Travanj 2015.
Kratka povijest (ideje) volje za moći II.
Friedrich Nietzsche: VOLJA ZA MOĆ
Stanley Kubrick: ODISEJA U SVEMIRU 2001.
U teorijama moći koje spominje španjolski sociolog Manuel Castells u svom eseju “Moć u umreženom društvu” objavljenom u jednom od brojeva Europskog glasnika, primjećujem razmišljanja koja su iznenađujuće slična mojima. Moć se prepoznaje kao relacijsko svojstvo u procesu nametanja vlastitih vrijednosti drugima putem sile i institucija. Međutim, čini se da nijedna od teorija moći koje Manuel Castells spominje ne raspravlja o porijeklu “volje za moći” kao takve…
Nedvojbeno je izazovno izreći bilo kakvu smislenu izjavu o ranim trenucima “zore čovjeka”, koji su se odigrali prije nekoliko milijuna godina prema suvremenim znanstvenim tvrdnjama. Kako matematičar Keith Devlin navodi, danas imamo samo prazne lubanje koje nam otkrivaju veličinu mozgova prvih hominida. U evolucijskom pregledu povijesti nastanka vrste sposobne za matematičko razmišljanje, Keith Devlin, matematičar sa Stanforda, najvjerojatnije bi smjestio “našu priču” o čovjekolikim majmunima i njihovoj borbi ispod osamljenog drveta u beskrajnoj pustinji savane prije otprilike 3,5 milijuna godina. Sličan vremenski okvir nailazimo i u sinopsisu filma “Odiseja u svemiru 2001.”. Čovjekoliki majmuni koji se pojavljuju u filmu pripadaju vrsti Australopiteka, koji su mnogi smatrali prvom vrstom hodajućih hominida na Zemlji. Bez obzira na vremenski okvir, možemo se vratiti našoj priči, jer dolazimo do najzanimljivijeg dijela – trenutka kada na scenu stupaju osjećaj moći pripadnika čopora…
Na ovoj točki, moramo primijetiti da “instinktivni vođa čopora” nije ništa novo u životinjskom svijetu, mnoge životinje ga imaju (poput lavova). Stoga, našeg samoproglašenog vođu čopora čovjekolikih majmuna moramo drugačije nazvati. Jedini izraz koji nam pada na pamet u ovom trenutku je “čopor s priznatim-na-sili/mili vođom” kako bismo naglasili odnose koji vladaju unutar takvog čopora, a koji svakako nisu samo životinjski. Životinja ne živi u “svijetu volje za moći”, to je isključivo ljudski svijet. Stoga trebamo pažljivo promatrati ključnu sekvencu prikazivanja “osvita čovjeka” u Kubrickovom filmu – događaj borbe između dva čopora oko izvora vode. Ako je jedini cilj u toj borbi bio otjerati pripadnike drugog čopora od izvora vode kako bi se pripadnici našeg čopora mogli napiti, tada volja za moći još nije u igri i to je još uvijek puko životinjsko ponašanje. Međutim, ako ste nakon borbe zarobili i asimilirali pripadnike drugog čopora u svoj, tada definitivno govorimo o tipičnoj volji za moći. Tek u društvenoj zajednici poput “čopora s priznatim-na-sili/mili vođom”” volja za moć kao ideja može u potpunosti zaživjeti i razviti sve svoje potencijale. Međutim, ne smijemo zaboraviti da je “čopor s priznatim-na-sili/mili vođom” samo ideja kao što su to ideje vladara i privatnog vlasništva. Naša teza je da smo u ove suštinske ideje morali biti duboko uvjereni da su stvarne i istinite, a ne samo ideje, kako bi se u nama konačno upalio “vječni plamen” volje za moć…
Važno je primijetiti da u prethodnom postu opisana uloga vođe čopora – od samog početka – nije podrazumijevala nikakvu odgovornost. Čovjekoliki majmun koji se proglasio vođom čopora mogao je čopor voditi na “dobar” ili “loš” način, a jedino drugi čovjekoliki majmun u borbi mogao ga je smijeniti. Uobičajena biološka naracija o udruživanju životinja u čopore radi preživljavanja u otvorenim prostorima savane, u ovom slučaju čovjekolikih majmuna, sada se nadopunjuje našom pričom o volji za moći cijelog čopora…
