Kolovoz 2017.

Zašto se Džoni nikada neće vratiti iz Nizozemske

Posted in AZRA, Krivo srastanje, UMJETNOST - POSTMODERNA GLAZBA tagged , , at 12:19 pm autora/ice Magičar

AZRA: Krivo srastanje

Godina je 1989… ljeto… Na savskom nasipu sjedimo ja i Nataša, uskoro  – moja bivša djevojka. Na djelu je jedan od njenih posljednjih pokušaja da me zadrži… Rukama mi prolazi kroz kosu te ponovno razmjenjujemo jedan od onih poljubaca na rastanku, s primjesama soli na jezicima, jer Nataša, već neko vrijeme tiho plače. Ne želi da odem, ali ja sam ipak odlučan da to učinim. Najednom, bez ikakva povoda, šapućem joj Džonijeve stihove na uho:

Duboko u tebi
Možda sam ostavio trag svjetla
U noći između zidova…

Odmaknula je glavu i pogledala me iznenađeno; ona, rođena pjesnikinja, kojoj je ‘”osmijeh ispao iz usta” (bio je to njen stih koji ju je proslavio u pjesničkim krugovima), mora slušati jednoga mulca koji joj u uho šapuće prekrasne, rugalačke stihove.

Duboko u tebi strasti slamaju
I ono sto je preostalo
I ono što [više] ne postoji…

I tu zastajem. Rijeka Natašinih suza ovdje je postala nezaustavljiva. Nije više bilo šanse da čuje i ono o “tisuću dobošara” i “fanfara u daljini”, kao ni ono o “zastavama na pola koplja”… Ustao sam se i pošao ostavivši je da otvoreno jeca.

Koga oplakuješ ljubavi moja?
Crno znamenje na licu svog dragog?

…i dalje je u meni bubnjalo. Htio sam se okrenuti, ali to više nisam mogao učiniti… Iz mene je i dalje dopirao neumoljiv glas Azre, Džonija Štulića, koji kao da je odlučio našu sudbinu zapečatiti zasvagda…  Ako ništa, Nataša, dopusti barem “…jednom u životu da te zarobi muškarac hladnog stiska i čeličnog pogleda”, a ne jedan neodlučan sanjar najnježnijih ruku koje si u životu vidjela…

Pjesma “Duboko u tebi” treća je pjesma na B strani “Krivog srastanja”, mog i danas najdražeg Azrinog albuma snimljenog 1983. koji sam kupio nekoliko sati prije susreta s Natašom. Riječ je bila o kaseti sa žutom naljepnicom u sivom omotu koji prikazuje radnike kako izlaze iz tvornice. Bubnjar naše grupe Čibi, napokon me je, prije neku večer, uvjerio da je Krivo srastanje ne samo Džonijev najbolji album, nego i najbolji rock album ikad snimljen u bivšoj Jugoslaviji.

– Reci mi samo jednog gitaristu koji će u originalu odsvirat onaj solo iz “Klinčeka” i ja si režem ruku! – tako je on na stvari gledao.

U njegovu stančiću u ulici Drage Vidoševića, narednog heroja iz 2. svjetskog rata, uz Sarajevsku Drinu i štok-kolu, naučio sam “Duboko u tebi” u sebi napamet. I ne samo “Duboko u tebi”… i “Ja se zovem Pola Horvat” i ono “…da na kraju puta staneš i svojim čulima ukrotiš vrijeme”; naposljetku, znao sam izrecitirati većinu pjesama s tog albuma, a neke stihove, u godinama koje su dolazile, čak sam i nesvjesno preoblikovao u svojoj glavi:

A da postoji zakon jač[eg], to ne znate
To su heroji[ma] govorili kad su bili mali

Na, u ono vrijeme, strašno popularnom 2. programu sarajevskog radija, pjesmu “Flash” s istog albuma, iz nikad razjašnjenih razloga, puštali su svaku subotu u osam ujutro na početku kultne radio-emisije Primus. To je bila ona ista radio-emisija koja je proslavila momke iz Top liste nadrealista; oni su imali termin u petnaest do devet; ali točno u osam puštala se Džonijeva “Flash”, neumitno, iz tjedna u tjedan, posljednja stvar s Krivog srastanja. Nisam vjerovao Čibiju kad mi je to prvi put rekao. Bila je, čini mi se, 1986. U sljedeću subotu navio sam sat i u osam ujutro najprije začuo kratku obradu tradicionalne pjesme “Nešto između” koja i na albumu prethodi jednoj od najupečatljivijih Džonijevih stvari, a malo zatim, i onaj uvodni bass: H – B,H,B,G,E. Čibi je govorio istinu.

Glazbeni urednici radio-emisije Primus, prešutno, kao po nekoj tajnoj zapovijedi, odlučili su, eto, svako subotnje jutro započeti svoj program ovom pjesmom, himnom generacije, koja kao da je u isto vrijeme dovršavala vlastito “krivo srastanje” u ondašnjem društvu koje je započinjalo sa svojim raspadom. Bili smo odgojeni za nešto što uskoro neće postojati, a bilo ga je još malo preostalo…  Nikada nisam otkrio motiv koji je glazbene urednike spomenute radio-emisije vodio za tom odlukom, puštati jednu te istu pjesmu bez objašnjenja iz tjedna u tjedan, iz mjeseca u mjeseca, iz godine u godinu… Ali, po nekoj zajedničkoj liniji odrastanja u bivšem sistemu, nekako sam to razumio.

Je li Krivo srastanje doista posjedovalo nekakvu skrivenu šifru putem koje se mogla iščitati sva tama i beznađe, strava i užas, “kronika nepoznatog”, koja je na nas rođene u bivšoj državi, onakve bezlične, ateistične i miroljubive, negdje čekala u budućnosti… ? Jesu li se uopće mogli dešifrirati ti Džonijevi veridički stihovi koje je izricao poput kakvog proroka.

Dvostruka krinka na njegovom licu
Čini suvišnom svaku providnost.
Kako da se kontroliram, kad me ubija
Osjećaj tako drukčiji od svega što razumijem,
Od svega što želim da vidim.

Sâm Džoni negirao je da se u tim stihovima nalazi nekakva skrivena šifra. Ali nešto u tolikoj mjeri pjesnički dojmljivo a da pripada rock kulturi, doista, nikada prije i nikada poslije, nisam čuo. Pa opet, Krivo srastanje gotovo da nijedan glazbeni kritičar ne ističe u svojim osvrtima; čak ga nema ni na onoj već ‘slavnoj’ listi Najboljih albuma jugoslavenske rock i pop glazbe…

Ako se tekstovi s ovog albuma mogu bez većih problema argumentirano hvaliti, s glazbom je to već teže učiniti. Ipak je to samo rock & roll…Ali s rock glazbom stoji tako, da se o njoj, kao takvoj, i ne može ništa reći; nju se treba živjeti (nije li rock, zapravo, stil života?)… a odatle samo razumjeti. I to mi se upravo dogodilo; doista, prije neku večer, uz pomoć blagotvornog učinka traminca i ugodnoga uvodnog razgovora s prijateljem… razumio sam zašto je “Flash” puštan, onako bez iznimke, svako subotnje jutro u radio-emisiji Primus, s rijetko viđenim pijetetom, i odatle, a što je možda još začudnije… zašto se Džoni neće nikada vratiti iz Nizozemske

Shvatio sam zašto će do svoje smrti morati ostati zatočen u “svom svijetu”, paradoksalno, po vlastitom izboru, u kojemu prevodi, ili šta već radi, s Ilijadom, te igra mali nogomet sa susjedima, Nizozemcima (koji, btw., uopće nisu svjesni toga tko je on); zašto je primoran na to, svim svojim poštenjem kojim je nekoć stvarao vlastitu glazbu, a koje je opet, na još čudniji način, komplementarno onom spektakularnom, Rimbaudovskom ‘odustajanju od glazbe’ Srđana Šapera… Na opetovane i dosadne pozive novinara da se vrati i održi povratnički koncert, iz svoje ‘rupe’ u Utrechtu, ingeniozno-duhoviti Džoni odgovara im na sebi svojstven način:

Ima jedna vrsta majmuna koja prije nego što pojede plod nekog voća košticu uguraju u analni otvor da vide hoće li moći proći [kroz njega]. E, a ja nisam siguran bi li to prošlo.”

Nisam mogao vjerovati da takvo poštenje još i danas postoji. Čini mi se da ga više nema ni u jednom Rambo Amadeusu. Vidite, to je ona vrsta poštenja koju današnji mladi čovjek vjerojatno uopće sebi ne može predstaviti, poštenje, koje se stvarno ne želi okoristiti starom slavom u bilo kojemu smislu: novčanom, sujetnom, taštom, sujeto-taštom ili novčano-sujeto-taštom koje je zapravo danas najčešće… Zamislite, recimo, da isto pitanje (o povratku) postavite Borisu Leineru a da se on nalazi u Džonijevoj poziciji… Ili kako je moj prijatelj, koji mi je i ustupio balkonski prostor za opijanje, slušanje Azre i duh za razgovor o tim stvarima, kazao kroz jedan svoj stih:

‘Ajd’ uradi nešto a da ne profitiraš

I onda, tko bi danas slušao “3N”? Koji bi današnji producent otvorio vrata svog studija da bi malo kasnije čuo:

Ja se zovem Pola Horvat
Ljubila sam mrtvog čovjeka
Došao je po zadatku
Cijelo vrijeme sam ga čekala

Vjerojatno nijedan. Motivacija koja je gonila Džonija za stvaranje pjesama bila je drugačija od motivacije za stvaranje pjesama današnjih glazbenika. Današnji glazbenik stvara glazbu da bi skupio što više ‘lajkova’ ili je sherao s drugima na ubitačnim i sveprisutnim društvenim mrežama… U ono vrijeme, bilo je drugačije; glazba je izricala istinu publike koja ju je slušala; na sceni se događalo obostrano razumijevanje, samo to je bio jamac uspjeha, koliko vam je polazilo za rukom da izrazite to što vaša publika živi, a Džoniju je to itekako išlo od ruke.  Ali sada je neko novo razumijevanje željelo prokrčiti put u mojoj svijesti, razumijevanje da njegova glazba više ne pripada nigdje, da više ne žive ljudi koji bi je mogli razumjeti i slušati sa žarom, e to me je pogodilo tu večer poput groma na balkonu mog prijatelja…

S Natašom sam, tako, prekinuo u jedno ljetno poslijepodne krajem 1980-ih, a i s Čibijem nisam bio bolje sreće. Naš band se raspao nekoliko mjeseci kasnije. Jedino što je ostalo bilo je “Krivo srastanje” koje me je, između ostaloga, i podsjećalo na to doba… kao i na saznanje da negdje u depresiji Nizozemske, jedan nadobudni “stari dječak”, i dalje u sebi čuva duh tog vremena, duh začudne mladosti odgojene protivno svakom porivu današnjih ljudi, koji svi odreda počivaju na mantri kapitalističkih vrijednosti. Kad bi se Džoni jednog dana vratio, i održao koncert, i toga bi nestalo. Svakoj svojoj pjesmi isisao bi srž i ja ih više ne bih mogao slušati na ovom balkonu-vremeplovu, jer bih mislio da su lažne, da su nastale na osnovi onog istog motiva kojim se prave današnje pjesme… Ovako znam da to nisu… Izolacija ih je, štoviše, učinila čistom i nepatvorenom umjetnošću, i na neki svoj način, opravdanjem generacije koja je nosila kulturu bivše države 1980-ih a koja nam danas izgleda kao da nikada nije živjela, nego samo stvarala.

Prosinac 2016.

