, autor Dino Šaran).
Ali s kojim albumima s današnje glazbene scene usporediti Damar? Je li to uopće moguće učiniti? Ako kažem da je Emirova glazba najbliža glazbi jednog Radioheada, kraljeva današnjeg postmodernog artrocka, je li se to čini pretencioznim…? Ne. Damar jest dijelom balkanski Radiohead, otvaranje albuma potpuno je u Radiohead stilu; pjesmu Slon kao da je producirao sâm Nigel Godrich…
Ti si slon.
Ti pravednim snom sanjaš me da se davim.
Iznova, a duga je noć (Slon, autor Emir Pašić).
…ali Damar je i nešto drugo, nešto u potpunosti “svoje”… neusporedivo s bilo čim drugim. I doista, ako se poslušaju ostale pjesme s albuma usporedba s Radioheadom nestaje, ali u pozitivnom smislu. Znam i Mrak već zvuče kao što bi možda zvučala Ekatarina Velika u 2010-im…!
Jedino na šta možeš da računaš su drhtaji koji ne prolaze.
Dok te razjareni filantropi šutiraju cipelom pačjeg kljuna.
A ti još uvijek razmišljaš o pobjedi.Za bijes nemaš snage, bijes je pravo drugih.
Samo su ti psovke glasne a i njih se bojiš.
Pogledaj oko sebe, nikoga ne poznaješ i ni(t)ko te ne poznaje (Strah, autor Emir Pašić).
Strah i mrak najčešće su riječi koje se spominju u stihovima pjesama. “Odakle strah, odakle sad stid plave nas ko plima?!”, “Upalili smo mrak”, “U grlima nam strah”, “Ostao je strah, ostao je mrak.” “Zin’o si na sve, a progut’o si mrak.!” i konačno – “Sve što imaš to je strah”; dovoljno da trajno utisnu mračnu i turobnu atmosferu u sve pjesme s albuma.
Polako počinješ da osjećaš vrijeme
Nataloženo u kostima,
Ni za čim ne žališ više nego za blaženim neznanjem bubuljičavog pubertetlije.
I već se sjećaš svega što si ikada želio kao da si to isto proživio.
Te provalije žude da se zatrpaju lažima ko asfaltom.
Sve ovo liči na čekanje na stanici,
neizbježno gubljenje vremena kojeg sve manje imaš
i koje kurvinjski klizi između prstiju
Zino si na sve, a proguto si mrak (Mrak, autor Emir Pašić).
Damar je mračan album; svjedoči o jednom životu i njegovoj istini, a još od Nietzschea znamo da nijedna istina nije lijepa. Teško da ćete danas, izvan hip-hop scene, poslušati pjesme koje su napisane “krvlju” svoga autora, što je on to uistinu proživio ili proživljava u svom životu… Lako ćete pronaći pjesme koje su stvorene za lajkanje, ali ne i one koje iznose istinu koju danas živimo. Svaka pjesma, danas više nepostojećeg banda, R.E.M. bila je više od pjesme, izražavala je i kritiku i nadu u bolji svijet, današnje pjesme izražavaju samo želju za lajkanjem, egoistične su kao i njihovi autori. Zbog toga se ne trebamo čuditi tom nepodnošljivom egoizmu mladih ljudi koji danas imamo prilike susresti na svakom koraku.
U Mladoj čini mi se da je on upravo i “opjevan”.
Ja sam mlada i bitna (Mlada, autor Emir Pašić)
Ona je “mlada i bitna”, ta pogledajte je kako se samo šepuri ispred kioska, kao da će upravo pozirati za naslovnicu nekog časopisa, a ne da ide u Pepko kupiti neku majicu na sniženju za trideset kuna… U 2010-im grad su preplavile Jennifer Lopez, sestre Kardashian i slične iako u njihovim osobnim iskaznicama piše da se zovu Sare, Dore i Anite. Ako je Emiru i meni preostao samo strah, onda je njima u ovom dobu preostao samo egoizam, vlastita prazna osoba u svojoj nebitnosti. No opasnosti vrebaju na svakom koraku. Ispod privida bitnosti razgolićuje se pravi smisao njihova postojanja. Opravdati bitnost za “mladu” znači zavesti te “pse iz tame” i protiv svoje volje, i zatim dospjeti na više mjesto hijerarhije ljudskih odnosa… Ledenost svijeta kao da je time postala za nijansu veća.
U Pičkoometenu pak nalazimo ispovijed čovjeka za kojeg nas veže osjećaj da smo ga već imali prilike susresti u Houellbecqovim romanima, poglavito u Širenju područja borbe, a donekle i Elementarnim česticama. U bezuspješnoj potrazi za sretnom vezom, on ne traži nego “lovi ljubav” na toj novoj, proširenoj pozornici borbe ljudskih individua. Još je francuski pisac devedesetih pisao da naše vrijeme kronično pati od nedostatka ljubavi. Ljubav je danas nemoguća, napisao je on u jednom svom esejističkom tekstu i zatim stvorio djelo koje to stanje opisuje. Širenje područja borbe oda je iščeznuću ljubavi u odnosima muškarca i žene koja se poput virusa događa u visokorazvijenim kapitalističkim društvima… Čemu još svo to flertovanje i zavođenje koje se događa između pripadnika homo sapiensa različitog (a nekada i istog) spola, osim tomu da vas uzdigne na ljestvici društvenih odnosa? Seks u službi koristoljublja, seks kao zadovoljenje prvenstveno egoističkih pobuda, konačno, seks kao novo proklamirano područje nadmetanja ljudskih jedinki… Kasnije će u Elementarnim česticama Houellbecqov junak samo “evoluirati” konačno se prepuštajući čistoj pornografiji, užitku bez ljubavi, koja završava u čistoj bizarnosti.
Konačno, “Sada sebe znam i zavoljeh se”, taj toliko začudan, intiman stih iz pjesme Znam pomalo mi razdire dušu. “Kako si to sebe sazn’o, Emire?”, pitam se. Možda smo i mi takvi kao ti? Možda i mi “…žalimo za neznanjem bubuljičavog pubertetlije”? Zašto nam onda ne izgovoriš tu našu istinu, istinu mladih ljudi bivše države koji su odrasli na tom neobično jarkom svjetlu kozmopolitskih osamdesetih a zatim sazrli u neželjenom mraku pragmatičnih i nacionalističkih devedesetih…? Kako glasi? Ali malo-pomalo, dolazim do spoznaje da Emirovi stihovi možda i nemaju tu namjeru. Oni su tu samo kako bi amenovali našu izdvojenost, našu nepripadnost, naše gađenje spram vremena u kojem živimo, konačno, inherentnu beznadnost naše sudbine. Na kraju krajeva, ne možemo ništa učiniti, i kad smo sebe saznali – osim – zavoljet’ se, sebe i svoju izdvojenost, svoju samoću. Hoće li doći doba koje će biti zainteresirano za našu istinu, više nisam siguran… Nisam siguran čak ni hoće li Damar danas itko slušati, moj Emire… Sudbina svake iznesene istine je da se na kraju urušava u samu sebe… Moguće je da sam svim ovim uzaludnim nastojanjima u vezi pisanja svih tih godina i ja spoznao sebe, kao što si ti učinio sa svojim glazbenim pjesmama; u tom slučaju, i meni još jedino preostaje – u svom pisanju zavoljet se…
Bandcamp račun banda na kojemu možete preslušati sve pjesme s albuma nalazi se na adresi: https://damardk.bandcamp.com/album/damar
Prosinac 2018.
Jesmo li ikad bili stvarni?
EKATARINA VELIKA: Samo par godina za nas
Ništa me (u tako snažnom naletu) ne podsjeti na slom bivše države kao pjesme Ekatarine Velike s albuma Samo par godina za nas. Objavljene 1989., posljednje godine u kojoj je bivša država još uvijek nalikovala na državu, bez vlasti nacionalističkih stranaka, pjesme s tog albuma duboko su mi se urezale u srce. Kada se danas prisjetim 1989., dojma sam da su te godine umjetnička, i uopće, duhovna klima, kao i kultura u cjelini, u bivšoj državi bile na svom vrhuncu. Ništa čudno. Jugoslavija 1980-ih bila je država iz koje je politika iseljavala, pa je i u doslovnom smislu izgledala kao država-čardak – ni na nebu ni na zemlji. A sve se to događalo ne na osnovi nekakvog plana, ostvarenja “kulturne politike” nekad davno zacrtanog cilja socijalističke države, nego iz jednostavnog razloga što je nakon Titove smrti domaćim nacionalizmima trebalo neko vrijeme da se organiziraju kako bi započeli borbu koja će je na koncu usmrtiti. Na privremeno upražnjenoj pozornici političkih, društvenih i drugih vrsta previranja u Jugoslaviji 1980-ih, čini se, boravila je još samo kultura… A Prema Nietzscheovoj “formuli” – slaba država = jaka kultura – to se čini prilično shvatljivim.
U skladu s tim, Samo par godina za nas možda je jedan od posljednjih, originalnih kulturno-umjetničkih artefakata nastao pod sponzorstvom te neponovljive, kulturi i umjetnosti sklone, duhovne klime 1980-ih u državi na umoru… (iako treba naglasiti da su se i tijekom 1990-e pod njenim “sponzorstvom” još uvijek objavljivali izvrsni albumi poput onog Najvažnije je biti zdrav novosadskog Obojenog programa ili Bloodylon ljubljanske Mile Dojke Youneed). Sumoran i apokaliptičan početak istoimene pjesme s tog albuma u to vrijeme nije u meni budio toliku zabrinutost; ipak, ostavio je trag koji će u godinama koje dolaze presudno oblikovati moju nutrinu.
Moj prijatelj i ja
Sedimo na klupi
Gledamo zvezde
Slušamo vesti
Što su upravo stigle
Kažu da imamo
Još samo par godina za nas
Tako će me tridesetak godina kasnije turobna, defetistička atmosfera pjesama s tog albuma, pogotovo onih s druge, B strane, lako privesti u to, nikada zaboravljeno, vrijeme mojih devetnaest godina u kojima nisam znao kud bih sa sobom. Ono u čemu sam živio najavljivalo je svoj kraj, a ono u čemu ću živjeti još nije bilo stiglo… Osim toga, neprestano će me podsjećati na slom nečega davnog i velikog, dobrog i fantastičnog. Kako je kultura iz mjeseca u mjesec u bivšoj državi sve više cvjetala, a bivša država, pak, poput Svjetske Lade iz Džonijeve pjesme, bila u iščekivanju svog kraja, to se iz dana u dan činila sve nestvarnijom. Nisam li onda i ja, koji sam u njoj takvoj odrastao, morao u sebi zadržati nešto od te nestvarnosti…? Jer, ne zanimaju li me(ne) teme koje danas upravo nikog zanimaju, i ne pišem li o onome o čemu danas nitko ne piše…? Kako me, onda, pogotovo danas, neće pogađati stihovi koje je tada otpjevao Milan Mladenović, frontmen banda dječačkog lica, u pjesmi Ona mi je rekla s albuma Par godina za nas:
Ona mi je rekla
Tebe nema
Nikad nisi bio stvaran
Ipak, nije li baš pjesma Samo par godina za nas s istoimenog albuma istinski epitaf bivšoj državi, i njenoj pasioniranoj nestvarnosti, njenim “igrama na sreću”, u okružju vrlo stvarnih i u stvarnosti okorjelih država koje su iz prikrajka čekale na njenu krv? Ne iščitavamo li iz nje njenu povijest, čak i u ideološkom smislu?