Prema tome, pored ideje kralja i privatnog vlasništva, prepoznajemo i ideju države (čopora s priznatim-na-sili/mili vođom) kao jednu od mnogih pozornica na kojima se odvija predstava života pod nazivom Volja za moć. Na što pokušavamo ukazati? Pokušavamo ukazati na to da bilo koja druga dobro oblikovana suštinska ideja koja bi duboko prodrla u ljudsku prirodu i njenu inherentnu kreativnost mogla, u doglednoj budućnosti, svrgnuti samu ideju “volje za moć” s prijestolja. I naravno, mi to pokušavamo s različitim stupnjevima uspjeha, kao i mnogi prije nas! Ako je u mnogim ljudima Bog danas ‘uspio’ umrijeti, zašto bi ‘volja za moć’ u njima morala ‘do vijeka’ plamtjeti? Ne mora! Parafrazirajmo riječi iz jednog od prošlih postova: Čovječanstvo je preuzelo svoju sudbinu u svoje ruke. Više se ne mora boriti oko izvora vode, kao što se ne mora skrivati od savanskog pirgastog lava… U ovom dobu, na jedan nama još uvijek nejasan način, kao da se otvara mogućnost da svaka stvarna povlaštenost napokon postane dostupna svima što bi automatski porušilo temelje volje za moći u našem biću… Međutim, čini se da čovječanstvo ove ‘sluteće mogućnosti’ još nije svjesno…Možda će se to, na kraju krajeva, zaista dogoditi, da čovječanstvo postane svjesno ideološke pozadine volje za moć u ljudskom biću. No isto tako, možda će ga ubrzo novi barbari vratiti u “staro okruženje”, što, kao što znamo, nije tako rijedak slučaj u povijesti.
Ovom pričom željeli smo poručiti da čovjek, zbog svoje umnosti i sklonosti utjecaju vlastitih ideja, doživljava svijet kao volju za moć ili kao božje djelo. U svojoj suštini, volja za moć, kao i svaka druga ideja, nema utemeljenje u stvarnosti; stoga ona ne predstavlja stvarnu moć, osim na papiru i u ljudskim umovima. Ako želimo izvući neki zaključak o volji za moć kao takvoj, možemo reći da se najvjerojatnije radi o atavističkoj težnji da se stanje ugode održi pod svaku cijenu… i to je krajna točka našeg zaključka.
Kada govorimo o propasti metafizike, dakle, ne mislimo ni na što drugo osim na osvještavanje tog našeg inherentno ‘idejnog pogleda na svijet’; činjenice da na svijet (koji je stvaran, ali nema smisao) ne možemo drugačije gledati osim kroz neku smislenu ideju koja je – protivno njemu samom – nestvarna; njena jedina čvrsta poveznica sa svijetom smo mi sami.
Vrijeme je za odjavu ove teške, možda najteže misli, koja nam je u Pustopoljini pala na um. K tomu, ovoga puta, ona, opet samo kao ideja, prkosi temeljnoj ideji iz arsenala našeg Učitelja…
No, za trenutak zastanimo i zapitajmo se kako bi o tom momentu (pojavljivanja volje za moći) zborio sâm Nietzsche? Možda bi opisujući tu pojavu s nesagledivim posljedicama uporabio i ove teške i duboko-dramatične riječi koje je napisao u svom istoimenom nedovršenom djelu:
“Mora postojati mnoštvo vjere; da se smije suditi; da nedostaje dvojba s obzirom na sve bitne vrijednosti – to je pretpostavka svega živog i njegova života. Nužno je, dakle, to da se nešto mora držati istinitim – ne to da nešto jest istinito.”
A možda je Nietzsche, na svoj način, bio u pravu, kao što smo i mi u pravu – na neki svoj. Sjetimo se njegovih riječi iz S onu stranu dobra i zla:
‘Svijet gledan iznutra’ i ne može biti ništa drugo doli volja za moć! Ali, čije je to stanovište? Tko je taj koji na svijet gleda iznutra? To može biti samo naš Ego, upojedinačena jedinka (ili samo misao, perspektiva) izuzeta iz cjeline svijeta.
Bez imalo Duha u sebi (iako praktički to nije moguće, jer je svaki Ego u svijetu primoran pripustiti Duh Cjeline u sebe), Ego i ne može biti ništa drugo doli volja za moć. Na neki čudan, polumističan način, zamišljamo da se svaki Ego (pojedinačnost) želi rastegnuti kako bi dosegao Cjelinu iz koje je otrgnut. I onda, to njegovo nastojanje prepoznajemo kao volju za moć…
Znamo da razaranje iluzije još ne daje istinu nego samo nešto više neznanja, neko širenje našeg “praznog prostora”, porast naše “pustoši”.