Adventska svjetla, kapitalizam i depresija (ili što ako smo tu poput pjene valova)

Posted in A Collection of Great Dance Songs, PINK FLOYD, UMJETNOST - POSTMODERNA GLAZBA tagged , , at 9:19 pm autora/ice Magičar

PINK FLOYD: A Collection of Great Dance Songs

Moje hudo raspoloženje u posljednje vrijeme, izazvano događanjima u Nadstvarnosti (mojoj okolini), privelo me sljedećem zaključku: adventska svjetla “prije vremena” postavljaju samo kapitalizam i depresija, a ove godine, učinilo mi se, toj praksi nije bilo premca. Svi veliki trgovački centri uronili su u božićno ozračje dva ili čak tri tjedna prije službenog početka došašća. Povrh svega toga, šećući se jednim istarskim gradićem, u koji me je dovela priroda posla kojim se bavim, nije mi mogao promaći definitivno preuranjen praznični ugođaj koji sam zatekao na ulicama. Grad, koji u ovo doba godine (druga polovina studenog) inače zjapi pust i prazan, svijetlio je poput Betlehema. Poznato je da “morske gradove” u post-turističkom periodu napada depresija, stoga i ne čudi brižnost gradskih vlasti da se Božić na ulice prizove što je moguće prije.

I tako sam na jednoj osamljeničkoj klupi, s pogledom na obližnji otok, uhvatio sebe kako si zavjetujem stara obećanja, da ću iz života nastaviti crpsti najveću moguću uzvišenost koja se njime može postići, iznova se čudeći svom upojedinačenju i osluškujući bilo stare ideje “vječnog vraćanja jednakog” u “krvotoku” svojih misli. Jedna uspomena u tom smislu poprilično je indikativna. Naime, u vrijeme kad sam ovaj grad pohodio prvi put, prije nekih dvadesetak godina, posjetio sam i taj njegov otok na kojemu je i onda postojao luksuzni hotel. Bio je vjetrovit, poluoblačan, ljetni dan i neuobičajen izostanak turista za to doba godine (bio je osmi mjesec), doveli su do toga da sam u svojoj besciljnoj šetnji znao nabasati na popriličan broj praznih drvenih kućica, tzv. bungalowa koji su okruživali hotel. Na jednoj kućici netko je zaboravio zakračunati vrata te su ona ostala landarati na vjetru, lupkati o vlastiti štok, otvarajući se i zatvarajući, što je dodatno pojačavalo dojam sveopće napuštenosti. U šali, pomislio sam da je to maslo vještica otoka koje su ga nastanjivale; međutim, zlokobnost prizora nije se tako lako mogla odstraniti. Zastao sam. Prizor mi se najednom učinio poznatim; kao da sam ga negdje već vidio. Ali taj dejavu nije mogao uroditi bilo čim smislenim a što bi imalo vezu s mojim ranijim životom. Nešto drugo je bilo posrijedi. Nedugo potom, a možda i po prvi put u svom životu, zadobio sam dojam da sam ostao sam na svijetu, i da je ova kućica sve što je ostalo od čovječanstva na zemlji. Sjećam se, u glavi su mi se spontano “odvrtjeli” stihovi pjesme Wish you were here grupe Pink Floyd, s kojom ću ovaj osjećaj kasnije u životu u potpunosti poistovjetiti.

We’re just two lost souls
Swimming in a fish bowl,
Year after year,
Running over the same old ground.
What have we found?
The same old fears.
Wish you were here.

Taj bezvremeni osjećaj, koji će mi možda biti na pameti i u času smrti, vezao sam i uz druge pjesme grupe Pink Floyd. Danas je teško mladima govoriti o Pink Floyd kao o nečemu legendarnom, kad rock glazba više ne zauzima povlašteno mjesto u njihovim životima, kao ni u  društvu u cjelini. Danas sedamdesetogodišnji David Gilmuor, negdašnji vođa sastava, svoje nove pjesme najprije će pustiti svojoj ženi koja će odlučiti koja od njih će ići na njegov novi album; a nekada se znao s ostalim članovima banda zatvarati u stare engleske zamkove i tamo, uz LSD i ostale lake opijate, stvarati neprikosnovenu glazbu. Dobar primjer jednoga takvoga glazbeno-opijatskog eksperimenta iz tog vremena svakako je One of These Days koja i danas zvuči – kao da je stvorena jučer. I tu kompoziciju vrlo lako mogu dovesti u vezi sa spomenutim osjećajem ljudske prolaznosti. Sjećam se, kompilacijska ploča ironičnog naziva A Collection of Great Dance Songs na kojoj su se nalazile sve te bezvremene kompozicije (One of These Days, Wish You Were Here, Shine on You Crazy Diamond, Money, Another Brick in the Wall, a ne smijem zaboraviti ni Sheep), objavljena 1981., vrtjela se često na mom gramofonu u moje srednjoškolsko doba.

Ali kako danas prizvati taj osjećaj?

U blizini obale prošao je veliki brod ili možda luksuzna jahta nekog pripadnika “kreme društva”. Za vrijeme dok su se dolovi očigledno velikih valova približavali obali, moje uspomene utrnuše. Makinalno, ustao sam se s klupe i približio rubu betonske ploče. Uskoro, jedan za drugim, počeli su se nesmiljeno razbijati o kvrgavo obalno stijenje rastačući se u ‘kipuću’ pjenu koja bi potrajala samo tren, iščezavajući u onomu iz čega je i proizašla. U trenutku, obuzeo me osjećaj da sam se suočio s još jednim izvanrednim simbolom, ali i metaforom ljudskog postojanja. Ta, mi smo ta pjena, odnosno to je ‘svjesni život’ koji se u prirodi neprestano ponavlja kad se njegove najneumornije energije skupe i ispolje na jednom mjestu. Igra čovječanstva, ili bilo koje druge svjesne vrste, ponavlja se i ponavljat će se u njenom okrilju poput pjene valova koji se razbijaju o obalu. U tome je pohranjen možda i najtajnovitiji aspekt ideje vječnog vraćanja jednakog. Slutim da je tu metaforu netko već bio upotrijebio, netko poznat ili nepoznat, svejedno, ali to više nije bilo važno. Važno je bilo to što sam ponovno dodirnuo habitus svog bića. I pored tmore života, stvarnosti, barem nakratko, ponovno sam osjetio tu uzvišenost, tu katarzu duše koja je, ne znam zašto, bila nužno potrebna biću poput mene.

Bilo kako bilo, problem za tipa poput mene nastaje u onom trenutku kad postanete svjesni da ovaj osjećaj sve teže možete prizvati u modernom kapitalističkom društvu. Recimo da se nalazite u jednoj od onih savršeno uređenih, betlehemski osvjetljenih, Müller Großhandels Ltd. & Co. trgovina, na koje možete naići u svakom većem trgovačkom centru, a koje nas pomalo podsjećaju na “kućicu od kolača” iz priče o Ivici i Marici. U tom stopostotnom kapitalističkom okruženju, ne možete i nećete moći biti svjesni svoje prolaznosti. Štoviše, nalazit će te se u najvećoj iluziji koja to može biti, i ako ćete nešto osjećati to će biti da ste stvoreni da kupujete, i da vaša “životna pjena” zapravo nestaje s vašim praznim novčanikom. Pritom, “savršeni božićni ugođaj” na koji u Müller trgovinama možete naići već 15. studenog samo će to dodatno pojačati. Poput rajčice koju danas jedemo tijekom cijele godine, i praznici će možda postati svakodnevica velikih trgovačkih centara.

Michel Houellebecq znao je pisati o tome da su depresije najčešće u doba praznika. Kako i neće biti, kad se tih istih praznika čovjek zasiti puno ranije, zahvaljujući kapitalizmu, koji nam ih pod nos tura na svakom koraku  – “prije vremena”. Osim toga, nemoguće mi je kao ocu dvoje djece ne namrštiti se kad ustanovim da me u velikom trgovačkom centru iza svakog ugla čekaju plakati njihovih idola – Ane i Else iz Snježnog kraljevstva i Dartha Wadera iz Ratova zvijezda. (U konačnici, djeca ih se zbog toga moraju vrlo brzo zasititi a zatim i zaboraviti.)

Sjećam se, prije nekih desetak godina put me nakratko odveo preko Atlantika, gdje sam prvi i jedini put dosad posjetio Sjedinjene Američke Države. Jedno za mene vrlo neobično iskustvo o kojemu sam na kraju, zbog “kronične melankolije”, zapamtio vrlo malo toga. Ipak, sjećam se da sam u jednom trenutku tog, nazovimo, bauljanja američkim sjeverozapadom upao u lokal na čijem se glavnom zidu nalazio ogroman digitalni sat; sat u obliku štoperice odbrojavao je vrijeme: još 123 dana, 14 sati, 32 sekunde do… Božića! Čega?! Da, do Božića; dobro sam vidio. U tom odbrojavanju je, čini mi se, pohranjena najveća depresija. Ako se čovjek ne raduje ničemu drugom osim pogledu na taj sat svaki put kad nogom kroči u lokal, onda on definitivno ne može biti zadovoljan svojim životom (i moguće je da ima problema s depresijom). Ne treba naglašavati da su samoubojstva na američkom sjeverozapadu česta. Curt Cobain samo je najslavniji primjer.

I tako, dok se sa svojom obitelji očajnički borim da adventska svjetla na prozore našeg stana okačimo što “kasnije”, odjavljujem ovaj tekst. Nikad, ali baš nikada, čini mi se, adventska svjetla nisu bila postavljena tako ažurno i “gromoglasno” kao ove godine. Kada dođe istinsko vrijeme Božića, bit ćemo umorni od svega, i depresija će možebitno pokucati na naša vrata. A to je samo još jedan pokazatelj u čemu smo to zaglibili; kapitalističkom mahnitanju bez premca koje bestidno stavlja svoje prste na sve čega se dotakne. S kapitalizmom nema izlaza, nema spasenja. Samo vječna odgoda, uz još jedan (žao mi je što to moram reći), za mnoge od nas depresivan Božić pred nama…

Rujan 2016.

Mrak i svjetlo u životu Gorana Bareta i Majki

Posted in Iz sve snage, MAJKE, UMJETNOST - POSTMODERNA GLAZBA tagged , , at 11:39 am autora/ice Magičar

MAJKE: Iz sve snage (Razum i bezumlje)

Prije nekog vremena, na ovom istom mjestu pokušao sam braniti tezu po kojoj nije bilo isto svirati rock & roll prije i poslije prvog ispaljenog metka u ratu na ovim prostorima, zbog inherentne mirnodopske prirode rocka, ne samo kao glazbe, nego i kao svjetonazora i stila života. Međutim, čini se, da me barem jedan band s ovih prostora u tome demantirao. Radi se o vinkovačkim Majkama. Rock & roll koji su ovi momci prašili 1990-ih, na nekoj okvirnoj ljestvici snage, definitivno, slobodno može stajati u rangu rock & rolla koji se svirao po nekad popularnim klubovima bivše države (Kulušić, SKC i sl.). Zato, da bih obranio svoju tezu, ako ne o smrti, a ono barem o prisilnom umirovljenju rock & rolla na prostorima bivše države nakon početka rata – prisiljen sam, kako bi kazao Derrida, dio ‘svoga pisma’ posvetiti Majkama.