Imali smo igračke
i živeli smo sve
Sve one igre na sreću
One igre za ljude
Što je smislio neko
Pre samo par godina za nas……i slavimo neke bezvezne stvari
Neke bezvezne priče
Što je smislio neko
U samo par godina za nas
Milan Mladenović znao je da im se bliži kraj; njemu i toj ničim objašnjivoj “kulturnoj slobodi” u Jugoslaviji 1980-ih, i da ono što dolazi više neće imati ničega umjetničkog i kulturnog po sebi. “Treba mi svet, otvoren za pogled otvoren za trčanje” neće se više moći pojaviti ni u primisli. Isto tako, i njegova gušterača kao da je to znala kada se konačno prepustila fizičkom pandanu onoga što ga je počelo gušiti u psihičkom… Sve to, možda i prije Milana, znao je Bojan Pečar, basist grupe, kada se bez prevelike pompe i nekog suvislog objašnjenja odselio u London upravo nakon albuma Samo par godina za nas. Možda je smatrao da je to i posljednji album Ekatarine…? Bilo kako bilo, Milan je s Margitom i novim basistom i bubnjarom snimio još dva albuma, ali, ostaje dojam, bez one umjetničke snage i intuicije koju je utrošio na Samo par godina za nas…
Na sličnu pasioniranu nostalgiju koju osjećam prema vremenu kraja 1980-ih, i državi u kojoj sam odrastao, na svoje iznenađenje, naišao sam u filmu AI Stevena Spielberga; zadobila je začuđujući oblik “programirane nostalgije” za majkom umjetno-inteligentnog robotskog dječaka. Film je valjda htio pokazati da kada su emocije u pitanju, da nas čak i najperfidnija aplikacija umjetne inteligencije može zavarati. Iako programirana, emocija koju robotski dječak demonstrira kroz cijeli film pogađa nas kao da se radi o ljudskoj emociji. I kada ga glavna junakinja (koja je robotskog dječaka kupila kao proizvod) u jednom trenutku napusti, robotski dječak će je grozničavo, kroz cijeli film, nastojati ponovno pronaći, jer mu je program usadio u glavu da je ona njegova majka. Čak i nakon nekoliko stoljeća koje provede na morskom dnu, isključen, a čovječanstvo, u međuvremenu, nestane s lica Zemlje, kada ga neimenovana vanzemaljska vrsta pronađe, robotski dječak će i pred njima iskazati ponovno svoju jedinu svrhu – želju biti s njom, sa svojom “majkom”… i oni će mu ispuniti želju. Zahvaljujući sačuvanoj vlasi njene kose, privest je u postojanje na samo jedan dan, kako bi se on, robotski dječak, ponovno osjetio sretnim, jer je s njom uspio proživjeti ono za što je bio stvoren… (Možda je, gledajući robotskog dječaka, ta neimenovana vanzemaljska vrsta pomislila kako su ljudi bili prilično empatična vrsta…?) Bilo kako bilo, film ima za posljedicu našu nerazumnu uvjerenost da bi ovo što trenutno osjećamo u glavi moglo preživjeti stoljeća, baš kao ta programirana nostalgija robotskog dječaka… Pritom, Mind uploading nam prvi pada na pamet…
Mogu li, onda, zamisliti da netko, a mogu to biti čak i ja, zahvaljujući neslućenim mogućnostima tehnologije, preslušava(m) album Samo par godina za nas 2518. godine evocirajući atmosferu jednoga izgubljenog vremena na način na koji to činim danas? Vremena, koje je, zapravo, jedina istinska kuća našeg bitka? Oduvijek mu se želimo vratiti i samo to; biti tamo, u vremenu koje nas je izgradilo, u mom slučaju, u vremenu u kojemu je Par godina za nas tek objavljen, svjež i neisviran, i u kojem mi se “zavlači pod kožu” “programirajući” svojevrsne označitelje, podsjetnike na emocije koje sam tada proživljavao… I nisu li ti umjetno stvoreni označitelji-podsjetnici prebivali u mojoj nutrini, šćućureni u nekom kutku mojih uspomena baš kao i “programirana nostalgija” u robotskom dječaku, da bi nakon godina i godina mogli oživjeti i samo jednim preslušavanjem tog albuma…?
Iako već poodavno mrtvi, možda i zbog svega ovoga što sam naveo, Milan i Ekatarina Velika su za mene – “nestvarnog”, stvarniji nego ono što danas gledam na televiziji, ili što mogu opipati rukom. Moj duhovni prostor utemeljio se na duhu vremena države u svom propadanju. Jasno je da se mi, koji baštinimo taj prostor, danas doista činimo kao da nikada nismo bili stvarni. Nikada se nisam prilagodio na život u kojemu je “kulturna sloboda” postalo samo jedna od strategija kasnog kapitalizma, a ne “stvarnost od krvi i mesa”, i toj svojoj istini više ne mogu umaći.
Svibanj 2018.
O umjetničkoj slobodi ili kako zbori mladi ničeanac? (ničeancije xvi.)
Ekatarina Velika: BUDI SAM NA ULICI
97.
Često me zahvati osjećaj da će mi se jednog dana dogoditi da se probudim u svojoj prošlosti i da će mi se učiniti da život koji danas živim nije stvaran – da sam ga samo prosanjao… Da nisu stvarni ni ova prorijeđena kosa, ni ovo lice izbrazdano borama, pa ni ovaj, samo meni svojstven – ugaslo-živi pogled koji upućujem ogledalu. Ali o kojem trenutku prošlosti se radi? Može li se uopće govoriti o nekom konkretnom trenutku kojem bi se, osobitim činom buđenja, napokon mogao vratiti…?
U ovom trenutku ‘sna svoga života’ ne vidim nijedan drugi osim onoga koji se dogodio 15. svibnja 1999. na Alanovom tulumu. Sjedim na kanapeu za stolićem na kojem se nalazi flaša votke i moja čaša, i bjesomučno pijem, ne znajući da li od sreće ili od već čiste i zabrinjavajuće navike. Naime, točno na taj dan prije devetnaest godina, nešto se dogodilo u mom životu i ja sam, nakon te večeri, zadobio čudesni, i s ničim usporedivi, osjećaj slobode.
*
A sve je započelo još prije neki dan kad me je u mom današnjem životu nešto navelo da pomislim kako je početak pjesme Budi sam na ulici Ekatarine Velike dobar za opisivanje nečega određenog; raspoloženja, neke stvari, bilo čega. I onda sam se dosjetio tog svibanjskog jutra nakon noćne kiše i nakon Alanovog tuluma. Pomislio sam kako bih mogao napisati da je svibanjsko jutro u kojem sam se probudio nakon Alanovog tuluma izgledalo upravo kao početak te pjesme – presvijetlo, staklasto i razljeveno, i pomalo apstraktno. I da kišne kapi na obližnjoj, razlistanoj brezi upravo svjetlucaju kao što svjetlucaju staklene iskre’ u Milanovoj pjesmi…
Tu noć nešto se dogodilo u mom životu, i nakon nje, u sljedeća tri mjeseca, gotovo svaki trenutak mog života izgledao mi je poput tih Milanovih ‘svjetlucavih iskri’, predivan, prebožanstven. Ne znam kako, ali kao da mi je pošlo za rukom versificirati se u njegovu pjesmu…
*
Je li moguće, onda, da je to taj trenutak u kojemu ću se sada probuditi? I shvatiti da je sve ono što se poslije odigralo bilo samo san, san mog života, ništa stvarno…? Nekada mi se doista čini da ću se jednom ponovno naći za tim stolom, pod svojim zvonom, i da ću ispijajući tu votku zapravo samo zamišljati cijeli svoj život koji je uslijedio… da ću se probuditi i ponovno imati 29 godina…
U malenim žućkastim notesima koje sam u to vrijeme grozničavo ispisivao ostalo je svjedočanstvo na te čudesne dane koji su uslijedili nakon tog 15. svibnja… I premda nisu potrajali, kao što ništa na ovom svijetu ne potraje, u svijesti ih uvijek lako mogu prizvati…
98.
20.05.1999.
Sâm sam svoju kožu zaderao. Kroz nju sada lipti svježa i topla krv. Krv moje zagušene mladosti. Očaja i beznađa koji su me znali zahvatiti zbog izdaja, izdaja samoga sebe. Cvijet opet miriše. Sunčani sat je započeo svoje trajanje. U vječnost, u neizmjerje, poput glazbe! Lipti moja ‘krv’.
28.05.
Moja sopstvenost se odnedavno budi (zajedno) sa mnom. Ona koju sam još kao dječak zamijetio, uvijek živa, kao [stablo], cvijet ili ptica, i koju više ne mogu iznevjeriti. [Odnedavno, ona] ponovno buja i u tomu je više [nitko] i ništa ne može spriječiti.
Ovaj vid kreativne praznine ne osjećam u sebi panično. Naprotiv, tek sad, u pokretu, razgovoru i uzdahu naslućujem neki viši ukus koji me tek sad [privodi] istinskoj umjetnosti.
03.06.
[Ali] ono stvaralačko u meni, sad kad je slobodno, kao da se želi samo igrati, kao da je lijeno bilo što stvoriti. Kao da mi govori: “Nećeš me više moći natjerati da na silu stvaram!” Sad kad je slobodno ono se šali sa mnom, ne žuri, pušta vrijeme da teče kako teče. I zaista, odjednom više nisam opterećen potrebom stvaranja!
Nekad mi se čini da je Nietzsche obradio sve bitne teme života.
99.
U sve stvari [do kojih mi je stalo] bilo mi je oduvijek teško proniknuti. Njihova zagonetnost opreka je mojoj ljubavi spram njih. [Recimo], glazba! Što je glazba? Do odgovora, naravno, nikada neću stići…
Mi koji smo bez EGA, koji smo razgradili svoju osobu, svoje “ja”, nama još prije stoji propasti nego ojačati. Ali [u]zalud! Hitamo dalje, nas móri to dalje. Mi više ne možemo stati. Što će biti s nama? Neka lijepa životnost položena u stvari, neka moć rasuđivanja na ivici ludosti za ovdašnje prilike. Mi smo, u svakom slučaju, budućnost.
U meni najednom stvoriše sjajnu kuglu! Buđenja sam napokon dohvatio, vedra i čista. I zrakoplov i orade, sve je moje, [čak] i zlatni zub Yucatana! Tako ludo zbori moje stvaralaštvo. U red, zaista, ne mogu da [ga] dovedem.
100.
05.06.
Mi gušteri što vazda ležimo na suncu, ne žurimo nigdje i nama je katkad potrebno nametnut red i rad, da [se] dobar i viši ukus koji posjedujemo [ne bi] prometnuo u ono što niže duše u nama svakako vide – naime – lijenost…
Sveta riječ usamljenost! Ono osjećanje izdvojenosti i nepripadnosti, ona sumnja u sama sebe zbog toga, onaj jalovi pokušaj snishodljivosti u ophođenju s ljudima, pa odustajanje, ona zamišljenost i isključenost, na koncu, pomirenost sa sudbinom – sve se to da svesti pod izraz usamljenost.
Neki čovjek velikih mogućnosti ako tokom svog života svoju oštricu inteligencije [daruje] ili pak usmjeri spram, npr. ‘znanstva’ i tzv. realitete potkrepljuje činjenicama, njemu prodor u onostrano, izvan tih realiteta, u umjetnost – iako dostupan – čini se kao pogled u bunar sred tvrde zemlje. On [je] iz te dubine [u stanju] samo površinski zahvaćati [položenu bit svijeta] te pisati [uvijek] jedne te iste pjesme, koje je pisao u mladosti dok je bunar još bio [neograđena] provalija. Za kakvu proznu umjetničku formu on nikada neće sazrijeti…
101.
08.07.
Odlazak na Cres kao ulazak u Crkvu; kao zakletva ili prinošenje žrtve, jedna svetkovina duha.
13.07.
Na koncu, postoji samo put. Vinuti se iz dubina mora i pristati uz otok. Krenuti po njemu, po tom golom kamenjaru što izgleda poput Mjesečevog, kao po zrakopraznom prostoru, praznini… Proći kameni i glazbeni grad i tamo, iza granice, utonuti u mistični svijet ženskih anđela, vina i smijeha. Kao duboka nužnost stvorena je misterija. Duša je samu sebe izbavila s moći zamišljanja. Duša je sama stvorila magiju kojoj više ništa nije moglo stati na put. Svi veliki umjetnici imaju to: sposobnost prerušavanja svijeta u magično. Svijet nije magičan po sebi ili od strane nekog boga. On je takav jer ga [gleda] duša koja jest magična. I vino je magija; naša hrana (za takve duše).
Ono žensko u [ženi] osvaja mene. Njena sopstvenost skupljena u njeno ime – to je najmanje što me zanima. Njena kvaliteta se tim više gubi što ona ozbiljnije gleda na svoje ime.