I jesmo li, onda, dosegli ‘Nietzscheovu visinu’? Smijemo li u svoju blizinu doista pripustiti ‘pustoš’ koju nam je sâm navijestio….? (pritom, njegov način uporabe jezika, onu, svima znanu, ničeansku poetiku filozofske misli, dakako, nikada nećemo dosegnuti)
Čovjek konačno u stvarima nanovo ne nalazi ništa doli ono što je u njih sam metnuo: – ponovno se nalaženje zove znanost, umetanje pak – umjetnost, religija, ljubav, ponos. U obojemu bi, pa neka je to i dječja igra, valjalo nastaviti i imati dobrano hrabrosti za oboje – jedni za ponovno nalaženje, drugi – mi drugi! – za umetanje!
I ovo je Nietzsche iz ‘Volje za moći’… onaj Nietzsche ‘s tristo svojih pročelja’… koji je s jednim od njih – po našem mišljenju, dubljim i vedrijim od ostalih, možda bio spreman i samu ‘volju za moć’ staviti na kušnju, kao što smo je i mi sada spremni staviti…
– I hoćemo li…? – u ‘đavoljskoj dreci’ upućujemo veseli poziv svim slobodnim duhovima u našoj blizini
Travanj 2015.
Kratka povijest (ideje) volje za moći I.
Stanley Kubrick & Arthur C. Clarke: ODISEJA U SVEMIRU 2001.
Ciljevi mogu biti plemeniti – sreća svih ljudi, spas planeta u ekološkom smislu i sl. – i manje plemeniti – vlastita sreća, sreća pojedinog naroda ili države… – do potpuno neplemenitih: osobno bogaćenje, vladanje drugima itd. Svejedno, sredstva za ostvarenje ciljeva života postoje uvijek u samo dva oblika: mrkva i batina; Mila i Sila. Zbog toga, često dolazi do paradoksa: za ostvarenje kakva plemenita cilja čovjek može koristiti i sredstva batine!
No, važno je znati: ciljevi, smislovi, vrijednosti jednog života ili života vrste – stvari su duha. To su samo ‘ideje u umu’, od dobrote do zloće, od istine do laži; od života uronjenog u asketsku meditaciju do života posvećenog stjecanju materijalnih dobara. Ciljevi jednostavno nisu stvarni. Oni su samo izvedenice naše potrebe za Ugodom i izbjegavanjem Neugode. Nažalost, sredstva za ostvarivanje ciljeva stvarna su koliko to mogu biti – Mila i Sila, dvije sestre koje mrze jedna drugu, ali koje jedna bez druge ne mogu. A tako je dok je njihovih ‘roditelja’ – Ugode i Neugode…. Kako sam dospio dotle da budem ‘tako pametan’ kao moj Učitelj u Ecce homo, premda svojom pameću protivan njegovoj, pročitajte u ovoj kratkoj pripovijesti.
Kratka povijest ideje Volje za Moći
U pradavna vremena, u nepreglednoj savanskoj pustoši afričkog kontinenta, postojalo je osamljeno drvo/stablo (ili pećina, uzvisina, što god) na kojem se čovjekoliki majmun, koji je nastanjivao ovo područje tisućama godina, osjećao iznimno sigurno i ugodno… ‘Mjesto’ na stablu bilo je bogom dano: osim od paklenog sunca štitilo je i od prirodnih neprijatelja, poglavito pirgastog savanskog lava koji do njega ni pod kojim okolnostima nije mogao dospjeti. Može se zaključiti da je to mjesto na osamljenu drvetu/pećini/uzvisini bilo povlašteno u svakom pogledu u odnosu na druga mjesta u savani. Svaki čovjekoliki majmun u čoporu želio je počinuti na njemu. Međutim, mjesta je bilo samo za jednog. Svaku večer vodila se krvava borba među našim precima za bogom dano mjesto. Majmun koji bi tog dana u borbi pobijedio počinuo bi na njemu vidajući svoje rane. Dakako, čovjekoliki majmuni nisu vječno mogli ostati u njemu. Glad i žeđ primorali bi ih da siđu sa stabla ili uzvisine (ili iz pećine) i priča bi se ponavljala iz dana u dan.