Najprije moram priznati, da se doista radi o bandu koji je slavu stekao u ratnim 1990-im, ali i da je, autorski, izvođački, scenski – kakav god – sazrio u mirnodopskim 1980-im. Dokazuje to i njihov prvi album Razum i bezumlje objavljen za nezavisnu diskografsku kuću 1990., a to znači – još za vrijeme bivše države. Već na tom albumu, Majke su ono što su i kasnije na svim drugim albumima: žestoka, neprikosnovena rock & roll skupina, banalno-jednostavnih gitarističkih rifova, duboko-životnih Baretovih stihova, s neizmjernom, ali doista, neizmjernom količinom snage… Članovima banda kao da nije bilo dovoljno samo žestoko svirati, trebalo im je i smisliti pjesmu koja bi bila najbolji izraz onoga što su bili  – čista snagaIz sve snage, definitivno, pjesma je koja je obilježila, ne samo prvi album Majki uz Putujem i Zbunjen i ošamućen i dr., nego i čitavu njihovu karijeru… Ali, prema mom mišljenju, tu snagu, Majke su mogle steći samo u jednom dobu, duboko mirnodopskom po svojoj biti, apolitičnom i ‘kulturnom po sebi’, onom u kojemu se jedna politička tvorevina raspadala (u ovom slučaju čak i nebitno koja!) i u kojem je, samo iz tih razloga, kultura došla u prvi plan… dobu 1980-ih…

Naslov drugog albuma MajkiRazdor – sve govori. Jugoslavija se raspala, ali su Majke, začudo, zadržale snagu. Nakon što se šest baklji na zastavi bivše države ugasilo, gori još samo Fantastična vatra Majki. Budi ponosan pjesma je ‘sljednica’ Iz sve snage, krunski dokaz da se snaga zadržala. Album obilježava posveta 1989-oj, godini u kojoj je band očigledno dosegao svoju zrelost, ali i izgubio važnog člana postave; u prometnoj nesreći smrtno je stradao Marin Pokrovac, možda i autor glazbe kompozicije Iz sve snage… ali to samo slutim (nigdje ne postoji informacija koja to potvrđuje). Bare mu posvećuje istoimenu kompoziciju s oprečnim osjećajima:

Devetsto osamdeset deveta
Izgubio sam osmjeh koji mi je poklonila

Jednostavnost gitarističkih akorda svih njihovih pjesama bez problema je podnosila izmjene glazbenih autora skladbi; od Marina Pokrovca, preko Ivice Duspare (prvi album) do Zorana Čalića (od Razdora pa do Puta do srca sunca). Usporedo, sve stihove pjesama potpisuje neprikosnoveni, neponovljivi Bare.

I upravo on, Goran Bare, ubrzo postaje ikona Majki i hrvatskog rock & rolla u cjelini. Ako je igdje još rock & roll utjelovljen, kao što je to nekad bio, primjerice, u Jimiju Hendrixu ili Jimu Morrisonu, danas je on to u tijelu Gorana Bareta. Goran Bare, ‘mršavi pas’, čini se i doslovno kao ‘živi leš rock & rolla’.

I eto, prije nekoliko dana, dobio sam priliku poslušati Majke uživo, nakon tolikih godina… Dakako, nije to bilo više ‘iz sve snage’, prije bi se reklo da su momci ‘na pol snage’ i u daljnjem opadanju, što nije neočekivano, ali karizma Majki, a pogotovo ona Bareta, ne čini mi se manjom. Kilmisterova cigareta u ustima, patnički izraz Baretova lica, i ona njegova crna majica koju stavlja preko glave kako bi izgledao poput žena koje su slijedile Isusa (jesu li one bile te ‘majke’ na koje je Bare oduvijek mislio? dobro pitanje!); pored toga, čisti, punokrvni rock & roll u pozadini, sve to, opet me je ostavilo bez daha…. Pa sam počeo ovako razmišljati. Što si Bare umišlja? Ono što je on mislio da je ‘mrak’ njegova života, period 1990-ih s Majkama, u kojem se drogirao do besvijesti, bez kontrole, i iz kojeg se pjesmuljkom Put ka sreći pošto-poto želio izvući, to razdoblje, zapravo je predstavljalo razdoblje istinskog stvaralačkog svjetla u njegovu životu. Dočim, razdoblje 2000-ih, koje je navijestio pjesmuljkom Put ka sreći, u kojemu se započeo samo ‘kontrolirano drogirati’, ‘pod nadzorom doktora’ (kako nam je to objasnio na koncertu) – zapravo se odnosilo na razdoblje koje je dovelo do stvaralačkog mraka u njegovu životu. Uostalom, to je pokazao i razlaz s Plaćenicima na samoj promociji njihova trećeg albuma 2006. Ubrzo nakon toga, Majke su ponovno oformljene a povratnički koncert održan je u zagrebačkoj Tvornici već u veljači 2007…

Premda im je snaga, prirodno, već u to doba, na samom izmaku, momci uspijevaju izdati još jedan album 2011. sa sumornom, ali izvanrednom Teške boje. Nije im za zamjeriti što možda više ne mogu prašiti u istom stilu, ali zato, karizma na njihovim koncertima još uvijek se može osjetiti… Nije ni čudo, jer, sad kad čovjek pogleda unatrag, Majke su bile istinsko svjetlo onog doba koje je na ovim prostorima zamračilo na svim područjima ljudskosti, od kojih neka, čini se, još nisu izašla iz svog mraka. I to ne smijemo zaboraviti. Kako bi zadržali tu Fantastičnu vatru u sebi, tijekom 1990-ih, gorivo im je bila droga, sigurno i alkohol, ali ono što posebno želimo istaknuti, u ‘svom pismu’, jest to da se ona zapalila i razbuktala prije toga, u jednom dobu, koje mi i sada, s ove distance, izgleda nestvarno… te se pitam je li stvarno postojalo… i u kojem sam, srećom ili nesrećom, bio odrastao… čudno poticajnom za sve slobodne duhove, dobu 1980-ihdobu, za koje sam mislio, e ako se tako živi, živio bih ‘hiljadu godina’… dobu u kojem je, pogotovo za mlade ljude, život bio pjesma, rock & roll… i u kojemu nisu ‘gorjele’ samo Majke, nego i beogradski Partibrejkersi, novosadski Obojeni program, sarajevski SCH, ljubljanska Miladojka Youneed (očito je da sam sada izišao iz okvira strogog rock & rolla), genijalci Koja i Rambo, da bi 1990-ih došlo do velikog otrežnjenja u obliku cajki i rata… Nastaviti živjeti tim životom 1980-ih, makar u svom srcu, to je bio život Majki… To je moj odgovor i obrana teze da je rat na ovim prostorima ipak značajno naštetio rock & rollu… Majke su bile i ostale enklava, ‘slobodno područje’, koje začudo, i u to sam se uvjerio, i danas opstaje…

“A ti još plačeš… ?” Da, kad pomislim na vjerojatnost da se jedno takvo doba – ‘snage u rock & rollu’ – ponovi…

Srpanj 2016.

O politici (ničeancije ix.)

Posted in NIETZSCHE, The Numbers (A Moon Shaped Pool), The Radiohead, UMJETNOST - POSTMODERNA GLAZBA, Uvod u Nietzschea tagged , , , , at 2:46 pm autora/ice Magičar

Friedrich Nietzsche: UVOD U NIETZSCHEA / PABIRCI IZ NIETZSCHEOVE OSTAVŠTINE
Radiohead: THE NUMBERS (A Moon Shaped Pool)

51.

U današnjem političkom prostoru možemo svašta čuti. Od najgnusnijeg govora mržnje do najplemenitijih, ikad izrečenih, misli. Pa opet, u svemu tome, izuzev ratom zahvaćenih područja, nikome ne fali dlaka s glave. Što nam to govori? Da je ovo doba samo doba laprdanja, gnjusnog ili plemenitog, svejedno; bez stvarnih posljedica… Kakav evidentan napredak po pitanju ljudskih prava!

52.

Što mislimo kad kažemo da je netko politički orijentiran desno ili lijevo? Da nije ovo: desni kaže “Ja tražim slobodu kako bih mogao raditi što god me je volja, uključujući tu i porobljavanje drugoga, ako mi to pođe za rukom i ako mi on to dopusti.”, a lijevi “ja tražim svoju slobodu, u odnosu na one koji me žele porobiti!” Ne izranja li tu, onda, onaj mučni podsjetnik na istinu ‘kako-stvari-stvarno-stoje-na-ovom-svijetu’, na onaj pra-odnos među ljudima otkako je volje za moći, pra-odnos Gospodara i Roba koji smo podjelom na ‘desne’ i lijeve’ u demokraciji samo skrili pod tepih?!

53.

Moj dojam je da su politički ‘desno’ orijentirani ljudi u pravilu ljudi orijentirani na svoj ego, na sebe same i svoje prilike u svijetu. Briga njih za druge. To su ljudi koji se bore za slobodu, kako bi u njoj mogli raditi što hoće. Njihov slogan je: „u ovom svijetu, pajdo – sâm se snađi!“ Zbog toga ne vole intervencije države, socijalna davanja, subvencije, općenito, državnu sklonost empatiji bilo koje vrste. Ali zato će uzdizati obitelj, koja, budimo pošteni, predstavlja pravi mastodont ego osjećaja! U ovom smislu valja nam razlikovati biologiju (majčinski nagon) od očinskog ‘za svoje dijete spreman sam sve učiniti!’ Upravo potonji upućuje na najjači ego koji čovjek uopće može iskazati. Na vlastitoj obitelji, htjeli-ne-htjeli, svi se razotkrivamo kao desničari!

54.

Današnje vrijeme iznjedrilo je neobične tipove ‘političkih ljudi’ u kojima se više ne zna što je ‘lijevo’, a što ‘desno’ u njima. Tako, s jedne strane, imate egoističnog i politički lijevo orijentiranog političara, a s druge, časnu sestru začudne, politički lijeve provenijencije.
– Misliš na šefa SDP-a i onu Katalonku…?
– Šuti, Tetka!

55.

Jedan od uvjeta za postajanjem vladarem odnosno moćnikom svijeta u današnje doba gotovo je trivijalan: imati što jednostavniji pogled na svijet. Po mogućnosti, na svijet gledati očima bakterije: crno-bijelo. Osim toga, kad ti odsjeku prst, da ti izraste novi. Drugim riječima, da te nitko ničim ne može povrijediti. Prava Meka za sociopate! A upravo treba biti suprotno:

U natjecanju za vlast pozvati upravo one koji se rado skrivaju i htjeli bi živjeti za se.

56.

Loša ili dobra politika? Sve su politike loše, ako streme legislativi volje za moći; sve su politike dobre, ako streme legislativi koja će doprinijeti sreći zajednice. Ali koja, onda, politika može zadovoljiti slobodan duh? Očito – nijedna! To dvoje, jednostavno, ne ide zajedno. Svaka politika za jedan slobodan duh nepoznato je i opasno područje koje on, pri najvećoj jezi, u velikom luku zaobilazi…

[Neke od] deset zapovidi slobodnog duha:
Narode niti voli niti mrzi.
Ne bavi se politikom.

57.

Važnost dobre politike za čovječanstvo!

Ako su Bližnji samo neka vrsta naših osjećanja: tad je, prema tome, vladavina sam neka vrsta sebeovladanja: a volja da se bude gospodar jednaka je najvećem svlada[va]nju vlastitog straha i sućuti, i pretvaranje drugoga u našu funkciju, – dakle uspostava jednog organizma.

Mogućnost da smo dio cjeline, može se dočarati metaforom svih stanica jednog tijela. Kao što bolesne stanice raka u tijelu napadaju zdrave stanice, tako bjesne i ratovi među ljudima. Ne može se jedna zdrava stanica obraniti od napada druge bolesne stanice. To može učiniti samo u koheziji s drugim stanicama. Zato je važna društvena sreća, sreća zajednice, drugim riječima – dobra politika, kako se bolest uopće ne bi pojavila. Ali kad se napad (bolest) ipak dogodi, svo liječenje, sve operacije, sav otpor koji pružamo ima smisla samo ako ćemo nakon toga započeti zdravo živjeti…

58.

Čini se da je čovječanstvo došlo u doba u kojemu vlastitu sudbinu drži u svojim rukama, ali da to još ne primjećuje.