Ona je nebitno božanstvo. Živi za sebe, [uvijek] pri nekim lijepim mislima, gleda svakoga, pozna svakoga, sa znanjem o svijetu. Ali [je] bojažljiva od tog svijeta, nepovjerljiva [spram] ljudi, ali i sažaljiva i blagonaklona, isto tako. Nju ne zanimaju ljudske teme, kao što ljude ne zanimaju njene, ali ne mari. Ipak, u njenoj blizini svaki čovjek bezmalo [je] začaran te trtlja o sebi otkrivajući svoje najintimnije [tajne], a da toga nije ni svjestan. Ljudi znaju da je ona, nebitno božanstvo – dobro, ali i bezlično, i da [se ne snalazi] u ‘praktičnim stvarima’; zbog toga je uostalom i smatraju nebitnom, a kat-kad i dosadnom i suvišnom. Ipak, znaju da ako ima božanstva na ovom svijetu da je ono baš takvo.
102.
18.07.
[Dok sam boravio na otoku] budio sam se u san i išao spavati u odumrli ostavljeni život.Praznina na koncu rasplinjuje smisao. Nismo ništa. Samo ukočen creski kamen u daljini; ali [zato] – puni slutnji. Do kraja života i samo to. Još nedovoljno umjetnici, još nedovoljno pitaoci, dostatno tek tehničari [misli]. Ne znamo tko nam daje život, život u [nama], ali mi ćemo taj život, život u sebi, odigrati po cijenu svake muke, mimo pogleda, mimo svjetskih kretanja, sami. Koja su naša pitanja, kakav je naš pogled u daljinu, ostaje zamućena tajna. A što ako se varamo? Ako smo još tu samo da još jednom, čvrstoga duha, mi, moralni čistunci, odigramo staru partiju života. Bez stvaralaštva, bez misli, pošteno i do kraja? U ovakvom dualitetu mi smo rođeni i u njemu ćemo umrijeti. Mi, do zla boga, nekonkretni!
Prosinac 2017.
Još jednom osjetiti ono što će uskoro biti izgubljeno…
NICK CAVE & BAD SEEDS: Push the Sky Away & Skeleton Tree
Nisam pasionirani obožavatelj Nick Cavea. Tim više ne mogu objasniti što se točno dogodilo i kako sam od sporadičnog slušanja njegovih balada (Into my arms, na primjer) u one sive, tmurne dane u kojima depresija dolazi ‘na svoje’, prešao na egzaltirano i gotovo svakodnevno preslušavanje njegova dva posljednja albuma (Push the Sky Away iz 2013 i Skeleton Tree iz 2016) i koncertnih snimki – a pogotovo koncertne snimke iz Pariza koja se odnedavno vrti na YouTube-u, i koja, po nekom mom sudu, na najbolji način – u odnosu na druge koncertne snimke dostupne na toj sveubitačnoj ‘aleksandrijskoj knjižnici novog doba’ (kako se o YouTube-u izrazio jedan moj prijatelj) – dočarava to nešto što me frenetično privlači ovom glazbeniku u posljednje vrijeme… Je li se izmijenio Cave ili ja?
Bilo kako bilo, u ovom trenutku dok pišem ovaj tekst, glazbu i tekstove Nicka Cavea i njegovih Bad Seeds duboko proživljavam i držim ih jednim od rijetkih bandova koji su zadržali tu, tako teško održivu, autentičnost u današnje vrijeme, a koja im je, na kraju krajeva, i priskrbila onu ključnu prepoznatljivost na alternativnoj sceni davnih 1980-ih.
Nedavno održani koncert u Parizu, iako snimljen mobitelom, drhtavom rukom Caveovog fana, razotkriva tu neopisivu, anagogičnu atmosferu njegovih koncerata u posljednje vrijeme. Početak koncerta ne nalikuje uopće rock koncertu. Tri kompozicije s posljednjeg albuma Skeleton Tree s uvodnim mračnim pasažom ostavljaju na vas dojam kao da se nalazite prije na nekakvom liturgijskom obredu nego na koncertu velike rock zvijezde. Anthrocene je u tom pogledu možda najznakovitija od svih. U pjesmi se ‘komentira’ najnovija objava znanstvenika po kojoj je naš planet ‘nedavno’ ušao u doba koje s pravom valja nazvati Antropocenom (Antrocen je samo kraći naziv) – jer ga karakterizira (uključujući sav život na planetu) potpuna ovisnost o ljudskoj aktivnosti. Ako je tomu tako, kanonski rezonira Cave, ne piše nam se dobro; jer, mi smo u to doba “pali” a ne uzišli. Bez suvišnih produkcijskih upadica s albuma, samo s moćnim klavirskim dionicama odsviranima magičnim prstima Warrena Ellisa, u ovom trenutku Caveovog najbližeg suradnika, Anthrocene zvuči poput svojevrsnoga hijeratičnog upozorenja čovječanstvu koje će svoje tobožnje uzdizanje na kraju platiti gubitkom ljubavi, a koje Cave izriče, osim na svoj prepoznatljiv ironično-sarkastičan, i diluvijalan način…
All the fine winds gone
And this sweet world is so much older
Animals pull the night around their shoulders
Flowers fall to their naked knees
Here I come now, here I come
I hear you been out there looking for something to love
The dark force that shifts at the edge of the tree
It’s alright, it’s alright
When you turn so long and lovely, it’s hard to believe
That we’re falling now in the name (age) of the Anthrocene
Postavlja se pitanje koliko se velikih bandova pojavilo u posljednje vrijeme koji su isključivo svojom autentičnošću, originalnošću, izvornošću – osvojili naklonost publike? Gledajući unatrag sve do 2000-ih, čini se, nijedan… Coldplay možda je posljednji veliki pop band kojemu je to pošlo za rukom, a koji danas zbog tog mizernog ‘jednog te istog’ dance/popa više nije slušljiv; međutim, svoj prvi album Coldplay objavili su točno 2000-e, a svoj drugi, i po mom sudu, daleko najbolji album (A Rush of Blood to the Head), nevjerojatne 2002. Drugim riječima, hrabro istupam s hipotezom da je već počev od 2000-ih bilo nemoguće uspjeti na rock i pop sceni s izvornim, originalnim zvukom vlastitih pjesama. Usuđujući se parafrazirati, malo dostojnu spominjanja, frazu iz političkog miljea matične države, moglo bi se reći – “Tko je zahvaljujući isključivo svom talentu do 2000-ih u glazbenom svijetu uspio – uspio je!” Jedan Radiohead, kad bi se danas pojavio na sceni, bio bi osuđen na čamotinju podrumskih prostora i siteova poput Soundclouda, na kojima bi uzaludno pokušavao skrenuti veću pozornost na svoju glazbu. Štoviše, možda je danas popriličan broj dobrih glazbenika na kraju odustalo od pojavljivanja u javnosti, ako ne od same glazbe, upravo zbog tog sveprisutnoga, ‘algoritamskog’ određivanja ukusa publike. YouTubeov “algoritam ukusa” određuje ti što ćeš slušati, a ne ti sam. Zbog toga, glazbenici poput Lady Gage i Katie Perry uspijevaju, a jedan R.E.M., eto, odlučio se raspasti… Moguće je da ovi zakoni ipak još uvijek ne zahvaćaju hip-hop scenu, možda su oni samo znamen propadajućih, ishlapjelih i izmoždenih glazbenih pravaca poput rocka; bilo kako bilo, istom čudi vitalnost, originalnost, i nadasve osjećajnost pjesama s posljednja dva albuma Nick Cavea i Bad Seedsa.
Prije dvije godine, Nick Cave je doživio obiteljsku tragediju. S jednog od klifova na obiteljskom imanju u okolici Brightona u Engleskoj, njegov sin Arthur nepažnjom skliznuo je u smrt. Posljednji album utučenog oca čitav je u tom sumračnom tonu, obilježen nemilim događajem, međutim većina pjesama, a što je važno istaknuti, ipak je bila napravljena prije same tragedije… Skeleton Tree, ne željom svoga tvorca, a prema mišljenju autora ovih redaka, samo je dobio na snazi i upravo nevjerojatnoj autentičnosti… Antrochene, Magento i pogotovo Jesus Alone svojevrsne su ‘glazbene Biblije’ za sebe, transcendentalni iskorak u nepoznato područje (glazbenog izričaja) koje dosadašnji art rock još nije iskusio.
Boljim poznavateljima karijere ovog australskog glazbenika, poznato je kako je odnos Nicka Cavea s religijom oduvijek bio kontroverzan. Jedno vrijeme čak ju je nazivao “američkom stvari u kojoj je ime [i mjesto] Boga ‘nasilno preuzeto’ (hijacked)…” (u mom slobodnom prijevodu). Pa ipak, u koji god grad da je dospio, u sklopu koncertnih turneja, prvo bi odlazio u njegovu crkvu… To je je ipak neobično, ako znate da se radi o Nick Caveu. Nisam siguran kad je nastupio obrat u njegovu životu, možda tek s Push the Sky Away, ali negdje u to doba Cave je dao znamenitu izjavu koja je na svoj način, u isto vrijeme, iskupila i ispoljila u svoj svojoj punini njegov osebujan, i zapravo izrazito snažan religiozni osjećaj: naime, kazao je kako vjeruje u Boga i usprkos religiji, a ne zbog nje! (“I believe in God in spite of religion, not because of it.“)
Kada je njegov sin nesretno skončao sa svojim životom, Cave je pjesmu Jesus alone najvjerojatnije posvetio njemu…
With my voice
I am calling you
Taj frenetično ponavljajući refren na kraju vam sledi krv u žilama. Bilo da gledate spot ili slušate neku od koncertnih verzija ove pjesme, vrlo brzo osjetite da nijedan glazbenik ne unosi toliko osjećaja u svoju izvedbu kao što to čini ovaj bivši panker, što je pomalo paradoksalno. Ali ubrzo shvaćate – upravo osjećaj je ono što je isparilo iz čitave glazbene produkcije današnjice… na osjećaj je kapitalizam zaboravio, jer ga nikada nije imao u vidu. Zar ljudi još imaju osjećaje, bezobrazno se pita, dok ga bezuspješno pokušava ugraditi u svoj sveubitačni “algoritam glazbenog ukusa”…
Caveova glazbena, tekstospisateljska i izvedbena dubina, nesumjerljiva je s bilo čim na današnjoj javnoj rock sceni; pritom, ne ulazim u to da postoje bandovi koji se na njoj ne pokazuju a da izvode istu takvu glazbu koja je nastala iz čistog osjećaja. Pomalo sam i ljut na sebe što sam nekada danima znao drndati po gitari kako bih uhvatio ton koji ‘dobro zvuči’, zanemarujući pritom vlastite osjećaje. Samo osjećaj može stvoriti dobru glazbu; ostalo su pjesme za ‘lajkanje’, dijeljenje preko mreže, povaljivanje cura i sl.
Sama Jesus alone ima tri akorda. Ona ubitačna tri akorda koja su imali i Beatlesi i Rolling Stonesi; nevažno. Ono što pjesmi daje poseban pečat odnosi se na jedan sveprožimajući ton koji se provlači kompozicijom, i koji kao da dolazi s drugog svijeta; nekako sam uvjeren, da je on ‘djelo’ njegova dugogodišnjeg suradnika Warrena Ellisa, kojega je na kraju izvođenja ove pjesme na pariškom koncertu Cave ljubi u obraz, vjerojatno u znak zahvale. Taj ton nije u tonalitetu s osnovnim akordima pjesme, ali postiže upravo to: pjesmi daje bezvremen, numinozan otisak. Osim njega, duboki, ‘režeći’ bas prati osnovni akord i ne mijenja se pri izmjenama u refrenu.