A onda, jednoga dana, snimatelji filma Odiseja u svemiru 2001. 🙂 ili sama evolucija ‘pokazali su’ jednom majmunu iz čopora kako da kost davno crknute životinje iskoristi kao oružje (premda je u izvornoj Clarkovoj/Kubrickovoj zamisli to ‘učinio’ crni monolit). Nastupila je prekretnica. S kosti u rukama kao novim oružjem, čovjekoliki majmun se s lakoćom mogao obračunati s drugim majmunima iz čopora, i ne samo tog, nego i bilo kojeg drugog dana. Tako je povlašteno mjesto na stablu dobilo svoga stalnog stanodavca. Čvrsto držeći kost u svojim rukama, ‘izabrani’ čovjekoliki majmun po prvi je put u svom životu zadobio nov osjećaj koji ga je sada cijelog prožimao; osjetio je… da je na neki način i on ‘povlašten’… po nečemu poseban u odnosu na druge (majmune)… na isti način na koji je to bilo i mjesto na stablu/uzvisini/u pećini u odnosu na druga mjesta u savani. Povlaštenost, kao takva, prema tome, nosila je najveći stupanj sigurnosti i ugode i čovjekoliki majmun je to vrlo brzo shvatio. “Bilo bi sjajno kada bih mjesto na drvetu mogao zadržati, a da se više ne moram boriti s drugim majmunima”, morao je pomisliti. U tom trenutku, a da to još nije znao, formulirao je prve obrise vlastite volje za moći… Da bi ove mogućnosti uopće postao svjestan, čovjekoliki majmun morao je početi razmišljati. I druge ideje počele su mu padati na um, njemu ili njegovim potomcima – svejedno, a među njima svakako vrijedi izdvojiti dvije…
Ideja ‘vladara’, ‘kralja’, vođe čopora vjerojatno je bila prva. Povlaštenost može zadržati, ako postane samoproglašeni vođa čopora. Tako bi dobio priliku povlašten položaj zadržati putem drugih smicalica; mogao bi, primjerice, dopustiti drugim majmunima da zauzmu ‘njegovo’ mjesto na drvetu, ali samo do trenutka kojeg on odredi, mogao bi im čak i pokazati kako se rukuje s kosti crknute životinje kao oružjem i sl.
Druga ideja ticala se pak povlaštenog mjesta. Zašto ga ne bi proglasio svojim produljenim dijelom… a odatle i – vlasništvom? Kao što je ruka koja je držala kost bila njegova, njegovim vlasništvom je ‘novim ukazom’ moglo postati i povlašteno mjesto na drvetu. I ova ideja (koja je zasigurno morala pasti na pamet njegovim mnogo kasnijim potomcima) omogućila bi čovjekolikom majmunu zadržavanje ugode koliko je to dulje moguće.
Ono što smo ovim kratkim tekstom htjeli poručiti odnosi se na sljedeće: u korijenu bilo kojeg oblika volje za moć nalazi se povlaštenost bilo kojeg oblika. Ideja kralja i ideja privatnog vlasništva utemeljene su na prvotnom osjećaju povlaštenosti kako bi ga legitimirale pred Drugim. Sada se već može reći: kralj po sebi povlaštena je osoba, kao što bilo koja stvar na svijetu može postati nečije privatno vlasništvo. Poštenije bi bilo reći da se radi, zapravo, o ulogama. Svatko može dobiti ulogu kralja, kao što svaka stvar može zaprimiti ulogu nečijeg privatnog vlasništva. Kralj i privatno vlasništvo samo su pojmovi, ideje u našem umu. Zato Žižek neprestano govori o predstavi zvanoj život.
Odatle, volja za moć može biti shvaćena kao težnja prema određenim ulogama (i vlasnik privatnog vlasništva je samo uloga), a ne nekim stvarnim faktima. Podsjetimo, stvarni fakti samo su Ugoda i Neugoda koji se osjećaju izravno, bez posrednika. Međutim, volji za moć neophodni su drugi.
Sutradan, čovjekoliki majmun proglasio se vođom čopora. Imao je tu kost u rukama, sredstvo batine, oružje koje mu je davalo moć nad drugim majmunima. Pored toga, povlašteno mjesto na drvetu odredio je svojim stalnim prebivalištem, ako ne još vlasništvom…
(nastavit će se)
Veljača 2012.