We call upon the people
People have this power
The numbers don’t decide
Your system is a lie

The future is inside us
It’s not somewhere else

Ali kad jednoga dana to ipak otkrije, bolje je da ne ide za tim da izgradi idealno društvo. Neka ga radije podijeli i to na onoliko dijelova koliko je potrebno da bi svaki pojedinac u njemu bio sretan… (uključujući tu i onog najizvitoperenijeg i najzakučastijeg pojedinca, poput nas, koji izbjegava svaku politiku i sebe još naziva slobodnim duhom!)

Lipanj 2016.

O Rock & Rollu kao glazbi mira

Posted in EKATARINA VELIKA, Par godina za nas, UMJETNOST - POSTMODERNA GLAZBA tagged , , , , at 12:16 am autora/ice Magičar

EKATARINA VELIKA: (Samo) Par godina za nas

ekvRock & Roll oduvijek je bio glazba mira; mogli ste svirati & slušati rock, (ako i) samo ako ste i sami bili mirotvorni po sebi. Stoga, držim da na ovim prostorima nije bilo isto slušati rock prije i nakon prvog ispaljenog metka. Nakon prvog ispaljenog metka, u vrlo kratkom vremenu, rock and roll je izgubio nevjerojatnu količinu vlastite snage i primamljivosti što ga je trenutačno strahovito udaljilo od ljudi. Slušati rock and roll nakon prvog ispaljenog metka u balkanskom ratu, ne znam kojemu po redu, postala je stvar utopističke prakse. I čini se da je to bio osnovni razlog zašto se Johnny (upravo to naslutivši) na kraju odselio u Nizozemsku, a Milan iz Ekatarine 1989. napisao stih/pjesmu ‘Par godina za nas‘. Taj mirnodopski karakter rock and rolla kao fenomena suvremenog doba (i društva) često se zaboravlja. Ne možete biti istinski rocker, ako niste pacifistički nastrojeni u svom umu. Sjetite se protesta protiv rata u Vijetnamu. Tko je u njemu bio najglasniji? Naravno, rockeri…

Zbog ove, često prešućene, srži rocka, naravno da mnogi, ‘nazovi’ rockeri, u pravom smislu te riječi, to zapravo nisu, ma koliko tvrdili suprotno.
– Misliš na Thompsona i Vucu? – oglasi se Tetka s fotelje ne skidajući pogled s televizora.
– Ne moram ih baš imenovati.. – uzvratih suho – …ali ako već pitaš, mislio sam samo na prvog, drugi ‘bog zna šta je’…
– A-ha – reče Tetka i dohvati kokice sa stolića u blizini.
– I Tetka… rekli smo, bez tih imena na ovom blogu…
– Šta? Pa zar se ti to opet bojiš? Da ti ne bi u Prostoriju s Kolom banuo neki od komentator-čudovišta ispod političkih vijesti…? Ne brini se ti ništa, pusti toga meni, ako naiđe…

Dakle, gdje sam ono stao… ono što takvim glazbenicima doista mogu zamjeriti ne odnosi se na njihovu često, meni nimalo prihvatljivu ideološku pozadinu, pa čak ni na kvalitetu glazbe koju proizvode (što u krajnjoj mjeri i jest stvar ukusa) nego na činjenicu da su rockera u sebi falsificirali… Kad bi ih optuživao za neprimjereno raspirivanje govora mržnje ili čiste gluposti u njihovoj, nazovi glazbi, to bi im odgovaralo, jer bi to bila ‘voda na njihov mlin’. Međutim, kad bi im se osporilo bivstovanje kao ‘rockerskih bića’, to bi im, ako im je uopće stalo do ovakve rasprave, predstavljalo tek istinsku neugodnost… Na neki način, ovaj tekst postaje uputom kako danas treba kritizirati… U kritici se ne trebate ‘tući’ s nekim. Ljude ne trebate i ne možete kritizirati u vezi onoga što oni jesu, nego u vezi onoga što, prema vašem mišljenju, nisu (a samo se predstavljaju da jesu)…

Za razliku od rock & rolla, a valjda je to svakome postalo jasno, turbo-folk tipična je glazba rata. Uz fanfare i nezamisliv kič, najavljen krajem 1980-ih, turbo-folk sam je postao najava rata koji se približavao. Definitivno, i danas tvrdim da nema ciničnije scene nekog filma od scene iz filma “Lepa sela lepo gore” koja se pojavljuje na samom početku i koja prikazuje tipičnu ratnu strahotu – palež sela – koja se odvija uz zvukove pjesme “Igra rock and roll cela Jugoslavija“. Ta scena me, i usprkos nategnute svodivosti na bilo koju metaforu ili simbol, ne znam zašto, podsjeća na scenu, nećete vjerovati, Isusovog razapinjanja na križ, s tom razlikom da je ulogu Isusa u ovom slučaju na sebe preuzeo rock and roll. U toj sceni, pored svih ostalih značenja, rock and roll kao da je izložen ruglu i vlastitoj sramoti, jer mu se na najgrozomorniji način ukazuje u što su se pretvorili oni koji su ga do prije koju godinu neizmjerno štovali.

U ratu, kao što je nekima poznato, često se događalo da su ‘ovi s ove’ i ‘oni s one’ strane ratne linije slušali jednu te istu radio stanicu iz samo jednog razloga – jer je na njoj treštao ubiquities turbo-folk; stoga, pogrešno je tvrditi kako je danas, po pitanju glazbe, to samo stvar ukusa. U postmodernom dobu, to je jednostavno postalo i stvar svjetonazora.

Ako ćemo u vezi glazbe pokušati biti do kraja pošteni, možda bi trebali dati za pravo Milanu Kunderi koji je ustvrdio kako je glazba odavno svršila sa svojim životom, možda još tamo negdje 1920-ih u Schönbergovim kakofonijama, ili 1950-ih u konceptualnim izmišljajima Johna Cagea. Ovo danas možda i doista više nije glazba, premda se tim imenom naziva. Zanimljivo, do istog uvida u jednom intervjuu, ali iz svoje ‘rockerske niše’, došao je i Koja iz Discipline kičme, premda je  mislio na rock glazbu. Za njega je čak i rock završio… a ono što je od njega preostalo samo su ostaci… Za Kunderu rock više i nije bio glazba… Netko će možda pomisliti da je jedina istinska glazba danas ona eksperimentalna koju možemo poslušati u emisijama poput Izloga sadašnjice na HRT3… Ali kako onda sve ove silne svršetke glazbe pomiriti?

Osobno držim da je glazba nastavila sa svojim postojanjem, ali da je dospjela u neko čudno stanje i doba koje od nje više ne traži da bude samo glazba, već i nešto drugo. Glazba danas posjeduje drugačiju bit u odnosu na onu koju je posjedovala, primjerice, u moderni. Onda je bila samo glazba… umjetnička forma i ništa više… i kud ćeš više, ali danas, ona je prisiljena biti i nešto drugo.

Već nakon drugog svjetskog rada, s polaganim ulaskom u postmoderno doba, glazba se započinje rabiti ‘u druge svrhe’. Gotovo iznebuha, postala je izraz svjetonazora ili stila života, kao i mnogo što drugo na ovom svijetu. Postmoderno doba sve je prihvaćalo. Međutim, kad je rock nastajao, krajem 1940-ih, u isto doba započinjao je i ‘hladni rat’. Globalnom pacifističkom svjetonazoru koji je mu se suprotstavljao, legendarnom peace brother peace rock je postao način izraza. I sasvim je moguće da je to bio razlog zašto se rock and roll na koncu suštinski oblikovao kao glazba mira.

Ali osim mirnodopske, držim da u rock & rollu postoji i, meni naročito dopadljiva, antikapitalistička crta. Rock, kao svaka umjetnost, od samog svog početka težio je biti originalnim glazbenim izričajem, premda, i ne više u tolikoj mjeri kao ozbiljna glazba (usporedite samo broj ponavljanja dionica u ozbiljnoj i rock glazbi i sve će vam biti jasno). I kao da se na mjesto ‘povlačeće’ originalnosti uselila moć izražavanja stavova o svijetu oko sebe. Kao što u početku niste mogli rock and roll svirati s kravatom oko vrata (to je postao tek naknadni marketinški, a u nekim slučajevima i umjetnički trik), tako i niste mogli izbjeći porivu da pustite dugu kosu. Kao nijedna glazba prije njega, rock je, pored izražavanja osjećaja, mogao propagirati i određeni način življenja; s druge strane, kao glazba mira, u sve konfliktnijem svijetu, sve teže se prodavao. Tek s njegovom izvedenicom – pop industrijom zabave, čini se da je kapitalizmu pošlo za rukom obuzdati tu njegovu, po kapitalizam, neprobavljivu pacifističku crtu. 1980-ih pojavljuju se pjesmuljci koje već ‘svatko može slušati’, disco-glazba, heavy metal, radijski hitovi, pa čak i tipovi s kravatama koji sviraju rock… Karijera jednog David Bowieja tužni je epitaf takvom razvoju događaja. Pogledajte Bowieja s kraja 1970-ih, koji živi u Berlinu najrockerskijim mogućim načinom života sa svojim kompanjonom Iggijem Popom, drogirajući se i seksajući na svakom koraku… stvorivši u samo godinu dana tri vrhunska albuma (jedan Iggijev i dva svoja)… i Bowieja iz 1980-ih koji sa svojom zlaćanom kosicom i šminkerskim odjelom s Tinom Turner pjeva Tonight glumeći na pozornici ‘odraslu zvijezdu’…

Od 1980-ih, ono što bi se moglo nazvati pravim rockom definitivno tone u ono što se već u to doba nazivalo alternativnom glazbom, a kasnije art-rockom… I danas mislim da je punk bio samo odgovor rocka na prvi pokušaj kapitalizma da ga iskoristi… Jesu li Pixies stvarali glazbu kako bi prodali svoje ploče ili su to činili zbog čiste umjetničke potrebe…? Današnji čovjek prati stanje svog bankovnog računa usporedo s brojem lajkova na sadržaj koji je objavio putem društvenih mreža te je sretan ili nesretan zbog toga; mi smo bili sretni kad bismo dobili priliku poslušati novi album Pixies ili nekog drugog inovativnog banda na Drugom programu ondašnjeg Radio Zagreba u emisiji Rock-express koju je vodio Ante Batinović subotom od 17:32 do 19:00…

Drugim riječima, sadržaj glazbe, same pjesme, danas uglavnom nikoga ne zanimaju, važno je da znate tko drugi to sluša i da drugi znaju da ti to slušaš… čini se da više nije važno što konkretno slušaš…

Tako se ovaj post pretvorio u jadikovanje zbog smrti rock and rolla, što mu nije bila prvotna namjera. Ali ako nećete biti spontani u svom pisanju, čemu ono uopće? Sami izvucite poantu. Da paradoks bude veći, rock and roll na ovim prostorima, zapravo, nije mrtav. Znači li to da bi se Johnny jednoga dana ipak mogao vratiti iz Nizozemske? Znači, jer i on (u simboličkom smislu), baš poput Isusa ili neke od Derridainih sablasti, posjeduje tu moć: uskrsnuti svaki put kad se mi iznutra izmijenimo u pravcu zauzdavanja tog natjecateljsko-ambicioznog i ratnohuškačko-nacionalističkog duha koje u nama pogoni kapitalizam i ‘loša’ volja za moć. Ali kad bi se to moglo dogoditi, teško je reći…

(Ovdje je važno napomenuti da se ovaj tekst uglavnom odnosio na mogućnost slušanja & sviranja rock’n’rolla u našim krajevima; situacija u drugim krajevima, primjerice Engleskoj ili Americi, bitno je drugačija: tamo rock’n’roll postojano kopni uslijed istih – ali i niza drugih razloga – desetljećima. Iz Engleske se nitko naprasno nije odselio, ali je malo pomalo prestao sa svojim djelovanjem, poput, recimo, meni vrlo dragog, banda R.E.M.)