Caveovo lice ne odaje dojam da ‘zna’ da ga se snima. Caveovo lice nikada ne odaje dojam da ‘zna’ da ga se snima; kao da je sazdano od rijetkog ‘anti-ego materijala’, ono jednostavno i čisto postoji zajedno s glavom i tijelom koje ga nosi. Nick Cave ni na bini ne izgleda kao glazbenik koji je svjestan svoje uloge i publike koja ga sluša. Izvođenju pjesme naprosto je prepušten kao čovjek životu. Vjerujem da istom predanošću ‘smlaćuje’ kajganu, kao što izvodi Higgs Bozon blues… U jednom trenutku, za vrijeme spota pjesme Jesus Alone, prikazuju ga za pultom, u kabini, dok, navodno, promatra samog sebe dok pjeva za klavirom…. Daljnje sekvence spota prikazuju pripremne radnje prije izvođenja pojedinih dijelova kompozicije; njima upravlja Warren Ellis, sjedokosi dugobradi glazbenik, koji bi se svojim izgledom lakše uklopio u doba u kojem je živio Ivan Krstitelj, nego u ovo u kojemu dionice bitcoina vrtoglavo rastu i padaju. U jednom trenutku, podigao je svoje ruke i na magličastom svjetlu činio se upravo poput nekoga tko je doista razapet… Iako je, na kraju, dojam njegova apostolstva u meni prevladao…. Pomirenost, mirnoća izvedbe Jesus Alone su zastrašujući. Da se sada uruši cijeli studio, mislim da to ne bi nimalo uznemirilo Cavea i Ellisa. Oni kao da su davno pomireni sa svime. Sada još samo izvode svoju glazbu…
Push the Sky Away i Skeleton tree dokaz su da se osjećaj još uvijek nalazi u glazbi. Je li ga moguće u potpunosti vratiti ili su ova dva izvanredna albuma – i dvojica glazbenika – proroci doba u kojemu ćemo ga u potpunosti izgubiti – ne znam…
Promatrajući Cavea na bini, na posljednjem koncertu održanom u Parisu, počeo mi se i doslovno činiti poput proroka. Za vrijeme Magneta približio se publici na dohvat njihovih ruku. Kut kamere mobitela, koja je sve to nelegalno snimala, bio je ključan u dočaravanju njegove namjere. Zvjerlajući svojim pogledom amo-tamo, kao da je među publikom pokušavao pronaći onaj ‘čisti duh’ u ‘vojsci ega’, koji se prepuštao samoj pjesmi, odgurujući ruke koje su ga bezuspješno pokušavale dohvatiti, ruke koje su se više brinule oko toga da podese mobitele kako bi se poslije po otrcanim društvenim mrežama hvalile stiskom s njegovom rukom… Postoji li taj ‘čisti duh’ još uvijek u nama ili smo doista pali u doba o kojemu majčica Zemlja ovisi samo još o našem razuzdanom Egu…? Ljubav mogu tražiti samo oni koji sebe ne drže važnima, ako to još nije Caveov stih, u budućnosti bi to možda mogao postati…
And one more time with feeling
I love, you love, I laugh, you laugh
I’m sawn in half and all the stars are splashed ‘cross the ceiling…
S Nick Caveom i njegovim Bad Seedsima danas, čini mi se, po posljednji put možemo osjetiti ono što će uskoro biti u potpunosti izgubljeno.
Studeni 2017.
‘Američke sveske’
VIS IDOLI: Amerika
Posjet Sjedinjenim Američkim Državama i njihovoj prijestolnici dogodio se u onom trenutku mojega života u kojem sam, naglo i bez ikakva povoda, izgubio želju za putovanjima. Ako bih još želio igdje otputovati, vrzmalo se mojom glavom, bilo bi to u neko neistraženo područje moga uma, mojih neostvarenih mogućnosti razmišljanja, gdje bih još mogao naići na uzbudljivu ideju, vezanu uz ovu, s ničim usporedivu, stvarnost koja nas okružuje i avanturu zvanu život. Bilo kako bilo, izgradivši se u duhovnom smislu u smjeru potpuno obrnutom u odnosu na smjer duha vremena kojemu svjedočim, stižem se zanimati jedino još za neobična promišljanja o takvim stvarima. Ono što još samo rijetki promišljaju u dubini ili samo dokonosti svoga uma, te – mnogim ljudima dosadne, i beznačajne stvari vezane uz našu spoznaju i doživljaj prostora, vremena, materije, energije i svjetlosti – meni je postalo lijek za jutro i večer svakog dana. Stoga, posjet državi, koja predstavlja – a vjerujem, većina će se sa mnom složiti – otjelovljenje pragmatičnog pogleda na život, i čije državljane ‘takve stvari’ ne mogu zanimati izvan unaprijed zadane moguće koristi, sigurno nije puno obećavao.
Najprije, uočite je da je u Americi sve ogromno. Ta činjenica ne odnosi se samo na ulice, trgove i nebodere; čak i svjetiljke, u obliku fenjera, okačene na jednu vladinu zgradu u blizini Kongresa, čine se neprirodno velikima.
Usporedite veličinu čovjeka i svjetiljki na slici!
Hodnici apartmanske zgrade u kojoj smo pronašli smještaj ukrašeni su zidnim ilustracijama suvremene umjetnosti pollockovskih motiva (američku suvremenu umjetnost nemoguće je ne vezati za lik i djelo Jacksona Pollocka). Apartman za četiri osobe, koji smo unajmili, posjeduje zasigurno nekih stotinjak kvadrata. Prolazeći glatkim tepihom iz dnevne u jednu od spavaćih soba naposljetku dospijevam u sobičak, zapravo prostor koji predstavlja garderobu, u kojoj ću, osim kofera, držati još samo par košulja…
Prostor u Americi, doista, nikome nije problem. Ali čini se da nije oduvijek bilo tako. Veličina prostora Sjedinjenih Američkih Država oduvijek je sprječavala ubrzaniji razvoj ovih krajeva. Štoviše, sasvim je moguće da je uzrokovala jedan od najvećih problema ove države. Jer, tko je bio spreman obrađivati svu tu silnu zemlju? Isto pitanje sigurno su morali postaviti i prvi doseljenici… I da ste najvrjedniji ljudi na planetu, ne biste to bili u stanju. Stoga, ne čudi zašto je došlo do ideje da se radna snaga potraži negdje drugdje… No kao što je poznato, način rješavanja ovog problema neslavno je završio; osim toga, imao je visoku cijenu – građanski rat.
Eno ga Pentagon u daljini, u procijepu između zgrada!
Neobičnim se čini da sa svog balkona mogu promatrati Pentagon koji se nalazi u neposrednoj blizini naše apartmanske zgrade. Česti preleti vojnih helikoptera podsjećaju me da se nalazim u prijestolnici, najvjerojatnije, još uvijek najveće svjetske sile. I tu, htjeli-ne htjeli, dolazimo do pitanja političke, ali i stvarne moći. U svijetu u kojemu se moć smatra još uvijek najvišom vrijednošću, jedan ovakav tekst mora ostati beznačajan. Promatrati Ameriku, ali ne na način da se u njoj vidi utjelovljena moć, nego s pozicije jednoga, više duhovno nastrojenoga (u ovom kontekstu čitaj – dokonog) promatrača, zasigurno ne može predstavljati neko zanimljivo štivo za današnjeg čovjeka uglavnom okrenutog pozicioniranju na društvenoj ljestvici moći. Jer, tom duhovnom pogledu, ponajprije, Amerika dođe kao i svaka druga država. U njen opis nastojim ući sa što je moguće manje predrasuda. I ne mogu se oteti dojmu da sam u prvim danima boravka u Washingtonu pomalo žalio Amerikance zbog te svoje nesvjesne potrebe da se pred drugima prikažu kao Amerikanci, državljani vodeće svjetske sile, a što je, prema mom mišljenju, moralo opterećivati njihove jedinstvene prirode. Čak i jedan beskućnik, učinilo mi se, ima potrebu iskazati ponos činjenicom što je Amerikanac!
Tipično američko jelo… malo salate, malo borovnice, malo oraha…i sira!
Ali kad smo se već dotakli tog pitanja nacionalnog identiteta, neki vrag mi nije dao mira, i poput Quentina Tarantina koji to poslovično dobro propituje u svojim filmovima (pogledajte samo njegovu Mrsku osmorku!), i ja sam mislima zagrebao o njihov najveći tabu: odnos crnog i bijelog stanovništva.
U Washingtonu oko šezdeset posto stanovništva čine crnci što i nije neočekivano; za vrijeme građanskog rata, većina crnaca s juga nastojala se skloniti upravo u vlastitoj prijestolnici. Prije dvanaest godina, kada sam prvi put pohodio glavni grad SAD-a, napisao sam da mi većina crnaca u Washingtonu izgleda poput Denzela Washingtona, uglađeno, kultivirano, u bijelim košuljama i hlačama na peglu. To je daleko od one uobičajene slike crnca sa zlatnim lancem oko vrata, polusklopljenim očnim kapcima i hladnim, bezizražajnim licem koju smo navikli susretati u glazbenim spotovima (uzmimo, na primjer, izgled jednog 50 Centa).
Zemlja stakla ili ogledala…? Jedan neboder guta drugi odražavajući ga…
Pa ipak, u druženju sa stanovitom Ophelijom, debeljuškastom crnkinjom, sjajnih bijelih zubi i nenametljivog kikota, naslućujem nešto neobično: preko osjećaja koji je zračila oko sebe nekako mi je pošlo za rukom osjetiti, pored te neke, bazične ravnodušnosti za razvoj tehnologije (neki je tip u tom trenu predstavljao novu verziju popularne igraće konzole), i tu potisnutu, usudio bih se reći, praiskonsku želju za prepuštanjem životu, koju na najbolji mogući način simbolizira prepuštanje jednostavnom ritmu glazbe na onaj isti način na koji su se glazbi prepuštali i njeni preci na vrelom, užarenom pijesku Afrike… Drugim riječima, preko Ophelije naslutio sam tu praiskonsku slobodu da budemo ono što ustvari jesmo, a ne nešto što društvo od nas traži da budemo. Dakako, to je samo moje ćutanje, i moj osjećaj, u kojemu netko može vidjeti i skrivenu diskriminirajuću crtu. Međutim, ponovno ću upozoriti: moje misli se uobičajeno kreću daleko iznad trenutačnih moralnih i inih vrijednosti društva, a koje su obično posljedica raznoraznih konvencija; one nastoje dupsti do stvarne sreće čovjeka, a ne do sreće naknadno, kulturom uobličenih, identiteta koji su prisiljeni ukalupiti se u onaj jedan zadani i nadređeni – nacionalni identitet.
Halloween na američki način… U Americi 31. listopada u sumrak…
Draga Ofelija, imaš prekrasne, kristalno bijele zube, predivan osmjeh, i fantastičan osjećaj za ritam, općenito glazbu, i stoga, moram ti reći istinu: američki kontinent nije postojbina ni bjelačkog ni crnačkog stanovništva. I oni i vi samo ste doseljenici na američkom tlu i tako se trebate osjećati; ali dakako, u sve manjoj mjeri kako vrijeme bude prolazilo, odnosno kako vas zajednička kultura bude ‘uzimala pod svoje’ i sve više prožimala… Naime, jedina razlika između bijelaca i vas odnosi se na činjenicu da ste vi bili prisilno doseljeni i da ste jedno vrijeme proveli, takoreći, poput (njihovih) zarobljenika. Vaša izvorna priroda, autohtonog stanovništva jednog drugačijeg kontinenta, iako duboko potisnuta, ostala je netaknuta u svoj svojoj čudesnosti i sreći jednoga života pošteđenog razvoja tehnologije…
Međutim, društvo kao društvo, s čitavim nizom predrasuda, najvjerojatnije se ne bi složilo sa mnom, i ne bi prihvatilo anarhističke pokliče ovoga tipa poput pokliča mislioca Johna Zerzana koji je čak uvjeren da je život u prvobitnoj zajednici jedini put ka našoj istinskoj sreći… Jednoga dana, a mogu to sebi sasvim jasno predočiti, doći će doba u kojemu će crnačko stanovništvo zaboraviti sve, ne samo “genetička sjećanja” na život svojih predaka koja sam htio istaknuti, nego će i poricati da su ih bijelci ikada držali robovima i takva ‘naklapanja’ tretirati kao mit! To je taj rad kulture na dulje staze; i ona je u tim stvarima neprikosnovena.
Crne limuzine i Kongres u daljini… ima li negdje Franka Underwooda?