Na deset Mjesečevih udaljenosti od Zemlje
Stanley Kubrick: ODISEJA U SVEMIRU 2001.
Aram Khachaturian: SVITA IZ GAJANE BR. 3 (ADAGIO); J. S. Bach: 2. BRANDENBURŠKI KONCERT
Netko je zatvorio poklopac. Čuo se samo zvuk, tup udarac, ništa više. Kad sam otvorio oči već sam trčao. Trčao sam u prstenu svemirskog broda Discovery One s podešenim neznatnim bestežinskim stanjem, upravo kako bih mogao besciljno kružiti bez stajanja i okretanja. Povremeno bih rukama napravio pokoji boksački potez, zauzeo gard ili uputio udarac, tek toliko, da bih i ruke održao u kondiciji. Svemirski brod vodio me je na daleko putovanje. Klizio sam u ništavilo svemira, u prazninu, bez znanja o pravom smislu misije, i pritom, spokojno trčkarao. Tko zna što me može dočekati tamo, u tami bezdana. Morao sam biti spreman na svakojake iznimne napore, a tu sam ponajviše pretpostavljao upravo one – tjelesne.
U pozadini svira glazba, Aram Khachaturian, ledeni tonovi baletne Svite iz Gajane br. 3 prate me u stopu, onako kako se prati izdvojena i osamljena životinja. Dvije violine se blago isprepliću, svita se zahuktava; ako je itko uspio osamljenost pretvoriti u glazbene tonove, onda je to pošlo za rukom ovom armenskom kompozitoru. Neobično, nije jedna violina, već dvije, ali zato mi se osamljenost koju izražavaju čini tim veća, može ih biti i na stotine, tisuće, čak i sedam milijardi, jer ovo je ipak zapis o osamljenosti ljudske vrste…
U brodu je još jedan astronaut, možda si to ti koji ovo čitaš; moraš biti isto tako osamljen kao i ja u ovom trenutku da bi postao on. Pazi! Udaljeni smo od majčice Zemlje deset udaljenosti Mjeseca od Zemlje i krećemo se prema Jupiteru samo zato što je neki manijak, navodno, iz oblaka plinovitog gorostasa detektirao nekakav signal možebitno izvanzemaljskog porijekla. I što da se radi!?
O monolitu ne znam još ništa, o njemu ne smijemo pričati. Zna ga samo HAL, naš brodski kompjutor, koji mi upravo javlja da imam uspostavljen video link. Uzimam ručnik i brišem se, nehajno ga prebacujem oko vrata i pokrećem vezu. Na ekranu se pojavljuje tetkino lice.
– Pa jesi li ti lud!? Samo tako si nestao…
– Ne brini, tetka. Trenutno sam u sceni filma Odiseja u svemiru 2001. Zamolio bih te da me neko vrijeme ne prekidaš…
– Da te ne prekidam?! Znaš što ću ti reći? 2001. je davno prošla. Dosta te igrarije. U prostoriji je postalo hladno, moraš se vratiti i vidjeti što je s grijanjem…Budi malo muš…!
Ugasio sam video link. Nisam mogao prekidati ovu čaroliju pod ravnanjem Stanleya Kubricka u kojoj sam sam postao sudionikom. Tako će se, uostalom, jednog dana moći činiti u budućnosti. Moći će se odabrati knjigu, film ili čak neki stvarni povijesni događaj i sudjelovati u njemu. Moja Prostorija s Kolom mi je omogućila da to činim već danas i to je ta prednost imanja Prostorije s Kolom. Možda želite i vi jednu za sebe?