Svibanj 2016.

O izmišljanju (ili ne očajavajte ako novi razlog za život tek trebamo izmisliti)

Posted in The Numbers (A Moon Shaped Pool), The Radiohead tagged , , , at 1:55 pm autora/ice Magičar

RADIOHEAD: The Numbers (A Moon Shaped Pool)

coverUzeo sam gitaru i uputio se prema laptopu. Prekrasno je svibanjsko jutro, žena je odvela djecu kod svoje mame, sâm sam u kući, pa sam odlučio skinuti akorde pjesme The Numbers (u prvoj verziji ‘Silent Spring’), prekrasne balade Thoma Yorka koja upozorava na klimatske promjene u svijetu, a koja me je oduševila još prije nekoliko mjeseci, kada sam na nju nabasao grozničavo upisujući u YouTube tražilicu “radiohead new song”… Moram priznati, pomalo sam razočaran produkcijom iste pjesme u studijskoj verziji; mislim da su je Greenwood i Godrich, protivno volji samog Thoma, bespotrebno začinili s R&B & jazz atmosferom… Taj dosadni klavir koji već u startu pjesme nehajno prebire u pozadini! Ali zato su onaj komplicirani ‘Johnny’s bit’, središnji dio pjesme, na koji se simpatično ‘žali’ i Thom Yorke u živim verzijama pjesme prije objave albuma, popratili uistinu fenomenalni ‘ženski stringovi’. Međutim, snaga Thomovih početnih gitarističkih akorda upravo je fascinantna i morao sam si dati truda naučiti ih. Na video filmiću Warrenmusica saznajem da se radi o posebnom štimungu gitare, žice su otpuštene za čitav ton, pa se, primjerice, C-dur, svira kao D-dur! Osim toga, šesta, najgornja žica otpuštena je za dodatni ton te daje duboki C. Sve to postaje silno uzbudljivo i komplicirano za moje gitarističko umijeće, ali ne odustajem, i uskoro, osim uvježbanosti sviranja u ritmu, pod mojim prstima proizlazi The Numbers u mojoj verziji, koji ću ovo ljeto odašiljati u svijet sa svog balkona…

It holds us like a phantom
The touch is like a breeze
It shines its understanding
See the moon smiling

[…]

We are of the earth
To her we do return
The future is inside us
It’s not somewhere else

*
*  *

Kob ovog doba: sve što pišem odnosi se na izmišljanje. Sve što napišem, izmislio sam. Tako stoji s riječima, tako stoji s mislima, gotovo sa svim. Ne mogu si pomoći. Riječi mi trebaju kao i veo iluzije koji zakriljuje moj život. Ali, tako je i s vama. Niste u ništa boljem položaju od mene; stoga, izmišljajmo!

Tko je krivac za saznanje ove ‘grozne istine’? Dakako, jedan od naših Učitelja: doktor Jacques… hvala @Caninhu koji mi je proslijedio link na ovaj video (i podsjetio na film “Derrida” iz 2002 iz kojega je klipić ‘izrezan’), i na kojem ‘preoštroumni’ filozof govori o nesvjesnom strahu zbog onoga što je učinio (samog sebe optužujući da je lud…) A što je učinio? Prava sitnica: samo je pokopao zapadnoeuropsku misao na neko vrijeme dokazavši da se bavila samo izmišljanjima…

Ali izmišljanja ne moraju biti nešto u strogom smislu loše. Sâm Nietzsche tvrdio je da život može imati samo estetski smisao, pa u čemu je onda problem? Problem je u tome što i estetski pogled, nakon nesagledivog haračenja dekonstrukcije po ljudskoj moći zaključivanja, na ovom svijetu polako odumire. I premda sâm život ne može naći drugog smisla doli estetskog, današnji čovjek, razmjerno mržnji koju pritajeno osjeća spram sveg religioznog, ili smislenog po sebi, sklon je razviti nevjerojatno iluzionističko-prolazne smislove života. Jedan se ogleda u skrbi za novcem, drugi u ostvarivanju moći, treći u postajanju slavnim. I ne radi se toliko o tome da ‘prijašnji čovjek’ nije želio biti bogat, moćan i slavan, koliko o tome da ‘današnji’ robuje čistim pojmovima bogatstva, moći i slave; drugim riječima, nimalo se neće zamarati pitanjem na koji se to način obogatio, postao moćan ili slavan, sve dok je – pogađate – bogat, moćan i slavan. Tako je svoje bogatstvo mogao steći na prijevaru, svoju moć ostvariti kroz prisilu, a slavu izgraditi na nekoj gluposti, ništa ga od toga ne zanima, osim čistog bogatstva, moći i slave. Takav čovjek, definitivno, više ne prianja uz život, kao prijašnji… On ga se zasitio. Ako u nečemu još uživa, onda je to samo u vlastitom izmišljenom stanju, koliko je to moćan i slavan, odnosno koliko ga drugi ljudi u svojim izmišljajima drže takvim. Da ne postoje drugi ljudi i njihovi izmišljaji koji mu to priznaju, bio bi ništavan.

Kad kažem da estetski pogled polako odumire na ovom svijetu mislim i na to da suvremeno doba mrzi sve što je originalno, i da odatle, iz dna duše mora mrziti i umjetnost. U pravilu, u kapitalizmu originalno se teže prodaje, i zato je nepoželjno. Stoga me pretjerano i ne iznenađuju kritike glazbenih kritičara novog albuma grupe Radiohead u kojima, na momente, kao da izbija čuđenje da jedan takav band još postoji , band koji, eto, još uvijek stvara originalnu glazbu (npr. vidi kritiku Denisa Leskovara na HRT3). Nekako me obuzima dojam da se i sami članovi kultnog banda čine zatečenim trenutnim položajem na glazbenoj sceni, kao i percepcijom onoga što su stvorili.

U tom trenu, eto ti Tetke, gotovo niotkud:

– Hej, slušam ovaj tvoj radijski ‘glavati band’, kako se već zove … I daj mi reci, kako im je samo pošlo za rukom stvoriti nešto novo? Nikome to više ne polazi za rukom… I zašto to još rade? Je li stvarno misle da je to nekome više potrebno…? Zašto jednostavno ne miješaju postojeće, kao što svi rade, onda ih mogu staviti u neku kategoriju, ovako su kategorija za sebe… – za trenutak je zastala te se udaljila kako bi mogla pročitati natpis u Playeru – The Radiohead, jedini, donekle i mainstream, band koji danas još stvara originalnu glazbu… I još nešto! Ne pati te što su zato malčice demode za ovu današnju dječicu? ”
– Pa, ako još nisi primijetila, i ja sam malčice demode… – rekoh suho i za Tetkom zatvorim vrata.

We call upon the people
People have this power
The numbers don’t decide
Your system is a lie

…počeo sam sviruckati upravo naučenu pjesmu i pjevušiti je kao što majstor pjevuši neku pjesmicu s radija dok zavrće šaraf na karoseriji starog automobila. Kapitlizam is a lie, ali brojevi ostaju nedužni. Ne zaboravimo, matematika, a s njom i znanost i tehnologija, tu su samo kako bi nam dale odgovor na pitanje ‘kako živjeti’, ali prethodno, mi sami moramo odlučiti zašto… I nemojte očajavati ako novi razlog za življenje budemo prisiljeni tek izmisliti!

Svibanj 2016.

Droga moći (ili o postanku ‘volje za moći’ iz sanjarenja)

Posted in Daydreaming, FILOZOFIJA, NIETZSCHE, Volja za moć tagged , , , at 8:10 pm autora/ice Magičar

FRIEDRICH NIETZSCHE: Volja za moć
RADIOHEAD: Daydreaming

‘Moje učenje’, ukratko, moglo bi se izreći i ovim riječima: na početku, postojao je (samo) nagon za opstankom, a ‘volja za moć’ bila je (samo) prva praideja koja je iz njega proizišla.

(I unaprijed ispričavam se svima onima koji u ovom dobu opravdano zaziru od objave svake nove istine, a filozofsku raspravu koja stremi takvom cilju drže zamornom. Otklon od (nužne) subjektivnosti koje diktira ovo doba bio mi je potreban (samo) kako bih jednu svoju, dakle, ipak (samo) svoju ideju, progurao kroz rešetke starog diskursa…)

Možemo samo nagađati kako je to izgledalo u početku, tog, za svakog čovjekolikog majmuna, sumornog dana, ispunjenog strahom, patnjom i bježanjem, u kojem se praideja ‘volje za moći’ u njegovu umu konačno oblikovala, a možda upravo iz njegova tadašnjeg daydreaminga … Dižući se iz magle bitka, definitivno, njegove tamne strane, dospjela je ona u svoje vrijeme. Ali dakako, u to doba, i druge praideje morale su se motati umom prvobitnih ljudi. Praideja Boga, recimo, možda je prva praideja uopće koja je čovjeku pala na um! Znatiželja je možda izrasla iz seksualnog nagona, umjetnost iz oponašanja, a zen-budizam – sad stvarno spekuliram – možda i iz čistog ignoriranja čovjekovog nepovoljnog položaja u prirodi. Međutim, i dalje tvrditi da je sama ‘volja za moć’ nagon po sebi – u ovom trenutku i u ovom dobu – čini mi se ne samo pretjeranim nego i neprimjerenim… evo i zašto.

Najprije, zapitajmo se, što bi bila ‘volja’ kao takva? Nije li to nešto inherentno upojedinačenom živom biću? Da ono ima svoju volju naspram drugih volja? Po mom mišljenju, to je upravo slučaj. Ali ono što volju razlikuje od nagona odnosi se na njenu intrinzičnu svjesnost… Ne bismo li, onda, volju kao takvu, mogli jednostavno proglasiti kultiviranim svjesnim nagonom, nagonom koji se evolucijom stigao obrazovati, nagonom koji je postao svjestan samoga sebe? Dakako da bismo mogli. Međutim, iz toga zaključiti da je volji kao takvoj inherentno i stremljenje moći i da se zapravo radi o nagonu ‘volje za moći’ – to, iz prethodnog izlaganja, smatram, ne možemo zaključiti!

Kako god, Nietzsche se silno trudio pokazati mehanizme funkcioniranja ‘volje za moći’, pa je, između ostalih, došao i do ovog zanimljivog objašnjenja: svaka stvar na ovom svijetu (dakle, u prostoru i vremenu) sklona je rastezanju s ciljem zauzimanja cijelog prostora, ali je u tom nastojanju sprječava otpor drugih stvari, pa imamo svijet – kakav već imamo. Odatle filozofova naklonost prema ocu grčke filozofije Heraklitu koji je tvrdio: “Rat je otac svih stvari!” U načelu, to bi bila ‘volja za moć’ u svojoj osnovi. Blaža interpretacija ovog učenja kaže da se radi o čeznutljivoj težnji svih stvari da se vrate u Pra-Jedno (s takvim učenjem, recimo, mogao bi se složiti i jedan Bela Hamvas). Međutim, kad bi to bio slučaj, onda bi se umnogome trebalo dati za pravo panpsihizmu, svjetonazoru po kojemu je sve na svijetu svjesno svog postojanja, uključujući tu i tzv. ‘mrtve stvari’ – ravnodušnu, neorgansku prirodu. Panpsihizam, na ovom stupnju razvoja, teško je dokazati. Stoga je bolje da ga ostavimo postrani naših razmatranja i vratimo se privlačnijoj mogućnosti za ovo doba, i ovaj trenutak povijesti čovječanstva: razotkrivanju ‘volje za moći’ kao praideje… i ne bi se moglo reći u tolikoj mjeri ‘zločeste’, koliko, u ovom trenutku, pogubne za ljudski rod.