S tim i takvim mislima, otputio sam se, naposljetku, u razgledavanje Nacionalnog muzeja američkih Indijanaca… a gdje me je, malo zatim, ‘dočekala’ još jedna ‘tabu tema’ američkog habitusa – odnos prema Indijancima, jedinom autohtonom stanovništvu američkog kontinenta. Ovaj otprije od javnosti prozvan i kontroverzan muzej, prostire se na tri kata, od kojih je samo jedan posvećen sjevernoameričkim Indijancima. Ubrzo stječem dojam da se Nacionalni muzej američkih Indijanaca slobodno mogao nazvati i Muzej sklapanja (i razvrgavanja) dogovora s Indijancima… Naime, teško pronalazim informacije o ratovima i žrtvama, Little Bighornu, Biku Koji Sjedi i generalu Custeru… ali zato, na centralnom panou izložbenog prostora nalazim desetke starih fotografija koje prikazuju delegacije različitih indijanskih plemena pred Bijelom kućom. Na jednoj vidi se i predsjednik Linkoln, s vidnom nelagodom na licu, u društvu indijanske delegacije Čejena pred samim ulazom u Bijelu kuću.
Delegacija Čejena s predsjednikom Linkolnom… i njegovom nelagodom.
Malo-pomalo, shvaćam što Muzej želi istaknuti. To da su bijelci, putem legalnih dogovora s Indijancima, na kraju i legalno otkupili svu njihovu zemlju. Na kraju svakog rata, jedna indijanska delegacija uputila bi se u Washington da parafira ‘prodaju’, prethodno, u ratu otete, zemlje. U sljedećem valu, pristigao bi novi val doseljenika gladan novih posjeda i uslijedio bi novi rat, ubijanja i otimačina, pa onda opet dogovor, otplata ratne odštete, zemlje, i tako u krug. Ne čudi da je ‘Linkolnova nelagoda’, koju je morao prenijeti na svoje nasljednike, morala rasti vremenom.
Najpoznatija straćara na svijetu kao ‘savjest Amerike’… Tko će je naslijediti?
Po izlasku iz muzeja, pred Bijelom kućom, sa zapadne strane, s nemalim iznenađenjem zatičem još uvijek „savjest Amerike“, onu istu straćaru poznate aktivistice za slobodu i mir u svijetu, svjetske antiratne prosvjednice – Concepción Picciotto Connie. Iako je njezina stanovnica umrla još prošle godine, ista još uvijek ugošćava beskućnike, a nikome živom ne pada na pamet da je ukloni. Nedaleko, specijalna policija naoružana do zuba, i psi tragači, a pred straćarom dva beskućnika koji kao da se dogovaraju oko toga tko će preuzeti upražnjeno mjesto…
Otkrivam i da je negativno oglašavanje sve češća praksa u Americi. Pred samim Kongresom susrećemo kamionet pretvoren u video zid u sporoj ophodnji. Glas koji dopire sa zvučnika je poznat, ubrzo uočavamo da su strane kamioneta pretvorene u video zid. Na njemu, vitlajući jednom rukom, trenutni predsjednik SAD-a obećava smanjiti poreze srednjoj klasi građanstva. Najednom, pojavljuje se tekst na kojem piše LiarinChief! te mu začepi gubicu. Ne znam koliko je krugova kamionet napravio oko Parlamenta toga dana, ali znam da su tih dana bili izbori za nekolicinu guvernera…
Negativno oglašavanje sve je češća praksa u Americi… ili mi tek sada to primjećujemo? (Photo: https://i.pinimg.com/736x/8f/48/9a/8f489a2470b288bc1cece171df46ab3f.jpg)
Za kraj ovoga ‘poluputopisa’, želio bih još nešto reći o tome zašto su, u mom slučaju, putovanja pomalo izgubila svoju čar… Svugdje gdje dođeš dočeka te to ubitačno tipkanje u mobitele, otisak suvremene tehnologije i zapadnjačkog načina razmišljanja. A da ne govorim o gužvi s vremenom i sveprožimajućom pragmatičnosti koja se ne zamjećuje samo u ponašanju ljudi nego i osjeti u samom zraku! Svi pomalo počinjemo nalikovati jedni na druge… To je, po meni, još jedan ‘duhovni ožiljak’ koji globalni svjetski poredak i kapitalizam ostavljaju na nama i možebitni razlog zašto me putovanja sve manje privlače… Nikada mi nije bilo toliko stalo posjetiti neku egzotičnu destinaciju koliko do toga da, gdje dođem, osjetim duh tog prostora… E pa toga je, čini se, sve manje, jer svi prostori, zbog pragmatičnog načina mišljenja, postaju isti u tom, duhovnom pogledu. Ni Washington u tome nije bio izuzetak.
Kolovoz 2017.
Zašto se Džoni nikada neće vratiti iz Nizozemske
AZRA: Krivo srastanje
Godina je 1989… ljeto… Na savskom nasipu sjedimo ja i Nataša, uskoro – moja bivša djevojka. Na djelu je jedan od njenih posljednjih pokušaja da me zadrži… Rukama mi prolazi kroz kosu te ponovno razmjenjujemo jedan od onih poljubaca na rastanku, s primjesama soli na jezicima, jer Nataša, već neko vrijeme tiho plače. Ne želi da odem, ali ja sam ipak odlučan da to učinim. Najednom, bez ikakva povoda, šapućem joj Džonijeve stihove na uho:
Duboko u tebi
Možda sam ostavio trag svjetla
U noći između zidova…
Odmaknula je glavu i pogledala me iznenađeno; ona, rođena pjesnikinja, kojoj je ‘”osmijeh ispao iz usta” (bio je to njen stih koji ju je proslavio u pjesničkim krugovima), mora slušati jednoga mulca koji joj u uho šapuće prekrasne, rugalačke stihove.
Duboko u tebi strasti slamaju
I ono sto je preostalo
I ono što [više] ne postoji…
I tu zastajem. Rijeka Natašinih suza ovdje je postala nezaustavljiva. Nije više bilo šanse da čuje i ono o “tisuću dobošara” i “fanfara u daljini”, kao ni ono o “zastavama na pola koplja”… Ustao sam se i pošao ostavivši je da otvoreno jeca.
Koga oplakuješ ljubavi moja?
Crno znamenje na licu svog dragog?
…i dalje je u meni bubnjalo. Htio sam se okrenuti, ali to više nisam mogao učiniti… Iz mene je i dalje dopirao neumoljiv glas Azre, Džonija Štulića, koji kao da je odlučio našu sudbinu zapečatiti zasvagda… Ako ništa, Nataša, dopusti barem “…jednom u životu da te zarobi muškarac hladnog stiska i čeličnog pogleda”, a ne jedan neodlučan sanjar najnježnijih ruku koje si u životu vidjela…
Pjesma “Duboko u tebi” treća je pjesma na B strani “Krivog srastanja”, mog i danas najdražeg Azrinog albuma snimljenog 1983. koji sam kupio nekoliko sati prije susreta s Natašom. Riječ je bila o kaseti sa žutom naljepnicom u sivom omotu koji prikazuje radnike kako izlaze iz tvornice. Bubnjar naše grupe Čibi, napokon me je, prije neku večer, uvjerio da je Krivo srastanje ne samo Džonijev najbolji album, nego i najbolji rock album ikad snimljen u bivšoj Jugoslaviji.
– Reci mi samo jednog gitaristu koji će u originalu odsvirat onaj solo iz “Klinčeka” i ja si režem ruku! – tako je on na stvari gledao.
U njegovu stančiću u ulici Drage Vidoševića, narednog heroja iz 2. svjetskog rata, uz Sarajevsku Drinu i štok-kolu, naučio sam “Duboko u tebi” u sebi napamet. I ne samo “Duboko u tebi”… i “Ja se zovem Pola Horvat” i ono “…da na kraju puta staneš i svojim čulima ukrotiš vrijeme”; naposljetku, znao sam izrecitirati većinu pjesama s tog albuma, a neke stihove, u godinama koje su dolazile, čak sam i nesvjesno preoblikovao u svojoj glavi:
A da postoji zakon jač[eg], to ne znate
To su heroji[ma] govorili kad su bili mali
Na, u ono vrijeme, strašno popularnom 2. programu sarajevskog radija, pjesmu “Flash” s istog albuma, iz nikad razjašnjenih razloga, puštali su svaku subotu u osam ujutro na početku kultne radio-emisije Primus. To je bila ona ista radio-emisija koja je proslavila momke iz Top liste nadrealista; oni su imali termin u petnaest do devet; ali točno u osam puštala se Džonijeva “Flash”, neumitno, iz tjedna u tjedan, posljednja stvar s Krivog srastanja. Nisam vjerovao Čibiju kad mi je to prvi put rekao. Bila je, čini mi se, 1986. U sljedeću subotu navio sam sat i u osam ujutro najprije začuo kratku obradu tradicionalne pjesme “Nešto između” koja i na albumu prethodi jednoj od najupečatljivijih Džonijevih stvari, a malo zatim, i onaj uvodni bass: H – B,H,B,G,E. Čibi je govorio istinu.
Glazbeni urednici radio-emisije Primus, prešutno, kao po nekoj tajnoj zapovijedi, odlučili su, eto, svako subotnje jutro započeti svoj program ovom pjesmom, himnom generacije, koja kao da je u isto vrijeme dovršavala vlastito “krivo srastanje” u ondašnjem društvu koje je započinjalo sa svojim raspadom. Bili smo odgojeni za nešto što uskoro neće postojati, a bilo ga je još malo preostalo… Nikada nisam otkrio motiv koji je glazbene urednike spomenute radio-emisije vodio za tom odlukom, puštati jednu te istu pjesmu bez objašnjenja iz tjedna u tjedan, iz mjeseca u mjeseca, iz godine u godinu… Ali, po nekoj zajedničkoj liniji odrastanja u bivšem sistemu, nekako sam to razumio.
Je li Krivo srastanje doista posjedovalo nekakvu skrivenu šifru putem koje se mogla iščitati sva tama i beznađe, strava i užas, “kronika nepoznatog”, koja je na nas rođene u bivšoj državi, onakve bezlične, ateistične i miroljubive, negdje čekala u budućnosti… ? Jesu li se uopće mogli dešifrirati ti Džonijevi veridički stihovi koje je izricao poput kakvog proroka.
Dvostruka krinka na njegovom licu
Čini suvišnom svaku providnost.
Kako da se kontroliram, kad me ubija
Osjećaj tako drukčiji od svega što razumijem,
Od svega što želim da vidim.
Sâm Džoni negirao je da se u tim stihovima nalazi nekakva skrivena šifra. Ali nešto u tolikoj mjeri pjesnički dojmljivo a da pripada rock kulturi, doista, nikada prije i nikada poslije, nisam čuo. Pa opet, Krivo srastanje gotovo da nijedan glazbeni kritičar ne ističe u svojim osvrtima; čak ga nema ni na onoj već ‘slavnoj’ listi Najboljih albuma jugoslavenske rock i pop glazbe…
Ako se tekstovi s ovog albuma mogu bez većih problema argumentirano hvaliti, s glazbom je to već teže učiniti. Ipak je to samo rock & roll…Ali s rock glazbom stoji tako, da se o njoj, kao takvoj, i ne može ništa reći; nju se treba živjeti (nije li rock, zapravo, stil života?)… a odatle samo razumjeti. I to mi se upravo dogodilo; doista, prije neku večer, uz pomoć blagotvornog učinka traminca i ugodnoga uvodnog razgovora s prijateljem… razumio sam zašto je “Flash” puštan, onako bez iznimke, svako subotnje jutro u radio-emisiji Primus, s rijetko viđenim pijetetom, i odatle, a što je možda još začudnije… zašto se Džoni neće nikada vratiti iz Nizozemske…
Shvatio sam zašto će do svoje smrti morati ostati zatočen u “svom svijetu”, paradoksalno, po vlastitom izboru, u kojemu prevodi, ili šta već radi, s Ilijadom, te igra mali nogomet sa susjedima, Nizozemcima (koji, btw., uopće nisu svjesni toga tko je on); zašto je primoran na to, svim svojim poštenjem kojim je nekoć stvarao vlastitu glazbu, a koje je opet, na još čudniji način, komplementarno onom spektakularnom, Rimbaudovskom ‘odustajanju od glazbe’ Srđana Šapera… Na opetovane i dosadne pozive novinara da se vrati i održi povratnički koncert, iz svoje ‘rupe’ u Utrechtu, ingeniozno-duhoviti Džoni odgovara im na sebi svojstven način:
Ima jedna vrsta majmuna koja prije nego što pojede plod nekog voća košticu uguraju u analni otvor da vide hoće li moći proći [kroz njega]. E, a ja nisam siguran bi li to prošlo.”