Opet sam na deset mjesečevih udaljenosti od Zemlje – od Zemlje. Igram se riječima, mogu raditi i činiti što god me volja. Krajičkom misli okrznem spravice za koje mi se čine da su u ovom trenutku jedine u moćnijem položaju od mene – Voyager-1 i 2 – svemirske letjelice, danas na rubu Sunčeva sustava, na gotovo sigurnoj udaljenosti od čovjeka, u prilici za dosezanjem nesagledivog stupnja slobode i pustoši. Nasreću ili nesreću Voyageri nisu ljudska bića, oni svoje prilike ne doživljavaju kao čovjek ili pak doživljavaju, samo što mi to ne znamo. Možda u društvu s Bachom, kojeg svako malo zavrte na svojim Zlatnim pločama, podosta nauče o čovjeku…
Zamišljam kako ogroman oblak radio-signala jednog dana zasipa zemlju. Na svim radio-frekvencijama odjednom čuju se taktovi Bachova 2. Brandenburškog koncerta. Negdje, u svemirskoj pustoši su se odbili, od nekakav ravan meteor ili čak planet, i ponovno završili na Zemlji. Međutim, ono što su donijeli na zemlju ovoga puta je, osim same glazebe, i taj osjećaj osamljenosti, „izvođenja za nikoga“ u svemirskoj pustoši…
Sve mi to pada na pamet dok se nalazim u jednoj sceni filma Odiseja u svemiru 2001., dopuštam si da mi to pada na pamet. Čak pomišljam da se na Voyageru-1 ili 2 baš u ovom trenutku uključila glazba, da 2. Brandenburški pokušava osvojiti pažnju prvih meteora i svemirskog kamenja unutarnjeg ruba Kuiperovog pojasa… Ali tu već svojim načinom razmišljanja dolazim u sukob s dobro poznatom teorijom relativnosti. Ona nalaže da ne mogu razmišljati na taj način, razmišljati o istodobnosti s događajem koji je od mene, kao motritelja, udaljen više od 300 000 km, a Voyager-1 ili 2, usamljene lutajuće mašine, to svakako jesu. Mi tek pomoću svjetlosti otkrivamo prostor i vrijeme, prostor i vrijeme nama otvara svjetlost, kaže mi tutorski teorija relativnosti, a svjetlost je u tom pogledu ograničena. Ograničena je upravo tom svojom fantomskom brzinom; svedena na tih, u svemirskim okvirima, mizernih 300 000 km/s.
Nakon problema s HAL-om koji su uspješno riješeni (kompjutor je ušutkan), iznad tvoje i moje glave pojavljuje se monolit, kvadrasta crna gromada koja kruži oko broda, a potom nas odvodi do ulaza zastrašujuće crne rupe. Propadamo u crvotočinu čiji oblik u SF filmovima godinama neće biti nadmašen. Vrtimo se u svemirskom kaleidoskopu kao da stvarno putujemo kroz vrijeme.
I evo me u poznatoj bijeloj sobi koja se javlja pred kraj filma. Ali, nisam li malo preuranio? Nitko nije zakuhao kavu. Nema više ni tebe u blizini. Sam sam. Iznenada otkrivam da čitavo vrijeme sjedim pred kompjutorom u svom stanu. Ista osamljenost, isti osjećaji, isti besmisao. Tipkam slova na svom kompjutoru i duboko udišem i izdišem kao što je to činio i Frank Poole dok je mijenjao onaj pokvareni dio na Discovery-ju. Kubrickova vizija je samo uljepšana stvarnost. Poslao nas je na put do Jupitera s bolesno narcisoidnim kompjutorom, naše odveć nejasno osjećanje Boga vizualizirao u crnu kvadrastu gromadu te nas, na koncu, ušuškao u krevet u čistoj bijeloj sobi nalik laboratoriju i još k tomu učinio da razmišljamo o smislu života; ali zašto? Samo zato da bi pojačali dojam ovih istih osjećaja koje imamo u našoj sobi u Nadstvarnosti dok sjedimo za računalom i dopisujemo se s poluznancima na Facebooku. Samo zato da bi se hvatao i grizao za rep, uvijek iznova; ali i samo zato da bi približio umjetnost stvarnom životu. Vječno vraćanje istog, kazao bi Nietzsche.
Osjetim nečije ruke na sebi. Tetkine su. Drmusala me je dok se u potpunosti nisam razbudio. Ali odmah razaznam da se još uvijek nalazim u čistoj bijeloj sobi s kraja filma Odiseja u svemiru 2001.
– Hej, što tu radiš? – upitam je.
– Ti ne razumiješ, jel’ da!? – podrugljivo prozbori tetka – Ti si u našoj prostoriji, samo što je ona sada postala to bijelo sranje iz tog tvog filma iz 2001… ili koje već godine…
– Ali što se dogodilo s Kolom…? – jedva sam stigao izustiti.
Na to se tetka samo okrenu prozoru, u čijem se okviru, mogao sam to sada dobro vidjeti, upravo na mjestu Kola, slavodobitno smjestila ta kvadrasta gromada – crni monolit.
O Duhu i njegovim Moćima 