Sada nam valja postaviti drugo pitanje: zašto se moć u čovjeku ‘prihvatila’ i održala? Iz jednostavnog razloga: zato što se sjajno brinula o ljudskom opstanku, i zato je moć bila dobra. Donosila je sigurnost i mir, ne samo onomu koji je ju za sebe prisvojio, nego i svim njenim podanicima koji su je priznavali. O tome sam već pisao na jednom drugom mjestu.

A sada, zamislimo sljedeću situaciju: da bi otklonio vječitu neizvjesnost u vezi pronalaska hrane, u jednom trenutku, naš predak morao je doći na ideju da svoj obrok podijeli na dva dijela. Jedan dio mogao je pojesti istog trena, a drugi nekog drugog dana. Međutim, već tog drugog dana, morao je shvatiti da je, zapravo, u oba dana ostao gladan. Međutim, duboko u sebi, već je morao percipirati i pohraniti tu čudesnu brojku ‘dva’… ulaznicu za kraljevstvo ‘volje za moći’. Vidio ju je jasno pred sobom u obliku dva obroka! Ubrzo nakon toga, mogao je doći na bolju ideju: umjesto da jedan obrok podijeli na dva dijela, pribavit će istog dana dva cijela obroka, jedan za danas, drugi za sutra ili neki drugi dan, a zatim i tri, i četiri obroka itd. Moram priznati da ovaj način spenglerovskog rezoniranja upućuje na jednu, relativno neugodnu činjenicu: čitava matematika možda proizlazi iz razvoja te temeljne, turbokorisne, praideje ‘volje za moći’!

A onda se u cijelu priču ubacio novi moment. Zadovoljstvo uslijed otklonjene neizvjesnosti u vezi pronalaska hrane vremenom se pretvorilo u ovisnost. Ako nešto izaziva zadovoljstvo, i ako se kroz dulji period ‘konzumira’, neminovno mora dovesti do ovisnosti. I kao što su mnogi od nas ovisni o slatkom, pa nam svaki zalogaj čokolade izaziva užitak, tako se i moć, već u prvobitnih ljudi, morala početi osjećati kao slast! Zato tvrdim da – moć čovjeka drogira. “Tako se mora osjećati Bog dok vlada ovim svijetom!”. Moć možda i nije ništa drugo doli praideja Boga koja je ‘sišla’ u nagone.

U međuvremenu, dok sam pisao i promišljao ovaj tekst, grupa Radiohead objavila je svoj novi album koji sam godinama nestrpljivo iščekivao. Slušajući prekrasnu Daydreaming u izvanrednom spotu koji se ovih dana vrti na YouTube-u, došao sam na nevjerojatno crnu misao: ono što nam Thom Yorke i društvo žele poručiti je skori kraj čovječanstva; čitav spot učinio mi se kao primjereno ljudsko opraštanje od postojanja, povratak u spilju, i životinjski svijet… Naravno, isključivo je riječ o mojoj hudoj interpretaciji onoga što se prikazuje u spotu pjesme, a naravno da su pjesma i spot prouzročili čitav niz drugih interpretacija… a pogotovo intrigantnom čini se ona vezana uz puštanje spota i pjesme unatrag! Rekao bih da je ta verzija za one optimistične koji na razvoj ljudskog roda i dalje gledaju kao da se kreće ‘od spilje do transcendencije’… Nažalost, meni se on ne čini više takvim.

U pravilu, čovjek da bi izdržao život, prisiljen je nečim se drogirati, u duhovnom smislu. Može to biti i obična nada u bolje sutra, ili neka ‘religiozna istina’ poput obećanja zagrobnog života, ali doista, čini se da nema snažnije i učinkovitije ‘droge’ za čovjeka – od moći, od stremljenja k moći! Težina života bit će podnosiva, ako se ‘volji za moći’ prokrči put u čovjeku. Sad su tu pred njim, jasni poput podneva, jedan cilj i jedna namjera – i okrunjeni smisao života!

Problem s ‘voljom za moći’, međutim, nastaje u onom trenutku u kojemu upojedinačenih živih bića koja streme moći na jednom mjestu – postane previše. Mjesto je planet Zemlja, vrijeme – početak 21. stoljeća, a nas je skoro 7,5 milijardi! U ovakvim okolnostima, ‘droga moći’ postaje preopasna za čovječanstvo u bilo kojem smislu. Današnja zadaća filozofa nije pronaći neku novu istinu, čak ni novu drogu za čovječanstvo… Današnja zadaća filozofa možda je samo ukazati na dublji smisao ‘volje za moći’, pogotovo ukazati na njenu pogubnu stranu kad je u rukama onih koji moć osjećaju kao slast, kao drogu! ‘Dobra’, prihvatljiva, ‘volja za moć’ može biti samo ona koja posjedovanje moći doživljava kao priliku za povećanje izvjesnosti svog opstanka, a onda i ljudske vrste na ovom planetu… a što joj je, kako je pokazano, i bila prvotna namjera. To je moj zaključak.

Ožujak 2016.

Kako je to ostati sâm na svijetu? (ili misao o sretnom čovječanstvu zadnja umire)

Posted in BRANKO BIDA, Dvorac, UMJETNOST - POSTMODERNA GLAZBA tagged , , , , , , at 3:40 pm autora/ice Magičar

BRANKO BIDA: Dvorac

naslovnicaNe znamo što će se dogoditi u budućnosti. Svoje razloge za život tek trebamo doživjeti. Ne možemo znati što je (bio) smisao našeg života dok ga cijelog ne iskusimo. Budućnost će uvijek ostati otvorena.

Možda nikada nećemo izumrijeti. Iako to u nekim prilikama zvuči zastrašujuće, valja nam se i s tom mogućnošću pomiriti. Zapravo, svaki ‘duhovni’ vjeruje da ćemo se u nešto drugo pretvoriti, Nietzsche u ‘nadljude’, religiozan čovjek u ‘vječna bića’, filozof u moralno ‘bolja bića’, posthumanist u kiborge, transhumanist u bestjelesna bića koja će se ‘uploadati u kompjutor’… – samo nećemo ostati ljudi.

Ali kada bi, recimo, svi ljudi ipak izumrli i ja, nekim čudom, ostao sâm na svijetu, ne bih pretjerano očajavao. Možda i zato što ljudi poput Ivana Fochta (vidi prošli post!) već neko vrijeme u njemu ne žive… ljudi koji su sposobni ‘svojemu’ vremenu i prostoru dati osobni pečat – i samo svojim mislima!

Damir Nikšić, bosanskohercegovački umjetnik na nekoliko YouTube filmića (divni novi medij za umjetnike!) lijepo je pokazao o čemu to današnji čovjek najprije razmišlja. Osvrnite se malo oko sebe. Na svakom koraku možete čuti da se vode nekakvi ‘poslovni razgovori’, ja – tebi, ti – meni, narod samo razmišlja o tome kako se obogatiti. Vrlo malo je onih koji bi još zastali i začudili se nad tom očaravajućom ljepotom jutra na prijelazu između zime i proljeća. A još manje je onih koji bi mozgali o tome koju bi kompoziciju u to doba pustili i što bi u čovjeku ona mogla pobuditi u kombinaciji s onim što, sa svoje strane, nudi ‘neutralna’ priroda…

Ovoga puta odabrao sam kompoziciju mog prijatelja Branka koji se danas više ne bavi glazbom, jer boluje od depresije. Nazivu kompozicije i sâm sam ‘kumovao’ – nazvao sam je Dvorac, kazavši da mi se čini da je izvode “anđeli kosih očiju u dvorcu ni na nebu ni na zemlji” ni sam ne znajući što sam pod tim mislio (kakve veze mogu imati anđeli Kinezi sa starom bosanskom predajom…? 🙂 )

Ali prema nekom mom osjećaju, u, nesvjesno stvorenoj, tripartitnoj formi, Dvorac može stajati uz bok Bachovim božanskim koncertima, ali dakako, iz neke svoje vlastite ‘niše’ ambijentalne glazbe, potvrđujući moju tezu i tezu The Voice showa koji danas imamo prilike gledati na Hrvatskoj televiziji – da je talent češći nego što se misli! Moj prijatelj Branko stvarao je kompozicije, kako je to sam jednom prilikom priznao, kao da ga neka nevidljiva ruka vodi u tome. Često iste nije znao ponoviti. Na sreću, ‘sva očitovanja božanske ruke’ kroz njega ostala su sačuvana; snimljena su u njegovom privatnom kućnom studiju… Te davne 1996, slušajući Brankovu kompoziciju napisao sam i istoimenu priču koja počinje ovim riječima:

U beskrajnoj stepi visokih trava, u zemlji vječitog podnevnog sunca, stvorih u glavi viziju prekrasna dvorca vitkih kula i bijelih zidina, opasanih zelenkastim prstenom jezera. U hladu života, u mojoj mašti, nastade mjesto u koje sam počeo povlačit svoj duh, bježeći pred morom stvarnosti, kojoj ionako željah oduvijek umaći.

potpuno nesvjestan da će me to jednoga dana stići u životu. U priči, između ostalog, stoji i ova rečenica: “Negdje s kula dopirao je jedva čujni zvuk klavira koji su ugađali nadahnuti anđeli kosih očiju.” upućujući izravno na djelo koje me je inspiriralo da je napišem. Pa, evo prilike: na ovom >> LINKU možete provjeriti je li se čitanje priče savršeno uklapa sa slušanjem istoimene kompozicije koja joj je bila povod (pogotovo njenog ‘2. stavka’ koji kreće od 02:56)…. a ja se nastavljam dalje pitati što bih radio kad bih ostao sâm na svijetu…

Kad bih ostao sâm na svijetu, možda bi priroda ‘odreagirala’ i istog trena pokrenula nezadrživi evolutivno-mutacijski proces u mom biću koji bi me u kratko vrijeme pretvorio u androgina, dvospolnu životinju koja bi bila u stanju sama sebe reproducirati, jer… ‘takav je život’, surov i bezobziran, u teško zamislivoj mjeri zainteresiran za svoj opstanak. Nedugo zatim, iz mene bi ponovno potekao ‘otrov čovječanstva’, ali da se razumijemo, ne više mojom voljom… preko/iz mene ponovno bi se razmnožile sve te Bordžije, Cezari i Aleksandri, a sve životinje, koje su eventualno sa mnom preživjele, teško bi uzdahnule… Ali što se može, ‘takav je život’, kazao je i Zoran Radmilović u ‘Maratoncima’.

Sve ovo naklapanje oko toga što bi se dogodilo da ostanem(o) sami na svijetu, zapravo, povezano je uz samo jednu želju: da vašim životom ne upravlja taština, već vaše prirodne sklonosti; da se ne osjećate posebnim, nego običnim; ali ne običnim u smislu da ste ‘prosječni pojedinac’ društva u pozadini, nego da ste obični u povlađivanju svojim prirodnim sklonostima. Jer, kad se zapitamo što bismo stvarno radili kad bismo ostali sami na svijetu, mislimo: što bismo radili izvan svake ‘pozornice’ na kojoj vam drugi plješću ili zvižde. (Ovo u vezi ‘otrova čovječanstva’ ne dajte da vas smete, bio je to samo moj ‘dobrohotni sarkazam’ kojim povremeno uveseljavam samog sebe, ali iz jedne sasvim druge pobude…) Ako biste i tada još uvijek stvarali, onda ste oni kojima je bilo dopušteno da se, Nietzscheovim riječima iz Zarathustre – ‘izvuku ispod jarma’…

A kad kažem da bi se u tom slučaju u cijelu priču upetljale vaše prirodne sklonosti mislim na to da biste napokon činili ono što uistinu želite činiti. Zapravo, po pitanju nekakvog činjenja više ne biste bili zainteresirani da u njemu uspijete… Uspjeh je ono što je isključivo vezano uz odnose s drugim ljudima. Bili biste zainteresirani da nešto činite zbog samog tog činjenja.