Nisam mogao vjerovati da takvo poštenje još i danas postoji. Čini mi se da ga više nema ni u jednom Rambo Amadeusu. Vidite, to je ona vrsta poštenja koju današnji mladi čovjek vjerojatno uopće sebi ne može predstaviti, poštenje, koje se stvarno ne želi okoristiti starom slavom u bilo kojemu smislu: novčanom, sujetnom, taštom, sujeto-taštom ili novčano-sujeto-taštom koje je zapravo danas najčešće… Zamislite, recimo, da isto pitanje (o povratku) postavite Borisu Leineru a da se on nalazi u Džonijevoj poziciji… Ili kako je moj prijatelj, koji mi je i ustupio balkonski prostor za opijanje, slušanje Azre i duh za razgovor o tim stvarima, kazao kroz jedan svoj stih:
‘Ajd’ uradi nešto a da ne profitiraš
I onda, tko bi danas slušao “3N”? Koji bi današnji producent otvorio vrata svog studija da bi malo kasnije čuo:
Ja se zovem Pola Horvat
Ljubila sam mrtvog čovjeka
Došao je po zadatku
Cijelo vrijeme sam ga čekala
Vjerojatno nijedan. Motivacija koja je gonila Džonija za stvaranje pjesama bila je drugačija od motivacije za stvaranje pjesama današnjih glazbenika. Današnji glazbenik stvara glazbu da bi skupio što više ‘lajkova’ ili je sherao s drugima na ubitačnim i sveprisutnim društvenim mrežama… U ono vrijeme, bilo je drugačije; glazba je izricala istinu publike koja ju je slušala; na sceni se događalo obostrano razumijevanje, samo to je bio jamac uspjeha, koliko vam je polazilo za rukom da izrazite to što vaša publika živi, a Džoniju je to itekako išlo od ruke. Ali sada je neko novo razumijevanje željelo prokrčiti put u mojoj svijesti, razumijevanje da njegova glazba više ne pripada nigdje, da više ne žive ljudi koji bi je mogli razumjeti i slušati sa žarom, e to me je pogodilo tu večer poput groma na balkonu mog prijatelja…
S Natašom sam, tako, prekinuo u jedno ljetno poslijepodne krajem 1980-ih, a i s Čibijem nisam bio bolje sreće. Naš band se raspao nekoliko mjeseci kasnije. Jedino što je ostalo bilo je “Krivo srastanje” koje me je, između ostaloga, i podsjećalo na to doba… kao i na saznanje da negdje u depresiji Nizozemske, jedan nadobudni “stari dječak”, i dalje u sebi čuva duh tog vremena, duh začudne mladosti odgojene protivno svakom porivu današnjih ljudi, koji svi odreda počivaju na mantri kapitalističkih vrijednosti. Kad bi se Džoni jednog dana vratio, i održao koncert, i toga bi nestalo. Svakoj svojoj pjesmi isisao bi srž i ja ih više ne bih mogao slušati na ovom balkonu-vremeplovu, jer bih mislio da su lažne, da su nastale na osnovi onog istog motiva kojim se prave današnje pjesme… Ovako znam da to nisu… Izolacija ih je, štoviše, učinila čistom i nepatvorenom umjetnošću, i na neki svoj način, opravdanjem generacije koja je nosila kulturu bivše države 1980-ih a koja nam danas izgleda kao da nikada nije živjela, nego samo stvarala.
Studeni 2016.
Adventska svjetla, kapitalizam i depresija
PINK FLOYD: A Collection of Great Dance Songs
Adventska svjetla “prije vremena” postavljaju samo kapitalizam i depresija, a ove godine, toj praksi nije bilo premca. Svi veliki trgovački centri uronili su u božićno ozračje dva ili čak tri tjedna prije službenog početka došašća. Osim toga, zatekavši se u jednom istarskom gradiću, nije mi mogao promaći preuranjen praznični ugođaj koji sam zatekao na ulicama. Grad, koji u ovo doba godine (druga polovina studenog) inače zjapi pust i prazan, svijetlio je poput Betlehema. No nije novost da “morske gradove” u post-turističkom periodu napada depresija; stoga i ne čudi brižnost gradskih vlasti da se Božić na ulice “prizove” što je moguće prije.
Sada sjedim na jednoj osamljeničkoj klupi, s pogledom na obližnji otok s luksuznim hotelom, zavjetujući si stara obećanja: da ću iz života i dalje crpsti najveću uzvišenost koju mogu, iznova se čudeći svom upojedinačenju u okrilju prirode osluškujući bilo stare ideje “vječnog povratka jednakog” u “krvotoku” svojih misli. A onda mi pade na pamet da sam prije nekih dvadesetak godina, prvi put pohodeći ovaj grad, posjetio i obližnji otok na kojemu je i u ono doba postojao luksuzni hotel.
Bio je vjetrovit, poluoblačan, ljetni dan i neuobičajen izostanak turista za to doba godine (bio je osmi mjesec), doveli su do toga da sam u svojoj besciljnoj šetnji otokom znao nabasati na veliki broj praznih drvenih kućica, tzv. bungalowa koji su okruživali hotel. Na jednoj kućici netko je zaboravio zakračunati vrata te su ona ostala landarati na vjetru, lupkati o vlastiti štok, otvarajući se i zatvarajući, što je dodatno pojačavalo dojam sveopće napuštenosti. U šali, pomislio sam da je to maslo vještica otoka koje su ga nastanjivale; međutim, zlokobnost prizora nije se tako lako mogla odstraniti. Zastao sam. Prizor mi se najednom učinio poznatim; kao da sam ga negdje već vidio. Ali taj dejavu nije mogao uroditi bilo čim smislenim a što bi imalo vezu s mojim ranijim životom. Nešto drugo je bilo posrijedi. Nedugo potom, a možda i po prvi put u svom životu, zadobio sam dojam da sam ostao sam na svijetu, i da je ova kućica sve što je ostalo od čovječanstva na zemlji. Sjećam se, u glavi su mi se spontano “odvrtjeli” stihovi pjesme Wish you were here grupe Pink Floyd, s kojom ću ovaj osjećaj kasnije u životu u potpunosti poistovjetiti.
We’re just two lost souls
Swimming in a fish bowl,
Year after year,
Running over the same old ground.
What have we found?
The same old fears.
Wish you were here.
Taj bezvremeni osjećaj, koji će mi možda biti na pameti i u času smrti, vezao sam i uz druge pjesme grupe Pink Floyd. Danas je teško mladima govoriti o Pink Floyd kao o nečemu legendarnom, kad rock glazba više ne zauzima povlašteno mjesto u njihovim životima, kao ni u društvu u cjelini. Danas sedamdesetogodišnji David Gilmuor, negdašnji vođa sastava, svoje nove pjesme najprije pušta svojoj ženi koja zatim odlučuje koja od njih će ići na njegov novi album; a nekada se znao s ostalim članovima banda zatvarati u stare engleske zamkove i tamo, uz LSD i ostale lake opijate, stvarati neprikosnovenu glazbu. Dobar primjer jednoga takvoga glazbeno-opijatskog eksperimenta iz tog vremena svakako je One of These Days koja i danas zvuči – kao da je stvorena jučer. I tu kompoziciju vrlo lako mogu dovesti u vezi sa spomenutim osjećajem ljudske prolaznosti. Sjećam se, kompilacijska ploča ironičnog naziva A Collection of Great Dance Songs na kojoj su se nalazile sve te bezvremene kompozicije (One of These Days, Wish You Were Here, Shine on You Crazy Diamond, Money, Another Brick in the Wall, a ne smijem zaboraviti ni Sheep), objavljena 1981., vrtjela se često na mom gramofonu u moje srednjoškolsko doba.
Ali kako danas prizvati taj osjećaj?
U blizini obale prošao je veliki brod ili možda luksuzna jahta nekog pripadnika “kreme društva”. Za vrijeme dok su se dolovi očigledno velikih valova približavali obali, moje uspomene utrnuše. Makinalno, ustao sam se s klupe i približio rubu betonske ploče. Uskoro, jedan za drugim, počeli su se nesmiljeno razbijati o kvrgavo obalno stijenje rastačući se u ‘kipuću’ pjenu koja bi potrajala samo tren, iščezavajući u onomu iz čega je i proizašla. U trenutku, obuzeo me je osjećaj da sam se suočio s još jednim izvanrednim simbolom i/ili metaforom ljudskog postojanja. Ta, mi smo ta pjena, odnosno to je ‘svjesni život’ koji se u prirodi neprestano ponavlja kada se njegove najneumornije energije skupe i ispolje na jednom mjestu. Igra čovječanstva ponavlja se i ponavljat će se u njenom okrilju poput pjene valova koji se razbijaju o obalu. U tome je pohranjen možda i najtajnovitiji aspekt ideje Vječnog Povratka Jednakog. Slutim da je tu metaforu netko već bio upotrijebio, netko meni poznat ili nepoznat, svejedno, ali to više nije bilo važno. Važno je bilo to što sam ponovno dodirnuo habitus svog bića. I pored tmore života, odnosno stvarnosti, barem nakratko, ponovno sam osjetio tu uzvišenost, tu katarzu duše koja je, ne znam zašto, bila nužno potrebna biću poput mene.
Bilo kako bilo, problem za tipa poput mene nastaje u onom trenutku kad postanete svjesni da ovaj osjećaj sve teže možete prizvati u modernom kapitalističkom društvu. Recimo da se nalazite u jednoj od onih savršeno uređenih, betlehemski osvjetljenih, Müller Großhandels Ltd. & Co. trgovina, na koje možete naići u svakom većem trgovačkom centru, a koje nas pomalo podsjećaju na “kućicu od kolača” iz priče o Ivici i Marici. U tom “stopostotnom” kapitalističkom okruženju, ne možete i nećete moći biti svjesni svoje prolaznosti. Štoviše, nalazit će te se u najvećoj iluziji koja to može biti, i ako ćete nešto osjećati to će biti da ste stvoreni da kupujete, i da vaša “životna pjena” zapravo nestaje s vašim praznim novčanikom. Pritom, “savršeni božićni ugođaj” na koji u Müller trgovinama možete naići već 15. studenog samo će to dodatno pojačati. Poput rajčice koju danas jedemo tijekom cijele godine, i praznici će možda postati svakodnevica velikih trgovačkih centara.
Michel Houellebecq znao je pisati o tome da depresija najčešće napada u doba praznika. Kako i neće, kad se tih istih praznika čovjek zasiti puno ranije, zahvaljujući upravo kapitalizmu, koji nam ih “prije vremena” pod nos tura na svakom koraku.
Sjećam se, prije nekih desetak godina put me odveo preko Atlantika, gdje sam prvi i jedini put dosada posjetio Sjedinjene Američke Države. Za mene jedno vrlo neobično iskustvo o kojemu sam na kraju, zbog “kronične melankolije”, zapamtio vrlo malo toga. Ipak, sjećam se da sam u jednom trenutku tog, nazovimo, bauljanja američkim sjeverozapadom, upao u lokal na čijem se glavnom zidu nalazio ogroman digitalni sat; sat u obliku štoperice odbrojavao je vrijeme: još 123 dana, 14 sati, 32 sekunde do… Božića! Čega?! Da, do Božića; dobro sam vidio. U tom odbrojavanju je, čini mi se, pohranjena najveća depresija. Ako se čovjek ne raduje ničemu drugom osim pogledu na sat koji odbrojava vrijeme do sljedećeg Božića, onda on definitivno ne može biti zadovoljan svojim životom (i moguće je da ima problema s depresijom).
Nikad, ali baš nikada, adventska svjetla nisu postavljena tako “gromoglasno” i “prije vremena” kao ove godine. Kada dođe istinsko vrijeme Božića, bit ćemo umorni od svega. S kapitalizmom kao da nema izlaza, nema spasenja. Samo vječna odgoda, uz dakako još jedan depresivan Božić pred nama… “Živjeli!”
Rujan 2016.
Mrak i svjetlo u životu Gorana Bareta i Majki
MAJKE: Iz sve snage (Razum i bezumlje)
Prije nekog vremena, na ovom istom mjestu pokušao sam braniti tezu po kojoj nije bilo isto svirati rock & roll prije i poslije prvog ispaljenog metka u ratu na ovim prostorima, zbog inherentne mirnodopske prirode rocka, ne samo kao glazbe, nego i kao svjetonazora i stila života. Međutim, čini se, da me barem jedan band s ovih prostora u tome demantirao. Radi se o vinkovačkim Majkama. Rock & roll koji su ovi momci prašili 1990-ih, na nekoj okvirnoj ljestvici snage, definitivno, slobodno može stajati u rangu rock & rolla koji se svirao po nekad popularnim klubovima bivše države (Kulušić, SKC i sl.). Zato, da bih obranio svoju tezu, ako ne o smrti, a ono barem o prisilnom umirovljenju rock & rolla na prostorima bivše države nakon početka rata – prisiljen sam, kako bi kazao Derrida, dio ‘svoga pisma’ posvetiti Majkama.
Najprije moram priznati, da se doista radi o bandu koji je slavu stekao u ratnim 1990-im, ali i da je, autorski, izvođački, scenski – kakav god – sazrio u mirnodopskim 1980-im. Dokazuje to i njihov prvi album Razum i bezumlje objavljen za nezavisnu diskografsku kuću 1990., a to znači – još za vrijeme bivše države. Već na tom albumu, Majke su ono što su i kasnije na svim drugim albumima: žestoka, neprikosnovena rock & roll skupina, banalno-jednostavnih gitarističkih rifova, duboko-životnih Baretovih stihova, s neizmjernom, ali doista, neizmjernom količinom snage… Članovima banda kao da nije bilo dovoljno samo žestoko svirati, trebalo im je i smisliti pjesmu koja bi bila najbolji izraz onoga što su bili – čista snaga… Iz sve snage, definitivno, pjesma je koja je obilježila, ne samo prvi album Majki uz Putujem i Zbunjen i ošamućen i dr., nego i čitavu njihovu karijeru… Ali, prema mom mišljenju, tu snagu, Majke su mogle steći samo u jednom dobu, duboko mirnodopskom po svojoj biti, apolitičnom i ‘kulturnom po sebi’, onom u kojemu se jedna politička tvorevina raspadala (u ovom slučaju čak i nebitno koja!) i u kojem je, samo iz tih razloga, kultura došla u prvi plan… dobu 1980-ih…
Naslov drugog albuma Majki – Razdor – sve govori. Jugoslavija se raspala, ali su Majke, začudo, zadržale snagu. Nakon što se šest baklji na zastavi bivše države ugasilo, gori još samo Fantastična vatra Majki. Budi ponosan pjesma je ‘sljednica’ Iz sve snage, krunski dokaz da se snaga zadržala. Album obilježava posveta 1989-oj, godini u kojoj je band očigledno dosegao svoju zrelost, ali i izgubio važnog člana postave; u prometnoj nesreći smrtno je stradao Marin Pokrovac, možda i autor glazbe kompozicije Iz sve snage… ali to samo slutim (nigdje ne postoji informacija koja to potvrđuje). Bare mu posvećuje istoimenu kompoziciju s oprečnim osjećajima:
Devetsto osamdeset deveta
Izgubio sam osmjeh koji mi je poklonila
Jednostavnost gitarističkih akorda svih njihovih pjesama bez problema je podnosila izmjene glazbenih autora skladbi; od Marina Pokrovca, preko Ivice Duspare (prvi album) do Zorana Čalića (od Razdora pa do Puta do srca sunca). Usporedo, sve stihove pjesama potpisuje neprikosnoveni, neponovljivi Bare.
I upravo on, Goran Bare, ubrzo postaje ikona Majki i hrvatskog rock & rolla u cjelini. Ako je igdje još rock & roll utjelovljen, kao što je to nekad bio, primjerice, u Jimiju Hendrixu ili Jimu Morrisonu, danas je on to u tijelu Gorana Bareta. Goran Bare, ‘mršavi pas’, čini se i doslovno kao ‘živi leš rock & rolla’.
I eto, prije nekoliko dana, dobio sam priliku poslušati Majke uživo, nakon tolikih godina… Dakako, nije to bilo više ‘iz sve snage’, prije bi se reklo da su momci ‘na pol snage’ i u daljnjem opadanju, što nije neočekivano, ali karizma Majki, a pogotovo ona Bareta, ne čini mi se manjom. Kilmisterova cigareta u ustima, patnički izraz Baretova lica, i ona njegova crna majica koju stavlja preko glave kako bi izgledao poput žena koje su slijedile Isusa (jesu li one bile te ‘majke’ na koje je Bare oduvijek mislio? dobro pitanje!); pored toga, čisti, punokrvni rock & roll u pozadini, sve to, opet me je ostavilo bez daha…. Pa sam počeo ovako razmišljati. Što si Bare umišlja? Ono što je on mislio da je ‘mrak’ njegova života, period 1990-ih s Majkama, u kojem se drogirao do besvijesti, bez kontrole, i iz kojeg se pjesmuljkom Put ka sreći pošto-poto želio izvući, to razdoblje, zapravo je predstavljalo razdoblje istinskog stvaralačkog svjetla u njegovu životu. Dočim, razdoblje 2000-ih, koje je navijestio pjesmuljkom Put ka sreći, u kojemu se započeo samo ‘kontrolirano drogirati’, ‘pod nadzorom doktora’ (kako nam je to objasnio na koncertu) – zapravo se odnosilo na razdoblje koje je dovelo do stvaralačkog mraka u njegovu životu. Uostalom, to je pokazao i razlaz s Plaćenicima na samoj promociji njihova trećeg albuma 2006. Ubrzo nakon toga, Majke su ponovno oformljene a povratnički koncert održan je u zagrebačkoj Tvornici već u veljači 2007…
Premda im je snaga, prirodno, već u to doba, na samom izmaku, momci uspijevaju izdati još jedan album 2011. sa sumornom, ali izvanrednom Teške boje. Nije im za zamjeriti što možda više ne mogu prašiti u istom stilu, ali zato, karizma na njihovim koncertima još uvijek se može osjetiti… Nije ni čudo, jer, sad kad čovjek pogleda unatrag, Majke su bile istinsko svjetlo onog doba koje je na ovim prostorima zamračilo na svim područjima ljudskosti, od kojih neka, čini se, još nisu izašla iz svog mraka. I to ne smijemo zaboraviti. Kako bi zadržali tu Fantastičnu vatru u sebi, tijekom 1990-ih, gorivo im je bila droga, sigurno i alkohol, ali ono što posebno želimo istaknuti, u ‘svom pismu’, jest to da se ona zapalila i razbuktala prije toga, u jednom dobu, koje mi i sada, s ove distance, izgleda nestvarno… te se pitam je li stvarno postojalo… i u kojem sam, srećom ili nesrećom, bio odrastao… čudno poticajnom za sve slobodne duhove, dobu 1980-ih… dobu, za koje sam mislio, e ako se tako živi, živio bih ‘hiljadu godina’… dobu u kojem je, pogotovo za mlade ljude, život bio pjesma, rock & roll… i u kojemu nisu ‘gorjele’ samo Majke, nego i beogradski Partibrejkersi, novosadski Obojeni program, sarajevski SCH, ljubljanska Miladojka Youneed (očito je da sam sada izišao iz okvira strogog rock & rolla), genijalci Koja i Rambo, da bi 1990-ih došlo do velikog otrežnjenja u obliku cajki i rata… Nastaviti živjeti tim životom 1980-ih, makar u svom srcu, to je bio život Majki… To je moj odgovor i obrana teze da je rat na ovim prostorima ipak značajno naštetio rock & rollu… Majke su bile i ostale enklava, ‘slobodno područje’, koje začudo, i u to sam se uvjerio, i danas opstaje…
“A ti još plačeš… ?” Da, kad pomislim na vjerojatnost da se jedno takvo doba – ‘snage u rock & rollu’ – ponovi…
Srpanj 2016.
O politici (ničeancije ix.)
Friedrich Nietzsche: UVOD U NIETZSCHEA / PABIRCI IZ NIETZSCHEOVE OSTAVŠTINE
Radiohead: THE NUMBERS (A Moon Shaped Pool)
51.
U današnjem političkom prostoru svašta možemo čuti. Od najgnusnijeg govora mržnje do najplemenitijih ikada izrečenih misli. Pa opet, u svemu, izuzev ratom zahvaćenih područja, nikome ne fali dlaka s glave. Što nam to govori? Da je ovo doba samo doba laprdanja, gnjusnog ili plemenitog, svejedno, bez stvarnih posljedica… Kakav evidentan napredak po pitanju ljudskih prava!
52.
Što mislimo kada kažemo da je netko desničar ili ljevičar? Da nije ovo: desničar kaže “Ja sam za slobodu kako bih mogao raditi što god me je volja, uključujući tu i porobljavanje drugoga, ako mi to pođe za rukom i ako mi on to dopusti.”, a ljevičar uzvraća ” i ja sam za slobodu, ali samo u odnosu na one koji me žele porobiti!” Ne izranja li tu, onda, onaj mučni podsjetnik na istinu ‘kako-stvari-stvarno-stoje-na-ovom-svijetu’, na onaj pra-odnos među ljudima otkako je volje za moći, pra-odnos Gospodara i Roba, a koji smo podjelom na ‘desne’ i lijeve’ u demokraciji samo skrili pod tepih?!
53.
Moj dojam je da su desničari, u osnovi uzevši, ljudi orijentirani na svoj ego, na sebe same i svoje prilike u svijetu. Briga njih za druge. To su ljudi koji se bore za slobodu, ali samo svoju slobodu, kako bi u njoj mogli provoditi svoju volju. Njihov slogan je: „U ovom svijetu – snađi se sâm!“ Zbog toga ne vole intervencije države, socijalna davanja, subvencije, i općentio, državnu sklonost empatiji bilo koje vrste. No zato će uzdizati obitelj koja, ako malo bolje promislimo, predstavlja pravi mastodont ego osjećaja! Za svoje dijete spremni smo sve učiniti. Stoga se na vlastitoj obitelji, htjeli-ne-htjeli, svi razotkrivamo kao desničari!
54.
Jedan od uvjeta za postajanjem vladarom odnosno moćnikom svijeta u današnje doba gotovo je trivijalan: imati što jednostavniji pogled na svijet. Po mogućnosti, na svijet gledati očima bakterije: crno-bijelo. Osim toga, kad ti odsjeku prst, da ti izraste novi. Drugim riječima, da te nitko ničim ne može povrijediti. Prava Meka za sociopate! A upravo treba biti suprotno:
U natjecanju za vlast pozvati upravo one koji se rado skrivaju i htjeli bi živjeti za se.
56.
Loša ili dobra politika? Sve su politike loše, ako streme legislativi volje za moći; sve su politike dobre, ako streme legislativi koja će doprinijeti sreći zajednice. I koja to onda politika može zadovoljiti slobodan duh? Očito – nijedna! To dvoje, jednostavno, ne ide skupa. Svaka politika za jedan slobodan duh nepoznato je i opasno područje koje on, pri najvećoj jezi i u velikom luku, uvijek zaobilazi…
[Neke od] deset zapovidi slobodnog duha:
Narode niti voli niti mrzi.
Ne bavi se politikom.
57.
Važnost dobre politike za čovječanstvo!
Ako su Bližnji samo neka vrsta naših osjećanja: tad je, prema tome, vladavina sam neka vrsta sebeovladanja: a volja da se bude gospodar jednaka je najvećem svlada[va]nju vlastitog straha i sućuti, i pretvaranje drugoga u našu funkciju, – dakle uspostava jednog organizma.
Uzmimo metaforu društva kao tijela. Kao što bolesne stanice raka u tijelu napadaju zdrave stanice, tako bjesne i ratovi među ljudima. Nijedna zdrava stanica ne može se sama obraniti od napada bolesnih stanica, to može učiniti samo u koheziji s drugim zdravim stanicama. Zbog toga je važna sreća zajednice, ili – dobra politika, kako se bolest uopće ne bi pojavila. Ali ako se bolest već dogodila, svo liječenje, sve operacije, sav otpor koji pružamo, ima smisla samo ako ćemo nakon toga započeti provoditi dobru politiku odnosno započeti zdravo živjeti …
58.