Svako činjenje je, u svom osnovu – poput seksa. Volite čitati i to ćete činiti; volite pisati i to ćete činiti, volite voditi ljubav i to ćete činiti – bez obzira na sve. Frustrirane duše nastaju u onom trenutku kad o činjenju započnu misliti; počnete misliti o tome kako ćete jednog dana početi čitati, drugog početi pisati, a trećeg početi voditi ljubav… I to je taj sigurni put u psihozu, a potom i depresiju…koji sam, uostalom, i sâm iskusio… a možda i Branko…

Zanimljivo, već sad možete isprobati tu duhovnu vježbu: kako je to ostati sâm na svijetu. Obratite pažnju isključivo na ono što činite u vlastitoj svakodnevici, a ne na ono što mislite (da ćete jednog dana činiti), i otvorit će vam se uvid u vaše sklonosti. Nije to nikakva nova istina. Mnogi Magičari prije mene izrekli su je na svoj način… Važno je da djeluje, ‘radi’, kako god hoćete to nazvati…

Poanta cijele priče je sljedeća: svucite taštinu na vrijeme, dragi moji devetnaestogodišnjaci i oni ‘vječiti devetnaestogodišnjaci’ poput mene; onima kojima to pođe za rukom ubrzo će ključevi razumijevanja vlastite sudbine biti u rukama… ili glavama, kako se već kaže… Nekima će poći za rukom početi razmišljati o stvarno bitnim stvarima, a ne više samo o sebi… recimo, o tome kako pomoći čovječanstvu u ovim, iznimno teškim trenucima, poput Srećka Horvata koji se pridružio inicijativi za spas EU-a – DiEM25… I to je jedan vid spasa čovječanstva… Jer, ipak nam je drago… to bedasto čovječanstvo, sa svim tim bad gays… Možda, privatno u sebi ne bi trepnuli ako bi zaista nestalo s lica zemlje, možda bismo ostatak života doista proveli ganjajući dolazak proljeća po planeti i slušajući Bachove božanske koncerte, ali nikada u nama ne bi mogli ugasiti onu nadu da će jednoga dana na svijetu živjeti doista sretno čovječanstvo… da ćemo svi biti poput Finaca, načitani, obrazovani, kulturni, i da nećemo imati svoju drugu stranu poput Norvežana… Stoga, nije zgorega za kraj ovoga, neobično sladunjavog posta za ‘Pustopoljinu’, spomenuti i onu staru, dobru, ofucanu frazu – budućnost je na vama!

Prosinac 2015.

‘Kad svakodnevica teško ugrize’ (ili Ego će nas rastrgati)

Posted in JOY DIVISION, Love Will Tear Us Apart, UMJETNOST - POSTMODERNA GLAZBA tagged , , , , , at 12:08 pm autora/ice Magičar

JOY DIVISION: Love Will Tear Us Apart (Ljubav će nas rastrgati)

Ian Curtis, pjevač grupe Joy Division, počinio je samoubojstvo 18. svibnja 1980. Objesio se u kuhinji svoje kuće u Macclesfieldu dok je na gramofonu svirala ploča Iggyja Popa. Slične rečenice ovima vjerojatno ćete lakoćom pronaći na većini portala ili sajtova posvećenih biografijama slavnih glazbenika – prepune informacija, jer je doba takvo; jedino ga informacije o nekomu ili nečemu zanimaju, nikako nešto drugo, na primjer, razlog koji je u ovom slučaju doveo do tragedije. I premda zvuči klišeizirano, moram napisati da nema ništa tragičnije od toga da si jedna mlada osoba oduzme život.

Kao što je poznato, Ian Curtis patio je od epilepsije i vjerojatno još pogubnije depresije; epileptički napadaji znali su ga zahvatiti čak i na koncertima, a oni depresije dovesti do odustajanja od izlaska na pozornicu u posljednji tren. Od svoje 19. godine bio je, više-manje, nesretno oženjen za Deborah Curtis posvetivši joj prekrasnu anti-ljubavnu baladu „Ljubav će nas rastrgati“. Sve u svemu, bio je jedan nadasve melankoličan i nesretan momak. Pa ipak, na Joy Division danas se gleda kao na band koji je izvršio ogromni utjecaj na većinu budućih, još neoformljenih, postpunk bandova koji će se uskoro pojaviti i preplaviti alternativnu rock i pop scenu 1980-ih i 1990-ih. Pa tako, danas slušajući Dead Souls mogu čuti rane Pixiese, a u Day of the Lords čak i kasnu Ekatarinu i općenito poimati utjecaj koji su ovi golobradi mladići izvršili na alternativnu rock glazbu u cjelini. Nakon Ianove smrti, momci iz banda oformili su band ‘novog reda’ (New Order) okrenuvši se potpuno drugačijem glazbenom izričaju, nekoj vrsti alternativnog synth-popa, kako bi se u svojim osvrtima možda izrazili i neki glazbeni kritičari. Ian Curtis postao je rock ikona, među posljednjima koja je bavljenje rock and rollom platila svojim životom.

A sada u cijelu priču ubacimo malo private look-a. Ako se na trenutak malo pozornije zagledate u lice Iana Curtisa na službenom spotu pjesme Love Will Tear Us Apart – koji je, pretpostavljam, nastao u kratkom vremenu pred njegovu smrt (pjesma je objavljena u lipnju 1980) uočit ćete da to lice, s vremena na vrijeme, postaje narančasto, zamalo čini se kao da nije s ovoga svijeta. Zbog tog, namjerno ubačenog, video efekta (malo kasnije i lica drugih članova banda postaju narančasta) pričinjava nam se da to ‘nabuhlo lice’ (problemi sa štitnjačom?) krije nešto ispod svoje površine što doslovno isijava i želi van. Što je u svojoj glavi osjećao Ian Curtis? Očigledno, i na kraju krajeva, to može znati samo on. Moja teorija, pored ostalih, barata mogućnošću da je depresija, velika pošast današnjice, upravo ovog mršavog macclesfieldskog momka uzela za svog proroka, najavljivača… Ako ste spot za pjesmu pozorno pratili, morali ste uočiti, nekoliko puta ponovljeno, otvaranje vrata (fantomske ruke koja potom iščezava) na kojima piše ‘IanC’  i koja ne kriju ništa osim praznine napuštenog prostora u nekoj zgradi, kao pandan onoga što se, po meni, zapravo nalazilo u ‘IanuC’ za njegova života. Ako vas je depresija ikada zgrabila za gušu, znat ćete o čemu pričam. Sociopati se razlikuju od depresivaca po nečemu vrlo važnom: sociopati ne osjećaju apsolutno ništa, dok depresivci ‘osjećaju prazninu’. Mi osjećamo prazninu… prazninu ovoga svijeta, a to je zato… jer je Duh… danas… praznina.

Čini se kako je Ian Curtis svojoj supruzi Deborah uzalud pjevao Ljubav će nas rastrgati… skoro do same njegove smrti ostali su skupa, a ona, nakon dvadeset i pet godina, kao već pristala, debeljuškasta kućanica, odlučila se na objavljivanje knjige Touching from a Distance: Ian Curtis and Joy Division ponudivši u njoj svoj pogled na iznimnu osobnost Iana Curtisa, njihovu zajedničku vezu i, tek donekle, početak alternativne glazbe. Knjigu nisam pročitao, i ne namjeravam to učiniti (iako sam, u međuvremenu, stigao pogledati film rađen prema knjizi). Pravdam to sljedećom računicom: ako sama nije patila od depresije, kako bi Deborah Curtis bila u stanju išta suvislo napisati o depresivnoj, i meni jedino istinskoj zanimljivoj crti Iana Curtisa? Sve neosporne nepravde koje joj je počinio, svjesno ili nesvjesno, ostavljajući je da se većinu vremena sama brine za njihovo malo dijete dok se on vucarao po koncertnim gažama i navodno ljubakao s Annikom Honoré (iako je to Annika poricala i tvrdila da se radilo isključivo o platonskoj vezi), ničim se ne može opravdati iz nekakve ‘obiteljske perspektive’ (iste ove riječi jedna ‘obiteljska perspektiva’ vjerojatno bi i upotrijebila kako bi opisala Curtisovo ponašanje). Ali iz neke ‘umjetničke perspektive’, koja nas zapravo jedino zanima, ‘obiteljska perspektiva’, i po Michelu Houellebecqu, za jednog umjetnika su ‘potpuno nepoznato područje’ – stoga se ni mi ne želimo njome baviti. Zbog svega tog držim da je je knjiga Deborah Curtis irelevantna u razotkrivanju onoga kako se to Ian Curtis stvarno osjećao u svom životu, a pogotovo u njegovim posljednjim danima. Ali, kako rekoh, ipak sam stigao pogledati film rađen  prema njenoj knjizi.

Dakle, nedugo nakon objavljivanja knjige Deborah Curtis, 2007. u kinima se pojavio i film Control o životu frontmena Joy Divisiona. Iscrpljujući se do neviđenih granica, nakon što sam, u Knausgaardovom stilu (vidi uskoro osvrt na roman Moja borba), uspavao djecu i sve za njima počistio, dao sam si truda i pogledao film. Ono što je moje ‘oko za depresiju’ odmah zamijetilo odnosilo se na to da se izbor glavnog glumca nije činio najsretnijim rješenjem. Sam Riley, definitivno, nije depresivan momak. Iako fizički sličan Ianu Curtisu, njegove guste, usredotočene i po svoj prilici smeđe oči ničim ne pokazuju da su ikada imale iskustvo sveopćeg očaja. Sto puta bih radije u toj ulozi vidio jednog osvjedočenog glumca-depresivca, recimo, Philipa Seymoura Hoffmana bez obzira što u fizičkom smislu nimalo nije nalik na glavnog junaka naše priče (i koji je čak, na kraju krajeva, i podigao ruku na sebe u svom stvarnom životu, iako u policijskom izvješću stoji da nije) nego Sama Rileya, običnoga, dobrog glumca s visokom dozom egocentrizma uobičajenom za obične, dobre glumce. (Možda bih i na mjestu redatelja filma radije vidio dokazanog depresivca Larsa von Triera nego Anton Corbijna premda, u ovom slučaju, nisam siguran da potonji nema iskustava s depresijom).

Po čemu su, dakle, ljudi s depresijom toliko upadljivi? Odgovor je jednostavan. I depresija, kao i štošta drugo na- i u- čovjeku, ‘zapisana je’ u očima. Mek, na trenutke proziran, svijetao sjaj očiju Philipa Seymoura Hoffmana predstavljaju garanciju da bi, bez obzira na fizičku diskrepanciju, upravo ovom glumcu daleko bolje karakterno odgovara uloga pjevača grupe Joy Division nego onomu koji ju je na kraju i odigrao.. I koliko god se Sam Riley trudio da gestama na samoj pozornici podsjeti na Iana Curtisa (moram priznati da je savršeno ‘skinuo’ njegov ples), u svemu tome, čini se, zaboravio je nešto ključno. Ian Curtis je na pozornici svoj pogled redovito upravljao ‘negdje prema gore’ (a što Riley rijetko ili uopće ne čini u filmu), u neodredivu visinu ili teško dokučivu prazninu…, možda i na mjesto odsutnog Boga ili nedostajućeg smisla našeg doba, a možda, reći ću to, i na mjesto same Depresije koju mu je jedino na ovaj način uspijevalo držati pod kontrolom.

When routine bites hard,
And ambitions are low,
And resentment rides high,
But emotions won’t grow,
And we’re changing our ways, taking different roads.

Then love, love will tear us apart again.
Love, love will tear us apart again.