Čini se da je čovječanstvo došlo u doba u kojemu vlastitu sudbinu drži u svojim rukama, a da to još ne primjećuje.
We call upon the people
People have this power
The numbers don’t decide
Your system is a lie
…
The future is inside us
It’s not somewhere else
Ali kad jednoga dana to ipak otkrije, bolje je da ne ide za tim da izgradi idealno društvo. Neka ga radije podijeli na onoliko dijelova koliko je potrebno da bi svaki pojedinac u njemu bio sretan… uključujući tu i onog najizvitoperenijeg i najzakučastijeg pojedinca, poput nas, koji izbjegava svaku politiku i sebe još naziva slobodnim duhom!
Lipanj 2016.
O Rock & Rollu kao glazbi mira
EKATARINA VELIKA: (Samo) Par godina za nas
Rock & Roll oduvijek je bio glazba mira; mogli ste svirati & slušati rock, (ako i) samo ako ste i sami bili mirotvorni po sebi. Stoga, držim da na ovim prostorima nije bilo isto slušati rock prije i nakon prvog ispaljenog metka. Nakon prvog ispaljenog metka, u vrlo kratkom vremenu, rock and roll je izgubio nevjerojatnu količinu vlastite snage i primamljivosti što ga je trenutačno strahovito udaljilo od ljudi. Slušati rock and roll nakon prvog ispaljenog metka u balkanskom ratu, ne znam kojemu po redu, postala je stvar utopističke prakse. I čini se da je to bio osnovni razlog zašto se Johnny (upravo to naslutivši) na kraju odselio u Nizozemsku, a Milan iz Ekatarine 1989. napisao stih/pjesmu ‘Par godina za nas‘. Taj mirnodopski karakter rock and rolla kao fenomena suvremenog doba (i društva) često se zaboravlja. Ne možete biti istinski rocker, ako niste pacifistički nastrojeni u svom umu. Sjetite se protesta protiv rata u Vijetnamu. Tko je u njemu bio najglasniji? Naravno, rockeri…
Zbog ove, često prešućene, srži rocka, naravno da mnogi, ‘nazovi’ rockeri, u pravom smislu te riječi, to zapravo nisu, ma koliko tvrdili suprotno.
– Misliš na Thompsona i Vucu? – oglasi se Tetka s fotelje ne skidajući pogled s televizora.
– Ne moram ih baš imenovati.. – uzvratih suho – …ali ako već pitaš, mislio sam samo na prvog, drugi ‘bog zna šta je’…
– A-ha – reče Tetka i dohvati kokice sa stolića u blizini.
– I Tetka… rekli smo, bez tih imena na ovom blogu…
– Šta? Pa zar se ti to opet bojiš? Da ti ne bi u Prostoriju s Kolom banuo neki od komentator-čudovišta ispod političkih vijesti…? Ne brini se ti ništa, pusti toga meni, ako naiđe…
Dakle, gdje sam ono stao… ono što takvim glazbenicima doista mogu zamjeriti ne odnosi se na njihovu često, meni nimalo prihvatljivu ideološku pozadinu, pa čak ni na kvalitetu glazbe koju proizvode (što u krajnjoj mjeri i jest stvar ukusa) nego na činjenicu da su rockera u sebi falsificirali… Kad bi ih optuživao za neprimjereno raspirivanje govora mržnje ili čiste gluposti u njihovoj, nazovi glazbi, to bi im odgovaralo, jer bi to bila ‘voda na njihov mlin’. Međutim, kad bi im se osporilo bivstovanje kao ‘rockerskih bića’, to bi im, ako im je uopće stalo do ovakve rasprave, predstavljalo tek istinsku neugodnost… Na neki način, ovaj tekst postaje uputom kako danas treba kritizirati… U kritici se ne trebate ‘tući’ s nekim. Ljude ne trebate i ne možete kritizirati u vezi onoga što oni jesu, nego u vezi onoga što, prema vašem mišljenju, nisu (a samo se predstavljaju da jesu)…
Za razliku od rock & rolla, a valjda je to svakome postalo jasno, turbo-folk tipična je glazba rata. Uz fanfare i nezamisliv kič, najavljen krajem 1980-ih, turbo-folk sam je postao najava rata koji se približavao. Definitivno, i danas tvrdim da nema ciničnije scene nekog filma od scene iz filma “Lepa sela lepo gore” koja se pojavljuje na samom početku i koja prikazuje tipičnu ratnu strahotu – palež sela – koja se odvija uz zvukove pjesme “Igra rock and roll cela Jugoslavija“. Ta scena me, i usprkos nategnute svodivosti na bilo koju metaforu ili simbol, ne znam zašto, podsjeća na scenu, nećete vjerovati, Isusovog razapinjanja na križ, s tom razlikom da je ulogu Isusa u ovom slučaju na sebe preuzeo rock and roll. U toj sceni, pored svih ostalih značenja, rock and roll kao da je izložen ruglu i vlastitoj sramoti, jer mu se na najgrozomorniji način ukazuje u što su se pretvorili oni koji su ga do prije koju godinu neizmjerno štovali.
U ratu, kao što je nekima poznato, često se događalo da su ‘ovi s ove’ i ‘oni s one’ strane ratne linije slušali jednu te istu radio stanicu iz samo jednog razloga – jer je na njoj treštao ubiquities turbo-folk; stoga, pogrešno je tvrditi kako je danas, po pitanju glazbe, to samo stvar ukusa. U postmodernom dobu, to je jednostavno postalo i stvar svjetonazora.
Ako ćemo u vezi glazbe pokušati biti do kraja pošteni, možda bi trebali dati za pravo Milanu Kunderi koji je ustvrdio kako je glazba odavno svršila sa svojim životom, možda još tamo negdje 1920-ih u Schönbergovim kakofonijama, ili 1950-ih u konceptualnim izmišljajima Johna Cagea. Ovo danas možda i doista više nije glazba, premda se tim imenom naziva. Zanimljivo, do istog uvida u jednom intervjuu, ali iz svoje ‘rockerske niše’, došao je i Koja iz Discipline kičme, premda je mislio na rock glazbu. Za njega je čak i rock završio… a ono što je od njega preostalo samo su ostaci… Za Kunderu rock više i nije bio glazba… Netko će možda pomisliti da je jedina istinska glazba danas ona eksperimentalna koju možemo poslušati u emisijama poput Izloga sadašnjice na HRT3… Ali kako onda sve ove silne svršetke glazbe pomiriti?
Osobno držim da je glazba nastavila sa svojim postojanjem, ali da je dospjela u neko čudno stanje i doba koje od nje više ne traži da bude samo glazba, već i nešto drugo. Glazba danas posjeduje drugačiju bit u odnosu na onu koju je posjedovala, primjerice, u moderni. Onda je bila samo glazba… umjetnička forma i ništa više… i kud ćeš više, ali danas, ona je prisiljena biti i nešto drugo.
Već nakon drugog svjetskog rada, s polaganim ulaskom u postmoderno doba, glazba se započinje rabiti ‘u druge svrhe’. Gotovo iznebuha, postala je izraz svjetonazora ili stila života, kao i mnogo što drugo na ovom svijetu. Postmoderno doba sve je prihvaćalo. Međutim, kad je rock nastajao, krajem 1940-ih, u isto doba započinjao je i ‘hladni rat’. Globalnom pacifističkom svjetonazoru koji je mu se suprotstavljao, legendarnom peace brother peace rock je postao način izraza. I sasvim je moguće da je to bio razlog zašto se rock and roll na koncu suštinski oblikovao kao glazba mira.
Ali osim mirnodopske, držim da u rock & rollu postoji i, meni naročito dopadljiva, antikapitalistička crta. Rock, kao svaka umjetnost, od samog svog početka težio je biti originalnim glazbenim izričajem, premda, i ne više u tolikoj mjeri kao ozbiljna glazba (usporedite samo broj ponavljanja dionica u ozbiljnoj i rock glazbi i sve će vam biti jasno). I kao da se na mjesto ‘povlačeće’ originalnosti uselila moć izražavanja stavova o svijetu oko sebe. Kao što u početku niste mogli rock and roll svirati s kravatom oko vrata (to je postao tek naknadni marketinški, a u nekim slučajevima i umjetnički trik), tako i niste mogli izbjeći porivu da pustite dugu kosu. Kao nijedna glazba prije njega, rock je, pored izražavanja osjećaja, mogao propagirati i određeni način življenja; s druge strane, kao glazba mira, u sve konfliktnijem svijetu, sve teže se prodavao. Tek s njegovom izvedenicom – pop industrijom zabave, čini se da je kapitalizmu pošlo za rukom obuzdati tu njegovu, po kapitalizam, neprobavljivu pacifističku crtu. 1980-ih pojavljuju se pjesmuljci koje već ‘svatko može slušati’, disco-glazba, heavy metal, radijski hitovi, pa čak i tipovi s kravatama koji sviraju rock… Karijera jednog David Bowieja tužni je epitaf takvom razvoju događaja. Pogledajte Bowieja s kraja 1970-ih, koji živi u Berlinu najrockerskijim mogućim načinom života sa svojim kompanjonom Iggijem Popom, drogirajući se i seksajući na svakom koraku… stvorivši u samo godinu dana tri vrhunska albuma (jedan Iggijev i dva svoja)… i Bowieja iz 1980-ih koji sa svojom zlaćanom kosicom i šminkerskim odjelom s Tinom Turner pjeva Tonight glumeći na pozornici ‘odraslu zvijezdu’…
Od 1980-ih, ono što bi se moglo nazvati pravim rockom definitivno tone u ono što se već u to doba nazivalo alternativnom glazbom, a kasnije art-rockom… I danas mislim da je punk bio samo odgovor rocka na prvi pokušaj kapitalizma da ga iskoristi… Jesu li Pixies stvarali glazbu kako bi prodali svoje ploče ili su to činili zbog čiste umjetničke potrebe…? Današnji čovjek prati stanje svog bankovnog računa usporedo s brojem lajkova na sadržaj koji je objavio putem društvenih mreža te je sretan ili nesretan zbog toga; mi smo bili sretni kad bismo dobili priliku poslušati novi album Pixies ili nekog drugog inovativnog banda na Drugom programu ondašnjeg Radio Zagreba u emisiji Rock-express koju je vodio Ante Batinović subotom od 17:32 do 19:00…
Drugim riječima, sadržaj glazbe, same pjesme, danas uglavnom nikoga ne zanimaju, važno je da znate tko drugi to sluša i da drugi znaju da ti to slušaš… čini se da više nije važno što konkretno slušaš…
Tako se ovaj post pretvorio u jadikovanje zbog smrti rock and rolla, što mu nije bila prvotna namjera. Ali ako nećete biti spontani u svom pisanju, čemu ono uopće? Sami izvucite poantu. Da paradoks bude veći, rock and roll na ovim prostorima, zapravo, nije mrtav. Znači li to da bi se Johnny jednoga dana ipak mogao vratiti iz Nizozemske? Znači, jer i on (u simboličkom smislu), baš poput Isusa ili neke od Derridainih sablasti, posjeduje tu moć: uskrsnuti svaki put kad se mi iznutra izmijenimo u pravcu zauzdavanja tog natjecateljsko-ambicioznog i ratnohuškačko-nacionalističkog duha koje u nama pogoni kapitalizam i ‘loša’ volja za moć. Ali kad bi se to moglo dogoditi, teško je reći…
(Ovdje je važno napomenuti da se ovaj tekst uglavnom odnosio na mogućnost slušanja & sviranja rock’n’rolla u našim krajevima; situacija u drugim krajevima, primjerice Engleskoj ili Americi, bitno je drugačija: tamo rock’n’roll postojano kopni uslijed istih – ali i niza drugih razloga – desetljećima. Iz Engleske se nitko naprasno nije odselio, ali je malo pomalo prestao sa svojim djelovanjem, poput, recimo, meni vrlo dragog, banda R.E.M.)
O Duhu i njegovim Moćima 