Dakle, „Kad svakodnevica teško ugrize“, taj stih me proganja valjda otkako znam za sebe, a da nisam znao za njega; ja, osvjedočeni ‘borac protiv svakodnevice’, kao i Ian Curtis, priznajem da je ona naš najveći neprijatelj.

I eto, tako sam se u ove maglovite, prosinačke dane, tek u (srednjim) četrdesetima, navukao na Joy Division, na neki način prihvatio da su oni bili, osim preteče alternativnog duha glazbe koji je obilježio 1980-e i 1990-e – i preteča mog alternativnog duha.

U zemlji gotovo bolesnih ega, u depresiji mi kao da još uvijek ostajemo normalni, i ako bi mi se dopustilo zapjevati koju Ianovu kiticu na kraju ovog teksta, danas bih njegov stih „Ljubav će nas rastrgati“ preradio u ovaj, vremenu mnogo primjereniji – „Ego će nas rastrgati“ – jer to duboko osjećam… ne znam kako vi…

Studeni 2014.

Glazbene strugotine… i Tetkino buđenje!

Posted in RACHEL'S, Tehnologija ubija glazbu, UMJETNOST - POSTMODERNA GLAZBA tagged , , at 4:08 pm autora/ice Magičar

Rachel’s: TEHNOLOGIJA UBIJA GLAZBU (Technology is Killing Music)

Ubrznim koracima grabio sam prema Prostoriji s Kolom. Po zidovima hodnika slijedio me nezgrapan Nietzscheov portret uporno nešto ‘drobeći’….
– Što sam ti tuvio cijelo vrijeme… – s vremena na vrijeme bi povikao – …moral je jedna obična izmišljotina!
– U redu, ali kako ne možeš shvatiti da čovjeku treba određeno vrijeme kako bi razumio što je davno pročitao… – kazao sam ubrzavajući svoj  hod.
Slutio sam da je to mogla učiniti svakog trena – probuditi se iz svoga višemjesečnog sna! I u tom trenutku, ne bih želio da bude sama…

A što me je to, po tko zna koji put, želio poučiti moj pruski učitelj? Ovoga puta doista nemam vremena obrazlagati vam posljednji tijek Naručiteljevih i mojih misli… Naredni put ću to učiniti, obećavam… jer… baš u ovim trenucima… i to osjećam… Tetka se budi!

U međuvremenu, prostor oko nas ispuni glazba; komorni zvuci – u današnjem vremenu odavno zaboravljeni, ne samo u mojoj nego i u drugim Prostorijama s Kolom, izmiješani sa zvukovima koje danas čovječanstvo proizvodi u svom bivstvovanju… Savršene ‘glazbene strugotine’ koje nastaju dodirom čisto ‘glazbenoga’ i čisto ‘unutarnjeg svijeta’. Koliko dugo vremena nisam slušao komornu i uopće bilo kakvu glazbu u Prostoriji s Kolom? Otvorio sam velika drvena vrata. Doista, sâmo Kolo puštalo je glazbu, prekrasnu glazbu koju nikada prije nisam čuo ili mi je neprestano u ušima, glazbu komornoga, post-rock sastava Rachel’s bez koje moj Naručitelj, tamo gore u Nadstvarnosti, u posljednje vrijeme očigledno ne može… Sluša je svaki dan…  sve albume po redu… Handwriting, Music for Egon Schiele, The Sea and the Bells, Selengraphy… sve do posljednjeg EP-a, zagonetnoga i pomalo deprimirajućeg naslova Technology is Killing Music

Sve je započelo još u vrijeme stvaranja Prostorije s Kolom s Music for Egon Schiele kad mi je prolazeći Magičar iz susjedstva preporučio nekoliko pjesama s tog albuma, između ostalih ‘nježno-rascjeljujuću’ (premda ta riječ vjerojatno ne postoji u nijednom vokabularu, ipak, u ovom trenutku želim naglasiti njen zvuk koji, po meni, u potpunosti prianja uz zvuk/glazbu pjesme koju želim opisati) – Family Portrait… Zapravo, kad malo bolje razmislim, glazba grupe Rachel’s od samog početka je tu, poput starog trošnog pokućstva, drvenih greda, beskrajne police s Knjigama, i kad bih samo poželio mogao bih je čuti iz svakog kutka Prostorije; i u doslovnom smislu ona je Prostorijin zaštitni znak…

Uz zvukove, čini mi se, Esperanze (s albuma Systems/Layers) grupe Rachel’s, Tetka se budi u svom kutku velike sobe. U krevetu je, a ispred nje upaljen televizor. Prilazim njenu uzglavlju zabrinuto je gledajući.
– Šta? – oglasi se jedva čujnim glasom; a u njemu kao da je još uvijek bilo onoga starog, Tetkinog prkosa.
– Htio sam reći, ako ti nešto treba… tu sam.
– Znam da si tu! Kako ne bi bio tu! Ti si sve ovo izmislio i kako onda ne bi bio tu… I daj molim te, smanji tu glazbu…
Tu se nakašlja i zakratko ukipi da bi zatim na brzinu izvadila maramicu ispod jastuka kako bi zaustavila nekakvu odvratnu sluz koja joj je izbila na usta. Očevidno, bila je bolesna. Ipak, nakon nekoliko trenutaka izgledala je kao da se potpuno oporavila jer me je njen začuđujuće zdrav pogled pogodio posred čela.
– I da znaš, puno toga, čak i meni odvratnog, vidjela sam u onom svom Ljetnikovcu, moj Magičaru. Zato mi se neprestano bljuje, odatle sva ova sluz… Ali ne brini, malo ove tvoje zagrobne atmosfere Prostorije s Kolom, ovakve ‘muzike’… i stvar će biti riješena…
– Znaš, tamo vani… – mahnula je prstom prema prozoru, nasmiješena poput F. Murraya Abrahama u scenama u kojima je glumio ostarjelog Antonia Salierija u filmu Amadeus – …po svemu sudeći, ljudima je preostao još samo njihov ego. Nema više neke druge stvari za koju bi se mogli uhvatiti… neke ideje, kako bi ti kazao! Čak i ti, kako se ono zovu, eh da, kapitalisti, kao da shvaćaju da je ljudskoj pohlepi došao kraj, još malo zgrtanja love i gotovo… Više nitko neće imati volje ni za to! Sebičnost će prevladati, ali potpuna, totalna sebičnost koja će nastojati da jedinka ne bude samo materijalno zbrinuta nego i duhovno… drugim riječima, zavladat će onaj utilir… kako se ono kaže?
– Utilitarizam?
– Da, taj utili-ritalizam… On će postati sve. Ljudi će sve činiti kako bi sebe uzdigli, nešto će činiti ako je to korisno za njih; slušat će glazbu ako je korisna, ako ih opušta dok rade za laptopom, a ne zato što je lijepa, putopise će čitati samo ako obiluju informacijama o destinacijama koje žele posjetiti, a ne zato što je sâm tekst po sebi lijepo napisan, isto tako, čitat će i eseje ako obiluju informacijama o predmetu o kojem pišu, romane ako iz njih nešto mogu naučiti, za sebe izvući… Nitko više neće obraćati pažnju na ono o čemu ti ovdje neprestano drobiš…
– Misliš na stil…?
– Valjda; s umjetnostima je svršeno, kako si već jednom nekom tipu ovdje kazao… Umjetnik si utoliko, ukoliko sličiš na umjetnika, i ponašaš se poput umjetnika, vodiš nekakav nekonvecionalan život u kojem ti se živo jebe za sve, recimo, imaš dugu kosu, hodaš uokolo i pomalo jebeš; nitko nema vremena i uostalom nikoga ne zanima to što stvaraš. Znaš, ljudima je muka od novoga kao i od toga da moraju misliti. Osim što ih svakodnevno bombardiraju novim i novim bedastoćama informacija i vijesti, još da im netko servira i nova umjetnička djela… to je već malo previše.
– Zadnje čega se sjećam, bila je neka ženska, glumica i pjevačica u jednom… Stekla je slavu glumeći u nekoj sapunici i sad bi to isto htjela postići u glazbi… Na nju sam, čini mi se, najviše povraćala. Pričala je u kameru kao da se za taj album koji je snimila izborila puškom, sve je razgrnula oko sebe, najmanje je bila bitna glazba koju je proizvela, na kraju ni spot neke njene pjesme nisu pustili, bitna je bila samo ONA koja se cijelo vrijeme kreveljila u kameru…
– Tetka, molim te, nemoj više zagađivati Prostoriju s Kolom tim svojim odurnim prepričavanjem događaja iz Nadstvarnosti … znaš da to ovdje ne činimo… i dobro je da nisi spomenula njeno ime…
– A šta? Hoćeš reći da ovo netko čita?! Eeee, moj Magičaru… Znaš li, tko će ovo čitati? Opet, samo onaj koji u tome vidi neku korist za sebe…
– Tetka, mislim da si malo šenula. Naravno da nisu svi ljudi takvi… pogotovo ne ljudi poput našega Naručitelja koji su u sebi izgradili ovakve Prostorije s Kolom… I počela si opet činiti te neprimjerene generalizacije; uočiš neki fenomen i onda bi da ga primijeniš na sve stvari i ljude oko sebe… e, to ne ide tako…
Tetka pognu glavu. Neko vrijeme nismo govorili.
– Nego, hoću te pitati za Ljetnjikovac… ostaje li ili da ga dam srušiti? – prekinuh tišinu pitanjem.
– U ovom trenutku, tamo se više ne mogu vratiti, preodvratno je; k tomu, tamo je i onaj djedica koji se nedavno doselio – u povjerenju mi je otkrio da je bivši papa – koji na svakom koraku izaziva sažaljiv osmjeh na usnama i neprestano me tjera da u ophođenju s njim budem ona koja nisam… Osim toga, radije ću trošiti svoje vrijeme ovdje s tvojim arhaičnim, duhovnim probisvijetima iz nekog prošlog vremena, nego s ispraznim, egoističnim suvremenicima našega Gospodina Naručitelja koji su mi dolazili u goste…
– Ali Tetka, takvo je svako ‘suvremeno doba’, uvijek ti se tvoji suvremenici čine ispraznijima i egoističnijima od onih koji su prije tebe živjeli…
Na to nije ništa odgovorila.
– Čuj, zaledit ću ga u Prostoru Uma na nekih dvadeset i pet godina pa ti dalje vidi… Možda se situacija izmijeni… Ali znaš li što to znači? Znači da nema više pretjeranog kreveljenja pred televizorom… I suvremenici da ti nisu pali na pamet! Pogotovo ne ovi poput one tvoje glumice-pjevačice…
– Ma nemoj! – već se osovila u uzglavlju – Kao da ne znam da ti ovdje, kad se sva svjetla pogase,   potajno ne gledaš nogometne utakmice, pratiš onu španjolsku ligu…
– Dobro je Tetka! – zagrmio sam. – I Charles Bukowski je svaki dan išao na konjske utrke… I što ima loše u nogometu kao odmoru jednog Magičara?
Ali baš u tom trenutku, dosjetio sam se da bi ovaj tekst doista netko mogao čitati. Odatle, pomislio sam kako bi ljudima, koji ovo budu čitali, teško bilo objasniti da se pored uzvišenih likova koje mogu pronaći u desnom izborniku pored ovog teksta – poput Nietzschea, Spenglera i Derride, na istom mjestu povremeno gleda/spominje i španjolska nogometna liga… a ne daj bože da spomenem nezaobilazne nogometne zvijezde koje uz nju idu, pogotovo ne onu dvojicu… kako se ono zovu… ah da, Lionela Messija i Christiana Ronalda… Prekasno! Već sam ih spomenuo…! A-joj… Sic!

Sljedeća stranica

%d bloggers like this: